11814/02

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 11814/02)   PRESUDA   STRASBOURG   9. prosinca 2004.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Dragičević protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES,   gđa. F. TULKENS,   P. LORENZEN,   gđa. N. VAJIĆ,   g.   g.   g.   D. SPIELMANN,   S. JEBENS, suci,   i g. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 18. studenog 2004.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 11814/02) protiv   Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Vinko Zovanović ("podnositelj zahtjeva")   podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija") dana 31. siječnja 2002. godine.   2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa M. Manojlović Motušić, odvjetnica iz Zadra.   Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa L. Lukina-Karajković.   3. Dana 19. prosinca 2002. godine Sud je proglasio zahtjev djelomično nedopuštenim i   odlučio Vladi proslijediti prigovore koje se tiču prava na pristup sudu i prava na djelotvorno   pravno sredstvo. Prema odredbama članka 29. stavka 3 Konvencije, odlučio je ispitati   osnovanost zahtjeva istovremeno sa njegovom dopuštenosti.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1938. i živi u Crikvenici, Hrvatska.   5. Dana 6. srpnja 1992. nepoznati su počinitelji digli u zrak njegovu kuću za odmor u   Ninu, u Hrvatskoj.   6. Dana 18. svibnja 2003. pokrenuo je građanski postupak pred Općinskim sudom u Zadru   tražeći naknadu štete od Republike Hrvatske za svoju oštećenu imovinu.   7. Temeljem Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima iz 1996. Općinski sud u   Zadru prekinuo je postupak 17. prosinca 1998.   8. Postupak je nastavljen 24. listopada 2003. temeljem Zakona o odgovornosti za štetu   nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija iz 2003.   9. Dana 20. veljače 2004. Općinski sud u Zadru odbio je podnositeljev zahtjev za naknadu   štete. Podnositelj zahtjeva se žalio i predmet je sada u tijeku pred Županijskim sudom u   Zadru.   DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   10. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/1991,   73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999) glasi kako slijedi:   Članak 180. stavak 1.   "Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe   uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička   zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu."   11. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 7/1996, u   daljnjem tekstu "Zakon iz 1996.") stupio je na snagu 3. veljače 1996. Mjerodavni dijelovi tog   zakona glase kako slijedi:   Članak 1.   " U Zakonu o obveznim odnosima … članak 180. briše se."   Članak 2.   "Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima,   prekidaju se.   Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti   odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata."   12. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992,   112/1999 i 117/2003) predviđa:   Članak 212.   “Postupak se prekida: (...)   … 6) kad je to drugim zakonom određeno.”   13. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija   (Narodne novine, br. 117/2003, u daljnjem tekstu "Zakon iz 2003.") stupio je na snagu 31.   srpnja 2003. On predviđa da će se postupci prekinuti na temelju Zakona iz 1996. nastaviti i   određuje u kojim je okolnostima Republika Hrvatska odgovorna za štetu nastalu uslijed   terorističkih akata i javnih demonstracija.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   14. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je donošenjem Zakona iz 1996. povrijeđeno   pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:   Članak 6. stavak 1.   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   1. Sukladnost zahtjeva ratione temporis   15. Vlada je smatrala da domaće vlasti mogu biti odgovorne samo za događaje koji su se   dogodili prije 5. studenog 1997. godine kada je Konvencija stupila na snagu u odnosu na   Republiku Hrvatsku.   16. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da se njegova nemogućnost pristupa sudu nastavila   do 31. srpnja 2003., kada je Zakon iz 2003. stupio na snagu.   17. Sud primjećuje kako je u ovom predmetu postupak podnositelja zahtjeva protiv   Republike Hrvatske de facto prekinut 3. veljače 1996. kad je na snagu stupio Zakon iz 1996.   Prema tom Zakonu, Općinski sud u Zadru nije mogao nastaviti postupak. Zakon iz 2003.   stupio je na snagu 31. srpnja 2003. predviđajući nastavak postupka. Slijedi da se situacija na   koju se žali podnositelj zahtjeva nastavila nakon ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske 5.   studenog 1997. Sukladno tome, Sud je nadležan ratione temporis ispitivati zahtjev ukoliko se   tiče prekida postupka podnositelja zahtjeva nakon 5. studenog 1997. godine, uzimajući u obzir   duljinu vremena koliko je trajao prekid prije ratifikacije (vidi Kutić v. Croatia, br. 48778/99,   4. listopad 2001).   2. Iscrpljenost domaćih pravnih sredstava   18. Vlada je također istaknula da je podnositelj propustio iscrpiti domaća pravna sredstva   jer nije podnio prijedlog za ocjenu ustavnosti Ustavnom sudu kojim bi osporio ustavnost   Zakona iz 1996. godine.   19. Podnositelj zahtjeva osporio je djelotvornost tog pravnog sredstva.   20. Sud podsjeća da je ustanovio kako gore navedeno pravno sredstvo ne predstavlja   pravni lijek koji treba iscrpiti (vidi Crnojević v. Croatia, br. 71614/01, 29. travnja 2003.). Sud   ne vidi razlog da napusti tu odluku u ovom slučaju. U takvim okolnostima, Sud smatra da   zahtjev ne može biti odbačen zbog neiscrpljenosti domaćih pravnih sredstava.   3. Zaključak   21. Sud smatra da zahtjev potiče pravna pitanja koja su dovoljno ozbiljna da odluka o   njima ovisi o ispitivanju osnovanosti, druga osnova za proglašavanje zahtjeva nedopuštenim   nije utvrđena. Sud, stoga, proglašava zahtjev dopuštenim. Sukladno odluci da primijeni članak   29. stavak 3. Konvencije (vidi stavak 3 iznad), Sud će odmah razmotriti osnovanost zahtjeva.   B. Osnovanost zahtjeva   22. Vlada je pozvala Sud da zaključi kako zahtjev ni na koji način ne ukazuje na povredu   članka 6. stavka 1. Konvencije. U vezi s time, Vlada je ustvrdila kako je podnositelj zahtjeva   imao pristup sudu budući da je pred Općinskim sudom u Zadru pokrenuo građanski postupak.   Činjenica da je sud privremeno prekinuo postupak na temelju Zakona iz 1996. nije utjecala na   njegovo pravo na pristup sudu. Zakon iz 2003. mu je sada omogućio pristup sudu.   23. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako mu je pravo na pristup sudu bilo povrijeđeno jer   mu je bilo onemogućeno voditi postupak protiv Republike Hrvatske u razdoblju do stupanja   na snagu Zakona iz 2003.   24. Sud podsjeća kako je u članak 6. stavak 1. ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga   prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim   stvarima.   DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   25. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva   se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od   strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako   konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da   primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na   takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće   biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni   odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi   Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996., Reports of Judgements   and Decisions 1996-IV, stavak 50.).   26. Sud primjećuje kako je u ovom predmetu postupak podnositelja zahtjeva protiv   Republike Hrvatske de facto prekinut 3. veljače 1996. kad je na snagu stupio Zakon iz 1996.   Zakon iz 2003. stupio je na snagu 31. srpnja 2003. i postupak je nastavljen temeljem tog   Zakona 24. listopada 2003. godine. Dakle, podnositelj zahtjeva je zbog Zakona iz 1996.   godine bio spriječen više od sedam godina, od kojih je više od pet godina nakon što je   Hrvatska ratificirala Konvenciju, u tome da o njegovom zahtjevu odluče domaći sudovi.   27. Sud nalazi, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi inter alia predmet Kutić v.   Croatia, br. 48778/99, stavak 33., ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak   55., 10. srpnja 2003.), da dugo razdoblje u kojem je podnositelj zahtjeva, zbog zakonodavne   mjere, bio spriječen u tome da o njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi,   predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   28. Podnositelj zahtjeva se također žali da mu je zbog istog zakonodavstva povrijeđeno   pravo na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno člankom 13. Konvencije koji glasi:   "Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna   pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su   djelovale u službenom svojstvu. "   29. Vlada je smatrala da prigovor prema članku 13. nije trebao biti ispitan odvojeno s   obzirom da je bio obuhvaćen pritužbom pod člankom 6. stavak 1.   30. Podnositelj zahtjeva nije odgovorio na taj podnesak Vlade.   31. Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s onim iznad ispitanim i stoga mora   jednako tako biti proglašen dopuštenim.   32. Imajući u vidu nalaz vezan uz članak 6. stavak 1 (vidi stavak 27 iznad), Sud smatra da   nije nužno ispitati je li, u ovom slučaju, bilo povrede članka 13. budući da su njegovi uvjeti   manje strogi i ovdje obuhvaćeni onima iz članka 6. stavak 1. (vidi, između ostalih, Osu v.   Italy, br. 36534/97, stavak 43, 11. srpnja 2002.)   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   33. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   34. Na ime materijalne štete, podnositelj zahtjeva zatražio je vrijednost svoje oštećene   imovine u iznosu od 62,000 EUR. Uz to je tražio i 10,000 EUR na ime nematerijalne štete.   35. Vlada je zatražene iznose smatrala neosnovanima i u svakom slučaju pretjeranima.   36. Sud podsjeća kako se utvrđena povreda odnosi isključivo na pristup podnositelja   zahtjeva sudu, a ne na uništenje njegove imovine. Dakle, nije utvrđena nikakva uzročna veza   između utvrđene povrede i njegovog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Osobito, posao   Suda nije nagađati kakav bi bio ishod postupka da je ovaj bio u skladu sa zahtjevima iz članka   6. stavka 1. Konvencije (vidi, inter alia, predmet Göçer v. the Netherlands, br. 51392/99,   stavak 37., 3. listopada 2002.). Stoga se ne dosuđuje nikakva naknada materijalne štete.   37. S druge strane, Sud primjećuje dugo razdoblje tijekom kojeg je podnositelj zahtjeva   bio spriječen u tome da bude odlučeno o njegovim zahtjevima građanske naravi te smatra   kako su se kod njega sigurno javili određeni osjećaji frustracije i tjeskobe koji opravdavaju   dosuđivanje naknade za nematerijalnu štetu. Temeljeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi i   imajući na umu okolnosti predmeta, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 4,000 EUR, uvećanih   za sve poreze koje bude potrebno zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   38. Podnositelj zahtjeva zatražio je 3,000 HRK (približno 400 EUR) za troškove i izdatke   nastale pred domaćim sudovima i pred Sudom.   39. Vlada je smatrala da su zatraženi iznosi pretjerano visoki.   40. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i   izdataka prema članku 41. samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno   pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, na temelju informacija koje   posjeduje i naprijed navedenih kriterija, Sud smatra kako podnositelj zahtjeva nije dokazao da   je zbog prekida postupka pred domaćim sudovima pretrpio ikakve dodatne troškove i izdatke.   Što se tiče sudskih troškova i izdataka pretrpljenih pred njime, Sud smatra da je zatraženi   iznos stvaran i neophodno pretrpljen i da je njegova visina razumna. Sukladno tome, Sud   podnositelju zahtjeva dosuđuje 400 EUR po toj osnovi, uvećanih za sve poreze koje bude   potrebno zaračunati.   C. Zatezna kamata   41. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   2. presuđuje da nema potrebe ispitivati prigovor prema članku 13. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeće iznose koje treba preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja:   DRAGIČEVIĆ PROTIV HRVATSKE   (i) 4,000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 400 EUR (dvije tisuće eura) na ime troškova i izdataka; i   (iii) sve poreze koji bude potrebno zaračunati na naprijed navedene iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene   iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   3. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 9. prosinca 2004. u   skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Zamjenik Tajnika   Christos ROZAKIS   Predsjednik