12455/04;14140/05;12906/06;26028/06

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   ČETVRTI ODJEL   PREDMET TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   (Zahtjevi br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06)   PRESUDA   STRASBOURG   8. srpnja 2008. godine   Ova Presuda postat će konačna u uvjetima izloženim u članku 44. stavak 2.   Konvencije. Presuda može biti predmetom redakcijskih izmjena.   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   U predmetu Tokić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,   Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u Vijeću u sastavu:   Nicolas Bratza, predsjednik   Lech Garlicki,   Ljiljana Mijović,   David Thór Björgvinsson,   Ján Šikuta,   Päivi Hirvelä,   Mihai Poalelungi, suci,   i Lawrence Early, registrar Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog 17. lipnja 2008,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena istoga dana:   POSTUPAK   1. Ovaj slučaj pokrenut je tako što su četiri državljanina Bosne i Hercegovine, g.   Mehmed Tokić, g. Jusuf Alibašić, g. Danijel Marinić i g. Adis Hadžić (podnositelji   zahtjeva) dana 24. ožujka 2004, 7. travnja 2005, 9. ožujka 2006. i 25. travnja 2006,   podnijeli Sudu zahtjeve br. 12455/04, 14140/05, 12906/06 i 26028/06 protiv Bosne   Hercegovine u skladu s člankom 34. Konvencije o ljudskim pravima i temeljnim   slobodama (Konvencija).   2. Podnositelje zahtjeva, kojima je dodijeljena pravna pomoć, zastupao je g. N.   Omerović, odvjetnik s praksom u Lukavcu. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada)   zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenik agenta/zastupnika.   3. Podnositelji zahtjeva žalili su se na protuzakonito držanje u pritvoru u   Forenzično-psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici po članku 5. stavak 1(e).   Konvencije. Također su se pozvali na članak 5. stavak 4. Konvencije, ali se nisu   pobliže bavili ovim aspektom slučaja.   4. Dana 1. lipnja 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je obavijestiti   Vladu BiH o ovim zahtjevima. U skladu s člankom 29. stavak 3. Konvencije,   odlučeno je istovremeno ispitati osnovanost i dopustivost zahtjeva.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI SLUČAJA   A. Činjenice vezane uz g. Tokića   5. Podnositelj zahtjeva rođen je 1934. godine i živi u Lukavcu.   6. Dana 16. kolovoza 1999. lokalna je policija obavila pretragu i kod njega   pronašla ručnu bombu. Policija je reagirala na dojavu jer je podnositelj zahtjeva bio   poznat po ispadima nasilnog ponašanja, uključujući i ubojstvo svoje prve žene.   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   7. Dana 24. siječnja 2000. optužen je za posjedovanje zabranjenog oružja.   8. Dana 14. studenog 2001. Općinski sud u Gračanici našao je da podnositelj   zahtjeva nije kazneno odgovoran zbog neubrojivosti (paranoidna shizofrenija) i   naložio mu obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi u   skladu s člankom 63. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998.   (stari Kazneni zakon). Odluka je postala pravomoćna 28. siječnja 2002.   9. Dana 28. lipnja 2002. smješten je u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u   Zenici.   10. Dana 4. srpnja 2003. Općinski sud u Gračanici ponovno je ispitao potrebu   daljnjeg držanja podnositelja zahtjeva u zatvoru, u skladu s člankom 480. stavak 1.   Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. (stari Zakon   o kaznenom postupku). Sud je donio odluku na osnovi izvješća koje je izradio   Forenzično-psihijatrijski odjel zeničkog zatvora i prema kojem je stanje podnositelja   zahtjeva bilo takvo da nije mogao biti pušten na slobodu.   11. Dana 11. studenog 2003. ponositelj zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava   vezano uz zakonitost njegova držanja u zatvoru.   12. Dana 3. ožujka 2004. Općinski sud u Gračanici ustupio je nadležnost Centru   za socijalni rad u Gračanici u skladu s člankom 420. Kaznenog zakona Federacije   Bosne i Hercegovine iz 2003. godine (novi Kazneni zakon).   13. Dana 23. studenog 2004. Centar za socijalni rad iz Gračanice ustanovio je da   mentalni poremećaj podnositelja zahtjeva više ne zahtijeva njegovo daljnje prisilno   zadržavanje i naložio njegovo puštanje na uvjetnu slobodu. Dana 8. prosainca 2004.   godine pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zeničkog zatvora.   14. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (Ustavni sud), kao pravni sljednik Doma za   ljudska prava, utvrdio je, na temelju puštanja podnositelja zahtjeva na slobodu dana   26. lipnja 2007., da nije opravdano dalje isptitivati podnositeljev slučaj.   B. Činjenice vezane uz g. Alibašića   15. Podnositelj zahtjeva rođen je 1971. godine i živi u domu za socijalnu skrb u   Fojnici.   16. Dana 31. ožujka 1999. prijetio je nožem osobi Z.B. u prostorijama Centra za   socijalni rad u Goraždu.   17. Dana 16. travnja 1999. optužen je zbog prijetnji.   18. Dana 17. lipnja 1999. Općinski sud u Goraždu našao je da podnositelj   zahtjeva nije kazneno odgovoran uslijed neubrojivosti (shizofrenija) i naložio   obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, prema članku 63.   starog Kaznenog zakona. Odluka je odmah postala pravomoćna.   19. Dana 21. lipnja 1999. podnositelj zahtjeva smješten je na Forenzično-   psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.   20. Dana 26. studenog 2001. Općinski sud u Goraždu ustanovio je da   podnositeljev mentalni poremećaj ne opravdava dulje prisilno zadržavanje i naložio   njegovo puštanje na uvjetnu slobodu. Pušten je dana 9. siječnja 2002.   21. Dana 17. siječnja 2002. Općinski sud u Goraždu vratio je podnositelja   zahtjeva nazad u Forenzično-psihijatrijski odjel zeničkog zatvora, nakon što je u   Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu ustanovljeno da je patološki agresivan.   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   22. Dana 21. siječnja 2003. podnositelj zahtjeva žalio se Domu za ljudska prava   na nepravilnost i ishod kaznenog postupka (koji je okončan 17. lipnja 1999.).   23. Dana 20. siječnja 2004. Općinski sud u Goraždu ustupio je nadležnost Centru   za socijalni rad u Goraždu, u skladu s člankom 420. novog Kaznenog zakona.   24. Oslanjajući se na članak 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama   Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine, dana 18. veljače 2004. Centar za   socijalni rad u Goraždu preispitao je potrebu daljnjeg prisilnog zadržavanja   podnositelja zahtjeva. Na temelju izvješća koje je pripremio Forenzično-psihijatrijski   odjel zatvora u Zenici, Centar je odlučio da njegovo stanje nije dopuštalo puštanje na   slobodu. Podnositelj zahtjeva žalio se Kantonalnom ministarstvu za socijalnu   politiku u Goraždu prema instrukcijama Centra za socijalni rad.   25. Dana 10. svibnja 2004. Kantonalno ministarstvo za socijalnu politiku u   Goraždu oglasilo se nenadležnim, i, pošto nije moglo utvrditi kojem će nadležnom   tijelu dostaviti predmet, Ministarstvo je odbacilo žalbu. Podnositelj zahtjeva tada je   uložio žalbu Kantonalnom sudu u Goraždu.   26. Dana 9. srpnja 2004. Kantonalni sud u Goraždu odbacio je žalbu jer se   podnositelj žalbe nije žalio nadležnom drugostupanjskom tijelu. Kantonalni sud nije   naveo koje je drugostupanjsko tijelo nadležno u ovome slučaju.   27. Dana 22. studenog 2004. podnositelj zahtjeva žalio se zbog protupravnog   držanja u zatvoru posebnom vijeću formiranom u sklopu Ustavnog suda dana 1.   siječnja 2004, čiji je mandat bio odlučivanje u predmetima bivšeg Doma za ljudska   prava (Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu).   28. Dana 13. lipnja 2006. Centar za socijalni rad iz Goražda odlučio je da duševni   poremećaj podnositelja zahtjeva ne zahtijeva daljnje držanje u zatvoru i naložio   njegovo bezuvjetno puštanje. Centar se pozvao na članak 25. stavak 2. Zakona o   zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Dana 16. lipnja 2006. podnositelj zahtjeva   pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zeničkog zatvora.   29. Dana 26. lipnja 2007. Ustavni sud, pravni sljednik Doma za ljudska prava,   odbacio je podnositeljev zahtjev od 21. siječnja 2003. kao nepravovremen, i drugi od   22. studenog 2004. kao neprihvatljivu ratione temporis: Ustavni sud bio je nadležan   samo za neriješene predmete preuzete od bivšeg Doma za ljudska prava koji su   podneseni prije 31. prosinca 2003.   C. Slučaj g. Marinić   30. Podnositelj zahtjeva rođen je 1966. godine i još se nalazi na Forenzično-   psihijatrijskom odjelu zatvora u Zenici.   31. Dana 12. srpnja 1999. podnositelj zahtjeva ubio je svoje roditelje, sumanuto   vjerujući da oni pokušavaju ubiti njega. Istoga dana, nakon što se predao policiji,   podnositelj zahtjeva upućen je u istražni zatvor.   32. Dana 21. rujna 1999. optužen je za ubojstvo po dvije točke.   33. Dana 9. studenog 1999. Kantonalni sud u Mostaru donio je odluku da   podnositelj zahtjeva nije kazneno odgovoran zbog mentalne bolesti (shizofrenija) i   naložio obvezno psihijatrijsko liječenje i čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, u skladu s   člankom 63. starog Kaznenog zakona. Odluka je postala pravomoćna dana 22.   studenog 1999.   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   34. Dana 28. studenog 2000. podnositelj zahtjeva prebačen je iz istražnog zatvora   u Mostaru u Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.   35. Dana 20. prosinca 2002. i 22. listopada 2003. Kantonalni sud u Mostaru   ponovno je razmatrao daljnje prisilno zadržavanje podnositelja zahtjeva u skladu s   člankom 480. stavak 1. staroga Zakona o kaunenom postupku (bez obzira na   činjenicu što je ovaj Zakon bio na snazi samo do 31. srpnja 2003). Sud je, na osnovi   izvješća koje je izradio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici, donio odluku   da je stanje podnositelja zahtjeva takvo da ne dopušta puštanje na slobodu.   36. Dana 23. ožujka 2004. ili približno toga datuma, Kantonalni sud u Mostaru   ustupio je nadležnost Centru za socijalni rad u Mostaru, u skladu s člankom 420.   novog Kaznenog zakona.   37. Dana 7. studenog 2005. podnositelj zahtjeva žalio se Ustavnom sudu na   protuzakonito zadržavanje u zatvoru. Njegova žalba i jedan broj sličnih žalbi   naknadno su spojeni.   38. Dana 21. prosinca 2006. Ustavni sud utvrdio je da se podnositelj zahtjeva   (kao i drugi u sličnoj situaciji) našao u pravnom vakuumu nakon reforme kaznenog   zakonodavstva 2003. godine. Osim toga, Ustavni sud smatrao je da Forenzično-   psihijatrijski odjel zatvora u Zenici nije odgovarajuća ustanova za mentalno oboljele   pacijente. Kao ishod toga, Ustavni sud je ustanovio kršenja članka 5. st. 1. i 4.   Europske konvencije o ljudskim pravima i naložio odgovornim tijelima poduzimanje   potrebnih zakonskih i ostalih mjera u roku od tri mjeseca od donošenja odluke.   Odluka je donesena dana 7. veljače 2007. Podnositelj zahtjeva i drugi koji su se žalili   nisu tražili nikakvu naknadu.   D. Slučaj g. Hadžić   39. Podnositelj zahtjeva rođen je 1982. godine i živi u Sarajevu.   40. Dana 19. siječnja 2003. ušao je u tramvaj i bez razloga nožem ranio osobu   I.D. Osoba I.D. preživjela je napad.   41. Dana 21. siječnja 2003. podnositelj zahtjeva ubio je osobu E.G. zbog   sumanutog vjerovanja da ta osoba proganja njegovu majku. Iste je večeri upućen u   istražni zatvor.   42. Dana 17. ožujka 2003. podnositelj zahtjeva optužen je za ubojstvo.   43. Dana 20. ožujka 2003. iz istražnog zatvora u Sarajevu prebačen je na   Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici.   44. Dana 9. travnja 2003. Kantonalni sud u Sarajevu našao je da podnositelj   zahtjeva nije kazneno odgovoran zbog neubrojivosti (shizofrenija) i naložio obvezno   psihijatrijsko liječenje, prema članku 63. starog Kaznenog zakona. Odluka je postala   pravomoćna 24. travnja 2003.   45. Kantonalni sud u Sarajevu je pet puta (28. studenog 2003, 9. lipnja 2004, 11.   ožujka 2005, 10. travnja 2006. i 16. studenog 2006.) preispitivao opravdanost   daljnjeg prisilnog zadržavanja podnositelja zahtjeva u skladu s člankom 480. stavak   1. starog Zakona o kaznenog postupku (iako Zakon više nije bio na snazi). Na   temelju izvješća koje je pripremio Forenzično-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici i   Psihijatrijska bolnica u Sarajevu, sud je odlučio da stanje podnositelja zahtjeva ne   dozvoljava puštanje na slobodu.   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   46. Dana 17. svibnja 2005, 23. svibnja 2006. i 8. veljače 2007. Vrhovni sud   Federacije Bosne i Hercegovine potvrdio je odluke od 11. ožujka 2005, 10. travnja   2006. i 16. studenog 2006.   47. Dana 21. prosinca 2006. Ustavni sud razmatrao je jedan broj spojenih žalbi   (uključujući i žalbu g. Hadžića) i ustanovio kršenje članka 5. st. 1. i 4. Europske   konvencije o ljudskim pravima (vidjeti toč. 37. i 38. gore).   48. Dana 25. lipnja 2007. Kantonalni sud u Sarajevu ustanovio je da mentalni   poremećaj podnositelja zahtjeva više ne zahtijeva njegovo zadržavanje u zatvoru i   naložio njegovo uvjetno puštanje. Sud se pozvao na članak 480. stavak 2. staroga   Zakona o kaznenom postupku (iako taj Zakon više nije bio na snazi). Dana 10. srpnja   2007. podnositelj zahtjeva pušten je iz Forenzično-psihijatrijskog odjela zatvora u   Zenici.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   49. U primjeni su dva pravna sustava kada je u pitanju pritvor u psihijatrijskoj   ustanovi.   50. Prije svega, nadležni građanski sud može naložiti obvezan pritvor mentalnog   bolesnika u zdravstvenu ustanovu ukoliko ima dovoljno dobre dokaze o nužnosti   takvog postupanja koje je dostavio psihijatar radi zaštite dotičnog pacijenta i/ili zbog   opasnosti za okolinu od takvoga pacijenta (vidjeti članak 22. stavak 1, članak 29.   stavak 1. i članak 31. stavak 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama   Federacije Bosne i Hercegovine iz 2001. godine; objavljen u «Službenim novinama   Federacije Bosne i Hercegovine» (SNFBiH), broj 37/01 od 15. kolovoza 2001;   izmjene objavljene u „SNFBH“, broj 40/02 od 21. kolovoza 2002; „Zakon o zaštiti   osoba s duševnim smetnjama“). Sud mora pozvati dotičnog pacijenta, kada je to   moguće, kako bi ga psihijatar osobno saslušao (vidjeti članak 30. stavak 3. i članak   31. stavak 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Postupak mora biti   okončan u roku od sedam dana i sud mora donijeti odluku u roku od iduća tri dana   (vidi članak 45. stavak 2. i članak 53. stavak 1. Zakona o izvanparničnom postupku   Federacije Bosne i Hercegovine iz 1998. godine, objavljen u „SNFBiH“, broj 2/98 od   20. siječnja 1998; izmjene objavljene u „SNFBiH“, broj 39/04 od 24. srpnja 2004. i   73/05 od 28. prosinc 2005). U sudskoj odluci kojom je naložen pritvor u   psihijatrijsku ustanovu mora biti naznačeno trajanje takvoga pritvora; to razdoblje ne   može biti dulje od godinu dana, ali se može produljiti (vidjeti čl. 33-35. Zakona o   zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Pacijent o kojemu je riječ, kao i druge   ovlaštene osobe i tijela, imaju pravo žalbe u roku od osam dana (vidjeti članak 37.   Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama). Nadležni drugostupanjski sud mora   donijeti odluku u roku od tri dana (ibid.). Osoba zadržana u psihijatrijskoj ustanovi   ima pravo u svako doba tražiti sudsku reviziju vezanu uz taj prisilni smještaj (vidjeti   članak 40. Zakona).   51. Drugo, nadležni kazneni sud može naložiti obvezno psihijatrijsko liječenje i   čuvanje u zdravstvenoj ustanovi počinitelja kaznenog djela, koji je, u vrijeme kada je   počinio kazneno djelo, patio od mentalnog poremećaja koji je utjecao na njegovu   mentalnu odgovornost, ukoliko je nalazom psihijatra uvjeren u nužnost njegova   čuvanja čime bi počinitelj bio spriječen počiniti još neko kazneno djelo. Međutim,   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   postoji znatna razlika u tom pogledu između starog i novog kaznenog zakona (ovaj   drugi stupio je na snagu 1. kolovoza 2003). Dok je još moguće izreći odluku o   obveznom psihijatrijskom liječenju i čuvanju u zdravstvenoj ustanovi za one koji su   proglašeni krivima i pored njihove smanjene ubrojivosti, takva odluka više ne može   biti donesena za one osobe koje su oslobođene odgovornosti zbog neubrojivosti   (vidjeti članak 74. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine iz   2003. godine; objavljen u „SNFBiH“, broj 36/03 od 29. srpnja 2003; izmjene   objavljene u „SNFBiH“, broj 37/03 od 31. srpnja 2003, 21/04 od 17. travnja 2004,   69/04 od 7. prosinca 2004 i 18/05 od 23. ožujka 2005).   52. Prema tome, od 1. kolovoza 2003. počinitelj koji je oslobođen optužbe na   temelju neubrojivosti može biti pritvoren u psihijatrijsku ustanovu samo od strane   nadležnoag suda, ako se to smatra nužnim radi zaštite počinitelja i/ili opasnosti po   okolinu (vidjeti točku 50. gore). Svako takvo oslobađanje od optužbe prijavljuje se   nadležnom centru za socijalni rad, koji mora započeti odgovarajuću proceduru   (vidjeti članak 410. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i   Hercegovine iz 2003. godine; objavljen u „SNFBiH“, broj 35/03 od 28. srpnja 2003;   izmjene objavljene u „SNFBiH“, broj 37/03 od 31. srpnja 2003, 56/03 od 14.   studenog 2003, 78/04 od 31. prosinca 2004, 28/05 od 11. svibnja 2005, 55/06 od 20.   rujna 2006, 27/07 od 18. travnja 2007 i 53/07 od 8. kolovoza 2007.).   53. Nadležna su tijela trebala do 1. rujna 2003. provjeriti status svih osoba   oslobođenih optužbe na temelju neubrojivosti u skladu sa starim kaznenim zakonima,   okončati provođenje svih odluka o obveznom psihijatrijskom liječenju i čuvanju u   zdravstvenoj ustanovi koja su još u tijeku i započeti proceduru u kojoj bi nadležni   sud odlučio o produljenju pritvora svakog takvog pacijenta s mentalnim   poremećajima (vidjeti članak 420. Kaznenog zakona 2003. i Instrukcije Ministarstva   pravde Federacije Bosne i Hercegovine br. 03-02-3132/03 od 22. prosinca 2003).   PRAVO   54. Podnositelji zahtjeva žale se na protupravno držanje u pritvoru u Forenzično-   psihijatrijskom odjelu zeničkog zatvora. Oni se pozivaju na članak 5. stavak 1.(e)   Konvencije, čiji mjerodavan dio glasi:   „1. Svatko ima pravo na slobodu i osobnu sigurnost. Nitko ne može biti lišen slobode,   osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:   ...   e) u slučaju zakonitog lišavanja slobode ... duševno poremećenih osoba ...“   55. Podnositelji zahtjeva također se pozivaju na članak 5. stavak 4. Konvencije.   Ovaj članak glasi:   „4. Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti   žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko   ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   I. DOPUSTIVOST ŽALBI   56. Vlada tvrdi, a podnositelji se zahtjeva ne slažu, da g. Marinić i g. Hadžić ne   mogu više tvrditi da su žrtve navodnih kršenja Konvencije u smislu članka 34.   Konvencije nakon odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (Ustavni sud) od 21.   prosinca 2006. U vezi s g. Tokićem i g. Alibašićem, Vlada je predložila odbaciti   njihove zahtjeve jer se nisu žalili Ustavnom sudu.   57. Od samoga početka Sud naglašava kako domaća odluka na koju se Vlada   poziva u stvari priznaje navodno kršenje Konvencije. Ustavni sud ustanovio je   postojanje nedostatka u domaćem pravnom poretku, koji se negativno odražava na g.   Marinića, g. Hadžića i druge u sličnoj situaciji. Međutim, odgovorne institucije nisu   otklonile navedeni nedostatak. Zadržavanje g. Hadžića na Forenzično-psihijatrijskom   odjelu zeničkog zatvora bilo je protuzakonito do njegova oporavka i naknadnog   puštanja na slobodu. G. Marinić se još protuzakonito nalazi u pritvoru u tome Odjelu.   Prigovor Vlade glede statusa žrtve za g. Marinića i g. Hadžića u skladu s tim se   odbacuje.   58. Što se tiče g. Tokića, primijećeno je da je u mjerodavno vrijeme imao na   raspolaganju dva domaća pravna lijeka, koji su imali isti cilj: podnošenje prijave   tadašnjem Domu za ljudska prava i žalbe Ustavnom sudu. Podnositelj zahtjeva   izabrao je prvi i iskoristio ga na pravi način. Sud smatra, iz razloga navedenih u   predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine ((odluka), br. 41183/02, ECHR 2005-   ...), da njegov zahtjev ne može biti odbačen zbog takvoga izbora. Činjenica da je   slučaj podnositelja zahtjeva na kraju odbačen, pošto je u međuvremenu oslobođen, u   tom pogledu nema nikakvoga značaja (vidjeti točku 14. gore).   Prigovor Vlade glede iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova od strane g.   Tokića se, zbog toga, odbacuje.   59. I na kraju, vezano uz g. Alibašića, Sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja   domaćih pravnih lijekova, spomenuto u članku 35. stavak 1. Konvencije, od   podnositelja zahtjeva traži da prvo iskoriste pravne lijekove koji im stavlja na   raspolaganje domaći pravni sustav i tako oslobode državu od odgovaranja pred   Europskim sudom za svoje postupke prije nego što joj je dana mogućnost da pravilno   tretira ta pitanja unutar vlastitog pravnog sustava. Ovo se pravilo zasniva na   pretpostavci da domaći pravni sustav pruža učinkovit pravni lijek u vezi s navodnim   kršenjem. Teret dokazivanja je na Vladi, koja tvrdi da nisu iscpljeni svi pravni   lijekovi, koja mora uvjeriti Sud kako je u tom mjerodavnom razdoblju i teoretski i   praktično bio na raspolaganju učinkovit pravni lijek; tj. da je pravni lijek bio   dostupan, da je mogao pružiti pravnu zaštitu u odnosu na žalbe podnositelja zahtjeva   i da je nudio opravdane izglede na uspjeh. Međutim, kada je teret dokazivanja   zadovoljen, na podnositelju je zahtjeva da dokaže kako je pravni lijek koji Vlada   ističe u stvari iscrpljen, ili je iz nekog razloga bio nedovoljan i nedjelotvoran u   određenim okolnostima slučaja ili su postojale posebne okolnosti koje su   podnositelja zahtjeva oslobađale od takvoga zahtjeva (vidjeti T. protiv Velike   Britanije [GC], br. 24724/94, § 55, 16. prosinca 1999).   U pogledu pravnih sustava koji pružaju ustavnu zaštitu temeljnih prava, kao   što je to slučaj s Bosnom i Hercegovinom, Sud podsjeća na obvezu oštećenika da   provjeri stupanj te zaštite (vidjeti Nizozemska protiv Irske, br. 24827, odluka   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   Komisije od 14. travnja 1998, Odluke i izvješća 93, str. 15; Independent News and   Media and Independent Newspapers Ireland Limited protiv Irske (odluka), br.   55120/00, 19. lipnja 2003; i Mirazović protiv Bosne i Hercegovine (odluka), br.   13628/03, 16. svibnja 2006).   Sud ističe da se u primjeni ovoga pravila mora imati u vidu činjenica kako se   ono primjenjuje u sklopu mehanizma za zaštitu ljudskih prava koje su države   ugovornice pristale uspostaviti. Primjereno tomu, prihvaćeno je članak 35.   primjenjivati s izvjesnom fleksibilnošću i bez pretjeranih formalnosti. Sud, nadalje,   prihvaća da pravilo iscrpljivanja domaćih pravnih lijekova nije apsolutno i ne može   se automatski primjenjivati; prilikom preispitivanja poštuje li se ovo pravilo, važno   je imati na umu posebne okolnosti pojedinog slučaja. To znači, između ostaloga, da   Sud mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih lijekova u   pravnom sustavu odnosne države ugovornice, nego i opći pravni i politički kontekst   u kojem se ostvaruju, kao i osobne prilike podnositelja zahtjeva (vidjeti Akdivar i   drugi protiv Turske, presuda od 16. rujna 1996, Izvjeća o presudama i odlukama   1996-IV, str. 1211, § 69 i Selmouni protiv Francuske [GC], br. 25803/94, § 77,   ECHR 1999-V).   Vraćajući se na predmetni slučaj, Sud napominje da je podnositelj zahtjeva   propustio na predviđeni način žaliti se tadašnjem Domu za ljudska prava ili   Ustavnom sudu. Međutim, imajući u vidu činjenicu da domaća tijela nisu postupila u   skladu s presudom Ustavnog suda u sličnom slučaju, kojom su naložene opće mjere   (vidjeti točku 57. gore) i posebice osjetljivu situaciju u kojoj se nalazio podnositelj   zahtjeva (zatvoren u psihijatrijskom odjelu), Sud smatra da ne može biti podržana   primjedba Vlade zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova u pogledu g.   Alibašića. Sud naglašava da je njegova odluka ograničena na okolnosti slučaja i ne   smije biti tumačena kao opće stajalište da žalba Ustavnom sudu nikada ne predstavlja   pravni lijek koji se mora koristiti u slučaju tvrdnji o protupravnom lišavanju slobode.   60. Kako žalbe podnositelja zahtjeva povlače pitanja činjenične i pravne prirode   koja su dovoljno ozbiljna da odluka o njima ovisi o ispitivanju osnovanosti i kako   nema drugih osnova za njihovo proglašenje neodopustivima, Sud ovaj slučaj   proglašava dopustivim. U skladu s odlukom o primjeni članka 29. stavak 3.   Konvencije (vidjeti točku 4. gore), Sud će odmah razmotriti osnovanost slučaja.   II. NAVODNO KRŠENJE ČLANKA 5. STAVAK 1. KONVENCIJE   61. Podnositelji zahtjeva izjavili su da su protupravno držani u pritvoru u   Forenzično-psihijatrijskom odjelu zaničkog zatvora od stupanja na snagu novih   kaznenih zakona. Nadalje, tvrdili su da ovaj psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne   predstavlja odgovarajuću instituciju za smještaj pacijenata s mentalnim   poremećajima.   62. Iako je Vlada prihvatila da lišavanje podnositelja zahtjeva slobode nije   sukladno mjerodavnom domaćem pravu od reforme kaznenog zakonodavstva iz   2003. godine, kao ni da psihijatrijski odjel zeničkog zatvora ne predstavlja   odgovarajuću instituciju za osobe pritvorene prema članku 5. stavak 1(e) Konvencije,   ona je i dalje tvrdila da podnositelji zahtjeva nisu mogli biti odmah i bezuvjetno   pušteni na slobodu zbog trajnosti mentalnog poremećaja koji opravdava obvezni   pritvor (Vlada se poziva na Winterwerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada   1979, serija A, br. 33, str. 17-18, § 39).   TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   63. U svrhu postupanja po članku 5. stavak 1. Konvencije, pritvor o kojem je   ovdje riječ mora biti „sukladan proceduri propisanoj zakonom“ i mora biti zakonit.   Konvencija se ovdje prije svega poziva na domaće zakone i utvrđuje obvezu   poštovanja pozitivnih i proceduralnih odredaba domaćega prava, ali pored toga traži i   da svako lišavanje slobode bude u skladu s namjerom članka 5, naime, da štiti   pojedinca od samovolje (vidjeti, između ostalog, Winterwerp, gore citiran, str. 17-18   i 19-20, §§ 39 i 45; Bizzotto protiv Grčke, presuda od 15. studenog 1996, Izvješća   1996-V, str. 1738, § 31; i Aerts protiv Belgije, presuda od 30. srpnja 1998, Izvješća   1998-V, str. 1961-62, § 46).   64. U skladu s člankom 5. stavak 1(e), osoba ne može biti lišena slobode zbog   „poremećenog razuma“, sve dok nisu ispunjena tri minimalna uvjeta: prvo, mora se   pouzdano dokazati da je ta osoba poremećenog razuma; drugo, mentalni poremećaj   mora biti takve vrste i u mjeri koja zahtijeva obvezatan pritvor, treće, važenje   produljenog pritvora ovisi o trajnosti takvoga poremećaja (vidjeti Winterwerp, gore   citiran, str. 17-18, § 39; Johnson protiv Velike Britanije, presuda od 24. listopada   1997, Izvješća 1997-VII, str. 2409, § 60; Varbanov protiv Bugarske, br. 31365/96, §   45, ECHR 2000-X; i David protiv Moldavije, br. 41578/05, § 39, 27. studeni 2007).   65. Nadalje, mora postojati veza između utemeljenosti dopuštenog lišavanja   slobode na koju se oslanja te mjesta i uvjeta pritvora. U načelu, „pritvaranje“ neke   osobe kao pacijenta s mentalnim poremećajem bit će „zakonito“ u svrhu točke (e)   stavak 1. ako se radi o bolnici, klinici ili drugim odgovarajućim ustanovama (vidjeti   Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. svibnja 1985, Serija A. br. 93, str.   21, § 44; Aerts, gore citiran, loc. cit.; i Bizzotto, gore citiran, loc. cit.).   66. U predmetnom slučaju nije bilo sporno da oni koji se nalaze u situaciji   podnositelja zahtjeva (oslobođeni na temelju neubrojivosti) više ne mogu biti   zadržavani na psihijatrijskom liječenju od 1. rujna 2003, ukoliko tako ne odluči   nadležni sud u svrhu zaštite počinitelja i/ili u svrhu zaštite okoline od ugroženosti   (vidjeti toč. 49-53. i 62. gore). Takva odluka nikada nije ni donesena u predmetnom   slučaju. G. Tokić, g. Alibašić i g. Hadžić ostali su u Forenzično-psihijatrijskom   odjelu zatvora u Zenici sve do svoga oporavka u skladu s odlukama o liječenju u   psihijatrijskoj ustanovi (bez obzira na činjenicu što su one bile važeće samo do 1.   rujna 2003) ili odlukama upravnih tijela (iako centri za socijalni rad nisu bili nadležni   naložiti pritvor u psihijatrijskom odjelu). G. Marinić još se nalazi na psihijatrijskom   odjelu zatvora u Zenici na temelju jedne takve stare odluke. Dapače, domaći Ustavni   sud razmatrao je slične pritužbe jednoga broja zatvorenika s mentalnim poremećajem   (uključujući i g. Marinića i g. Hadžića) i utvrdio da je sporna situacija nezakonita   (vidjeti toč. 37-38. i 47. gore u tekstu). Od 1. rujna 2003. nadalje podnositelji   zahtjeva tako više nisu bili lišeni slobode „u skladu s postupkom propisanim   zakonom“ u smislu članka 5. stavak 1. Konvencije.   Iako Sud priznaje da podnositelji zahtjeva pate od mentalnog poremećaja koji   može zahtijevati njihovo obvezatno držanje u pritvoru, ovaj čimbenik nije sam po   sebi dovoljan kako bi se zaključilo da je pritvaranje podnositelja zahtjeva sukladno   članku 5. stavak 1. Konvencije, s obzirom na primarni značaj poštovanja zakonitosti   iz toga članka.   Prema tome, utvrđeno je kršenje članka 5. stavak 1. Konvencije. Kršenje je   trajalo više od petnaest mjeseci u slučaju g. Tokića, skoro tri godine u slučaju g.   Alibašića i skoro četiri godine u slučaju g. Hadžića. Kršenje još traje u slučaju g.   Marinića.     TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   67. Budući da je ustanovio nepostupanje po osnovnom zahtjevu u pogledu   procedure po ovoj osnovi, Sud ne smatra potrebnim ispitivati predstavlja li   Forenzično-psihijatrijski odjel zeničkog zatvora odgovarajuću instituciju za držanje   pacijanata s mentalnim poremećajem.   III. NAVODNO KRŠENJE ČLANKA 5. STAVAK 4. KONVENCIJE   68. Podnositelji zahtjeva također se pozivaju na članak 5. stavak 4. Konvencije,   ali se pobliže ne bave ovim aspektom njihova slučaja.   69. Vlada se očitovala da nije bilo kršenja članka 5. stavak 4. Konvencije bez   podrobnijih objašnjenja.   70. S obzirom na gore navedene konstatacije u skladu s člankom 5. stavak 1, Sud   smatra nepotrebnim posebno ispitivati je li u ovom slučaju također bilo kršenja   članka 5. stavak 4. Konvencije (vidjeti Gajcsi protiv Mađarske, br. 34503/03, § 24,   3. listopada 2006, i David protiv Moldavije, gore citirano, § 43).   IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   71. Člankom 41. Konvencije propisano je:   „Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke   stranke ugovornice u pitanju omogućuje samo dijelomičnu odštetu, Sud će, ako je to   potrebno, pružiti pravedno zadovoljenje oštećenoj stranci“.   A.   Šteta   72. Podnositelji zahtjeva su na ime naknade nematerijalne štete tražili sljedeće   iznose: 45.000 eura (g. Tokić), 48.000 eura (g. Alibašić), 60.000 eura (g. Marinić) i   50.000 eura (g. Hadžić). Vlada je smatrala tražene iznose pretjerano visokima.   73. Sud prihvaća da su podnositelji pretrpjeli znatnu bol kao ishod utvrđenih   kršenja, što opravdava dosuđivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu trajanje   protupravnog lišavanja slobode svakog podnositelja zahtjeva, Sud dosuđuje g.   Tokiću iznos od 7.500 eura, g. Alibašiću 15.000 eura, g. Mariniću 25.000 eura i g.   Hadžiću iznos od 20.000 eura na ime nematerijalne štete, plus svi porezi koji mogu   mogu biti plaćeni na ove iznose.   B.   Troškovi i izdaci   74. Sud napominje da je podnositeljima zahtjeva odobrena pravna pomoć u   iznosu od 3.400 eura, u skladu s pravilnikom Suda za pravnu pomoć. Podnositelji   zahtjeva tražili su naknadu za dodatne troškove i izdatke u iznosu od 15.000 eura, ali   nisu priložili dokaze da su zaista imali te troškove. Primjereno tomu, Sud odbija taj   zahtjev.   C.   Zatezne kamate     TOKIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE   75. Sud smatra primjerenim da zatezna kamata bude zasnovana na najnižoj   kamatnoj stopi Europske središnje banke uz dodatak od tri postotna boda.   IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO:   1.   2.   3.   Odlučuje da spoji zahtjeve;   Proglašava žalbe dopustivima;   Utvrđuje da je došlo do kršenja članka 5. stavak 1. Konvencije kod sva četiri   podnositelja zahtjeva;   4.   5.   Utvrđuje da nema potrebe odvojeno ispitivati žalbe podnositelja zahtjeva   prema članku 5. stavak 4. Konvencije;   Utvrđuje:   (a)   da tužena država treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada   ova presuda postane konačna u skladu s člankom 44. stavak 2. Konvencije,   7.500 eura (sedamtisućapetsto eura) g. Tokiću, 15.000 eura (petnaesttisuća   eura) g. Alibašiću, 25.000 eura (dvadesetpettisuća eura) g. Mariniću i 20.000   eura (dvadesettisuća eura) g. Hadžiću, na ime nematerijalne štete, plus svaki   porez koji može biti zaračunat na ove iznose, koje treba preračunati u   konvertibilne marke po važećem tečaju na dan isplate;   (b)   da nakon isteka navedena tri mjeseca do isplate treba platiti običnu   kamatu na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnižoj kamatnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uz dodatak od tri   postotna boda;   6. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednom naknadom.   Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanom obliku dana 8. srpnja   2008. godine, u skladu s pravilom 77. st. 2. i 3. Poslovnika Suda.   Lawrence Early   Registrar   Nicolas Bratza   Predsjednik   12