25904/06

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET LESJAK PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 25904/06)   PRESUDA   STRASBOURG   18. veljače 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   U predmetu Lesjak protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Dean Spielmann,   g. Sverre Erik Jebens,   g. Giorgio Malinverni,   g. George Nicolaou, suci,   i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 28. siječnja 2010.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   25904/06) protiv Republike Hrvatske što ga je 6. lipnja 2006. hrvatski   državljanin g. Dražen Lesjak ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na   temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. O. Uskoković, odvjetnik iz   Varaždina. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.   Stažnik.   3. Dana 18. rujna 2007. predsjednik Prvog odjela odlučio je o zahtjevu   obavijestiti Vladu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati dopuštenost i   osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1974. godine i živi u Trnovcu   Bartolovečkom.   5. Bio je zaposlen u Policijskoj upravi Varaždinskoj gdje je radio na   poslovima opskrbe hranom. U listopadu 1999. preporučenom je poštom   dobio radnu knjižicu, u kojoj je njegov poslodavac naznačio da mu je   ugovor o radu otkazan 4. listopada 1999. U prilogu mu je na potpis   dostavljen nacrt sporazuma o otkazu ugovora o radu, broj 511-14-07/1-   4767/1-99, od 4. listopada 1999., potpisan od strane poslodavca.   6. Podnositelj zahtjeva odbio je potpisati nacrt sporazuma. Umjesto   toga, on je dana 4. studenoga 1999. poslodavcu podnio zahtjev za zaštitu   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   prava iz radnog odnosa. Međutim, poslodavac nije donio nikakvu formalnu   odluku povodom podnositeljevog zahtjeva. Umjesto toga, dopisom od 8.   studenoga 1999. podnositelj zahtjeva samo je obaviješten da mu je ugovor o   radu otkazan jer je za usluge opskrbe hranom Policijske uprave varaždinske   kao vanjski izvršitelj angažirana treća strana za koju je podnositelj zahtjeva   odbio raditi.   A. Postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva   7. Dana 11. studenoga 1999. podnositelj zahtjeva podnio je Općinskom   sudu u Varaždinu građansku tužbu u kojoj je tražio vraćanje na radno   mjesto. Tvrdio je da mu je radni odnos raskinut protiv njegove volje jer da s   poslodavcem nikada nije postigao sporazum o njegovom raskidu. Stoga,   poslodavčevo postupanje predstavlja davanje otkaza, koji je nezakonit jer   nije donesena nikakva formalna odluka.   8. Dana 15. studenoga 1999. Općinski sud, smatrajući da je za   postupanje u predmetu podnositelja zahtjeva nadležan Upravni sud, oglasio   se nenadležnim i odbacio njegovu tužbu. Dana 3. prosinca 1999. Županijski   sud u Varaždinu odbio je podnositeljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku   odluku. Dana 7. veljače 2001. Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je   reviziju koju je podnositelj zahtjeva naknadno izjavio protiv   drugostupanjske odluke. Slučaj je potom ustupljen Upravnom sudu.   9. Dana 4. studenoga 2002. Upravni sud donio je rješenje kojim je   pozvao zastupnika podnositelja zahtjeva da navede koju konkretnu odluku,   odnosno upravni akt osporava, te da taj akt dostavi u dva primjerka.   Rješenje glasi kako slijedi:   „U upravnom sporu tužitelja Dražena Lesjaka… protiv rješenja tuženog   Ministarstva unutarnjih poslova, Policijska uprava Varaždinska, radi prestanka radnog   odnosa, poziva se punomoćnik da u smislu članka 29. Zakona o upravnim sporovima u   roku od 10 dana dostavi ovome sudu:   - izričito izjavu koji konkretni upravni akt utužuju tužbom- treba naznačiti broj   upravna akta, kao i datum izdavanja istog te takvo rješenje u dva primjerka – preslik   dostaviti ovom Sudu.   Ukoliko punomoćnik u određenom roku ne otkloni gornje nedostatke tužbe, sud će   odbaciti tužbu kao neurednu.“   Dana 14. studenoga 2002. zastupnik podnositelja zahtjeva odgovorio je   sljedeće:   „Postupajući u skladu s rješenjem naslovnog suda od dana 4. studenog 2002.   godine, tužitelj izjavljuje kako nije u mogućnosti naznačiti konkretni broj upravnog   akta, odnosno eventualnog rješenja, obzirom da takav akt od strane tuženika nije niti   donesen, a otkaz ugovora o radu tužitelja proveden je na način kako je to naznačeno i   opisano u tužbi (od 11. studenog 1999.).“   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   Dana 20. veljače 2003. Upravni sud odbacio je tužbu podnositelja   zahtjeva, utvrdivši da nije otklonio nedostatke tužbe, kako je to od njega   zatraženo.   10. Podnositelj zahtjeva potom je podnio ustavnu tužbu protiv odluke   Upravnoga suda. Dana 13. travnja 2006. Ustavni sud Republike Hrvatske   odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva, a svoju je odluku   podnositeljevim zastupnicima dostavio 11. svibnja 2006.   B. Postupak koji je pokrenula kolegica podnositelja zahtjeva   11. Dana 15. ožujka 2005. izvjesna gđa B.Z., koja je također bila   zaposlena u Policijskoj upravi varaždinskoj i koja je otpuštena na isti način   kao i podnositelj zahtjeva, podnijela je Općinskom sudu u Varaždinu   građansku tužbu u kojoj je tražila vraćanje na radno mjesto. Zastupala ju je   odvjetnica iz istog odvjetničkog ureda kao odvjetnik koji je zastupao   podnositelja zahtjeva u prethodno navedenom postupku. B.Z. je u svojoj   tužbi objasnila da je radila na poslovima opskrbe hranom u Policijskoj   upravi varaždinskoj i da je 20. listopada 1999. preporučenom poštom   primila svoju radnu knjižicu u kojoj je njezin poslodavac naznačio da joj je   ugovor o radu otkazan 4. listopada 1999. U prilogu joj je na potpis   dostavljen nacrt sporazuma o otkazu ugovora o radu, broj 511-01-62-   20614/51-96, od 4. listopada 1999., potpisan od strane poslodavca. B.Z. je   uz to objasnila da je odbila potpisati nacrt sporazuma. Umjesto toga, ona je   poslodavcu podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa. Međutim,   poslodavac nije donio nikakvu formalnu odluku povodom njezinoga   zahtjeva. Umjesto toga, dopisom od 4. studenoga 1999. ona je samo   obaviještena da joj je ugovor o radu otkazan jer je za usluge opskrbe   hranom Policijske uprave varaždinske kao vanjski izvršitelj angažirana treća   strana.   12. Dana 18. studenoga 1999. Općinski sud, smatrajući da je za   postupanje u tužiteljičinom predmetu nadležan Upravni sud, oglasio se   nenadležnim i odbacio njezinu tužbu. Dana 14. prosinca 1999. Županijski   sud u Varaždinu odbio je njezinu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku.   Predmet je potom ustupljen Upravnom sudu.   13. Dana 15. ožujka 2005. Upravni sud donio je odluku kojom je pozvao   tužiteljičinu zastupnicu da navede koju konkretnu odluku, odnosno upravni   akt osporava, te da taj akt dostavi u dva primjerka.   14. Dana 30. ožujka 2005. tužiteljičina zastupnica odgovorila je na   zahtjev suda. Mjerodavni dio njezinoga odgovora glasi kako slijedi:   „Tuženi je svojim sporazumom o prestanku ugovora o radu broj: 511-14-07/1-   4760/1-99 od 4. listopada 1999. g., a koji sporazum je potpisao samo tuženik …   izvršio u radnu knjižicu upis prestanka zaposlenja tužiteljice, a dana 20. listopada   1999. tužiteljica je primila preporučeno poštom radnu knjižicu i sporazum o prestanku   ugovora o radu.   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   Tužiteljica je uložila zahtjev za zaštitu prava tuženom, ali je 4. studenog 1999. g.   primila obavijest da je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika, jer isti više ne   obavlja poslove pružanja usluga prehrane.   Kako odredbe Zakona o radu propisuju da pismeni sporazum o prestanku rada   predstavlja zakoniti način prestanka ugovora o radu ukoliko ga potpišu obje strane, a   tužiteljica je odbila potpisati sporazum, to isti nije niti zaključen niti je mogao   proizvesti bilo kakav pravni učinak, a tuženik je mogao samo na temelju poslovno   uvjetovanih razloga redovito otkazati ugovor o radu. Stoga predmetni način prestanka   rada i raskida ugovora o radu predstavlja flagrantno kršenje prava namještenika, jer je   tuženik protivno svim pozitivnim propisima tužiteljici jednostrano otkazao ugovor o   radu na osnovu „sporazuma“ koji tužiteljica nije potpisala niti je to bila dužna   potpisati.“   Tužiteljičina zastupnica uz to je naglasila da se Općinski sud u   Varaždinu već oglasio nenadležnim u predmetu i pozvala je Upravni sud da   se, ako i sâm utvrdi da nije nadležan, obrati Vrhovnom sudu kako bi se   riješio sukob nadležnosti s redovnim sudovima koji je time nastao.   15. Dana 2. studenoga 2005. Upravni sud, smatrajući da nije nadležan   ispitati predmet, obratio se Vrhovnom sudu sa zahtjevom da riješi sukob   nadležnosti s redovnim sudovima. U svome je zahtjevu sud, između ostalog,   napisao:   “Nesporno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno   vrijeme 1. siječnja 1996. godine i da je tuženik taj ugovor htio raskinuti sporazumom   … što tužiteljica nije potpisala i što ni u kojem slučaju ne može biti upravni akt… iz   kojih razloga Upravni sud ne može odlučiti o zakonitosti toga akta.   U ovoj pravnoj stvari ne radi se o sporu kojim se pobija odluka kojom je odlučeno   o pravu državnog službenika i namještenika zaposlenog u državnim tijelima, već se   radi o sporazumu o prestanku ugovora o radu koji ne može biti predmet ocjene   zakonitosti kod Upravnog suda.“   16. Dana 22. veljače 2006. Vrhovni sud je odlučio da je Općinski sud u   Varaždinu nadležan za postupanje u predmetu B.Z.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   A. Zakon o upravnim sporovima   17. Zakon o upravnim sporovima (Službeni list Socijalističke   Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977, te Narodne novine   Republike Hrvatske br. 53/1991, 9/1992 i 77/1992) uređuje postupak pred   Upravnim sudom, a njegov mjerodavni dio predviđa kako slijedi:   Članak 6. stavak 1. predviđa da se postupak pred Upravnim sudom (to   jest, upravni spor) može voditi samo protiv upravnog akta.   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   Članak 6. stavak 2. predviđa da upravni akt, u smislu tog Zakona, jest   akt kojim državni organ, u vršenju javnih ovlaštenja, rješava o određenom   pravu ili obvezi određenog pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj   stvari.   Članak 27. stavak 1. predviđa da se u tužbi između ostalog mora   naznačiti upravni akt protiv kojega je tužba upravljena, te da se uz tužbu   mora podnijeti akt koji se osporava u izvorniku ili prijepisu.   Članak 29. stavak 1. predviđa da ako je tužba nepotpuna ili   nerazumljiva, predsjednik vijeća pozvat će tužitelja da u ostavljenom roku   otkloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti što i kako treba učiniti i   upozoriti ga na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.   Članak 29. stavak 2. predviđa da ako tužitelj u ostavljenom roku ne   otkloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprječavaju rad suda, sud će   rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.   Članak 60. predviđa da ako Zakon o upravnim sporovima ne sadrži   odredbe o postupku pred Upravnim sudom (to jest, u upravnim sporovima),   na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe Zakona o parničnom   postupku.   Članci 52. do 59. predviđaju pravno sredstvo ponavljanja postupka pred   Upravnim sudom i uređuju postupak povodom prijedloga za ponavljanje.   B. Zakon o parničnom postupku   18. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Službeni list   Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977, 36/1977   (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990   and 35/1991, te Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992,   58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i   123/2008), u obliku u kojem je bio na snazi u relevantno vrijeme, predviđao   je kako slijedi:   Članak 22. stavak 1.   "Ako sud kome je predmet ustupljen … smatra da je nadležan sud koji mu je   predmet ustupio ili koji drugi sud, dostavit će predmet sudu koji treba da riješi taj   sukob nadležnosti … "   Članak 23. stavak 2.   "Sukob nadležnosti između sudova razne vrste rješava Vrhovni sud Republike   Hrvatske."   5.a Ponavljanje postupka u povodu konačne presude   Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o   povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode   Članak 428.a   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   "(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili   temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka   može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava,   podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku   u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda,   za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.   (2) Postupak iz stavka 1. ovoga članka provodi se uz odgovarajuću primjenu   odredaba o ponavljanju postupka.   (3) U ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u   konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda   temeljnog ljudskog prava ili slobode."   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   19. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je zbog toga što su domaći   sudovi odbili ispitati meritum njegovoga predmeta povrijeđeno pravo na   pristup sudu, predviđeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako   slijedi:   "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi … svatko ima pravo da …   sud … ispita njegov slučaj."   20. Vlada je osporila tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   21. Vlada je ustvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna   sredstva. Vlada je navela da podnositelj zahtjeva nije poštivao procesne   odredbe domaćega prava time što nije postupio po jasnom nalogu   Upravnoga suda koji je od njega zatražio da navede broj akta koji je   osporavao i da dostavi primjerke tog akta. Kao posljedica toga, njegova je   tužba odbačena.   22. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da je tu riječ o osnovanosti   njegovog prigovora na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije te se pozvao   na svoje argumente iznesene u nastavku teksta presude (vidi stavke 31. do   33.).   23. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava   nerazdvojivo povezano s osnovanošću navedenoga prigovora. Stoga, da bi   se izbjeglo prejudiciranje pitanja osnovanosti, oba se pitanja trebaju ispitati   zajedno. Prema tome, Sud smatra da se pitanje iscrpljenja domaćih pravnih   sredstava treba spojiti s pitanjem osnovanosti.   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   24. Sud uz to smatra da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu   članka 35. stavka 3. Konvencije. Konstatira i da on nije nedopušten ni po   kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   (a) Vlada   25. Vlada je prvo ustvrdila da poštivanje procesnih odredaba domaćega   prava ulazi u područje dopuštenog ograničenja prava na pristup sudu. U   ovome je predmetu podnositelj zahtjeva od domaćih sudova zatražio da   odluče o zakonitosti otkaza njegovoga ugovora o radu. Tako je prvo podnio   tužbu redovnom sudu, koji se oglasio nenadležnim i predmet ustupio   Upravnom sudu – posebnom sudu čija je uloga osiguranje sudske zaštite   protiv odluka upravnih tijela. Inače, postupak pred Upravnim sudom   pokreće se tužbom u kojoj je potrebno navesti akt upravnoga tijela koji se   osporava. Nakon zaprimanja predmeta, Upravni sud pozvao je podnositelja   zahtjeva da naznači koji akt osporava i da dostavi primjerak tog akta.   26. Vlada je potom ustvrdila da zahtjev Upravnog suda nesporno ima   uporište u zakonu, i to u člancima 27. i 29. Zakona o upravnim sporovima.   Zahtjev je bio jasno formuliran i podnositelj je mogao postupiti po njemu. U   vezi s time, Vlada je smatrala da je posebno potrebno uzeti u obzir činjenicu   da je podnositelj bio zastupan od strane kvalificiranih punomoćnika koji su   morali znati pravila postupka.   27. Međutim, podnositelj zahtjeva ignorirao je zahtjev Upravnoga suda.   Umjesto toga, ustvrdio je da nije u mogućnosti naznačiti konkretni broj   upravnog akta. Tako je postupio iako je iz činjeničnog stanja predmeta bilo   očito da je znao koji akt osporava i koji je njegov broj. Naime, podnositelj   zahtjeva osporavao je "Sporazum o otkazu ugovora o radu" br. 511-14-07/1-   5212/1-99 od 8. studenoga 1999. Stoga je, prema mišljenju Vlade,   podnositelj zahtjeva mogao i morao postupiti po nalogu Upravnoga suda, to   jest, obavijestiti sud o broju akta i dostaviti primjerke tog akta.   28. Vlada je izrazila mišljenje da se ne može tvrditi da je zahtjev   Upravnoga suda predstavljao pretjerani formalizam. Da bi odlučio o svojoj   nadležnosti, Upravni je sud morao utvrditi koji akt podnositelj zahtjeva   osporava te potom odlučiti je li riječ o upravnome aktu. Međutim, umjesto   da sudu dostavi traženi akt, podnositelj zahtjeva upustio se u pravnu   argumentaciju tvrdeći da Ministarstvo unutarnjih poslova nije donijelo   nikakav upravni akt u odnosu na njega. U vezi s time, Vlada je smatrala da   je potrebno jasno razlikovati postupovnu obvezu udovoljavanja formalnim   zahtjevima suda od pravne argumentacije predmeta, što je podnositelj   zahtjeva pomiješao. Na podnositelju zahtjeva bilo je da ispuni formalni   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   zahtjev Upravnoga suda i dostavi osporeni akt kojim mu je otkazan ugovor   o radu. S procesne točke gledišta, bilo je nebitno je li taj akt uopće bio   upravni akt ili nije. Na Upravnom je sudu bilo da odluči o tom pitanju i   postupi sukladno svojoj odluci. Podnositelj zahtjeva mogao je, naravno,   slobodno tvrditi da nacrt sporazuma od 8. studenoga 1999. nije bio upravni   akt, te da Upravni sud nije bio nadležan za ispitivanje njegovoga predmeta.   Međutim, bez obzira na to, bio je obvezan postupiti prema formalnom   zahtjevu suda i dostaviti spomenuti akt koji je, nedvojbeno, imao u svome   posjedu.   29. Prema mišljenju Vlade, prethodno iznesene argumente dodatno je   potkrjepljivala činjenica da je u postupku u predmetu podnositeljeve   kolegice njezina pravna zastupnica postupila prema sličnom nalogu   Upravnoga suda i jasno naznačila broj akta koji se osporavao. Ona je uz to   dostavila pravnu argumentaciju o tome zašto je smatrala da dotični akt nije   bio upravni akt, čime je Upravnome sudu omogućila da donese odluku o   svojoj nadležnosti.   30. Zaključno, Vlada je iznijela mišljenje da je razlog zbog kojega   domaći sudovi nisu odlučili o osnovanosti podnositeljevog zahtjeva bilo to   što on nije postupio prema procesnim odredbama. Stoga se nije moglo   tvrditi da podnositelj zahtjeva nije imao pravo na pristup sudu.   (a) Podnositelj zahtjeva   31. Podnositelj zahtjeva prvo je ustvrdio da iz odluke Vrhovnoga suda   od 22. veljače 2006. (vidi stavak 16. ove presude), donesene u predmetu   njegove kolegice, proizlazi da su odluke redovnih sudova kojima su se u   njegovome predmetu oglasili nenadležnima bile pogrešne.   32. Podnositelj zahtjeva uz to je ustvrdio da ga je, nakon što je predmet   ustupljen Upravnome sudu, sud pozvao da točno navede koji upravni akt   osporava, te da naznači datum donošenja akta i njegov broj. Na taj je   zahtjev odgovorio u ostavljenome roku i objasnio da mu ne može udovoljiti   jer da tuženik nije donio takav akt, te da je otpušten na način opisan u   svojoj tužbi od 11. studenoga 1999. (vidi stavak 7. ove presude). Prema   mišljenju podnositelja zahtjeva, već je prije njegovoga odgovora, a posebno   nakon njega, Upravni sud, na temelju uvida u spis predmeta, sam trebao   shvatiti da zbog nepostojanja upravnoga akta nije nadležan u predmetu.   Drugim riječima, iz njegove tužbe, dokumenata priloženih uz tužbu i odluka   redovnih sudova, bilo je očito da je pred tim sudovima on stalno tvrdio da je   otpušten bez ikakve formalne odluke te da su postupci njegovoga   poslodavca predstavljali prešutno otpuštanje, koje je bilo nezakonito.   Međutim, umjesto da se oglasi nenadležnim i obrati Vrhovnome sudu sa   zahtjevom za rješavanje sukoba nadležnosti s redovnim sudovima, Upravni   je sud njegovu tužbu odbacio zbog navodnog nepostupanja prema   njegovome zahtjevu.   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE   33. Što se tiče Vladine tvrdnje da je, usprkos tome, trebao navesti da   osporava nacrt sporazuma o otkazu ugovora o radu od 8. studenoga 1999. te   ga dostaviti Upravnome sudu u dva primjerka, podnositelj zahtjeva   odgovorio je da je sud u spisu već imao sporni nacrt sporazuma i da je   morao biti upoznat s okolnostima njegovoga otpuštanja. Osim toga,   uzimajući u obzir definiciju iz članka 6. stavka 2. Zakona o upravnim   sporovima, bilo je jasno da se samo formalne odluke mogu smatrati   upravnim aktima, što znači da se dotični nacrt sporazuma ni u kojem slučaju   nije mogao smatrati upravnim aktom. Naime, budući da ga nije potpisao,   nacrt sporazuma uopće nije mogao proizvoditi pravne učinke, što znači da   nacrt sporazuma nije imao karakteristike pravnoga akta, a kamoli upravnoga   akta.   34. U svjetlu prethodno iznesenog, podnositelj zahtjeva smatrao je da se   ne može tvrditi da mu je poštivano pravo na pristup sudu.   2. Ocjena Suda   35. Sud ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije svakome jamči   pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova   građanska prava i obveze. Pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje   postupka pred sudom u građanskim stvarima jedan je vid tog "prava na sud"   (vidi, prije svega, Golder v. the United Kingdom, 21. veljače 1975., §§ 28-   36, Serija A br. 18). Da bi pravo na pristup bilo djelotvorno, pojedinac mora   imati jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju   njegova prava (vidi, na primjer, Bellet v. France, 4. prosinca 1995., § 36,   Serija A br. 333-B). Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati   ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na   pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države. U tom   pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako   konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Međutim,   ta ograničenja ne smiju ograničiti niti umanjiti pristup koji je pojedincu   ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava   (vidi, na primjer, Ashingdane v. the United Kingdom, 28. svibnja 1985., §   57, Serija A br. 93)   36. Kad je pak riječ o okolnostima ovoga predmeta, Sud prvo primjećuje   da Upravni sud u hrvatskome pravnom sustavu ima ulogu ispitivati   zakonitost upravnih akata (vidi stavak 17. ove presude). Moguće   nepostojanje upravnoga akta, podrazumijevalo bi, stoga, da upravni sud nije   bio nadležan za ispitivanje predmeta. U takvih situacijama, tužba podnesena   Upravnome sudu trebala bi se odbaciti zbog nenadležnosti, osim ako se, kao   u ovome predmetu, redovni sudovi nisu prvi oglasili nenadležnima i ustupili   predmet Upravnome sudu. Da je to bio slučaj, Upravni bi sud bio obvezan   obratiti se Vrhovnome sudu sa zahtjevom za rješavanje sukoba nadležnosti s   redovnim sudovima, kako predviđa članak 22. stavak 1. i članak 23. stavak   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     2. Zakona o parničnom postupku (vidi stavak 18. ove presude) u vezi s   člankom 60. Zakona o upravnim sporovima (vidi stavak 17. ove presude).   37. Međutim, u ovome je predmetu Upravni sud odbio ispitati   osnovanost podnositeljeve tužbe ne zbog toga što je bio nenadležan, već   zbog toga što podnositelj zahtjeva navodno nije udovoljio njegovome   zahtjevu od 4. studenoga 2002. da navede koji upravni akt osporava. Naime,   Upravni sud prvo je pozvao podnositelja zahtjeva da navede koji upravni   akt osporava te da taj akt dostavi u dva primjerka. U odgovoru na taj   zahtjev, podnositelj zahtjeva objasnio je da to ne može učiniti jer da je   otpušten bez formalne odluke, koja je činjenica zapravo bila njegov glavni   argument u tvrdnji da mu je otkaz bio nezakonit. Unatoč tome, Upravni sud   odlučio je odbaciti njegovu tužbu zbog toga što nije udovoljeno njegovome   zahtjevu.   38. Sud ponavlja da zadaću tumačenja i primjene domaćega prava   prvenstveno imaju nacionalne vlasti, i to sudovi. To se osobito odnosi na   tumačenje postupovnih pravila od strane sudova. Uloga Suda ograničava se   na utvrđivanje jesu li učinci takvog tumačenja u skladu s Konvencijom   (vidi, na primjer, Tejedor García v. Spain, 16. prosinca 1997., § 31, Reports   of Judgments and Decisions 1997-VIII, te Pérez de Rada Cavanilles v.   Spain, 28. listopada 1998., § 43, Reports of Judgments and Decisions   1998-VIII).   39. Sud uz to primjećuje da članak 6. stavak 2. Zakona o upravnim   sporovima predviđa da upravni akt jest akt kojim državni organ, u vršenju   javnih ovlaštenja, rješava o određenom pravu ili obvezi određenog   pojedinca ili organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Iz te je definicije   potpuno jasno da je upravni akt uvijek formalna odluka. To znači da se za   nacrt sporazuma kojim je podnositeljev poslodavac namjeravao otkazati   njegov ugovor o radu (vidi stavak 5. ove presude) ni u kojem slučaju nije   moglo smatrati da predstavlja takav akt. To su jasno potvrdili Upravni sud u   predmetu podnositeljeve kolegice (vidi stavak 15. ove presude) i Vlada u   svome očitovanju. Osim toga, Upravni sud nije smatrao da je poslodavčev   dopis od 8. studenoga 1999. u kojemu su izneseni razlozi za otkaz ugovora   o radu podnositelju zahtjeva (vidi stavak 6. ove presude) upravni akt, niti je   to smatrao za sličan dopis u predmetu podnositeljeve kolegice.   40. Sud stoga smatra da je već i iz dokumenata koji su se nalazili u spisu   predmeta bilo očito da Upravni sud nije nadležan za predmet podnositelja   zahtjeva, te da je bio obvezan obratiti se Vrhovnom sudu sa zahtjevom za   rješavanje sukoba nadležnosti s redovnim sudovima (vidi stavke 15. i 36.   ove presude). Budući da tako nije učinjeno, već se ustrajalo na tome da   podnositelj zahtjeva strogo postupi po zahtjevu suda vezanom uz dostavu   upravnog akta – što je u konačnici dovelo do odbacivanja podnositeljeve   tužbe zbog neispunjenja tog zahtjeva – to, prema mišljenju Suda, predstavlja   pretjerani formalizam. Sud ne može prihvatiti da postupak koji primjenjuje   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     Upravni sud treba biti tako kruto formalan (vidi, mutatis mutandis, Platakou   v. Greece, br. 38460/97, § 43, ECHR 2001-I).   41. Osim toga, budući da ni Općinski sud u Varaždinu nije ispitao   osnovanost podnositeljeve tužbe, Sud konstatira da je podnositelj zahtjeva   doveden u nemoguću situaciju u kojoj su o njegovoj tužbi rješavali i redovni   sudovi i Upravni sud, ali nijedan nije odlučio o tome je li otkaz njegovoga   ugovora o radu bio zakonit (vidi, mutatis mutandis, Platakou, prethodno   citirano, § 44). Prema mišljenju Suda, ta situacija predstavlja uskratu   pravosuđa koja je narušila sâmu bît podnositeljevog prava na pristup sudu,   zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis,   Beneficio Cappella Paolini v. San Marino, br. 40786/98, § 29, ECHR   2004-VIII (izvadci), te Tserkva Sela Sosulivka v. Ukraine, br. 37878/02, §   40, 28. veljače 2008.).   42. Prema tome, Sud odbija Vladin prigovor glede iscrpljenja domaćih   pravnih sredstava, te utvrđuje da je u ovome predmetu došlo do povrede   članka 6. stavka 1. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 14. KONVENCIJE   43. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 14.   Konvencije u vezi s njenim člankom 6. stavkom 1. da je pretrpio   diskriminaciju zbog toga što su u predmetu njegove kolegice domaći sudovi   riješili sukob nadležnosti i odredili nadležni sud, nakon čega su nastavili s   ispitivanjem merituma predmeta. Članak 14. Konvencije glasi kako slijedi:   "Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez   diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik,   vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo,   pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost."   44. Sud konstatira da je ovaj prigovor povezan s prethodno ispitanim   prigovorom, pa se stoga također mora proglasiti dopuštenim (vidi, na   primjer, Airey v. Ireland, br. 6289/73, Odluka Komisije od 7. srpnja 1977.,   Decisions and Reports (DR). 8, str. 42 i 50).   45. Međutim, uzimajući u obzir svoja prethodno iznesena utvrđenja u   vezi s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, Sud smatra da nije potrebno   ispitati je li u ovome predmetu došlo i do povrede članka 14. Konvencije   (vidi, između drugih izvora prava, Airey v. Ireland, 9. listopada 1979., § 30,   Serija A br. 32).   III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   46. Na kraju, podnositelj zahtjeva prigovorio je na temelju članka 13.   Konvencije da su mu, time što su odbili ispitati meritum njegovoga   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     predmeta, domaći sudovi uskratili pravnu zaštitu njegovoga prava na rad.   Članak 13. Konvencije glasi kako slijedi:   "Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju   kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."   47. Vlada je osporila tu tvrdnju.   48. Sud ponavlja da članak 13. ne sadržava opće jamstvo pravne zaštite   svih materijalnih prava. On se isključivo odnosi na one predmete u kojima   podnositelj zahtjeva argumentirano tvrdi da mu je povrijeđeno neko od   prava ili sloboda utvrđenih Konvencijom.   49. Budući da se pravo na rad ne nalazi među pravima i slobodama   zajamčenim Konvencijom, ovaj prigovor nije u skladu s odredbama   Konvencije ratione materiae u smislu članka 35. stavka 3., pa se treba   odbiti na temelju njezinoga članka 35. stavka 4. (vidi Sobczyk v. Poland   (dec.), br. 25693/94 i 27387/94, 10. veljače 2000.).   IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   50. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje   pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,   Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   51. Podnositelj zahtjeva potražuje 28.000 hrvatskih kuna (HRK) na ime   materijalne štete pretrpljene zbog nezakonitog otkaza. Potražuje i 10.000   eura (EUR) na ime nematerijalne štete.   52. Vlada je osporila ta potraživanja.   53. Sud ne primjećuje nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i   materijalne štete za koju se tvrdi da je nastala, pa stoga odbija taj zahtjev.   54. S druge strane, Sud nalazi da je podnositelj zahtjeva zacijelo pretrpio   nematerijalnu štetu. U vezi s time, Sud prvo ponavlja da bi najprikladniji   oblik naknade u slučajevima u kojima utvrdi da podnositelj zahtjeva,   protivno članku 6. stavku 1. Konvencije, nije imao pristup sudu u pravilu   bilo ponavljanje postupka u propisanom roku i ponovno ispitivanje   predmeta uz poštivanje svih zahtjeva poštenog suđenja (vidi, na primjer,   Lungoci v. Romania, br. 62710/00, § 56, 26. siječnja 2006., te Yanakiev v.   Bulgaria, br. 40476/98, § 90, 10. kolovoza 2006.). Sud uz to konstatira da je   Vrhovni sud sada utvrdio da su redovni (građanski) sudovi nadležni u   predmetima u kojima se otvaraju pitanja slična onima iz podnositeljevog   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     predmeta (vidi stavak 16. ove presude). Stoga, podnositelj zahtjeva sada   može, na temelju članka 428.a Zakona o parničnom postupku (vidi stavak   18. ove presude) Općinskom sudu u Varaždinu podnijeti zahtjev za   ponavljanje postupka u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu članka 6.   stavka 1. Konvencije. U tim okolnostima, presuđujući na pravičnoj osnovi,   Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 3.000 EUR na ime nematerijalne štete,   uvećanih za sve poreze koji bi mu se na taj iznos mogli zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   55. Podnositelj zahtjeva potražuje i 1.708 HRK za troškove i izdatke   nastale pred domaćim sudovima i 17.140,04 HRK za troškove i izdatke   nastale pred Sudom, od kojih se 15.250 HRK odnosi na pravno zastupanje,   a 1.890,04 HRK na poštanske troškove i troškove prevođenja.   56. Vlada je osporila ta potraživanja.   57. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni   stvarno i nužno nastali, te da su s obzirom na visinu bili razumni.   58. U ovome predmetu, uzimajući u obzir informacije koje ima i   naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva   dosuditi iznos od 185 EUR za troškove i izdatke u domaćim postupcima,   uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva na taj iznos mogli   zaračunati.   59. Kad je riječ o podnositeljevom zahtjevu za naknadu troškova i   izdataka nastalih pred Sudom, Sud konstatira da, osim za troškove   prevođenja, podnositelj zahtjeva nije dostavio nikakve relevantne   dokumente kojima bi dokazao da je uistinu pretrpio ikakve troškove i   izdatke, iako je bio pozvan to učiniti. Prema tome, u odnosu na taj dio   njegovoga potraživanja, podnositelj zahtjeva nije ispunio uvjete propisane u   pravilu 60. stavku 2. Poslovnika Suda. Sud ga stoga odbija (pravilo 60.   stavak 3.). S druge strane, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 220 EUR za   troškove prevođenja, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva   na taj iznos mogli zaračunati.   C. Zatezna kamata   60. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. spaja s osnovanošću Vladin prigovor glede iscrpljenja domaćih pravnih   sredstava i odbija ga;   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     2. proglašava dopuštenima prigovor o pristupu sudu i diskriminaciji, a   ostatak zahtjeva nedopuštenim;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   4. presuđuje da nije potrebno ispitati prigovor na temelju članka 14.   Konvencije;   5. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, 3.405 EUR (tri tisuće i četiristo pet eura),   uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli   zaračunati, na ime nematerijalne štete i troškova i izdataka, koji se iznos   treba preračunati u hrvatske kune po tečaju važećem na dan namirenja;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   6. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   18. veljače 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik   U skladu s člankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom   2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilaže suglasno mišljenje sudaca   Spielmanna i Malinvernija.   C.L.R.   S.N.   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     ZAJEDNIČKO SUGLASNO MIŠLJENJE SUDACA   SPIELMANNA I MALINVERNIJA   1. U svakom se pogledu slažemo sa zaključcima Suda glede povrede   članka 6. Konvencije.   2. Međutim, s obzirom na njegovu važnost, željeli smo da se u izreku   presude uvrsti i sadržaj stavka 54., iz razloga koje smo iscrpno objasnili u   svojem zajedničkom suglasnom mišljenju u predmetu Vladimir Romanov v.   Russia (br. 41461/02, 24. srpnja 2008.) te, mutatis mutandis, u svojem   djelomično izdvojenom mišljenju u predmetu Prežec v. Croatia (br.   48185/07, 15. listopada 2009.).   3. Ono što je uistinu bitno je to da Sud u svojim presudama ne bi trebao   samo iznositi što je moguće preciznije opise naravi utvrđenih povreda   Konvencije, već bi u izreci dotičnoj državi trebao ukazati i na mjere za koje   smatra da su najprikladnije za otklanjanje povrede.   4. Kao prvo, opće je poznato da obrazloženje presude ugovornoj stranci   omogućuje saznati na temelju čega je Sud utvrdio da je došlo ili da nije   došlo do povrede Konvencije te da obrazloženje zbog toga ima odlučnu   važnost za tumačenje Konvencije, ali izreka je ono što je za stranke, u   smislu članka 46. stavka 1. Konvencije, obvezujuće. Stoga je, pravno   gledajući, na određeni način značajno da se dio obrazloženja Suda pojavi i u   izreci.   5. A upravo je ono što je Sud rekao u stavku 54. presude, prema našem   mišljenju, od velike važnosti. Sud ponavlja da bi najprikladniji oblik   naknade u slučajevima u kojima utvrdi da podnositelj zahtjeva, protivno   članku 6. stavku 1. Konvencije, nije imao pristup sudu u pravilu bilo   ponavljanje postupka u propisanom roku i ponovno ispitivanje predmeta uz   poštivanje svih zahtjeva poštenog suđenja (načelo restitutio in integrum).   6. To pitanje želimo naglasiti zbog toga što se ne smije zanemariti da je,   prema odredbama i duhu članka 41. Konvencije, novčana naknada koju Sud   nalaže isplatiti žrtvama povrede Konvencije supsidijarne naravi. Kad god je   to moguće, Sud bi stoga trebao nastojati da se za žrtvu ponovno uspostavi   status quo ante. U predmetima poput ovoga, Sud bi čak trebao odgoditi   donošenje odluke o pravednoj naknadi te to pitanje, ako je potrebno, ispitati   tek u kasnijoj fazi, u slučaju da stranke nisu uspjele svoj spor riješiti na   zadovoljavajući način.   7. Istina je da Konvencija ne obvezuje države da u svoj pravni sustav   uvedu postupke za preispitivanje pravomoćnih presuda svojih vrhovnih   sudova, ali snažno ih se potiče da to čine. Vjerujemo da je, u slučajevima   poput ovoga, kad tužena država već ima takav postupak (članak 428.a   Zakona o parničnom postupku), dužnost Suda ne samo da konstatira da   takav postupak postoji, kao što je učinjeno u stavku 54. presude, već da   pozove vlasti da se njime i posluže, naravno uz uvjet da podnositelj zahtjeva   PRESUDA LESJAK PROTIV HRVATSKE     to želi. Međutim, to nije pravno moguće ako se takva preporuka ne nalazi i   u izreci presude.   8. Na temelju članka 46. stavka 2. Konvencije, za nadzor nad ovrhom   presuda Suda nadležan je Odbor ministara. To, međutim, ne znači da Sud u   tome ne treba igrati nikakvu ulogu te da ne treba poduzeti mjere kako bi   Odboru ministara olakšao posao u obavljanju tih zadaća.   9. U tu je svrhu bitno da Sud u svojim presudama ne iznosi samo što je   moguće preciznije opise naravi utvrđenih povreda Konvencije, već bi u   izreci dotičnoj državi trebao ukazati i na mjere za koje smatra da su   najprikladnije za otklanjanje povrede.