14898/04

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET SAMIJA PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 14898/04) PRESUDA STRASBOURG 7. prosinca 2006. PRESUDA SAMIJA PROTIV HRVATSKE U predmetu Samija protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C.L. ROZAKIS, predsjednik, ga N. VAJI, g. A. KOVLER, ga E. STEINER, g. K. HAJIYEV, g. D. SPIELMANN, g. S.E. JEBENS, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 16. studenog 2006. godine donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 14898/04) protiv Republike Hrvatske kojeg je 6. veljace 2004. godine hrvatski drzavljanin, g. Borko Samija (,,podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija") . 2. Hrvatsku Vladu (,,Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 22. rujna 2005. godine Sud je odlucio Vladu obavijestiti o zahtjevu. Primjenjujui clanak 29. stavak 3. Konvencije odlucio je istovremeno odluciti o osnovanosti i dopustenosti zahtjeva. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva je roen 1942. godine i zivi u Zagrebu. 5. Dana 14. travnja 1992. godine Opinski sud u Imotskom donio je presudu nalozivsi odreenom A.B. da podnositelju zahtjeva isplati protuvrijednost od 14.000 njemackih maraka u jugoslavenskim dinarima. 6. Dana 10. prosinca 1992. godine podnositelj zahtjeva je zatrazio ovrhu navedene presude. Ubrzo nakon toga sud je donio rjesenje o ovrsi pljenidbom pokretne imovine A.B.-a. 7. Cini se da je prije 5. studenog 1997. godine (datuma stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku) sud nekoliko puta neuspjesno pokusao zaplijeniti pokretnu imovinu A.B.-a. 8. Dana 17. srpnja 2000. godine sud je nalozio A.B.-u da dostavi prokazni popis imovine. Meutim, budui da A.B. nije postupio po tom rjesenju, podnositelj zahtjeva je 3. rujna 2001. godine zatrazio da se ovrha provede na bankovnim racunima A.B.-a. 9. Sud je odrzao rocite 25. travnja 2002. godine o prijedlogu podnositelja zahtjeva te je 14. svibnja 2002. godine poslao pisma svim bankama na podrucju Imotskoga tazei obavijesti o bankovnim racunima A.B.-a. 10. Budui da su u odgovorima banaka nedostajale neke informacije, sud je 12. prosinca 2002. godine ponovno poslao pisma bankama, trazei dodatne detalje o bankovnim racunima A.B.-a. 11. Rociste zakazano za 2. listopada 2003. godine bilo je odgoeno zbog nedolaska podnositelja zahtjeva. 2 PRESUDA SAMIJA PROTIV HRVATSKE 12. Dana 12. sijecnja 2004. godine podnositelj zahtjeva je zatrazio da se ovrha provede na racunu A.B.-a u banci u Zagrebu. 13. Sud je 13. travnja 2004. godine donio novo rjesenje o ovrsi. 14. Dana 8. travnja 2005. godine sud je odrzao rociste radi provjere je li banka postupila po rjesenju o ovrsi. 15. Cini se da je postupak jos uvijek u tijeku, budui niti jedna stranka nije Sud obavijestila o suprotnom. 16. Podnositelj zahtjeva je u meuvremenu 24. lipnja 2002. godine podnio ustavnu tuzbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prigovorivsi u biti duljini navedenoga ovrsnoga postupka. Dana 4. svibnja 2004. godine taj je sud, bez donosenja formalne odluke, odgovorio da nije nadlezan budui podnositelj zahtjeva nije svoju tuzbu podnio protiv neke pojedinacne odluke donesene od strane nekog drzavnog tijela. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA 17. Clanak 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (,,Narodne novine", br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine � ,,Ustavni zakon") glasi kako slijedi: (1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud ili u slucaju kad se osporenim pojedinacnim aktom grubo vrijeaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tuzbe mogle nastati teske i nepopravljive posljedice. (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu zbog nedonosenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga clanka, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti ... . (3) U odluci iz stavka 2. ovoga clanka Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu." 18. Prema sudskoj praksi Ustavnoga suda, ustavne tuzbe podnesene na temelju clanka 63. u kontekstu ovrsnoga postupka trebalo je proglasiti nedopustenima. U svojoj odluci br. U-IIIA/1165/2003 od 12. rujna 2003. godine Ustavni sud je clanak 63. tumacio kako slijedi: ,, Prema odredbi clanka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije nego sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud ili u slucaju kad se osporenim pojedinacnim aktom grubo vrijeaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tuzbe mogle nastati teske i nepopravljive posljedice U predmetu podnositelja, ustavna tuzba podnijeta je zbog neprovoenja ovrhe na temelju pravomonog akta, kojim je ve odluceno o pravima i obvezama stranke. Imajui u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona, te cinjenicu da ustavna tuzba nije podnijeta zbog nedonosenja akta u razumnom roku, ocjena je Ustavnog suda da povodom predmetne ustavne tuzbe ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe clanka 63. Ustavnog zakona." U svojoj odluci br. U-IIIA/781/2003 od 14. svibnja 2004. godine Ustavni sud dao je daljnje tumacenje clanka 63.: Imajui u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona, te cinjenicu da ustavna tuzba nije podnijeta zbog nedonosenja akta u razumnom roku, ve zbog neprovoenja ovrhe ocjena je Ustavnog suda da u PRESUDA SAMIJA PROTIV HRVATSKE povodu predmetne ustavne tuzbe, ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe clanka 63. Ustavnog zakona. 19. U odluci br. U-IIIA/1128/2004 od 2. veljace 2005. godine Ustavni je sud izmijenio svoju praksu, prihvativsi ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva. Dosudio mu je naknadu i nadleznom sudu nalozio da zavrsi ovrsni postupak u roku od sest mjeseci od donosenja odluke Ustavnog suda. Pri tome se Ustavni sud izravno pozvao na sudsku praksu Suda u toj stvari. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 20. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom ,,razumnoga roka", predvienim u clanku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj." 21. Vlada je osporila tu tvrdnju. 22. Razdoblje koje treba uzeti u obzir zapocelo je tek 6. studenog 1997. godine, dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Meutim, pri procjeni razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma, treba voditi racuna o stanju postupka u tom trenutku. S tim u vezi Sud primijeuje da je postupak zapoceo 10. prosinca 1992. godine, kad je podnositelj zahtjeva zatrazio ovrhu presude Opinskoga suda u Imotskom od 14. travnja 1992. godine. Dakle, postupak je prije ratifikacije u predmetu ve bio u tijeku cetiri godine, deset mjeseci i dvadeset pet dana. 23. Doticno razdoblje jos nije zavrseno. Tako ono traje oko devet godina. A. Dopustenost 24. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev podnositelja zahtjeva zbog toga sto nisu bila iscrpljenja domaa pravna sredstva, tvrdei da podnesak podnositelja zahtjeva Ustavnom sudu nije bio prava ustavna tuzba jer je njime samo zatrazeno da Ustavni sud obveze drzavu da mu plati iznos utvren presudom Opinskoga suda u Imotskom. Nadalje su tvrdili da je 2002. godine clanak 63. Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu uveo djelotvorno domae pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka. Dana 2. veljace 2005. godine Ustavni je sud donio odluku kojom je primijenio zahtjeve razumnoga roka u odnosu na ovrsni postupak koji je u tijeku. 25. Podnositelj zahtjeva je osporio te tvrdnje. 26. Sud prvo primijeuje da se ne treba ocitovati o tvrdnji Vlade da se podnesak podnositelja zahtjeva nije mogao smatrati ustavnom tuzbom podnesenom zbog duljine postupka, no bez obzira na to, podnositelj zahtjeva uope nije bio obvezan podnijeti ustavnu tuzbu iz slijedeih razloga. 27. Sud ponavlja kako prema clanku 35. stavku 1. Konvencije moze rjesavati neku stvar tek nakon sto su iscrpljena sva domaa pravna sredstva. Svrha pravila koje se odnosi na iscrpljenje domaih pravnih sredstava je da se drzavama ugovornicama dade prilika sprijeciti ili ispraviti povrede za koje se navodi da su ih pocinile, prije nego se ti navodi podnesu njemu (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, 4 PRESUDA SAMIJA PROTIV HRVATSKE stavak 74., ECHR 1999-IV). Obveza iscrpljenja domaih pravnih sredstava podrazumijeva da se podnositelj zahtjeva treba posluziti uobicajenim pravnim sredstvima koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore prema Konvenciji. 28. Sud nadalje podsjea kako se od 22. ozujka 2002. godine ustavna tuzba na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu smatra djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na duljinu postupka koji je jos uvijek u tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slavicek v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Meutim, u tom trenutku nije bilo jasno hoe li se novo pravno sredstvo uope primjenjivati na ovrsni postupak (vidi predmet Pibernik v. Croatia (dec.), br. 75139/01, 4. rujan 2003.). Kasniji razvoj sudske prakse Ustavnoga suda pokazao je da je od 2. veljace 2005. godine ustavna tuzba postala djelotvorno pravno sredstvo za duljinu ovrsnoga postupka (vidi predmet Karadzi v. Croatia, br. 35030/04, stavak 38., 15. prosinac 2005.). 29. Sud ponavlja da se o pitanju jesu li iscrpljena domaa pravna sredstva redovno odlucuje pozivom na datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidi predmet Baumann v. France, br. 33592/96, stavak 47., ECHR 2001-V (izvaci). Ovo pravilo ima iznimaka koje se mogu opravdati konkretnim okolnostima svakoga predmeta (vidi predmet Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII). 30. Vraajui se na ovaj predmet, Sud primijeuje da je podnositelj zahtjeva podnio svoj zahtjev Sudu 6. veljace 2004. godine. Tek je gotovo godinu dana kasnije Ustavni sud po prvi puta presudio da je doslo do povrede prava na pristup sudu u slicnom predmetu. Stoga se od podnositelja zahtjeva nije moglo ocekivati da podnese tu ustavnu tuzbu, koja mu u to vrijeme nije nudila bilo kakve razumne izglede za uspjeh. 31. Glede mogueg odstupanja od opega pravila o neiscrpljivanju, Sud ne nalazi nikakve posebne okolnosti koje bi opravdale da se ucini iznimka od toga pravila u ovome predmetu (vidi predmet Omerovi v. Croatia, br. 36071/03, 1. lipanj 2006.). 32. U takvim okolnostima Sud smatra da se prigovor podnositelja zahtjeva ne moze odbaciti zbog toga sto nije iscrpio domaa pravna sredstva. 33. Sud nadalje primijeuje da zahtjev nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjeuje da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba biti proglasen dopustenim. B. Osnovanost 34. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, izmeu mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). 35. Vlada je tvrdila da je postupak bio slozen i ne znatno vazan za podnositelja zahtjeva. Glede ponasanja podnositelja zahtjeva, Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva pokazao znatnu razinu neaktivnosti jer je tek u travnju 2000. godine zatrazio da sud nalozi A.B. dostavljanje propisnog popisa imovine. Glede ponasanja domaih vlasti Vlada je tvrdila da su domai sudovi u ovrsnom postupku bili vezani sadrzajem zahtjeva podnositelja zahtjeva te da je izbor najboljeg sredstva ovrhe bio na podnositelju zahtjeva. 36. Podnositelj zahtjeva je osporio te tvrdnje. 37. Sud ponavlja da je duznost drzava ugovornica organizirati svoje pravosudne sustave na takav nacin da mogu svakome jamciti donosenje konacne odluke o sporovima koji se odnose na graanska prava i obveze u razumnom roku (vidi, meu drugim izvorima, predmet Horvat v. Croatia, br. 51585/99, stavak 59., ECHR 2001-VIII). PRESUDA SAMIJA PROTIV HRVATSKE 38. Sud je cesto utvrdio postojanje povreda clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima se postavljaju pitanja slicna onima u ovome predmetu (vidi predmete Estima Jorge v. Portugal, presuda od 21. travnja 1998., Reports of judgments and decisions 1998-II, i Vodopyanovy v. Ukraine, br. 22214/02, 17. sijecanj 2006. i naprijed citirani predmet Omerovi v. Croatia). 39. Ispitavsi sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti jednu cinjenicu ili tvrdnju koji bi ga mogao uvjeriti da doe do drugacijega zakljucka u ovome predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o tom pitanju Sud smatra da je u ovome predmetu duljina ovrsnog postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev ,,razumnoga roka". Stoga je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. II. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 40. Clanak 41. Konvencije predvia: ,,Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 41. Podnositelj zahtjeva potrazuje 100.000 EUR (sto tisua eura) na ime nematerijalne stete. 42. Glede potrazivane nematerijalne stete, Sud, presuujui na pravicnoj osnovi i vodei racuna da je postupak u predmetu trajao vise od devet godina nakon sto je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku podnositelju zahtjeva dosuuje 3.000 EUR na ime nematerijalne stete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati na taj iznos. B. Troskovi i izdaci 43. Sud primijeuje da podnositelji zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev s ovoga naslova. Stoga mu Sud u tom pogledu nista ne dosuuje. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava zahtjev dopustenim; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 3. presuuje (a) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 3000 EUR (tri tisue eura) na ime nematerijalne stete, koji treba pretvoriti u hrvatske kune prema tecaju vazeem na dan namirenja, uz svaki porez koji bi mogao biti zaracunat na taj iznos; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 6 PRESUDA SAMIJA PROTIV HRVATSKE 4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 7. prosinca 2006. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN tajnik Odjela Christos ROZAKIS Predsjednik