22681/02

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br.22681 /02)   PRESUDA   STRASBOURG   17. ožujka 2005.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Kljajić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES,   gđa F. TULKENS,   gđa N. VAJIĆ,   gđa S. BOTOUCHAROVA   g.   g.   A. KOVLER,   D. SPIELMANN, suci,   i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 24. veljače 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je donesena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 22681/02) protiv   Republike Hrvatske kojeg je hrvatski državljanin g. Mirko Kljajjić ("podnositelj zahtjeva")   podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija") dana 21. svibnja 2002. godine.   2. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa L. Lukina-Karajković.   3. 10. rujna 2003. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu. Primjenjujući   članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno ispitati osnovanost i dopuštenost tog   prigovora.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1951. godine i živi u Karlovcu, Hrvatska.   5. Dana 11. studenoga 1991. godine nepoznati je počinitelj digao u zrak poslovni prostor   u Karlovcu koji je podnositelj zahtjeva imao u zakupu.   6. 10. studenoga 1994. godine podnositelj zahtjeva je pokrenuo građanski postupak protiv   države pred Općinskim sudom u Zagrebu, tražeći naknadu štete. Svoj je zahtjev temeljio na   članku 180. Zakona o obveznim odnosima.   7. 17. siječnja 1996. godine Sabor je donio izmjenu Zakona o obveznim odnosima   („Izmjena iz 1996. godine“) kojom je propisano da se, do donošenja posebnog propisa o toj   materiji, prekidaju svi postupci koji se vode radi naknade štete nastale kao posljedica   terorističke djelatnosti.   8. 14. veljače 1996. godine Općinski je sud prekinuo postupak na temelju Izmjene iz   1996. godine.   9. 14. srpnja 2003. godine Sabor je donio Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed   terorističkih akata i javnih demonstracija (“Zakon o odgovornosti iz 2003.“).   10. Na temelju Zakona o odgovornosti iz 2003. dana 19. studenoga 2003. godine Općinski   je sud nastavio postupak i, istovremeno, odbacio tužbu podnositelja zahtjeva proglasivši se   nenadležnim u tom predmetu. Podnositelj zahtjeva nije se žalio na ovu odluku.   PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   11. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/1991,   73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999) predviđa kako slijedi:   Članak 180., stavak 1.   (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem   imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i   manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili   dužni spriječiti takvu štetu.“   12. Mjerodavni dio Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine,   br. 7/1996, „Izmjena iz 1996“), glasi kako slijedi:   Članak 1.   “U Zakonu o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91 i 3/94) članak   180. briše se.”   Članak 2.   «Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim   odnosima, prekidaju se.   Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis   kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.»   Ovaj je zakon stupio na snagu 3. veljače 1996. godine.   13. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92,   58/93, 112/99, 88/01) propisuje:   Članak 212.   “Postupak se prekida:   ...   6) kad je to drugim zakonom određeno.”   14. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija   (Narodne novine br. 117/2003, “Zakon o odgovornosti iz 2003.“) propisuje, inter alia, da   država treba naknaditi samo štetu koja je posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja   PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   zdravlja. Svu naknadu štete na imovini treba tražiti prema Zakonu o obnovi. Članak 10.   propisuje da se nastavljaju svi postupci prekinuti na temelju Izmjene iz 1996. godine.   Ovaj je zakon stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine.   15. U svojoj presudi Rev-276/04-2 od 8. travnja 2004. godine Vrhovni je sud presudio,   odbijajući zahtjev tužitelja, da, nakon stupanja na snagu Zakona o odgovornosti iz 2003.   godine država više nije odgovorna za štetu nastalu uništenjem poslovnih prostorija tužitelja   (odvjetnički ured) koji su u zrak digli nepoznati počinitelji.   16. Mjerodavni dio Zakona o obnovi (Narodne novine, br. 24/1996, 54/1996, 87/1996 i   57/200) propisuje, inter alia, da država, pod određenim uvjetima, daje vlasnicima imovine   koja je bila uništena tijekom rata pomoć u obnovi (samo stanova i obiteljskih kuća). Zahtjev   treba podnijeti nadležnom ministarstvu.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   17. Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je donošenja Izmjene iz 1996. godine u Saboru   povrijedilo njegovo pravo na pristup sudu iz članka 6, stavka 1 Konvencije, koji glasi kako   slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   1. Sukladnost ratione temporis   18. Vlada je tvrdila da bi se domaće vlasti moglo smatrati odgovornima samo za događaje   koji su se zbili nakon 5. studenoga 1997. godine, datuma stupanja na snagu Konvencije u   odnosu na Hrvatsku.   19. Podnositelj zahtjeva nije dostavio primjedbe o ovom pitanju.   20. Sud primijećuje da je postupak podnositelja zahtjeva de facto prekinut 3. veljače 1996.   godine kad je stupila na snagu Izmjena iz 1996. Prema toj Izmjeni, Općinski sud u Zagrebu   nije mogao nastaviti postupak. Dana 14. veljače 1996. godine Općinski sud u Zagrebu   formalno je donio svoju odluku o prekidu postupka. Postupak podnositelja zahtjeva nastavljen   je tek 19. studenoga 2003. godine, na temelju Zakona o odgovornosti iz 2003. godine. Slijedi   da se situacija na koju se žalio podnositelj zahtjeva nastavila nakon što je Hrvatska ratificirala   Konvenciju 5. studenoga 1997. godine. Prema tome, Sud je nadležan ratione temporis ispitati   zahtjev ukoliko se tiče prekida postupka podnositelja zahtjeva nakon 5. studenoga 1997.   godine.   2. Status podnositelja zahtjeva kao žrtve   21. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva u smislu članka 34.   Konvencije, budući je 14. srpnja 2003. godine Sabor donio Zakon o odgovornosti iz 2003.   koji je propisao da će se nastaviti postupci prekinuti na temelju Izmjene iz 1996. godine.   22. Podnositelj zahtjeva nije se slagao s Vladom. Istakao je da je 19. studenoga 2003.   godine Općinski sud odbacio njegovu tužbu zbog nenadležnosti te da se stoga ne može tvrditi   da je nakon donošenja Zakona o odgovornosti iz 2003. godine on imao pristup sudu.   PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   23. Sud smatra da status podnositelja zahtjeva kao žrtve može ovisiti o naknadi koja se   dosuđuje na domaćoj razini na temelju činjenica na koje se on ili ona žale pred Sudom (vidi   odluke Komisije Andersen v. Denmark, br. 12860/87, i Frederiksen and Others v. Denmark,   br. 12719/87 od 3. svibnja 1998; Norman v. Denmark (dec.), br. 52620/99, 20. ožujak 2003.) i   o tome jesu li domaće vlasti priznale, bilo izričito ili u biti, povredu Konvencije. Samo kad su   ispunjena ta dva uvjeta tada supsidijarna narav zaštitnog mehanizma Konvencije sprečava   ispitivanje zahtjeva (vidi presudu Eckle v. Germany, od 15. srpnja 1982. Series A br. 51, str.   32, §§ 69 et seq, i Jensen v. Denmark (dec), br. 48470/99, ECHR 2001-X).   24. Sud primijećuje činjenica da je podnositelj zahtjeva bio lišen pristupa sudu u razdoblju   između veljače 1996. i srpnja 2003. nije među strankama sporna. Međutim, navodnu povredu   nije priznala niti jedna odluka domaćih sudova, niti je podnositelj zahtjeva za nju dobio   ikakvu naknadu.   25. U takvim okolnostima Sud nalazi da podnositelj zahtjeva može tvrditi da je žrtva   povrede prava na pristup sudu kako je ono zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije.   Slijedi da prigovor Vlade treba odbaciti.   3. Zaključak   Sud primijećuje kako zahtjev nije očigledno nedopušten u smislu članka 35. § 3.   Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten niti po jednoj drugo osnovi. Stoga ga treba   proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   27. Vlada je tvrdila da činjenica da je sud prekinuo postupak na temelju Izmjene iz 1996.   godine nije ugrozila samu bit prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak bio   prekinut samo privremeno, do donošenja novog zakona. Donošenjem Zakona o odgovornosti   iz 2003. godine, podnositelju zahtjeva dan je pristup sudu.   28. Podnositelj zahtjeva osporio je navode Vlade da mu je nakon što je Zakon o   odgovornosti iz 2003. stupio na snagu dan pristup sudu. U tom je pogledu ponovio da je 19.   studenoga 2003. godine Općinski sud odbacio njegovu tužbu zbog nenadležnosti.   29. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. obuhvaća „pravo na sud“, čiji je jedan vid pravo   na pristup, naime pravo pokrenuti postupak pred sudom u građanskim pravima, (vidi presudu   Golder v. the United Kingdom, od 21. veljače 1975. , Series A, br. 18, str. 13-18, §§28-36).   30. Međutim, ovo pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima.   Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj naravi zahtijeva   uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu   procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. On mora   utvrditi da primijenjene granice ne ograničavaju ili smanjuju pristup koji je ostavljen   pojedincu na način ili u mjeri da bi time bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje   neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako nema legitimni cilj i ako ne postoji razumni   odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi   presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996.,   Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, str. 1502, stavak 50.).   31. Okrećući se ovome predmetu, Sud primijećuje da je postupak podnositelja zahtjeva   bio de facto prekinut od 3. veljače 1996., dana kad je Izmjena iz 1996. stupila na snagu do   barem 31. srpnja 2003. kad je stupio na snagu Zakon o odgovornosti iz 2003., tj. tijekom   razdoblja od sedam i pol godina, od kojih je nekih pet godina i šest mjeseci bilo nakon   stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine. Istina je da je   PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   nakon toga Općinski sud odbacio zahtjev podnositelja zahtjeva smatrajući da nakon novog   zakona više nije bio nadležan postupati po njemu. Sud, međutim podsjeća da se podnositelj   zahtjeva nije žalio protiv odluke Općinskog suda od 19. studenog 2003. i da ne može   spekulirati o ishodu takve žalbe.   32. U svakom slučaju Sud smatra, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi Kutić v.   Croatia, br. 48778/99, § 33, ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, §55, 10.   srpnja 2003. ) da dugačko razdoblje tijekom kojega je podnositelj zahtjeva bio spriječen da   mu o njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi kao posljedica zakonodavne   mjere predstavlja povredu članka 6., stavka 1. Konvencije.   Stoga je došlo do povrede članka 6. Konvencije   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   33. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   34. Podnositelj zahtjeva je zatražio 242.659,86 EUR na ime materijalne štete. Objasnio je   da bi taj iznos trebao pokriti stvarnu štetu na njegovoj imovini kao i izgubljenu dobit. Također   je zatražio 15.000 EUR na ime nematerijalne štete.   35. Vlada je smatrala da je iznos koji je podnositelj zahtjeva zatražio prekomjeran.   Zatražili su da Sud procjeni iznos pravedne naknade koji treba dosuditi, ako bude utvrđena   povreda, na temelju svoje sudske prakse u sličnim predmetima.   36. Sud ne opaža nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne   štete. Stoga odbija taj zahtjev.   37. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pretrpio moralnu štetu, koja se ne   može naknaditi samim utvrđenjem povrede Konvencije. Temeljeći svoju procjenu na   pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje   3.500 EUR kao naknadu nematerijalne štete, uvećane za sve poreze koje bude potrebno   zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   38. Podnositelj zahtjeva je zatražio i 1.212,32 EUR za troškove i izdatke nastale pred   domaćim sudovima i 1.500 EUR za one nastale pred Sudom.   39. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih   troškova i izdataka ukoliko se dokaže da su stvarno i nužno nastali i da su bili razumni glede   količine. U ovom predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima i naprijed navedene   kriterije, Sud primijećuje da u spisu ne postoji niti jedan element koji bi sugerirao da je   podnositelj zahtjeva pretrpio, pred domaćim sudovima, bilo kakve dodatne troškove i izdatke   zbog toga što nije imao pristup sudu (vidi naprijed naveden Multiplex v. Croatia). Sud stoga   odbija zahtjev za naknadu troškova i izdataka u domaćem postupku i smatra razumnim   podnositelju zahtjeva dosuditi 500 EUR za postupak pred Sudom, uz sve poreze koje bude   potrebno zaračunati.   PRESUDA KLJAJIĆ PROTIV HRVATSKE   C. Zatezna kamata   40. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeće iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju   važećem na dan namirenja:   (i) 3.500 EUR (tri tisuće pet stotina eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 500 EUR (pet stotina eura) na ime troškova i izdataka   (iii) sve poreze koje bude trebalo zaračunati   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 17. ožujka 2005. u   skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik