17182/07

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 17182/07) PRESUDA STRASBOURG 16. travnja 2009. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE U predmetu Hanzevacki protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga. Nina Vaji, g. Anatoly Kovler, ga. Elisabeth Steiner, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, suci, i g. S�ren Nielsen, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 26. ozujka 2009. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 17182/07) protiv Republike Hrvatske sto ga je 28. ozujka 2007. godine hrvatski drzavljanin, g. Davor Hanzevacki ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnositelja zahtjeva je zastupao g. Z. Novakovi, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 27. lipnja 2008. godine predsjednik Prvoga odjela odlucio je Vladu obavijestiti o prigovorima koji se ticu prava podnositelja zahtjeva na posteno suenje i prava da se brani uz pomo odvjetnika po svom izboru. Takoer je odluceno o osnovanosti zahtjeva odluciti istovremeno kad i o njegovoj dopustenosti (clanak 29., stavak 3.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva je roen 1968. godine i zivi u Daruvaru. 5. Dana 11. prosinca 2002. godine Opinsko drzavno odvjetnistvo u Daruvaru podiglo je optuznicu protiv podnositelja zahtjeva pred Opinskim sudom u Daruvaru, optuzivsi ga za povredu autorskih prava na nacin da je koristio razne dijelove kompjuterskog softvera bez suglasnosti imatelja mjerodavne dozvole. Podnositelja zahtjeva u postupku je zastupao odvjetnik kojega je on odabrao. Na rocistu odrzanom 10. ozujka 2003. godine podnositelj zahtjeva iznio je svoju obranu. Na rocistu odrzanom 28. travnja 2003. godine Opinski sud je saslusao svjedoke koje je predlozila obrana i donio presudu kojom je podnositelja zahtjeva oslobodio svih optuzbi. Meutim, Zupanijski sud u Daruvaru je 10. srpnja 2003. godine ukinuo ovu presudu po zalbi koju je ulozilo drzavno odvjetnistvo. 6. U ponovljenom postupku pred Opinskim sudom u Daruvaru pribavljeno je misljenje vjestaka. Na prvom rocistu odrzanom 6. listopada 2003. godine podnositelj zahtjeva je iznio svoju obranu u nazocnosti svoga odvjetnika. Slijedee rociste, zakazano za 29. prosinca 2003. godine je odgoeno na prijedlog odvjetnika podnositelja zahtjeva koji je u podnesku dostavljenom 24. prosinca 2003. godine objasnio da je za taj dan ve planirao putovanje. Rociste zakazano za 4. veljace 2004. godine odgoeno je zbog bolesti predsjednika vijea. 2 PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE 7. Prema navodima podnositelja zahtjeva, njegov je odvjetnik prije rocista zakazanog za 9. ozujka 2004. godine kontaktirao Opinski sud telefonom i zatrazio odgodu zbog svoje iznenadne bolesti. 8. Podnositelj zahtjeva je na pocetku rocista zatrazio odgodu rocista i obavijestio sud da ne zeli iznijeti svoju obranu bez nazocnosti svoga odvjetnika. Predsjednik vijea je meutim odlucio odrzati rociste. Zastupnik optuzbe takoer nije bio prisutan. Podnositelj zahtjeva, koji je ve iznio svoju obranu na prethodnim rocistima, iznio je dodatno svoju obranu. Prijedlog podnositelja zahtjeva da se saslusaju daljnji svjedoci odbijen je. Podnositelj zahtjeva je dao zavrsnu rijec. Rasprava je zakljucena i izrecena je presuda. Podnositelj zahtjeva je proglasen krivim za koristenje raznih dijelova kompjuterskog softvera bez suglasnosti imatelja mjerodavne licence. Izrecena mu je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca te je primijenjena uvjetna osuda sa rokom kusnje u trajanju od godine dana.. 9. U zalbi podnesenoj 21. travnja 2004. godine podnositelj zahtjeva je inter alia prigovorio da je rociste od 9. ozujka 2004. godine odrzano u odsutnosti njegovoga odvjetnika, iako je postojao opravdani razlog za njegovu odsutnost. Ustvrdio je da je u jutro 9. ozujka 2004. godine njegov odvjetnik telefonom kontaktirao Opinski sud u Daruvaru. Na njegov poziv odgovorio je sluzbenik i odvjetnik je zatrazio da razgovara s predsjednikom vijea. Sudac meutim nije odgovorio na poziv. Stoga je odvjetnik zamolio sluzbenika, M.R. da obavijesti predsjednika vijea o njegovoj nemogunosti da nazoci rocistu zbog iznenadne bolest. Sluzbenik je to ucinio. U zapisniku s rocista nije zabiljezen zahtjev da rociste bude odgoeno zbog njegove iznenadne bolesti. Podnositelj zahtjeva je prilozio lijecnicku potvrdu za svoga odvjetnika od 8. ozujka 2004. godine, u kojoj je naznaceno da je od toga datuma bio na bolovanju. 10. Dana 24. lipnja 2004. Zupanijski sud u Bjelovaru potvrdio je prvostupanjsku presudu. Utvrdio je da nazocnost odvjetnika podnositelja zahtjeva na rocistu odrzanom 9. ozujka 2004. godine nije bila nuzna. Mjerodavni dio drugostupanjske presude glasi kako slijedi: "(...) Zalbeni prigovori optuzenika da je prvostupanjski sud pocinio bitnu povredu odredaba Zakona o kaznenom postupku iz clanka 367. stavak 3. ZKP, jer je glavnu raspravu odrzao bez prisutnosti branitelja, ovaj sud ne nalazi osnovanim. Polazei od cinjenica koje su navedene na zapisniku sa glavne rasprave od 09. ozujka 2004. godine dolazi se do zakljucka da iako je optuzenik zahtjevao odgodu glavne rasprave zbog opravdane sprijecenosti dolaska njegova branitelja, da je prvostupanjski sud ocijenio da odsutnost branitelja ocito ne bi bila stetna za njegovu obranu, jer je glavna raspravu odrzao unatoc toga i istoga dana donio prvostupanjsku presudu. Takav postupak prvostupanjskog suda trebalo je ocjenjivati u vidu povrede prava obrane optuzenika i razmotriti je li to moglo utjecati na donesenu presudu. Polazei od toga treba rei da nove cinjenice, koje je optuzenik isticao na navedenoj glavnoj raspravi i zbog kojih je trazio njezinu odgodu s obzirom da je njegov branitelj raspolagao novim dokazima koji se odnose na ponudu za kupnju softvera ,,Autocad" i u kojoj je oznacena cijena, nisu cinjenice koje bile odlucne za samo kazneno djelo. To iz razloga sto je u pobijanoj presudi sud optuzenika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz cl. 230. st. 1. KZ i sto se dakle radi o osnovnom obliku tog kaznenog djela za koje je neodlucno je li pribavljena znatna imovinska korist ili je pak prouzrocena znatna steta. Upravo stoga odsutnost branitelja na glavnoj raspravi nije mogla biti od utjecaja na donosenje pobijane presude i njezinu zakonitost." 11. Dana 28. rujna 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je naknadnu ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu. PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO 12. Mjerodavni dio Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine", br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003) propisuje kako slijedi: Clanak 5. ,,(1) Okrivljenik se ima pravo braniti sam ili uz strucnu pomo branitelja kojega e sam izabrati iz reda odvjetnika.... ..." 9. Govori stranaka Clanak 360. Nakon zavrsenoga dokaznog postupka predsjednik vijea daje rijec strankama, osteeniku i branitelju. Prvo govori tuzitelj, zatim osteenik, branitelj, pa optuzenik..." Clanak 363. (1) Branitelj ili sam optuzenik izlozit e u svojem govoru obranu i moze se osvrnuti na navode tuzitelja i osteenika. 13. Na temelju clanka 430. Zakona o kaznenom postupku, kad optuzenik zatrazi preinacenje pravomone presude nakon utvrenja povrede, inter alia, prava na posteno suenje od strane Europskoga suda za ljudska prava, primjenjuju se pravila koja ureuju ponavljanje postupka. 14. Clanak 230. stavak 1. Kaznenoga zakona (,,Narodne novine", br. 110/1997, 28/1998, 50/2000, 129/2000, 51/2001, 11/2003 i 105/2004) propisuje kazneno djelo neovlastene upotrebe autorskog djela, predviajui novcanu kaznu ili kaznu zatvora od najmanje tri godine. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6., STAVAK 1. I 3. KONVENCIJE 15. Podnositelj zahtjeva prigovara da je rociste od 9. ozujka 2004. godine odrzano u odsutnosti njegovoga branitelja. Poziva se na clanak 6, stavke 1. i 3.(c) Konvencije, ciji mjerodavni dio glasi kako slijedi: ,,1. Radi utvrenja.......u slucaju podizanja optuznice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo ...neovisni i nepristrani sud pravicno..... ... 3. Svatko optuzen za kazneno djelo ima najmanje sljedea prava... c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalazu interesi pravde; ..." 16. Vlada je osporila tu tvrdnju. 4 PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE A. Dopustenost 17. Sud primjeuje da ovaj dio zahtjeva nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjeuje da nije nedopusten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 18. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je njegovo pravo na posteno suenje i osobito njegovo pravo da ga zastupa pravni zastupnik po njegovom izboru u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega bilo povrijeeno stoga sto je raspravni sud koji je vodio postupak odbio njegov zahtjev za odgodom rocista na kojem je zakljucena glavna rasprava zbog nenadane bolesti njegovoga branitelja. Objasnio je da se njegov branitelj razbolio dan prije rocista i da je propisno obavijestio raspravni sud o tome telefonom tog jutra kad je odrzano rociste. Tvrdi da je prema mjerodavnim odredbama Zakona o kaznenom postupku raspravni sud imao duznost odgoditi rociste kad je branitelj obavijestio sud o svojoj nemogunosti nazociti rocistu iz opravdanog razloga. Podnositelj zahtjeva nadalje naglasava vaznost rocista na kojem je zakljucena glavna rasprava u kaznenom postupku, budui je to jedina prilika da obrana usmeno iznese svoje misljenje o rezultatima postupka pred raspravnim sudom, a i svoje zakljucke i argumente glede dokaza u predmetu. Naglasio je i da se u tom predmetu radi o slozenim pravnim pitanjima, osobito o tome mogu li se njegove radnje smatrati nezakonitima, te da je takve argumente mogao odgovarajue iznijeti samo kvalificirani pravnik. 19. Vlada tvrdi da raspravni sud nije imao duznost odgoditi rociste o kojemu je rijec budui su svi dokazi ve bili izvedeni prije zavrsnog rocista i da nisu postojale nikakve posebne okolnosti koje bi zahtijevale nazocnost branitelja podnositelja zahtjeva na zavrsnom rocistu. Naglasava da se branitelj podnositelja zahtjeva razbolio dan prije rocista i da je mogao obavijestiti raspravni sud o tome taj isti dan telefaksom. Stoga, podnositelju zahtjeva nije bilo omogueno pravno zastupanje upravo zbog propusta koji treba pripisati krivnji njegova branitelja. 20. Sud prvo primjeuje kako nije njegova zadaa dati odgovor na sporne tvrdnje stranaka o tome je li Opinski sud u Daruvaru, prema mjerodavnim odredbama hrvatskog Zakona o kaznenom postupku, bio obvezan odgoditi rociste na kojem je zakljucena glavna rasprava u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva zbog opravdane nenazocnosti njegovoga branitelja. Zadatak suda je ocijeniti jesu li, sa stajalista Konvencije, bila postivana prava podnositelja zahtjeva na obranu u mjeri koja zadovoljava jamstva postenog suenja iz clanka 6. Konvencije. S tim u vezi Sud na pocetku ponavlja da zahtjeve iz stavka 3., clanka 6. treba gledati kao osobite vidove prava na posteno suenje zajamcenog stavkom 1. (vidi, meu mnogim drugim izvorima prava, predmet Balliu v. Albania, br. 74727/01, � 25., 16. lipnja 2005.). S time u vezi, Sud je pozvan ispitati je li kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva, u svojoj cijelosti, bio posten (vidi, meu mnogim drugim izvorima prava, predmet Imbrioscia v. Switzerland, 24. studenog 1993., Series A br. 275, � 38. i predmet S.N. v. Sweden, br. 34209/96, � 43., ECHR 2002-V i predmet Vanyan v. Russia, br. 53203/99, � 63.-68., 15. prosinca 2005.). 21. Sud ponavlja kako je pravo svakoga optuzenoga za kazneno djelo da bude branjen od strane odvjetnika, jedno od temeljnih znacajki postenoga suenja, iako to pravo nije apsolutno (vidi predmet Krombach v. France, br. 29731/96, � 89., ECHR 2001-II). Osobi optuzenoj za kazneno djelo koja se ne zeli sama braniti mora se PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE omoguiti pravna pomo po njegovom izboru (vidi predmete Campbell and Fell v. the United Kingdom, 28. lipnja 1984., Series A br. 80., � 99.; Pakelli v. Germany, 25. travanj 1983., Series A br. 64, � 31. i Whitfield and Others v. the United Kingdom, br. 46387/99, 48906/99, 57410/00 i 57419/00, � 48., 12. travnja 2005.). 22. Sud primjeuje da je podnositelja zahtjeva u ovome predmetu u kaznenom postupku protiv njega stalno zastupao odvjetnik kojega je sam odabrao, osim na zavrsnom rocistu pred raspravnim sudom. Prije toga rocista podnositelj zahtjeva je iznio svoju obranu te su ispitani svi svjedoci koje je predlozila obrana. Sud nadalje biljezi da je podnositelj zahtjeva na zavrsnome rocistu pred raspravnim sudom zatrazio odgodu zbog nenazocnosti svoga branitelja koji se iznenada razbolio. Taj je zahtjev, meutim, bio odbijen. Podnositelj zahtjeva je tada dao svoju daljnju obranu i iznio svoju zavrsnu rijec. 23. Sud je svjestan zahtjeva ucinkovitosti voenja kaznenog postupka. Meutim, taj zahtjev ne moze biti suprotan zastiti prava na obranu u mjeri nespojivoj s jamstvima postenoga suenja iz clanka 6. Konvencije. S tim u vezi Sud biljezi kako je istina da je branitelj podnositelja zahtjeva zatrazio odgodu rocista zakazanog za 29. prosinca 2003. godine zbog prethodno planiranoga puta. Meutim, imajuu u vidu da rociste pada tako blizu javnom prazniku kao i cinjenicu da je branitelj unaprijed obavijestio raspravni sud o svojoj nemogunosti da bude nazocan, Sud smatra kako te okolnosti ne ukazuju da su podnositelj zahtjeva ili njegov branitelj postupali u zloj namjeri ili da su pokusali nepotrebno odugovlaciti postupak. 24. Glede okolnosti oko zahtjeva za odgodu zavrsnoga rocista, Sud biljezi kako je u svojoj zalbi branitelj podnositelja zahtjeva podrobno objasnio da se iznenada razbolio dan prije rocista i da je to jutro kad je odrzano rociste kontaktirao telefonom raspravni sud. Dao je ime sluzbenika koji je primio poziv i koji je otisao obavijestiti raspravnoga suca o njegovoj nemogunosti da bude nazocan. Takoer je prilozio i lijecnicku potvrdu iz koje je vidljivo da je 8. ozujka 2004. godine bio na bolovanju. Zalbeni sud nije uope komentirao te okolnosti nego je umjesto toga zakljucio kako braniteljeva nazocnost nije bila potrebna u smislu dokaza koji su ve bili izneseni pred raspravnim sudom te znacajki kaznenoga djela za koje je podnositelj zahtjeva optuzen. 25. Sud ne moze podrzati misljenja zalbenoga suda iz slijedeih razloga. Sud biljezi da je jedan od najvaznijih vidova rocista za zakljucenje glavne rasprave u kaznenom postupku prilika da obrana, kao i tuzitelj, iznesu svoje zavrsne rijeci, te je to jedina prilika da obje stranke usmeno izloze svoje poglede na cijeli predmet i sve dokaze izvedene tijekom postupka te da daju svoju ocjenu rezultata kaznenog postupka. Sud smatra kako izbor drzavnog odvjetnika da ne bude nazocan na zakljucnom rocistu u predmetu protiv podnositelja zahtjeva ne moze imati nikakav utjecaj na pravo okrivljenika da ga zastupa branitelj kojega je sam odabrao. 26. Po misljenju Suda, nenazocnost branitelja podnositelja zahtjeva bila je opravdani razlog za odgodu rocista 9. ozujka 2004. godine, s obzirom na znacenje rocista za zakljucenje glavne rasprave u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva (vidi stavak 25. ove presude). 27. Ovaj nedostatak nije ispravljen od strane Zupanijskog suda ili Ustavnog suda, budui da ti sudovi nisu odrzali rocista. 28. Imajui na umu svrhu Konvencije, a to je zastita prava koja su prakticna i djelotvorna, te vazno mjesto koje pravo na posteno vrsenje pravde zauzima u demokratskom drustvu, u smislu Konvencije, Sud smatra da bilo koje restriktivno tumacenje clanka 6. ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe (vidi, mutatis 6 PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE mutandis, predmete Delcourt v. Belgium, 17. sijecnja 1970., Series A br. 11, � 25., i Ryakib Biryukov v. Russia, br. 14810/02, � 37., ECHR 2008-...). 29. U takvim okolnostima Sud nalazi da se podnositelj zahtjeva nije mogao braniti uz pravnu pomo po svom odabiru u mjeri kako to zahtijeva Konvencija. Stoga je doslo do povrede clanka 6., stavka 1., zajedno s clankom 6., stavkom 3(c) Konvencije. II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 30. Podnositelj zahtjeva takoer prigovara na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog ocjene dokaza i ishoda kaznenog postupka protiv njega i na temelju clanka 7. Konvencije da djela koja je pocinio ne predstavljaju kazneno djelo. Na kraju, poziva se na clanak 17. Konvencije. 31. U svjetlu svega materijala koji posjeduje, a i utoliko koliko su stvari kojima se prigovara u okviru njegove nadleznosti, Sud smatra da se u ovome predmetu niti naizgled ne vidi povreda nekog od navedenih clanaka Konvencije. Slijedi da su ovi prigovori nedopusteni na temelju clanka 35., stavka 3. kao ocigledno neosnovani i da ih treba odbiti na temelju clanka 35., stavka 4. Konvencije. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 32. Clanak 41. Konvencije propisuje: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 33. Podnositelj zahtjeva potrazuje 100.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime nematerijalne stete. 34. Vlada smatra da je trazeni iznos prekomjeran. 35. Sud smatra da utvrenje povrede zajedno s mogunosu trazenja ponavljanja postupka, a koju podnositelj zahtjeva ima na temelju nacionalnoga prava (na temelju clanka 430. hrvatskog Zakona o kaznenom postupku) predstavlja samo po sebi dostatnu pravicnu naknadu u okolnostima ovoga predmeta B. Troskovi i izdaci 36. Podnositelj zahtjeva takoer potrazuje 39.550 HRK na ime troskova i izdataka nastalih pred Sudom i pred domaim sudovima. 37. Vlada je ostavila Sudu ocjenu nuznosti nastalih troskova. 38. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troskova i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nuzno nastali i da su bili razumni s obzirom na kolicinu. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi iznos do 5.400 EUR na ime troskova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva na taj iznos PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE C. Zatezna kamata 39. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD 1. proglasava jednoglasno prigovor koji se tice prava podnositelja zahtjeva na posteno suenje i na pravo obrane uz pravnu pomo po svom odabiru dopustenim, a ostatak zahtjeva nedopustenim; 2. presuuje sa sest glasova prema jedan da je doslo do povrede clanka 6. stavak 1., zajedno sa clankom 6. stavak 3. (c) Konvencije. 3. presuuje sa sest glasova prema jedan (a) da utvrenje povrede zajedno s mogunosu da prema nacionalnom pravu trazi ponavljanje postupka predstavlja dostatnu pravicnu naknadu; (b) da tuzena drzava treba podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 5.400 EUR (pet tisua cetiri stotine eura) uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva na ime troskova i izdataka, koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave po stopi primjenjivoj na dan namirenja; (c) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 4. odbija jednoglasno ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 16. travnja 2009. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren Nielsen Christos Rozakis tajnik predsjednik U skladu sa clankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj je presudi dodano izdvojeno misljenje suca Jebensa. C.L.R. S.N. 8 PRESUDA HANZEVACKI PROTIV HRVATSKE IZDVOJENO MISLJENJE SUCA JEBENSA Uz duzno postovanje, ne slazem se s veinom da je u ovome predmetu doslo do povrede clanka 6.. Iz razloga navedenih u daljnjem tekstu, mislim da je podnositelj zahtjeva imao posteno suenje pred Opinskim sudom. Prvo primjeujem da je branitelj podnositelja zahtjeva bio nazocan na prethodnim rocistima, ukljucujui i rociste od 6. listopada 2003. godine, kad je podnositelj zahtjeva iznio svoju obranu. Isto je tako pomogao podnositelju zahtjeva pri ispitivanju svih svjedoka saslusanih na prethodnim rocistima. Nadalje, u pismenim je podnescima prije zakljucnog rocista imao dostatne prilike izraziti svoja misljenja o cinjenicama predmeta i o svim pripadajuim pravnim pitanjima. Na zakljucnom rocistu nisu bili saslusani daljnji svjedoci. Meutim, sam podnositelj zahtjeva jos je jednom saslusan na tom rocistu te je dao i zavrsnu rijec. Po mom misljenju, za ocjenu prigovora mjerodavno je i to sto je podnositelj zahtjeva bio zastupan tijekom cijeloga postupka pred zalbenim sudom i pred Ustavnim sudom. Branitelj podnositelja zahtjeva je tako i u zalbi protiv prvostupanjske presude i u ustavnoj tuzbi imao daljnju mogunost izloziti svoje misljenje o predmetu. Meutim, po mom je misljenju jos vaznija cinjenica da je zalbeni sud pazljivo ispitao je li nenazocnost branitelja mogla imati utjecaja na ishod predmeta. Na to je pitanje odgovorio negativno, i to je objasnio na konkretan i uvjerljiv nacin, vidi citat u stavku 10. Ne vidim nikakvog razloga dvojiti o valjanosti zakljucka do kojega je dosao zalbeni sud, imajui na umu i nacelo supsidijarnosti, s obzirom na ocjenu cinjenicnih pitanja. I kao sazetak, stroga provjera postupka u cjelini navodi me na zakljucak da podnositelj zahtjeva nije bio lisen postenog suenja (vidi, mutatis mutandis, predmet Imbrioscia v. Switzerland, 24. studeni 1993., � 44., Series A br. 275). U okolnostima ovoga predmeta nalazim da se je podnositelj zahtjeva mogao braniti uz pravnu pomo u mjeri koju trazi Konvencija. Stoga po mom misljenju nije doslo do povrede clanka 6., stavka 1. uzetog zajedno s clankom 6., stavkom 3. Konvencije.