25803/05

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 25803/05)   PRESUDA   STRASBOURG   8. siječnja 2009.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Siničić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Christos Rozakis, predsjednik,   Nina Vajić,   Anatoly Kovler,   Elisabeth Steiner,   Khanlar Hajiyev,   Giorgio Malinverni,   George Nicolaou, suci,   i Søren Nielsen , tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 4. prosinca 2008.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 25803/05) protiv   Republike Hrvatske što ga je 31. svibnja 2005. godine hrvatski državljanin g. Luka Siničić   ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih   prava i temeljnih sloboda ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Škugor, odvjetnik iz Siska. Hrvatsku Vladu   ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 18. rujna 2007. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru glede   podnositeljevog prava na poštivanje njegovoga doma. Također je odlučio istovremeno ispitati   osnovanost i dopuštenost zahtjeva (članak 29., stavak 3.). Dana 19. lipnja 2008. godine Sud je   obavijestio Vladu o daljnjem prigovoru koji se odnosi na duljinu postupka.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1948. godine i živi u Novoj Kapeli.   1. Građanski postupak   5. Dana 23. kolovoza 1995. godine Policijska postaja Sisak privremeno je oduzela   kamion podnositelja zahtjeva zbog sumnje da je počinio tešku krađu. Kaznena prijava protiv   podnositelja zahtjeva kasnije je odbačena te je policija 26. veljače 1996. godine pozvala   podnositelja zahtjeva da preuzme vozilo. Isto su tako naveli da vozilo nije bilo u ispravnom   stanju. Podnositelj zahtjeva je iz toga razloga odbio preuzeti vozilo.   6. Podnositelj zahtjeva, kojega je zastupao odvjetnik, pokrenuo je dana 13. lipnja 1996.   godine građanski postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu protiv Ministarstva unutarnjih   poslova Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu „Ministarstvo“) tražeći povrat vozila i   naknadu štete.   7. Nakon što je održao javnu raspravu i proveo dokaze, Općinski sud u Zagrebu u svojoj   je presudi od 2. listopada 1997. godine naložio državi da u roku od petnaest dana od   pravomoćnosti presude vrati vozilo podnositelju zahtjeva u ispravnome stanju. Utvrdio je da   je u trenutku privremenoga oduzimanja vozilo podnositelja zahtjeva bilo u ispravnome stanju.   Općinski sud je također odbio njegov zahtjev za naknadu štete. Ovu je presudu potvrdio   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   Županijski sud u Zagrebu 4. travnja 2000. godine i ona je tako postala pravomoćna. Vrhovni   sud je dana 23. ožujka 2004. godine odbio revizije koje su uložile obje stranke.   8. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je dana 19. siječnja 2005. godine naknadnu   ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva.   2. Ovršni postupak   9. Podnositelj zahtjeva je dana 14. lipnja 2000. godine Općinskom sudu u Zagrebu   podnio prijedlog za ovrhu pravomoćne presude od 4. travnja 2000. godine. Dana 9. listopada   2000. godine Općinski sud je donio rješenje o ovrsi kojim je naložio predaju vozila   podnositelju zahtjeva u ispravnom stanju.   10. Dana 20. prosinca 2000. godine podnositelj zahtjeva je povukao svoj prvotni zahtjev i   umjesto toga zatražio od Općinskog suda u Zagrebu da naloži Ministarstvu da plati sudske   penale zbog toga što nije postupilo po rješenju o ovrsi. Dana 29. prosinca 2000. godine   Ministarstvo je priznalo da nije postupilo po prvotnom rješenju o ovrsi. S obzirom na novi   zahtjev podnositelja zahtjeva, postupak po rješenju o ovrsi od 9. listopada 2000. godine   obustavljen je 12. siječnja 2001. godine, a nastavljen je postupak po prijedlogu podnositelja   zahtjeva za plaćanje sudskih penala.   11. Dana 8. veljače 2001. godine Općinski sud je naložio Ministarstvu da u roku od 2   dana vrati vozilo podnositelju zahtjeva, a ako to ne učini dužno je isplatiti podnositelju   zahtjeva 1.500 kuna (HRK) za svaki dan zakašnjenja od tada na dalje. Ministarstvo je uložilo   žalbu, te je drugostupanjski sud dana 5. ožujka 2002. godine ukinuo prvostupanjsko rješenje   utvrdivši da je Općinski sud u Zagrebu u ovoj stvari mjesno nenadležan. Predmet je prebačen   Općinskom sudu u Sisku, koji je 20. svibnja 2002. godine naložio Ministarstvu da vrati vozilo   u roku od dva dana, a ako to ne učini, isplatu sudskih penala u iznosu od 1.500 HRK po danu   zakašnjenja. Međutim, drugostupanjski sud je ukinuo to rješenje i naložio prvostupanjskom   sudu da ispita jesu li stranke voljne zaključiti nagodbu. Dana 13. studenog 2003. godine   Ministarstvo je ponudilo nagodbu, koju je podnositelj zahtjeva odbio.   12. Dana 23. prosinca 2003. godine Općinski sud u Sisku naložio je Ministarstvu da u   roku od 8 dana postupi po presudi od 4. travnja 2000. godine, a ako to ne učini, isplatu iznosa   od 1.500 HRK po danu zakašnjenja. Ovo rješenje je potvrdio Županijski sud u Sisku dana 15.   srpnja 2004. godine.   13. Stranke su se sastale 19. listopada 2004. godine u nazočnosti sudskoga vještaka koji je   utvrdio da je vozilo popravljeno i da mu se vrijednost povećala.   14. Stranke su se ponovno sastale 25. siječnja 2005. godine u nazočnosti sudskoga   vještaka, ali je podnositelj zahtjeva odbio primiti vozilo, prigovorivši da nije dobro   popravljeno. Tražio je isplatu 10,000 HRK i 600 eura (EUR) kako bi popravio vozilo, te   daljnjih 8,000 HRK za njegovu registraciju.   15. Dana 23. svibnja 2006. godine očevidom Općinskog suda u Sisku utvrđeno je u   nazočnosti stranaka i sudskoga vještaka da vozilo ima određene nedostatke, koji su postojali i   19. studenog 2004. godine kad je vozilo bilo pregledano. Podnositelj zahtjeva je ponudio   nagodbu, prema kojoj bi vozilo bilo dovezeno na njegovu adresu te isplaćen iznos od 15.000   HRK na ime troškova daljnjeg popravka i registracije vozila.   16. Općinski sud je održao ročište 14. srpnja 2006. godine kako bi pomogao strankama da   postignu nagodbu. Međutim, podnositelj zahtjeva je odbio nagodbu jer je Ministarstvo odbilo   isplatiti sudske penale koje je naložio Općinski sud u Sisku dana 23. prosinca 2003. godine.   17. Dana 14. rujna 2006. godine očevidom Općinskog suda u Sisku utvrđeno je u   nazočnosti stranaka i sudskoga vještaka da vozilo i dalje ima neke nedostatke. Oni su odmah   uklonjeni, ali ga je podnositelj zahtjeva ipak odbio preuzeti.   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   18. Dana 2. listopada 2006. godine Općinski sud u Sisku naložio je da Ministarstvo položi   vozilo u zatvorenu garažu, na trošak podnositelja zahtjeva, uz zakupninu od 60 HRK na dan.   Podnositelj zahtjeva žalio se protiv te odluke, tvrdeći da vozilo nije pravilno popravljeno.   Dana 29. lipnja 2007. godine Županijski sud u Sisku odbio je žalbu podnositelja zahtjeva   utvrdivši da je vozilo u ispravnome stanju i da može proći tehnički pregled potreban za   registraciju. Tako je vozilo ostalo u posjedu Ministarstva, budući da ga je podnositelj zahtjeva   odbio preuzeti.   3. Postupak koji se odnosi na plaćanje sudskih penala   19. Dana 22. studenog 2004. godine podnositelj zahtjeva je također zatražio plaćanje   sudskih penala koje je naloženo odlukom Općinskoga suda u Sisku od 23. prosinca 2003.   godine (vidi stavak 12. ove presude), do 18. studenog 2004. godine, u ukupnom iznosu od   454.500 HRK, zajedno s troškovima u iznosu od 7.808 HRK. Rješenje o ovrsi navedenog   iznosa doneseno je 3. siječnja 2005.   20. Svojom odlukom od 20. srpnja 2006. godine Općinski sud u Sisku naložio je   Ministarstvu da podnositelju zahtjeva isplati iznos od 625.500 HRK na ime sudskih penala za   razdoblje od 23. veljače do 3. svibnja 2006. godine, kao i iznos od 7.966,60 HRK na ime   troškova postupka. Isti je sud u svojoj odluci od 3. listopada 2006. godine naložio   Ministarstvu da plati podnositelju zahtjeva iznos od 201.000 HRK na ime sudskih penala za   razdoblje od 3. svibnja do 13. rujna 2006. godine, zajedno s 3.050 HRK troškova. Međutim,   dana 26. veljače 2007. godine Županijski sud u Sisku ukinuo je ove odluke i odbio prijedlog   podnositelja zahtjeva za ovrhu sudskih penala, s osnova što je Ministarstvo dana 19. studenog   2004. godine ispunilo svoju obvezu vraćanja vozila u ispravnome stanju, kojeg datuma je   sudski vještak utvrdio da je vozilo popravljeno.   21. Podnositelj zahtjeva je neutvrđenoga datuma podnio ustavnu tužbu protiv odluke   Županijskoga suda u Sisku od 26. veljače 2007. godine, tvrdeći da mu treba platiti dodatne   sudske penale. Taj je postupak još uvijek u tijeku.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. st. 1. KONVENCIJE   22. Podnositelj zahtjeva je uložio dva prigovara na temelju članka 6., stavka 1.   Konvencije. Prvo prigovara duljini ovršnoga postupka, a drugo ocjeni činjenica od strane   domaćih sudova, te ishodu građanskog postupka. Mjerodavni dio članka 6. stavka 1.   Konvencije glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   1. Duljina postupka   23. Vlada tvrdi da je prigovor podnositelja zahtjeva preuranjen jer je postupak po ustavnoj   tužbi protiv odluke Županijskoga suda u Sisku od 26. veljače 2007. godine još uvijek u tijeku.   24. Podnositelj zahtjeva tvrdi da se njegova ustavna tužba odnosi samo na isplatu sudskih   penala i da nema nikakav utjecaj na njegove prigovore pred Sudom.   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   25. Sud nalazi da postupak pred Ustavnim sudom po ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva   protiv odluke koja se odnosi na isplatu sudskih penala nema nikakav utjecaj na prigovor   podnositelja zahtjeva zbog duljine ovršnoga postupka. Stoga Vladin prigovor treba odbiti.   26. Sud smatra da prigovor na temelju članka 6., stavka 1. Konvencije nije očigledno   neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje smatra da nije nedopušten ni po   kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je osnovan.   2. Prigovor zbog navodne nepoštenosti postupka   27. U mjeri u kojoj se prigovor podnositelja zahtjeva može shvatiti kao prigovor protiv   ocjene dokaza i rezultata postupka pred domaćim sudovima, Sud ponavlja da je njegova   dužnost, prema članku 19. Konvencije, osigurati poštivanje obveza koje su preuzele stranke   ugovornice Konvencije. Posebice, njegova funkcija nije baviti se činjeničnim ili pravnim   pogreškama koje su navodno počinili domaći sudovi, osim i u mjeri u kojoj su možda   povrijedili prava i slobode zaštićene Konvencijom. Štoviše, iako članak 6. Konvencije jamči   pravo na pošteno suđenje, on ne postavlja nikakva pravila o dopuštenosti dokaza ili načinu na   koji treba ocijeniti dokaze, što je stoga prvenstveno stvar koju treba urediti domaće pravo i   domaći sudovi (vidi premete Schenk v. Austria, 12. srpnja 1988., st. 45.-46., Series A br. 140,   i Garcia Ruiz v. Spain, br. 30544/96, st. 28., Reports of Judgments and Decisions 1999-I).   28. Sud nalazi da nema ničega što bi naznačilo da je ocjena činjenica i dokaza podnesenih   u predmetu podnositelja zahtjeva koju su izvršili domaći sudovi bila protivna članku 6.   Konvencije. Podnositelj zahtjeva, kojega zastupa pravnik, bio je u cijelosti sposoban izložiti   svoj predmet i pobijati dokaze; svi bitni dokazi su izneseni, održana je javna rasprava na   prvom stupnju i odluke sudova su zadovoljavajuće obrazložene. U takvim okolnostima Sud   nalazi da u predmetu nema naznaka povrede jamstava poštenog suđenja na koje se poziva   podnositelj zahtjeva.   Slijedi da je ovaj dio zahtjeva očigledno neosnovan i da ga treba odbiti u skladu sa   člankom 35., stavcima 3. i 4. Konvencije.   B. Osnovanost   29. Podnositelj zahtjeva prigovara da Ministarstvo nije ispunilo svoju obvezu navedenu u   pravomoćnoj presudi da vrati njegovo vozilo u ispravnom stanju.   30. Vlada tvrdi da je sredstvo ovrhe u ovome predmetu bio nalog za isplatu sudskih penala   dok se zaplijenjeno vozilo ne dovede u ispravno stanje. Vozilo je bilo dovedeno u ispravno   stanje u rujnu 2006. godine, ali podnositelj zahtjeva ga je odbio preuzeti.   31. Sud ponavlja da djelotvoran pristup sudu uključuje pravo ishoditi ovrhu sudske odluke   bez nepropisnih odugovlačenja (vidi predmet Immobiliare Saffi v. Italy [GC], br. 22774/93, st.   66., ECHR 1999-V). U ovome predmetu Sudu je ukazano na odugovlačenje dulje od šest   godina. S tim u vezi Sud primjećuje da je presudom od 2. listopada 1997. godine, potvrđenom   4. travnja 2000. godine, izričito naloženo Ministarstvu unutarnjih poslova da podnositelju   zahtjeva preda vozilo u ispravnom stanju (vidi stavak 7. ove presude). Iako je dana 19.   studenog 2004. godine imenovani sudski vještak utvrdio da je vozilo popravljeno (vidi stavak   13. ove presude), ovaj nalaz je pobijen 23. svibnja 2006. godine kad je utvrđeno da vozilo i   dalje ima neke nedostatke koji su postojali i 19. studenog 2004. godine (vidi stavak 15. ove   presude). Tek je 14. rujna 2006. godine utvrđeno da je vozilo pravilno popravljeno i da je u   ispravnome stanju. Sud smatra da se odbijanje podnositelja zahtjeva da preuzme vozilo prije   14. rujna 2006. godine ne može uzeti protiv njega. Slijedi da je država nastavila držati vozilo   podnositelja zahtjeva do toga datuma, i da je do razdoblja odugovlačenja od travnja 2000. do   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   rujna 2006. godine došlo zbog propusta države da se pobrine da vozilo podnositelja zahtjeva   bude vraćeno podnositelju zahtjeva u ispravnom stanju.   32. Navedena razmatranja dovela su Sud do zaključka da potpuna ovrha presude donesene   u korist podnositelja zahtjeva nije bila izvršena u razumnome roku. Stoga je došlo do povrede   članka 6., stavka 1. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1., PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU   33. Podnositelj zahtjeva prigovara da je neizvršenjem presude od 2. listopada 1997. godine,   potvrđene 4. travnja 2000. godine, kojom je naložen povrat njegovoga vozila, povrijeđeno   njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva jer nije mogao koristiti svoje vozilo kroz   produljeno vremensko razdoblje. Pozvao se na članak 1. Protokola br. 1. koji glasi kako   slijedi:   Članak 1. Protokola br. 1.   "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga   vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog   prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje   smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja   poreza ili drugih doprinosa ili kazni."   34. Vlada osporava tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   35. Vlada prigovara da je vozilo podnositelja zahtjeva zaplijenjeno 1995. godine, a da   Konvencija nije stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku do 5. studenog 1997. godine. Štoviše,   bilo kakvo moguće miješanje u pravo podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br.   1. prestalo je 26. veljače 1996. godine, kad je policija pozvala podnositelja zahtjeva da   preuzme vozilo, što je on odbio. Stoga je zahtjev, po mišljenju Vlade, nespojiv s odredbama   Konvencije ratione temporis.   36. Podnositelj zahtjeva ne slaže se s ovim tvrdnjama, te navodi da mu njegovo vozilo nije   bilo predano u ispravnome stanju.   37. Sud nalazi da pitanje dopuštenosti ratione temporis postavlja pitanja koja su blisko   povezana sa osnovanošću predmeta. Stoga, da bi se izbjeglo prejudiciranje ovoga drugoga, ta   pitanja treba ispitati zajedno. Dakle, Sud smatra da konačnu odluku o pitanju koje se odnosi   na dopuštenost ratione temporis treba pridružiti odluci o osnovanosti.   38. Sud nalazi da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan ili uistinu nedopušten po bilo   kojoj drugoj osnovi navedenoj u članku 35. Konvencije. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   39. Vlada tvrdi da je vozilo o kojem je ovdje riječ bio kamion proizveden 1968. godine,   koji je u trenutku kad je zaplijenjen već bio korišten dvadeset sedam godina. Čak i da ga je   bilo moguće koristiti u tom stanju, ono izvjesno više nije bilo upotrebljivo u trenutku kad je   donesena pravomoćna presuda kojom je naloženo vraćanje kamiona podnositelju zahtjeva.   Budući da je vozilo trebalo bitne popravke, Ministarstvo je pokušalo postići nagodbu nudeći   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   da podnositelju zahtjeva isplati iznos koji odgovara vrijednosti vozila u trenutku zaplijene, ali   je podnositelj zahtjeva bez opravdanoga razloga tu ponudu odbio. Nadalje tvrde da je iznos od   454.500 HRK na ime sudskih penala već bio plaćen podnositelju zahtjeva, i da je znatno   premašio vrijednost vozila. Uz to, vozilo podnositelja zahtjeva popravljeno je već 19.   studenog 2004. godine, ali ga je podnositelj zahtjeva odbio preuzeti.   40. Podnositelj zahtjeva tvrdi da, iako su državne vlasti bile voljne vratiti vozilo, da je ono   bilo pokvareno i da ga je on odbio preuzeti budući da se presudom od 2. listopada 1997.   godine, potvrđenom 4. travnja 2000. godine, izričito tražilo da vozilo bude vraćeno u   ispravnome stanju.   41. Sud smatra da ne treba odlučiti je li zapljena vozila podnositelja zahtjeva bila   opravdana na temelju članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Ta je činjenica u svakome   slučaju izvan vremenske nadležnosti Suda. Međutim, Sud bilježi da podnositelj nije bio lišen   svoga prava vlasništva. Tako je jedino pitanje koje treba ispitati je li nemogućnost   podnositelja zahtjeva da koristi svoje vozilo kroz produljeno vremensko razdoblje bila   protivna članku 1. Protokola br. 1.   42. Sud podsjeća na svoju sudsku praksu prema kojoj nemogućnost podnositelja zahtjeva   da ishodi ovrhu presude u svoju korist predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje   vlasništva, kako je to postavljeno u prvoj rečenici prvoga stavka članka 1. Protokola br. 1.   (vidi, između mnogo drugih izvora prava predmete Burdov v. Russia, br. 59498/00, st. 40.,   ECHR 2002-III i Jasiūnienė v. Lithuania, br. 41510/98, st. 45., 6. ožujka 2003.).   43. Stoga Sud u ovome predmetu smatra da nemogućnost podnositelja zahtjeva da postigne   ovrhu svoje presude kroz razdoblje od šest godina predstavlja miješanje u njegovo pravo na   mirno uživanje vlasništva, u smislu prvoga stavka članka 1. Protokola br. 1. S time u vezi Sud   primjećuje da je presudom od 2. listopada 1997. godine, potvrđenom 4. travnja 2000. godine   izričito naloženo Ministarstvu unutarnjih poslova da podnositelju zahtjeva vrati vozilo u   ispravnome stanju. Sud je utvrdio da se odbijanje podnositelja zahtjeva da preuzme vozilo   prije 14. rujna 2006. godine ne može uzeti protiv njega (vidi stavak 31. ove presude). Slijedi   da je država nastavila držati vozilo podnositelja zahtjeva do toga datuma, i stoga prigovor   Vlade glede nenadležnosti Suda ratione temporis treba odbiti.   44. Time što nisu postupile po presudi Općinskoga suda u Zagrebu nacionalne su vlasti   spriječile podnositelja zahtjeva, kroz znatno vremensko razdoblje, da raspolaže svojim   vozilom. Vlada nije ponudila nikakvo prihvatljivo opravdanje za ovo miješanje. Stoga je   također došlo i do povrede članka 1. Protokola br. 1.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   45. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   46. Podnositelj zahtjeva potražuje 1.200.000 HRK na ime materijalne i nematerijalne   štete.   47. Vlada osporava taj zahtjev.   48. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne   štete; stoga odbija taj zahtjev. Međutim, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pretrpio neku   PRESUDA SINIČIĆ PROTIV HRVATSKE   nematerijalnu štetu kao rezultat utvrđenih povreda, koja se ne može ispraviti samim time što   je Sud utvrdio povredu. Ipak, ovaj je konkretan iznos prekomjeran. Procjenjujući na pravičnoj   osnovi, kako to traži članak 41. Konvencije, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od   3.000 EUR na ime nematerijalne štete.   B. Troškovi i izdaci   49. Podnositelj zahtjeva nije s toga osnova postavio nikakav zahtjev. Prema tome Sud   smatra da nije pozvan dosuditi mu bilo koji iznos s toga osnova.   C. Zatezna kamata   50. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1.   2.   3.   odlučuje spojiti prigovor Vlade glede spojivosti ratione temporis s Konvencijom   prigovora podnositelja zahtjeva na temelju članka 1. Protokola br. 1 s osnovanošću,   te ga odbija,   utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na duljinu ovršnoga postupka i prigovor koji   se odnosi na pravo podnositelja zahtjeva na mirno uživanje vlasništva dopušten, a   ostatak zahtjeva nedopušten;   presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne   duljine ovršnoga postupka;   4.   3.   presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju:   presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačna u skladu sa člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   iznos od 3.000 EUR (tri tisuće eura), uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati, na   ime nematerijalne štete, koje treba pretvoriti u domaću valutu tužene države po stopi   primjenjivoj na dan namirenja;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed   navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj   stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri   postotna boda;   3. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. siječnja 2009.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik