24810/06

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 24810/06) PRESUDA STRASBOURG 22. prosinca 2009. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE U predmetu Parlov-Tkalci protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Anatoly Kovler, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, suci, i g. S�ren Nielsen, tajnik odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 3. prosinca 2009. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 24810/06) protiv Republike Hrvatske sto ga je 12. lipnja 2006. godine hrvatska drzavljanka, ga Marija Parlov-Tkalci ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija"). 2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je ga D. Vecerina, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku vladu (,,Vlada") zastupala je njezina zastupnica, ga S. Staznik. 3. Dana 18. rujna 2007. godine predsjednik Prvog odjela odlucio je Vladu obavijestiti o prigovoru glede duljine [postupka]* i nepristranosti. Odluceno je i da e se istovremeno ispitati dopustenost i osnovanost zahtjeva (clanak 29. stavak 3.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositeljica zahtjeva roena je 1948. godine i zivi u Zlataru. A. Pozadina predmeta 5. U srpnju 1991. godine podnositeljica zahtjeva dozivjela je prometnu nesreu. Budui da joj je osiguravajue drustvo C.O. ("drustvo") odbilo stetu koja je nastala kao posljedica te nesree, ona je dana 8. srpnja 1992. * Rijec dodana u prijevodu radi razumijevanja teksta. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE protiv njega pokrenula graanski postupak pred Opinskim sudom u Zlataru. 6. Dana 15. ozujka 1993. godine Opinski sud presudio je u korist podnositeljice zahtjeva te osiguravajuem drustvu nalozio da joj plati iznos od 222.501 hrvatskih dinara (HRD) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja tece od 19. kolovoza 1991. godine. Podnositeljica zahtjeva naplatila je dug po presudi dana 16. srpnja 1993. godine. 7. Meutim, u meuvremenu je Opinski sud dana 2. srpnja 1993. godine donio odluku kojom je ispravio pogresku u pisanju u svojoj presudi od 15. ozujka 1993. godine. Umjesto da drustvu nalozi plaanje zakonske zatezne kamate koja tece od 19. kolovoza 1991. godine na cijeli iznos dosuene naknade stete (222.501 HRD), sud mu je u ispravljenoj presudi nalozio da to ucini samo za dio toga iznosa, i to za 22.501 HRD, sto je bio iznos dosuen na ime materijalne stete. Drustvu je nalozeno platiti dospjelu kamatu na preostali dio od 200.000 HRD samo od 15. ozujka 1993. godine. 8. Odluka o ispravku dostavljena je punomoniku podnositeljice zahtjeva dana 26. srpnja 1993. godine. B. Kaznena prijava protiv podnositeljice zahtjeva 9. Dana 10. rujna 1993. godine sudac M.M., koji je u to vrijeme bio predsjednik Opinskog suda u Zlataru, podnio je Opinskom drzavnom odvjetnistvu u Zlataru kaznenu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva smatrajui da je pocinila kazneno djelo. M.M. je u svojoj prijavi naveo da je pocetkom srpnja 1993. godine u njegov ured dosla Z.F.C., pravnica zaposlena u osiguravajuem drustvu C.O., i objasnila pogresku u pisanju u presudi Opinskog suda od 15. ozujka 1993. godine, te ga je zamolila da utjece na podnositeljicu zahtjeva, koja je u to vrijeme radila kao odvjetnica, da vrati nezakonito steceni iznos. Nakon sto je objasnio pogresku i spomenuo da je ona ispravljena rjesenjem Opinskog suda od 2. srpnja 1993. godine, sudac M.M. je naveo: "... usprkos ispravku presude, odvjetnica Marija Parlov-Tkalci do danas ne zeli vratiti nezakonito steceni novac [drustvu] C.O. Zabok, iz kojega razloga je [protiv nje] pokrenut graanski postupak P-330/93. Budui da smatramo da taj cin odvjetnice Marije Parlov-Tkalci sadrzi i elemente kaznene odgovornosti, o tome vas obavjestavamo kako biste to istrazili, i, mogue, pokrenuli kazneni postupak protiv nje...." 10. Dana 15. rujna 1993. godine opinski drzavni odvjetnik u Zlataru zatrazio je delegaciju nadleznosti zbog prijateljstva s podnositeljicom zahtjeva. Dana 22. rujna 1993. godine postupanje u predmetu delegirano je opinskom drzavnom odvjetniku u Krapini koji je, 24. sijecnja 1994. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE godine, pred Opinskim sudom u Zlataru protiv podnositeljice zahtjeva podnio optuzni prijedlog za kazneno djelo utaje. 11. Meutim, dana 3. veljace 1994. godine sudac kojemu je predmet bio dodijeljen u rad zatrazio je da se predmet ustupi drugom sudu jer je njegov predsjednik protiv podnositeljice zahtjeva bio podnio kaznenu prijavu. Dana 8. ozujka 1994. godine Vrhovni sud (odluka br. Kr 103/1994-3) prihvatio je prijedlog i odlucio mjesnu nadleznost prenijeti na Opinski sud u Krapini. Mjerodavni dio te odluke glasi: "Sudac ... [kojemu je predmet bio dodijeljen u rad] Opinskog suda u Zlataru podnio je prijedlog da se za voenje krivicnog postupka ... protiv Marije ParlovTkalci ... odredi Opinski sud u Krapini. Prijedlog je obrazlozen okolnosu da je okrivljenica Marija Parlov-Tkalci, odvjetnica sa sjedistem kancelarije u Zlataru, te da je ... krivicnu prijavu podnio predsjednik suda u Zlataru, koje okolnosti su objektivno prikladne da izazovu sumnju u nepristranost suenja ako se postupak vodi kod Opinskog suda u Zlataru. Prijedlog je osnovan. Okolnosti koje se isticu u prijedlogu suca pojedinca u konkretnom slucaju predstavljaju vazne razloge u smislu odredbe clanka 31. stavka 1. ZKP za prenosenje mjesne nadleznosti s Opinskog suda u Zlataru na Opinski sud u Krapini ..." 12. Dana 28. studenoga 1997. godine Opinski sud u Krapini odbacio je optuzni prijedlog protiv podnositeljice zahtjeva s obzirom na cinjenicu da je u meuvremenu nastupila apsolutna zastara u postupku za kazneno djelo koje joj je bilo stavljeno na teret. C. Graanski postupak zbog stjecanja bez osnove 13. U meuvremenu, to jest, 26. kolovoza 1993. godine, osiguravajue drustvo C.O. podignulo je pred Opinskim sudom u Zlataru tuzbu zbog stjecanja bez osnove protiv podnositeljice zahtjeva, trazei povrat preplaene kamate. Tuzba je podnositeljici zahtjeva dostavljena 7. rujna 1993. godine. 14. Dana 25. travnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva ulozila je protu-tuzbu. 15. Sud je odrzao rocista 29. travnja i 2. prosinca 1999. godine te 29. ozujka i 5. srpnja 2000. godine. 16. Na rocistu odrzanom 5. srpnja 2000. godine Opinski sud u Zlataru donio je presudu protiv podnositeljice zahtjeva kojom joj je nalozio da tuzitelju isplati 12.525 hrvatskih kuna (HRK) zajedno sa zateznom kamatom koja tece od 26. srpnja 1993. godine, kao i 4.381,25 troskova. Uz to je njezinu protutuzbu u jednome dijelu odbacio, a u drugome odbio. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE 17. Dana 11. sijecnja 2001. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je zalbu Zupanijskom sudu u Zlataru kojom prilikom je zatrazila svrsishodnu delegaciju nadleznosti i Opinskog suda u Zlataru i Zupanijskog suda u Zlataru. Izmeu ostalog, navela je da se od Zupanijskog suda u Zlataru ne moze ocekivati da e biti nepristran u ispitivanju njezine zalbe zbog toga sto je sudac M.M. � koji je u meuvremenu postao predsjednik tog suda � prethodno protiv nje bio podnio kaznenu prijavu. 18. Vlada je ustvrdila da je sudac M.M. bio imenovan predsjednikom Zupanijskog suda u Zlataru 14. lipnja 1996. godine, ali da je taj sud poceo s radom tek 15. ozujka 1999. godine. 19. Dana 31. svibnja 2001. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je prijedlog podnositeljice zahtjeva za delegaciju nadleznosti. Vrhovni sud smatrao je da okolnosti na koje se podnositeljica zahtjeva pozvala ne dovode u sumnju profesionalno i objektivno postupanje Zupanijskog suda u Zlataru kad je rijec o odlucivanju o njenoj zalbi. To znaci da nije postojao vazan razlog koji bi opravdavao zatrazenu delegaciju. 20. Dana 16. ozujka 2005. godine Zupanijski sud u Zlataru odbio je zalbu podnositeljice zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odluka je podnositeljici zahtjeva dostavljena 20. travnja 2005. godine. 21. Dana 20. svibnja 2005. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je uobicajenu ustavnu tuzbu protiv drugostupanjske presude na temelju clanka 62. Zakona o Ustavnom sudu. Pozivajui se na clanak 29. Ustava, izmeu ostalog je ustvrdila da joj je povrijeeno ustavno pravo na nepristrani sud jer je pobijanu presudu donio sud ciji je predsjednik protiv nje prethodno bio podnio kaznenu prijavu pozvavsi se na iste cinjenice na koje su se u donosenju svojih odluka bili pozvali prvostupanjski i drugostupanjski sud. Dana 3. studenoga 2005. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njezinu ustavnu tuzbu. Ta je odluka podnositeljici zahtjeva dostavljena 21. prosinca 2005. godine. D. Postupak povodom ustavne tuzbe podnositeljice zahtjeva koja se odnosila na duljinu postupka 22. U meuvremenu, to jest, 27. sijecnja 2005. godine, podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tuzbu na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu zalei se na duljinu gore navedenog graanskog postupka zbog stjecanja bez osnove. Ustavni sud ispitao je duljinu postupka u razdoblju u kojemu se postupak vodio pred redovnim sudovima, iskljucivsi time razdoblje od otprilike sedam mjeseci u kojemu se postupak vodio pred s�mim Ustavnim sudom (vidi stavak 21. ove presude). Dana 15. veljace 2006. godine Ustavni sud utvrdio je povredu ustavnog prava podnositeljice zahtjeva na suenje u razumnom roku i dosudio joj naknadu u iznosu od 5.000 HRK. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE E. Ustroj Zupanijskog suda u Zlataru i pravila koja ureuju dodjelu predmeta u rad 23. Prema informacijama koje je Vlada dostavila u odgovoru na upit Suda, Zupanijski sud u Zlataru ima graanski odjel i kazneni odjel. Graanski odjel ima sest sudaca koji zasjedaju u dva vijea. U radu jednoga vijea sudjeluje i predsjednik suda. Kazneni odjel ima tri suca, a u radu tog odjela po potrebi sudjeluju i suci graanskoga odjela. Predmeti se sucima rasporeuju u rad u skladu s clankom 33. Sudskog poslovnika (vidi stavak 40. ove presude). Prije rasporeda u rad sucima, predmeti se svrstavaju po vremenskom redoslijedu primitka. Potom se predmeti rasporeuju sucima po abecednom redu prezimena predsjednika vijea. Meutim, pritom se vodi racuna o tome jesu li neki od sudaca ranije sudjelovali u prvostupanjskom postupku u konkretnom predmetu. Ako jesu, predmet im se nee dodijeliti u rad. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA A. Ustav 24. Clanak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (,,Narodne novine", br. 41/2001 od 7. svibnja 2001.) glasi kako slijedi: "Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravicno i u razumnom roku odluci o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela." B. Mjerodavno zakonodavstvo 1. Zakon o Ustavnom sudu 25. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. godine (,,Narodne novine", br. 99/1999 od 29. rujna 1999. � "Zakon o Ustavnom sudu"), izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (,,Narodne novine", br. 29/2002 od 22. ozujka 2002.), koji je stupio na snagu 15. ozujka 2002. godine, glasi kako slijedi: Clanak 62. "(1) Svatko moze podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tuzbu ako smatra da mu je pojedinacnim aktom tijela drzavne vlasti, tijela jedinice lokalne i podrucne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odluceno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela, povrijeeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamcena Ustavom, odnosno Ustavom PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE zajamceno pravo na lokalnu i podrucnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo). (2) Ako je zbog povrede ustavnih prava dopusten drugi pravni put, ustavna tuzba moze se podnijeti tek nakon sto je taj pravni put iscrpljen. (3) U stvarima u kojima je dopusten upravni spor, odnosno revizija u parnicnom ili izvanparnicnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon sto je odluceno i o tim pravnim sredstvima." Clanak 63. "(1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud ... (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu ... iz stavka 1. ovoga clanka, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti ... (3) U odluci iz stavka 2. ovoga clanka Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu." 2. Zakon o parnicnom postupku 26. Mjerodavni dio Zakona o parnicnom postupku (,,Sluzbeni list Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije", br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, te ,,Narodne novine Republike Hrvatske", br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), u obliku u kojem je bio na snazi u relevantno vrijeme, glasi kako slijedi: Clanak 68. "Najvisi sud odreene vrste u Republici Hrvatskoj moze, na prijedlog stranke ili nadleznog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadlezni sud s njegova podrucja ako je ocito da e se tako lakse provesti postupak, ili ako za postoje drugi vazni razlozi." Clanak 71. ,,Sudac ... ne moze obavljati sudacku duznost: ... 6) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost." Clanak 73. ,,(1) Izuzee [suca] mogu traziti i stranke. (2) Zahtjev za izuzee suca viseg suda stranka moze staviti u pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek." PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE Clanak 74. ,,(1) O zahtjevu stranke za izuzee odlucuje predsjednik suda. (2) Ako stranka trazi izuzee predsjednika suda, odluku o izuzeu donosi predsjednik neposredno viseg suda." 3. Zakon o sudovima 27. Mjerodavne odredbe Zakona o sudovima (,,Narodne novine", br. 3/1994, 100/1996, 131/1997, 129/2000, 67/2001, 17/2004 i 141/04), u obliku u kojem su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase kako slijedi: 28. Clanak 26. stavak 1. predviao je da predsjednik suda obavlja poslove sudske uprave sukladno zakonu i sudskom poslovniku. 29. Clanak 30. stavak 2. predviao je da kad u odreenom slucaju vijee ili sudac donese odluku koja nije sukladna s pravnim shvaanjem kojega drugog vijea ili suca, predsjednik odjela ili predsjednik suda moze odrediti da se zastane sa slanjem prijepisa odluke i da se razlike u pravnim shvaanjima rasprave u sjednici odjela. Ako u tom slucaju sjednica odjela zauzme shvaanje protivno donesenoj odluci vijea ili suca, vijee ili sudac koji je donio odluku duzan je o predmetu ponovno odlucivati. 30. Clanci 52. do 52.c glase kako slijedi: a) Ispunjavanje sudackih obveza Clanak 52. ,,Predsjednik suda u sudu u kojem sudac obnasa sudacku duznost utvruje za prethodnu kalendarsku godinu: 1. je li sudac donio onaj broj odluka koje je trebao donijeti na temelju okvirnih mjerila za rad sudaca, pri cemu e [predsjednik suda] [se] utvrditi rezultat rada po vrstama predmeta, u apsolutnim brojevima i postotku, 2. je li sudac postovao rokove u kojima je u obvezi objaviti, napisati i otpremiti odluku, na nacin da su rokovi u cijelosti postovani, odnosno postovani iznad 75% i ispod 75%, 3. koliko je protiv prvostupanjskih odluka izjavljeno zalbi i kakve su odluke donesene u zalbenom postupku ([to jest, jesu li prvostupanjske odluke] potvrene, ukinute ili preinacene), u apsolutnom broju i u postotku, te koliko je odluka ukinuto zbog bitnih povreda postupka, 4. koliko je protiv drugostupanjskih odluka izjavljeno izvanrednih pravnih lijekova ([to jest, jesu li drugostupanjske odluke] potvrene, ukinute ili preinacene), u apsolutnom broju i u postotku, 5. ... Clanak 52.a Ako sudac nije donio onaj broj odluka koje je trebao donijeti na temelju okvirnih mjerila za rad sudaca, jer je bio optereen izrazito teskim i slozenim predmetima, smatra se da je postigao odgovarajui rezultat u radu, uvean za 10%. Ta e se PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE cinjenica utvrditi u izreci rjesenja kojim predsjednik suda utvruje ispunjenje sudacke obveze. Clanak 52.b, stavak 1. Okolnosti iz clanka 52. i 52.a ovoga Zakona predsjednik suda utvruje za prethodnu kalendarsku godinu rjesenjem koje se donosi najkasnije do 28. veljace tekue godine. Clanak 52.c (1) Protiv rjesenja predsjednika suda nezadovoljni sudac ima pravo prigovora u roku od osam dana od dana dostave tog rjesenja. (2) Prigovor se podnosi putem predsjednika suda koji je donio pobijano rjesenje predsjedniku neposredno viseg suda." 31. Clanci 53. i 53.a predviali su da su sudacka vijea tijela nadlezna za ocjenjivanje sudaca u postupku imenovanja na sudacku duznost trajno, kao i u postupku imenovanja na drugi sud. 32. Sudacka vijea bila su tijela koja su se osnivala za podrucje svakog zupanijskog suda i bila su sastavljena od odreenog broja sudaca tog zupanijskog suda i sudaca opinskih sudova s podrucja tog zupanijskoga suda. 33. Sudacko vijee je suca trebalo odgovarajue ocijeniti prema svim elementima navedenim u clanku 52. Pritom je trebalo uzeti u obzir pravomonu odluku predsjednika suda o obnasanju sudacke duznosti tog suca, kao i druge isprave u vezi s radom suca. 34. Clanak 63. predviao je da sudac mora obavijestiti predsjednika suda o svakoj sluzbi koju je prihvatio ili poslu koji je poduzeo. Predsjednik suda imao je zadau odluciti jesu li ta sluzba ili posao nespojivi sa sudackom duznosu. Sudac se mogao zaliti protiv predsjednikove odluke ministru pravosua. 35. Clanak 73.a definirao je predsjednika suda kao suca koji uz sudacku duznost obavlja i poslove sudske uprave. 36. Clanak 73.g stavak 1. predviao je sljedee: Clanak 73.g, stavak 1. ,,Sudac e biti razrijesen duznosti predsjednika suda kada se u postupku nadzora nad obavljanjem poslova sudske uprave utvrdi: 1. da predsjednik suda poslove sudske uprave ne obavlja u skladu s propisima ili ih ne obavlja pravodobno, 2. da propustanjem nadzora ili neposredno krsi propise o dodjeljivanju predmeta u rad, 3. da je krsenjem propisa ili na drugi nacin povrijedio nacelo neovisnosti suca u suenju, 4. da nije podnosio zahtjeve za pokretanje postupka zbog pocinjenog stegovnog djela u zakonom predvienim slucajevima." PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE 4. Zakon o Drzavnom sudbenom vijeu 37. Zakon o Drzavnom sudbenom vijeu (,,Narodne novine", br. 58/1993, 43/1999, 129/2000 i 150/2005) ureuje sastav, ovlasti i poslove tijela nadleznog za donosenje odluka o imenovanju i razrjesenju sudaca � Drzavnog sudbenog vijea. On osobito ureuje postupak imenovanja sudaca, stegovna djela u obnasanju sudacke duznosti i stegovne postupke protiv sudaca. Mjerodavne odredbe Zakona, u obliku u kojem su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase kako slijedi: 38. Clanci 16. do 18. ureivali su postupak imenovanja sudaca. Nakon zaprimanja zahtjeva kandidata za slobodno mjesto suca, ministar pravosua je, prije nego sto bi dostavio popis kandidata Drzavnom sudbenom vijeu, trebao zatraziti misljenje o kandidatima od nadleznog sudackog vijea (vidi stavke 31. do 33. ove presude). Clanak 17. predviao je da je, prije davanja vlastitog misljenja o odreenom kandidatu, sudacko vijee moglo zatraziti informacije o kandidatu od predsjednika suda na kojemu je taj sudac obnasao duznost. 39. Clanci 20. do 30. ureivali su stegovni postupak protiv sudaca. Clanak 20. stavak 2., clanak 24. stavak 1. i clanak 28. glase kako slijedi: Clanak 20. ,,(1) ... (2) Stegovna djela jesu: 1. ... 2. neopravdano neobnasanje ili neuredno obnasanje sudacke duznosti, 3. obnasanje sluzbe, poslova ili djelatnosti nespojivih sa sudackom duznosu, 4. ... ... (3) Stegovni postupak za stegovno djelo iz stavka 2. tocke 2. ovoga clanka pokrenut e se osobito: - ako sudac bez opravdanog razloga ne izrauje i ne otprema sudske odluke u zakonskom roku, - ..., - ako je, bez opravdanog razloga, broj odluka koje je sudac donio u jednogodisnjem razdoblju bitno ispod prosjeka u Republici Hrvatskoj." Clanak 24. stavak 1 ,,Ako postoji osnovana sumnja da je sudac pocinio stegovno djelo, predsjednik suda u kojem obnasa sudacku duznost duzan je protiv tog suca podnijeti zahtjev za pokretanje stegovnog postupka." Clanak 28. ,,(1) Sudac e biti udaljen od duznosti ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je predviena kazna zatvora od pet godina ili teza kazna, ili dok se nalazi u pritvoru. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE (2) ... (3) Odluku o udaljenju od duznosti u slucaju iz stavka 1. ovoga clanka donosi predsjednik suda." 5. Sudski poslovnik 40. Sudski poslovnik (,,Narodne novine", br. 80/1997, 20/1998, 118/2001, 49/2003, 32/2004, 9/2006, 116/2008, 125/2008 i 146/2008) podzakonski je propis kojim se ureuje unutarnje poslovanje sudova. Mjerodavne odredbe, u obliku u kojem su bile na snazi u relevantno vrijeme, glase kako slijedi: Clanak 2. ,,Unutarnje poslovanje u sudu odvojeno je od suenja." Clanak 8. ,,(1) Predsjednik suda obavlja nadzor nad urednim i pravodobnim obavljanjem svih poslova u sudu. (2) Nadzor nad radom ostvaruje se uvidom u rad sudskih vijea, sudaca pojedinaca, ..., uvidom u spise, odluke i odluke visih sudova ..., pregledom upisnika, ..., te nadzorom nad radom sudske pisarnice ..." Clanak 9. stavak 1. ,,(1) Predsjednik suda usklauje rad sudskih odjela i drugih ustrojstvenih jedinica u sudu. Kad predsjednik suda uoci u radu odjela, vijea, sudaca pojedinaca i istraznih sudaca nejednako postupanje ili protivno postojeim propisima ili odstupanje od ustaljene sudske prakse visih sudova, iznijet e svoja zapazanja na razmatranje na sjednicama sudaca." Clanak 33. stavci 2. do 5. ,,(2) Predmete u rad sucima rasporeuje predsjednik suda u sudovima bez ustrojenih sudskih odjela, a predsjednik odjela u sudovima u kojima su ustrojeni sudski odjeli. (3) Prije rasporeda predmeta u rad sucima, predmeti se svrstavaju po vremenskom redoslijedu .... (4) Tako svrstani predmeti rasporeuju se po abecednom redu sudaca u sudu, odnosno sudskom odjelu, vodei pritom racuna o ravnomjernosti podjele predmeta tijekom godine, te vrsti i slozenosti predmeta. Predmeti drugostupanjskog sudovanja rasporeuju se po abecednom redu predsjednika vijea, a predsjednici vijea rasporeuju predmete u rad clanovima vijea po abecednom redu sudaca � clanova vijea. (5) Ako se zbog veih zaostataka u radu ili vee optereenosti sudaca predmeti ne rasporeuju odmah u rad sucima, predsjednik suda odnosno predsjednik odjela duzan je sukladno mjerilima iz stavka 2. i 3. ovoga clanka bez odgode odrediti suce koji e postupati u predmetima kad dou na red za dodjelu u rad." PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE Clanak 34. ,,(1) Iznimno od odredbe clanka 33. Sudskog poslovnika prema kojoj je predmet trebao biti rasporeen u rad jednom sucu, zbog objektivne sprijecenosti toga suca predmet e se rasporediti u rad sljedeem sucu po abecednom redu sudaca u sudu odnosno u odjelu. (2) Na nacin propisan u stavku 1. ovoga clanka postupit e se i s ve rasporeenim predmetima sucima koji su objektivno sprijeceni postupati zbog izuzea, izbivanja s rada, narocite i izrazene optereenosti predmetima ili zbog drugih opravdanih razloga kad je to potrebno radi zakonitog i ucinkovitog rada suda te zastite prava stranaka na suenje bez neosnovanog odgaanja." Clanak 43. stavak 2. ,,Plan godisnjih odmora utvruje predsjednik suda po pribavljenom misljenju ustrojstvenih jedinica, polazei pritom od potreba sluzbe i zelja zaposlenika." C. Sudska praksa Vrhovnog suda o delegaciji nadleznosti 1. Kazneni predmeti 41. Clanak 31. Zakona o krivicnom postupku (,,Sluzbeni list Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije", br. 4/1977, 13/1985, 36/1977, 26/1986, 74/1987, 57/1989 i 3/1990, te ,,Narodne novine Republike Hrvatske", br. 53/1991, 91/1992, 34/1993 (prociseni tekst), 38/1993 (ispravak) i 28/1996), te clanak 32. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine", br. 110/1997, 27/1998 (ispravak), 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 (ispravak), 62/2003 (prociseni tekst) i 115/2006) predviali su da zajednicki neposredno visi sud moze, na prijedlog istraznog suca, suca pojedinca ili predsjednika vijea ili na prijedlog drzavnog odvjetnika, za voenje postupka odrediti drugi stvarno nadlezni sud na svom podrucju ako je ocito da e se tako lakse provesti postupak ili ako postoje drugi vazni razlozi. U predmetima koji su se odnosili na podnositeljicu zahtjeva i/ili Opinski sud u Zlataru, Vrhovni je sud prethodno spomenute odredbe primijenio na sljedei nacin: 42. Osim prethodno spomenutog predmeta br. Kr 103/1994-3 (vidi stavak 11. ove presude), Vrhovni je sud rjesavao jos jedan kazneni predmet u koji je bila ukljucena podnositeljica zahtjeva. U svojoj odluci br. Kr 419/1990-2 od 9. sijecnja 1991. godine Vrhovni sud prihvatio je prijedlog za prenosenje mjesne nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na drugi sud, koji je podnio sudac pojedinac tog suda u predmetu u kojemu je podnositeljica zahtjeva bila okrivljenica u kaznenom postupku sto ga je pokrenuo jedan od sudaca tog suda u svojstvu osteenika kao tuzitelja. 43. U ostalim predmetima u koje je bio ukljucen Opinski sud u Zlataru, Vrhovni sud prihvatio je prijedloge za svrsishodnu delegaciju nadleznosti u slucajevima: kad je okrivljenica bila majka zaposlenice tog suda R.S. (odluka br. Kr 64/1990-3 od 4. travnja 1990.), kad je okrivljenica bila PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE voditeljica zemljisnoknjiznog odjela tog suda (Kr-196/1990-2 od 31. svibnja 1990.), kad je sestra jednog zaposlenika suda nastupila u svojstvu osteenika kao tuzitelja (Kr 315/1993-2 od 12. listopada 1993.), kad je drugookrivljenica bila sestra zaposlenice suda R.S. (Kr 316/1993-3 od 12. listopada 1993.), kad je osteenik bio sogor zaposlenice suda, R.S., a jedna od svjedokinja njezina sestra (Kr 43/1994-3 od 21. travnja 1994.), kad je osteenik pokrenuo kazneni postupak privatnom tuzbom protiv predsjednika suda, suca M.M. (Kr 316/1994-4 od 4. sijecnja 1995.), kad je okrivljenik bio sudac porotnik na tom sudu (Kr 88/03-3 od 22. travnja 2003.), kad su okrivljenici bili zaposlenici Centra za socijalnu skrb u Krapini s kojim je sud svakodnevno suraivao u predmetima protiv maloljetnih pocinitelja kaznenih djela i u predmetima kaznenih djela pocinjenih na stetu maloljetnika (Kr 138/06-3 od 17. listopada 2006.). U ovom zadnjem predmetu, Vrhovni je sud obrazlozio da okolnost na temelju koje je prihvatio prijedlog za prenosenje mjesne nadleznosti: "... treba promatrati u okviru cinjenice da se u konkretnom slucaju radi o radnoj sredini s manjim brojem zaposlenika, sto neminovno dovodi do njihovog svakodnevnog meusobnog kontakta." 2. Graanski predmeti 44. U svojoj je praksi Vrhovni sud primjenjivao clanak 68. Zakona o parnicnom postupku (vidi stavak 26. ove presude) na sljedei nacin: (a) Predmeti koji su se odnosili na podnositeljicu zahtjeva 45. Osim predmeta br. Gr 91/1992-2 od 21. svibnja 1992. godine, na koji se podnositeljica zahtjeva pozvala u svome ocitovanju (vidi stavak 77. ove presude) i u kojemu je odobrena delegacija nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na drugi sud, Vrhovni sud nije rjesavao vise nijedan graanski predmet koji se odnosio na podnositeljicu zahtjeva. (b) Predmeti koji su se odnosili na Opinski sud u Zlataru ili Zupanijski sud u Zlataru (i) Predmeti u kojima je prijedlog za delegaciju nadleznosti prihvaen 46. U svojoj odluci br. Gr 107/1994 od 21. lipnja 1994. godine Vrhovni sud prihvatio je prijedlog za delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na drugi sud, koji je podnio tuzenik u jednome predmetu u kojemu je supruga jednog od tuzitelja bila zaposlenica tog suda. Vrhovni je sud presudio da s�ma ta cinjenica ne bi bila vazan razlog za delegaciju nadleznosti, ali je unatoc tome prihvatio prijedlog, uzimajui u obzir da je rijec o malome sudu, koji se takoer slozio s prijedlogom tuzenika, da bi se izbjegla svaka sumnja u njegovu nepristranost. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE 47. U svojoj odluci br. Gr 140/1995-2 od 12. travnja 1995. godine Vrhovni sud prihvatio je prijedlog za delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na drugi sud sto ga je podnio tuzenik u jednome predmetu u kojem je tuziteljica bila zaposlena kao voditeljica racunovodstva na tom sudu. Svoju je odluku Vrhovni sud obrazlozio kako slijedi: "Opinski sud u Zlataru spada u red manjih sudova. Sjediste mu je u manjem mjestu, a poznato je da je povezanost ljudi u ustanovama u manjim mjestima i sa malim brojem uposlenih uvijek vea." 48. U svojoj odluci br. Gr1 749/04-2 od 28. travnja 2005. godine Vrhovni sud je prihvatio prijedlog sto ga je podnio Opinski sud u Zlataru trazei delegaciju nadleznosti tog suda na drugi sud u predmetu u kojemu je tuzitelj bio sudac porotnik na istome sudu. 49. U svojoj odluci br. Gr 309/1994-2 od 13. lipnja 2005. godine Vrhovni sud je prihvatio prijedlog za delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na drugi sud sto su ga podnijeli tuzitelji. Vrhovni sud rijesio je da je cinjenica da su tuzitelji podnijeli kaznenu prijavu protiv predsjednika Opinskog suda u Zlataru i protiv jednoga od sudaca, posebno ako se uzme u obzir ocitovanje tog suda podneseno u odgovoru na prijedlog za delegaciju nadleznosti u kojemu je navedeno da neki od njegovih sudaca i njegov predsjednik namjeravaju podnijeti kaznenu prijavu protiv tuzitelja, predstavlja vazan razlog za prenosenje nadleznosti. 50. U drugim predmetima koji su se odnosili na Opinski sud u Zlataru, Vrhovni sud je prihvatio prijedlog za delegaciju nadleznosti u slucajevima: kad su stranke bile sogor i sogorica predsjednika tog suda (odluka br. Gr 11/1990 od 14. veljace 1990.), kad su tuzenici bili sestra i sogor R.S., zaposlenice zemljisnoknjiznog odjela tog suda (odluka br. Gr 148/1998-2 od 29. srpnja 1998.), kad je drugotuzenikova supruga bila zaposlenica Opinskog suda u Zlataru, a tuzitelj je donedavno bio sudac porotnik istoga suda (odluka br. Gr1 538/05-2 od 25. listopada 2005.), kad je tuzenik bio suprug daktilografkinje zaposlene na sudu, koja je radila za jedinog suca, osim predsjednika suda, koji je rjesavao graanske predmete (odluka br. Gr1 214/06-2 od 19. svibnja 2006.). (ii) Predmeti u kojima su prijedlozi za delegaciju nadleznosti odbijeni 51. U svojoj odluci br. Gr 883/00-2 od 14. prosinca 2000. godine Vrhovni sud je odbio prijedlog sto ga je podnio Opinski sud u Zaboku da se nadleznost tog suda prenese na drugi u predmetu u kojemu predsjednik Zupanijskog suda u Zlataru tuzio drzavu, osporavajui autenticnost isprave koju je ovjerio dok je bio sudac Opinskog suda u Zlataru. Vrhovni sud je rijesio da cinjenica da je tuzitelj predsjednik zalbenog suda u doticnoj pravnoj stvari ne predstavlja vazan razlog za delegaciju nadleznosti. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE 52. U drugim predmetima koji su se odnosili na Opinski sud u Zlataru ili Zupanijski sud u Zlataru, Vrhovni sud je odbio prijedlog za delegaciju nadleznosti u slucajevima: kad je supruga bivseg predsjednika Opinskog suda u Zlataru radila u istom poduzeu kao i tuzitelj (odluka br. Gr 474/1990-2 od 27. prosinca 1990.), kad je tuziteljev punomonik bio bivsi sudac tog suda (odluka br. Gr 397/1995-2 od 10. sijecnja 1995.), kad je bivsi sudac Zupanijskog suda u Zlataru bio punac pravne zastupnice ovrhovoditelja (odluka br. Gr 826/1999-2 od 16. ozujka 2000.), kad je tuziteljev punomonik bio bivsi sudac Opinskog suda u Zlataru (odluka br. Gr1 140/02-2 od 13. ozujka 2002.). (c) Graanski predmeti koji su se odnosili na kaznenu prijavu 53. U svojoj odluci br. Gr 354/1991-2 od 19. studenoga 1991. godine Vrhovni sud odbio je prijedlog sto ga je podnio Opinski sud u Krapini trazei delegaciju nadleznosti tog suda na drugi sud, smatrajui da to sto je Opinski sud u Krapini protiv tuzitelja podnio kaznenu prijavu za kazneno djelo uvrede nije vazan razlog za delegaciju nadleznosti. 54. U svojoj odluci br. Gr 7/1999-2 od 18. ozujka 1999. godine Vrhovni sud je odbio prijedlog za delegaciju nadleznosti utvrdivsi da podnosenje kaznene prijave protiv suca koji u predmetu postupa nacelno ne predstavlja vazan razlog za svrsishodnu delegaciju. Sud je tu praksu slijedio i dalje razvijao tu u naknadnim predmetima, na primjer, u predmetima br. Gr 88/1999-2 od 5. svibnja 1999., Gr 79/00-2 od 14. lipnja 2000., Gr 738/00-2 od 11. listopada 2000., Gr 106/01-2 od 6. lipnja 2001., Gr 530/01-2 od 5. rujna 2001. i Gr 828/01-2 od 20. prosinca 2001. godine u kojima je odbio prijedloge za svrsishodnu delegaciju nadleznosti koje bi jedna od stranaka u postupku podnijela pozivajui se iskljucivo na cinjenicu da je prethodno podnijela kaznenu prijavu protiv suca kojemu je predmet dodijeljen u rad i/ili predsjednika ili nekog drugog suca ili zaposlenika doticnoga suda. U predmetu br. Gr 965/01-2 od 27. prosinca 2001. godine Vrhovni sud je donio isti zakljucak, ali je uzeo u obzir i narav spora te cinjenicu da se predmet rjesava pred sudom s veim brojem sudaca. 55. Jedini izuzetak od takve sudske prakse bio je predmet br. Gr2 159/02-2 u kojemu je Vrhovni sud 8. travnja 2003. godine prihvatio prijedlog za delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Pagu na drugi sud sto ga je podnio tuzitelj u predmetu u kojemu je osporavao valjanost jednog upisa u zemljisne knjige toga suda. Vrhovni sud je smatrao da cinjenica da je tuzitelj podnio kaznenu prijavu protiv sutkinje u predmetu, ujedno i predsjednice Opinskog suda u Pagu koja je prethodno odobrila sporni upis u zemljisne knjige, predstavlja vazan razlog za delegaciju nadleznosti u doticnim okolnostima, jer sud o kojemu je rijec ima samo dva suca. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG PREKOMJERNE DULJINE POSTUPKA 56. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da duljina prethodno spomenutog graanskog postupka zbog stjecanja bez osnove nije bila u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrenim clankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravicno ... i u razumnom roku ispita njegov slucaj." 57. Vlada je osporila tu tvrdnju. 58. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir pocelo 6. studenoga 1997. godine, dan nakon sto je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Meutim, pri ocjeni razumnosti vremena koje je proteklo od toga datuma, mora se voditi racuna o stanju postupka u to vrijeme. U vezi s time, Sud primjeuje da je postupak zapoceo 26. kolovoza 1993. godine, kad je osiguravajue drustvo C.O. protiv podnositeljice zahtjeva podnijelo graansku tuzbu zbog stjecanja bez osnove te da joj je tuzbeni zahtjev dostavljen 7. rujna 1993. godine. Dakle, postupak je prije ratifikacije ve trajao oko cetiri godine i dva mjeseca. 59. Postupak je okoncan 21. prosinca 2005. godine kad je podnositeljici zahtjeva dostavljena odluka Ustavnog suda od 3. studenoga 2005. godine (vidi stavak 21. ove presude). To znaci da je nakon ratifikacije trajao oko osam godina i mjesec dana, na tri razine nadleznosti. A. Dopustenost 60. Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva vise ne moze tvrditi da je zrtva u smislu clanka 34. Konvencije jer je Ustavni sud usvojio njezinu ustavnu tuzbu, utvrdio povredu njezinog ustavnog prava na suenje u razumnom roku i dosudio joj naknadu. Dakle, povreda koja je bila predmet prigovora ispravljena je pred domaim vlastima, pa je podnositeljica zahtjeva izgubila status zrtve. 61. Podnositeljica zahtjeva nije se s time slozila. 62. Sud konstatira da je Ustavni sud podnositeljici zahtjeva dosudio naknadu u protuvrijednosti od oko 683 eura (EUR). Taj je iznos ocigledno nerazuman s obzirom na ono sto bi joj Sud vjerojatno dosudio na temelju clanka 41. Konvencije. On se stoga ne moze smatrati odgovarajuim u okolnostima ovoga predmeta (vidi nacela utvrena u sudskoj praksi Suda u predmetu Cocchiarella protiv Italije [VV], br. 64886/01, �� 65-107, ECHR PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE 2006-V). Prema tome, podnositeljica zahtjeva jos uvijek moze tvrditi da je "zrtva" povrede prava na suenje u razumnom roku, pa se Vladin prigovor stoga mora odbiti. 63. Uzimajui u obzir prethodno navedene cinjenice, Sud smatra da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Konstatira i da on nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 64. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupaka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i uzimajui u obzir sljedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, kao i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodilo u pitanje u sporu (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, Cocchiarella protiv Italije [VV], prethodno citirano, � 68, te Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96, � 43, ECHR 2000-VII). 65. Sud se slaze s Ustavnim sudom da je postupak o kojemu je rijec trajao nerazumno dugo, jer je i s�m cesto utvrivao povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se otvarala slicna pitanja kao u ovome predmetu (vidi, na primjer, Skare protiv Hrvatske, br. 17267/03, 15. lipnja 2006.). Nakon sto je ispitao sve materijale koji su mu dostavljeni, Sud smatra da Vlada nije iznijela niti jednu cinjenicu niti tvrdnju koja bi ga u ovome predmetu mogla navesti na donosenje drukcijeg zakljucka. Uzimajui u obzir svoju sudsku praksu o tom pitanju, Sud smatra da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije ispunjen zahtjev ,,razumnog roka". Stoga je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG POMANJKANJA NEPRISTRANOSTI 66. Podnositeljica zahtjeva uz to je prigovorila, takoer na temelju clanka 6. stavka 1. Konvencije, da domai sudovi koji su njezin predmet rjesavali u graanskom postupku zbog stjecanja bez osnove nisu bili nepristrani, posebno zbog toga sto je predsjednik drugostupanjskog suda prethodno protiv nje bio podnio kaznenu prijavu u vezi s cinjenicama predmeta. 67. Vlada je osporila tu tvrdnju. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE A. Dopustenost 68. Sud primjeuje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Takoer primjeuje i da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka (a) Vlada 69. Vlada je prvo istaknula da predsjednik Zupanijskog suda u Zlataru, sudac M.M., ni na koji nacin nije sudjelovao u graanskom postupku pokrenutom protiv podnositeljice zahtjeva, ni u prvostupanjskom ni u zalbenom postupku. Osim toga, suci koji su sudili u tom predmetu nisu imali nikakav osobni interes za ishod postupka. Stoga, budui da podnositeljica zahtjeva nije pruzila dokaze o pristranosti sudaca koji su sudili u predmetu, nije stvoren dojam da je bilo subjektivne pristranosti. 70. Kad je rijec o objektivnom testu, Vlada je prvo naglasila da je kaznenu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva M.M. podnio u svojstvu predsjednika suda, a ne u svoje osobno ime. Time je postupio prema mjerodavnim odredbama Zakona o kaznenom postupku, prema kojem su sva tijela drzavne vlasti i sve pravne osobe duzne prijaviti kaznena djela za koja se progoni po sluzbenoj duznosti, koja su im dojavljena ili za koja su sami saznali. Vlada je istaknula i da neprijavljivanje kaznenog djela s�mo po sebi predstavlja kazneno djelo. Cinjenica da je, nakon kaznene prijave koju je podnio M.M., Opinsko drzavno odvjetnistvo u Krapini pokrenulo kazneni postupak protiv podnositeljice zahtjeva, prema Vladinom misljenju pokazuje da je postojala osnovana sumnja u pocinjenje kaznenog djela. 71. Kao drugo, Vlada je istaknula da se ovlasti sto ih predsjednik suda ima na temelju Zakona o sudovima i Sudskog poslovnika odnose samo na unutarnje poslovanje sudova. To znaci da je funkcija predsjednika suda bila administrativna i strogo odvojena od sudacke duznosti, te ga nije ovlasivala da na bilo koji nacin provodi sudski nadzor ili da vrsi ikakav utjecaj na odluke koje su ostali suci donosili u odreenim predmetima. 72. Kao tree, Vlada je opsirno citirala sudsku praksu Vrhovnog suda koja, prema njenome misljenju, pokazuje da se delegacija nadleznosti odobravala samo iznimno i samo ako je uistinu bila opravdana, s obzirom na cinjenicu da su suci neovisni i u predmetima odlucuju u skladu s Ustavom i zakonom. Na primjer, cinjenica da je jedna od stranaka bila u rodbinskom odnosu s nekim od sudaca doticnoga suda u nacelu se ocjenjivala kao vazan razlog za delegaciju. Meutim, u situacijama u kojima se stranka na tu okolnost pozvala tek kada nije bila zadovoljna odlukama PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE sudova Vrhovni sud bi takvu delegaciju nadleznosti odbio (predmet br. Gr1 386/06). Ni subjektivno uvjerenje da su suci pristrani nije se smatralo vaznim razlogom za delegaciju, jer se za suce inace pretpostavlja da su objektivni i da zakonito postupaju u predmetima (predmet br. Gr1 180/04). Iz istog razloga odbijen je i prijedlog za delegaciju koji se temeljio na cinjenici da je jedna od stranaka u postupku bila sudac koji se poznavao sa sucima doticnoga suda (predmet br. Gr1 111/05). Nadalje, iako je u brojnim predmetima Vrhovni sud usvojio prijedlog za delegaciju nadleznosti ako su stranke u postupku bile zaposlenici suda, takav bi prijedlog odbio u slucajevima u kojima je bila rijec o velikom sudu s velikim brojem sudaca (predmet br. Gr1 804/03). Isto tako, Vrhovni sud je u vise predmeta smatrao da to sto je neka stranka u postupku podnijela kaznenu prijavu protiv jednoga ili svih sudaca nekog suda, odnosno predsjednika tog suda, ne predstavlja razlog za delegaciju nadleznosti (predmeti br. Gr1 919/03, Gr1 851/03 ili Gr7/1999). 73. U tom kontekstu, Vlada je navela da je u vrijeme kada je protiv podnositeljice zahtjeva bio pokrenut prvostupanjski parnicni postupak zbog stjecanja bez osnove pred Opinskim sudom u Zlataru, kao i u sljedee tri godine, predsjednik toga suda bio M.M. Meutim, podnositeljica zahtjeva tada nije trazila delegaciju toga suda. Tek je u zalbenom postupku zatrazila delegaciju nadleznosti Zupanijskog suda u Zlataru, izmeu ostalog i zbog navodne nepristranosti njegovoga predsjednika, suca M.M. Iz takvog postupanja podnositeljice zahtjeva ocigledno je da ono proizlazi iz njenog nezadovoljstva prvostupanjskom presudom, jer nije smatrala da je potrebno traziti odreivanje drugog stvarno nadleznog suda sve dok sudovi nisu izrazili odreena pravna shvaanja o njenome zahtjevu. 74. Konacno, Vlada je istaknula da je od trenutka kada je protiv podnositeljice zahtjeva podnesena kaznena prijava pa do trenutka kada je podnositeljica podnijela zalbu Zupanijskom sudu u Zlataru proteklo dugo vremensko razdoblje (vise od sedam godina). Kroz to vrijeme, M.M. nije ni na koji nacin sudjelovao u kaznenom postupku, niti je izvijesten o njegovome ishodu. Nije bio ni osobno zainteresiran bilo za kazneni ili za parnicni postupak protiv podnositeljice zahtjeva. Stoga Vlada smatra da ni zbog tog razloga ne postoji objektivno opravdana bojazan da bi M.M. nakon tolikog proteka vremena u obavljanju svojih duznosti kao predsjednik suda bio na bilo koji nacin pristran prema podnositeljici zahtjeva. 75. Zakljucno, Vlada je izrazila stav da, u svjetlu prethodno navedenog, nije bilo objektivnih razloga koji bi opravdavali podnositeljicin strah da Zupanijski sud u Zlataru nee biti nepristran u utvrivanju njezinih prava i obveza graanske naravi. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE (b) Podnositeljica zahtjeva 76. Podnositeljica zahtjeva istaknula je da je u kaznenom postupku protiv nje Opinsko drzavno odvjetnistvo u Krapini zatrazilo delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na Opinski sud u Krapini, te da je 8. ozujka 1994. godine Vrhovni sud taj prijedlog prihvatio (vidi stavak 11. ove presude). 77. Osim toga, podnositeljica zahtjeva skrenula je pozornost Suda na jos jedan predmet u kojemu je kao odvjetnica zastupala tuzitelja, izvjesnog Z.P., u postupku protiv udruge A.Z. U tom je predmetu njezin klijent dobio otkaz i tuzio poslodavca trazei povratak na posao. U isto je vrijeme zatrazio delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na drugi sud jer je odluku o otkazu potpisao predsjednik tuzene udruge, koji je ujedno bio i predsjednik Opinskog suda u Zlataru. U svojoj je odluci Gr 91/1992-2 od 21. svibnja 1992. godine Vrhovni sud prihvatio prijedlog za delegaciju nadleznosti Opinskog suda u Zlataru na Opinski sud u Zaboku. 2. Ocjena Suda 78. Sud ponavlja da se, prema njegovoj stalnoj sudskoj praksi, postojanje nepristranosti u smislu clanka 6. stavka 1. mora utvrditi primjenom subjektivnog testa, pri cemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponasanje konkretnog suca, to jest, je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te isto tako primjenom objektivnog testa, to jest, na nacin da se utvrdi je li s�m sud, uzimajui u obzir, izmeu ostalih aspekata, i njegov sastav, nudio dovoljna jamstava kako bi se iskljucila svaka opravdana sumnja glede njegove nepristranosti (vidi, inter alia, Fey protiv Austrije, 24. veljace 1993., �� 27, 28 i 30, Serija A br. 255-A; te Wettstein protiv Svicarske, br. 33958/96, � 42, ECHR 2000-XII). 79. Glede subjektivnoga testa, osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne dokaze suprotno (vidi Wettstein, prethodno citirano, � 43). 80. Glede objektivnoga testa, potrebno je utvrditi postoje li dokazive cinjenice koje mogu pobuditi sumnju glede nepristranosti suca koji odlucuje u predmetu. To podrazumijeva da, kad se odlucuje o tome postoji li u odreenom predmetu opravdani razlog za bojazan da sud nije nepristran, stav doticne osobe jest vazan, ali nije i odlucan. Odlucno je moze li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Wettstein, prethodno citirano, � 44, te Ferrantelli and Santangelo protiv Italije, 7. kolovoza 1996., � 58, Reports of Judgments and Decisions 1996-III). 81. Sud na pocetku primjeuje da u ovome predmetu sudac M.M. nije bio clan vijea Zupanijskog suda u Zlataru koje je odlucivalo o zalbi podnositeljice zahtjeva, niti je podnositeljica zahtjeva pruzila ikakve dokaze koji bi upuivali na osobnu pristranost bilo kojega suca u tom vijeu. Ona je PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE pitanje pristranosti tog suda zapravo otvorila zbog cinjenice da je sudac M.M., koji je bio njegov predsjednik, prethodno bio podnio kaznenu prijavu protiv nje na temelju istih cinjenica na kojima je tuzitelj temeljio svoju tuzbu zbog stjecanja bez osnove. Sud stoga smatra da osobna nepristranost sudaca koji su odlucivali o podnositeljicinoj zalbi u ovome predmetu nije upitna, te smatra da se prigovor o pomanjkanju nepristranosti mora ispitati s polazista testa objektivne nepristranosti. 82. Sud je stoga pozvan utvrditi jesu li okolnosti vezane uz predsjednika suda o kojemu je rijec mogle dovesti u pitanje nepristranost cijeloga suda kao takvog. Sud ponavlja da u ovakvim predmetima cak i vanjski dojam moze biti od odreene vaznosti odnosno, drugim rijecima, ,,ne samo da se pravda mora izvrsavati, mora se i vidjeti da se ona izvrsava" (vidi De Cubber protiv Belgije, 26. listopada 1984., � 26, Serija A br. 86.). Ono o cemu je ovdje zapravo rijec je povjerenje sto ga sudovi u demokratskom drustvu moraju izgraditi u javnosti (vidi Wettstein, loc. cit.; te Castillo Algar protiv Spajolske, 28. listopada 1998., � 45, Reports 1998-VIII). 83. Meutim, iako vanjski dojam ima odreenu vaznost, to s�mo po sebi nije odlucno. Cesto je potrebno gledati i iza onoga sto se izvana cini i usredotociti se na realitet situacije (vidi, mutatis mutandis, De Jong, Baljet and Van den Brink protiv Nizozemske, 22. svibnja 1984., � 48, Serija A br. 77.). Stoga, da bi se moglo utvrditi jesu li podnositeljicini navodni strahovi glede pristranosti bili objektivno opravdani, vanjski dojam se treba provjeravati u odnosu na objektivnu stvarnost koja ga okruzuje. 84. Provjerivsi sto se nalazi iza vanjskog dojma, Sud nije utvrdio da je realitet situacije u ovome predmetu bio i u kakvom sukobu s pravom podnositeljice zahtjeva na suenje pred nepristranim sudom. 85. U vezi s time, Sud prvo ponavlja da sudac M.M. nije bio clan vijea Zupanijskog suda u Zlataru koji je ispitivao zalbu podnositeljice zahtjeva. Sud uz to prima na znanje Vladine tvrdnje: (a) da je M.M. kaznenu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva podnio po sluzbenoj duznosti (vidi stavak 70. ove presude); (b) da je od tog trenutka do trenutka kad je podnositeljica zahtjeva podnijela zalbu proslo vise od sedam godina (vidi stavak 74. ove presude); te (c) da on nije imao nikakav osobni interes za ishod kaznenog ili parnicnog postupka koji se vodio protiv nje (vidi stavke 69. i 74. ove presude). 86. Sud osim toga ponavlja da su pojmovi neovisnosti i objektivne nepristranosti blisko povezani (vidi, na primjer, Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. veljace 1997., � 73, Reports of Judgments and Decisions 1997-I) te da ih je ponekad tesko odijeliti (vidi, na primjer, Bochan protiv Ukrajine, br. 7577/02, � 68, 3. svibnja 2007.). U odnosu na pitanje ,,neovisnosti", Sud uz to ponavlja da je, da bi se moglo utvrditi moze li se odreeni sud smatrati "neovisnim" u smislu clanka 6. stavka 1., izmeu ostalog potrebno uzeti u obzir nacin imenovanja sudaca tog suda i njihov mandat, postojanje zastite od vanjskih pritisaka, te ostavlja li on vanjski PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE dojam neovisnosti (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, Findlay, loc. cit.). Meutim, sudacka neovisnost zahtijeva da nijedan sudac ne bude izlozen neprimjerenim utjecajima koji dolaze ne samo izvan pravosua, ve i iznutra. Ta unutarnja sudacka neovisnost zahtjeva da suci ne budu izlozeni uputama i pritiscima drugih sudaca ili osoba koje imaju upravne odgovornosti na sudu, poput predsjednika suda ili predsjednika sudskog odjela (vidi, implicitno, Daktaras protiv Litve, br. 42095/98, ECHR 2000-X; Bochan, prethodno citirano; te Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, � 182, 9. listopada 2008.). Ako nema dostatne zastite koja osigurava neovisnost sudaca unutar pravosudnoga sustava, a osobito u odnosu na njihove nadreene u pravosudnim tijelima, Sud bi to moglo navesti na zakljucak da su sumnje podnositelja zahtjeva glede (neovisnosti i) nepristranosti suda mozda bile objektivno opravdane (vidi, na primjer, Daktaras, prethodno citirano, �� 36 i 38; Bochan, prethodno citirano, � 74; te Moiseyev, prethodno citirano, � 184). 87. Dakle, pitanje koje Sud u ovome predmetu treba ispitati je jesu li suci Zupanijskog suda u Zlataru koji su bili clanovi vijea koje je odlucivalo o zalbi podnositeljice zahtjeva u parnicnom postupku zbog stjecanja bez osnove bili dovoljno neovisni o predsjedniku tog suda (vidi, mutatis mutandis, Findlay, prethodno citirano, � 75). 88. U vezi s time, Sud prvo primjeuje da prema hrvatskom zakonodavstvu predsjednik suda obavlja samo upravne (upravljacke i organizacijske) poslove, koji su strogo odvojeni od pravosudnih poslova, to jest, od suenja u pojedinacnim predmetima (vidi stavke 28. i 40. ove presude). Sudac M.M. stoga nije mogao iskoristiti svoj hijerarhijski polozaj da bi izvjestitelju ili ostalim clanovima vijea dao upute o tome kako odluciti o zalbi podnositeljice zahtjeva, te nista ne upuuje na to da je u njenome predmetu on to ucinio. 89. Nadalje, iako je istina da je sudac M.M., u svojstvu predsjednika Zupanijskog suda u Zlataru, izmeu ostalog imao i upravnu duznost rasporeivanja predmeta u rad sucima, Sud primjeuje da je hrvatsko zakonodavstvo u relevantno vrijeme sadrzavalo pravila koja su ureivala podjelu predmeta sucima na sudovima, sto znaci da predsjednici sudova predmete nisu rasporeivali po vlastitome nahoenju. Kao sto proizlazi iz informacije koje je dostavila Vlada (vidi stavak 23. ove presude) i iz Sudskoga poslovnika (vidi stavak 40. ove presude), na Zupanijskom sudu u Zlataru parnicni su se predmeti prvo razvrstavali po vremenskom redoslijedu primitka, a potom ih je predsjednik suda rasporeivao jednome od dvojice predsjednika vijea po abecednom redu njihovih prezimena, a oni su ih dalje rasporeivali, takoer po abecednom redu, jednome od sudaca vijea. Jedini izuzetak od tog pravila bio je predvien za situacije kad je sudac kojemu je predmet trebao biti rasporeen u rad sudjelovao u prvostupanjskom postupku u istome predmetu, pa mu stoga nije bilo dopusteno ispitivati ga. Iako je istina da je predsjednik suda mogao PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE preraspodjeljivati predmete zbog vaznih razloga, kao sto je duza bolest ili posebna radna optereenost suca, takva je preraspodjela takoer podlijegala objektivnim kriterijima, utvrenim clankom 34. Sudskoga poslovnika. Sud uz to primjeuje da je, prema clanku 73. g stavku 1. Zakona o sudovima, povreda prethodno spomenutih pravila o raspodjeli predmeta u rad od strane predsjednika suda bila jedna od osnova za njegovo razrjesenje (vidi stavak 36. ove presude). Sud stoga zakljucuje da je hrvatsko zakonodavstvo koje je bilo na snazi u relevantno vrijeme predvialo odgovarajuu zastitu od proizvoljnog izvrsavanja duznosti predsjednika suda vezanih uz (pre)raspodjelu predmeta u rad sucima (vidi, obratnom implikacijom, Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, � 182, 9. listopada 2008.). 90. Iz toga slijedi da sudac M.M. nije mogao utjecati na izbor suca izvjestitelja niti na sastav vijea, te da se u tom pogledu ovaj predmet treba razlikovati od predmeta Daktaras (prethodno citirano) u kojemu je predsjednik kaznenog odjela Vrhovnog suda birao suca izvjestitelja i clanove vijea. Niti je, za razliku od predmeta Moiseyev (prethodno citirano), bilo ikakvih dokaza o tome da je sudac M.M. preraspodijelio predmet podnositeljice zahtjeva. Nadalje, u predmetu Daktaras, postupak pred Vrhovnim sudom, u vezi s kojim je podnositelj zahtjeva prigovorio, bio je pokrenut na temelju prijedloga predsjednika kaznenog odjela tog suda, dok u ovome predmetu sudac M.M. nije igrao nikakvu ulogu ni u podnosenju graanske tuzbe zbog stjecanja bez osnove ni u naknadnom postupku protiv podnositeljice zahtjeva. 91. Sud jos mora ispitati je li bilo kakvih drugih elemenata u (hijerarhijskom) odnosu izmeu sudaca koji su odlucivali o zalbi podnositeljice zahtjeva i predsjednika Zupanijskog suda u Zlataru, koji su mogli ograniciti njihovu unutarnju neovisnost. Na openitoj razini postavlja se pitanje jesu li ovlasti koje su predsjednici sudova imali prema hrvatskom zakonodavstvu bile takve da su mogle generirati latentne pritiske koji bi imali za posljedicu dovoenje sudaca u polozaj pokornosti prema njihovim nadreenima u pravosuu ili barem takve da se zbog njih suci ne bi usudili proturjeciti zeljama predsjednika, to jest, jesu li one izazivale strah od posljedica izrazavanja vlastitog misljenja (engl. chilling effect) koji je mogao narusiti unutarnju neovisnost sudaca. Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, potrebno je imati na umu da svaki nadzor nad radom sudaca ukljucuje odreeni rizik za njihovu unutarnju neovisnost i da je nemogue osmisliti sustav koji bi takav rizik potpuno uklonio. 92. U tom smislu Sud prvo konstatira da su prema hrvatskom zakonodavstvu koje je bilo na snazi u relevantno vrijeme predsjednici sudova, izmeu ostalog, igrali odreenu ulogu u ocjenjivanju sudaca (vidi stavke 30. i 31. ove presude), time sto su davali misljenja sudackim vijeima koja su Drzavnom sudbenom vijeu predlagala kandidate za slobodna mjesta sudaca (vidi stavak 38. ove presude), bili su ovlasteni pred Drzavnim sudbenim vijeem pokrenuti stegovni postupak protiv sudaca i PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE odluciti o njihovom udaljenju s duznosti (vidi stavak 39. ove presude). Meutim, niti na jednom od tih podrucja predsjednici suda nisu imali iskljucive ovlasti niti neogranicenu slobodu. Naime, sudac koji bi dobio negativnu ocjenu od predsjednika suda na kojemu je radio mogao se protiv takve odluke zaliti predsjedniku neposredno viseg suda (vidi stavak 30. ove presude). Ocjenjivanje sudaca u osjetljivim situacijama njihovog imenovanja na sudacku duznost trajno ili napredovanja u karijeri bilo je u nadleznosti sudackih vijea ciji su clanovi bili njihovi kolege, koji su pravomono rjesenje s misljenjem predsjednika suda o obnasanju sudacke duznosti doticnoga suca samo trebali uzeti u obzir (vidi stavak 33. ove presude). Stovise, ta su vijea samo davala misljenja o kandidatima za sudacku duznost ministru pravosua. Ministar je bio taj koji je podnosio popis kandidata Drzavnom sudbenom vijeu, koje je bilo jedino tijelo nadlezno za donosenje pravomone odluke o imenovanju sudaca (vidi stavak 38. ove presude). Kad je rijec o ovlasti stegovnog kaznjavanja sudaca, predsjednici suda mogli su samo pokrenuti stegovni postupak protiv suca (vidi stavak 39. ove presude), dok je ovlast provoenja stegovnog postupka te oslobaanja od odgovornosti ili izricanja kazne iskljucivo imalo Drzavno sudbeno vijee (vidi stavak 37. ove presude). Predsjednici sudova jesu bili ovlasteni suca udaljiti s duznosti, ali oni su to mogli napraviti samo ako je protiv suca pokrenut kazneni postupak ili ako se nalazio u pritvoru (vidi stavak 39. ove presude). 93. Iz toga slijedi da su, posebno kad je rijec o napredovanju u karijeri i stegovnom kaznjavanju, tj. na podrucjima koja su mogla imati najvei utjecaj na unutarnju neovisnost sudaca, ovlasti predsjednika sudova bile prilicno ogranicene. 94. Iz tih razloga Sud smatra da je hrvatsko zakonodavstvo u relevantno vrijeme imalo odgovarajue mehanizme za sprjecavanje neprimjerenih uplitanja koja su dolazila iz s�moga pravosua, te da se za ovlasti sto su ih predsjednici sudova imali nije moglo opravdano smatrati da idu na stetu unutarnje neovisnosti sudaca ili da izazivaju strah od posljedica izrazavanja vlastitog misljenja koji je mogao narusiti njihovu unutarnju neovisnost. 95. U svjetlu prethodno navedenog, Sud smatra utvrenim da su suci Zupanijskog suca u Zlataru koji su ispitivali zalbu podnositeljice zahtjeva bili dovoljno neovisni o predsjedniku tog suda. Stoga, Sud smatra da strahovi podnositeljice zahtjeva glede pomanjkanja nepristranosti Zupanijskog suda u Zlataru nisu bile objektivno opravdani. 96. To utvrenje dodatno potkrjepljuje podnositeljicino vlastito ponasanje. Naime, Sud primjeuje da podnositeljica zahtjeva delegaciju nadleznosti nije zatrazila dok je njezin predmet bio u postupku pred Opinskim sudom u Zlataru, iako je M.M. bio predsjednik tog suda gotovo tri godine nakon sto je tuzitelj protiv nje podnio tuzbu zbog stjecanja bez osnove, ve je to ucinila tek u zalbi protiv prvostupanjske presude. Sud za takvo ponasanje tesko moze rei da je u skladu s podnositeljicinim PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE navodnim strahovima da drugostupanjski suda nee biti nepristran zbog cinjenice da je njegov predsjednik bio M.M. 97. Stoga nije doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije u odnosu na zahtjev neovisnog suda. III. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 98. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je na temelju clanka 6. stavka 1., clanka 13. i clanka 14. Konvencije, te clanka 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju glede ishoda prethodno spomenutog postupka, tvrdei da su domai sudovi pogresno primijenili mjerodavne odredbe materijalnog prava. 99. Sud primjeuje da je podnositeljica zahtjeva prigovorila zbog ishoda postupka, kojega, osim ukoliko je arbitraran, Sud ne moze ispitati na temelju clanka 6. stavka 1. Konvencije. U svjetlu svih materijala koje ima u posjedu, Sud smatra da je u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva imala mogunost iznijeti svoje tvrdnje pred sudove koji su o tim tvrdnjama rijesili u odlukama koje su bile obrazlozene i nisu bile proizvoljne. U ovome predmetu stoga nista ne upuuje na postojanje povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije zbog ishoda postupka, niti bilo kojeg drugog clanka Konvencije na koji se podnositeljica zahtjeva pozvala. 100. Iz toga slijedi da su ti prigovori nedopusteni u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije kao ocigledno neosnovani i da se moraju odbaciti u skladu s clankom 35. stavkom 4. Konvencije. IV. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 101. Clanak 41. Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 102. Podnositeljica zahtjeva potrazuje 75.573,68 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne stete i 100.000 HRK na ime nematerijalne stete. 103. Vlada je osporila ta potrazivanja. 104. Sud ne primjeuje nikakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i materijalne stete za koju se tvrdi da je nastala, pa stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, Sud podnositeljici zahtjeva dosuuje 400 eura (EUR) na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji bi se na taj iznos mogli zaracunati. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE B. Troskovi i izdaci 105. Podnositeljica zahtjeva nije podnijela zahtjev za pravednu naknadu u odnosu na troskove i izdatke. Prema tome, Sud smatra da nije zatrazeno da joj se dosudi ikakav iznos na to ime. C. Zatezna kamata 106. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD 1. jednoglasno proglasava dopustenima prigovore o prekomjernoj duljini postupka i pomanjkanju nepristranosti, dok ostatak zahtjeva proglasava nedopustenim; 2. jednoglasno presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka; 3. presuuje s pet glasova za i dva protiv da nije doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije zbog pomanjkanja nepristranosti; 4. jednoglasno presuuje (a) da tuzena drzava podnositeljici zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, 400 EUR (cetiristo eura), uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati, na ime nematerijalne stete, koji iznos se treba preracunati u hrvatske kune po tecaju vazeem na dan namirenja; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveanoj za tri postotna boda; 5. jednoglasno odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 22. prosinca 2009. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE S�ren Nielsen tajnik Anatoly Kovler predsjednik U skladu s clankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilaze djelomicno izdvojeno misljenje suca Jebensa, kojemu se pridruzio sudac Spielmann. A.K. S.N. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE DJELOMICNO NESUGLASNO MISLJENJE SUCA JEBENSA KOJEMU SE PRIDRUZIO SUDAC SPIELMANN 1. Slazem se da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka. Meutim, iz razloga navedenih u nastavku teksta, ne slazem se s veinom da nije doslo do povrede clanka 6. stavka 1. zbog pomanjkanja nepristranosti suda. 2. Misljenja sam da, kad je rijec o prvome postupku pred Zupanijskim sudom u Zlataru, postoje dokazive cinjenice koje bi mogle dovesti u sumnju nepristranost tog suda u parnicnom postupku protiv podnositeljice zahtjeva. U kombinaciji s unutarnjim odnosima na sudu, te cinjenice, prema mojemu misljenju, pokazuju da je strah podnositeljice zahtjeva od toga da suci nee biti nepristrani bio objektivno opravdan. 3. Kao prvo, potrebno je primijetiti da iako predsjednik Zupanijskog suda u Zlataru, kao i svi drugi drzavni duznosnici, mora prijaviti kazneno djelo za koje sazna, on bi prvo trebao napraviti vlastitu procjenu pitanja kaznene odgovornosti. Dakle, kad je rijec o prijavljivanju mogueg kaznenog djela drzavnom odvjetnistvu postoji element diskrecije, sto podrazumijeva da predsjednik nije obvezan iznijeti svoje misljenje o optuzbi za kazneno djelo. 4. U ovome je predmetu potrebno primijetiti da se predsjedniku suda obratila pravnica zaposlena u osiguravajuem drustvu C.O. objasnivsi mu zahtjev drustva. Predsjednik se slozio s misljenjem osiguravajueg drustva, te je Opinskom drzavnom odvjetnistvu u Zlataru podnio kaznenu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva. Izjavio je da je podnositeljica zahtjeva odbila vratiti "nezakonito stecen novac" dodavsi da je "iz tog razloga protiv nje pokrenut graanski postupak...". Uz to je izjavio i da cin podnositeljice zahtjeva "sadrzi i elemente kaznene odgovornosti" zbog cega "vas o tome obavjestavamo kako biste to istrazili, i, mogue, pokrenuli kazneni postupak (protiv nje)...", vidi stavak 9. presude. 5. Iz toga slijedi da je intervencija predsjednika Zupanijskog suda u Zlataru na nekoliko nacina bila relevantna za presuivanje tog suda o graanskoj tuzbi protiv podnositeljice zahtjeva. Kao prvo, predsjednik se nije samo pozvao na, ve je i potvrdio istinitost istih objektivnih cinjenica o kojima je bila rijec u graanskom postupku. Kao drugo, izjavivsi da podnositeljica zahtjeva podlijeze kaznenom progonu, iznio je tvrdnje koje su cak isle u prilog njezine subjektivne odgovornosti. Dakle, iako se misljenje predsjednika suda odnosilo na graansku tuzbu, ono je preslo granicu onoga sto je potrebno u graanskom predmetu. Kao tree, predsjednik suda podnio je kaznenu prijavu na zahtjev osiguravajueg drustva C.O., koje je bilo tuzitelj u graanskom predmetu protiv podnositeljice zahtjeva. PRESUDA PARLOV-TKALCI PROTIV HRVATSKE 6. U tim okolnostima, ne vidim da je bitno to sto je predsjednik suda kaznenu prijavu protiv podnositeljice zahtjeva podnio po sluzbenoj duznosti, kako to tvrdi veina, niti da je vazno to sto on nije imao osobni interes za ishod postupka koji se vodio protiv nje (vidi stavak 85. presude). Veu vaznost pripisujem vezama koje postoje izmeu predsjednika suda i sudaca tog suda, u cemu Zupanijski sud u Zlataru nije iznimka. 7. Dakako, istina je da predsjednik nije mogao davati upute sucima koji su sudjelovali u graanskom predmetu protiv podnositeljice zahtjeva o tome kako e glasovati, kako to navodi veina u stavku 88. presude. Meutim, predsjednik je bio zaduzen za upravne poslove od kojih su neki izravno utjecali na suce. 8. Jedan od vaznih poslova predsjednika bilo je rasporeivanje predmeta u rad sucima na sudu. U odnosu na to, veina je naglasila da predsjednik predmete nije rasporeivao po vlastitom nahoenju, te iscrpno objasnila da odredbe Sudskoga poslovnik o tom pitanju predsjedniku zapravo nisu ostavljale nikakvu slobodu izbora. Meutim, ne mogu prihvatiti kao cinjenicu to da predsjednik u tom pogledu zapravo nije imao nikakve ovlasti, na sto veina, kako se cini, ukazuje (vidi stavke 89. i 90. ove presude). Dakle, moje je misljenje da, u tom pogledu, nema razloga za pravljenje ikakvih razlika izmeu ovoga predmeta i predmeta Daktaras (prethodno citirano). 9. Uz to, predsjednik suda imao je golemi utjecaj na pitanja vezana uz karijere ostalih sudaca, bilo da je rijec o napredovanju ili o stegovnom postupku protiv sudaca. U tom se pogledu pozivam na cinjenice koje je veina iscrpno opisala u stavku 92. presude, ali ne slazem se sa zakljuckom veine da su ovlasti predsjednika "bile prilicno ogranicene" (vidi stavak 93.). Na primjer, ne vidim da je toliko vazno to sto je protiv predsjednikove negativne ocjene suca mogue podnijeti zalbu ili to sto njegovo misljenje o tome koji bi se suci trebali imenovati trajno, a koji ne, ne predstavlja pravomonu odluku. Moje je misljenje da je u tom pogledu vaznije to sto je predsjednik imao snazan utjecaj u takvim pitanjima. 10. Iz tih razloga, zakljucujem da zbog dalekoseznog misljenja predsjednika Suda u odnosu na predmet podnositeljice zahtjeva ostali suci istoga suda nisu bili nepristrani, imajui na umu njihov podreeni polozaj i ovisnost o predsjedniku na razlicite nacine. Ovaj se predmet, stoga, trebao ustupiti drugome sudu, kao sto je to ucinjeno s kaznenim predmetom protiv podnositeljice zahtjeva, iz istih razloga (vidi stavak 11. presude), zbog toga sto protek vremena od trenutka kad je predsjednik izrazio svoje misljenje do graanskog postupka, prema mojemu misljenju, u tom pogledu nije bio relevantan.