22014/04

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET KAIĆ I DR. PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 22014/04)   PRESUDA   STRASBOURG   17. srpnja 2008.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   U predmetu Kaić i dr. protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Christos Rozakis, predsjednik,,   Nina Vajić,   Khanlar Hajiyev,   Dean Spielmann,   Sverre Erik Jebens,   Giorgio Malinverni,   George Nicolaou, suci,   i Søren Nielsen, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. lipnja 2008. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22014/04) protiv   Republike Hrvatske kojega je dvadeset i šest hrvatskih državljanina navedenih u Dodatku   ("podnositelji zahtjeva") podnijelo Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 18. ožujka 2004. godine.   2. Podnositelje zahtjeva zastupala je gđa. Lj. Nogolica, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku   Vladu ("Vlada") je zastupala njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 4. listopada 2005. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu. Također je   odlučio istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Tijekom 1992. godine podnositelji zahtjeva pozajmili su razne iznose novca određenoj   S.D., koja je taj novac trebala vratiti u rokovima od dva do dvanaest mjeseci po kamatnoj   stopi u rasponu od 10% do 18% mjesečno (tzv. „financijski inženjering“).   A. Građanski postupak   5. Budući da S.D. nije izvršila svoje ugovorne obveze, podnositelji zahtjeva su 21. ožujka   1994. godine pokrenuli građanski postupak protiv nje pred Općinskim sudom u Zagrebu.   6. U razdoblju prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku (5. studeni 1997.   godine) sud je održao nekoliko ročišta.   7. Dana 17. studenog 1997. godine sud je pozvao podnositelje zahtjeva da uplate predujam   za troškove financijskog vještaka. Dana 1. prosinca 1997. godine podnositelji zahtjeva su   odbili to učiniti, tvrdeći kako mišljenje vještaka nije potrebno, jer da su već bili dostavili   slično mišljenje kojemu tuženik nije prigovorio. Pozvali su sud da donese presudu na   temelju postojećih dokaza.   8. Sud je održao daljnja ročišta 5. travnja i 26. listopada 2001. godine te 4. srpnja 2003.   godine. Na ovaj posljednji datum donio je presudu kojom je presudio u korist podnositelja   zahtjeva. Presuda je dostavljena odvjetniku podnositelja zahtjeva 30. prosinca 2003.   godine.   9. Dana 12. veljače 2004. godine S.D. je uložila žalbu Županijskom sudu u Zagrebu.   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   10. Dana 8. studenog 2005. godine Županijsku sud je odbio žalbu tuženika i potvrdio   prvostupanjsku presudu.   B. Postupak pred Ustavnim sudom   11. U međuvremenu, dana 2. prosinca 2002. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli ustavnu   tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovarajući duljini navedenoga postupka.   Dana 9. studenog 2004. godine Ustavni sud je utvrdio povredu ustavnog prava   podnositelja zahtjeva na suđenje u razumnome roku, te svakome od njih dosudio 4.000   kuna (HRK) kao naknadu te naložio Županijskom sudu da u najkraćem mogućem roku, ali   najkasnije u roku od šest mjeseci od objave odluke u Narodnim novima, odluči o žalbi.   Odluka Ustavnoga suda objavljena je 26. studenog 2004. godine.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   12. Podnositelji zahtjeva prigovaraju da je duljina postupka bila nespojiva sa zahtjevom   „razumnoga roka“ sadržanim u članku 6., stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom roku   ispita njegov slučaj.“   13. Vlada osporava tu tvrdnju.   14. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6. studenog 1997. godine, dan   nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni   razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma, treba voditi računa o stanju   postupka u to vrijeme. S tim u vezi Sud bilježi da je postupak počeo 21. ožujka 1994.   godine, kad su podnositelji pokrenuli građanski postupak protiv S.D. Stoga je prije   ratifikacije trajao oko tri godine i sedam mjeseci.   15. Postupak u predmetu još je bio u tijeku 9. studenog 2004. godine, kad je Ustavni sud   donio svoju odluku. Toga je dana postupak trajao oko sedam godina.   16. Postupak je okončan 8. studenog 2005. godine, kad je Županijski sud u Zagrebu donio   svoju presudu, tj. godinu dana nakon odluke Ustavnoga suda. Tako je postupak ukupno   trajao oko osam godina nakon ratifikacije, pred dvije razine nadležnosti.   A. Dopuštenost   1. Tvrdnje stranaka   17. Vlada tvrdi da je Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, utvrdio   povredu njihovog ustavnog prava na suđenje u razumnom roku te im dosudio   odgovarajuću naknadu. Stoga je povreda kojoj se prigovara ispravljena pred domaćim   vlastima i podnositelji su izgubili svoj položaj žrtve.   18. Podnositelji zahtjeva su odgovorili da ih se još uvijek može smatrati žrtvama povrede   kojoj su prigovorili.   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   2. Ocjena Suda   19. Sud primjećuje da položaj žrtve podnositelja zahtjeva u ovome predmetu, u smislu   Konvencije, ovisi o tome je li zadovoljština, dosuđena im na domaćoj razini, bila   odgovarajuća i dostatna, s obzirom na članak 41. Konvencije. Ovo pitanje treba utvrditi u   svjetlu načela utvrđenih sudskom praksom Suda (vidi, osobito, predmet Cocchiarella v.   Italy [GC], br. 64886/01, stavke 69.-98., biti će objavljeno u ECHR 2006 i predmet   Arvanitaki-Roboti and Others v. Greece [GC], br. 27278/03, stavak 29., 15. veljače   2008.).   20. Sud bilježi da je Ustavni sud svakome podnositelju zahtjeva dosudio iznos koji odgovara   otprilike 530 EUR. Taj je iznos očigledno nerazuman, s obzirom na sudsku praksu Suda.   Sam ovaj čimbenik navodi na zaključak da je zadovoljština koju su podnositelji zahtjeva   pribavili na domaćoj razini bila nedostatna (vidi naprijed citirani predmet Cocchiarella,   stavke 106.-107.; i Jakupović v. Croatia, br. 12419/04, st. 17., 31. srpnja 2007.). Dakle,   podnositelji zahtjeva mogu još uvijek tvrditi da su „žrtve“ povrede njihovoga prava na   suđenje u razumnome roku, te stoga Vladin prigovor treba odbaciti.   21. Uz to, Sud podsjeća da je pozvan ispitati ukupnu duljinu pobijanoga postupka, ako način   na koji je Ustavni sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava   proizvede posljedice koje su nespojive s načelima Konvencije, kako ih se tumači u svjetlu   sudske prakse Suda. S obzirom na gornje utvrđenje da podnositelji zahtjeva još uvijek   mogu tvrditi da su „žrtve“ navodne povrede – i da je stoga odluka Ustavnoga suda u   ovome predmetu nespojiva s načelima Konvencije – traži se ispitivanje ukupne duljine   (vidi naprijed citirani predmet Jakupović, st. 18.).   22. S tim u vezi Sud primjećuje, kako je naprijed zabilježeno (vidi stavak 16.), da je postupak   do sada trajao još jednu godinu nakon odluke Ustavnoga suda. Podnositelji zahtjeva nisu   podnijeli još jednu ustavnu tužbu u odnosu na ovo razdoblje. Međutim, u svjetlu naprijed   navedenoga zaključka koji se tiče njihovoga položaja žrtve, oni to nisu trebali učiniti. Sud   će to razdoblje uzeti u obzir pri odlučivanju o osnovanosti predmeta i, kad je primjereno, o   zahtjevu podnositelja zahtjeva za pravičnom naknadom na temelju članka 41. Konvencije   (vidi naprijed citirani predmet Jakupović, st. 19.).   23. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka   3. Konvencije. Dalje nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba   utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   24. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta   i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice zahtjeva i   mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u   sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, naprijed citirani predmet Cocchiarella,   st. 68. i Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   25. Vlada prihvaća da je, u svjetlu utvrđenja Ustavnog suda, postupak trajao nerazumno dugo.   26. Sud ne vidi razloga da drugačije odluči, budući je često utvrdio postojanje povreda članka   6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima se postavljaju pitanja slična onima u   ovome predmetu (vidi, na primjer, predmet Poje v. Croatia, br. 29159/03, 9. ožujka 2006.   i Škare v. Croatia, br. 17267/03, 15. lipnja 2006.). Stoga je već u razdoblju koje je bilo   podvrgnuto ispitivanju Ustavnoga suda duljina postupka bila prekomjerna te nije   zadovoljila uvjet razumnoga roka. Nužno je zadržala to svojstvo kroz slijedeće razdoblje   od godinu dana nakon donošenja odluke Ustavnog suda.   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   27. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   28. Podnositelji zahtjeva nadalje prigovaraju na temelju članka 13. Konvencije, uzetim   zajedno s člankom 6., stavkom 1. Konvencije, da Županijski sud u Zagrebu nije postupio   po nalogu Ustavnog suda da donese odluku u propisanom roku. Članak 13. glasi kako   slijedi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna   pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su   djelovale u službenom svojstvu.“   29. Vlada je osporila tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   30. Vlada je pozvala Sud da odbije ovaj prigovor s osnova što podnositelji zahtjeva nisu   iscrpili domaća pravna sredstva. Tvrde da su podnositelji zahtjeva trebali podnijeti još   jednu ustavnu tužbu, koja bi omogućila Ustavnom sudu da ocijeni značaj propusta   Županijskog suda da postupi po njegovoj odluci.   31. Podnositelji zahtjeva nisu se očitovali o tom pitanju.   32. U tom pogledu Sud upućuje na svoju presudu u predmetu Vaney v. France (br. 53946/00,   st. 53., 30. studeni 2004.) gdje je, u kontekstu članka 6., st. 1. Konvencije odbio sličan   prigovor o neiscrpljivanju koji je uložila Vlada, jer bi njegovim prihvaćanjem podnositelj   zahtjeva bio uhvaćen u začarani krug, gdje bi nedostatak jednog pravnog lijeka stalno   dovodio do nastanka obveze da se koristi drugi. Sud smatra da se ovakvo obrazloženje   jednakom snagom primjenjuje i u kontekstu članka 13. u okolnostima kakve prevladavaju   u ovome predmetu. Stoga prigovor Vlade treba odbiti.   33. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavka   3. Konvencije. Također nalazi da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba   utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   34. Vlada je priznala da je Županijski sud u Zagrebu za šest mjeseci prekoračio rok zadan u   odluci Ustavnoga suda. Međutim, smatraju da sam ovaj čimbenik ne bi mogao dovesti do   zaključka da ustavna tužba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu podnositelja   zahtjeva.   35. Prvo, tvrde da su, na temelju Zakona o Ustavnom sudu sva državna tijela, uključujući i   sudove, vezana odlukama Ustavnog suda i imaju dužnost provesti ih. U velikoj većini   predmeta sudovi u Hrvatskoj poštovali su naloge Ustavnog suda i donijeli svoje odluke u   dužnome roku. No međutim, moguće sudovi ponekada nisu u potpunosti postupili po tim   nalozima. Iz toga razloga, a kako bi pratili postupanje po svojim odlukama, Ustavni sud je   postavio sustav nadzora, tražeći od svih sudova u Hrvatskoj da dostavljaju izvješća o   pravovremenoj provedbi tih odluka. Posebice, od 1. siječnja 2005. godine svaka odluka   Ustavnog suda kojom se nižem sudu nalaže odlučiti u predmetu u određenome roku, u   svojoj izreci sadrži i nalog predsjedniku toga suda da dostavi informacije do određenoga   datuma o donošenju i dostavi odluke, čije je donošenje bio naložio Ustavni sud.   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   36. Drugo, glede okolnosti ovoga predmeta, Vlada ponavlja da je Ustavni sud odlučio u korist   podnositelja zahtjeva, izričito priznavši povredu njihovoga prava na suđenje u razumnome   roku, te im dosudivši naknadu. S obzirom na to, to što je Županijski sud postupio po   odluci Ustavnoga suda s odgodom od šest mjeseci, nije imalo značajan utjecaj na situaciju   podnositelja zahtjeva niti je ugrozio autoritet te odluke „u mjeri u kojoj bi to dovelo do   dvojbe u njenu djelotvornost“.   37. Podnositelji zahtjeva smatraju da sama činjenica da je Županijski sud „ignorirao“ odluku   Ustavnog suda dovoljno ukazuje na to da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno   sredstvo za njeno „sporo pravosuđe“.   2.   Ocjena Suda   38. Sud ponavlja da članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim tijelom za   navodnu povredu zahtjeva na temelju članka 6. stavka 1. za suđenje u predmetu u   razumnome roku (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR   2000-XI). Međutim, „djelotvornost“ „pravnoga sredstva“ u smislu članka 13. ne ovisi o   izvjesnosti povoljnoga ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi naprijed citirani predmet   Kudła, stavak 157.).   39. Sud je već prihvatio da ustavna tužba Ustavnome sudu na temelju članka 63. Ustavnog   zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno sredstvo za duljinu postupka koji je još u   tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR   2002-VII). U ovome je predmetu Ustavni sud prihvatio ustavnu tužbu podnositelja   zahtjeva, utvrdio povredu njihovoga ustavnoga prava i dosudio im naknadu. Sama   činjenica da pravična naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva na domaćoj razini ne   odgovara iznosima koje dosuđuje Sud u usporedivim predmetima ne čini to pravno   sredstvo nedjelotvornim (vidi na primjer naprijed citirani predmet Jakupović, st. 28. i   predmet Rišková v. Slovakia, br. 58174/00, st. 100., 22. kolovoz 2006.).   40. Međutim, Sud smatra da obveza država na temelju članka 13. obuhvaća i dužnost   osigurati da nadležne vlasti izvršavaju pravna sredstva kad su dosuđena, te bilježi kako je   već utvrdio povrede na temelju propuštanja države da poštuje taj zahtjev (vidi predmet   Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, st. 66., ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo nezamislivo   da članak 13. daje pravo na pravno sredstvo, i da ono bude djelotvorno, bez da štiti   provedbu dosuđenih pravnih sredstava. Smatrati suprotno vodilo bi do situacija nespojivih   s načelom vladavine prava koje su se države ugovornice obvezale poštovati kad su   ratificirale Konvenciju (vidi, po analogiji, presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19.   ožujka 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-II, str. 510.–511., st. 40.).   41. Presudivši tako, Sud ne isključuje mogućnost da može biti situacija kada odgođena   provedba ili čak i ne-provedba odluka Ustavnog suda može biti opravdana i tako ne   dovesti do povrede članka 13. Konvencije. Međutim, u ovome predmetu Vlada nije   pokušala opravdati odgodu od šest mjeseci, što je, po mišljenju Suda, od osobite važnosti   s obzirom na činjenicu da se utvrđena povreda ticala duljine postupka. Sud u tom pogledu   bilježi da je Županijski sud u Zagrebu žalbeni sud, što znači da je popis mogućih razloga   za odgodu koji ne bi bili pripisivi vlastima (na primjer, ponašanje podnositelja zahtjeva),   razmjerno kratak.   42. Vlada je umjesto toga pokušala umanjiti važnost kašnjenja Županijskog suda   naglašavajući razne olakotne čimbenike, kao što su dosuđivanje naknade i izričito   priznanje povrede, što je po njihovom mišljenju ipak to pravno sredstvo učinilo   učinkovitim. Istina, iako bi neki od tih čimbenika mogli biti važni pri odlučivanju je li   podnositelj zahtjeva imao djelotvorno pravno sredstvo, Sud smatra da se oni ne mogu   smatrati odlučnima u ovome predmetu. Posebice, kao što je već naprijed utvrđeno (vidi   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   stavak 20.), naknada dosuđena podnositeljima zahtjeva bila je preniska i nedostatna. Iako   je istina da ovaj čimbenik sam za sebe u pravilu ne čini pravno sredstvo nedjelotvornim   (vidi stavak 39. ove presude) Sud nalazi da je u ovome predmetu to bilo osnaženo   propuštanjem nadležnoga suda da pravovremeno izvrši odluku. Pri tome se razumije da je   prestanak povrede koja je u tijeku za Sud važan element prava na djelotvorno pravno   sredstvo (vidi, implicitno, naprijed citirani predmet Cocchiarella, st. 74.).   43. Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, gdje podnositelji zahtjeva nisu primili dostatnu   naknadu za neurednu duljinu svoga postupka i gdje je nadležni sud za šest mjeseci   prekoračio rok koji mu je bio zadan i stoga nije pravovremeno proveo odluku Ustavnog   suda, ne može tvrditi da je ustavna tužba kojoj su pribjegli podnositelji zahtjeva bila   djelotvorno pravno sredstvo za duljinu toga postupka. Kombinacija ova dva čimbenika u   osobitim okolnostima ovoga predmeta učinila je inače djelotvorno pravno sredstvo   nedjelotvornim.   Međutim, ovaj zaključak ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnoga sredstva kao   takovoga, ili obvezu podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnome   sudu, kako bi se iscrpila domaća pravna sredstva glede prigovora radi duljine postupka   koji je još uvijek u tijeku.   44. Stoga je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   45. Članak 41. Konvencije predviđa   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane   visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu   naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   46. Podnositelji zahtjeva potražuju svaki 14.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime nematerijalne   štete.   47. Vlada osporava taj zahtjev.   48. Sud primjećuje da je Ustavni sud svakome podnositelju zahtjeva dosudio 530 eura (EUR).   S obzirom na okolnosti ovoga predmeta, kao i činjenicu da je Sud, ne dovodeći u pitanje   domaće pravno sredstvo, utvrdio povredu, Sud smatra da u svjetlu kriterija utvrđenih u   njegovoj sudskoj praksi (vidi naprijed citirane predmete Cocchiarella, st. 139.-141.,   Arvanitaki-Roboti and Others, st. 29.-31. i predmet Kakamoukas and Others v.   Greece [GC], br. 38311/02, st. 41.-43., 15. veljače 2008.) svakome podnositelju zahtjeva   treba dosuditi 1.350,00 EUR uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos.   B. Troškovi i izdaci   49. Podnositelji zahtjeva također potražuju naknadu troškova i izdataka nastalih pred Sudom,   ne navodeći točan iznos.   50. Vlada je osporila taj zahtjev.   51. Sud primjećuje da prema Pravilu 60., stavak 1. Poslovnika Suda, podnositelj zahtjeva koji   želi dosudu pravične naknade na temelju članka 41. Konvencije u slučaju da se utvrdi   povreda nekoga od njegovih prava iz Konvencije, mora u tom smislu postaviti određen   PRESUDA KAIĆ I dr. PROTIV HRVATSKE   zahtjev. Budući da u ovome predmetu punomoćnik podnositelja zahtjeva nije postavio   određen zahtjev za naknadu troškova i izdataka, Sud ništa ne dosuđuje s tog naslova   (Pravilo 60., st. 3.).   C. Zatezna kamata   52. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;   4. presuđuje   (a) da tužena država treba svakom podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana   kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije,   isplatiti 1.350,00 EUR (tisuću tristo pedeset eura), uz sav porez koji treba zaračunati,   na ime nematerijalne štete, a koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države   prema tečaju važećem na dan namirenja:   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna   boda;   5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 17. srpnja 2008.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik