25410/02

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET ZADRO PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 25410/02)   PRESUDA   STRASBOURG   26. svibnja 2005.   PRESUDA ZADRO PROTIV HRVATSKE   U predmetu Zadro protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES,   P. LORENZEN,   gđa. N. VAJIĆ,   g. A. KOVLER,   gđa. E. STEINER,   g.   K. HAJIYEV, suci,   i g. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 3. ožujka 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 25410/02) protiv   Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa Nevenka Zadro ("podnositeljica   zahtjeva"), podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i   temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 13. lipnja 2002. godine.   2. Podnositeljicu zahtjeva zastupala je gđa T. Burjačenko-Grubiša, odvjetnica iz Zagreba.   Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupale su njene zastupnice, prvo gđa L. Lukina-Karajković, a   potom gđa Š. Stažnik.   3. Dana 3. prosinca 2003. godine Sud je zahtjev odlučio proslijediti Vladi. Prema   odredbama članka 29. stavka 3. Konvencije, odlučio je istovremeno ispitati osnovanost i   dopuštenost zahtjeva.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositeljica zahtjeva je rođena 1942. i živi u Zagrebu.   5. Dana 14. travnja 1992. nepoznati počinitelji digli su u zrak kuću podnositeljice zahtjeva   u Vinkovcima, Hrvatska.   6. Dana 12. srpnja 1993. podnositeljica zahtjeva je zajedno sa suprugom podnijela tužbu   protiv države pri Općinskom sudu u Vinkovcima, tražeći naknadu štete u iznosu od 847,671   kuna za svoju uništenu imovinu. Pozvala se na članak 180. Zakona o obveznim odnosima.   7. Sud je održao ročišta 15. prosinca 1993., 5. siječnja i 22. ožujka 1994. i 6. veljače 1996.   8. Dana 3. veljače 1996. stupio je na snagu Zakon o izmjenama Zakona o obveznim   odnosima (dalje: "Izmjene ZOO iz 1996."). On je propisivao da svi postupci povodom tužbi   za štetu nastalu uslijed terorističkih akata moraju biti prekinuti do donošenja novih propisa u   tom području.   9. Dana 25. srpnja 1996. suprug podnositeljice zahtjeva obratio se upravnim tijelima za   pomoć pri obnovi, radi dobivanja novčanih sredstava za obnovu njihove uništene kuće. Dana   9. kolovoza 1996. nadležno upravno tijelo odobrilo je njegov zahtjev. Obnova je dovršena 26.   svibnja 1997. Ukupan iznos koji je država utrošila na obnovu kuće iznosio je 234,040 kuna.   PRESUDA ZADRO PROTIV HRVATSKE   10. Dana 27. ožujka 2002. Općinski sud u Vinkovcima prekinuo je gore spomenuti   parnični postupak temeljem Izmjena ZOO iz 1996.   11. Dana 31. srpnja 2003. stupio je na snagu Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed   terorističkih akata i javnih demonstracija (dalje: "Zakon iz 2003.").   12. Temeljem Zakona iz 2003., dana 14. siječnja 2004. Općinski sud je nastavio postupak   i, dana 19. veljače 2004., odbacio tužbu podnositeljice zahtjeva nalazeći kako nije više   stvarno nadležan. Čini se da se podnositeljica nije žalila protiv tog rješenja.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   13. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/1991, 73/1991,   3/1994, 7/1996 i 112/1999) glasi kako slijedi:   Članak 180. stavak 1.   "Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe   uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička   zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu."   14. Mjerodavni dio Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br.   7/1996, u daljnjem tekstu "Izmjene ZOO iz 1996.") glasi kako slijedi:   Članak 1.   " U Zakonu o obveznim odnosima … članak 180. briše se."   Članak 2.   "Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima,   prekidaju se.   Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti   odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata."   15. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992,   112/1999 i 117/2003) propisuje:   Članak 212.   "Postupak se prekida: (...)   … 6) kad je to drugim zakonom određeno."   16. Mjerodavni dio Zakona o obnovi (Narodne novine br. 24/1996, 54/1996, 87/1996 i   57/2000) propisuje, između ostalog, da će država dodijeliti, pod određenim uvjetima, pomoć   za obnovu vlasnicima imovine (isključivo stanova i obiteljskih kuća) koja je oštećena u ratu.   Zahtjev treba uputiti nadležnom ministarstvu.   17. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija   (Narodne novine, br. 117/2003, u daljnjem tekstu "Zakon iz 2003."), propisuje između   ostalog, da će država nadoknaditi samo štetu koja je nastala uslijed tjelesnih ozljeda,   narušenja zdravlja ili smrti. Svu naknadu za štetu na imovini treba zatražiti temeljem Zakona   o obnovi. Članak 10. propisuje da će se svi postupci prekinuti na temelju Izmjena ZOO iz   1996. nastaviti.   PRESUDA ZADRO PROTIV HRVATSKE   18. U svojoj odluci Rev-905/04-2 od 4. studenog 2004. Vrhovni sud je presudio da se   tužba za naknadu štete radi odgovornosti države u parničnom postupku i zahtjev za pomoć pri   obnovi, budući da su utemeljeni na različitoj pravnoj osnovi, imaju smatrati zasebnim   zahtjevima iako oba imaju za cilj ostvarivanje naknade za štetu koja je nastala uslijed   terorističkog akta.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE   19. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da joj je donošenjem Izmjena ZOO iz 1996.   povrijeđeno pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije, koji glasi   kako slijedi:   "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj."   A. Dopuštenost   20. Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva navodne   povrede u smislu članka 34. Konvencije, budući da joj je država obnovila kuću. Podnositeljica   zahtjeva nije se složila s Vladom.   Sud primjećuje da u svojim očitovanjima stranke iznose iste argumente koji se odnose na   status žrtve podnositeljice zahtjeva i na osnovanost zahtjeva (vidi dolje). Stoga Sud odlučuje   spojiti pitanje statusa žrtve podnositeljice sa pitanjem osnovanosti.   21. Sud bilježi da zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije.   Nadalje, primjećuje da nije nedopušten ni po drugim osnovama. Stoga mora biti proglašen   dopuštenim.   B. Osnovanost zahtjeva   22. Vlada je navela da nije došlo do povrede prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu   jer je uništena obiteljska kuća, za koju je tražila naknadu štete u parničnom postupku,   obnovljena do 26. svibnja 1997. iz državnih fondova, sukladno Zakonu o obnovi. Vlada je   tvrdila da su podnositeljica zahtjeva i njezin suprug pokušali ostvariti dvostruku naknadu za   istu štetu pozivajući se na dva različita, međusobno isključiva pravna temelja: u parničnom   postupku na temelju članka 180. Zakona o obveznim odnosima, i u upravnom postupku   temeljem Zakona o obnovi. Podnositeljica zahtjeva je ostvarila svoje pravo na naknadu štete   za uništenu obiteljsku kuću u upravnom postupku (koji je pokrenuo njezin suprug, no također   i u njeno ime). Slijedi da je o njenom tužbenom zahtjevu ustvari odlučeno u ovom postupku.   Prema tome, treba smatrati da je imala pristup sudu u pogledu svog zahtjeva.   23. Podnositeljica zahtjeva je izjavila kako pomoć pri obnovi koju je primila predstavlja   samo djelomičnu naknadu za štetu koja je nastala budući da, između ostalog, nije   nadoknađena vrijednost uništene pokretne imovine u kući. Iz tog razloga, ustrajala je na   zahtjevu za naknadu štete u parničnom postupku tražeći punu naknadu. Dakle, imala je   opravdan pravni interes pokrenuti ovaj postupak odvojeno od upravnog postupka i dobiti   meritornu odluku.   24. Sud neprestano ponavlja da je u članak 6. stavak 1. Konvencije ugrađeno "pravo na   sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom   PRESUDA ZADRO PROTIV HRVATSKE   u građanskim stvarima (vidi Golder v. United Kingdom, presuda od 21. veljače 1975., Serija   A br. 18, pp. 13.-18., stavci 28.-36.).   25. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva   se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od   strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako   konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da   primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na   takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće   biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni   odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi   Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996., Reports of Judgements   and Decisions 1996-IV, stavak 50.).   26. Vraćajući se na ovaj predmet, Sud kao prvo bilježi da je Vrhovni sud već utvrdio da   se prema domaćem pravu, zahtjev za naknadu štete nastale uslijed terorističkih akata protiv   države, smatra posebnim zahtjevom u odnosu na zahtjev za obnovu podnesen na temelju   Zakona o obnovi (vidi gore stavak 18. pod Mjerodavno domaće pravo). Sud nema razloga   smatrati drugačije. Sukladno tome, za Sud, podnositeljica zahtjeva je bila ovlaštena dobiti   meritornu odluku o svom zahtjevu za naknadu štete u parničnom postupku u vezi kojeg   prigovara.   27. Sud primjećuje kako je postupak podnositeljice zahtjeva de facto u prekidu od 3.   veljače 1996., dana kada je na snagu stupio Zakon iz 1996., do 31. srpnja 2003. kada je Zakon   iz 2003. stupio na snagu, odnosno u razdoblju od sedam i pol godina, od kojih pet godina i   šest mjeseci nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, 5. studenog 1997.   28. Sud nalazi, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi inter alia predmet Kutić v.   Croatia, br. 48778/99, stavak 33., ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak   55., 10. srpnja 2003.), da dugo razdoblje u kojem je podnositeljica zahtjeva, zbog   zakonodavne mjere, bila spriječena u tome da o njenom zahtjevu građanske naravi odluče   domaći sudovi, predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.   Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   29. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   30. Podnositeljica zahtjeva je zatražila 613,631 kuna na ime materijalne štete. Objasnila je   da je ovaj iznos potreban za potpunu obnovu kuće, budući da je država organizirala samo   djelomičnu obnovu. Uz to je zatražila i 90,000 kuna na ime nematerijalne štete.   31. Vlada je zatražene iznose smatrala pretjeranima.   32. Sud ne vidi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne   štete. Stoga odbija ovaj zahtjev.   33. S druge strane, Sud nalazi da je podnositeljica zahtjeva pretrpjela nematerijalnu štetu,   koja ne može biti nadoknađena samim utvrđivanjem povrede Konvencije. Temeljeći svoju   procjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta, osobito činjenicu da je   PRESUDA ZADRO PROTIV HRVATSKE   njena kuća obnovljena, Sud podnositeljici zahtjeva dosuđuje 1,000 EUR na ime nematerijalne   štete, uvećanih za sve poreze koje će biti potrebno zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   34. Podnositeljica zahtjeva također je zatražila 1,100 HRK za troškove i izdatke nastale   pred domaćim sudovima i pred Sudom.   35. Prema sudskoj praksi Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i   izdataka prema članku 41. samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno   pretrpjela i da je njihova visina bila razumna. U ovome predmetu, na temelju informacija koje   posjeduje i naprijed navedenih kriterija, te činjenice da je podnositeljicu zahtjeva odvjetnik   zastupao tek u kasnoj fazi postupka, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 750 EUR za   postupak pred Sudom, uvećanih za sve poreze koje bude potrebno zaračunati.   C. Zatezna kamata   36. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država treba podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeće iznose koje treba preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja:   (i) 1,000 EUR (tisuću eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 750 EUR (sedamsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka; i   (iii) sve poreze koji bude potrebno zaračunati na naprijed navedene iznose;   4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 26. svibnja 2005. u   skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Zamjenik tajnika   Christos ROZAKIS   predsjednik