16787/02

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET PEIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 16787/02)   PRESUDA   STRASBOURG   26. svibnja 2005.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Peić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L.LOUCAIDES,   gđa F. TULKENS,   P. LORENZEN,   gđa N. VAJIĆ,   g.   g.   g.   D. SPIELMANN,   S. E. JEBENS, suci,   i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 3. svibnja 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je donesena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 16787/02) protiv   Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin g. Ivan Peić ("podnositelj zahtjeva") podnio   Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija") dana 31. siječnja 2002. godine.   2. Hrvatsku su Vladu ("Vlada") zastupale njene zastupnice, gđa L. Lukina-Karajković, a   potom gđa Š. Stažnik.   3. Dana 4. rujna 2003. godine Sud je odlučio o zahtjevu obavijestiti Vladu. Prema   odredbama članka 29. stavka 3. Konvencije odlučio je istovremeno ispitati osnovanost i   dopuštenost zahtjeva.   4. Dana 1. lipnja 2004. Vlada je podnijela dopunsko očitovanje o dopuštenosti zahtjeva.   Nakon odluke Vijeća od 8. srpnja 2004. to je očitovanje uvršteno u spis i poslano podnositelju   zahtjeva kako bi dao svoje primjedbe (pravilo 38. stavak 1). Podnositelj zahtjeva je odgovorio   10. rujna 2004.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   5. Podnositelj zahtjeva rođen je 1921. godine i živi u Novskoj, Hrvatska.   6. Tijekom Domovinskoga rata, pripadnici Hrvatske vojske zaplijenili su vozilo   podnositelja zahtjeva.   7. Dana 24. siječnja 1994. podnositelj zahtjeva pokrenuo je građanski postupak pred   Općinskim sudom u Zagrebu u kojem je od države tražio naknadu štete za svoje vozilo.   8. Dana 3. lipnja 1997. sud je donio djelomičnu presudu kojom je podnositelju zahtjeva   dosudio naknadu štete.   9. Na to su se žalili i podnositelj zahtjeva i država. Dana 25. kolovoza 1998. Županijski   sud u Zagrebu ukinuo je presudu i predmet vratio na ponovni postupak.   10. Dana 6. studenoga 1999. Sabor je donio Zakon o dopunama Zakona o obveznim   odnosima ("Zakon o dopunama iz 1999."). Dopunama tog propisa predviđeno je da se   prekidaju svi postupci koji se vode protiv države radi naknade štete koju su počinili pripadnici   hrvatske vojske i policije u obavljanju svoje službe tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj.   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   11. Dana 17. prosinca 1999. Općinski je sud u Zagrebu na temelju tog propisa prekinuo   postupak. Dana 12. prosinca 2000. Županijski je sud u Zagrebu odbacio žalbu podnositelja   zahtjeva protiv te odluke.   12. Dana 14. srpnja 2003. Sabor je donio novi propis o odgovornosti države za štetu   uzrokovanu od pripadnika hrvatske vojske i policije u obavljanju svoje službe tijekom   Domovinskoga rata ("Zakon o odgovornosti za štetu iz 2003.").   13. Dana 11. studenoga 2003. postupak podnositelja zahtjeva je nastavljen u skladu s   naprijed navedenim propisom. Postupak je još u tijeku.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   14. Članak 184. (a) Zakona o dopunama iz 1999. (Zakon o dopunama Zakona o obveznim   odnosima, Narodne novine, br. 112/1999) predviđa da se prekidaju svi postupci pokrenuti   protiv države za naknadu štete koju su počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije u   obavljanju svoje službe tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj od 7. kolovoza 1990. do. 30.   lipnja 1996.   15. Osim toga, Zakon o dopunama iz 1999. obvezao je Vladu da Saboru podnese poseban   propis kojim bi se uredila odgovornost za naknadu te štete u roku od šest mjeseci od stupanja   Zakona na snagu.   16. Zakon o odgovornosti za štetu iz 2003. (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za   štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom   Domovinskog rata, Narodne novine, br. 117/2003) uređuje uvjete pod kojima je država   odgovorna za isplatu naknade štete koju su prouzročili pripadnici vojske i policije tijekom   Domovinskoga rata. On predviđa i da se nastavljaju svi postupci prekinuti na temelju Zakona   o dopunama iz 1999.   17. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu (Ustavni zakon o   Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 49/2002, "Zakon o Ustavnom sudu   iz 2002.") glasi kako slijedi:   “(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u   slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku   odlučio sud ....   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu … iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom   sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti ....   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava .... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u   roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”   18. Članak 29. stavak 1. Ustava (Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 41/2001)   glasi kako slijedi:   "1. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom   roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela."   19. Dana 24. ožujka 2004. Ustavni je sud donio odluku br. U-III-829/2004 u predmetu g.   N. koji je ustavnu tužbu podnio na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002.,   navodeći povredu članka 29. stavka 1. Ustava. Prigovorio je duljini postupka i pomanjkanju   pristupa sudu jer je njegov postupak pred domaćim sudovima na dulje vrijeme prekinut na   temelju zakona. U svojoj je odluci Ustavni sud utvrdio da je došlo do povrede ustavnog prava   na suđenje u razumnom roku i ustavnog prava na pristup sudu. Naložio je dotičnome sudu da   u roku od godinu dana donese odluku u predmetu g. N. kojemu je dodijelio i naknadu.   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   20. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da nije imao pristup sudu jer je Općinski sud u   Zagrebu prekinuo postupak na temelju Zakona o dopunama iz 1999. Pozvao se na članak 6.   stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   1. Sukladnost ratione temporis   21. Vlada smatra kako su domaće vlasti nadležne samo za događaje koji su se zbili nakon   5. studenoga 1997. kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.   22. Sud bilježi kako je postupak podnositelja zahtjeva de facto prekinut 6. studenoga 1999   kad je Zakon o dopunama iz 1999. stupio na snagu. Na temelju toga Zakona o dopunama,   Općinski sud u Zagrebu nije mogao nastaviti postupak. Formalnu odluku o prekidu postupka   donio je 17. prosinca 1999. i postupak je nastavljen tek 11. studenoga 2003. na temelju   Zakona o odgovornosti za štetu iz 2003. Iz toga slijedi da se situacija koja bila predmet   prigovora podnositelja zahtjeva dogodila nakon ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske 5.   studenoga 1997. Sud je, prema tome, nadležan ratione temporis za ispitivanje zahtjeva u mjeri   u kojoj se on tiče prekida postupka podnositelja zahtjeva nakon 5. studenoga 1997. Iz toga   slijedi da se Vladin prigovor u vezi s time mora odbaciti.   2. Status žrtve podnositelja zahtjeva   23. Vlada je nadalje ustvrdila kako podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva u   smislu članka 34. Konvencije jer je 14. srpnja 2003. Sabor donio Zakon o odgovornosti za   štetu iz 2003. koji je predviđao da se nastavljaju postupci prekinuti na temelju Zakona o   dopunama iz 1999.   24. Podnositelj zahtjeva nje se složio s Vladom.   25. Sud smatra kako status žrtve u slučaju podnositelja zahtjeva može ovisiti o naknadi   dodijeljenoj na domaćoj razini na temelju činjenica kojima ona prigovara pred Sudom (vidi   Andersen v. Denmark, br. 12860/87 i Frederiksen and Others v. Denmark, br. 12719/87,   odluke Komisije od 3. svibnja 1988.; Normann v. Denmark (dec.), br. 44704/98, 14. lipnja   2001.; te Jensen and Rasmussen v. Denmark (dec.), br. 52620/99, 20. ožujka 2003.) i o tome   jesu li domaće vlasti, izričito ili u biti, priznale povredu Konvencije. Tek kad su ta dva uvjeta   ispunjena supsidijarna narav zaštitnoga mehanizma Konvencije sprječava ispitivanje zahtjeva   (vidi presudu u predmetu Eckle v. Germany od 15. srpnja 1982., Serija A br. 51, str. 32, §§ 69   et seq., te predmet Jensen v. Denmark (dec.), br. 48470/99, ECHR 2001-X).   26. U ovom je predmetu podnositelj zahtjeva bio lišen pristupa sudu oko četiri godine. To   nije priznato niti jednom odlukom domaćih sudova, niti mu je dodijeljena ikakva naknada   zbog navodne povrede.   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   27. U takvim okolnostima podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva povrede prava   zajamčenih Konvencijom.   28. Vladin se prigovor, prema tome, mora odbaciti.   3. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava   29. Vlada je uz to pozvala Sud da zahtjev odbije zbog toga što podnositelj zahtjeva nije   iscrpio domaća pravna sredstva kako zahtijeva članak 35. stavak 1. Konvencije.   30. Vlada je dostavila presliku odluke Ustavnoga suda od 24. ožujka 2004. u kojoj je, u   jednom sličnom predmetu, utvrđeno da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Prema   mišljenju Vlade, promjenom sudske prakse Ustavnoga suda stvoreno je novo domaće pravno   sredstvo protiv navodnih povreda prava na pristup sudu.   31. Vlada je istaknula kako je postupak u predmetu podnositelja zahtjeva još u tijeku i   kako on stoga može podnijeti ustavnu tužbu u skladu s novom sudskom praksom. Budući da   ta sudska praksa Ustavnome sudu dopušta ne samo dodijeliti naknadu, već i utvrditi rok u   kojem nadležni sud treba riješiti predmet, Vlada je ustvrdila kako to predstavlja djelotvorno   pravno sredstvo i kako bi Sud trebao napraviti izuzetak od općeg pravila koje se odnosi na   iscrpljenje domaćih pravnih sredstava.   32. Podnositelj zahtjeva je osporio taj stav. Naveo je kako je svoj zahtjev podnio Sudu   prije promjene sudske prakse Ustavnoga suda.   33. Sud podsjeća kako se, u svjetlu nove sudske prakse na koju se poziva Vlada, tužba   Ustavnome sudu može, kad je riječ o pitanjima pristupa sudu, smatrati djelotvornim pravnim   sredstvom koje je potrebno iscrpiti prije obraćanja Sudu u svim zahtjevima podnesenim nakon   prve odluke kojom se utvrdila ta nova praksa (vidi predmet Pikić v. Croatia, br. 16552/02, §   29, 18. siječnja 2005.). Međutim, Sud je utvrdio i kako nema posebnih okolnosti koje bi   opravdale odstupanje od općeg pravila koje se odnosi na neiscrpljenje u odnosu na zahtjeve   podnesene prije pojave nove sudske prakse (vidi naprijed citiranu presudu Pikić, § 32). Sud ne   vidi razloga zbog kojeg bi odstupio od tog zaključka.   34. U ovom predmetu zahtjev je podnesen Sudu 31. siječnja 2002., a novo je domaće   pravno sredstvo postalo raspoloživo tek 24. ožujka 2004.   35. Vladin se prigovor, prema tome, mora odbaciti.   4. Zaključak   36. Sud nadalje smatra kako ovaj zahtjev postavlja pravna pitanja koja su u dovoljnoj   mjeri ozbiljna da odlučivanje o njemu ovisi o ispitivanju osnovanosti, s time da nije utvrđena   nikakva druga osnova s koje bi ga se moglo proglasiti nedopuštenim. Sud stoga zahtjev   proglašava dopuštenim.   B. Dopuštenost   37. Vlada je ustvrdila kako je podnositelj zahtjeva imao pristup sudu budući da je   pokrenuo građanski postupak za naknadu štete pred Općinskim sudom u Zagrebu. Činjenica   da je sud prekinuo postupak na temelju Zakona o dopunama iz 1999. nije utjecala na pravo   podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak prekinut tek privremeno, do donošenja   novoga propisa. Donošenjem Zakona o odgovornosti za štetu iz 2003. podnositelju zahtjeva   omogućen je pristup sudu.   38. Vlada je priznala da su od donošenja Zakona o dopunama iz 1999. do donošenja   Zakona o odgovornosti za štetu iz 2003. prošle četiri godine. Međutim, istaknula je kako je to   razdoblje znatno kraće nego u predmetu Kutić u kojem je Sud utvrdio povredu prava   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   podnositelja zahtjeva na pristup sudu (vidi predmet Kutić v. Croatia, br. 48778/99, ECHR   2002-II).   39. Podnositelj zahtjeva osporio je te stavove. On je ustvrdio kako mu je zbog   nedonošenja novoga propisa u utvrđenom roku država onemogućila dobiti naknadu za svoje   vozilo.   40. Sud ponavlja kako je u članak 6. stavak 1. Konvencije ugrađeno "pravo na sud", a   jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u   građanskim stvarima (vidi presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom od 21. veljače   1975., Serija A br. 18., str. 13-18, §§ 28-36).   41. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva   se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od   strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako   konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da   primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na   takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće   biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni   odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi   presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996.,   Reports 1996-IV, § 50).   42. Sud nadalje naglašava kako je u predmetima Kutić i Multiplex utvrdio povredu prava   podnositelja zahtjeva na pristup sudu prema članku 6. stavku 1. Konvencije, zbog toga što mu   je, zbog intervencije zakonodavca, uskraćena svaka mogućnost da sud o njegovom zahtjevu   odlučuje kroz dulje razdoblje (vidi naprijed citirani predmet Kutić v. Croatia, § 33 i predmet   Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, § 55, 10. srpnja 2003.).   43. U ovome je predmetu postupak de facto prekinut od 6. studenoga 1999. kad je   donesen Zakon o dopunama iz 1999. Zbog tog Zakona Općinski sud u Zagrebu nije mogao   nastaviti s ispitivanjem tužbenoga zahtjeva podnositelja zahtjeva barem do srpnja 2003. kad je   donesen novi propis.   44. Sud smatra, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi naprijed citirani predmet   Multiplex v. Croatia; te predmet Aćimović v. Croatia, br. 61237/00, ECHR 2003-XI), kako   činjenica da je podnositelj zahtjeva kroz dulje razdoblje zakonom bio spriječen u tome da o   njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi predstavlja povredu članka 6.   stavka 1. Konvencije.   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   43. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   46. Podnositelj zahtjeva je zatražio oko 14.000 eura (EUR) na ime materijalne i   nematerijalne štete.   47. Vlada je smatrala kako je iznos koji podnositelj zahtjeva traži pretjeran. Od Suda je   zatražila da, ako utvrdi povredu, pravednu naknadu ocijeni na temelju svoje sudske prakse u   sličnim predmetima.   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   48. Sud ne nalazi nikakve uzročne veze između povrede koja je predmet prigovora i   navodne materijalne štete. Osobito, posao Suda nije nagađati kakav bi bio ishod postupka da   je on bio u skladu sa zahtjevima iz članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, inter alia, predmet   Göçer v. the Netherlands, br. 51392/99, § 37, 3. listopada 2002.). Stoga se ne dodjeljuje   naknada materijalne štete.   49. Ipak, Sud nalazi kako je podnositelj zahtjeva pretrpio nematerijalnu štetu koja se ne   može nadoknaditi sâmim utvrđenjem povrede. Temeljeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi i   uzimajući u obzir okolnosti predmeta, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.000 EUR kao   naknadu nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koje bude potrebno zaračunati na taj   iznos.   B. Troškovi i izdaci   50. Podnositelj zahtjeva je ukupno zatražio oko 500 EUR za troškove i izdatke nastale   pred domaćim sudovima, kao i one nastale pred Sudom.   51. Vlada je osporila taj zahtjev.   52. Sud ponavlja kako se naknada troškova i izdataka može dodijeliti samo u mjeri u kojoj   ih je podnositelj zahtjeva stvarno i neophodno pretrpio, te ako je njihova visina razumna (vidi   predmet Iatridis v. Greece (pravedna naknada) [GC], br. 31107/96, § 54, ECHR 2000-XI). U   ovome predmetu, na temelju informacija koje posjeduje i naprijed navedenih kriterija, Sud   primjećuje kako ništa u spisu ne ukazuje na to da je podnositelj zahtjeva zbog pomanjkanja   pristupa sudu u domaćim postupcima pretrpio ikakve dodatne troškove i izdatke. Što se tiče   troškova i izdataka nastalih u postupku pred Sudom, Sud podnositelju zahtjeva dodjeljuje 500   EUR, uvećanih za sve poreze koje bude potrebno zaračunati na taj iznos (vidi naprijed citirani   predmet Multiplex v. Croatia, § 65).   C. Zatezna kamata   53. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeće iznose koje treba preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja;   (i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 500 EUR (petsto eura) na ime troškova i izdataka; i   (iii) sve poreze koje bude potrebno zaračunati na naprijed navedene iznose;   PRESUDA PEIĆ PROTIV HRVATSKE   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene   iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 26. svibnja 2005. u   skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik