21846/08

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 21846/08)   PRESUDA   STRASBOURG   28. siječnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Pavić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Dean Spielmann,   g. Sverre Erik Jebens,   g. Giorgio Malinverni,   g. George Nicolaou, suci,   i g. André Wampach, zamjenik tajnika odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 7. siječnja 2010.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   21846/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 9. travnja 2008. hrvatski   državljanin g. Zoran Pavić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju   članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa M. Okić, odvjetnica iz   Varaždina. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.   Stažnik.   3. Dana 16. ožujka 2009. predsjednik Prvog odjela odlučio je o zahtjevu   obavijestiti Vladu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati dopuštenost i   osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1971. godine i živi u Golubincima, u   Srbiji.   5. Dana 14. ožujka 1988. podnositelj zahtjeva podnio je Osnovnom sudu   udruženog rada u Zagrebu građansku tužbu protiv svoga tadašnjeg   poslodavca, tražeći naknadu štete u vezi s ozljedom na radu. Predmet je   naknadno ustupljen Općinskom sudu u Zagrebu.   6. Dana 29. svibnja 2006. podnositelj zahtjeva podnio je Županijskom   sudu u Zagrebu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, žaleći   se na duljinu prethodno spomenutog građanskog postupka.   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   7. Dana 14. ožujka 2007. Općinski sud u Zagrebu objavio je svoju   odluku o podnositeljevom zahtjevu građanske naravi i dosudio mu naknadu   za ozljedu na radu. Međutim, podnositelj zahtjeva tada nije dobio i pismeni   otpravak presude (vidi stavak 12. ove presude).   8. Dana 25. travnja 2007. Županijski sud u Zagrebu utvrdio je povredu   podnositeljevog prava na suđenje u razumnom roku. Dosudio mu je   naknadu u iznosu od 6.500 hrvatskih kuna (HRK), te je Općinskom sudu u   Zagrebu naložio da predmet riješi što prije moguće, a najkasnije u roku od   šest mjeseci.   9. Dana 21. svibnja 2007. podnositelj zahtjeva žalio se protiv odluke   Županijskog suda u Zagrebu, osporavajući iznos dosuđene naknade,   šestomjesečni rok i činjenicu da mu je odbijen zahtjev za naknadu troškova   postupka.   10. Dana 4. listopada 2007. žalba podnositelja zahtjeva proslijeđena je   Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.   11. Dana 11. siječnja 2008. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu   jer u roku od šest mjeseci nije dobio odluku Općinskog suda, kako je bio   naložio Županijski sud. Dopisom od 23. siječnja 2008. Ustavni sud   obavijestio je podnositelja zahtjeva da nije nadležan za nadzor nad   provedbom odluka viših sudova kojima se nižim sudovima nalaže da   donesu odluku u predmetu u određenom roku.   12. Pisani otpravak presude Općinskog suda u Zagrebu od 14. ožujka   2007. (vidi stavak 7. ove presude) dostavljen je punomoćniku podnositelja   zahtjeva 22. veljače 2008. U međuvremenu, 14. siječnja 2008. tuženik je   Županijskom sudu u Zagrebu podnio žalbu protiv prvostupanjske presude.   13. Dana 30. lipnja 2008. Vrhovni sud prihvatio je podnositeljevu žalbu   od 21. svibnja 2007. protiv odluke Županijskog suda od 25. travnja 2007.   koja se odnosila na duljinu postupka, te mu je dosudio još 6.500 HRK   naknade.   14. Dana 13. siječnja 2009. Županijski sud djelomično je potvrdio   prvostupanjsku presudu od 14. ožujka 2007.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   15. Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine,   br. 41/2001 od 7. svibnja 2001.) glasi kako slijedi:   "Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u   razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog   kažnjivog djela."   16. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine br. 150/05,   16/07 i 113/08), koji je stupio na snagu 29. prosinca 2005., glasi kako   slijedi:   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   III. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU   Članak 27.   "(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u   razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo,   može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom   roku.   (2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim   sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili   Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike   Hrvatske.   (3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan. Postupak se   provodi uz odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez   održavanja ročišta."   Članak 28.   "(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan,   odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili   obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti   primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na   suđenje u razumnom roku.   (2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana   podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.   (3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se   u roku od petnaest dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv   rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti   ustavna tužba."   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   17. Podnositelj zahtjeva prigovorio je zbog toga što duljina postupka   nije bila u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrđenim člankom 6.   stavkom 1. Konvencije. Osobito je prigovorio da naknada koja mu je   dosuđena zbog duljine postupka nije bila primjerena. Članak 6. stavak 1.   Konvencije glasi kako slijedi:   "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da   sud…u razumnom roku ispita njegov slučaj."   18. Vlada je osporila te tvrdnje.   19. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 6.   studenoga 1997., dan nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na   Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni razumnosti vremena koje je proteklo od toga   datuma, mora se voditi računa o stanju postupka u to vrijeme. U vezi s time,   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   Sud konstatira da je postupak počeo 14. ožujka 1988., kad je podnositelj   zahtjeva podnio svoju građansku tužbu. To znači da je, prije ratifikacije,   trajao više od devet godina i sedam mjeseci na jednoj razini nadležnosti.   Razdoblje što ga treba uzeti u obzir završilo je 13. siječnja 2009., kad je   donesena presuda o žalbi. Dakle, postupak u predmetu ukupno je trajao više   od dvadeset godina, od kojih je više od jedanaest godina bilo u razdoblju   nakon ratifikacije Konvencije, na dvije razine nadležnosti.   A. Dopuštenost   20. Vlada je ustvrdila da su Županijski sud i Vrhovni sud prihvatili   podnositeljev zahtjev, utvrdili povredu njegovoga prava na suđenje u   razumnom roku i dosudili mu primjerenu naknadu. Time je povreda koja je   bila predmet prigovora otklonjena pred domaćim tijelima, pa je, kao   posljedica toga, podnositelj zahtjeva izgubio status žrtve.   21. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da se još uvijek može smatrati   žrtvom povrede koja je predmet prigovora.   22. Sud primjećuje da je u trenutku kad je Vrhovni sud donio svoju   odluku postupak trajao više od deset godina i sedam mjeseci na dvije razine   nadležnosti, nakon ratificiranja Konvencije od strane Hrvatske. Pravedna   naknada koju su dosudili Županijski sud i Vrhovni sud ne odgovara onome   što bi Sud vjerojatno bio dosudio na temelju članka 41. Konvencije u   odnosu na isto razdoblje, uzimajući u obzir činjenicu da se postupak   odnosio na radni spor.   23. Dosuđena se naknada, stoga, ne može smatrati primjerenom s   obzirom na okolnosti ovoga predmeta (vidi načela utvrđena na temelju   sudske prakse Suda u predmetu Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01,   §§ 65-107, ECHR 2006-V, ili Scordino v. Italy (no. 1) [GC], br. 36813/97,   §§ 178-213, ECHR 2006-V). U tim okolnostima, u odnosu na razdoblje   obuhvaćeno utvrđenjima Županijskog suda i Vrhovnog suda, podnositelj   zahtjeva nije izgubio status žrtve u smislu članka 34. Konvencije.   24. Uzimajući u obzir prethodno iznesene činjenice, Sud smatra da ovaj   prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka 3.   Konvencije. Uz to primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi.   Stoga se mora proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   25. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u   svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost   predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, te važnost   onoga što se za podnositelje zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između   mnogih drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, § 43,   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   ECHR 2000-VII). Sud ponavlja da radni sporovi zahtijevaju posebnu   revnost (vidi Ruotolo v. Italy, 27. veljače 1992., § 17, Serija A br. 230-D).   26. Vlada je prihvatila da je, s obzirom na utvrđenje Županijskoga suda,   postupak trajao nerazumno dugo.   27. Sud ne vidi razloga presuditi drukčije jer je često utvrđivao povrede   članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se otvarala pitanja   slična onima iz ovoga predmeta (vidi, na primjer, Plazonić v. Croatia, br.   26455/04, 6. ožujka 2008., te Medić v. Croatia, br. 49916/07, 26. ožujka   2009.). Sud osobito ima na umu činjenicu da, iako je Županijski sud   Općinskom sudu naložio da donese odluku u predmetu u roku od šest   mjeseci, presuda, koja je objavljena na ročištu održanom na Općinskom   sudu 14. ožujka 2007., podnositeljevom punomoćniku dostavljena je 22.   veljače 2008., to jest, oko deset mjeseci nakon odluke Županijskoga suda.   Vlada nije dala objašnjenje za to kašnjenje. U vezi s time, potrebno je   napomenuti da se protiv presude od 14. ožujka 2007. nije mogla podnijeti   žalba, niti je ona mogla postati pravomoćnom prije nego što njezin pisani   otpravak bude dostavljen strankama.   28. Prema tome, već je u razdoblju koje je bilo podvrgnuto preispitivanju   Vrhovnoga suda duljina postupka bila prekomjerna, pa nije ispunjen zahtjev   "razumnoga roka".   29. U svjetlu prethodno iznesenoga, Sud smatra da je došlo do povrede   članka 6. stavka 1. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   30. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 13.   Konvencije, u vezi s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, da Općinski sud u   Zagrebu nije postupio po nalogu Županijskog suda u Zagrebu da donese   odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako slijedi:   "Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju   kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."   31. Vlada je osporila tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   32. Sud nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu   članka 35. stavka 3. Konvencije. Uz to primjećuje da nije nedopušten ni po   kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   33. Podnositelj zahtjeva doveo je u pitanje djelotvornost domaćih   pravnih sredstava za duljinu postupka zbog toga što Općinski sud nije   izvršio odluku Županijskoga suda. Ustvrdio je da, iako je Općinski sud   svoju presudu zapravo donio 14. ožujka 2007., dakle i prije nego što je   Županijski sud odlučio o njegovome prigovoru zbog duljine dotičnoga   postupka, prvostupanjska je presuda njegovome punomoćniku dostavljena   nekih deset mjeseci nakon toga. U tim okolnostima, prema mišljenju   podnositelja zahtjeva, upotrijebljeno pravno sredstvo nije bilo djelotvorno.   34. Vlada je ustvrdila da je prigovor zbog duljine postupka prema   Zakonu o sudovima predstavljao djelotvorno pravno sredstvo koje je   omogućilo i ubrzanje dotičnoga postupka i dosuđivanje pravedne naknade.   Nadalje, Sud je već prihvatio ustavnu tužbu zbog duljine postupka kao   djelotvorno domaće pravno sredstvo u tom pogledu. Vlada je uz to ustvrdila   da je Općinski sud u Zagrebu donio prvostupanjsku presudu još prije nego   što je Županijski sud u Zagrebu odlučio o podnositeljevom prigovoru zbog   duljine postupka.   2. Ocjena Suda   35. Sud ponavlja da članka 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred   nacionalnim vlastima za navodnu povredu zahtjeva iz članka 6. stavka 1.   koji se odnosi na suđenje u razumnome roku (vidi Kudła v. Poland [GC],   br. 30210/96, § 156, ECHR 2000-XI). Međutim, "djelotvornost" nekog   "pravnog sredstva" u smislu članka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog   ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi Kudła, prethodno citirano, § 157).   36. Sud je već prihvatio da tužba koja se podnosi Ustavnom sudu na   temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno pravno   sredstvo u odnosu na duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj (vidi   Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Sud je prihvatio   da to pravno sredstvo omogućuje i dobivanje pravedne novčane naknade i   ubrzanje dotičnoga postupka. Nakon donošenja izmjena i dopuna Zakona o   sudovima u prosincu 2005., ostavljena je mogućnost podnošenja ustavne   tužbe u odnosu na duljinu postupka, ali je dopunjena mogućnošću   podnošenja zahtjeva neposredno višem sudu koja se prethodno mora   iskoristiti. Svi sudovi koji odlučuju o takvom zahtjevu mogu dosuditi   naknadu zbog duljine postupka i u isto vrijeme odrediti rok u kojemu niži   sud mora donijeti svoju odluku. Sud, stoga, prihvaća da izmjene donesene u   prosincu 2005. nisu promijenile obilježja tog pravnog sredstva, pa ga   prihvaća kao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka.   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   37. U ovome su predmetu prvo Županijski sud, a potom i Vrhovni sud   prihvatili podnositeljeve prigovore zbog duljine postupka, utvrdili povredu   njegovoga prava na suđenje u razumnom roku, te mu dosudili naknadu.   Sama činjenica da naknada dosuđena podnositelju zahtjeva na domaćoj   razini ne odgovara iznosima što ih Sud dosuđuje u usporedivim predmetima   ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi, na primjer, Jakupović v.   Croatia, br. 12419/04, § 28, 31. srpnja 2007. te Rišková v. Slovakia,   br. 58174/00, § 100, 22. kolovoza 2006.).   38. Sud, međutim, smatra da obveza koju države imaju na temelju   članka 13. obuhvaća i njihovu dužnost da se pobrinu da nadležna tijela i   izvrše odluke donesene povodom pravnih sredstava, te konstatira da je već   utvrđivao povrede u slučajevima kad država nije poštivala taj zahtjev (vidi   Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, § 66, ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo   nezamislivo da članak predviđa pravo na pravno sredstvo te djelotvornost   tog pravnog sredstva, a da se istovremeno ne osigura i provedba odluka   donesenih povodom pravnih sredstava. Kad bi se to tumačilo drukčije, došlo   bi do situacija koje nisu u skladu s načelom vladavine prava, koju su se   države ugovornice obvezale poštivati prilikom ratificiranja Konvencije   (vidi, analogno tome, Hornsby v. Greece, 19. ožujka 1997., § 40, Reports of   Judgments and Decisions 1997-II).   39. Sud smatra da se sama činjenica da je presuda Općinskoga suda   objavljena i prije nego što je Županijski sud odlučio o podnositeljevom   prigovoru zbog duljine postupka ne može smatrati dovoljnom, jer dotični   građanski postupak time nije bio okončan. Prvostupanjska presuda postaje   pravomoćnom tek nakon proteka roka za podnošenje žalbe, koji počinje teći   od dana dostave presude strankama. Dakle, iako je prvostupanjska presuda u   ovome predmetu objavljena 14. ožujka 2007., ona na taj datum nije postala   pravomoćnom niti ovršnom. Stoga Sud ne može prihvatiti da je Općinski   sud poštovao rok što ga je odredio Županijski sud jer je presuda od 14.   ožujka 2007. podnositeljevom punomoćniku dostavljena tek 22. veljače   2008., to jest, oko deset mjeseci nakon odluke Županijskog suda, čime je   šestomjesečni rok koji je taj sud odredio bio prekoračen za četiri mjeseca.   40. Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, u situaciji u kojoj   podnositelj zahtjeva nije dobio dostatnu naknadu za pretjeranu duljinu   građanskog postupka i u kojoj nadležni sud nije poštovao rok određen s   time u vezi, to jest nije izvršio odluku Županijskog suda, ne može smatrati   da je zahtjev što ga je podnositelj podnio bio djelotvorno pravno sredstvo u   odnosu na duljinu tog postupka. Kombinacija tih dvaju čimbenika u   konkretnim okolnostima ovoga predmeta učinila je inače djelotvorno pravno   sredstvo nedjelotvornim.   41. Ovaj zaključak, međutim, ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnog   sredstva kao takvog niti obvezu podnošenja zahtjeva zbog duljine postupka   na temelju članka 27. Zakona o sudovima, a potom i ustavne tužbe na   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu, u svrhu iscrpljenja domaćih   pravnih sredstava u vezi s prigovorima o duljini postupka.   Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   42. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje   pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,   Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   43. Podnositelj zahtjeva potražuje 5.000 eura (EUR) na ime   nematerijalne štete.   44. Vlada je smatrala da je potraživani iznos prekomjeran.   45. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.500 EUR na ime nematerijalne   štete.   B. Troškovi i izdaci   46. Podnositelj zahtjeva, kojega je zastupala odvjetnica, potražuje i   1.030 EUR za troškove i izdatke nastale pred domaćim sudovima u vezi s   njegovim zahtjevom za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i žalbom   protiv odluke Županijskog suda, kao i 905 EUR za troškove i izdatke   nastale pred Sudom.   47. Vlada je smatrala da su potraživani iznosi prekomjerni.   48. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni   stvarno i nužno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni. Budući da su   podnositeljev zahtjev Županijskom sudu i žalba Vrhovnom sudom u biti   imali za cilj ispraviti povredu Konvencije na koju se ukazuje pred Sudom,   troškovi nastali u vezi s tim pravnim sredstvima mogu se uzeti u obzir   prilikom ocjene zahtjeva za naknadu troškova (vidi Scordino, prethodno   citirano, § 284; te Medić, prethodno citirano, § 50). U ovome predmetu,   uzevši u obzir informacije koje ima i prethodno navedene kriterije, Sud   podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.030 EUR za troškove i izdatke u   domaćem postupku, te 905 EUR u odnosu na postupak pred Sudom, s time   da se i jedan i drugi iznos uvećaju za sve poreze koji bi se podnositelju   zahtjeva na njih mogli zaračunati.   PRESUDA PAVIĆ PROTIV HRVATSKE   C. Zatezna kamata   49. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;   4. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u   hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja   (i) 1.500 EUR (tisuću petsto eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 1.935 EUR (tisuću devetsto trideset i pet eura) na ime troškova i   izdataka;   (iii) sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati na   prethodno spomenute iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   28. siječnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   André Wampach   Zamjenik tajnika   Christos Rozakis   Predsjednik