13876/03

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 13876/03)   PRESUDA   STRASBOURG   13. travnja 2006.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE   U predmetu Šundov protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES,   F. TULKENS,   P. LORENZEN   gđa N. VAJIĆ,   g.   g.   g.   D. SPIELMANN,   S.E. JEBENS, suci,   S. NIELSEN, tajnik Odjela,   i nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. ožujka 2006. godine   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 13876/03) protiv   Republike Hrvatske kojeg je 7. travnja 2003. godine hrvatski državljanin, g. Zvonko   Šundov ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za   zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") .   2.   3.   Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   Dana 19. listopada 2004. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu.   Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o   osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.   ČINJENICE   I.   OKOLNOSTI PREDMETA   4.   5.   Podnositelj zahtjeva je rođen 1952. godine i živi u Križevcima.   Dana 15. studenog 1991. godine podnositelj zahtjeva je dobio otkaz. Iako je Općinski   sud u Zagrebu nakon toga 10. listopada 1994. godine ukinuo tu odluku, podnositelj   zahtjeva ipak nikada nije vraćen na posao.   6.   7.   Dana 18. prosinca 1995. godine podnositelj zahtjeva je pokrenuo građanski postupak   protiv poslodavca, tražeći naknadu svoje plaće.   Dana 4. lipnja 1997. godine sud je pribavio mišljenje vještaka računovodstvene struke.   Na ročištu održanom 22. rujna 1997. godine podnositelj zahtjeva je prigovorio nalazu   vještaka, a sud je od vještaka zatražio dodatno očitovanje.   8.   9.   Dana 16. travnja 1998. godine sud je održao raspravu na kojoj je podnositelj zahtjeva   prigovorio nalazu vještaka i zatražio dodatno pisano očitovanje od vještaka. Dana 15.   lipnja 1998. godine podnositelj zahtjeva je zatražio drugo vještačenje. Dana 9. veljače   sud je pribavio drugo mišljenje od različitoga vještaka.   Dana 2. ožujka 1999. godine podnositelj zahtjeva zatražio je novo mišljenje vještaka.   Novo je mišljenje pribavljeno 17. siječnja 2000. godine. Podnositelj zahtjeva   prigovorio je i tom mišljenju.   10.   11.   U svojim požurnicama od 20. listopada 2000. i 8. veljače 2001. podnositelj zahtjeva je   zahtijevao da sud zakaže raspravu.   Sud je pribavio dodatno mišljenje vještaka 10. ožujka 2001. godine i saslušao vještaka   19. ožujka 2001. godine. Podnositelj zahtjeva je ponovno prigovorio tom mišljenju.   PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE   Dana 18. rujna 2001. godine zatražio je izuzeće imenovanoga vještaka i pribavljanje   novoga mišljenja. Zatražio je i izuzeće raspravnoga suca. Dana 21. rujna 2001. godine   sud je predmet rasporedio u rad drugome sudu i imenovao novoga vještaka.   Dana 4. listopada 2001. godine sud je naložio podnositelju zahtjeva da točno odredi   tužbeni zahtjev. Na raspravi 20. studenog 2001. godine vještak je odgovorio na   prigovore podnositelja zahtjeva te je poslodavcu naloženo da dostavi dodatne   dokumente.   12.   13.   Dana 16. siječnja 2002. godine podnositelj zahtjeva je požurio sud da nastavi s   postupkom, budući da poslodavac nije dostavio tražene dokumente.   14.   15.   Dana 15. veljače 2002. godine sud je odlučio saslušati vještaka financijske struke.   Dana 18. kolovoza 2002. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu na   temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, prigovarajući duljini postupka.   Dana 12. veljače 2003. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu   podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je općinski sud postupao s dužnom revnošću.   Također je zaključio da je podnositelj zahtjeva doprinio duljini postupka tražeći sedam   puta dodatno mišljenje vještaka. U takvim okolnostima, Ustavni sud je utvrdio da   postupak nije trajao nerazumno dugo.   16.   17.   18.   Nakon toga je 31. siječnja 2003. godine zaključena glavna rasprava. Dana 7. svibnja   2003. godine sud je donio presudu kojom je odbijen zahtjev podnositelja zahtjeva.   Postupajući po žalbi Županijski sud u Zagrebu potvrdio je 11. svibnja 2004. godine   presudu prvostupanjskoga suda.   Podnositelj zahtjeva je podnio reviziju i postupak je trenutačno u tijeku pred Vrhovnim   sudom Republike Hrvatske.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   19.   Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom   „razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako   slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   20.   21.   22.   Sud primijećuje da je postupak započeo 18. prosinca 1995. godine kad je podnositelj   zahtjeva podnio svoju građansku tužbu, i da je još uvijek u tijeku. Do toga datuma taj   je postupak dakle trajao više od deset godina.   Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 6. studenog 1997. godine, nakon što je   Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku i još nije završilo. Tako je trajalo   oko osam godina i tri mjeseca na tri razine nadležnosti.   Međutim, kad se ocjenjuje razumnost vremena koje je proteklo nakon toga datuma,   treba voditi računa o stanju postupka 5. studenog 1997. godine (vidi, između ostalih   izvora, presudu Styranowski v. Poland od 30. listopada 1998., Reports of Judgments   and Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.).   A. Dopuštenost   PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE   23.   24.   Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zato što je podnositelj zahtjeva propustio   iscrpiti domaća pravna sredstva kako to traži članak 35. stavak 1. Konvencije.   Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije podnio još jednu ustavnu tužbu Ustavnom   sudu. Primijetili su da je on prije bio podnio takvu ustavnu tužbu, i da ju je Ustavni sud   12. veljače 2003. godine odbacio. S obzirom da je postupak još u tijeku, podnošenje   druge ustavne tužbe imalo bi razumne izglede za uspjeh, budući bi to omogućilo da   Ustavni sud preispita ukupnu duljinu postupka uzimajući u obzir njegovo trajanje   nakon svoje prethodne odluke.   25.   26.   Podnositelj zahtjeva osporio je tu tvrdnju. Tvrdio je da nije bilo opravdano od njega   tražiti da podnese još jednu ustavnu tužbu kad mu je prethodna ustavna tužba bila   odbijena.   Sud primijećuje da su tvrdnje koje je navela Vlada bile odbačene u ranijim predmetima   (vidi predmet Antonić-Tomasović v. Croatia, br. 5208/03, stavak 34., 10. studeni   2005.) i ne vidi nikakvog razloga da u ovome predmetu dođe do drugačijega zaključka.   Slijedi da prigovor Vlade treba odbiti.   27.   28.   Sud nadalje primijećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,   stavka 3. Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj   osnovi. Stoga treba biti proglašen dopuštenim.   B. Osnovanost   Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, posebice:   složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost   onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo   drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43.,   ECHR 2000-VII). Sud ponavlja da je posebna revnost nužna u radnim sporovima (vidi   presudu u predmetu Ruotolo v. Italy od 27. veljače 1992., Serija A br. 230-D, str. 39,   stavak 17.).   29.   30.   Vlada je tvrdila da postupak nije bio složen. Sud ne vidi nikakav razlog smatrati   drugačije.   Vlada je nadalje tvrdila da je podnositelj sam značajno pridonio duljini postupka,   tražeći dodatna vještačenja čak sedam puta tijekom prvostupanjskoga postupka. Sud   prihvaća da je podnositelj zahtjeva doprinio produljenju postupka no s druge strane   primijećuje da domaći sud nije morao odrediti dodatno vještačenje svaki puta kad ga je   podnositelj zahtjeva zatražio; sam sud ima ovlast odlučiti kako voditi postupak, i,   osobito, koje dokaze izvesti. Sud stoga smatra da je razdoblje između 22. rujna 1997.   (kad je podnositelj zahtjeva prvi puta prigovorio nalazu vještaka) i 20. studenog 2001.   (nakon kojega datuma podnositelj zahtjeva nije podnio nikakve daljnje prigovore na   mišljenja vještaka) razdoblje podijeljene odgovornosti za duljinu postupka. Nadalje,   Sdu primijećuje određena razdoblja neaktivnosti koja se mogu pripisati domaćim   vlastima. Posebice, između 20. studenog 2001. i donošenja presude 7. svibnja 2003.,   prvostupanjski sud je održao samo jedno ročište 31. siječnja 2003. godine.   Sud je često utvrdio postojanje povreda članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u   kojima se postavljaju pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi naprijed citirani   predmet Frydlender). Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da   Vlada nije navela niti jednu činjenicu ili argument koji bi ga mogao uvjeriti da dođe do   drugačijega zaključka u ovome predmetu. S obzirom na činjenicu da je postupak trajao   31.   PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE   preko osam godina pred tri stupnja, Sud smatra da je u ovome predmetu duljina   postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“.   Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.   II.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   32. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   33. Podnositelj zahtjeva potražuje 20.000 EUR (dvadeset tisuća eura) na ime naknade   materijalne i nematerijalne štete.   34. Vlada je osporila taj zahtjev.   35. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete;   stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.800 EUR na ime   nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.   B. Troškovi i izdaci   36. Podnositelji zahtjeva ne potražuje nikakve troškove niti izdatke nastale pred Sudom. Stoga   se ništa ne dosuđuje s toga naslova.   C. Zatezna kamata   37. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeći iznos koji treba pretvoriti u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja   (i)   (ii)   EUR (tisuću osamsto eura) na ime nematerijalne štete; i   svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   PRESUDA ŠUNDOV PROTIV HRVATSKE   4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 13. travnja 2006.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   tajnik Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik