18421/05

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET LESNINA D. D. PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 18421/05)   PRESUDA   STRASBOURG   25. listopada 2007.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA LESNINA d.d. PROTIV HRVATSKE   U predmetu Lesnina protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES   gđa N. VAJIĆ,   g. A. KOVLER,   gđa. E. STEINER,   g.   g.   HAJIYEV,   D. SPIELMANN, suci,   i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 4. listopada 2007. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 18421/05) protiv   Republike Hrvatske kojega je društvo iz Slovenija, Lesnina d.d. ("podnositelj zahtjeva")   podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija") dana 15. travnja 2005. godine.   2. Društvo podnositelja zahtjeva zastupao je g. Z. Margarin, odvjetnik iz Zadra. Hrvatsku   Vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 28. studenog 2006. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru glede   duljine postupka. Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno   ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva.   ČINJENICE   4. U lipnju 1992. godine osam osoba podnijelo je građansku tužbu Općinskom sudu u   Zadru protiv društva podnositelja zahtjeva (koje se tada zvalo „Moderni interijeri“), pobijajući   odluku o otkazu ugovora o radu. Tužitelji su također tražili izdavanje privremene mjere.   5. U svojoj presudi od 21. prosinca 1992. godine Općinski sud u Zadru usvojio je tužbeni   zahtjev, ali je tu presudu Okružni sud u Zadru ukinuo 6. listopada 1993. godine, te je predmet   bio vraćen na ponovljeni postupak Općinskom sudu u Zadru.   6. U ponovljenom postupku Općinski sud u Zadru ponovno je usvojio tužbeni zahtjev 27.   rujna 1994. godine. Izdao je i traženu privremenu mjeru. Dana 17. svibnja 1995. godine   Županijski sud u Zadru djelomično je preinačio presudu i ona je postala pravomoćna. Nadalje,   odluka o privremenoj mjeri bila je ukinuta i u tom je dijelu predmet bio vraćen Općinskom   sudu u Zadru radi donošenja nove odluke.   7. I društvo podnositelj zahtjeva i tužitelji podnijeli su reviziju protiv drugostupanjske   presude kojom je odlučeno o osnovanosti zahtjeva. U skladu s primjenjivim postupovnim   pravilima revizija se podnosi Općinskom sudu koji je vodio postupak u prvom stupnju, te se   nakon toga prosljeđuje, sa spisom predmeta, na odluku o osnovanosti Vrhovnom sudu   Republike Hrvatske.   8. Nakon što je primio revizije, Općinski sud je prvo proslijedio spis predmeta   Vrhovnome sudu. Međutim, spis je bio vraćen Općinskom sudu uz uputu da prvo odluči o   zahtjevu tužitelja o privremenoj mjeri. Dana 20. siječnja 1998. godine Općinski sud je donio   odluku kojom je utvrdio da je taj zahtjev povučen. Spis predmeta je tada ponovno proslijeđen   Vrhovnome sudu.   PRESUDA LESNINA d.d. PROTIV HRVATSKE   9. Dana 22. studenog 2000. godine Vrhovni sud je odbio obje revizije.   10. Društvo podnositelj zahtjeva tada je podnijelo ustavnu tužbu navodeći da su niži   sudovi pogrešno primijenili mjerodavno pravo, da je bilo povrijeđeno njegovo pravo   vlasništva i pravo na slobodno poduzetništvo. Dana 29. rujna 2004. godine Ustavni sud   Republike Hrvatske odbio je ustavnu tužbu. Odluka je dostavljena društvu podnositelju   zahtjeva 21. listopada 2004. godine.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   11. Podnositelj zahtjeva je uložio dva odvojena prigovora na temelju članka 6., stavka 1.   Konvencije. Prvo je prigovorio da je duljina postupka bila nespojiva sa zahtjevom   „razumnoga roka“. Drugo, prigovorio je poštenosti postupka navodeći da su domaći sudovi   pogrešno utvrdili mjerodavne činjenice i pogriješili u primjeni pravnih odredbi. Mjerodavni   dijelovi članka 6. glase kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Duljina postupka   12. Razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo je tek 6. studenog 1997. godine, kad je   stupilo na snagu priznanje Hrvatske na pravo pojedinačnog zahtjeva. Međutim, pri ocjeni   razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma, treba voditi računa o stanju postupka   u to vrijeme. Sud primjećuje da je prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku   postupak već trajao pet godina, pet mjeseci i pet dana.   13. Razdoblje o kojemu se radi završilo je 21. listopada 2004. godine. Slijedi da razdoblje   od šest godina, jedanaest mjeseci i petnaest dana spada u nadležnost Suda ratione temporis. U   tom je razdoblju postupak u predmetu prvo trajao dva mjeseca i šesnaest dana pred   Općinskim sudom po zahtjevu tužitelja za izdavanjem privremene mjere. Nakon toga   ispitivao ga je Vrhovni sud po revizijama obje stranke do 22. studenog 2000. godine, a tada   Ustavni sud do 21. listopada 2004. godine.   1. Dopuštenost   14. Vlada je pozvala Sud da obije zahtjev zbog neiscrpljenja domaćih pravnih sredstava.   Tvrdili su da je od 22. ožujka 2002. godine podnositelj zahtjeva mogao podnijeti ustavnu   tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.   15. Društvo podnositelj zahtjeva nije ništa reklo to tom pitanju.   16. Sud podsjeća da se od 22. ožujka 2002. godine ustavna tužba na temelju članka 63.   Ustavnog zakona o Ustavnom sudu smatra djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na   duljinu postupka koji je još uvijek u tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček v. Croatia   (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Sud bilježi da je domaći postupak pred Vrhovnim   sudom završio 22. studenog 2000. godine i da u to vrijeme u nacionalnom pravnom sustavu   nije bilo dostupno niti jedno pravno sredstvo s kojim bi se moglo rješavati duljinu građanskog   postupka. Glede postupka provedenog nakon što je uvedeno takvo pravno sredstvo, tj. 22.   ožujka 2002. godine, Sud bilježi da je u tom trenutku postupak u predmetu bio u tijeku pred   Ustavnim sudom. Prema mišljenju Suda, podnošenje ustavne tužbe zbog duljine postupka   PRESUDA LESNINA d.d. PROTIV HRVATSKE   pred Ustavnim sudom ne bi imalo nikakvu smislenu svrhu. U takvim okolnostima, Sud smatra   da se prigovor društva podnositelja zahtjeva ne može odbiti iz razloga da ono nije iscrpilo   domaća pravna sredstva   17. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3.   Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba   utvrditi da je dopušten.   2. Osnovanost   18. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice   zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u   pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France   [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). Sud ponavlja da je u radnim sporovima   potreban osobita revnost (vidi presudu u predmetu Ruotolo v. Italy, od 27. veljače 1992.,   Serija A br. 230-D, str. 39., stavak 17.).   19. Sud je često utvrdio povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima   su se postavljala pitanja slična pitanju u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet   Frydlender).   20. Glede ponašanja domaćih vlasti Sud primjećuje da je prije stupanja na snagu   Konvencije u odnosu na Hrvatsku postupak pred domaćim sudovima već trajao više od pet   godina. Nadalje, u razdoblju koje treba uzeti u obzir, postupak je trajao gotovo još sedam   godina. Tijekom toga vremena Vrhovnome sudu je trebalo gotovo četiri godine da odluči o   predmetu podnositelja zahtjeva, a prvi od ovih sudova samo je preispitao predmet povodom   revizije a drugi ustavnost odluke nižih sudova, dok niti jedan nije izvodio dokaze ili izveo bilo   koju drugu postupovnu radnju.   21. U takvim okolnostima, i uzimajući u obzir ukupno trajanje postupka, Sud smatra da je   duljina postupka u ovome predmetu bila prekomjerna i da nije zadovoljila uvjet razumnoga   roka.   Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.   B. Poštenost postupka   Dopuštenost   22. U mjeri u kojoj se prigovor društva podnositelja zahtjeva može shvatiti kao da se   odnosi na ocjenu dokaza i rezultat postupka pred domaćim sudovima, Sud ponavlja da je,   prema članku 19. Konvencije, njegova dužnost osigurati poštivanje obveza koje su preuzele   ugovorne stranke Konvencije. Posebice, njegova funkcija nije baviti se činjeničnim ili   pravnim pogreškama koje je navodno počinio nacionalni sud, osim ako i u mjeri u kojoj su   povrijedile prava i slobode zaštićene Konvencijom. Štoviše, dok članak 6. Konvencije jamči   pravo na pošteno suđenje, on ne iznosi pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na koji ih   treba ocjenjivati, što su dakle prvenstveno stvari koje treba urediti nacionalno pravo i   nacionalni sudovi (vidi presudu u predmetu Schenk v. Austria, od 12. srpnja 1988., Serija A   br. 140, str. 29, stavci 45.-46. i Garcia Ruiz v. Spain, br. 30544/96, Reports of Judgments and   Decisions 1999-I, stavak 28.).   23. Sud nalazi da nema ničega što bi naznačilo da bi ocjena od strane nacionalnih sudova   činjenica i dokaza iznesenih u predmetu društva podnositelja zahtjeva bila suprotna članku 6.   Konvencije. Društvo podnositelj zahtjeva u potpunosti je moglo iznijeti svoj predmet i   PRESUDA LESNINA d.d. PROTIV HRVATSKE   pobijati dokaze; svi su bitni dokazi provedeni; održana je javna rasprava pred prvim stupnjem   i odluke sudova su zadovoljavajuće obrazložene.   24. Sud također primjećuje da je društvo podnositelj zahtjeva moglo podnijeti žalbu protiv   prvostupanjske presude, reviziju kao i ustavnu tužbu. U takvim okolnostima Sud nalazi da se   u predmetu ne otkrivaju pojave povrede odredbi na koje se poziva društvo podnositelj   zahtjeva. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i treba biti odbijen u skladu sa   člankom 35., stavcima 3. i 4. Konvencije.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   25. Članak 41. Konvencije predviđa   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   26. Društvo podnositelj zahtjeva nije u danom roku postavilo zahtjev za pravičnom naknadom   ili troškovima i izdacima. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi nikakav iznos s tog   naslova.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopušten a   ostatak zahtjeva nedopušten;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da nije pozvan dosuditi pravičnu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. listopada 2007.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik