14062/07

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET LONZA PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 14062/07)   PRESUDA   STRASBOURG   1. travnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   U predmetu Lonza protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Anatoly Kovler   gđa Elisabeth Steiner,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Giorgio Malinverni   g. George Nicolaou, suci,   i g. André Wampach, zamjenik tajnika odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. ožujka 2010. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   14062/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 23. veljače 2007. godine   hrvatski državljanin g. Vlaho Lonza ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu   na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih   sloboda ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. T. Vukičević, odvjetnik iz Splita.   Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.   3. Dana 19. lipnja 2008. godine predsjednik Prvoga odjela odlučio je   Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati   dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva je hrvatski državljanin rođen 1944. godine i živi   u Dubrovniku.   5. Dana 25. srpnja 1984. godine podnositelj zahtjeva podnio je   građansku tužbu Općinskom sudu u Splitu protiv dvije privatne osobe, kako   bi se utvrdilo da je on vlasnik stana u Dubrovniku.   6. U razdoblju prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku   (5. studeni 1997. godine) Općinski sud je održao četrnaest ročišta.   7. U razdoblju nakon 5. studenog 1997. godine Općinski sud je održao   daljnjih šesnaest ročišta te je 22. studenog 2001. godine donio presudu   kojom je prihvatio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   8. Dana 6. veljače 2002. godine tuženici su podnijeli žalbu Županijskom   sudu u Splitu. Međutim, budući da je bilo utvrđeno da je jedan od tuženika   bio umro u svibnju 2004. godine, predmet je vraćen Općinskom sudu koji   je, nakon što je u veljači bio dovršen ostavinski postupak, 28. lipnja 2006.   godine prekinuo postupak.   9. Podnositelj zahtjeva je u međuvremenu, 12. siječnja 2005. godine   podnio ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom   sudu prigovarajući duljini navedenog postupka.   10. Nakon što je Općinski sud utvrdio da je ostavinski postupak iza   tuženika koji je bio umro pravomoćno okončan 24. veljače 2006. godine,   sud je pozvao njegovoga sina da preuzme postupak te je 27. studenog 2006.   godine ponovno poslao spis predmeta Županijskom sudu u Splitu da odluči   o žalbi tuženika.   11. Dana 1. ožujka 2007. godine Ustavni sud je utvrdio povredu   ustavnog prava podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome roku.   Dosudio mu je 12.500 hrvatskih kuna (HRK) kao naknadu te naložio   Županijskom sudu u Splitu da donese odluku u predmetu podnositelja   zahtjeva u najkraćem roku ali najkasnije u roku od deset mjeseci nakon   objave njegove odluke u Narodnim novinama. Odluka Ustavnog suda   objavljena je 13. travnja 2007. godine. Ustavni sud je utvrdio da je do   odugovlačenja postupka došlo zbog neučinkovitosti Općinskog suda.   12. Dana 19. prosinca 2008. godine Županijski sud u Splitu odbio je   žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu od 22. studenog 2001.   godine.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   13. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike   Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. – „Ustavni zakon   o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:   Članak 63.   „(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen   pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog   kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud ……   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu…..Ustavni sud će nadležnom sudu   odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti…. o pravima i   obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu   koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava …….. Naknada se   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva   stranke za njezinu isplatu.“   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   14. Podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina postupka nespojiva s   zahtjevom „razumnoga roka“ navedenim u članku 6., stavku 1. Konvencije.   Podnositelj također prigovara da naknada koja mu je bila dosuđena za   duljinu postupka nije odgovarajuća. Članak 6., stavak 1. glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….,svatko ima pravo   da…..sud….u razumnom roku ispita njegov slučaj….”   15. Vlada osporava te tvrdnje.   16. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6.   studenog 1997. godine, dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu   na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni razumnosti vremena koje je proteklo   nakon toga datuma, treba voditi računa o stanju postupka u vrijeme   ratifikacije. S tim u vezi Sud primjećuje da je postupak započeo 25. srpnja   1984. godine, kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu.   Dakle, prije ratifikacije je trajao gotovo trinaest godina.   17. Postupak u predmetu je još uvijek bio u tijeku 1. ožujka 2007.   godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku. Toga datuma postupak je   trajao oko devet godina i četiri mjeseca nakon ratifikacije, na dvije razine   nadležnosti.   18. Razdoblje koje treba uzeti u obzir završilo je 19. prosinca 2008.   godine kada je Županijski sud u Splitu donio svoju presudu. Tako je ukupno   postupak u predmetu do sada trajao dvadeset četiri godine i pet mjeseci na   dvije razine nadležnosti, od čega više od jedanaest godina nakon što je   Hrvatska ratificirala Konvenciju.   A. Dopuštenost   1. Položaj žrtve podnositelja zahtjeva   19. Vlada tvrdi da je Ustavni sud prihvatio zahtjev podnositelja   zahtjeva, utvrdio povredu njegovog prava na suđenje u razumnom roku i   dosudio mu odgovarajuću naknadu. Povreda kojoj prigovara stoga je   ispravljena pred domaćim vlastima i podnositelj zahtjeva je, kao rezultat   toga, izgubio svoj status žrtve.   20. Podnositelj zahtjeva odgovara da se još uvijek može smatrati   žrtvom povrede kojoj prigovara.   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   21. Sud primjećuje da je u vrijeme kad je Ustavni sud donio svoju   odluku postupak trajao više od devet godina na dvije razine nadležnosti   nakon što je Hrvatska ratificirala Konvenciju. Dosudio je podnositelju   zahtjeva naknadu nematerijalne štete i Županijskom sudu u Splitu odredio   rok za donošenje odluke u ovome predmetu. Županijski sud u Splitu nije   poštovao rok koji mu je Ustavni sud odredio za donošenje odluke. S   obzirom na te činjenice, Sud smatra da je zadovoljština nedostatna (vidi   načela uspostavljena na temelju sudske prakse Suda u predmetima   Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, stavci 65.-107., ECHR 2006-V, ili   Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, stavci 178.-213., ECHR 2006-   V).   22. U takvim okolnostima, u pogledu razdoblja pokrivenog   utvrđenjem Ustavnog suda, podnositelj zahtjeva još uvijek može tvrditi da   je „žrtva“ povrede zahtjeva za „razumnim rokom“.   2. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava   23. Glede duljine postupka nakon odluke Ustavnog suda, Vlada tvrdi   da je podnositelj zahtjeva trebao ponovno podnijeti ustavnu tužbu   Ustavnom sudu ili višem sudu, što on nije učinio. Pozivaju se na sudsku   praksu Ustavnog suda, donesenu u odluci br. U-IIIA-3763/2005 od 17.   listopada 2007. u kojoj je Ustavni sud utvrdio daljnju povredu prava   podnositelja ustavne tužbe na suđenje u razumnom roku u okolnostima kada   niži sud nije postupio u roku za donošenje odluke koji je bio određen   prethodnom odlukom Ustavnoga suda.   24. Podnositelj zahtjeva osporio je ovu tvrdnju navodeći da je   propisno iscrpio sva dostupna pravna sredstva.   25. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio   djelotvorno domaće pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka –   ustavnu tužbu (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR   2002-VII) – i da je Ustavni sud utvrdio povredu njegovoga prava na suđenje   u razumnom roku i odredio rok u kojem je Županijski sud u Splitu trebao   donijeti odluku u predmetu podnositelja zahtjeva. Međutim, taj se rok nije   poštivao. U takvim okolnostima Sud nalazi da podnositelj zahtjeva nije   trebao podnijeti daljnju ustavnu tužbu zbog toga što odluka Ustavnog suda   donesena povodom njegove prve ustavne tužbe nije imala nikakav učinak na   duljinu postupka kojoj je progovorio.   26. Slijedi da prigovor Vlade glede iscrpljivanja domaćih pravnih   sredstava treba odbiti.   3. Zaključak   27. Sud smatra da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka   35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primjećuje, s obzirom na naprijed   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   navedeno, da nije nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba   utvrditi da je dopušten.   2. Osnovanost   28. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u   svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost   predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i   važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi,   između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] ,   br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   29. Vlada je prihvatila da je, u smislu utvrđenja Ustavnog suda,   postupak trajao nerazumno dugo. Sud ne vidi razloga presuditi drugačije   budući je često utvrdio postojanje povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u   predmetima u kojima su se postavljala slična pitanja kao i u ovome   predmetu (vidi, na primjer, predmete Plazonić v. Croatia, br. 26455/04, 6.   ožujka 2008., i Medić v. Croatia, br. 49916/07, 26. ožujka 2009.). Stoga je   već u razdoblju koje je bilo predmetom ispitivanja od strane Ustavnoga suda   duljina postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnoga   roka“. Nužno je zadržala taj značaj kroz cijelo naknadno razdoblje od oko   jedne godine i devet mjeseci nakon donošenja odluke Ustavnoga suda.   30. U svjetlu naprijed navedenoga, Sud smatra da je došlo do povrede   članka 6., stavka 1.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   31. Podnositelj zahtjeva također prigovara na temelju članka 13.   Konvencije, uzetim zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije, da   Županijski sud u Splitu nije postupio po nalogu Ustavnog suda da donese   odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako slijedi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u   slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“   32. Sud nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu   članka 35. stavka 3. Konvencije. Također nalazi da nije nedopušten ni po   kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   33. Podnositelj zahtjeva je također doveo u pitanje djelotvornost   domaćih pravnih sredstava u vezi s duljinom postupka budući da Županijski   sud u Splitu nije poštivao rok koji je odredio Ustavni sud.   34. Vlada tvrdi da je ustavna tužba zbog duljine postupka djelotvorno   domaće pravno sredstvo koje je osiguralo i ubrzanje postupka o kojemu je   riječ i dosuđivanje pravične naknade. Štoviše, Sud je već prihvatio ustavnu   tužbu zbog duljine postupka kao djelotvorno domaće pravno sredstvo u tom   pogledu.   2. Ocjena Suda   35. Sud primjećuje da se prigovor na temelju članka 13. u glavnom   tiče činjenice da Županijski sud u Splitu nije poštovao rok koji mu je   odredio Ustavni sud za donošenje svoje oduke. Sud ponavlja na je postavio   mjerodavna načela u odnosu na prigovor podnositelja zahtjeva na temelju   članka 13. u presudi Kaić (vidi predmet Kaić and Others v. Croatia, br.   22014/04, § 38 in fine).   36. Glede ovoga predmeta Sud bilježi da podnositelj zahtjeva nije   primio dostatnu naknadu za prekomjernu duljinu građanskog postupka u   svjetlu činjenice da nadležni sud nije poštovao rok koji je postavljen u   odnosu na tu duljinu i da time nije proveo odluku Ustavnog suda. Stoga se   ne može smatrati da je prigovor kojemu je pribjegao podnositelj zahtjeva   bilo odgovarajuće pravno sredstvo za duljinu toga postupka.   37. Međutim, ovaj zaključak ne dovodi u pitanje djelotvornost   pravnog sredstva kao takvog ili obvezu podnošenja prigovora zbog duljine   postupka koji je u tijeku na temelju članka 27. Zakona o sudovima i nakon   toga također i ustavne tužbe na temelju članka 63. Ustavnog zakona o   Ustavnom sudu, kako bi iscrpio domaća pravna sredstva koja se odnose na   prigovore zbog duljine postupka.   38. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.   III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. UZ   KONVENCIJU   39. I kao posljednje, podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina   postupka kojoj prigovara povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje   njegovoga vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. s osnova da je   on, dok je postupak o kojemu je riječ bio u tijeku, bio spriječen slobodno   raspolagati svojim stanom.   40. Vlada osporava tu tvrdnju.   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   A. Dopuštenost   41. Sud bilježi da je ovaj prigovor povezan s prigovorom zbog duljine   koji je ispitan u prednjem tekstu pod člankom 6., stavkom 1. Konvencije, te   se stoga isto tako treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   42. S obzirom na svoja utvrđenja na temelju članka 6., stavka 1. Sud   smatra da nije potrebno ispitati je li u ovome predmetu došlo do povrede   članka 1. Protokola br. 1. (vidi presudu u predmetu Zanghì v. Italy, od 19.   veljače 1991., Series A br. 194-C, str. 47, § 23. i Buj v. Croatia, br.   24661/02, 1. lipnja 2006., § 38.).   IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   43. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a   unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo   djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj   stranci."   A. Šteta   44. Podnositelj zahtjeva potražuje 10.000 EUR na ime nematerijalne   štete.   45. Vlada osporava taj zahtjev.   46.Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio   nematerijalnu štetu. Presuđujući na pravičnoj osnovi, dosuđuje mu 1.700   EUR s tog naslova, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.   B. Troškovi i izdaci   47. Podnositelj zahtjeva, kojega je zastupao odvjetnik, potražuje i   neodređeni iznos na ime troškova svojega zastupanja pred domaćim   sudovima i pred Sudom, oba u odnosu na njegov zahtjev za zaštitu prava na   suđenje u razumnome roku.   48. Vlada osporava taj zahtjev.   49. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno   i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. Budući da je cilj   ustavne tužbe podnositelja zahtjeva bio u biti ispraviti povredu Konvencije   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   koja se navodi pred Sudom, troškovi nastali u odnosu na ovo pravno   sredstvo mogu biti uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu troškova (vidi   naprijed citirane predmete Scordino, § 22. i Medić, § 31.). U ovome   predmetu, uzimajući u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedena   mjerila, iako podnositelj zahtjeva nije točno naveo troškove svoga pravnog   zastupanja, Sud mu dosuđuje iznos od 680 EUR za troškove i izdatke u   postupku pred Ustavnim sudom i 1.200 EUR u odnosu na postupak pred   Sudom, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose.   C. Zatezna kamata   50. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. utvrđuje da je zahtjev dopušten;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;   4. presuđuje da se ne postavlja nikakvo zasebno pitanje na temelju   članka 1. Protokola br. uz Konvenciju;   5. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s   člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedeće iznose   koje treba pretvoriti u hrvatske kune prema stopi primjenjivoj na   datum namirenja:   (i)   1.700 EUR (tisuću sedam stotina eura) na ime   nematerijalne štete;   (ii)   1.880 EUR (tisuću osam stotina i osamdeset eura) na   ime troškova i izdataka;   (iii) sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju   zahtjeva na gore naveden iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja   na naprijed navedeni iznos plaća obična kamata prema stopi   koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje   banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna   boda;   PRESUDA LONZA PROTIV HRVATSKE   6. Odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravičnom   naknadom.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   1. travnja 2010. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika   Suda.   André Wampach   Zamjenik tajnika   Christos ROZAKIS   Predsjednik