22457/02

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 22457/02)   PRESUDA   STRASBOURG   29. lipnja 2006.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Božić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,   gđa N. VAJIĆ,   g. A. KOVLER,   gđa. E. STEINER,   g.   g.   K. HAJIYEV,   D. SPIELMANN,   g., S.E. JEBENS suci,   g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,   i nakon vijećanja zatvorenog za javnost 8. lipnja 2006. godine   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22457/02)   protiv Republike Hrvatske kojeg je 4. srpnja 2000. godine hrvatska državljanka, gđa. Dragica   Božić („podnositeljica zahtjeva“) podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .   2.   Hrvatsku Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 25. studenog 2004. godine Sud je utvrdio da je zahtjev djelomično   Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa M. Savić, odvjetnica iz Zagreba.   nedopušten i odlučio obavijestiti Vladu o prigovorima koji se odnose na duljinu postupka i   nedostatak pravnih sredstava u tom pogledu. Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije   odlučio je istovremeno odlučiti o dopuštenosti i osnovanosti zahtjeva.   ČINJENICE   OKOLNOSTI PREDMETA   4.   Podnositeljica zahtjeva gđa Dragica Božić hrvatska je državljanka rođena   1943. godine i trenutačno živi u Sotinu, Hrvatska.   5.   Dana 27. rujna 1991. godine Republički fond mirovinskog i invalidskog   osiguranja, Područna služba u Sisku donio je odluku kojom je podnositeljici zahtjeva priznao   pravo na obiteljsku mirovinu (kao udovici) od 6. kolovoza 1991. godine. Međutim, ništa nije   bilo isplaćeno do 1. kolovoza 1997. godine.   6.   Dana 18. rujna 1997. godine podnositeljica zahtjeva je pokrenula upravni   postupak radi povrata dužnih isplata mirovine.   7.   Dana 14. lipnja 1999. godine Područni ured u Sisku odbio je njen zahtjev.   Utvrdio je da je isplata njene mirovine bila obustavljena između 6. kolovoza 1991. godine i   31. srpnja 1997. godine budući da je tijekom toga razdoblja podnositeljica zahtjeva prebivala   na okupiranim područjima Hrvatske i njena adresa je bila nepoznata. Dana 9. srpnja 1999.   godine podnositeljica zahtjeva uložila je žalbu protiv te odluke.   8.   Dana 19. lipnja 2000. godine Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje,   Središnja služba ukinuo je prvostupanjsku odluku zbog činjeničnih pogrešaka i vratio predmet   na ponovljeni postupak.   9.   U ponovljenom postupku Područni ured u Sisku odbio je zahtjev podnositeljice   zahtjeva 9. listopada 2000. godine. Podnositeljica zahtjeva uložila je žalbu.   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   10.   Dana 9. travnja 2001. godine Središnji ured je ponovno ukinuo prvostupanjsku   odluku i vratio predmet na ponovljeni postupak.   11.   Dana 22. kolovoza 2001. godine Područni ured u Sisku po treći puta je odbio   zahtjev podnositeljice zahtjeva. Podnositeljica zahtjeva je uložila žalbu.   12.   Dana 15. studenog 2001. godine Središnji ured je po treći puta ukinuo   prvostupanjsku odluku zbog činjeničnih nedostataka i vratio predmet na ponovni postupak.   Dao je uputu Područnome uredu u Sisku da ispita je li podnositeljica primila mirovinu od   vlasti koje su vršile kontrolu nad okupiranim područjem.   13.   U naknadnom postupku dana 16. svibnja 2002. godine podnositeljica zahtjeva   uložila je žalbu zbog šutnje administracije na temelju Zakona o upravnom postupku (vidi   stavak 21. ove presude) zbog toga što Područni ured u Sisku nije donio odluku u zakonskom   roku od dva mjeseca. S obzirom da ni Središnji ured nje donio odluku o ovoj žalbi u   zakonskome roku od dva mjeseca, podnositeljica zahtjeva je 17. prosinca 2002. godine   podnijela tužbu zbog šutnje administracije (vidi stavak 22. ove presude) Upravnom sudu   Republike Hrvatske. Podnositeljica zahtjeva je naknadno povukla ovu tužbu jer je u siječnju   2003. godine donesena prvostupanjska odluka.   14.   Dana 29. siječnja 2003. godine Područni uredu Sisku djelomično je prihvatio   zahtjev podnositeljice zahtjeva. Donio je odluku kojom joj se priznaju isplate mirovine od 1.   listopada 1994. godine, a odbio njen zahtjev za isplatama mirovine dospjelim prije toga   datuma. Podnositeljica zahtjeva je uložila žalbu.   15.   zahtjeva.   16.   Dana 20. svibnja 2003. godine Središnji ured je odbio žalbu podnositeljice   Dana 1. srpnja 2003. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je upravnu tužbu   Upravnom sudu, pobijajući tu odluku.   17.   Dana 27. siječnja 2005. godine Upravni sud je donio presudu kojom je odbijen   zahtjev podnositeljice zahtjeva.   18.   Dana 7. ožujka 2005. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu   Ustavnom sudu protiv te presude. Postupak je trenutačno u tijeku pred tim sudom.   II.   MJERODAVNO DOMAĆE PRVO I PRAKSA   Ustav   19.   A.   Članak 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br.   41/2001, od 7. svibnja 2001. godine) glasi kako slijedi:   „Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku   odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.“   B.   Mjerodavno zakonodavstvo   20.   Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike   Hrvatske, s izmjenama i dopunama od 15. ožujka 2002. godine, Narodne Novine   br. 29/02 do 22. ožujka 2002. i 49/02 (pročišćeni tekst) – „Zakon o Ustavnom   sudu“) glasi kako slijedi:   Članak 63.   (1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je   razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i   nepopravljive posljedice.   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga   članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o   pravima i obvezama ili o sumjnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za donošenje akta   počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u «Narodnim novinama».   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama   podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku. Naknada se   isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu   isplatu.   21. Mjerodavne odredbe Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br.   53/1991 do 8. listopada 1991.) propisuju kako slijedi:   Članak 218., stavak 1. propisuje da će u jednostavnim stvarima, u kojima nema   potrebe provoditi poseban ispitni postupak, upravni organ donijeti rješenje i dostaviti ga   stranci u roku od mjesec dana računajući od dana predaje zahtjeva. U svim drugim, složenijim   predmetima, organ će donijeti rješenje i dostaviti ga stranci u roku od dva mjeseca.   Članak 218., stavak 2. propisuje da stranka o čijem zahtjevu odluka nije donesena i   dostavljena joj u rokovima iz stavka 1. ima pravo žalbe (žalba zbog šutnje administracije) kao   da je njezin zahtjev odbijen.   Članak 247., stavak 1. propisuje da se rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci   čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe.   Članak 246., stavak 1. propisuje da će drugostupanjski upravni organ koji odlučuje o   žalbi zbog šutnje administracije tražiti da mu prvostupanjski organ priopći razloge za   nedonošenje rješenja. Ako utvrdi da to što rješenje nije doneseno zbog krivnje stranke ili iz   drugih opravdanih razloga, drugostupanjski organ će odrediti prvostupanjskom organu da   donese rješenje u roku od mjeseca dana. Ako utvrdi da nedonošenje rješenja nije bilo   opravdano, zatražit će spis predmeta.   Članak 246., stavak 2. propisuje da će drugostupanjski organ donijeti svoje rješenje   ako spis predmeta sadrži dovoljno informacija. Inače će prvo sam provesti postupak i izvesti   dokaze, i tada donijeti rješenje. Iznimno, ako smatra da bi taj postupak bio brži i ekonomičniji   naložiti će prvostupanjskom organu da provede postupak i izvede dokaze u određenome roku,   nakon čega će sam riješiti stvar. Takvo je rješenje konačno.   22.   Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br.   53/1991, 9/92 i 77/92) propisuju kako slijedi:   Članak 26. stavak 1. propisuje da ako drugostupanjski organ nije u roku od 60 dana   donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenja, a ne donese ga ni po   ponovljenom zahtjevu u daljnjem roku od 7 dana, stranka može pokrenuti upravni spor pred   Upravnim sudom (tužba zbog šutnje administracije) kao da joj je žalba odbijena.   Članak 26., stavak 2. propisuje da kad prvostupanjski organ ne donese rješenje protiv   kojeg nije dopuštena žalba, stranka može pokrenuti upravni spor izravno pred Upravnim   sudom.   Članak 26., stavak 3. propisuje da ako prvostupanjski organ protiv čijeg akta ima   mjesta žalbi nije u roku od šezdeset dana donio nikakvo rješenje o zahtjevu stranke, stranka   ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostupanjskom upravnom organu. Protiv rješenja   drugostupanjskog organa stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom, a ako   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   taj organ ne donese rješenje, stranka može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom uz   uvjete iz stavka 1.   Članak 42., stavak 5. propisuje da kad Upravni sud, odlučujući o tužbi zbog šutnje   administracije, uvaži tužbu, on će ili uputiti tuženi upravni organ kako odlučiti o predmetu o   pravnim pitanjima, ili će sam donijeti rješenje o zahtjevu (postupajući kao sud pune   nadležnosti iz stavka 2., članka 64.).   Članak 64., stavak 1. propisuje da će, u ovrsi presude donesene na temelju članka 42.,   stavka 5. upravni organ donijeti svoju odluku odmah, a najkasnije u roku od 30 dana. Inače,   stranka može posebnim podneskom tražiti da on to učini. Ako taj organ ne donese akt u roku   od sedam dana od tog traženja, stranka može uputiti zahtjev Upravnom sudu.   Članak 64., stavak 2. propisuje da će, ako bude postavljen takav zahtjev, Upravni sud   prvo zatražiti od nadležnog organa obavijest o razlozima zbog kojih nije donio upravni akt.   Nadležni organ dužan je dati tu obavijest odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako on   to ne učini, ili ako dana obavijest ne opravdava neizvršenje sudske presude, Upravni sud će   donijeti rješenje koje u svemu zamjenjuje akt nadležnog organa.   C.   Praksa Ustavnoga suda   23.   U predmetu br. U-IIIA-635/2004 od 25. studenog 2004. godine, Ustavni sud je bio   nadležan na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu ispitati duljinu upravnoga postupka   pokrenutoga u srpnju 1996. godine kad je podnositelj ustavne tužbe pokrenuo postupak pred   Upravnim sudom zbog toga što Ministarstvo obrane nije donijelo odluku u njegovom   predmetu. U listopadu 1998. godine Upravni sud je naložio Ministarstvu da donese odluku u   roku od 30 dana. Ministarstvo je donijelo negativnu odluku u srpnju 1999. godine. Tada je   podnositelj ustavne tužbe pokrenuo drugi upravni spor, pobijajući tu odluku. U rujnu 2000.   godine Upravni sud je ukinuo pobijanu odluku i vratio predmet na ponovljeni postupak.   Ministarstvo je ponovno donijelo negativnu odluku i dostavilo je podnositelju ustavne tužbe u   siječnju 2004. godine. Dana 18. veljače 2004. godine podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je   treći upravni spor, u kojemu mu je Upravni sud odbio tužbu u lipnju 2004. godine. U   međuvremenu, 25. veljače 2004. godine, podnio je ustavnu tužbu tvrdeći da bi Ustavni sud   trebao, kao i Europski sud za ljudska prva, uzeti u obzir ukupnu duljinu upravnog postupak   kad ispituje je li ili nije premašio razumni rok.   Slijedom svoje prethodne prakse (odluke br. U-III-2467/2001 od 27. veljače 2002. i U-   IIIA/3638/2003 od 18. veljače 2004.), Ustavni sud je presudio da je za povredu članka 29.   stavka 1. Ustava mjerodavna samo neaktivnost sudskih vlasti. Po njegovom mišljenju, nije   moguće da postupak pred upravnim organima traje nerazumno dugo jer zakoni koji uređuju   taj postupak sadrže predmnijevu da je zahtjev odbijena ako upravni organi ne donesu odluku   u zakonskim rokovima (vidi stavke 21. i 22. ove presude). Ustavni sud je stoga ispitao samo   duljinu postupka u dijelu između podnošenja treće tužbe Upravnom sudu od strane   podnositelja ustavne tužbe i podnošenja ustavne tužbe. Odbio je ustavnu tužbu nalazeći da je   postupak trajao samo sedam dana.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   24.   Podnositeljica zahtjeva je prigovorila da duljina postupka nije bila u skladu sa   zahtjevom „razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako   slijedi:   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   25. Vlada je osporila tu tvrdnju.   26. Što se tiče razdoblja koje treba uzeti u obzir Sud prvo primjećuje da je upravni   postupak pokrenut 18. rujna 1997. godine, a da je 14. lipnja 1999. godine Područni ured u   Sisku donio odluku kojom je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva. Međutim, razdoblje koje   treba razmotriti započelo je tek 9. srpnja 1999. godine, kad je podnositeljica zahtjeva uložila   žalbu protiv te odluku jer je tada nastao „spor“ u smislu članka 6., stavka 1 (vidi, inter alia,   predmet Janssen v. Germany, br. 23959/94, stavak 40., 20. prosinca 2001.). Razdoblje o   kojemu se radi još nije završilo. Do sada je trajalo gotovo sedam godina. Tijekom toga   razdoblja doneseno je osam odluka i predmet su ispitale tri razine nadležnosti.   A. Dopuštenost   27. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zato što podnositeljica zahtjeva nije iscrpila   domaća pravna sredstva kako to traži članak 35., stavak 1. Konvencije. Ustvrdili su da je   podnositeljica zahtjeva imala priliku podnijeti ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o   Ustavnom sudu i tako prigovoriti duljini postupka u razdoblju između 1. srpnja 2003. i 27.   siječnja 2005., tj. dok je postupak po njenoj tužbi bio u tijeku pred Upravnim sudom.   Međutim, ona to nije učinila.   28. Vlada je priznala da Ustavni sud, kad je odlučivao o ustavnoj tužbi u odnosu na   duljinu postupka koji je u tijeku pred Upravnim sudom, nije uzeo u obzir razdoblje tijekom   kojega je postupak u predmetu bio u tijeku pred upravnim vlastima. Međutim, ponavljajući   stav Ustavnoga suda (vidi stavak 23. ove presude) Vlada je objasnila da je to bilo zato što je   hrvatski pravni sustav osigurao pravna sredstva koja su djelotvorno sprečavala odugovlačenja   upravnog postupka u onome dijelu koji se provodio pred upravnim organima (vidi stavke 21. i   22. ove presude). U svezi s tim primijetili su da je Sud već utvrdio kako su slična pravna   sredstva djelotvorna u svrhu članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi predmet Pallanich v.   Austria, br. 30160/96, stavci 27.-33., 30. siječnja 2001.). Kad je to tako, tvrdila je Vlada, bilo   je razumno to što je Ustavni sud ograničio svoje preispitivanje na duljinu upravnoga postupka   u dijelu pred Upravnim sudom.   29. Podnositeljica zahtjeva je osporila tu tvrdnju. Primijetila je, osobito, da je podnošenje   ustavne tužbe na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu postalo dostupno tek u ožujku   2002. godine, tj. nakon što je podnijela svoj zahtjev Sudu.   30. Sud podsjeća da je priznao ustavnu tužbu na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom   sudu kao djelotvorno pravno sredstvo za duljinu postupka koji je još u tijeku u Hrvatskoj   (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Štoviše, u svojoj   odluci u predmetu Nogolica (vidi predmet Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR   2002-VIII) Sud je presudio da su postojale posebne okolnosti koje su opravdale odstupanje od   općega pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava (prema kojemu pitanje iscrpljivanja   treba u pravilu biti utvrđeno pozivom na datum kad je zahtjev podnesen Sudu).   31. Sud ne vidi nikakvog razloga za odstupanje od svoje utvrđene sudske prakse u odnosu   na građanski i kazneni postupak. Međutim, u svjetlu naknadne prakse Ustavnoga suda (vidi   stavak 23. ove presude), nalazi potrebnim preispitati tu sudsku praksu u odnosu na upravni   postupak (vidi predmete Jeftić v. Croatia (dec.), br. 57576/00, 3. listopad 2002. i Barbača v.   Croatia (dec.), br. 63779/00, 18. rujna 2003.).   32. S tim u vezi Sud ponavlja da je pravno sredstvo dostupno stranci u postupku na   domaćoj razini za ulaganje prigovora o duljini postupka „djelotvorno“ u smislu članaka 13. i   35., stavak 1. Konvencije samo ako je sposobno pokriti sve stadije postupka kojima se   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   prigovara i tako, na isti način kao i odluka koju donese Sud, uzeti u obzir njihovu ukupnu   duljinu (vidi predmete Wyszczelski v. Poland, br. 72161/01, stavak 26., 29. studeni 2005.,   Raguž v. Croatia, br. 43709/02, stavak 36., 10. studeni 2005., Majewski v. Poland, br.   52690/99, stavak 35., 11. listopad 2005., Kopecká v. Slovakia, br. 69012/01, stavak 31., 31.   svibnja 2005., Bako v. Slovakia (dec.), br. 60227/00, 15. ožujka 2005.).   33. Glede pitanja početka postupka, Sud nadalje podsjeća da kad na temelju domaćeg   zakonodavstva podnositelj zahtjeva mora iscrpiti prethodni upravni postupak prije nego se   može obratiti sudu, postupak pred upravnim organima treba uključiti u izračunavanje   ukupnog trajanja postupka za potrebe članka 6. Konvencije (vidi, na primjer, predmet   Kiurkchian v. Bulgaria, br. 44626/98, stavak 51., 24. ožujka 2005.).   34. Naprijed citirana praksa (stavak 23.) ukazuje da Ustavni sud, kad odlučuje o ustavnoj   tužbi koja se odnosi na duljinu postupka koji je u tijeku pred Upravnim sudom, ne uzima u   razmatranje njegovo ukupno trajanje. On isključuje razdoblje tijekom kojega je postupak u   predmetu bio u tijeku pred upravnim organima zbog posebnog sredstva koje je na   raspolaganju za ubrzanje postupka pred tim organima (vidi predmet Štajcar v. Croatia (dec.),   br. 46279/99, 20. siječanj 2000.). Ovaj pristup Ustavnoga suda razlikuje se od pristupa Suda   (vidi stavak 33. ove presude) jer ne pokriva sve stadije postupka. Slijedi da se ustavna tužba   ne može smatrati „djelotvornim“ pravnim sredstvom u odnosu na duljinu upravnog postupka.   35. Međutim, Sud nadalje podsjeća da čak i ako jedno pravno sredstvo samo po sebi   potpuno ne zadovoljava zahtjev „djelotvornosti“, njega ipak može ispuniti zbroj sredstava   koje pruža domaće pravo (vidi, kao najnoviji izvor prava, predmet Lukenda v. Slovenia,   br. 23032/02, stavak 67., 6. listopad 2005.). Stoga ostaje za ispitati bi li zbroj sredstava, kako   je to sugerirala Vlada, mogao zadovoljiti zahtjev djelotvornosti iz članka 35., stavka 1.   Konvencije.   36. S tim u vezi Sud prvo primjećuje da su u ovome predmetu upravni organi donijeli   sedam odluka. Pri tome nisu uvijek strogo poštivali zakonske rokove (vidi stavak 21. ove   presude). Međutim, produljeni karakter postupka samo je djelomično bio rezultat toga što ti   organi nisu donijeli svoje odluke na vrijeme. Po mišljenju Suda, glavni uzrok odugovlačenja   bio je međutim nedostatak u postupovnom sustavu koji je omogućio opetovana vraćanja   predmeta na ponovljeni postupak, a koja su bila potrebna zbog nepotpunih činjeničnih   utvrđenja (vidi, mutatis mutandis, predmet Wierciszewska v. Poland, br. 41431/98, stavak 46.,   25. studeni 2003.). Budući da niti žalba niti tužba zbog šutnje administracije nisu namijenjene   za ispravljanje tog nedostatka niti one to mogu učiniti, Sud ne može zaključiti da bi njihovo   korištenje, u okolnostima ovoga predmeta, povećalo djelotvornost ustavne tužbe. Budući da   se sama ustavna tužba ne može smatrati djelotvornim pravnim sredstvom za duljinu   upravnoga postupka (vidi stavak 34. ove presude) slijedi da se ne može očekivati od   podnositelja zahtjeva da podnese tu tužbu, i stoga prigovor Vlade treba odbiti.   U smislu ovoga zaključka, nije potrebno da Sud u ovome predmetu odluči bi li u   drugačijim okolnostima zbroj pravnih sredstava na koje se poziva Vlada zadovoljio zahtjeve   iz članka 35., stavka 1.   37. Sud nadalje primjećuje da prigovor koji je podnio podnositelj zahtjeva nije očigledno   neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten   ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba biti proglašen dopuštenim.   B. Osnovanost   38. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositeljice   zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositeljicu zahtjeva dovodi u   pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC],   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). Sud ponavlja da je u mirovinskim sporovima   potrebna posebna revnost (vidi, inter alia, predmet H.T. v. Germany, br. 38073/97, stavak 37.,   11. listopada 2001.).   39. Sud prihvaća da se u ovome predmetu radilo o određenom stupnju činjenične   složenosti. Isto tako smatra da je podnositelj zahtjeva pokazao određenu nemarnost u   korištenju sredstava namijenjenih za ubrzanje upravnoga postupka jer nije ulagala žalbe zbog   šutnje administracije svaki puta kad su upravni organi premašili zakonske rokove za   donošenje svojih odluka (vidi naprijed citirani predmet Štajcar v. Croatia (dec.)). Međutim,   niti složenost predmeta, niti ponašanje podnositeljice zahtjeva ne mogu objasniti duljinu   postupka od gotovo sedam godina. Kako je već primijećeno u ovoj presudi, odugovlačenje je   bilo uzrokovano uglavnom sukcesivnim vraćanjima predmeta na ponovljeni postupak, i stoga   se prvenstveno može pripisati vlastima.   40. Sud je često utvrdio postojanje povreda članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima   u kojima se postavljaju pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi, na primjer, predmet   Pavlyulynets v. Ukraine, br. 70767/01, 6. rujna 2005.). Ispitavši sav materijal koji mu je   dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla   uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome predmetu.   41. Stoga Sud smatra da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije   zadovoljiva zahtjev „razumnoga roka“.   Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.   II.   NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   42. Podnositeljica zahtjeva je nadalje prigovorila da nije imala djelotvorno pravno   sredstvo u odnosu na duljinu naprijed navedenog upravnog postupka. Pozvala se na članak 13.   Konvencije koji glasi kako slijedi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna   pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su   djelovale u službenom svojstvu.„   43.   44.   Vlada je osporila tu tvrdnju.   Sud primjećuje da je ovaj prigovor povezan s prigovorom koji je već ispitan u ovoj   presudi, te isto tako treba utvrditi da je dopušten.   45. Sud ponavlja da članak 13. jamči djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim   vlastima za navodnu povredu zahtjeva iz članka 6., stavka 1. da se u predmetu postupa u   razumnome roku (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR   2000-XI). S tim u vezi, Sud se poziva na svoja utvrđenja u ovoj presudi (vidi stavke 30.-36.   ove presude) koja se odnose na iscrpljenje domaćih pravnih sredstava.   S obzirom na to, Sud nalazi da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 13.   Konvencije.   III.   46.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   Članak 41. Konvencije predviđa:   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   47.   Podnositeljica zahtjeva potražuje 600.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne   štete i 100.000 HRK na ime nematerijalne štete.   48.   49.   Vlada je osporila te zahtjeve.   Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne   štete; stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, podnositeljici zahtjeva dosuđuje 1.500 EUR na   ime nematerijalne štete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.   B. Troškovi i izdaci   50.   Podnositeljica zahtjeva također potražuje 16.592 HRK na ime troškova i izdataka   nastalih pred domaćim vlastima.   51.   52.   Vlada je osporila taj zahtjev.   Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih   troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili   razumni s obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje   i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos do 500 EUR na ime   troškova i izdataka u domaćem postupku, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj   iznos.   C. Zatezna kamata   53.   Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava ostatak zahtjeva dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije;   4. presuđuje   (a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeći iznos koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju   važećem na dan namirenja:   (i)   1.500 EUR (tisuću i pet stotina eura) na ime nematerijalne štete;   (ii)   EUR (pet stotina eura) na ime troškova i izdataka;   (iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;   PRESUDA BOŽIĆ PROTIV HRVATSKE   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   5.   Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29. lipnja 2006.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   tajnik Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik