22330/05

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET OLUJI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 22330/05) PRESUDA STRASBOURG 5. veljace 2009. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE U predmetu Oluji protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: Christos Rozakis , predsjednik, Nina Vaji, Khanlar Hajiyev, Dean Spielmann, Sverre Erik Jebens, Giorgio Malinverni, George Nicolaou, suci, i S�ren Nielsen , tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 15. sijecnja 2009. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22330/05) protiv Republike Hrvatske sto ga je 6. lipnja 2005. godine hrvatski drzavljanin g. Krunislav Oluji ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. B. Hajdukovi, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 20. rujna 2007. godine predsjednik Prvoga odjela odlucio je obavijestiti Vladu o prigovorima na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije, glede nedostatka koji se odnosi na postenost i javnost suenja, navodnu pristranost i duljinu stegovnoga postupka protiv podnositelja zahtjeva. Odluceno je istovremeno ispitati osnovanost i dopustenost zahtjeva (clanak 29., stavak 3.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva je roen 1952. godine i zivi u Zagrebu. A. Stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva 5. Podnositelj zahtjeva je bio sudac i predsjednik Vrhovnoga suda Republike Hrvatske. Bio je i clan Drzavnog sudbenog vijea (u daljnjem tekstu: ,,DSV"). Tijekom 1996. godine Vlada je podnijela zahtjev DSV-u za pokretanje stegovnog postupka protiv podnositelja zahtjeva. Tvrdili su da je podnositelj zahtjeva od sijecnja do kolovoza 1996. godine odrzavao seksualne odnose s maloljetnicima te da je od 1995. godine na dalje koristio svoj polozaj kako bi zastitio financijske aktivnosti dvojice pojedinaca koji su bili poznati po svojim kriminalnim aktivnostima, te da je tako nanio stetu ugledu sudstva, sto predstavlja tesko stegovno djelo. Iz toga su razloga predlozili pokretanje stegovnoga postupka protiv podnositelja zahtjeva te izricanje stegovne sankcije, ukljucujui da bude trajno razrijesen duznosti suca i predsjednika Vrhovnoga suda. Nadalje, trazili su trenutacno privremeno udaljenje podnositelja zahtjeva s duznosti tijekom postupka. 6. Dana 21. studenog 1996. godine DSV je pokrenuo stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva. Dana 5. prosinca 1996. godine podnositelj zahtjeva je podnio zahtjev za 2 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE izuzee iz rada na predmetu tri clana DSV-a, i to A.P., V.M. i M. H., iz razloga sto su pokazali nesklonost prema podnositelju zahtjeva u intervjuima objavljenima u raznim nacionalnim novinama. Taj je prijedlog odbijen 9. sijecnja 1997. godine kao neosnovan. Na rocistu odrzanom 9. sijecnja 1997. godine DSV je odbio zahtjev podnositelja zahtjeva da rociste odrzano pred njim bude javno, iz razloga sto je iskljucenje javnosti bilo nuzno radi zastite interesa podnositelja zahtjeva i sudstva kao takvoga, bez bilo kakvog daljnjeg obrazlozenja. Daljnja rocista su odrzana 10., 13. i 14. sijecnja 1997. godine. Dana 14. sijecnja 1997. godine DSV je utvrdio da je podnositelj zahtjeva pocinio stegovnu povredu odrzavajui kontakte i pojavljujui se u javnosti s B.C. i S.S. iako je znao da su bili osueni za razna kaznena djela, te koristei svoj polozaj kako bi zastitio interese i dobitke ta dva pojedinca od lipnja 1995. do studenog 1996. godine. DSV je nadalje utvrdio da su preostali navodi protiv podnositelja zahtjeva neosnovani i da stoga ne traze nikakve stegovne mjere. Odluceno je podnositelja zahtjeva razrijesiti duznosti suca i predsjednika Vrhovnoga suda. 7. Naknadni ,,zahtjev za zastitu" koji je podnositelj zahtjeva podnio Zupanijskom domu Sabora Republike Hrvatske odbijen je dana 19. veljace 1997. godine. Dana 21 ozujka 1997. godine podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tuzbu u kojoj je tvrdio da je postupak bio neposten i da je bilo povrijeeno njegovo pravo na slobodu dopisivanja. 8. Dana 17. travnja 1998. godine Ustavni sud je ukinuo odluku DSV- a od 14. sijecnja 1997. godine kao i odluku Zupanijskoga doma Sabora Republike Hrvatske od 19. veljace 1997. godine. Ustavni sud je utvrdio da je stegovni postupak pred DSV-om bio manjkav jer neki dokazi izvedeni u postupku, kao sto su audio snimke prisluskivanih telefonskih poziva i svjedocenje clana DSV-a koji je bio clan Vijea koje je razmatralo predmet podnositelja zahtjeva, nisu bili pribavljeni u skladu sa zakonom. Predmet je vraen DSV-u na ponovni postupak. 9. Prvo rociste u ponovljenom postupku odrzano je 23. rujna 1998. godine. Podnositelj zahtjeva je podnio prijedlog trazei izuzee od rada u predmetu cetiri clana DSV-a, i to A.P., V.M., M.H. i I.M., navodei da nisu pokazali nepristranost u izjavama za tisak. DSV je utvrdio da je zahtjev za izuzee I.M. nedopusten, jer se on ve izuzeo iz postupka. Zahtjev za izuzee A. P., V.M. i M.H. odbijen je bez bilo kakvog daljnjeg obrazlozenja. 10. Podnositelj zahtjeva je nadalje zatrazio da postupak bude javan. Taj je zahtjev odbijen. Mjerodavni dio zapisnika s rocista glasi kako slijedi: "Predsjednik Vijea obavjestava nazocne da je javnost disciplinskog postupka iskljucena jer Vijee nije na temelju cl. 28. st. 1. i 3. Zakona o DSV-u odlucilo da disciplinski postupak bude javan. Branitelj dr. Krunislava Olujia I.K. predlaze da disc. postupak bude javan, s obrazlozenjem da to zahtijeva tezina predmeta, zainteresiranost javnosti, vaznost postupka kojeg vodi DSV i zbog zastite prava obrane okrivljenika. Branitelj M. S. podupire navode branitelja Ivana Kerna i dodaje da je javnost rasprave temeljno nacelo kaznenog postupka, te da bi odluka DSV-a o tajnosti postupka bila atak na nacelo javnosti i pravicnosti postupanja. Ako Vijee iskoristi zakonsku mogunost i odluci da disc. postupak bude tajan, onda predlaze da se omogui nazocnost posebnih osoba, u ovom slucaju predlaze da to budu predstavnici OESS-a i UNHCR-a koji su kao zainteresirani s punomoi dosli pred sudsku dvoranu. Zastupnik Vlade RH M.K. izjavljuje da prepusta odluku Vijeu i dodaje da nema nista protiv da se iskljuci javnost u ovom disc. postupku. Vijee se povlaci na vijeanje i nakon vijeanja donosi RJESENJE Odbija se prijedlog dr. Kunislava Olujia da disciplinski postupak bude javan zbog zastite okrivljenika i sudbene vlasti u cijelosti." PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 11. Zastupnik Vlade povukao je sve optuzbe protiv podnositelja zahtjeva, osim da se je u razdoblju od lipnja 1995. do pocetka studenog 1996. godine stalno druzio na javnim mjestima s dva pojedinca, B.C. i S.S., koji su imali kriminalnu povijest. Zastupnik je zatrazio od DSV-a da pozove pet svjedoka u ime Vlade, kako bi dokazali svoje tvrdnje, bez daljnjih obrazlozenja. DSV je dozvolio da se pozove cetiri od tih svjedoka, te je takoer nalozio da se tri daljnja svjedoka pozovu ex officio. Podnositelj zahtjeva i njegovi zastupnici u to doba nisu zatrazili pozivanje niti jednoga svjedoka. 12. Drugo rociste u ponovljenome postupku pred DSV-om odrzano je 1. listopada 1998. godine. DSV je dozvolio predstavniku UNHCR-a i predstavniku OESS-a da budu nazocni na rocistu. Svi nazocni bili su upozoreni, pod prijetnjom kaznenih sankcija, da su obvezni cuvati kao tajnu sve sto saznaju na rocistu. 13. DSV je po prijedlogu Vlade saslusao sedam svjedoka, ukljucujui i S.S. i B.C. Dokazi su pokazali da je podnositelj zahtjeva povremeno bio vian u drustvu S.S. u Umagu, gdje je podnositelj zahtjeva imao stan i provodio dio svojeg godisnjeg odmora, te u drustvu B.C. u Osijeku, rodnome gradu podnositelja zahtjeva. I S.S. i B.C. su izjavili da oni nisu prijatelji podnositelja zahtjeva, da nisu imali s njim bliske kontakte i da su povremeno bili viani u istom drustvu s podnositeljem zahtjeva, ali uvijek na javnim mjestima i uvijek u drustvu drugih osoba. 14. Zastupnik Vlade je predlozio saslusanje jos jednoga svjedoka na okolnost kontakata B.C.-a u Osijeku. DSV je prihvatio taj prijedlog. Glede dokaza na koje se pozvao podnositelj zahtjeva, zapisnik sa rocista glasi kako slijedi: ,,Dr. Krunislav Oluji predaje pismeno prijedlog dokaza koje bi trebalo izvesti. ... (branitelj navodi kako slijedi): "Svjedoci koji se predlazu trebali bi dokazati ovom Vijeu da se u cijelom inkriminiranom razdoblju dr. Oluji povremeno nalazio u drustvu s osobama koje se navode kao osobe "sa kriminalnom proslosu", ali svaki puta i bez iznimno samo tada kada je s njime tj. s dr. Olujiem u drustvu bio vei broj osoba, a S. S je u tim istim prigodama bio prisutan samo kao vlasnik lokala i koji se po prirodi stvari i zivotnih okolnosti povremeno nalazio u drustvu u kojem se nalazio i dr. Oluji. Ista ta situacije prisutna je i za druzenje u Osijeku tj. predlazemo svjedoke koji su najcese bili u drustvu dr. Olujia a tada kada su oni bili zajedno s njime vrlo povremeno je tom drustvu pristupio B.C. Ovakvim dokazivanjem zelimo ukazati na pravu dimenziju pojmova "druzio se" i nalazio na javnim mjestima"..." ... Branitelj predlaze i to da se saslusaju svjedoci koji se navode u recenom prilozenom rjesenju Prekrsajnog suda u Umagu. ... Vijee donosi ... RJESENJE Odbijaju se svi prijedlozi okrivljenog dr. Olujia i njegovih branitelja kao nevazan prijedlog, jer okolnosti na koje se predlazu dokazi su utvrene ili nisu vazne za odlucivanje." 15. Posljednje rociste u predmetu podnositelja zahtjeva pred DSV-om odrzano je 7. listopada 1998. godine. DSV je dozvolilo predstavniku UNHCR-a i predstavniku OESS-a te prevoditelju da budu nazocni na rocistu. Svi nazocni bili su ponovno upozoreni, pod prijetnjom kaznenih sankcija, na obvezu cuvanja tajne o svemu sto su doznali na rocistu. 4 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 16. DSV je saslusao jos jednoga svjedoka, pozvanog u ime Vlade. Isto je tako saslusao i podnositelja zahtjeva, koji je izjavio da je postupak protiv njega politicki motiviran, zbog njegovog protivljenja visokim duznosnicima drzave glede koncepta pravosua. Takoer je izjavio da je dana 11. listopada 1996. godine od njega zatrazeno da odstupi s mjesta predsjednika Vrhovnoga suda, te da mu bilo je ponueno mjesto veleposlanika, sto je on odbio. Glede navoda protiv njega, izjavio je da je povremeno bio u drustvu s dva doticna pojedinca, ali da su ti susreti uvijek bili u javnosti i u nazocnosti raznih drugih osoba, i da doticni pojedinci nisu njegovi prijatelji. Mjerodavni dio njegove izjave glasi kako slijedi: "... kao visoki drzavni duznosnik svjestan svog polozaja i odgovornosti koje za mene iz njega izviru, ne mogu i neu pristati na zahtjev...koji je od mene trazio da se odreknem dvojice ljudi koje sam poznavao prije stupanja na bilo koju odgovorniju duznost u RH. S tim da moje poznanstvo i moj odnos s njima neovisno o njihovoj proslosti nikada nisu prelazili granice dopustenoga i cinili upitnim sadrzaj tog poznanstva sa stajalista zakona i pravila drustvenog morala. ,, 17. Obrana je zatrazila saslusanje jos tri svjedoka, glede cinjenicnog stanja, sto je odbijeno. 18. U svojoj odluci od 7. listopada 1998. godine DSV je utvrdio da je podnositelj zahtjeva pocinio stegovno djelo jer je odrzavao kontakte i druzio se na javnim mjestima s dva pojedinca koji su imali kriminalnu povijest, sto je ponasanje koje je nastetilo ugledu sudstva i bilo protivno njegovoj sudackoj duznosti. Razrijesen je duznosti suca i predsjednika Vrhovnoga suda. Mjerodavni dio odluke glasi: "Dr. Krunislav Oluji...disciplinski je odgovoran sto je: od lipnja 1995. do pocetka studenoga 1996. godine u tijeku obnasanja duznosti predsjednika i suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Osijeku i Umagu odrzavao vezu i pojavljivao se na javnim mjestima s B.C. i S.S., iako je znao da su oni u svojim sredinama poznati kao visestruki pocinitelji kaznenih djela... U odnosu na iskljucenje javnosti Vijee je odlucilo kako slijedi: ,,S obzirom da je prema clanku 28. stavak 3. Zakona o Drzavnom sudbenom vijeu disciplinski postupak u pravilu tajan, te s obzirom na obiljezje disciplinskog djela i podatka u spisu Vijee je odbilo prijedlog dr. Krunislava Olujia da disciplinski postupak bude javan, radi zastite digniteta dr. Krunislava Olujia i cijele sudbene vlasti. Na temelju clanka 294. stavak 2. ZKP u svezi s clankom 28. stavak 1. Zakona o Drzavnom sudbenom vijeu, Vijee je dopustilo da na glavnoj raspravi budu nazocni, kako su zahtijevali urednim zahtjevom B.S., sluzbenica UNHCR-a 1. i 7. listopada 1998., A.M. savjetnica za ljudska prava OESS-a 1. listopada 1998., te R.B. clan misije OESS-a i njegov prevoditelj M.R. 7. listopada 1998." Dana 10. studenog 1998. Zupanijski dom Sabora potvrdio je odluku. 19. U svojoj nakon toga podnesenoj ustavnoj tuzbi od 2. prosinca 1998. godine podnositelj zahtjeva je prigovorio, inter alia, iskljucenju javnosti iz stegovnoga postupka voenog protiv njega. Takoer je naveo da su trojica clanova DSV-a, i to A.P., V.M. i M.H., bili pristrani. Nadalje je prigovorio da u postupku nije saslusan niti jedan svjedok kojeg je predlozila obrana. Dana 9. prosinca 2004. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva kao neosnovanu. PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE B. Izjave glede predmeta podnositelja zahtjeva dane medijima od strane tri clana Drzavnog sudbenog vijea 20. Dana 10. veljace 1997. godine u nacionalnim dnevnim novinama ,,Vecernji list" objavljen je intervju s V.M., clanom DSV-a pod naslovom "Oluji je bio stranacki kandidat, a ne ja!", a mjerodavni dijelovi intervjua glase kako slijedi: ,,U konkretnom slucaju DSV je utvrdio da se dr. Oluji kroz duze vremensko razdoblje intenzivno javno druzio, pa cak i posredovao za dvije osobe, koje ne samo sto su pravomono visekratno osuivane, ve i protiv kojih teku kazneni postupci, kod jednog za fizicki nasrtaj na policiju, a kod drugoga za trgovanje s kilogramom i pol heroina. Za sve ostale inkriminacije dr. Oluji je osloboen. Sva haranga protiv DSV-a i citava obrana dr. Olujia bila je upravljena bas na taj oslobaajui dio, pa su sada mnogi nesretni jer se to ne uklapa u ono sto su oni prezentirali. Ono zasto je dr. Oluji utvren odgovornim, cinjenicno je nesporno. Sporno je samo predstavlja li to tesko disciplinsko djelo i ako predstavlja, koja sankcija se moze primijeniti. ... Ja sam se pridruzio tom zahtjevu dr. Olujia i trazio sam da budem izuzet jer sam javno glasovao protiv njegova izbora za predsjednika VSH, a spominjan sam i kao eventualni kandidat za predsjednika VSH. ... U konkretnom predmetu telefonski razgovori nisu bili podloga za osuujui dio odluke, jer se oni odnose na onaj dio za koji je dr. Oluji osloboen, pa su svi pokusaji da se odluka DSV-a prikaze protuzakonitom, promaseni. I svi dokazni prijedlozi obrane odnosili su se na oslobaajui dio, pa zbog toga kao nepotrebni nisu ni izvedeni." 21. Dana 28. ozujka 1997. godine u istim dnevnim novinama objavljen je intervju s A.P., tadasnjim predsjednikom Drzavnog sudbenog vijea pod naslovom "Suci se imenuju, ali i stvaraju". Mjerodavni dijelovi intervjua glase: Pitanje: - "U posljednje se vrijeme DSV u javnosti najcese spominjalo zbog "slucaja Oluji". Sto je istina o odgovornosti bivseg predsjednika VSRH? Odgovor: - Odluka je donesena i obrazlozena. Drzim da ne trebam obrazlagati ve obrazlozenu odluku, u njoj je sve kazano. Za mene je taj postupak stvar proslosti. P: - Ipak, radi javnosti, koja je o tom slucaju bila oprecno obavjestavana, budite malo odreeniji? O: - Kad ve inzistirate, kazat u samo to da dr. Krunislav Oluji nije disciplinski odgovoran samo za "druzenje" s visestrukim uciniteljima kaznenih djela, iako i to samo za sebe za svakog predsjednika VSRH ima tezinu, ve primarno zato sto je kao predsjednik VSRH znajui za njihove protuzakonite djelatnosti, odnosno da pripadaju meunarodnom kriminalnom miljeu, osobno svojim utjecajem i poznanstvima posredovao za njihov interes i korist. Analizom dokaza i obrane nedvojbeno je utvreno da zahtjev Vlade za pokretanjem postupka nije nikakva politicki motivirana i montirana optuznica iza koje stoje, kako je u medijima i obrani tvrdio dr. Krunislav Oluji, drzavni i stranacki vrh, odnosno predsjednik Republike i Vlade. Naprotiv rijec je o nedolicnim aktivnostima koje se ne mogu dovesti u sklad ne samo s duznosu predsjednika VSRH koju je kratko obnasao dr. Krunislav Oluji, ve ni sa sudackom etikom uope. P: - A sto je s prisluskivanjem telefona? O: - Prisluskivanje telefonskih razgovora odnosi se na zakonito snimljene telefonske razgovore visestrukih ucinitelja kaznenih djela, a ne i na telefonske razgovore dr. Olujia. On je "uletio" u tu operativnu mjeru, kako se slikovito izrazio jedan svjedok. Vijee je, po slobodnoj ocjeni, taj dokaz cijenilo kao i sve druge, i on nije bitno utjecao na odluku DSV-a." 6 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 22. Dana 22. rujna 1997. godine, jos jedne dnevne novine, ,,Slobodna Dalmacija", objavile su intervju s M.H., clanom DSV-a i tadasnjim Glavnim drzavnim odvjetnikom. Mjerodavni dijelovi intervjua glase: "Tvrdnje o mojoj osobnoj nesamostalnosti i oslanjanju upravo na gospodina Seksa, koje su iznijete u clanku novinarke S.P. u Tjedniku, a cije pero je vodio gospodin koji je svoj radni vijek u sudbenoj vlasti neslavno zavrsio, dozivljavam vise saljivim kao i autora tih tvrdnji. Takve izmisljene i nicim potkrijepljene tvrdnje, kada dolaze od covjeka koji se prihvatio niza najodgovornijih mjesta u hrvatskom pravosuu, u kojem je zbog hendikepa iskustva i poznavanja struke bio corpus alienum (strano tijelo), zaista ne zavrjeuju posebnu paznju, jer spadaju tamo gdje su i nastale, a to su kafii." II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO 23. Mjerodavni dijelovi Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 13/1991), na snazi u mjerodavno vrijeme, propisivali su da svatko moze podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tuzbu ako smatra da mu je odlukom sudbene ili upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeeno jedno od Ustavom utvrenih sloboda i prava covjeka i graanina (clanak 28). Odlukom kojom se usvaja tuzba ukida se osporeni akt kojim je povrijeeno ustavno pravo i vraa nadleznom organu na ponovni postupak (clanak 30.). 24. Mjerodavne odredbe Zakona o Drzavnom sudbenom vijeu (Narodne novine, br. 58/1993) na snazi u relevantno vrijeme propisuju: Clanak 3. ,,Prijedlog kandidata za predsjednika i clanove Vijea utvruje Zupanijski dom Sabora Republike Hrvatske. U postupku utvrivanja kandidata za predsjednika i clanove Vijea Zupanijski dom Sabora Republike Hrvatske zatrazit e od Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ministra pravosua, drzavnog odvjetnika Republike Hrvatske. Od vjetnicke komore Hrvatske i pravnih fakulteta da predloze osobe za koje smatraju da mogu biti kandidati za predsjednika i clanove Vijea. ..." Clanak 4. ,,Predsjednika i clanove Vijea bira Zastupnicki dom Sabora Republike Hrvatske za vrijeme od osam godina iz reda istaknutih sudaca, drzavnih odvjetnika, odvjetnika i sveucilisnih profesora pravnih znanosti koji imaju u pravilu 15 ili vise godina radnog iskustva. Predsjednika i sedam clanova bira se iz reda sudaca, cetiri clana iz reda drzavnih odvjetnika i njihovih zamjenika, jednog clana iz reda odvjetnika i dva clana iz reda profesora pravnih znanosti Predsjednik i clanovi Vijea ne smiju obavljati zastupnicku duznost u Saboru Republike Hrvatske." Clanak 7. ,,Prije stupanja na duznost predsjednik ili clan Vijea daju pred predsjednikom Sabora Republike Hrvatske prisegu: "Prisezem svojom casu da u se u obnasanju duznosti predsjednika - clana Drzavnoga sudbenog vijea drzati Ustava i zakona Republike Hrvatske i da u savjesno obavljati svoju duznost". PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE ,,Predsjednik i clan Vijea imaju imunitet. Clanak 8. Predsjednik ili clan Vijea ne smije biti pozvan na odgovornost za izrazeno misljenje ili glasovanje u Vijeu. Predsjednik ili clan Vijea ne smije biti pritvoren niti se protiv njega smije pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Vijea. Predsjednik ili clan Vijea moze biti pritvoren bez odobrenja Vijea samo ako je zatecen da cini kaznjivo djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju duljem od 5 godina. U takvom slucaju drzavno tijelo, koje je predsjednika ili clana Vijea pritvorilo duzno je o tome odmah izvijestiti Vijee. ..." Clanak 9. ,,... Predsjednik ili clan Vijea bit e razrijesen duznosti prije isteka vremena na koje je izabran: - ako to sam zatrazi; - ako bude osuen na kaznu zatvora; - ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju duznost; - ako primi drzavljanstvo druge drzave. Postojanje razloga za razrjesenje predsjednika ili clana Vijea prije isteka vremena na koje je izabran utvruje Zupanijski dom Sabora Republike Hrvatske, a razrjesuje ih Zastupnicki dom Sabora Republike Hrvatske." Clanak 10. ,,... Prijedlog da se pokrene postupak radi utvrivanja trajnog gubitka sposobnosti clana Vijea da obavlja svoju duznost podnosi Zupanijskom domu Sabora Republike Hrvatske predsjednik Vijea, a za predsjednika najmanje pet clanova Vijea. ..." Clanak 12. ,,U djelokrug Vijea spada: - imenovanje predsjednika sudova ili sudaca te drzavnih odvjetnika i njihovih zamjenika, - voenje postupka za razrjesenje predsjednika suda ili suca te odlucivanje o njihovom razrjesenju i rada razrjesenju drzavnih odvjetnika i njihovih zamjenika." 8 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE Clanak 20. ,,Predsjednik suda ili sudac odgovara disciplinski ako pocini tesko disciplinsko djelo. Teska disciplinska djela su: .... 6. nanosenje stete ugleda suda ili sudacke duznosti na drugi nacin." Clanak 25. ,,Za tesko disciplinsko djelo smije se izrei jedna od slijedeih disciplinskih kazni: ... 3. razrjesenje od duznosti. ..." Clanak 26. ,,Protiv odluke Vijea kojom ga se disciplinski kaznjava, predsjednik suda ili sudac ima pravo podnijeti zahtjev za zastitu Zupanijskom domu Sabora Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana dostave odluke Vijea. Zupanijski dom Sabora moze odluku o razrjesenju potvrditi ili ukinuti i vratiti Vijeu na ponovni postupak i odlucivanje. U slucaju ukidanja rokovi zastare pocinju tei iznova. Protiv odluke Zupanijskog doma Sabora Republike Hrvatske nije dopustena sudska zastita." Clanak 28. ,,Postupak se provodi odgovarajuom primjenom odredaba Zakona o krivicnom postupku ako ovim Zakonom nije drukcije odreeno. ... Vijee moze odluciti da disciplinski postupak bude javan." Clanak 40. ,,Za rad Vijea osiguravaju se posebna sredstva u drzavnom proracunu Republiku Hrvatske. Naredbodavac za izvrsenje financijskog plana sredstva va iz stavka 1. ovoga clanka je predsjednik Vijea." Clanak 41. ,,Predsjedniku i clanovima Vijea zbog obavljanja duznosti pripada naknada nastalih troskova, naknada za neostvarenu plau ili zaradu i nagrada." 25. Na temelju clanka 430. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 i 62/2003), kada okrivljenik podnese zahtjev za izmjenu pravomone sudske odluke na temelju odluke Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrena povreda, inter alia, prava na posteno suenje, primjenjuju se pravila koja ureuju obnovu kaznenog postupka. PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. ST. 1. KONVENCIJE 26. Podnositelj zahtjeva je ulozio slijedee prigovore na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije: da tri clana Drzavnog sudbenog vijea nisu bila nepristrana, da iskljucenje javnosti iz postupka nije bilo opravdano, da je stegovni postupak protiv njega bio neposten i da je duljina postupka premasila zahtjev razumnoga roka. Mjerodavni dio clanka 6. stavka 1. Konvencije glasi kako slijedi: ,,Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi ili u slucaju podizanja optuznice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravicno, javno i u razumnom roku ispita njegov slucaj. Presuda se mora izrei javno, ali se sredstva priopavanja i javnost mogu iskljuciti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nuzni u demokratskom drustvu radi interesa morala, javnog reda ili drzavne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog zivota stranaka to traze, ili u opsegu koji je po misljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti stetna za interes pravde." A. Dopustenost Tvrdnje stranaka 27. Vlada tvrdi da clanak 6. nije primjenjiv na ovaj predmet niti sa svoga graanskog niti kaznenog naslova. Glede graanskoga aspekta, pozivajui se na obrazlozenje koje je dao Sud u svojoj odluci Harabin (Harabin v. Slovakia (dec.), br. 62584/00, 9. srpnja 2002.) tvrde da je polozaj podnositelja zahtjeva kao predsjednika Vrhovnog suda po samoj svojoj naravi ukljucivao vrsenje javnopravnih ovlasti i duznosti kojima je svrha cuvanje interesa drzave. Nadalje tvrde da u drzavama clanicama ne postoje univerzalni kriteriji glede postupka imenovanja i razrjesenja predsjednika najvisega suda. To je pitanje koje zadire u suverene ovlasti drzave i stoga ga treba iskljuciti iz domasaja Konvencije. 28. Glede kaznenoga aspekta, Vlada tvrdi da je postupak o kojemu je rijec stegovne naravi. Sto se tice klasifikacije toga postupka u domaem pravu, naravi djela o kojemu se radi, te naravi i razini tezine propisanih sankcija, taj postupak ne zadovoljava kriterij prema kojemu bi ga se smatralo postupkom koji ukljucuje odlucivanje o kaznenoj optuzbi protiv podnositelja zahtjeva. 29. Vlada nadalje tvrdi da podnositelj zahtjeva nije imao pravo na pristup sudu, budui da clanak 26., stavak 3. Zakona o Drzavnom sudbenom vijeu izricito iskljucuje sudsku zastitu u svezi stegovnih postupaka protiv sudaca. Meutim, tvrde da samo Drzavno sudbeno vijee zadovoljava sve kriterije da bi ga se smatralo sudom, u smislu clanka 6., stavka 1. Konvencije. 30. Podnositelj zahtjeva nije u tom pogledu dao nikakve primjedbe. Ocjena Suda 31. Sud prvo prima na znanje tvrdnju Vlade glede naravi duznosti predsjednika Vrhovnoga suda. Meutim, Sud primjeuje da u postupku o kojemu se radi podnositelj zahtjeva nije bio samo razrijesen duznosti predsjednika Vrhovnoga suda, nego je istovremeno bio i razrijesen duznosti suca Vrhovnoga suda. U takvim okolnostima, u svrhu odlucivanja primjenjuje li se clanak 6. na postupak o kojemu je rijec, Sud smatra da je narav polozaja podnositelja zahtjeva kao predsjednika Vrhovnoga nevazna. 10 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 32. Glede primjenjivosti clanka 6., stavka 1. Konvencije na postupak o kojemu je rijec, Sud prvo upuuje na presudu u predmetu Pellegrin v. France (br. 28541/95, 8. prosinca 1999., stavci 64.-71.), u kojoj je Sud izrekao da radni sporovi izmeu vlasti i javnih sluzbenika cije su duznosti tipicne upravo za aktivnosti javne sluzbe, ukoliko oni djeluju kao depozitari javne vlasti odgovorne za zastitu opih interesa drzave, nisu ,,graanski" te su iskljuceni iz opsega clanka 6., stavka 1. Konvencije. Sud je primijetio da su oruzane snage i policija ocigledan primjer takvih aktivnosti. Nadalje, glede postupka za razrjesenje suca, u svojoj je odluci o dopustenosti Pitkevich (vidi predmet Pitkevich v. Russia (dec.), br. 47936, 8. veljace 2001.) Sud utvrdio da je sudstvo, iako nije dio redovne drzavne sluzbe, ipak dio tipicne javne sluzbe. Sudac ima konkretne nadleznosti u podrucju provoenja pravde, sto je sfera u kojoj drzava vrsi suverene ovlasti. Stoga sudac izravno sudjeluje u vrsenju javnopravnih ovlasti i obavlja duznosti kojima je cilj cuvati ope interese drzave. Sud je zakljucio kako se spor koji se odnosi na razrjesenje suca ne tice njegovih ,,graanskih" prava ili obveza u smislu clanka 6. Konvencije. 33. Meutim, u svojoj nedavnoj presudi u predmetu Eskelinen (vidi predmet Vilho Eskelinen and Others v. Finland ([GC], br. 63235/00, 19. travnja 2007.) Sud je utvrdio kako funkcionalni kriterij usvojen u presudi Pellegrin nije pojednostavio analizu primjenjivosti clanka 6. na postupak u kojemu je drzavni sluzbenik stranka, ili donio vei stupanj izvjesnosti u ovome podrucju, kao sto mu je bila namjera (stavak 55.). Iz tih je razloga Sud odlucio dalje razviti funkcionalni kriterij postavljen u presudi Pellegrin, te je usvojio slijedei pristup (vidi naprijed citirani predmet Vilho Eskelinen and Others v. Finland, stavke 61. i 62.): ,,Sud priznaje interes drzave da kontrolira pristup sudu kad se radi o odreenim kategorijama osoblja. Meutim, prvenstveno je na drzavama ugovornicama, posebice na nadleznome nacionalnom zakonodavcu, a ne na Sudu, da izricito odredi ona podrucja javne sluzbe koja ukljucuju vrsenje diskrecijskih ovlasti koje su sastavni dio drzavnoga suvereniteta, gdje interesi pojedinca moraju ustupiti prvenstvo. Sud vrsi svoju nadzornu ulogu uz primjenu nacela supsidijarnosti (vidi predmet Z and Others v. the United Kingdom [GC], br. 29392/95, st. 103., ECHR 2001-V). Ako domai sustav prijeci pristup sudu, Sud e provjeriti je li spor uistinu takav da opravdava primjenu iznimke od jamstava clanka 6. Ako ne opravdava, tada se to pitanje ne postavlja i clanak 6., stavak 1. se ne primjenjuje. .... Ponovimo ukratko, da bi se tuzena drzava mogla pred Sudom pozvati na status podnositelja zahtjeva kao drzavnog sluzbenika radi iskljucenja zastite sadrzane u clanku 6., trebaju biti ispunjena dva uvjeta. Prvo, drzava mora u svojemu domaem pravu izricito iskljuciti pristup sudu za polozaj ili kategoriju osoblja o kojemu se radi. Drugo, iskljucenje mora biti opravdano objektivnim razlozima u interesu drzave. 34. Tako presuda Eskelinen, cija je namjera bila uspostaviti presumpciju zastite po clanku 6., namee siru primjenjivost nego prijasnja sudska praksa Suda. Ona ukljucuje i predmete razrjesenja, osim ako domai sustav iskljuci pristup sudu u tom pogledu. Clanak 6. se ne primjenjuje samo na slucajeve kada domae pravo izricito iskljuci pristup sudu za kategoriju osoblja o kojemu se radi, i kada je to iskljucenje opravdano objektivnim interesima drzave. 35. Glede ovoga predmeta, Sud prvo primjeuje da clanak 26., stavak 3. Zakona o Drzavnom sudbenom vijeu izricito iskljucuje sudsku zastitu u svezi sa stegovnim postupcima protiv sudaca. 36. Meutim, opseg ovoga iskljucenja nije apsolutan, budui da se odnosi samo na iskljucenje zastite pred redovnim sudovima. Sud primjeuje da je podnositelj zahtjeva mogao podnijeti ustavnu tuzbu protiv odluka Drzavnog sudbenog vijea i Zupanijskoga doma. Podnositelj zahtjeva je iste prigovore koje sada ulaze pred Sudom ulozio Ustavnom sudu, te je taj sud ispitao osnovanost tih prigovora. Da je Ustavni sud prihvatio prigovore podnositelja PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE zahtjeva, ukinuo bi pobijane odluke i vratio predmet Drzavnom sudbenom vijeu na novi postupak. 37. S obzirom na takvu pozadinu, Sud smatra kako opseg preispitivanja od strane Ustavnoga suda u ovome predmetu, i njegove ovlasti glede pobijanih odluka, podnositelju zahtjeva omoguavaju pristup sudu u domaem sustavu, sto zadovoljava test Eskelinen. Stovise, kao sto Vlada priznaje, samo Drzavno sudbeno vijee zadovoljava kriterije na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije da bi ga se smatralo neovisnim i nepristranim sudom (tribunal) ustanovljenim zakonom. Sud ponavlja kako u svrhu clanka 6., stavka 1. Konvencije sud (tribunal) ne treba biti redovni sud (court of law) integriran u standardnu sudsku masineriju (vidi predmet Rolf Gustafson v. Sweden, 1. srpnja 1997., stavak 45., Reports of Judgments and Decisions 1997-IV), budui da sud (tribunal), u smislu clanka 6., stavka 1. karakterizira, u sadrzajnom smislu tog izraza, njegova sudska funkcija, a to znaci odlucivanje o stvarima u njegovoj nadleznosti na temelju pravila prava i nakon postupka provedenog na propisani nacin (vidi naprijed citirani predmet Philis, stavak 50.). On mora takoer zadovoljiti i niz zahtjeva � neovisnost, posebno od izvrsne vlasti, nepristranost i jamstva koja daje svojim postupkom � od kojih ih se nekoliko pojavljuje u tekstu samoga clanka 6., stavka 1. (vidi predmet Zlinsat, spol. s.r.o., v. Bulgaria, br. 57785/00, stavak 75., 15. lipnja 2006.). 38. Kako bi se utvrdilo moze li se neko tijelo smatrati neovisnim, treba uzeti u obzir, inter alia, nacin imenovanja njegovih clanova i njihov mandat, postojanje jamstava protiv vanjskih pritisaka i pitanje daje li to tijelo utisak da je neovisno (vidi, inter alia, predmete Langborger v. Sweden, 22. lipnja 1989., stavak 32., Series A br. 155 i Bryan v. the United Kingdom, 22. studeni 1995., stavak 37., Series A br. 335-A). Nadalje, sud (tribunal) o kojemu se radi mora biti nadlezan ispitati sva cinjenicna i pravna pitanja mjerodavna za spor koji je pred njim (vidi predmete Terra Woningen B.V. v. the Netherlands, 17. prosinca 1996., stavak 52., Reports 1996-VI; Chevrol v. France [GC], br. 49636/99, stavak 77., ECHR 2003III i I.D. v. Bulgaria, br. 43578/98, stavak 45., 28. travnja 2005.). 39. Sud biljezi da je Drzavo sudbeno vijee osnovano zakonom, i to Zakonom o Drzavnom sudbenom vijeu iz 1993. godine, sa daljnjim izmjenama i dopunama, koje je sve donio Sabor u standardnom zakonodavnom postupku. Ovaj zakon ureuje imenovanje clanova DSV-a, njihove imunitete, razrjesenje, opseg njihovih funkcija, postupke koje treba primijeniti i sva druga pitanja mjerodavna za funkcioniranje DSV-a. 40. Glede neovisnosti DSV-a Sud biljezi da se sredstva za njegov rad osiguravaju u drzavnom proracunu i da ih dodjeljuje Sabor. Raspodjela tih sredstva u rukama je predsjednika DSV-a. Ono je neovisno od izvrsne vlasti i njegovi clanovi nisu vezani nikakvom uputom u vrsenju svojih funkcija. Imenuje ih Sabor na razdoblje od osam godina te imaju isti imunitet kao i suci. Biraju se iz redova sudaca, drzavnih odvjetnika, Hrvatske odvjetnicke komore i profesora prava, i svi moraju biti vrlo ugledne osobe. Oni djeluju u svom osobnom svojstvu, i ne primaju naredbe za vrsenje svojih ovlasti, te daju prisegu da e se pridrzavati Ustava i zakona. Moze ih razrijesiti Sabor, samo iz razloga konkretno navedenih u Zakonu o Drzavnom sudbenom vijeu, i u skladu s postupkom propisanim tim zakonom. 41. Glede postupka pred Drzavnim sudbenim vijeem, Sud biljezi da ono primjenjuje pravila kaznenoga postupka detaljno propisana Zakonom o kaznenom postupku. Ova ukljucuju, inter alia, sva jamstva koja daje clanak 6. Konvencije i omoguuju okrivljeniku dati svoju obranu. Kad donosi odluku u stegovnom postupku protiv sudaca, Drzavno sudbeno vijee je ovlasteno utvrditi cinjenice u odreenom predmetu, odrzavati rocista, saslusati svjedoke i ocijeniti druge dokaze te odluciti o svim cinjenicnim i pravnim pitanjima. 42. Tako je u predmetu podnositelja zahtjeva pri odlucivanju o njegovoj stegovnoj odgovornosti Drzavno sudbeno vijee vrsilo sudske ovlasti. S obzirom na takvu pozadinu, Sud smatra da se u svrhu clanka 6. Konvencije Drzavno sudbeno vijee treba smatrati 12 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE neovisnim sudom (tribunal) osnovanim zakonom, te da je stoga u svrhu clanka 6., stavka 1. Konvencije stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva bio voen pred sudom (tribunal). 43. Slijedi da je podnositelj zahtjeva imao pristup sudu i da se clanak 6. primjenjuje i na stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred Drzavnim sudbenim vijeem i na postupak koji je uslijedio povodom ustavne tuzbe podnositelja zahtjeva. Zakljucak 44. Zakljucno, Sud nalazi da se clanak 6. primjenjuje sa svog graanskog naslova na stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva, ukljucujui i postupak povodom njegove ustavne tuzbe. 45. Sud nalazi da ovaj dio zahtjeva nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje nalazi da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost Opseg predmeta pred Sudom 46. Sud biljezi da je stegovni postupak protiv podnositelja zahtjeva pokrenut tijekom 1996. godine, povodom navoda da je imao seksualne odnose s maloljetnicima i da je koristio svoj polozaj kako bi zastitio financijske aktivnosti dvojice pojedinaca poznatih po njihovim kriminalnim aktivnostima. Dana 14. sijecnja 1997. godine Drzavno sudbeno vijee naslo je utvrenim da je podnositelj zahtjeva uistinu koristio svoj polozaj na neprimjeren nacin i tu je odluku potvrdio Zupanijski dom Sabora dana 19. veljace 1997. godine. Meutim, obje ove odluke ukinuo je Ustavni sud dana 17 travnja 1998. godine, i predmet je bio vraen Drzavnom sudbenom vijeu na novo preispitivanje. 47. U ponovljenom postupku pred Drzavnim sudbenim vijeem, dana 23. rujna 1998. godine, navodi protiv podnositelja zahtjeva svedeni su na tvrdnju da se je u razdoblju od lipnja 1995. godine do pocetka studenog 1996. godine trajno druzio na javnim mjestima s dvojicom pojedinaca, B.C. i S.S., koji su imali kriminalnu povijest. Dana 7. listopada 1998. godine Drzavno sudbeno vijee naslo je to utvrenim i tu je odluku potvrdio Zupanijski dom dana 10. studenog 1998. godine te Ustavni sud dana 9. prosinca 2004. godine. Zbog toga je podnositelj zahtjeva razrijesen duznosti. 48. Budui je utvreno da je prvotni postupak bio manjkav, te je stoga Ustavni sud ukinuo odluku, Sud ne moze ispitivati prigovore podnositelja zahtjeva glede postenosti tog postupka. Slijedi da Sud mora ispitati navodne nedostatke samo u pogledu raznih vidova postenosti postupka provedenog nakon odluke Ustavnoga suda od 17. travnja 1998. godine, kad je Ustavni sud ukinuo odluke do tada donesene u stegovnom postupku protiv podnositelja zahtjeva i vratio predmet na novo preispitivanje. 49. Meutim, glede prigovora podnositelja zahtjeva zbog duljine postupka, Sud je pozvan ispitati postupak u cjelini. Tvrdnje stranaka 50. Podnositelj zahtjeva tvrdi da su tri clana Drzavnog sudbenog vijea izrazila pristranost protiv njega u intervjuima objavljenima u nacionalnim novinama u vrijeme kad stegovni postupak protiv njega jos nije bio dovrsen. Iako je DSV ve bio donio svoju prvu odluku kad su ti intervjui objavljeni, tu je odluku nakon toga ukinuo Ustavni sud te su u nastavku postupka pred DSV-om ponovno sudjelovala sva tri clana o kojima se radi. PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 51. On nadalje tvrdi da nije bilo valjanoga razloga za iskljucenje javnosti sa rasprava pred DSV-om i da za tu odluku nije dano nikakvo odgovarajue obrazlozenje. Stovise, postupak je bio neposten jer niti jednom svjedoku kojega je on predlozio nije bilo dozvoljeno svjedociti pred DSV-om. I na kraju, tvrdi da je postupak premasio zahtjev razumnoga roka. 52. Glede nepristranosti tri clana DSV-a, Vlada tvrdi da se postupak o kojemu se radi odnosio na situaciju u kojoj je jedno tijelo odlucivalo o stegovnoj odgovornosti jednoga od svojih clanova, te da je podnositelj zahtjeva, kao predsjednik Vrhovnoga suda, bio i clan DSV-a. U takvim je okolnostima bilo nemogue osigurati apsolutnu subjektivnu nepristranost, jer su interakcije izmeu podnositelja zahtjeva i ostalih clanova DSV-a bile neizbjezne. Sto se tice navoda podnositelja zahtjeva glede intervjua koje su dala tri clana DSV-a nacionalnim novinama, Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva trazio izuzee tih clanova ve prije objave intervjua s njima. To je pokazalo da je negativan stav podnositelja zahtjeva prema njima bio profesionalne naravi. 53. Vlada takoer tvrdi da je javnost u nacelu iskljucena sa rocista u stegovnom postupku protiv bilo kojeg visokog drzavnog duznosnika. Stovise, DSV je odlucio ne uciniti iznimku od toga nacela u postupku protiv podnositelja zahtjeva, iz razloga sto je iskljucenje javnosti bilo potrebno za zastitu podnositelja zahtjeva i sudstva kao takvog; po misljenju Vlade ti su razlozi bili opravdani i spojivi sa zahtjevima clanka 6. Uz to, javnost nije bila potpuno iskljucena, budui je DSV dozvolio predstavnicima meunarodnih organizacija za zastitu ljudskih prava nazociti rocistima 54. Vlada takoer tvrdi da je duljina postupka bila u skladu sa zahtjevom razumnoga roka. Tvrde da je 1999. godine promijenjen gotovo cjelokupan sastav Ustavnoga suda, sto je dovelo do imenovanja novoga suca izvjestitelja u predmetu podnositelja zahtjeva. Nadalje, postupak je bio slozen, budui se odnosio na razrjesenje predsjednika Vrhovnoga suda. Ocjena Suda 55. Sud na pocetku biljezi da je podnositelj zahtjeva ulozio nekoliko razlicitih prigovora na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije. Sud e nastaviti s ispitivanjem svakoga od tih prigovora odvojeno. Nepristranost tri clana Drzavnog sudbenog vijea 56. Pri ocjeni jesu li tri clana Drzavnog sudbenog vijea, i to M.V., A.P. i M.H. bili nepristrani kao sto to zahtijeva clanak 6., stavak 1. Konvencije, Sud e uzeti u obzir slijedea nacela, kako se pojavljuju u utvrenoj sudskoj praksi. 57. Prvo i najvaznije, u demokratskom je drustvu od temeljne vaznosti da sudovi nadahnjuju povjerenje u javnosti, i, iznad svega, sto se tice kaznenog postupka, kod okrivljenika (vidi predmet Padovani v. Italy, 26. veljace 1993., stavak 27., Series A br. 257B). U tu svrhu clanak 6. trazi da sud koji spada u njegov doseg bude nepristran. Nepristranost u pravilu znaci nepostojanje predrasuda ili negativne pristranosti i njezino se postojanje moze testirati na razlicite nacine. Sud je tako razlikovao subjektivni pristup, to jest nastojanje da se utvrdi osobno uvjerenje ili interesi odreenoga suca u konkretnom predmetu, i objektivni pristup, to jest utvrenje nudi li taj sudac dovoljna jamstava kako bi iskljucio svaku legitimnu dvojbu u tom pogledu (vidi predmete Piersack v. Belgium, 1. listopada 1982., stavak 30., Series A br. 53 i Grieves v. the United Kingdom [GC], br. 57067/00, stavak 69., ECHR 2003XII). 58. Primjenjujui subjektivni test Sud je dosljedno presuivao da se osobna nepristranost suca predmnijeva dok se ne dokaze suprotno (vidi predmet Hauschildt v. 14 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE Denmark, 24. svibnja 1989., stavak 47., Series A br. 154). Glede vrste dokaza koji se traze, Sud je, na primjer, trazio da se izvjesno utvrdi je li sudac pokazao neprijateljstvo ili zlu namjeru ili je li uredio da mu se iz osobnih razloga dodijeli predmet (vidi naprijed citirani predmet De Cubber, stavak 25.). Nacelo prema kojem se predmnijeva da je sud slobodan od osobnih predrasuda ili pristranosti davno je ustanovljeno u sudskoj praksi Suda (vidi, na primjer, naprijed citiranu presudu u predmetu Le Compte, Van Leuven and De Meyere v. Belgium, stavak 58.). Iako u nekim predmetima moze biti tesko pribaviti dokaze kojima se pobija ta predmnijeva, treba zapamtiti da zahtjev objektivne nepristranosti daje daljnje vazno jamstvo (vidi predmet Pullar v. the United Kingdom, 10. lipnja 1996., stavak 32., Reports 1996-III). Drugim rijecima, Sud je priznao poteskou kod utvrivanja povrede clanka 6. zbog subjektivne pristranosti i iz tih se razloga u velikoj veini predmeta u kojima se javljaju ista pitanja usredotocio na objektivni test. Meutim, nema nepropusne podjele izmeu ta dva pojma, budui da ponasanje suca ne samo da moze potaknuti objektivne bojazni glede nepristranosti s gledista vanjskoga promatraca (objektivni test), nego se moze postaviti i pitanje njegovog ili njezinog osobnog uvjerenja (subjektivni test) (vidi predmet Kyprianou v. Cyprus [GC], br. 73797/01, stavak 119., ECHR 2005-...). 59. Sud je na primjer smatrao kako se od sudskih vlasti trazi najvea mogua diskrecija glede predmeta u kojima postupaju, kako bi se zadrzala slika o njima kao nepristranim sucima. Ta bi ih diskrecija trebala odvratiti od koristenja tiska, cak i kad su provocirani. Visi zahtjevi pravde i casna narav sudackog zvanja je ono sto namee tu duznost (vidi predmet Buscemi v. Italy, br. 29569/95, stavak 67., ECHR 1999-VI). S druge strane, u jednom drugom predmetu, gdje je sudac sudjelovao u javnom kritiziranju obrane i javno izrazio iznenaenje sto je okrivljenik rekao kako se ne smatra krivim, Sud je stvari pristupio na temelju subjektivnog testa (vidi predmet Lavents v. Latvia, br. 58442/00, stavci 118. i 119., 28. studeni 2002. godine. 60. Kada primjenjuje objektivni test Sud pridaje vaznost i situacijama od osobnog znacaja te razmatra ponasanje sudaca u odreenome predmetu. U smislu objektivnoga testa, takvo ponasanje moze biti dovoljna osnova za legitimne i objektivno opravdane bojazni, kao u naprijed navedenom predmetu Buscemi, ali moze biti i takve naravi da otvara pitanje na temelju subjektivnog testa (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Lavents) te cak otkriti i otvorenu nesklonost prema nekome. Stoga e u tom kontekstu odgovor na pitanje treba li se na predmet primijeniti jedan ili drugi test, ili oba, ovisiti o konkretnim cinjenicama pobijanoga ponasanja. 61. Sud primjeuje da podnositelj zahtjeva u ovome predmetu osporava nepristranost tri clana Drzavnog sudbenog vijea zato sto su tijekom stegovnog postupka protiv njega davali intervjue, objavljene u dvoje razlicitih nacionalnih novina, izrazavajui nesklonost prema podnositelju zahtjeva. Sud e sada nastaviti ispitujui odvojeno navode o nepostojanju nepristranosti svake osobe koje se to tice. 62. Glede V.M., Sud biljezi da je intervju s njim objavljen u nacionalnim dnevnim novinama dana 10. veljace 1997. godine, kad je postupak u predmetu bio u tijeku pred Zupanijskim domom. Tada je Drzavno sudbeno vijee ve bilo donijelo odluku protiv podnositelja zahtjeva o nekima od prvotnih navoda protiv njega. Meutim, budui je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev za zastitu, predmet nije bio pravomono okoncan. Sud nadalje biljezi da je sam V.M. u intervjuu izjavio kako se pridruzio zahtjevu podnositelja zahtjeva za svojim izuzeem iz predmeta, budui da je javno glasovao protiv imenovanja podnositelja zahtjeva za predsjednika Vrhovnog suda i da je on sam bio spominjan kao mogui kandidat za to mjesto istovremeno kad i podnositelj zahtjeva. On je i komentirao rezultate postupka izjavivsi kako su ,,optuzbe za koje je dr. Oluji utvren krivim cinjenicno jasne." V.M. je nadalje izrazio negativna misljenja o obrani podnositelja zahtjeva u postupku. PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 63. Sud stavlja snazan naglasak na cinjenicu da je sam V.M. smatrao da ga treba izuzeti iz predmeta i da je dao uvjerljive razloge za to misljenje. Ostavljajui po strani pitanje subjektivne nepristranosti V.M.-a, Sud ponavlja kako u pogledu pitanja objektivne nepristranosti cak i vanjski dojam moze biti od izvjesne vaznosti, ili, drugim rijecima, ,,nije dovoljno samo izvrsiti pravdu, nego se treba i vidjeti da je izvrsena" (vidi predmet De Cubber v. Belgium, 26. listopada 1984, stavak 26., Series A br. 86). Cinjenica da je V.M. javno otkrio kako je glasovao protiv imenovanja podnositelja zahtjeva, uzeta zajedno sa cinjenicom da je on sam bio mogui kandidat za isto mjesto u isto vrijeme kad je podnositelj zahtjeva imenovan, stvorila je, po misljenju Suda, situaciju koja je mogla dovesti do razumnih dvojbi glede V.M.-ove nepristranosti. 64. Glede A.P., tadasnjega predsjednika Drzavnog sudbenog vijea, Sud biljezi da je intervju s njim objavljen u istim dnevnim novinama, dana 28. ozujka 1997. godine, kada je postupak bio u tijeku pred Ustavnim sudom, te stoga jos nije bio pravomono okoncan. On je u tom intervjuu izjavio da je podnositelj zahtjeva izvrsio nedolicne aktivnosti na nacin da je iskoristio svoj osobni utjecaj i kontakte kako bi zastitio interese i dobitke dvije osobe s kriminalnom proslosu. Takoer je komentirao kako su netocni navodi obrane da je predmet politicki motiviran. 65. Sud smatra kako to sto je predsjednik Drzavnog sudbenog vijea javno koristio izraze koji su podrazumijevali da je ve formirao nepovoljno misljenje o predmetu podnositelja zahtjeva prije nego je predmet pravomono okoncan, i kojima je kritizirao izjave obrane, izgleda jasno nespojivo s njegovim daljnjim sudjelovanjem u obnovljenom postupku, a nakon sto je Ustavni sud ukinuo prvotnu odluku DSV-a. Izjave koje je dao predsjednik DSV-a su takve da objektivno opravdavaju strahove podnositelja zahtjeva glede njegove nepristranosti (vidi predmet Buscemi v. Italy, br. 29569/95, stavak 68., ECHR 1999-VI). 66. Glede M.H., Sud biljezi da je intervju s njim objavljen u jednim drugim dnevnim novinama dana 22. rujna 1997. godine, kad je postupak u predmetu bio u tijeku pred Ustavnim sudom, te tako jos nije bio pravomono okoncan. On je u intervjuu izjavio da podnositelja zahtjeva i njegove izjave o nepostojanju njegove (M.H.-ove) neovisnosti smatra komicnima. Opisao je podnositelja zahtjeva kao osobu kojoj nedostaju iskustvo i znanje, te kao corpus alienum (strano tijelo) u hrvatskom pravosuu. 67. Sud smatra da su izrazi koje je koristio M.H. jasno pokazali njegovu nesklonost u odnosu na podnositelja zahtjeva te da je stoga njegovo daljnje sudjelovanje u postupku nakon objave intervjua o kojemu je rijec bilo nespojivo sa zahtjevom nepristranosti na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije. 68. Zakljucno, doslo je do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog nepostojanja nepristranosti predsjednika i dva clana Drzavnog sudbenog vijea. Pravo na javno suenje 69. Sud prvo primjeuje da je u pravilu, u skladu sa clankom 28., stavkom 2. Zakona o Drzavnom sudbenom vijeu, javnost iskljucena iz stegovnog postupka koji se vodi pred Drzavnim sudbenim vijeem, osim ako samo Vijee drugacije ne odluci. S tim u svezi Sud na pocetku primjeuje kako nije njegova zadaa odlucivati o nacionalnom pravu i praksi in abstracto. Umjesto toga, on se mora ograniciti na ispitivanje konkretnih cinjenica predmeta koji su pred njim (vidi, na primjer, predmet Findlay v. the United Kingdom, 25. veljace 1997., stavak 67., Reports 1997-1). 70. Sud podsjea kako clanak 6., stavak 1. Konvencije propisuje da, u odlucivanju o graanskim pravima i obvezama ,,svatko ima pravo na posteno i javno suenje". Javni karakter postupka stiti parnicne stranke od vrsenja pravde u tajnosti, bez ikakve kontrole javnosti. To je takoer jedno od sredstava kojima se moze odrzavati povjerenje u sudove. Kad 16 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE se vrsenje pravde ucini vidljivim, javnost tog vrsenja pridonosi ostvarenju cilja clanka 6., stavka 1., a to je posteno suenje, cije je jamstvo jedan od temelja demokratskog drustva (vidi predmet Sutter v. Switzerland, 22. veljace 1984., stavak 26., Series A br. 74 ). 71. Meutim, clanak 6., stavak 1. ne zabranjuje da sudovi odluce, u svjetlu posebnih okolnosti predmeta koji su im podneseni, odstupiti od toga nacela: u skladu sa stvarnim izricajem te odredbe - "...tisak i javnost mogu biti iskljuceni iz cijelog ili dijela suenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom drustvu, kad to tako traze interesi maloljetnika ili zastita privatnoga zivota stranaka, ili u mjeri po misljenju suda strogo potrebnoj u posebnim okolnostima, kad bi javnost dovela u pitanje interese pravde" - voenje postupka in camera, bilo u cijelosti ili djelomicno, mora biti strogo uvjetovano okolnostima predmeta (vidi predmete Diennet v. France, 26. rujna 1995., stavak 34., Series A br. 325-A, i Martinie v. France [GC], br. 58675/00, stavak 40., ECHR 2006-...). 72. Stovise, Sud je presudio da iznimne okolnosti koje se odnose na narav pitanja o kojima je sud trebao odluciti u postupku o kojem se radilo, mogu opravdati odustajanje od javnog suenja (vidi naprijed citirani predmet Martinie v. France, stavak 41.). 73. Sto se tice ovoga predmeta, Sud biljezi da je, protivno zahtjevu podnositelja zahtjeva od 23. rujna 1998. godine, javnost bila iskljucena iz postupka voenog pred Drzavnim sudbenim vijeem iz razloga zastite dostojanstva podnositelja zahtjeva i sudstva kao takvog. Sud takoer primjeuje da iskljucenje javnosti nije bilo apsolutno, jer su na rocistima odrzanima 1. i 7. listopada bili prisutni jedan predstavnik UNHCR-a i jedan predstavnik OESS-a. Meutim, te su osobe bile upozorene, pod prijetnjom kaznenih sankcija, da su obvezne cuvati tajnu o svemu sto doznaju na tim rocistima. Nadalje, opa javnost i tisak bili su potpuno i izricito iskljuceni sa rocista. Tako nazocnost predstavnika UNHCR-a i OESS-a na dva rocista odrzana pred Drzavnim sudbenim vijeem nije imala nikakav utjecaj na ope iskljucenje javnosti iz postupka pred Drzavnim sudbenim vijeem. 74. Sud biljezi da je DSV iskljucio javnost sa rocista zbog toga sto je takva mjera bila nuzna, s obzirom na informacije u spisu predmeta, za zastitu ugleda podnositelja zahtjeva i ugleda sudstva kao takvoga. Meutim, niti jednu od ovih tocaka nije dalje razradio. Glede prvoga od ova dva razloga, i to zastite ugleda podnositelja zahtjeva, Sud prvo biljezi da je sam podnositelj zahtjeva zatrazio da postupak bude javan i tako pokazao da on sam ne smatra da bi njegov ugled trebalo stititi iskljucenjem javnosti. 75. Glede naravi postupka o kojemu je rijec, a koja ponekada moze, kao sto je naprijed navedeno, opravdati odustajanje od javne rasprave, Sud biljezi da je podnositelj zahtjeva 23. rujna 1998. godine ponovio svoj zahtjev da rocista pred DSV-om budu javna, u fazi kad su se navodi protiv podnositelja zahtjeva sastojali od tvrdnji da se druzio sa dvije osobe koje su imale kriminalnu proslost. S tim u svezi Sud biljezi da se o cinjenicama u predmetu protiv podnositelja zahtjeva u svakome slucaju na siroko raspravljalo u domaim medijima, kao sto se vidi, inter alia, iz intervjua sa clanovima DSV-a, objavljenima prije nego sto je u predmetu bila donesena pravomona odluka. Bilo je ocito da je predmet pobudio znatno zanimanje javnosti i da su u medijima bile predocene prijeporne cinjenice. S obzirom na to da se postupak o kojemu je rijec ticao tako poznate javne osobe kao sto je predsjednik Vrhovnoga suda i da se ve javno navodilo u javnosti da je predmet protiv njega politicki motiviran, ocigledno je bilo u interesu i podnositelja zahtjeva i javnosti openito da postupak pred DSVom bude podvrgnut kontroli javnosti. U takvim okolnostima Sud ne moze prihvatiti razloge na koje se oslanja DSV za iskljucenje javnosti kao opravdane na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije. 76. Na kraju, Sud biljezi da nedostatak pristupa javnosti postupku pred DSV-om nije bio ispravljen niti u postupku pred Zupanijskim domom Sabora niti pred Ustavnim sudom, budui da niti ta tijela nisu odrzala javne rasprave. PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE Slijedi da je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog iskljucenja javnosti iz stegovnog postupka protiv podnositelja zahtjeva. Ravnopravnost stranaka 77. Podnositelj zahtjeva navodi da u postupku pred Drzavnim sudbenim vijeem nije bio saslusan niti jedan jedini svjedok pozvan u ime obrane. Sud ponavlja da iako clanak 6. Konvencije jamci pravo na posteno suenje, on ne daje nikakva pravila o dopustenosti dokaza ili nacinu na koji ih treba ocjenjivati, sto su stoga prvenstveno stvari koje trebaju urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi predmete Schenk v. Switzerland, 12. srpnja 1988., stavci 45.-46., Series A br. 140. i Garcia Ruiz v. Spain [GC] br. 30544/96, ECHR 1999-I, stavak 28.). Slicno tome, prvenstveno je na nacionalnim vlastima, poglavito sudovima, tumaciti domae pravo i, ako nema arbitrarnosti, Sud nee njihovo tumacenje zamijeniti svojim. Ovo se nacelo primjenjuje, inter alia, na primjenu postupovnih pravila koja se odnose na predlaganje svjedoka od strane stranaka (vidi predmet Tamminen v. Finland, br. 40847/98, stavak 38., 15. lipnja 2004.). S tim u vezi Sud nadalje ponavlja da nije u njegovoj nadleznosti ocjenu cinjenica od strane nacionalnih sudova zamijeniti svojom vlastitom ocjenom. Meutim, prema sudskoj praksi Suda, zahtjevi postenosti postupka ukljucuju nacin na koji se dokazi izvode i predlazu. Zadatak Suda je odrediti je li postupak u svojoj cijelosti, ukljucujui i nacin na koji su dokazi predlozeni i izvedeni, posten u smislu clanka 6., stavka 1. (vidi, inter alia, predmet Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, 27. listopada 1993., stavak 31., Series A br. 274). 78. Sud smatra da sto se tice stegovnog postupka protiv suca, ravnopravnost stranaka podrazumijeva da sudac o cijoj se duznosti radi mora dobiti razumnu priliku izloziti svoje argumente � ukljucujui i svoje dokaze � pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljan polozaj vis-�-vis vlasti koje su protiv suca pokrenule taj postupak, i to, u ovome slucaju, Vlade. Nacionalnim je vlastima ostavljeno osigurati u svakom pojedinacnom predmetu da zahtjevi postenog suenja (vidi mutatis mutandis naprijed citirani predmet Dombo Beheer, stavak 33.) budu zadovoljeni. 79. Kako bi odlucio je li podnositelju zahtjeva u ovome predmetu bila dana prilika izloziti svoje argumente bez da je stavljen u nepovoljan polozaj vis-�-vis Vlade, i je li postupak bio voen posteno, Sud e prvo ispitati sto je cinilo osnovu razrjesenja podnositelja zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Destrehem v. France, stavak 43.). 80. S tim u vezi Sud primjeuje da je Vlada u stegovnom postupku protiv podnositelja zahtjeva navela da je on odrzavao stalne kontakte u javnosti s dva pojedinca, S.S. i B. C., koji su imali kriminalnu proslost. Ovi su navodi mogli utjecati na ugled podnositelja zahtjeva ne samo s obzirom na njegov polozaj kao suca i predsjednika Vrhovnoga suda, nego i u svakom profesionalnom podrucju, s obzirom da je on pravnik. Stoga je bilo nuzno da u postupku o kojemu je rijec podnositelju zahtjeva bude dano dovoljno prilike da iznese svoje argumente i predoci svoje dokaze. 81. Sud biljezi da je podnositelj zahtjeva naveo kako su njegovi kontakti s ta dva pojedinca bili vrlo sporadicni i da se ponekada nasao u njihovom drustvu, no uvijek na javnim mjestima i uvijek u drustvu raznih drugih osoba. Ova crta obrane imala je namjeru pokazati da podnositelj zahtjeva nije odrzavao nikakve bliske kontakte s ta dva pojedinca, nego da su ponekada zalazili na ista javna mjesta. Svjedoci koje je predlozio podnositelj zahtjeva trebali su potkrijepiti tu crtu obrane. Po misljenju Suda, obrazlozenje koje je dao podnositelj zahtjeva glede navoda protiv njega, i vaznost predlozenih svjedoka bili su relevantni za njegov predmet i bilo je vjerojatno da bi pridonijeli ciljevima njegove obrane. 82. Glede razloga koje su dali domai sudovi za to sto nisu dozvolili izvoenje dokaza koje je predlozio podnositelj zahtjeva, Sud biljezi da je svaka vlast obvezna opravdati svoje 18 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE radnje dajui razloge za svoje odluke, iako domai sud uziva odreenu slobodu procjene kad odabire argumente u konkretnom predmetu i kad dopusta dokaze u potporu tvrdnji stranaka (vidi predmet Suominen v. Finland, br. 37801/97, stavak 36., 1. srpanj 2003.). 83. U ovome predmetu DSV je opravdao svoje odbijanje za saslusanjem svih svjedoka predlozenih po podnositelju zahtjeva time sto je naveo da su okolnosti navedene u dokazima na koje se oslanjao podnositelj zahtjeva ve bile utvrene ili da nisu bile vazne za predmet. Meutim, Sud biljezi da su i podnositelj zahtjeva i dva pojedinca o kojima se radi zanijekali da su imali bilo kakve bliske kontakte i podudarno izjavili da su bili u meusobnom drustvu tek povremeno, i uvijek s drugim osobama. Po misljenju Suda, razlozi na koje se pozvao DSV kad je odbio prihvatiti sve svjedoke predlozene po podnositelju zahtjeva u svrhu potkrepljenja njegove crte obrane, nisu dostatni iz razloga navedenih u stavku 81. ove presude. 84. Sud nadalje primjeuje da, iako nije njegov zadatak ispitati je li odbijanje suda da prihvati dokaze koje je predlozio podnositelj zahtjeva bilo osnovano, Sud u svojoj ocjeni je li u postupku o kojemu se radi postovano nacelo ravnopravnosti stranaka, koje je znacajka sirega koncepta postenoga suenja (vidi predmet Ekbatani v. Sweden, 26. svibnja 1988., stavak 30., Series A br. 134), pridaje znacajnu vaznost vanjskom dojmu i poveanoj osjetljivosti javnosti za posteno vrsenje pravde (vidi predmet Borgers v. Belgium, 30. listopada 1991., stavak 24., Series A br. 214-B). S tim u svezi Sud biljezi da je DSV prihvatio sve dokazne prijedloge za saslusanje svjedoka koje je predlozila Vlada, a niti jedan dokazni prijedlog koji je predlozio podnositelj zahtjeva. 85. Nije funkcija Suda izrazavati misljenje o vaznosti dokaza, ili, openitije, o tome jesu li navodi protiv podnositelja zahtjeva bili osnovani. Meutim, na Sudu je utvrditi je li postupak u cjelini, ukljucujui i nacin na koji su provedeni dokazi, bio posten (vidi naprijed citirani predmet Asch v. Austria, stavak 26.). U okolnostima ovoga predmeta Sud nalazi da je odbijanje nacionalnih vlasti da saslusaju bilo kojega svjedoka obrane dovelo, na nacin nespojiv s jamstvima postenog suenja ugraenima u clanku 6., do ogranicenja mogunosti podnositelja zahtjeva da iznese svoje argumente (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Vidal v. Belgium, stavak 34.). Stoga je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. glede nacela ravnopravnosti stranaka. Duljina postupka 86. Podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina postupka, posebice onoga pred Ustavnim sudom, premasila zahtjev razumnoga roka. 87. Vlada pobija tu tvrdnju, naglasavajui posebnu ulogu Ustavnoga suda. 88. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka treba ocijeniti u svjetlu osobitih okolnosti predmeta, time da se uzmu u obzir kriteriji navedeni u sudskoj praksi Suda, posebice slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, te vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi predmete S��mann v. Germany, 16. rujna 1996., stavak 48., Reports 1996-IV i Gast and Popp v. Germany, br. 29357/95, stavak 70, ECHR 2000). S tim u vezi Sud biljezi da je postupak pokrenut negdje 1996. godine a zavrsio odlukom Ustavnog suda od 9. prosinca 2004. godine. I dok je u prvotnom postupku, zajedno s odlukom Ustavnoga suda kojom su ukinute pobijane odluke, odluceno brzo, to isto se ne moze rei za duljinu druge faze postupka. 89. U toj drugoj fazi Drzavno sudbeno vijee i Zupanijski dom postupali su brzo i zavrsili predmet 10. studenog 1998. godine. Meutim, drugo preispitivanje premeta pred Ustavnim sudom trajalo je od 2. prosinca 1998. godine, kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju drugu ustavnu tuzbu, do 9. prosinca 2004. godine, te je tako premasilo sest godina. 90. Iako Sud prihvaa da je povremeno, zbog uloge cuvara Ustava koju ima Ustavni sud, osobito potrebno da Ustavni sud uzme u obzir i druge okolnosti osim pukog kronoloskog PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE reda po kojemu je neki predmet dosao na popis, kao sto je vaznost predmeta u politickom i socijalnom smislu, Sud nalazi da razdoblje od vise od sest godina za odluku u predmetu podnositelja zahtjeva izgleda prekomjerno, posebice s obzirom na to sto je bilo dovedeno u pitanje za podnositelja zahtjeva, a to je njegovo razrjesenje. 91. Stoga Sud smatra da je u ovome predmetu doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog duljine postupka. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJE 92. Podnositelj zahtjeva prigovara da nije imao nikakvo djelotvorno pravno sredstvo za svoje prigovore na temelju clanka 6. Konvencije. Pozvao se na clanak 13. Konvencije koji propisuje: ,,Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 93. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su stvari koje su predmet prigovora u njegovoj nadleznosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upuuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi je nedopusten prema clanku 35. stavku 3. kao ocigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju clanka 35. stavka 4. Konvencije. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 94. Clanak 41. Konvencije propisuje: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 95. Podnositelj zahtjeva potrazuje 200.000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. Objasnio je da su neosnovane optuzbe protiv njega u stegovnom postupku o kojemu se radi, i to da je imao seksualne odnos s maloljetnicima i da je koristio svoj polozaj da bi osigurao dobitke kriminalaca, optuzbe koje su se stalno ponavljale u medijima, nastetile njegovom dostojanstvu i ugledu, te da su stvorile iznimno negativnu sliku o njemu, sto je dovelo do njegovih teskih psihickih patnji. Stovise, stres uzrokovan tim postupkom doveo je do njegove hospitalizacije zbog srcanih tegoba i visokoga krvnoga tlaka. 96. Vlada potrazivani iznos smatra neosnovanim i prekomjernim 97. Sud mu, prihvaajui da su utvrene povrede podnositelju zahtjeva nanijele nematerijalnu stetu, koja se ne moze ispraviti pukim utvrenjem povrede, niti mogunosu koja za podnositelja zahtjeva postoji da trazi novo suenje (clanak 430. hrvatskog Zakona o kaznenom postupku), dosuuje 5.000 EUR s tog osnova, uz sve poreze koje bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva. B. Troskovi i izdaci 20 PRESUDA OLUJI PROTIV HRVATSKE 98. Podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev na ime troskova i izdataka. Prema tome Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos s toga osnova. C. Zatezna kamata 99. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. utvruje da su prigovori na temelju clanka 6., stavka 1. Konvencije dopusteni, a ostatak zahtjeva nedopusten; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog nepostojanja objektivne nepristranosti tri clana Drzavnog sudbenog vijea; 3. presuuje da je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog neopravdanog iskljucenja javnosti iz postupka pred Drzavnim sudbenim vijeem; 4. presuuje da je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije glede nacela ravnopravnosti stranaka; 5. presuuje da je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka; 6. presuuje (a) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacna u skladu sa clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 5.000 EUR (pet tisua eura), uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati, na ime nematerijalne stete, koje treba pretvoriti u domau valutu tuzene drzave po stopi primjenjivoj na dan namirenja; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveanoj za tri postotna boda; 7. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 5. veljace 2009. godine u skladu pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN Tajnik Christos ROZAKIS Predsjednik