2708/03

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 2708/03)   PRESUDA   STRASBOURG   6. listopada 2005.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   U predmetu Papuk trgovina d.d. protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   P. LORENZEN   gđa N. VAJIĆ,   gđa. S. BOTOUCHAROVA,   g.   A. KOVLER,   gđa. E. STEINER,   g.   K. HAJIYEV, suci,   i g. S. QUESADA, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. rujna 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 2708/03) protiv   Republike Hrvatske kojeg Papuk trgovina d.d. ("trgovačko društvo podnositelj   zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i   temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 10. prosinca 2002. godine.   2.   3.   Trgovačko društvo podnositelja zahtjeva zastupao je g. B. Posavčić, odvjetnik iz   Kutine. Hrvatsku Vladu ("Vlada") su zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   Dana 11. listopada 2004. godine Sud je odlučio o prigovoru koji se odnosi na pravo na   pristup sudu obavijestiti Vladu. Na osnovu odredbi članka 29. stavak 3. Konvencije   odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.   ČINJENICE   I.   OKOLNOSTI PREDMETA   4. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva je dioničko društvo sa sjedištem u Pakracu,   Hrvatska.   5. Dana 21. i 23. kolovoza 1991. godine hrvatska je policija oduzela nekoliko vozila koja   pripadaju trgovačkom društvu podnositelju zahtjeva.   6. U ožujku 1995. godine trgovačko društvo podnositelj zahtjeva pokrenulo je građanski   postupak pred Općinskim sudom u Zagrebu tražeći naknadu štete od Republike Hrvatske.   Svoj je zahtjev temeljilo na članku 180. Zakona o obveznim odnosima.   7. Dana 6. studenog 1999. godine Sabor je donio Zakon o dopunama Zakona o obveznim   odnosima („Zakon o dopunama iz 1999. godine“). Dopunjeni je zakon propisao da se   prekidaju svi postupci protiv države radi naknade štete za djela pripadnika Hrvatske   vojske i policije u obavljanju njihovih službenih dužnosti tijekom Domovinskog rata u   Hrvatskoj.   8. Dana 21. siječnja 2000. godine Općinski sud u Zagrebu prekinuo je postupak na temelju   naprijed navedenog zakona.   9. Dana 14. srpnja 2003. godine Sabor je donio novi Zakon o odgovornosti države za štetu   uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog   rata ("Zakon o odgovornosti iz 2003.“).   10. Postupak je nastavljen 5. studenoga 2003. godine i još je u tijeku.   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   11. Članak 184.(a) Zakona o dopunama iz 1999. godine (Zakon o dopunama Zakona o   obveznim odnosima, Narodne novine br. 112/1999) predviđa da se prekidaju svi postupci   pokrenuti protiv države radi naknade štete koju su počinili pripadnici hrvatske vojske i   policije u obavljanju svoje službe tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj od 7. kolovoza   1990. do 30. lipnja 1996. godine.   12. Osim toga, Zakon o dopunama iz 1999. godine obvezao je Vladu da Saboru u roku od šest   mjeseci od stupanja tog zakona na snagu dostavi na donošenje poseban propis kojim bi se   uredila odgovornost za naknadu te štete   13. Zakon o odgovornosti iz 2003. (Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu   uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog   rata, Narodne novine, br. 117/03) uređuje uvjete pod kojima je država odgovorna za   isplatu naknade štete koju su prouzročili pripadnici vojske i policije tijekom   Domovinskoga rata. On predviđa i da se nastavljaju svi postupci prekinuti na temelju   Zakona o dopunama iz 1999.   14. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske,   Narodne novine br. 49/2002, „Zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:   “(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud   ....   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga   članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o   pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja ....   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni će sud odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava .... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku   od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.”   15. Članak 29. stavak 1. Ustava (Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 41/01) glasi   kako slijedi:   "1. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom   roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela."   16. Dana 24. ožujka 2004. Ustavni je sud donio odluku br. U-III-829/2004 u predmetu g. N.   koji je ustavnu tužbu podnio na temelju članka 63. Zakona o Ustavnom sudu iz 2002.,   navodeći povredu članka 29. stavka 1. Ustava. Prigovorio je duljini postupka i   pomanjkanju pristupa sudu jer je njegov postupak pred domaćim sudovima na dulje   vrijeme prekinut na temelju zakona. U svojoj je odluci Ustavni sud utvrdio da je došlo do   povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku i ustavnog prava na pristup sudu.   Naložio je nadležnom sudu da u roku od jedne godine donese odluku u predmetu g. N.   kojemu je dodijelio i naknadu.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   17. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva prigovorilo je da nije imalo pristup sudu jer je   Općinski sud u Zagrebu prekinuo postupak na temelju Zakona o dopunama iz 1999. Pozvali   su se na članak 6. stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   1. Sukladnost ratione personae   18. Vlada je priznala da pravne osobe mogu u načelu imati status žrtava navodnih povreda   Konvencije. Međutim, naziv pod kojim je podnesen ovaj zahtjev (Papuk trgovina,   d.o.o., društvo s ograničenom odgovornošću), nije postojeće društvo registrirano na   temelju hrvatskog prava. Štoviše, vlada je tvrdila da je domaći postupak vodilo   dioničko društvo (Papuk trgovina, d.d.).   19. U svom odgovoru odvjetnik trgovačkog društva podnositelja zahtjeva dostavio je   izvadak iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu. Iz tog se izvatka   može utvrditi da je trgovačko društvo podnositelj zahtjeva uistinu dioničko društvo.   Odvjetnike je nadalje priznao da je pogriješio u obrascu za podnošenje zahtjeva i   zatražio od Suda da uzme u obzir ispravljenu verziju imena podnositelja zahtjeva.   20. Sud primijećuje da je isto dioničko društvo podnijelo i građansku tužbu domaćim   sudovima i zahtjev ovom sudu. U takvim okolnostima, Sud ne pridaje važnost   administrativnoj pogrešci koju je počinio odvjetnik trgovačkog društva podnositelja   zahtjeva kad je Sudu dostavio obrazac za podnošenje zahtjeva. Ovaj prigovor Vlade   mora stoga biti odbačen.   2. Status podnositelja zahtjeva kao žrtve   21. Vlada je nadalje tvrdila da trgovačko društvo podnositelj zahtjeva ne može više tvrditi   da je žrtva u smislu članka 34. Konvencije budući da je 14. srpnja 2003. godine Sabor   donio Zakon o odgovornosti iz 2003. godine koji je propisao da se postupci prekinuti   na temelju Zakon o dopunama iz 1999. godine nastavljaju.   22. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva nije se složilo s Vladom.   23. Sud smatra da status podnositelja zahtjeva kao žrtve može ovisiti o naknadi koja se   dosuđuje na domaćoj razini na temelju činjenica u odnosu na koje podnositelji   prigovaraju pred Sudom (vidi odluke Komisije Andersen v. Denmark, br. 12860/87 i   Frederiksen and Others v. Denmark, br. 12719/87 od 3. svibnja 1988.; Normann v.   Denmark (dec.), br. 44704/98, 14. lipnja 2001. i Jensen and Rasmussen v. Denmark   (dec.), br. 52620/99 od 20. ožujka 2003.) i o tome jesu li domaće vlasti priznale, bilo   izričito ili u biti, povredu Konvencije. Supsidijarna narav zaštitnih mehanizama   Konvencije sprečava ispitivanje zahtjeva tek kad su ispunjena ta dva uvjeta (vidi   presudu Eckle v. Germany od 15. srpnja 1982., Serija A br. 51, str. 32, stavci 69. et   seq. i Jensen v. Denmark (dec.), br. 48470/99, ECHR 2001-X).   24. Sud primijećuje da među strankama nije sporna činjenica da je trgovačko društvo   podnositelj zahtjeva bilo lišeno pristupa sudu u razdoblju od studenog 1999. godine do   srpnja 2003. godine. No, navodna povreda nije priznata niti jednom odlukom domaćih   sudova, niti je podnositeljima zahtjeva za nju dosuđena ikakva naknada.   25. U takvim okolnostima podnositelji zahtjeva mogu tvrditi da su žrtve povrede prava   zajamčenih Konvencijom (vidi, na primjer, predmet Lulić and Becker v. Croatia, br.   22857/02, stavak 34., 24 ožujak 2005).   26. Prema tome, Vladin prigovor treba odbaciti.   2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   27. Na kraju, Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev zbog toga što trgovačko društvo   podnositelj zahtjeva nije iscrpilo domaće pravne lijekove kako to traži članak 35.,   stavak 1. Konvencije.   28. Dostavili su presliku odluke Ustavnog suda od 24. ožujka 2004. godine u kojoj je u   sličnom predmetu presuđeno da je došlo do povrede prava na pristup sudu. Po   mišljenju Vlade, promjena sudske prakse Ustavnog suda stvorila je novo domaće   pravno sredstvo za navodne povrede prava na pristup sudu.   29. Vlada je istaknula da je postupak u predmetu trgovačkog društva podnositelja zahtjeva   bio još uvijek u tijeku i da je ono stoga moglo podnijeti ustavnu tužbu u skladu s   novom sudskom praksom. Budući da navedena dozvoljava Ustavnom sudu ne samo   dosuditi naknadu nego i odrediti rok u kojem bi nadležni sud trebao odlučiti o   predmetu, Vlada je ustvrdila da je takva tužba djelotvorno pravno sredstvo i da bi Sud   trebao napraviti iznimku od općeg pravila o iscrpljivanju domaćih pravnih sredstava,   prema kojemu se od podnositelja zahtjeva traži da iscrpi samo ona pravna sredstva   koja su na raspolaganju u trenutku podnošenja zahtjeva Sudu.   30. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva osporilo je ovo mišljenje. Tvrdilo je da je svoj   zahtjev podnijelo Sudu prije promjene sudske prakse Ustavnoga suda.   31. Sud podsjeća kako se, u svjetlu nove sudske prakse na koju upućuje Vlada, tužba   Ustavnome sudu treba smatrati djelotvornim domaćim pravnim sredstvom za pitanja   pristupa sudu, koje treba iscrpiti prije obraćanja Sudu u svim zahtjevima koji budu   podneseni nakon prve odluke kojom se utvrđuje takva nova praksa (vidi predmet Pikić   v. Croatia, br. 16552/02, stavak 29., 18. siječanj 2005.). Međutim, Sud je isto tako   utvrdio da nisu postojale nikakve posebne okolnosti koje bi opravdale odstupanje od   općega pravila o neiscrpljivanju glede zahtjeva podnesenih prije nastanka nove sudske   prakse (vidi naprijed navedenu presudu Pikić, stavak 32.). Sud ne vidi nikakvoga   razloga odstupiti od ovoga zaključka.   32. U ovome je predmetu zahtjev podnesen Sudu 10. prosinca 2002. godine, a novo je   domaće pravno sredstvo postalo dostupno tek 24. ožujka 2004. godine.   33. Stoga Vladin prigovor treba odbaciti.   3. Zaključak   34. Sud primijećuje kako ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35. stavka 3.   Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten niti po jednoj drugo osnovi. Stoga   ga treba proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   35. Vlada je tvrdila je trgovačko društvo podnositelj zahtjeva imalo pristup sudu time što   je pokrenulo građanski postupak za naknadu štete pred Općinskim sudom u Zagrebu.   Činjenica da je sud prekinuo postupak na temelju Zakona o dopunama iz 1999. godine   nije ugrozila pravo podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak bio prekinut   samo privremeno, do donošenja novog zakona. Donošenjem Zakona o odgovornosti iz   2003. godine, podnositeljima zahtjeva dan je pristup sudu.   36. Vlada je priznala da je između naknadnog donošenja Zakona o dopunama iz 1999.   godine i Zakona o odgovornosti iz 2003. godine prošlo četiri godine. Međutim,   istaknuli su da je to razdoblje bilo bitno kraće nego u predmetu Kutić, u kojemu je Sud   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu (vidi predmet Kutić v.   Croatia, br. 48778/99, ECHR 2002-II).   37. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva osporilo je ta mišljenja. Tvrdio je da ih je   država spriječila u dobivanju naknade za oduzeta vozila time što nije donijela novi   zakon u zadanom roku.   38. Sud ponavlja kako je u članak 6. stavak 1. Konvencije ugrađeno "pravo na sud", a   jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom   u građanskim stvarima (vidi presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom od 21.   veljače 1975., Serija A br. 18., str. 13-18, stavci 28.-36.).   39. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva   se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva   uređenje od strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu   slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi   Sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju   pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena   sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne   teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između   upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi presudu u predmetu   Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996., Reports of   Judgments and Decisions 1996-IV, stavak 50.).   40. Sud nadalje podsjeća kako je u predmetima Kutić i Multiplex utvrdio povredu prava   podnositelja zahtjeva na pristup sudu prema članku 6. stavku 1. Konvencije, zbog toga   što im je, zbog intervencije zakonodavca, bila uskraćena mogućnost da sud o   njihovom zahtjevu odlučuje kroz dulje razdoblje (vidi naprijed citirani predmet Kutić   v. Croatia, br. 48778/99, stavak 33. i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak 55.,   10. srpnja 2003).   41. U ovome predmetu postupak je bio de facto prekinut od 6. studenog 1999., kad je   donesen Zakon o dopunama iz 1999. godine. Zbog tog Zakona o dopunama Općinski   sud u Zagrebu nije mogao nastaviti s ispitivanjem zahtjeva trgovačkog društva   podnositelja zahtjeva barem do srpnja 2003. godine kad je donesen novi zakon.   42. Sud smatra, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi naprijed citirane predmete   Multiplex v. Croatia i Aćimović v. Croatia, br. 61237/00, ECHR 2003-XI). da   činjenica da je trgovačko društvo podnositelji zahtjeva bilo spriječeni zakonom kroz   produljeno razdoblje da im o njihovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći   sudovi predstavlja povredu članka 6., stavka 1. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOKLA BR. 1 KONVENCIJE   43. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva nadalje je prigovorilo da ga je država lišila   imovine bez davanja odgovarajuće naknade. Pozvalo se na članak 1. Protokola br. 1.   koji glasi kako slijedi:   „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti   svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima   međunarodnoga prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje   smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje   plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni. „   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   44. Sud primijećuje da je do navodnog oduzimanja imovine došlo u kolovozu 1991.   godine i da je to bio trenutni akt, koji nije stvorio bilo kakvu trajnu situaciju. S druge   strane, Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku 5. studenog 1997. godine.   45. Sud nadalje primijećuje da iako je do zakonodavnog miješanja došlo nakon što je   Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, ono je bilo tako blisko povezano s   događajima koji su doveli do zahtjeva podnositelja zahtjeva da bi njihovo razdvajanje   stvorilo retroaktivan učinak Konvencije, što bi bilo suprotno općim načelima   međunarodnoga prava (vidi, na primjer, predmet Aćimović v. Croatia (dec.), br.   61237/00, 7. studeni 2002.).   46. Slijedi da ovaj prigovor nije sukladan ratione temporis s odredbama Konvencije u   smislu članka 35. stavka 3. i da ga treba odbiti u skladu s člankom 35., stavkom 4.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   47. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   48. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva je zatražilo 300,000 hrvatskih kuna ((HRK),   oko 40.540 eura (EUR)) na ime materijalne štete i 80.000 HRK (oko 10.810 EUR) na   ime nematerijalne štete.   49. Vlada je smatrala da su potraživani iznosi prekomjerni.   50. Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između povrede kojoj se prigovara i navodne   materijalne štete. Posebice, nije na Sudu nagađati o tome kakav bi bio ishod postupka   da je bio u skladu s zahtjevima članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, inter alia,   predmet Göçer v. the Netherlands, br. 51392/99, stavak 37., 3. listopada 2002.). Stoga   nije dosuđena nikakva materijalna šteta.   51. Međutim, Sud nalazi da je trgovačko društvo podnositelj zahtjeva pretrpjelo   nematerijalnu štetu, koja ne može biti naknađena samim utvrđenjem povrede.   Temeljeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi i imajući na umu okolnosti predmeta,   Sud podnositeljima zahtjeva dosuđuje 4.000 EUR s tog naslova, uvećane za sve   poreze koje bude potrebno zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   52. Trgovačko društvo podnositelj zahtjeva nije postavilo nikakav zahtjev u odnosu na   troškove ili izdatke. Stoga se s tog naslova ništa ne dosuđuje.   C. Zatezna kamata   53. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   PRESUDA PAPUK TRGOVINA D.D. PROTIV HRVATSKE   1. proglašava prigovor koji se odnosi na pristup sudu dopuštenim, a preostali dio zahtjeva   nedopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država trgovačkom društvu podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2.   Konvencije, isplatiti slijedeći iznos koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene   države prema tečaju važećem na dan namirenja:   (i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) sve poreze koje bude trebalo zaračunati;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   4. odbija ostatak zahtjeva trgovačkog društva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 6. listopada 2005.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Santiago QUESADA   zamjenik tajnika Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik