10370/03

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 10370/03)   PRESUDA   STRASBOURG   6. listopada 2005.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   U predmetu Zagorec protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES,   F. TULKENS,   P. LORENZEN,   gđa. N. VAJIĆ,   g.   g.   D. SPIELMANN,   S.E. JEBENS,suci,   i g. S. QUESADA, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. rujna 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 10370/03) protiv   Republike Hrvatske kojeg je hrvatskih državljanin g. Marijan Zagorec ("podnositelj   zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i   temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 17. ožujka 2003. godine.   2.   3.   Podnositelje zahtjeva zastupao je g. B. Spiz, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku je Vladu   ("Vlada") zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   Dana 14. rujna 2004. godine Sud je odlučio komunicirati zahtjev. Primjenjujući članak   29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti   zahtjeva.   ČINJENICE   I.   OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1956. godine i živi u Ivancu Zaprešičkom, Hrvatska.   5. Dana 4. prosinca1992. godine podnositelj zahtjeva je pokrenuo građanski postupak pred   Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći naknadu nematerijalne štete za povrede koje je   zadobio u prometnoj nezgodi.   6. Dana 29. listopada 1997. godine Općinski sud u Zagrebu je donio presudu dosudivši   djelomičnu naknadu zatražene štete.   7. Županijsku sud u Zagrebu je po žalbi 9. veljače 1999. godine ukinuo prvostupanjsku   presudu i vratio predmet na ponovno suđenje.   8. U ponovljenom suđenju sud je održao dva ročišta i donio drugu presudu 18. ožujka 2002.   godine. Ponovno je dosudio djelomičnu naknadu zatražene štete. Presuda je dostavljena   podnositelju zahtjeva 30. srpnja 2002. godine.   9. U međuvremenu je podnositelj zahtjeva 5. srpnja 2002. godine podnio ustavnu tužbu   Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovarajući duljini postupka. Dana 7. studenoga   2002. godine Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva proglasio nedopuštenom,   budući je Općinski sud u tom predmetu donio presudu.   10. Po žalbi podnositelja zahtjeva, 17. prosinca 2002. godine Županijski sud u Zagrebu   ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu u vratio predmet na ponovno suđenje.   PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   11. U ponovnom suđenju sud je održao dva ročišta i zaključio glavnu raspravu 13. svibnja   2004. godine. Međutim, budući je predsjednik vijeća bio razriješen dužnosti, glavna je   rasprava preotvorena, i nakon toga je 16. prosinca 2004. godine donesena presuda.   12. Postupak je trenutačno u tijeku pred Županijskom sudu u Zagrebu, nakon žalbe protiv   naprijed navedene presude.   II.   MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   13. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske,   Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002., („Zakon o Ustavnom sudu“), glasi kako   slijedi:   „(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku   odlučio sud...........   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu……..iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom   sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti ...   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u   roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu."   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   14. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila u skladu s zahtjevom   „razumnoga roka“, predviđenim člankom 6. stavkom 1. Konvencije, koji glasi kako   slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u   razumnom roku ispita njegov slučaj.“   15. Sud primijećuje da je postupak počeo 4. prosinca 1992. godine, kad je podnositelj   zahtjeva podnio svoju građansku tužbu, i da je još u tijeku. Taj je postupak dakle trajao   preko dvanaest i pol godina.   16. Razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo je 6. studenog 1997. godine, nakon što je   Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Slijedi da u nadležnost suda ratione   temporis spada razdoblje od oko sedam godina i deset mjeseci.   17. Međutim, kako bi se utvrdila razumnost duljine vremena o kojemu se radi, treba uzeti u   obzir stanje predmeta na dan 5. studenoga 1997. godine (vidi, između mnogih drugih   izvora prava, presudu u predmetu Styranowski v. Poland od 30. listopada 1998, Reports of   Judgments and Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.).   A. Dopuštenost   PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   1.   Sukladnost ratione temporis   18. Vlada je pozvala Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na   neiscrpljivanje domaćih pravnih sredstava. Tvrdila je da je podnositelj zahtjeva mogao   podnijeti drugu ustavnu tužbu, nakon što mu je Ustavni sud odbacio prvu tužbu. Imajući   na umu da je Ustavni sud u tom pogledu promijenio svoju praksu, tako da bude u skladu   sa sudskom praksom Suda, Vlada je tvrdila da bi ustavna tužba na temelju članka 63.   Zakona o Ustavnom sudu bila djelotvorno pravno sredstvo za prigovor o duljini postupka   podnositelja zahtjeva.   19. Nadalje, Vlada je tvrdila da bi, u svjetlu promjene sudske prakse Ustavnoga suda, Sud   trebao učiniti iznimku od općega pravila o neiscrpljivanju domaćih pravnih sredstava i   ovaj prigovor proglasiti nedopuštenim iako je do promjene došlo tek nakon što je zahtjev   podnesen Sudu.   20. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladom i osporio je djelotvornost ustavne tužbe u   odnosu na njegov prigovor glede duljine postupka.   21. Sud ponavlja da se na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije, on može baviti nekom   stvari tek nakon što budu iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha pravila o   iscrpljivanju je da se Ugovornim strankama pruži mogućnost spriječiti ili ispraviti povrede   izjavljene protiv njih prije nego što te navodne povrede budu podnesene Sudu (vidi,   između mnogih drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], BR. 25803/94,   stavak 74., ECHR 1999-IV). Obveza iscrpiti domaća pravna sredstva traži da podnositelj   na redovni način iskoristi pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u   odnosu na njegove pritužbe na temelju Konvencije.   22. Sud nadalje ponavlja kako se pitanje jesu li domaća pravna sredstva iscrpljena obično   rješava na način da se uzme u obzir datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidi predmet   Baumann v. France, br. 33592/96, § 47, ECHR 2001-V (izvaci). To pravilo podliježe   izuzecima koje mogu opravdati posebne okolnosti svakoga predmeta (vidi predmet   Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII).   23. Vračajući se na ovaj predmet, Sud primijećuje da se podnijevši ustavnu tužbu na temelju   članka 63. Zakona o Ustavnom sudu podnositelj zahtjeva na redovan način poslužio   pravnim sredstvom koje je bilo utvrđeno djelotvornim glede njegovog prigovora o duljini   postupka (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). On je   dakle domaćim vlastima ponudio mogućnost da spriječe ili isprave navodne povrede.   Međutim, razumljivo je da je podnositelj zahtjeva, vidjevši da njegova ustavna tužba nije   uspjela, nije podnio drugu ustavnu tužbu. Sud smatra da bi to prekoračilo dužnosti koje   ima podnositelj zahtjeva na temelju članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis   mutandis, presudu u predmetu Unión Alimentaria Sanders S.A. v. Spain, od 7. srpnja   1989., Serija A br. 157, str. 14, stavak 35.; Ullrich v. Austria, br. 66956/01, stavak 29., 21.   listopad 2004.).   24. Što se tiče Vladinoga zahtjeva da se odstupi od općega pravila koje se odnosi na   iscrpljenje i da se prigovor podnositelja zahtjeva proglasi nedopuštenim iako je do   navodne promjene sudske prakse Ustavnoga suda došlo tek nakon podnošenja njegovog   zahtjeva, Sud naglašava da za razliku od predmeta Nogolica, Vlada nije dokazala   postojanje bilo kakvih posebnih okolnosti koje bi opravdale takvo odstupanje (vidi,   mutatis mutandis, predmet Pikić v. Croatia, br. 16552/02, stavak 32., 18. siječnja 2005.).   U takvim okolnostima prigovor Vlade treba odbaciti.   25. Sud nadalje primijećuje da prigovor na temelju članka 6., stavka 1. nije očigledno   neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije   nedopušten niti po jednoj drugo osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.   PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   B. Osnovanost   26. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta   i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i   mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u   sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] ,   br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). Sud ponavlja da se posebna revnost traži u   predmetima koji se odnose na određivanje naknade za žrtve prometnih nesreća (vidi   presudu u predmetu Silva Pontes v. Portugal od 23. ožujka 1994., Serija A br. 286-A,   str. 15, stavak 39.).   27. Glede složenosti predmeta, Vlada je ustvrdila da je postupak bio donekle složen jer je   nadležni sud imao poteškoća pri utvrđivanju je li podnositelj zahtjeva bio pod utjecajem   alkohola u trenutku nesreće. Podnositelj zahtjeva se nije složio s tim. Za sud, ovo pitanje   ne može opravdati produljenje postupka tijekom više od dvanaest godina.   28. Glede ponašanja podnositelja zahtjeva, Vlada nije tvrdila da je on na bilo koji način   pridonio duljini postupka. Sud ne vidi razloga smatrati drugačije.   29. Vlada je nadalje tvrdila da su domaći sudovi postupali s dužnom revnošću, posebice,   donijeli su dvije prvostupanjske i dvije drugostupanjske odluke, bez bilo kakvih   očiglednih razdoblja neaktivnosti. Podnositelj zahtjeva se nije složio. Sud ne može   prihvatiti da je, nakon pet godina prvostupanjskog postupka prije ratifikacije Konvencije,   ponovno prvostupanjsko suđenje trajalo oko tri i pol godine (od veljače 1999. do srpnja   2002. godine), tijekom kojega vremena je sud održao samo dva ročišta. Štoviše, nakon još   jednog vraćanja predmeta na ponovno suđenje u prosincu 2002. godine, prvostupanjskom   sudu je trebalo još dvije godine da donese odluku u predmetu po treći puta tek u prosincu   2004. godine. Po mišljenju Suda, ta su razdoblja neopravdana i prekomjerna.   30. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da Vlada nije navela niti jednu   činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da dođe do zaključka da je ovaj predmet   ispitivan s dužnom revnošću. S obzirom na svoju sudsku praksu o ovom pitanju, Sud   smatra da je u ovom predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila   uvjet „razumnog roka“.   Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   31. Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio da ustavna tužba na temelju članka 63. Zakona   o Ustavnom sudu nije bila djelotvorni pravni lijek u odnosu na njegov prigovor. Pozvao se   na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna   pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su   djelovale u službenom svojstvu.“   32. Vlada je osporila taj argument, tvrdeći da je Ustavni sud u međuvremenu promijenio   svoju praksu u predmetima sličnim predmetu podnositelja zahtjeva.   33. Sud primijećuje da je ovaj prigovor povezan s onim već ispitanim u ovoj presudu i da ga   se stoga treba isto tako proglasiti dopuštenim.   34. Sud podsjeća da je u predmetu Debelić već utvrdio povredu članka 13. u predmetu u   kojem je Ustavni sud utvrdio da je ustavna tužba nedopuštena zbog toga što su nadležni   sudovi u međuvremenu bili donijeli odluku, budući da se nije bavio meritumom prigovora   PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   podnositelja zahtjeva o duljini postupka (vidi predmet Debelić v. Croatia, br. 2448/03,   stavak 46., 26. svibnja 2005.). Sud ne vidi nikakav razlog da odstupi od takvog zaključka.   Stoga je došlo do povrede članka 13. Konvencije u ovom predmetu.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   35. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   36. Podnositelj zahtjeva je zatražio 120,000 hrvatski kuna (HRK) (oko 16.200 eura (EUR) na   ime materijalne i nematerijalne štete.   37. Vlada je osporila ove zahtjeve.   38. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete;   stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno   pretrpio nematerijalnu štetu. Donoseći odluku na pravičnoj osnovi dosuđuje mu 1.000,00   EUR s tog naslova, uvećanih za sve poreze koje bude potrebno zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   39. Podnositelj zahtjeva je tražio i 2.000 EUR na ime troškova i izdataka pretrpljenih pred   Sudom. Međutim, nije dostavio nikakav troškovnih uz taj zahtjev, kako je to trebao na   temelju članka 60. Poslovnika Suda, iako je bio pozvan da to učini. U takvim okolnostima   Sud ništa ne dosuđuje s tog naslova.   C. Zatezna kamata   40. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;   4. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeći iznos koji treba preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja:   (i) 1.000 EUR (osam tisuća eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) sve poreze koji bude potrebno zaračunati na naprijed navedene iznose;   PRESUDA ZAGOREC PROTIV HRVATSKE   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene   iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 6. listopada 2005.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Santiago QUESADA   zamjenik Tajnika   Christos ROZAKIS   predsjednik