22344/02

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET KUNI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 22344/02) PRESUDA STRASBOURG 11. sijecnja 2007. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE U predmetu Kuni protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C. L. ROZAKIS, predsjednik, ga N. VAJI, g. A. KOVLER, ga. E. STEINER, g. K. HAJIYEV, g. D. SPIELMANN, g. S. E. JEBENS, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 7. prosinca 2006., donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22344/02) protiv Republike Hrvatske sto ga je 11. travnja 2002. hrvatski drzavljanin g. Petar Kuni ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") . 2. Podnositelja zahtjeva, kojemu je dodijeljena pravna pomo, zastupao je g. T. Vukicevi, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Podnositelj zahtjeva posebno je naveo da mu je zbog duljine postupka sto ga je pokrenuo radi povrata svoje imovine u posjed povrijeeno pravo na suenje u razumnom roku i pravo na mirno uzivanje vlasnistva. Pozvao se na clanak 6. stavak 1. Konvencije i clanak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 4. Odlukom od 1. rujna 2005. Sud je zahtjev proglasio djelomicno dopustenim. 5. Podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su svako svoje ocitovanje o osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 6. Podnositelj zahtjeva roen je 1951. i zivi u Krnjaku, Hrvatska. 7. Podnositelj zahtjeva i njegova obitelj zivjeli su u obiteljskoj kui u Krnjaku, gdje je podnositelj zahtjeva vodio i restoran. Vlasnik te imovine bio je njegov otac, koji je umro 1992. U sijecnju 1999. podnositelj zahtjeva proglasen je njegovim zakonskim nasljednikom. 8. U kolovozu 1995. podnositelj zahtjeva i njegova obitelj otisli su u Bosnu i Hercegovinu. 9. Dana 27. rujna 1995. na snagu je stupio Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom ("Zakon o preuzimanju"). On je predviao da e se imovina koja se nalazila na ranije okupiranim podrucjima, a pripadala je osobama koje su napustile Hrvatsku, staviti pod privremenu upravu drzave. Ovlastio je i lokalna tijela (komisije za preuzimanje) da takvu imovinu daju na privremeno koristenje treim osobama. 10. Dana 23. svibnja 1996. Komisija za privremeno preuzimanje i koristenje imovine Opine Krnjak ("Komisija za preuzimanje") priznala je izvjesnom V.P. pravo na privremeno koristenje imovine podnositelja zahtjeva, radi voenja restorana. 2 PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE A. Upravni i graanski postupak 11. Dana 15. rujna 1997. podnositelj zahtjeva podnio je Komisiji za preuzimanje zahtjev za povrat imovine. Nije dobio nikakav odgovor. 12. U sijecnju 1998. godine podnositelj zahtjeva ponovio je svoj zahtjev za povrat imovine i zatrazio ponistenje rjesenja Komisije za preuzimanje od 23. svibnja 1996. 13. Dana 4. lipnja 1998. godine Komisija za preuzimanje odgovorila je, ne donijevsi nikakvu formalnu odluku, da nije odlucila o imovini podnositelja zahtjeva i da nije nadlezna odluciti o njegovom zahtjevu za povrat imovine. 14. U lipnju 1998. Sabor je donio Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba ("Program povratka"), koji ureuje nacela za njihov povratak i povrat njihove imovine. 15. U kolovozu 1998. godine na snagu je stupio Zakon o prestanku vazenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom ("Zakon o prestanku vazenja"). U njega su ugraene, i time dobile pravnu snagu, odredbe Programa povratka koje su propisivale da osobe cija je imovina tijekom njihovog izbivanja iz Hrvatske bila dana za potrebe smjestaja drugih trebaju podnijeti zahtjev za povrat svoje imovine nadleznim lokalnim tijelima � stambenim komisijama. 16. Postupajui sukladno navedenom zakonu, podnositelj zahtjeva je 13. kolovoza 1998. podnio zahtjev za povrat imovine Stambenoj komisiji Opine Krnjak ("Stambena komisija"). 17. Dana 31. kolovoza 1998. Stambena komisija obavijestila je podnositelja zahtjeva o stanju njegove imovine i stupnju stete na njoj te ga je 1. prosinca 1998. pozvala da dokaze vlasnistvo doticne imovine. Podnositelj zahtjeva to je ucinio u travnju 1999., nakon okoncanja ostavinskog postupka iza njegovog pokojnog oca u sijecnju 1999. 18. Dana 4. listopada 1999. Stambena komisija ukinula je rjesenje Komisije za preuzimanje od 23. svibnja 1996. V.P. je ulozio zalbu. 19. Dana 14. veljace 2000. Opina Krnjak, postupajui kao drugostupanjsko tijelo u upravnom postupku, odbila je zalbu V.P.-a. Nalozila mu je i da isprazni kuu u roku od 15 dana od primitka rjesenja te naznacila da e u protivnom protiv njega podnijeti graansku tuzbu nadleznom opinskom sudu. 20. Budui da V.P. nije postupio po nalogu, Stambena komisija je 13. ozujka 2000. podnijela tuzbu Opinskom sudu u Karlovcu kojom je zatrazila njegovo iseljenje iz doticne imovine. 21. Dana 16. svibnja 2000. sud je proglasio tuzbu Stambene komisije od 13. ozujka 2000. nedopustenom jer, prema Zakonu o prestanku, opina nije bila nadlezna odlucivati o zalbi V.P.-a. Spis predmeta je umjesto toga trebala poslati nadleznom zalbenom tijelu, a to je bio Opinski sud u Karlovcu. 22. Nakon sto je Opina Krnjak spis predmeta predala Opinskom sudu u Karlovcu, taj je sud 13. veljace 2001. odbio zalbu V.P.-a protiv rjesenja Stambene komisije od 4. listopada 2000., koje je time postalo pravomono. 23. Dana 20. ozujka 2001. Stambena komisija ponovno je pokrenula graanski postupak protiv V.P.-a pred Opinskim sudom u Karlovcu, trazei njegovo iseljenje. 24. Sud je odrzao rocista 6. lipnja, 11. listopada i 22. studenoga 2001. Na ovaj zadnji datum podnositelj zahtjeva stupio je u postupak kao umjesac na strani Stambene komisije. 25. Na rocistu odrzanom 20. veljace 2002. sud je donio presudu kojom je prihvatio zahtjev Stambene komisije i naredio V.P.-u da isprazni objekt. Dana 18. ozujka 2002. V.P. je ulozio zalbu. 26. Dana 4. ozujka 2003. Zupanijski sud u Karlovcu odbio je zalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu, koja je time postala pravomona. PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE 27. Dana 22. ozujka 2003. V.P. je ulozio reviziju. Nakon sto ju je Opinski sud u Karlovcu proglasio nedopustenom 5. svibnja 2003., te nakon sto je tu odluku 19. svibnja 2003. potvrdio Zupanijski sud u Karlovcu, V.P. je pitanje dopustenosti svoje revizije postavio pred Vrhovnim sudom. Cini se da Vrhovni sud jos nije donio odluku. B. Ovrsni postupak 28. Budui da zalba V.P.-a od 18. ozujka 2002. nije odgodila ovrsivost, Stambena komisija je 11. ozujka 2002. od Opinskog suda u Karlovcu zatrazila ovrhu presude od 20. veljace 2002. 29. Dana 18. travnja 2002. godine sud je izdao rjesenje o ovrsi. V.P. je 7. svibnja 2002. ulozio zalbu protiv tog rjesenja. 30. Dana 5. ozujka 2003. Zupanijski sud u Karlovcu odbio je zalbu cime je rjesenje o ovrsi postalo pravomono. 31. U meuvremenu je, 1. listopada 2002., stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o podrucjima od posebne drzavne skrbi ("Izmjene i dopune iz 2002."). Njegovim je donosenjem nadleznost u ovoj stvari sa stambenih komisija (koje su ukinute) prenesena na Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo ("Ministarstvo"). Stoga je drzava, koju je zastupalo Drzavno odvjetnistvo, preuzela postupak od Stambene komisije. 32. Dana 30. travnja 2003. V.P. je od Opinskoga suda zatrazio odgodu ovrhe. Dana 2. rujna 2003. godine sud je odbio njegov zahtjev i zakazao uredovanje po sudskom ovrsitelju za 1. listopada 2003. Dana 12. rujna 2003. V.P. je ulozio zalbu, trazei istodobno svrsishodnu delegaciju s Opinskog suda u Karlovcu na Opinski sud u Zagrebu. Dana 15. listopada 2003. Vrhovni sud odbio je njegov zahtjev. 33. Dana 27. svibnja 2003. podnositelj zahtjeva stupio je u ovrsni postupak kao umjesac na strani drzave. 34. Uredovanje sudskog ovrsitelja zakazano za 1. listopada 2003. odgoeno je do odluke o zahtjevu V.P.-a za delegaciju nadleznosti i zbog toga sto Drzavno odvjetnistvo nije primilo poziv. Sljedee uredovanje zakazano je za 22. prosinca 2003. 35. Dana 18. prosinca 2003. V.P. je ulozio novi zahtjev za odgodu ovrhe, koji je odbijen. 36. Dana 23. prosinca 2003. godine sudski ovrsitelj iselio je V.P.-a, pa je podnositelj zahtjeva ponovno stupio u posjed svoje imovine. B. Naknada 37. Dana 6. svibnja 2003. Ministarstvo je pozvalo podnositelja zahtjeva da se obrati nadleznom podrucnom uredu radi pregovora o nagodbi i primanja naknade zbog produljene nemogunosti koristenja svoje imovine, u skladu s Izmjenama i dopunama iz 2002. 38. Podnositelj zahtjeva nije odgovorio. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA A. Zakon o preuzimanju 39. Zakon o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom (,,Narodne novine", br. 73/1995 i 7/1996) u mjerodavnom dijelu predviao je kako slijedi: Clanak 2. stavak 1. propisivao je da se imovina koja se nalazi na ranije okupiranom teritoriju, a koja pripada osobama koje su napustile Hrvatsku, treba staviti pod privremenu upravu drzave. 4 PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE Clanak 5. je inter alia ovlastio Komisije za preuzimanje da daju privremeno u posjed i na koristenje imovinu iz clanka 2. izbjeglicama i prognanicima, povratnicima kojima je u Domovinskom ratu unistena ili osteena imovina, invalidima domovinskog rata, obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i drugim graanima koji obavljaju djelatnosti nuzne za sigurnost, obnovu i razvoj ranije okupiranih podrucja. Clanak 11. predviao je nadleznost Komisija za preuzimanje za donosenje odluka o zahtjevima vlasnika za povrat imovine. B. Program povratka i Zakon o prestanku vazenja 40. Tocka 9. Programa povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba (,,Narodne novine", br. 92/98) predviala je kako slijedi: 9. "Osobe s hrvatskim dokumentima koje su vlasnici imovine u Republici Hrvatskoj u cijoj su imovini privremeno zbrinute druge osobe, mogu se javiti gradskim/opinskim stambenim komisijama i zatraziti povrat imovine u posjed. Stambena komisija e u roku od pet (5) dana u pisanom obliku obavijestiti vlasnika-povratnika o statusu imovine. Na temelju dokaza o vlasnistvu, stambena komisija u roku od 7 dana izdaje rjesenje o ukidanju rjesenja o privremenom koristenju i trazit od privremenoga korisnika da oslobodi objekt. Stambena komisija u roku od 7 dana dostavlja pisano rjesenje zakonskome vlasniku i privremenom korisniku. U rjesenju se navodi rok za iseljenje i ponudu alternativnog smjestaja za privremenoga korisnika u kui ili stanu u vlasnistvu drzave. .... U slucaju da privremeni korisnik ne oslobodi imovinu u naznacenom roku, stambena komisija e podnijeti tuzbu za iseljenje nadleznom opinskom sudu u roku od 7 dana. Sud e odlucivati o predmetu po skraenom postupku. Odluka suda bit e izvrsna. Mogua zalba ulozena na presudu nee odgoditi njeno izvrsenje ili odgoditi vraanje u posjed imovine zakonskom vlasniku." 41. Clanak 2. stavak 3. i clanak 2. stavak 4. Zakona o prestanku vazenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju odreenom imovinom (,,Narodne novine", broj 101/1998) propisao je da se Program povratka primjenjuje na postupke u vezi s privremenim koristenjem, upravljanjem i nadzorom imovine osoba koje su napustile Hrvatsku i da e te postupke provoditi stambene komisije u prvom stupnju, a opinski sudovi u drugom stupnju. Oni su trebali primjenjivati Zakon o opem upravom postupku. C. Zakon o podrucjima od posebne drzavne skrbi i s njime povezan podzakonski propis 42. Clanak 27. stavak 4. Zakona o podrucjima od posebne drzavne skrbi (,,Narodne novine", br. 44/1996, 57/1996 (ispravak), 124/1997, 73/2000, 87/2000 (ispravak), 69/2001, 94/2001, 88/2002, 26/2003 (prociseni tekst) i 42/2005), izmijenjenog i dopunjenog Izmjenama i dopunama iz 2002., predvia da e drzava isplatiti naknadu stete sto ju je pretrpio vlasnik koji je podnio zahtjev za povrat imovine do 30. listopada 2002., a kojemu imovina do tog datuma nije vraena. 43. Odluka o visini naknade vlasnicima za pretrpljenu stetu (,,Narodne novine", br. 68/2003) utvruje tu naknadu u iznosu od sedam hrvatskih kuna (HRK) po cetvornome metru. PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE A. Tvrdnje stranaka 1. Podnositelj zahtjeva 44. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da duljina upravnog, graanskog i ovrsnog postupka koji su se, jedan za drugim, vodili po njegovom zahtjevu za povrat imovine nije u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrenim clankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj..." 45. Podnositelj zahtjeva priznao je da je predmet slozen. Meutim, njegova slozenost nije bila posljedica njegovoga sadrzaja, ve sustava koji je zamisljen tako da je on prvo morao pokrenuti upravni postupak pred lokalnim tijelom, koje je tada imalo pravo pokrenuti graanski, a potom i ovrsni postupak radi iseljenja. Prema misljenju podnositelja zahtjeva, to je podvostrucilo postupovne korake koje je trebalo poduzeti, pa se odgovornost za duljinu postupka zbog slozenosti predmeta stoga mogla pripisati drzavi. 46. Kad je rijec o ponasanju V.P.-a, podnositelj zahtjeva tvrdio je da je ovaj zloupotrebljavao raspoloziva pravna sredstva i da je drzava trebala sprijeciti takvo ponasanje. 47. Kad je rijec o ponasanju vlasti, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da ga je 4. lipnja 1998. Komisija za preuzimanje pogresno obavijestila, a s ciljem izbjegavanja svoje nadleznosti, da nije donijela nikakvu odluku o njegovoj imovini, da je zalba V.P.-a protiv rjesenja Stambene komisije od 4. listopada 1999. namjerno upuena Opini Krnjak � tijelu koje nije bilo nadlezno za tu stvar � umjesto Opinskome sudu u Karlovcu, te da je uredovanje sudskog ovrsitelja u ovrsnom postupku zakazano za 1. listopada 2003. odgoeno zbog toga sto Drzavno odvjetnistvo � dakle, javno tijelo � nije primilo poziv. 2. Vlada 48. Vlada je ustvrdila da je predmet slozen jer je ukljucivao upravni, graanski i ovrsni postupak. Priznajui vaznost predmeta za podnositelja zahtjeva, Vlada je istaknula da se on mora promatrati u kontekstu priljeva velikog broja slicnih predmeta, sto je bila posljedica rata i naknadnog procesa povratka izbjeglica i prognanika. U tim okolnostima nije bilo razloga prema predmetu podnositelja postupati drukcije nego prema slicnim predmeta. 49. Vlada je nadalje tvrdila da je podnositelj zahtjeva pridonio duljini postupka jer da nije odmah dokazao vlasnistvo imovine. Iako u daljnjem postupku podnositelj zahtjeva nije pridonio njegovom produljenju, to je ucinio V.P. time sto je iskoristio sva raspoloziva pravna sredstva. S tim u vezi, Vlada je konstatirala da se drzava ne moze smatrati odgovornom za odgode koje se mogu pripisati strankama u graanskome sporu. 50. Zakljucno, Vlada je smatrala da su domae vlasti pokazale duznu revnost i postupale prilicno brzo u danim okolnostima. B. Ocjena Suda 1. Razdoblje koje se uzima u obzir 6 PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE 51. Sud ponavlja da kad prema domaem zakonodavstvu podnositelj zahtjeva prije obraanja sudu prethodno treba iscrpiti upravni postupak, tada se postupak pred upravnim tijelima treba uzeti u obzir prilikom racunanja ukupne duljine postupka u smislu clanka 6. Konvencije (vidi, na primjer, Kiurkchian v. Bulgaria, br. 44626/98, � 51, 24. ozujka 2005.). 52. Sud nadalje podsjea da se ovrha presude koju donese bilo koji sud mora smatrati sastavnim dijelom "suenja" u smislu clanka 6. (vidi Hornsby v. Greece, presuda od 19. ozujka 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-II, str. 510-11, � 40). Dakle, ovrsni se postupak mora smatrati drugom fazom graanskoga postupka (vidi Zappia v. Italy, presuda od 26. rujna 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1411-1412, � 20). 53. Sud konstatira da je postupak koji je predmet prigovora zapoceo 15. rujna 1997., kad je podnositelj zahtjeva prvi put podnio zahtjev za povrat imovine. Meutim, razdoblje koje se uzima u obzir pocelo je 6. studenoga 1997., dan nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Hrvatsku. Doticno je razdoblje zavrsilo 23. prosinca 2003. kad je okoncana ovrha i kad je podnositelj zahtjeva ponovno stupio u posjed svoje imovine. Prema tome, ono je trajalo otprilike sest godina i mjesec dana. 54. Sud ne pridaje vaznost cinjenici da je postupak koji se odnosi na dopustenost revizije sto ga je ulozio V.P. jos uvijek u tijeku pred Vrhovnim sudom jer se taj postupak iskljucivo tice postupovnih pitanja, a ne utvrivanja podnositeljevih prava i obveza graanske naravi. 2. Razumnost duljine postupka 55. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti s obzirom na sljedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, izmeu mnogo drugih izvora prava, Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, � 68, objavit e se u ECHR 2006; i Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, � 43, ECHR 2000-VII). 56. Sud, meutim, konstatira da se njegova sudska praksa zasniva na temeljnom nacelu prema kojemu se razumnost duljine postupka odreuje u svjetlu posebnih okolnosti predmeta. Budui da u ovom predmetu te okolnosti zahtijevaju openitu ocjenu, Sud ne nalazi potrebnim iscrpno razmatrati naprijed spomenute kriterije (vidi Obermeier v. Austria, presuda od 28. lipnja 1990., Serija A br. 179, str. 23 � 72). Dovoljno je konstatirati da je domaim vlastima trebalo vise od sest godina za donosenje i ovrhu pravomone odluke u predmetu koji je za podnositelja zahtjeva imao nepobitnu vaznost, a nije bio osobito slozen. 57. Sud je cesto utvrivao povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slicna pitanju iz ovoga predmeta (vidi, na primjer, Ruianu v. Romania, br. 34647/97, 17. lipnja 2003.; i Zappia v. Italy, naprijed citirano). 58. Nakon sto je ispitao sve podnesene mu materijale, Sud smatra da Vlada nije iznijela niti jednu cinjenicu ili argument koji bi ga mogli navesti na donosenje drukcijeg zakljucka u ovome predmetu. Uzimajui u obzir svoju sudsku praksu o tom pitanju, Sud smatra da je u ovom predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev "razumnoga roka". Stoga je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU A. Tvrdnje stranaka 1. Podnositelj zahtjeva PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE 59. Podnositelj zahtjeva je uz to prigovorio da mu je bilo onemogueno koristiti svoju imovinu kroz dulje vremensko razdoblje, sto je protivno clanku 1. Protokola br. 1, koji glasi kako slijedi: "Svaka fizicka ili pravna osoba ima pravo na mirno uzivanje svojega vlasnistva. Nitko se ne smije lisiti svoga vlasnistva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviene zakonom i opim nacelima meunarodnoga prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne umanjuju pravo drzave da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasnistva u skladu s opim interesom ili za osiguranje plaanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 60. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je doslo do mijesanja u njegova vlasnicka prava kad su lokalne vlasti dopustile V.P.-u da koristi njegovu kuu. To mijesanje nije prestalo u trenutku kad je 4. listopada 1999. ukinuto rjesenje kojim je V.P.-u bilo dopusteno to ciniti. Zapravo, ono se nastavilo u drukcijem obliku � kroz produljenu nemogunost pristupa njegovoj imovini � a zavrsilo je tek 23. prosinca 2003. kad je ponovno stupio u posjed te imovine. 61. Podnositelj zahtjeva je osim toga tvrdio da mijesanje nije bilo razmjerno opem interesu. Iako se moglo smatrati da je u opem interesu osigurati smjestaj izbjeglicama, prognanicima ili osobama cija je imovina unistena u ratu, ti razlozi nisu bili primjenjivi na ovaj predmet jer V.P. nije pripadao tim kategorijama. Stovise, njemu je bilo dopusteno voditi restoran u imovini podnositelja zahtjeva, a za razliku od podnositelja zahtjeva nije mu bio potreban smjestaj. 2. Vlada 62. Vlada je priznala da je doslo do mijesanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje njegovog vlasnistva kad su domae vlasti V.P.-u dopustile koristiti njegovu imovinu. Vlada je tvrdila da ta mjera predstavlja kontrolu koristenja imovine i da nije sporno da se to mijesanje temeljilo na zakonu i da je bilo u opem interesu. Kad je rijec o razmjernosti, drzava je donosila izmjene i dopune mjerodavnih propisa kako su se mijenjale prilike i potreba za kontrolom vlasnistva. Naime, propisi koji su na pocetku privremenim korisnicima dali prilicno siroke ovlasti, tijekom vremena su izmijenjeni i dopunjeni u korist vlasnika. Stoga je to mijesanje bilo u skladu s uvjetima izvanredne poslijeratne situacije i podnositelju zahtjeva nije nametnulo prekomjerni pojedinacni teret. 63. Vlada je tvrdila da je mijesanje trajalo sve dok nije ukinuto rjesenje kojim je V.P.-u dana na koristenje imovina podnositelja zahtjeva. Od tada se drzava vise nije mijesala u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje njegovoga vlasnistva, ve mu je pokusala osigurati povrat imovine. Vlada je priznala da je postupak za povrat imovine trajao dugo. Meutim, u tom pogledu Vlada upuuje na svoje argumente koji se odnose na prigovor podnositelja zahtjeva glede duljine postupka. B. Ocjena Suda 64. Prema misljenju Suda, nije sporno da je doslo do mijesanja u pravo podnositelja zahtjeva na vlasnistvo jer je njegova kua dana na koristenje drugoj osobi i on je nije mogao koristiti kroz dulje vremensko razdoblje. 65. Sud osim toga konstatira da podnositelju zahtjeva nije oduzeto vlasnistvo. Dakle, mijesanje koje je predmet prigovora predstavlja kontrolu koristenja imovine u smislu clanka 1. Protokola br. 1. 8 PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE 66. Sud smatra da ne treba odlucivati o tome je li sama cinjenica davanja kue podnositelja zahtjeva treoj osobi bila opravdana prema clanku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Cak i ako se pretpostavi da je bila, situacija se znacajno promijenila kad je podnositelj zahtjeva pokrenuo odgovarajui postupak za povrat svoje kue cime je jasno dao do znanja da mu je potrebna za njega i njegovu obitelj. U tom su postupku domae vlasti podnositelju zahtjeva priznale pravo na povrat imovine, izdale nalog kojim su korisniku naredile da isprazni kuu i potom su pokrenule graanski postupak radi iseljenja. Jedino pitanje sto ga treba ispitati jest je li duljina tog postupka bila protivna clanku 1. Protokola br. 1. 67. Samo se po sebi podrazumijeva da za pravilno vrsenje sudbene vlasti treba vremena. Meutim, Sud je ve utvrdio da je postupak za povrat imovine podnositelja zahtjeva trajao nerazumno dugo (vidi stavak 58. ove presude). Prema misljenju Suda, zbog svog je pretjeranog trajanja taj postupak izravno utjecao i na pravo podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje svoga vlasnistva u razdoblju duljem od sest godina. Uzimajui u obzir okolnosti ovoga predmeta, Sud smatra da je to odugovlacenje podnositelju zahtjeva nametnulo prekomjerni pojedinacni teret i time poremetilo pravicnu ravnotezu koju je potrebno uspostaviti izmeu prava podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje svoga vlasnistva i opeg interesa o kojemu je u doticnom predmetu rijec (vidi, mutatis mutandis, Immobiliare Saffi v. Italy [GC], br. 22774/93, � 59, ECHR 1999-V). Stoga je doslo do povrede clanka 1. Protokola br. 1. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 68. Clanak 41. Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Materijalna steta 1. Tvrdnje stranaka 69. Podnositelj zahtjeva potrazuje 262.445 eura (EUR) na ime materijalne stete, od cega 200.000 EUR za stetu nanesenu graevinskim radovima privremenog korisnika, te 62.445 EUR za izgubljenu zaradu. 70. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da izgubljena zarada odgovara zaradi sto ju je V.P. ostvario dok je tijekom spornoga razdoblja u njegovoj kui vodio restoran. On, meutim, nije mogao rei koliki je iznos izgubljene zarade, jer su podatke o zaradi V.P.-a iz restorana fiskalna tijela cuvala kao povjerljive. Podredno je ustvrdio da izgubljena zarada ne moze biti manja od iznosa koji se mogao dobiti iznajmljivanjem doticnoga prostora na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora. Stoga je podnositelj zahtjeva tvrdio da mu se treba dosuditi taj iznos. 71. Prema misljenju podnositelja zahtjeva, mjesecna trzisna zakupnina za poslovni prostor iznosila je priblizno 10 EUR po cetvornome metru. U potporu svojoj tvrdnji, dostavio je dopise nekoliko agencija za nekretnine prema kojima je zakupnina za poslovne prostore u obliznjim gradovima Karlovcu i Dugoj Resi bila 10 EUR po cetvornome metru. Prema navodima podnositelja zahtjeva, ukupna povrsina njegove kue koja se mogla iznajmiti na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora bila je 292 m2. PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE 72. Vlada je osporila ta potrazivanja. Dostavila je podatke prikupljene od fiskalnih tijela prema kojima je prosjecna mjesecna zakupnina za poslovne prostore u Opini Krnjak u razdoblju od 1997. do 2002. iznosila 20 hrvatskih kuna (HRK), a u 2003. godini 21 HRK po cetvornome metru. Vlada je takoer naglasila da je u svibnju 2003. podnositelju zahtjeva ponuena naknada, ali da on nije odgovorio na tu ponudu. 73. Podnositelj zahtjeva smatrao je da iznosi za koje je Vlada navela da odgovaraju trzisnoj cijeni zakupa u relevantnom razdoblju zapravo predstavljaju najnize iznose zakupnine koje su fiskalna tijela priznavala u svrhu oporezivanja, dok je prosjecna zakupnina u stvarnosti bila znacajno visa. 2. Ocjena Suda 74. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva morao pretrpjeti materijalnu stetu zbog nemogunosti kontroliranja svoje imovine u razdoblju od 5. studenoga 1997. (datuma kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku) do 23. prosinca 2003. (vidi, mutatis mutandis, Prodan v. Moldova, br. 49806/99, � 71, ECHR 2004-III (izvadci)). 75. Za potrebe procjene pretrpljene stete, Sud smatra prihvatljivim opi pristup sto ga je predlozio podnositelj zahtjeva. Sud, meutim, ne prihvaa iznos mjesecne zakupnine od 10 EUR po cetvornome metru sto ga je podnositelj zahtjeva iznio. Taj iznos odrazava mjesecnu zakupninu u gradskim podrucjima, tj. u gradovima Karlovcu i Dugoj Resi, dok se imovina podnositelja zahtjeva nalazi u Opini Krnjak, koja je seosko podrucje. Prema tome, a budui da podnositelj zahtjeva nije pruzio nikakve dokaze o iznosima zakupnine u toj opini, Sud odlucuje kao referentno polaziste za svoj obracun uzeti iznos zakupnine sto ga je iznijela Vlada, a to je 20 HRK po cetvornome metru u godinama 1997.-2002. i 21 HRK u 2003. godini. Prema dokazima koje posjeduje, Sud smatra da ukupna povrsina kue podnositelja zahtjeva koja se mogla iznajmiti na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora, a koja obuhvaa unutarnje prostorije i terasu, iznosi 235 m2 (124 m2 unutarnjeg prostora i 111 m2 terase). 76. U donosenju svoje ocjene Sud uzima u obzir cinjenicu da bi podnositelj zahtjeva neizbjezno pretrpio i odreene troskove u vezi s odrzavanjem prostora, a bio bi obvezan plaati i porez (vidi, mutatis mutandis, Prodan v. Moldova, naprijed citirano, � 74; te Popov v. Moldova (no. 1)(pravicna naknada), br. 74153/01, � 13, 17. sijecnja 2006.). 77. S obzirom na naprijed navedeno i odlucujui na pravicnoj osnovi, Sud podnositelju zahtjeva dosuuje 16.000 EUR na ime izgubljene zakupnine, uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati na taj iznos. 78. Kad je rijec o steti prouzrocenoj graevinskim radovima privremenog korisnika, Sud ne opaza nikakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i navodne materijalne stete. Stoga taj zahtjev odbija. B. Nematerijalna steta 79. Podnositelj zahtjeva potrazuje 5.000 EUR na ime nematerijalne stete. 80. Vlada je osporila to potrazivanje. 81. Sud utvruje da je podnositelj zahtjeva morao pretrpjeti nematerijalnu stetu. Presuujui na pravicnoj osnovi, na to mu ime dosuuje 2.500 EUR, uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati na taj iznos. C. Troskovi i izdaci 10 PRESUDA KUNI PROTIV HRVATSKE 82. Podnositelj zahtjeva, koji je primio pravnu pomo, potrazuje i 315 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred domaim sudovima i 3.000 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred Sudom. 83. Vlada je osporila ta potrazivanja. 84. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troskova i izdataka samo ako se dokaze da su oni stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud odbija zahtjev za troskove i izdatke u domaim postupcima i smatra razumnim dosuditi iznos od 1.000 EUR za postupak pred Sudom, uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati na taj iznos. D. Zatezna kamata 85. Sud smatra odgovarajuim da se kamatna stopa temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda; IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 3. presuuje (a) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedee iznose koje je potrebno pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja: (i) 16.000 EUR (sesnaest tisua eura) na ime materijalne stete; (ii) 2.500 EUR (dvije tisue i petsto eura) na ime nematerijalne stete; (iii) 1.000 EUR (tisuu eura) na ime troskova i izdataka; (iv) sve poreze koji bi se mogli zaracunati na te iznose; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveanoj za tri postotna boda; 4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravicnu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 11. sijecnja 2007. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN Tajnik Christos ROZAKIS Predsjednik