27912/02

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA CETVRTI ODJEL PREDMET SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Zahtjev br. 27912/02) PRESUDA STRASBOURG 3. studenoga 2009. godine Ova e presuda postati konacnom pod uvjetima propisanim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Presuda moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE U predmetu Suljagi protiv Bosne i Hercegovine, Europski sud za ljudska prava (Cetvrti odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: Nicolas Bratza, predsjednik, Lech Garlicki, Giovanni Bonello, Ljiljana Mijovi, David Th�r Bj�rgvinsson, Ledi Bianku, Mihai Poalelungi, suci, i Fato Araci, zamjenik registrara Odjela. nakon vijeanja zatvorenog za javnost, odrzanog 13. listopada 2009., donosi sljedeu presudu koja je usvojena istoga dana: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i Hercegovine (br. 27912/02) sto ga je 2. srpnja 2002. Sudu podnio drzavljanin Bosne i Hercegovine, g. Mustafa Suljagi (,,podnositelj zahtjeva"), u skladu s clankom 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija"). 2. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da domae zakonodavstvo nije postiglo ,,pravicnu ravnotezu" izmeu relevantnih interesa u smislu clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 3. Odlukom od 20. lipnja 2006. Sud je pitanje statusa zrtve podnositelja zahtjeva spojio s osnovanosti i zahtjev proglasio dopustenom. 4. I podnositelj zahtjeva i tuzena vlada dostavili su svoja pismena zapazanja (pravilo 59. stavak 1.). Osim toga, dva udruzenja, Udruzenje za zastitu deviznih stedisa u Bosni i Hercegovini iz Federacije Bosne i Hercegovine i Udruzenje graana za povrat stare devizne stednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori iz Republike Srpske, koja su bila pozvana da se umijesaju kao trea strana, dostavila su svoja pismena zapazanja (clanak 36. stavak 2. Konvencije i pravilo 44. stavak 2.). Na usmenoj raspravi stranke su dale svoje odgovore na meusobna zapazanja i zapazanja tree strane (pravilo 44. stavak 5.). 5. Rasprava je bila javna i odrzana je 10. ozujka 2009. u zgradi Suda za ljudska prava u Strasbourgu (pravilo 59. stavak 3.). Pred Sudom su se pojavili: (a) u ime Vlade ga M. MIJI, ga Z. IBRAHIMOVI, ga B. KUJUNDZI, g. A. DZOMBI, ministar financija Republike Srpske, zastupnica, zamjenica zastupnice, pomonica zastupnice, PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE ga D. ALEKSI, g. T. URAK, g. E. KUBAT, g. M. LUCI, pomonica ministra financija Republike Srpske, pomonik ministra financija Federacije Bosne i Hercegovine, savjetnik ministra financija Federacije Bosne i Hercegovine, direktor financija Brcko Distrikta Bosne i Herzegovine, Savjetnici; (b) u ime podnositelja zahtjeva g. E. SULJAGI, g. S. IMAMOVI, pravni zastupnik, pomonik pravnog zastupnika Sudu su se obratili g. Suljagi i ga Miji. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA A. Mjerodavna pozadina slucaja 6. Predmetni slucaj odnosi se na ,,staru" deviznu stednju (devizni stedni polozi nastali prije raspada Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije � SFRJ). 7. Do ekonomskih reformi 1989./90. (takozvanih Markovievih reformi, nazvanih po tadasnjem premijeru Anti Markoviu), komercijalni bankarski sustav u SFRJ sastojao se od samoupravnih osnovnih i udruzenih banaka. Osnovne banke, koje su osnovala i njima nominalno upravljala drustvena poduzea, obavljale su svakodnevne bankovne aktivnosti. Dvije ili vise osnovnih banaka mogle su formirati jednu udruzenu banku putem sporazuma o samoupravljanju, a pri tome su sacuvale svoju pravnu osobnost. U SFRJ postojalo je vise od 150 osnovnih banaka i devet udruzenih banaka (Jugobanka Beograd, Beogradska udruzena banka Beograd, Vojvoanska banka Novi Sad, Kosovska banka Pristina, Udrzena banka Hrvatske Zagreb, Ljubljanska banka Ljubljana, Privredna banka Sarajevo, Stopanska banka Skopje i Investiciona banka Titograd). 8. Uslijed velike potrebe za konvertibilnom valutom u to vrijeme, SFRJ je atraktivnim ponudama privukla radnike na privremenom radu u inozemstvu i ostale graane da uloze svoja devizna sredstva u komercijalne banke u Jugoslaviji: takvi su depoziti (polozi) osiguravali visoke kamatne iznose (godisnja kamatna stopa cesto je premasivala 10%), koje je jamcila drzava (vidjeti, npr. clanak 14(3) Zakona o deviznom poslovanju iz 1985.1 i clanak 76(1) Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama iz 1989.2). Zakon o deviznom poslovanju, objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 66/85, dopune objavljene u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br.: 13/86, 71/86, 2/87, 3/88, 59/88 i 82/90. 2 Zakon o bankama i drugim financijskim organizacijama, objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 10/89, dopune objavljene u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br.: 40/89, 87/89, 18/90, 72/90 i 79/90. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 9. Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima iz 1977.3 uveo je sustav ponovnog polaganja deviznih sredstava u Narodnu banku Jugoslavije koji su provodile komercijalne banke. Iako je sustav davao mogunost slobodnog izbora, on je komercijalnim bankama dozvoljavao da valutni rizik prenesu na drzavu i na taj su nacin prakticno sva devizna sredstva ponovno polagana. Osim toga, od Narodne banke Jugoslavije trazilo se da izdaje kredite u nacionalnoj valuti (u pocetku bez kamata) komercijalnim bankama do vrijednosti ponovno polozenih deviznih sredstava. Meutim, valja naglasiti da je takvo ponovno polaganje u pravilu bilo fiktivno, posto komercijalne banke nisu imale dovoljno likvidnih sredstava: izgleda da su komercijalne banke izvrsile ponovno polaganje ukupnog iznosa od 12,2 milijarda americkih dolara, od kojih je samo 1,7 milijarda americkih dolara (priblizno 14%) stvarno transferirano na Narodnu banku Jugoslavije (vidjeti Kovaci i ostali protiv Slovenije [CG], br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99, �� 36 i 39, ECHR 2008-...; vidjeti takoer odluku AP 164/04 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 1. travnja 2006., tocka 53). Godine 1988. prestala je praksa ponovnog polaganja (vidjeti clanak 103. Zakona o deviznom poslovanju iz 1985., u skladu s dopunom Zakona od 15. listopada 1988.). 10. Problemi nastali zbog stranih i domaih dugova SFRJ izazvali su monetarnu krizu 1980-tih godina. Nacionalno gospodarstvo bilo je na rubu kolapsa i SFRJ je poduzela zurne mjere, poput zakonskih zabrana u pogledu isplate devizne stednje (vidjeti clanak 71. Zakona o deviznim transakcijama iz 1985.). Time je devizna stednja prakticno bila zamrznuta. 11. U sklopu Markovievih reformi SFRJ je ukinula gore opisani sustav osnovnih i udruzenih banaka. Ova promjena u pravilima bankarskog poslovanja omoguila je nekim osnovnim bankama da se odluce za neovisan status, dok su druge osnovne banke postale podruznice (bez pravne osobnosti) udruzenih banaka kojima su ranije pripadale. 12. Meutim, neke od vaznih znacajki tog bankarskog sustava ostale su netaknute ovim reformama. Kao prvo, komercijalne banke i dalje su ostale ,,drustveno vlasnistvo", u konceptu koji je, iako je postojao i u drugima drzavama, u SFRJ je bio vrlo razvijen. Kao drugo, i komercijalne banke i drzava imali su financijske obveze po deviznoj stednji: stedise su imale pravo kod komercijalnih banaka podizati svoje stedne uloge u svako doba, zajedno s akumuliranim kamatama (vidjeti clanke 1035. i 1045. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978.4 godine) ili od drzave, u slucaju insolventnosti ili stecaja komercijalne banke (vidjeti clanke 1004. stavak 2. i 1007. stavak 2. Zakona o obligacionim odnosima iz 1978., clanak 18. Zakona o sanaciji, 3 Zakon o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima, objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 15/77, dopune objavljene u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br.: 61/82, 77/82, 34/83, 70/83 i 71/84. 4 Zakon o obligacionim odnosima, objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ", br. 29/78, izmjene objavljene u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br.: 39/85, 45/89 i 57/89. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE stecaju i likvidnosti banaka i drugih financijskih organizacija iz 1989.5 godine i Odluku vlade SFRJ od 23. svibnja 1990.6). 13. Godine 1991./92. SFRJ je prestala postojati. Njezinim raspadom nastalo je pet drzava sljednica: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Federativna Republika Jugoslavija (od 2006. sljednica Srbija), ,,Bivsa Jugoslavenska Republika Makedonija" i Slovenija. 14. U Bosni i Hercegovini zapoceo je surovi rat odmah nakon proglasenja njezine neovisnosti. Tijekom rata Bosna i Hercegovina preuzela je zakonska jamstva za ,,staru" deviznu stednju od SFRJ (u skladu s clankom 6. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republicki zakoni iz 1992.7). Nadalje, koncept ,,drustvenog vlasnistva" je napusten (vidjeti Zakon o prijenosu sredstava drustvene u drzavnu svojinu iz 1993.8 i Zakon o pretvorbi drustvene svojine iz 1994.9). Time su sve komercijalne banke u Bosni i Hercegovini u stvarnosti nacionalizirane. Iako je u nekim iznimnim situacijama za vrijeme rata bilo dozvoljeno koristenje ,,stare" devizne stednje, izgleda da je ova mogunost ostala samo teoretska (vidjeti odluku Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine od 18. veljace 1993.10 i odluku Narodne Banke Republike Srpske od 17. lipnja 1993.11). 15. Dana 14. prosinca 1995. stupio je na snagu Opi okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (,,Daytonski mirovni sporazum"). On je potvrdio nastavak pravnog postojanja Bosne i Hercegovine kao drzave, ali je promijenio njezino unutarnje ureenje (clanak 1. stavak 1. Aneksa 4 uz Daytonski mirovni sporazum koji jest Ustav Bosne i Hercegovine). U skladu s clankom 1. stavkom 3. Aneksa 4, Bosna i Hercegovina sastavljena je od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Daytonski mirovni sporazum nije rijesio pitanje meuentitetske granice na podrucju Brckog, ali su se stranke suglasile da se provede obvezujua 5 Zakon o sanaciji, stecaju i likvidnosti banaka i drugih financijskih organizacija, objavljen u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 84/89, izmjene objavljene u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 63/90. 6 Odluka o nacinu izvrsavanja obaveza Federacije po osnovu jemstva za devize na deviznim racunima i deviznim stednim ulozima graana, graanskih pravnih lica i stranih fizickih lica, objavljena u ,,Sluzbenom listu SFRJ" br. 27/90. 7 Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republicki zakoni, objavljena u ,,Sluzbenom listu Republike Bosne i Hercegovine" br. 2/92 od 11. travnja 1992. 8 Zakon o prenosu sredstava drustvene u drzavnu svojinu, objavljen u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske" br. 4/93 od 28. travnja 1993, izmjene objavljene u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske", br. 29/94 od 28. studenog 1994, 31/94 od 27. prosinca 1994, 9/95 od 19. lipnja 1995, 19/95 od 2. listopada 1995, 8/96 od 10. travnja 1996 i 20/98 od 15. lipnja 1998. 9 Zakon o pretvorbi drustvene svojine, objavljen u ,,Sluzbenom listu Republike Bosne i Hercegovine", br. 33/94 od 25. studenog 1994. 10 Odluka o uslovima i nacinu isplata dinara po osnovu definitivne prodaje devizne stednje domaih fizickih lica i korisenju deviza sa deviznih racuna i deviznih stednih uloga domaih fizickih lica za potrebe lijecenja i plaanja skolarine u inostranstvu, objavljena u ,,Sluzbenom listu Republike BiH" br. 4/93 od 6. ozujka 1993. 11Odluka o uslovima i nacinu davanja kratkorocnih kredita bankama na osnovu definitivne prodaje deponovane devizne stednje graana i efektivno prodatih deviza od strane graana, objavljena u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske" br. 10/93 od 15. srpnja 1993, izmjene objavljene u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske" br. 2/94 od 21. veljace 1994. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE arbitraza u skladu s pravilima UNCITRAL-a (clanak V. Aneksa 2 Daytonskog mirovnog sporazuma). U meuvremenu, ruralni dijelovi predratne opine Brcko ostali su pod nadzorom Federacije Bosne i Hercegovine, a grad Brcko pod nadzorom Republike Srpske. Arbitrazni sud je 5. ozujka 1999. donio svoju konacnu odluku. Suspendirao je sve institucije vlasti entiteta na cijelome teritoriju predratne opine Brcko i prenio sve entitetske ovlasti na novoosnovani Brcko Distrikt koji je stavljen pod iskljucivu nadleznost Bosne i Hercegovine i meunarodni nadzor. Brcko Distrikt formalno je inauguriran 8. ozujka 2000. Meutim, entitetski zakoni i dalje su se primjenjivali u Distriktu, dok ih nije modificirao supervizor za Brcko Distrikt ili Skupstina Distrikta. Svi su se entitetski zakoni dana 4. kolovoza 2006. prestali primjenjivati u Distriktu. 16. Dana 28. studenog 1997. Federacija Bosne i Hercegovine preuzela je svu odgovornost za ,,staru" deviznu stednju iz lokalnih komercijalnih banaka, kako bi ih pripremila za privatizaciju (u skladu s clankom 3. stavak 1. Zakona o utvrivanju i realizaciji potrazivanja graana u postupku privatizacije iz 1997.12 i Uredbom o ostvarivanju potrazivanja osoba koje su imale deviznu stednju u bankama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a nisu imale prebivaliste na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine iz 1999.13). Kako je podizanje ,,stare" devizne stednje bilo neostvarivo, graanima toga entiteta bila je data mogunost da svojom ,,starom" deviznom stednjom otkupe drustvene stanove u kojima su zivjeli (gdje je to doista i bio slucaj) i neka drzavna poduzea (vidjeti tocku 18. Zakona o utvrivanju i realizaciji potrazivanja graana u postupku privatizacije iz 1997., dopunjenog 21. kolovoza 2004. i 7. studenog 2007). 17. Isto tako, Republika Srpska preuzela je punu odgovornost za ,,staru" deviznu stednju kod komercijalnih banaka sa sjedistem u Republici Srpskoj (vidjeti clanak 20. Zakona o pocetnom bilansu stanja u postupku privatizacije drzavnog kapitala u bankama iz 1998., i izmjenama od 8. sijecnja 2002.14). Meutim, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, gdje se odgovornost istovremeno prenosila u pogledu svih komercijanih banaka, u Republici Srpskoj odgovornost je prenosena pojedinacno za svaku komercijalnu banku nakon njezine privatizacije. Datumi 18. sijecnja i 17. travnja 2002. jesu mjerodavni datumi za dvije najvee komercijalne banke sa ,,starom" deviznom stednjom, Banjalucku banku i Kristal banku. Proces privatizacije u Republici Srpskoj u pogledu komercijalnih banaka okoncan je 31. prosinca 2002. Graanima toga entiteta takoer je dana mogunost da svoju ,,staru" deviznu stednju iskoriste za kupnju stanova u drustvenom vlasnistvu u kojima su 12 Zakon o utvrivanju i realizaciji potrazivanja graana u postupku privatizacije, objavljen u ,,Sluzbenom listu Federacije BiH", br. 27/97 od 28. studenog 1997., imjene obavljene u ,,Sluzbenom listu Federacije BiH" br. 8/99 od 5. ozujka 1999., 45/00 od 25. listopada 2000., 32/01 od 24. srpnja 2001., 27/02 od 28. lipnja 2002., 57/03 od 21. studenog 2003., 44/04 od 21. kolovoza 2004. i 79/07 od 7. studenog 2007. 13 Uredba o ostvarivanju potrazivanja osoba koje su imale deviznu stednju u bankama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a nisu imale prebivaliste na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, objavljen u ,,Sluzbenom listu Federacije BiH", br. 44/99 od 30. listopada 1999. 14 Zakon o pocetnom bilansu stanja u postupku privatizacije drzavnog kapitala u bankama, objavljen u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske", br. 24/98 od 15. srpnja 1998. i izmjene objavljene u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske" br. 70/01 od 31. prosinca 2001. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE zivjeli kao i neke drustvene organizacije (vidjeti clanak 19. Zakona o privatizaciji drzavnog kapitala u poduzeima iz 1998.15). 18. Tijekom 2002. godine entiteti su privatizirali sve komercijalne banke u Brcko Distriktu putem sporazuma s Distriktom i odobrenjem koje je dao supervizor za Brcko Distrikt. 19. Zakoni koji su odreivali koristenje ,,stare" devizne stednje u postupku privatizacije bili su ograniceni, i cak su doveli do zlouporaba: pojavilo se nesluzbeno trziste na kojem se takva stednja ponekad prodavala za najvise 3% od njihove nominalne vrijednosti. Godine 2004., pokusavajui da poprave ovakvu situaciju, entiteti i Brcko Distrikt dogovorili su se da isplate ,,stare" stedise u gotovini i vladinim obveznicama i u tom smislu nacinili su plan otplate. Meutim, prema odluci U 14/05 Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od 2. prosinca 2005., tri plana otplate zamijenjena su jednim vazeim za cijeli teritorij Bosne i Hercegovine (vidjeti ,,Mjerodavno domae pravo i praksa", u daljnjem tekstu). B. Predmetni slucaj 20. Podnositelj zahtjeva roen je 1935. godine i zivi kod Srebrenika, Bosna i Hercegovina. 21. Sedamdesetih i osamdesetih godina radio je u vise zemalja Europe kao postar, graevinski radnik i kao nadnicar, i novac zaraen u inozemstvu polozio je kod osnovne banke sa sjedistem u Tuzli, koja je bila clanica Privredne banke Sarajevo. Za vrijeme Markovievih reformi ova banka postala je zasebna pravna osoba pod nazivom Tuzlanska banka. Banka je nacionalizirana 1994. (vidjeti tocku 14. gore u tekstu), a 1998. prodana je jednoj komercijalnoj banci sa sjedistem u Sloveniji (Nova Ljubljanska banka). 22. Nakon nekoliko neuspjelih pokusaja da podigne svoja sredstva, podnositelj zahtjeva ulozio je prijavu kod Doma za ljudska prava (institucija za ljudska prava osnovana u skladu s Aneksom 6. Daytonskog mirovnog sporazuma). Komisija za ljudska prava, koja je bila pravni sljednik Doma za ljudska prava, svojom odlukom od 6. travnja 2005. (odluka CH/98/375 et al.) utvrdila je da zakoni koji su tada bili na snazi nisu sukladni clanku 6. Konvencije (zbog nedostatka proceduralnih jamstava), kao ni clanku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju (zbog nedostatka pravicne ravnoteze izmeu relevantnih interesa). Osim odreenih opih mjera, Komisija je podnositelju zahtjeva dosudila 500 KM16 na ime nematerijalne stete i troskova postupka. 23. Dana 29. prosinca 2006. nadlezna agencija za verifikaciju obavila je procjenu ,,stare" devizne stednje podnositelja zahtjeva na 269.275,21 (vidjeti tocku 27. u daljnjem tekstu). 15 Zakon o privatizaciji drzavnog kapitala u preduzeima, objavljen u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske", br. 24/98 od 15. srpnja 1998., i izmjene objavljene u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske", br. 62/02 od 7. listopada 2002., 38/03 od 30. svibnja 2003. i 65/03 od 11. kolovoza 2003. 16 Konvertibilna marka (KM) ima istu fiksnu tecajnu stopu za euro kao i njemacka marka (DM): 1euro = 1,95583 KM PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 24. Dana 11. lipnja 2007. podnositelj zahtjeva primio je 1.000 KM (vidjeti tocku 29. u tekstu). Dana 14. svibnja 2009. podnositelju zahtjeva isplaene su prve rate glavnice i kamate na obveznice, obje s rokom dospijea na dan 27. rujna 2008., u ukupnom iznosu od 4.237,44 KM (vidjeti tocku 31. u daljnjem tekstu). 25. Izgleda da vladine obveznice ciji je rok dospijea 31. ozujka 2008. jos uvijek nisu izdane (vidjeti tocku 30. u daljnjem tekstu), a da druga rata kamata na obveznice koja dospijeva 27. ozujka 2009. jos uvijek nije plaena (vidjeti tocku 31. u daljnjem tekstu). II. MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA 26. U vezi s mjerodavnim pravom i praksom, treba pogledati odluku o dopustenosti u predmetu Jelici protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 41183/02, ECHR 2005-XII; Suljagi protiv Bosne i Hercegovine (dec.), br. 27912/02 od 20. lipnj 2006; i presudu u predmetu Jelici protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006-XII. 27. Nadalje, Zakon o izmirenju obveza po osnovi racuna stare devizne stednje iz 2006.17 stupio je na snagu 15. travnja 2006. (u daljnjem tekstu: Zakon iz 2006.) Bosna i Hercegovina obvezala se isplatiti prvotne pologe koji su polozeni u bankama na njezinom teritoriju i pripadajue kamate s 31. prosincom 1991., po prvotnoj kamatnoj stopi, umanjene za iznose koji su ve iskoristeni (vidjeti tocke 14. i 16.-17. gore u tekstu). Kamata akumulirana u razdoblju od 1. sijecnja 1992. do 15. travnja 2006. stornira se i ponovno obracunava po godisnjoj stopi od 0,5%. Verifikacija iznosa svakog od potrazitelja provest e se po upravnom postupku agencije za verifikaciju. Rok za podnosenje prijave za verifikaciju ve je produzavan u nekoliko navrata. 28. Ustavni sud Bosne i Hercegovine ispitivao je ustavnost odredbe koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0,5% za razdoblje od 1. sijecnja 1992. do 15. travnja 2006. i odlucio je da je opravdana imajui u vidu sve okolnosti, a osobito potrebu za obnovom nacionalnog gospodarstva nakon razornog rata (vidjeti odluku U 13/06 od 28. ozujka 2008., tocka 28.). 29. Svi potrazitelji koji su dobili verifikacijske certifikate (vidjeti pretposljednju recenicu tocke 27.) imaju pravo na isplatu u iznosu do 1.000 KM u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brcko Distriktu, i do 2.000 KM u Republici Srpskoj. Svi preostali iznosi bit e isplaeni putem obveznica. 30. U skladu sa Zakonom iz 2006., drzavne obveznice trebale su biti izdane do 31. ozujka 2008. Obveznice trebaju biti otplaene najkasnije do 31. prosinca 2016. uz godisnju kamatu od 2,5%. Iako je u pocetku bilo planirano izdavanje drzavnih obveznica putem Centralne banke BiH, dana 12. sijecnja 2008. Republika Srpska 17 Zakon o izmirenju obveza po osnovi stare devizne stednje, objavljen u ,,Sluzbenom glasniku Bosne i Hercegovine", br. 28/06 od 14. travnja 2006. i izmjene objavljene u ,,Sluzbenom glasniku BiH", br. 76/06 od 25. rujna 2006. i 72/07 od 26. rujna 2007. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE donijela je Zakon o izmirenju obaveza po osnovu racuna stare devizne stednje18 (u daljnjem tekstu: Zakon RS-a), skraujui razdoblje amortizacije obveznica na pet godina, te izdala svoje entitetske obveznice dana 28. veljace 2008. Dana 4. listopada 2008. Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio je Zakon RS-a ustavnim (odluka U 3/08 od 4. listopada 2008.). Sud je odlucio da su konstitutivne jedinice (entiteti i distrikt) nadlezne za reguliranje pitanja ,,stare" devizne stednje, pod uvjetom da postupaju prema Zakonu iz 2006. godine. Nakon ove odluke, Centralna banka odbila je izdati drzavne obveznice samo za neke konstitutivne jedinice. Kao rezultat toga, Federacija Bosne i Hercegovine i Brcko Distrikt morali su izdati svoje obveznice. I dok je Brcko Distrikt to ucinio dana 30. lipnja 2009., izgleda da obveznice jos uvijek nisu izdane u Federaciji Bosne i Hercegovine. 31. U meuvremenu su usvojeni otplatni planovi, i to 21. veljace 2008. za Republiku Srpsku19 i 9. travnja 2008. za Federaciju Bosne i Hercegovine i Brcko Distrikt20. Dana 24. lipnja 2009. usvojen je novi otplatni plan za Brcko Distrikt koji je sukladan onome od 9. travnja 200821. U Republici Srpskoj obveznice e biti otplaene do 28. veljace 2013. u deset rata (na dan 28. veljace i 28. kolovoza svake godine, od 28. kolovoza 2008. do 28. veljace 2013.), zajedno s kamatama na obveznice (po godisnjoj stopi od 2,5%). Prve tri rate su plaene kako je i planirano 28. kolovoza 2008., 28. veljace i 28. kolovoza 2009. U slucaju kasnjenja isplate, zatezne kamate e se plaati po zakonskoj stopi. U Federaciji Bosne i Hercegovine obveznice e se isplatiti do 27. ozujka 2015., u osam rata, na sljedei nacin: 7,5% od ukupnog duga bit e isplaeno 27. rujna 2008., 9% bit e isplaeno 27. rujna 2009., 11% bit e isplaeno 27. rujna 2010., 12% bit e isplaeno 27. rujna 2011., 13% bit e isplaeno 27. rujna 2012., 15% bit e isplaeno 27. rujna 2013., 15,5% bit e isplaeno 27. rujna 2014. i 17% bit e isplaeno 27. ozujka 2015. Kamate na obveznice (po godisnjoj stopi od 2,5%) e se plaati 27. ozujka i 27. rujna svake godine, pocev od 27. rujna 2008. do 27. ozujka 2015. godine. Prve isplate glavnog duga i kamata na obveznice (s rokom dospijea 27. rujna 2008. u oba slucaja) izvrsene su 14. svinja 2009. Izgleda da rate s datumom dospijea 27. ozujka i 27. rujna 2009. jos uvijek nisu isplaene. I u konacnici, Brcko Distrikt je dana 24. prosinca 2008., u skladu sa starim otplatenim planom, isplatio prve rate glavnog duga i kamate na obveznice (obje dospjele 27. rujna 2008.), a drugu ratu kamata na obveznice (dospjelu 27. ozujka 2009.) dana 11. lipnja 2009. U skladu s novim planom, obveznice moraju biti 18 Zakon o uslovima i nacinu izmirenja obaveza po osnovu racuna stare devizne stednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, objavljen u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske", br. 1/08 od 4. sijecnja 2008. 19 Odluka o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu verifikovanih racuna stare devizne stednje, objavljena u ,,Sluzbenim novinama Republike Srpske", br. 20/08 od 5. ozujka 2008. 20 Odluka o rasporedu po godinama dospijea obveznica Bosne i Hercegovine koje se izdaju radi izmirenja obveza po osnovi racuna stare devizne stednje za Federaciju Bosne i Hercegovine i Brcko Distrikt Bosne i Hercegovine, objavljena u ,,Sluzbenom glasniku Bosne i Hercegovine", br. 29/08 od 8. travnja 2008. 21 Odluka o emisiji obveznica Brcko Distrikta za izmirenje obveza po osnovi verificiranih racuna stare devizne stednje, objavljena u ,,Sluzbenom glasniku Brcko Distrikta", br. 19/09. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE isplaene do 31. ozujka 2015., u sedam rata, na sljedei nacin: 9,5% ukupnoga duga bit e isplaeno 30. rujna 2009., 11,5% bit e isplaeno 30. rujna 2010., 12,5% bit e isplaeno 30. rujna 2011., 14% bit e isplaeno 30. rujna 2012., 16,5% bit e isplaeno 30. rujna 2013., 17,5% bit ze isplaeno 30. rujna 2014. i 18,5% bit e isplaeno 31. ozujka 2015. Kamate na obveznice (po godisnjoj stopi od 2,5%) bit e isplaivane 31. ozujka i 30. rujna svake godine, pocev od 30. rujna 2009. do 31. ozujka 2015. Rata s rokom dospijea 30. rujna 2009. plaena je na vrijeme. U slucaju kasnjenja bilo koje slijedee isplate, plaat e se zatezna kamata po zakonskoj stopi. 32. Posto se vladine obveznice mogu otkupiti prije roka dospijea, njima se moze trgovati na burzi cim budu izdane. U Republici Srpskoj njihova trenutna trzisna vrijednost iznosi oko 90% od njihove nominalne vrijednosti. Imajui na umu da su drzavne obveznice tek nedavno izdane u Brcko Distriktu, njihova prodajna cijena na burzi jos uvijek nije konsolidirana. Kao sto je ranije ve navedeno, cini se da u Federaciji Bosne i Hercegovine obveznice jos uvijek nisu izdane. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 1. PROTOKOLA br. 1 UZ KONVENCIJU 33. Predmetni slucaj u osnovi se odnosi na usklaenost domaeg zakonodavstva koje se odnosi na ,,staru" deviznu stednju s uvjetima predvienim clankom 1. Protokola br. 1, koji glasi: ,,Svaka fizicka ili pravna osoba ima pravo na neometano uzivanje svoje imovine. Nitko ne moze biti lisen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predvienim zakonom i opim nacelima meunarodnog prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne utjecu na pravo drzave da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala koristenje imovine u skladu s opim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." A. Primjenjivost clanka 1. Protokola br. 1 34. Koncept ,,imovine" ima zasebno znacenje koje se ne ogranicava na vlasnistvo nad materijalnim dobrima. Isto kao i materijalna dobra te odreena druga prava i interesi koji predstavljaju dobra mogu se takoer smatrati ,,imovinom" u smislu clanka 1. Protokola br. 1 (vidjeti, meu ostalim odlukama, Broniowski protiv Poljske (GC), br. 31443/96, � 129, ECHR 2004-V). Tuzbeni zahtjevi, pod uvjetom da imaju dovoljnu osnovu u domaem pravu, kvalificiraju se kao ,,dobra" i na taj se nacin mogu smatrati ,,imovinom" u smislu ove odredbe (vidjeti Kopeck� protiv Slovacke (GC), br. 44912/98, � 52, ECHR 2004-IX). 35. U predmetnom slucaju podnositelj zahtjeva je nakon polaganja deviznih sredstava kod komercijalne banke stekao pravo da u svako doba podigne iz banke svoja polozena sredstva zajedno s pripadajuim kamatama, ili od drzave, u slucaju ,,ocite nesolventnosti" ili stecaja (vidjeti tocku 12. gore u tekstu). Iako je istina da su, PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE blizei se kraju svog postojanja, SFRJ i njen komercijalni bankarski sustav imali teskoa u ispunjavanju svojih financijskih obveza (vidjeti tocku 10. gore u tekstu), gore navedeno pravo se zadrzalo. 36. I pored razlicitih pristupa ovome pitanju nakon raspada SFRJ, kao i prijenosa odgovornosti s jedne razine vlasti na drugu (vidjeti tocke 14., 16.-17., 19. i 27.-32. gore u tekstu), nikada nije postojala bilo kakva sumnja u pogledu toga da su Bosna i Hercegovina i/ili njezini entiteti imali pravnu obvezu da vrate ,,staru" deviznu stednju koja je bila polozena u komercijalnim bankama na njezinom teritoriju. U tavim okolnostima Sud zakljucuje da je podnositelj zahtjeva imao potrazivanje, i da ga jos uvijek ima, koje je ,,imovina" u znacenju clanka 1. Protokola br. 1. Jamstva koje pruza ta odredba stoga se primjenjuju u predmetnom slucaju. B. Usklaenost s clankom 1. Protokola br. 1 1. Primjenjivo pravilo clanka 1. Protokola br. 1 37. Kako je Sud vise puta napomenuo, clanak 1. Protokola br. 1 obuhvaa tri zasebna pravila: prvo pravilo, navedeno u prvoj recenici prvog paragrafa, ope je naravi i iskazuje nacelo mirnog uzivanja imovine; drugo pravilo, sadrzano u drugoj recenici prvog paragrafa obuhvaa lisavanje imovine i podvrgava ga odreenim uvjetima; tree pravilo, navedeno u drugom paragrafu, potvruje da stranke potpisnice imaju pravo meu ostalim nadzirati koristenje imovine u skladu s opim interesima. Meutim, ova tri pravila nisu zasebna u smislu da nisu meusobno povezana. Drugo i tree pravilo odnose se na odreene slucajeve mijesanja u pravo na mirno uzivanje imovine i stoga ga treba tumaciti u svjetlu opeg nacela formuliranog u prvom pravilu (vidjeti, pored ostalih odluka, Beyeler protiv Italije [GC], br. 33202/96, � 98, ECHR 2000-I). 38. Podnositelj zahtjeva u predmetnom slucaju godinama nije bio u mogunosti slobodno raspolagati svojom ,,starom" deviznom stednjom. U vrijeme podnosenja zahtjeva (2. srpnja 2002.) i, sto je jos vaznije, na dan kada je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1 (12. srpnja 2002.), on je ova sredstva mogao iskoristiti za kupovinu nekih drzavnih poduzea (vidjeti tocku 16. gore). Kako je on bio vlasnikom kue u kojoj je zivio, kupovina drzavnog stana nije bila mogui izbor. Potom je uslijedio Zakon iz 2004. godine (vidjeti tocku 19. gore u tekstu) i na kraju zakoni koji su sada na snazi (vidjeti clanke 27.-32.), od kojih je svaki ogranicavao koristenje ,,stare" devizne stednje. Ovo se na Sudu nije pobijalo. U takvim okolnostima predmetni slucaj treba razmatrati po treem pravilu clanka 1. Protokola br. 1 (vidjeti Trajkovski protiv �Bivse Jugoslavenske Republike Makedonije�) (dec.), br. 53320/99, ECHR 2002-IV). 2. Opa nacela 39. Opa nacela nedavno su ponovno istaknuta u predmetu Broniowski, citirano gore, �� 147-51 (referencije izostavljene). PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (a) Nacelo zakonitosti 40. Prvi i navazniji uvjet clanka 1. Protokola br. 1 odreuje da svako mijesanje tijela vlasti u mirno uzivanje imovine mora biti zakonito: druga recenica prvog stavka dopusta lisavanje imovine samo ,,pod uvjetima predvienim zakonom", a drugi stavak potvruje da drzave imaju pravo nadzirati koristenje imovine primjenom ,,zakona". Osim toga, vladavina prava, jedno od temeljnih nacela demokratskog drustva, u osnovi je svih clanaka Konvencije. Nacelo zakonitosti takoer pretpostavlja da su primjenjive odredbe domaeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni. (b) Nacelo legitimnog cilja kod javnog/opeg interesa 41. Svako mijesanje u uzivanje prava ili slobode priznate Konvencijom mora imati legitiman cilj. Na isti nacin, u slucajevima u kojima je rijec o pozitivnoj obvezi, mora postojati legitimno opravdanje za nedjelovanje drzave. Nacelo ,,pravicne ravnoteze" sadrzane u clanku 1. Protokola br. 1 samo po sebi pretpostavlja postojanje opeg interesa zajednice. Osim toga, valja ponoviti da razna pravila ugraena u clanak 1. nisu zasebna u smislu nepovezanosti, i da se drugo i tree pravilo bave samo odreenim pojavama mijesanja u pravo na mirno uzivanje imovine. Jedan od ucinaka toga je da postojanje ,,javnog interesa" koje se trazi u drugoj recenici, ili ,,opeg interesa" koje se spominje u drugom stavku, zapravo su logicki zakljucci nacela iznesenog u prvoj recenici, tako da mijesanje u ostvarivanje prava na mirno uzivanje imovine u smislu znacenja prve recenice clanka 1. takoer mora slijediti cilj u javnom interesu. 42. Zahvaljujui neposrednom poznavanju drustva i njegovih potreba, nacionalna tijela vlasti su, u nacelu, u boljem polozaju od meunarodnog suca kada ocjenjuju sto je ,,u javnom interesu". Prema sustavu zastite ustanovljenom Konvencijom, obveza je nacionalnih tijela vlasti da urade pocetnu procjenu u vezi s postojanjem problema od javnog znacaja, nalazui mjere sto ih je potrebno primijeniti u sferi ostvarivanja prava na imovinu, ukljucujui lisavanje ili kontrolu imovine. U skladu s tim, nacionalna tijela vlasti imaju siroko polje procjene u ovome podrucju. Nadalje, pojam ,,javnog interesa" svakako je sveobuhvatan. Odluka o donosenju zakona koji se odnose na eksproprijaciju ili kontrolu imovine ili omoguuju da se kompenzacija za oduzetu imovinu vrsi iz javnih fondova obicno povlaci i razmatranje politickih, gospodarskih i socijalnih pitanja. Sud je naveo da, iako smatra prirodnim da polje slobodne procjene koje zakonodavac ima u provedbi socijalne i gospodarske politike bude siroko, e postivati procjenu zakonodavca o tome sto je to ,,u javnom interesu", pod uvjetom da takva procjena nije ocito neosnovana. Ova logika odnosi se na takve temeljite promjene u sustavu drzave kakav je prijelaz iz totalitarnog rezima u demokratsku vladavinu, reformu drzavne politicke, pravne i ekonomske strukture, i naravno, raspad drzave praen razornim ratom, fenomen koji neizbjezno povlaci donosenje velikoga broja gospodarskih i socijalnih zakona. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (c) Nacelo ,,pravicne ravnoteze" 43. Mijesanje u mirno uzivanje imovine kao i suzdrzavanje od poduzimanja radnji moraju postii pravicnu ravnotezu izmeu potreba opeg interesa zajednice i zahtjeva za zastitom temeljnih prava pojedinca. Briga za postizanjem ove ravnoteze ogleda se u cjelini u strukturi clanka 1. Protokola br. 1. Posebno je potreban razuman odnos razmjernosti izmeu sredstava koja se koriste i cilja koji se zeli postii bilo kojim mjerama koje poduzima drzava, ukljucujui i mjere koje pojedinca lisavaju njegove imovine. U svakom slucaju u kojem je doslo do povrede ovog clanka, Sud stoga mora utvrditi da li doticna osoba mora podnijeti nerazmjeran i pretjeran teret uslijed djelovanja ili nedjelovanja drzave. 44. U ocjeni postupanja u skladu s clankom 1. Protokola br. 1, Sud mora potpuno ispitati sve interese o kojima je rijec, imajui na umu ulogu Konvencije da stiti prava koja su ,,prakticna i djelotvorna". Sud mora razmotriti sto stoji iza forme i ispitati realnost situacije na koju se podnositelj zahtjeva zali. Takva procjena mora ukljucivati ne samo mjerodavne uvjete kompenzacije � ako je situacija bliska oduzimanju imovine � nego i ponasanje stranaka, ukljucujui i sredstva koja drzava koristi i njihovo ostvarivanje. U tom smislu valja naglasiti da neizvjesnost, bilo da je legislativna, administrativna ili je ishod prakse koju vlasti provode, jest cimbenik koji se mora imati u vidu kod ocjene ponasanja drzave. U slucavima gdje je doista u pitanju opi interes, na drzavnim je tijelima da reagiraju u pravo vrijeme i na odgovarajui i dosljedan nacin. 3. Primjena gore navedenih nacela na predmetni slucaj (a) Podnesci podnositelja zahtjeva 45. Iako priznaje da postoji pozitivni pomak u zakonodavstvu koje je trenutacno na snazi, podnositelj zahtjeva i dalje tvrdi da je zakonodavstvo jos uvijek neusklaeno s clankom 1. Protokola br. 1. Prije svega, prema podnositeljevu razumijevanju postojeeg zakonodavstva, on, osim pocetne isplate od 1.000 KM, nee imati pravo na druge iznose u gotovini. Podnositelj zahtjeva primio bi vladine obveznice tek na kraju amortizacijskog razdoblja (2015. godine), koje e onda moi prodati na nesluzbenom trzistu, najvjerojatnije samo za manji dio njihove nominalne vrijednosti. Podnositelj zahtjeva to smatra neprihvatljivim s obzirom na njegove godine i lose zdravstveno stanje. Kao drugo, zalio se na kamatnu stopu za razdoblje od 1. sijecnja 1992. do 15. travnja 2006. (0,5%). I na kraju, podnositelj zahtjeva tvrdi da vazei zakon ne nudi jamstva da e potrebna sredstva osigurati na vrijeme. (b) Podnesci tuzene drzave 46. Vlada je potvrdila da su domae vlasti preuzele punu odgovornost za ,,staru" deviznu stednju kod lokalnih komercijalnih banaka. Prema preliminarnim podacima, ukupni javni dug premasuje 1 milijardu eura. S obzirom na razlicite financijske PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE obveze na raznim razinama drzave i na sve okolnosti, ukljucujui i raspad SFRJ 1991./92. i rat koji je uslijedio, Vlada smatra da postojee zakonodavstvo predstavlja najbolje mogue rjesenje. U korist takve tvrdnje, Vlada je podcrtala da je zakon izraen uz pomo Meunarodnog monetarnog fonda. Sto se tice kamatne stope za razdoblje od 1. sijecnja 1992. do 15. travnja 2006., koju je podnositelj zahtjeva posebno kritizirao, Vlada je tvrdila da je takva stopa sukladna prosjecnoj kamatnoj stopi koja se primjenjuje na kratkorocne pologe za isto razdoblje. I na kraju, Vlada je odbacila zabrinutost podnositelja zahtjeva u pogledu sposobnosti domaih tijela da provedu zakon koji je na snazi. I pored pocetnih kasnjenja u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brcko Distrktu, Vlada je istaknula da su poduzete mjere, ukljucujui i kredite kod komercijalnih banaka, radi osiguravanja buduih isplata na vrijeme. (c) Podnesci tree strane 47. Trea strana je, u svome pismenom podnesku Sudu, optuzila vlasti na svim razinama za nesposobnost i korupciju. Najvise je kritiziran Zakon iz 1997. u Federaciji Bosne i Hercegovine, i isti takav zakon u Republici Srpskoj. Uvjeti su navodno bili takvi da vlasnici ,,stare" devizne stednje nisu imali drugoga izbora do prihvatiti privatizacijske certifikate umjesto njihove stednje i prodati ih na nesluzbenom trzistu za mali dio njihove nominalne vrijednosti. Takva shema, receno je, omoguila je poznatim tajkunima i ratnim profiterima koji su imali veze s vlastima da pribave dragocjen kapital gotovo besplatno. 48. Udruzenje iz Federacije Bosne i Hercegovine dodalo je da su zlouporabe nastavljene i po zakonu koji je na snazi, ali nije iznijelo nikakve dokaze. (d) Ocjena Suda 49. Prije nego sto pocnemo s ovim pitanjima, valja naglasiti da predmetni slucaj ima dugu povijest. Podnositelj zahtjeva svoj je zahtjev podnio 2. srpnja 2002., prije nego sto je Bosna i Hercegovina ratificirala Protokol br. 1, i ponovio ga nakon ratifikacije. Iako se osporavana situacija razvijala, Sud e svoju analizu ograniciti na zakone koji su trenutacno na snazi. Nadalje, Sud zeli podcrtati da smatra beznacajnim to sto je podnositelj zahtjeva podnio zahtjev prije ratifikacije Protokola br. 1 zbog kontinuiteta sporne situacije i cinjenice da su prvobitne zalbe potvrene u velikom broju situacija nakon ratifikacije (vidjeti Ceh protiv Srbije, br. 9906/04, �� 36-39, 1. srpnja 2008.). 50. Vraajui se gore navedenim opim nacelima, nema sumnje da su prva dva nacela postivana u predmetnom slucaju (vidjeti, analogno, Trajkovski, citirano gore u tekstu). Stoga e Sud nastaviti s razmatranjem glavnog pitanja, tj. jesu li sporne mjere postigle ,,pravicnu ravnotezu" izmeu relevantnih interesa u svjetlu clanka 1. Protokola br. 1. 51. Kao prvo, opepoznata je cinjenica da je globalna ekonomska kriza 1970-ih posebno tesko pogodila SFRJ. SFRJ se okrenula meunarodnom trzistu kapitala i uskoro postala jedna od najzaduzenijih zemalja svijeta. Kada je meunarodna zajednica prestala s praksom davanja kredita 1970-ih godina, SFRJ je nasla izlaz u PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE deviznoj stednji graana kojom je plaala strane dugove i financirala uvoz. Parlamentarna skupstina Vijea Europe utvrdila je da je, kao razultat toga, glavni dio prvobitnih pologa nestao prije raspada SFRJ (vidjeti Rezoluciju Vijea Europe 1410 (2004) usvojenu 23. studenog 2004. - navedena u Kovaci i ostali, gore citirano, � 188 � kao i pojasnjenja g. Erika Jurgensa). Premda je istina da su potrazivanja ,,stare" devizne stednje, kao takva, prezivjela raspad SFRJ, te da je Bosna i Hercegovina preuzela punu odgovornost za takva potrazivanja, cinjenica da su prvobitni polozi potroseni, najvjerojatnije od strane prijasnjeg rezima, objasnjava zasto Bosna i Hercegovina nije bila u stanju dopustiti nekontroliranu isplatu ovih pologa. 52. Podnositelj zahtjeva ostao je pri tvrdnji da on, prema sadasnjem zakonu, ima pravo na isplatu iznosa ne viseg od 1.000 KM u gotovini do 27. ozujka 2015. Sud, meutim, zapaza da podnositelj zahtjeva ima pravo na isplatu svoje cjelokupne devizne stednje, u osam rata, do 27. ozujka 2015., i da je ve primio 5.237,44 KM. Imajui na umu katastrofalne posljedice rata od 1992. do 1995. i reforme drzavne politicke, pravne i gospodarske strukture koje su u tijeku, Sud uvazava da ovo rjesenje ostaje u granicama slobodnog polja procjene tuzene drzave. 53. Podnositelj zahtjeva takoer je izrazio zabrinutost da nee moi prodati vladine obveznice po cijeni koja je i priblizno jednaka njihovoj nominalnoj vrijednosti. Iako je razumljiva, imajui u vidu zlouporabe do kojih je dolazilo u proslosti (vidjeti tocke 19. i 47. gore u tekstu), ovakva zabrinutost nije dokazana. Za razliku od privatizacijskih certifikata u skladu s ranijim zakonom, vladinim obveznicama izdanim prema zakonu koji je sada na snazi moze se trgovati na burzi, koje, zajedno s kamatama na obveznice (po godisnjoj stopi od 2,5%) i relativno kratkim rokom otplate, trebaju osigurati znatno visu cijenu. I doista, takve obveznice trenutacno se prodaju u Republici Srpskoj po cijeni od 90% od njihove nominalne vrijednosti. Nema razloga da se takve obveznice prodaju po nizoj cijeni u Brcko Distriktu ili u Federaciji Bosne i Hercegovine kada budu izdane. Podnositelj zahtjeva pak ne mora prodavati vladine obveznice kako bi primio svoju ,,staru" deviznu stednju. Umjesto toga, on se moze odluciti za isplatu u gotovini u osam rata. Za razliku od privatizacijskih certifikata izdanih po ranijem zakonu, vladine obveznice koje se izdaju po sadasnjem zakonu nisu stvorene da zamijene isplatu u gotovini. Naprotiv, njihova je funkcija da omogue sto raniju isplatu gotovine onima koji nisu u mogunosti ili ne zele cekati do kraja razdoblja amortizacije (27. ozujka 2015. u podnositeljevu slucaju). 54. Sto se tice kamatne stope u razdoblju od 1. sijecnja 1992. do 15. travnja 2006., koju su podnositelj zahtjeva i trea strana smatrali preniskom, Vlada je smatrala da je takva kamatna stopa odgovarala prosjecnoj kamatnoj stopi koja se primjenjivala na kratkorocne devizne pologe. Meutim, prema sluzbenom izvjesu sto ga je Vlada dostavila na zahtjev Suda, u jednom drugom predmetu (Kudi protiv Bosne i Hercegovine, br. 28971/05, od 9. prosinca 2008.), mjerodavna kamatna stopa bila je visa � u prosjeku 2,33% (4,06% u 1992. godini, 2,82% u 1993., 2,43% u 1994., 2,70% u 1995., 2,49% u 1996., 3,16% u 1997., 3,01% u 1998., 2,78% u 1999., 2,4% u 2000., 2,2% u 2001., 1,64% u 2002., 1,22% u 2003., 0,9% u 2004., 0,82% u 2005. godini). PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE Sud je takoer ustanovio da su susjedne drzave, koje su nacinile slican plan otplate, pristale platiti znatno vise kamatne stope: 5% u Hrvatskoj i 2% u Crnoj Gori i Srbiji. Ipak, imajui u vidu siroko polje procjene koje je imala tuzena drzava (vidjeti tocku 42. gore u tekstu) i, posebno, potrebu za rekonstrukcijom nacionalnog gospodarstva nakon razornoga rata, Sud ovaj cimbenik ne smatra dostatnim da bi postojee zakonodavstvo prikazalo suprotnim clanku 1. Protokola br. 1. U tom smislu, Sud se slaze s Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine (vidjeti tocku 28. gore u tekstu). 55. Iako Sud smatra da je postojee zakonodavstvo kao takvo sukladno clanku 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, slaze se s podnositeljem zahtjeva da je stanje provedbe zakona nezadovoljavajue. Dok u Republici Srpskoj ne postoje nikakve tvrdnje o kasnjenju, to nije slucaj s Federacijom BiH i Brcko Distriktom. U Brcko Distriktu su vladine obveznice, iako s rokom dospjea 31. ozujka 2008., emitirne tek 30. lipnja 2009. U Federaciji BiH cini se da obveznice, iako s rokom dospijea 31. ozujka 2008., jos uvijek nisu emitirane. Tezultat toga je da podnositelj zahtjeva jos uvijek nije u mogunosti prodati ih na burzi i tako ostvariti raniju gotovinsku isplatu (vidi tocku 53. gore). Nadalje, rate, koje prema postojeim zakonskim rjesenjima imaju rok dospijea 27. rujna 2008., isplaene su sa zakasnjenjem od skoro tri mjeseca (24. prosinca 2008.) u Brcko Distriktu i skoro osam mjeseci kasnije (14. svibnja 2009.) u Federaciji BiH. Isto tako, rata s rokom dospijea 27. ozujka 2009. isplaena je skoro tri mjeseca kasnije (11. lipnja 2009.) u Brcko Distriktu i jos uvijek nije isplaena u Federaciji BiH. 56. Sud je svjestan da ,,stara" devizna stednja, naslijeena od bivse SFRJ, predstavlja znacajan teret za sve drzave sljednice. Meutim, posto je preuzela obvezu da isplati ,,staru" deviznu stednju polozenu u bankama sa sjedistem na svome teritoriju i kako je u vezi s tim izradila plan isplate, tuzena strana mora stajati iza svojih obeanja. Nacelo vladavine prava koje cini temelj Konvencije kao i nacelo zakonitosti iz clanka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju zahtijevaju od drzava ugovornica da postuju i primjenjuju, na predvidiv i jedinstven nacin, zakone koje donose (vidi presuda Broniowski, citirana gore, tocka 184). 57. S obzirom na manjkavu provedbu domaeg zakonodavstva koje se odnosi na ,,staru" deviznu stednju, Sud zakljucuje da se podnositelj zahtjeva i dalje moze smatrati zrtvom u svrhu clanka 34. Konvencije. Zbog toga se preliminarni prigovor Vlade odbija. Prema tome, postoji povreda clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u predmetnom slucaju. II. PRIMJENA CLANKA 46. KONVENCIJE 58. Clanak 46. Konvencije glasi: ,,1. Visoke stranke ugovornice preuzimaju obvezu da postuju konacnu presudu Suda u svakom predmetu u kome su stranke. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 2. Konacna odluka Suda dostavlja se Odboru ministara koji nadgleda njenu provedbu." A. Podnesci stranaka 59. Vlada, za razliku od podnositelja zahtjeva, usprotivila se primjeni pilot-presude u predmetnom slucaju i ponovila da su sporni zakoni sukladni uvjetima navedenim u clanku 1. Protokola br. 1. B. Ocjena Suda 1. Opa nacela 60. Sud ponavlja da clanak 46. Konvencije, onako kako je tumacen u smislu clanka 1., namee tuzenoj strani pravnu obvezu da, pod nadzorom Odbora ministara, donese odgovarajue ope i/ili individualne mjere radi zastite podnositeljeva prava, za koje je Sud utvrdio da je povrijeeno. Takve mjere moraju biti donesene u odnosu na druge osobe koje se nalaze u istom polozaju kao i podnositelj zahtjeva, uglavnom rjesavajui probleme koji su doveli do povreda sto ih je Sud utvrdio (vidjeti Scozzari i Giunta protiv Italije (GC), br. 39221/98 i 41963/98, � 249, ECHR 2000-VIII; Christine Goodwin protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), br. 28957/95, � 120, ECHR 2002-VI; Lukenda protiv Slovenije, br. 23032/02, � 94, ECHR 2005-X; i S. i Marper protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), br.30562/04 i 30566/04, � 134, ECHR 2008...). To je obveza koju Odbor ministara neprestano naglasava u sklopu nadzora nad izvrsenjem presuda Suda (vidjeti, naprimjer, ResDH(97)336, IntResDH(99)434, IntResDH(2001)65 i ResDH (2006) 1). 61. Kako bi omoguio djelotvornu provedbu svojih presuda u tom smislu, Sud moze usvojiti postupak pilot-presude, sto daje mogunost da se u presudi jasno utvrdi postojanje strukturalnih problema koji leze u osnovi povreda i da se navedu posebne mjere ili radnje koje tuzena strana treba poduzeti kako bi ispravila krsenja (vidjeti Broniowski, gore citirano, �� 189-94, i Hutten-Czapska protiv Poljske (GC), br. 35014/97,�� 231-39, ECHR 2006-VIII). Ovakav pristup u prosudbi je, meutim, popraen duznim postivanjem funkcija institucija Konvencije: obveza je Odbora ministara da ocijeni provoenje individualnih i opih mjera u skladu s clankom 46. stavkom 2. Konvencije (vidjeti, analogno, Broniowski protiv Poljske (prijateljska nagodba) (CG), br. 31443/96, � 42, ECHR 2005-IX, i Hutten-Czapska protiv Poljske (prijateljska nagodba) (GC), br. 35014/97, � 42, ECHR 2008-...). 62. Drugi vazan cilj postupka pilot-presude je potaknuti tuzenu stranu da rijesi veliki broj pojedinacnih slucajeva koji su nastali iz istog strukturalnog problema na domaoj razini, i tako primijeni nacelo supsidijarnosti na kojem pociva sustav Konvencije. Zadatak Suda, kako je odreeno u clanku 19., a to je da ,,osigura postivanje obveza koje su clanice potpisnice preuzele po Konvenciji i protokolima uz Konvenciju", ne postize se uvijek najbolje ponavljanjem istih nalaza u velikom broju slucajeva (vidjeti, analogno, E.G. protiv Poljske (dec), br. 50425/99, � 27, ECHR PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE 2008-...). Cilj postupka pilot-presude je omoguiti da se na najbrzi i najucinkovitiji nacin rijesi lose funkcioniranje pravnog sustava drzave, koje se odrazava na zastitu prava iz Konvencije o kojima je ovdje rijec (vidjeti Wokenberg i drugi protiv Poljske (dec), br. 50003/99, � 34, ECHR 2007-XIV). Iako aktivnost tuzene strane treba, prije svega, biti usmjerena na rjesavanje takvog loseg funkcioniranja i na uvoenje, gdje je to mogue, djelotvornih domaih pravnih lijekova u pogledu povreda o kojima je ovdje rijec, ona takoer moze ukljuciti i ad hoc rjesenja, kao sto su prijateljske nagodbe s podnositeljima zahtjeva ili jednostrane ponude za ispravak krsenja, u skladu s uvjetima koje postavlja Konvencija. Sud moze odluciti da obustavi razmatranje svih slicnih slucajeva, dajui tako tuzenoj drzavi mogunost da ih rijesi na takve razne nacine (vidjeti, analogno, Broniowski, gore citirano, � 198, i XenidesArestis protiv Turske, br. 46347/99, � 50, 22. prosinca 2005.). Meutim, ako tuzena drzava ne donese takve mjere nakon donosenja pilot-presude i nastavi da krsi Konvenciju, Sud nee imati drugoga izbora do nastaviti s razmatranjem svih slicnih zahtjeva koji se nalaze pred Sudom i donijeti presude kako bi osigurao djelotvorno postivanje Konvencije (vidjeti, analogno, E.G. protiv Poljske, gore citirano, � 28). 2. Primjena nacela na predmetni slucaj 63. Povreda koju je Sud nasao u predmetnom slucaju pogaa mnogo osoba. Prema podacima Meunarodnog monetarnog fonda, vise od cetvrtine stanovnistva Bosne i Hercegovine imalo je ,,staru" deviznu stednju (vidjeti Bosna i Hercegovina: Odabrana ekonomska pitanja, Izvjese MMF-a, br. 04/54, ozujak 2004. str. 26.). Osim toga, Sudu je ve vise od 1.350 slicnih zahtjeva dostavljeno u ime vise od 13.500 podnositelja zahtjeva. To predstavlja ozbiljnu prijetnju buduoj ucinkovitosti mehanizma Konvencije. Stoga Sud smatra prikladnim primijeniti postupak pilotpresude u predmetnom slucaju, bez obzira na protivljenje Vlade u tom smislu. 64. Iako, u nacelu, Sud nije obvezan odreivati koje bi mjere tuzena strana trebala poduzeti da bi ispunila obveze tuzene drzave po clanku 46. Konvencije, u vezi sa sustavnim problemom koji je identificiran u predmetnom slucaju, Sud smatra da su bez sumnje potrebne ope mjere na nacionalnoj razini za izvrsenje predmetne presude. Sud narocito smatra da se vladine obveznice moraju izdati i svaka zaostala rata isplatiti u Federaciji BiH u roku od sest mjeseci od dana konacnosti presude. U istome roku Federacija BiH takoer se mora obvezati da plati zatezne kamate po zakonskoj stopi, kako su to ucinile Republika Srpska i Brcko Distrikt (vidi tocku 31. gore) u slucaju kasnjenja s isplatom bilo koje sljedee rate. Sto se tice ranijih kasnjenja, Sud za sada ne smatra nuznim naloziti da adekvatna naknada bude dodijeljenja svim osobama koje su pogoene tim kasnjenjem. Ukoliko, meutim, tuzena strana propusti usvojiti ope mjere na koje je ukazano i nastavi s krsenjima Konvencije, Sud moze ponovno razmatrati dosuivanje naknade u nekom buduem primjerenom slucaju. 65. Imajui u vidu mnoge slicne zahtjeve koji su u postupku pred Sudom: (i) Sud odlucuje da odgodi postupke na sest mjeseci od dana konacnosti presude u svim slucajevima koji se odnose na ,,staru" deviznu stednju u PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE Federaciji BiH i Brcko Distriktu u kojima su podnositelji zahtjeva pribavili potvrde o verifikaciji (vidi, slicno, Burdov protiv Rusije (br. 2), br. 33509/04, tocka 146, 15. sijecanj 2009.). Ova odluka nee imati utjecaja na ovlast Suda da u svakom trenutku proglasi nedopustenim svaki takav slucaj ili ga brise s liste predmeta u skladu s Konvencijom. (ii) Sud moze, u skladu s Konvencijom, proglasiti nedopustenim svaki slucaj koji se odnosi na ,,staru" deviznu stednju u kojem podnositelj zahtjeva nije pribavio potvrdu o izvrsenoj verifikaciji, zbog toga sto je utvrdio povredu clanka 1. Protokola br. 1 samo u pogledu kasnjenja u provedbi postojeeg zakonodavstva (vidi tocku 55. gore), a oni koji nisu pribavili potvrdu o verifikaciji ne mogu se smatrati pogoenim ovim kasnjenjima (vidi tocku 29. gore). Slijedom izlozenoga, tuzena strana mora osigurati produljenje mjerodavnih rokova za najmanje sest mjeseci od dana konacnosti ove presude kako bi svatko imao priliku da pribavi potvrdu o verifikaciji. (iii) Na kraju, Sud moze proglasiti nedopustenim svaki slucaj koji se odnosi na ,,staru" deviznu stednju u Republici Srpskoj, cak i ako su podnositelji zahtjeva pribavili potvrde o verifikaciji, iz razloga sto u tom entitetu nije bilo kasnjenja u provedbi mjerodavnog zakonodavstva. III. ZAHTJEV CLANKA 41. KONVENCIJE 66. Clanak 41. Konvencije glasi: ,, Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije ili dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci" A. Steta 67. U vezi s materijalnom stetom, podnositelj zahtjeva ponovio je svoje prigovore na postojee zakonodavstvo: on je potrazivao trenutacnu isplatu cjelokupne stare devizne stednje i vee zatezne kamate. Vlada se nije slozila s tim. Sud napominje da je odbacio ove prigovore (vidjeti tocke 51.-54. gore u tekstu). Prema tome, Sud takoer odbacuje podnositeljev zahtjev za isplatom naknade za materijalnu stetu. 68. Nadalje, podnositelj zahtjeva potrazivao je naknadu u iznosu od 20.000 KM na ime nematerijalne stete. Vlada je tvrdila da je zahtjev neopravdan. Meutim, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva ocigledno pretrpio izvjesnu nematerijalnu stetu kao rezultat povrede Konvencije koja je ustanovljena u ovome predmetu. Presuujui na pravicnoj osnovi u skladu s clankom 41. Konvencije, Sud podnositelju zahtjeva dosuuje iznos od 5.000 eura po ovoj tocki, uveanih za sve poreze koji bi mu se mogli zaracunati na ovaj iznos. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE B. Troskovi i izdaci 69. Podnositelj zahtjeva ve je dobio od Suda iznos od 850 eura na ime pravne pomoi za pismene predstavke u postupku, zatim 1.350 eura uveanih za putne troskove u vezi s pojavljivanjem na rocistu i iznos od 300 eura na ime troskova prevoenja. Dana 20. ozujka 2009. podnositelj zahtjeva potrazivao je naknadu za dodatne troskove prevoenja u iznosu od 729 eura. Vlada je tvrdila da je ovaj zahtjev postavljen izvan roka. 70. Iako je tocno da je podnositelj zahtjeva trebao dostaviti svoj zahtjev do 1. veljace 2009. (kako je nalagao Sud u svome dopisu od 15. prosinca 2008.), ili najkasnije na rocistu odrzanom 10. ozujka 2009., Sud smatra potrebnim podnositelju zahtjeva u cijelosti nadoknaditi dodatne troskove prevoenja. IZ NAPRIJED NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Presuuje da se podnositelj zahtjeva jos uvijek moze smatrati zrtvom u smislu clanka 34. Konvencije i odbacuje raniji prigovor Vlade; 2. Presuuje da je doslo do povrede clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju; 3. Presuuje da gore navedena povreda predstavlja sustavni problem; 4. Presuuje da tuzena strana mora, u roku od sest mjeseci od dana kada presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, osigurati: (a) da vladine obveznice budu izdane u Federaciji Bosne i Hercegovine; (b) da sve neisplaene rate budu isplaene u Federaciji Bosne i Hercegovine; (c) da se Federacija Bosne i Hercegovine obveze da e isplatiti zatezne kamate po zakonskoj stopi u slucaju kasnjenja isplate svake sljedee rate; 5. Odlucuje da, u razdoblju od sest mjeseci od dana kada ova presuda postane konacnom, obustavi postupke u svim predmetima koji se odnose na "staru" deviznu stednju u Federaciji Bosne i Hercegovine i Distriktu Brcko, u kojima su podnositelji zahtjeva pribavili potvrdu o verifikaciji, bez utjecaja na ovlast Suda da u svakom trenutku svaki takav predmet proglasi nedopustenim ili ga skine s liste predmeta pred Sudom u skladu s Konvencijom. 6. Presuuje (a) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda postala konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, iznos od 5.000 eura (pettisua eura) na ime nematerijalne stete, kao i PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE iznos od 729 eura (sedamstotinadvadesetdevet eura) na ime troskova i izdataka, preracunato u konvertibilne marke po tecaju vazeem na dan isplate, uveanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaracunati na taj iznos; (b) da se nakon proteka razdoblja od tri mjeseca, sve do isplate, treba plaati obicna kamata na navedene iznose po stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 7. Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu nadoknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 3. studenog 2009. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. Fatos Araci Zamjenik registrara Nicolas BRATZA Predsjednik U skladu s clanom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, izdvojeno misljenje sutkinje Mijovi dano je u prilogu ove presude. PRESUDA SULJAGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE IZDVOJENO MISLJENJE SUTKINJE MIJOVI Iako sam glasovala o svim tockama u izreci presude kao i veina clanova Vijea, moje misljenje u vezi s povredom clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju razlikuje se u izvjesnoj mjeri od gledista izrazenih u presudi. Prema predmetnoj presudi, clanak 1. Protokola br. 1 prekrsen je zbog manjkave primjene domaeg zakonodavstva koje se odnosi na "staru" deviznu stednju, dok, prema mome vlastitom misljenju, krsenje treba utemeljiti na rjesenjima i mjerama sadrzanim u zakonodavstvu o kojem je ovdje rijec. Vijee je utvrdilo da je postojee zakonodavstvo, kao takvo, sukladno clanku 1. Protokola br. 1, a da je stanje njegove primjene nezadovoljavajue (naime, zato sto vladine obveznice jos uvijek nisu izdane u Federaciji Bosni i Hercegovini i sto neke rate jos uvijek nisu plaene). Moje je stajaliste, meutim, da vazee zakonodavstvo � mozda je bolje rei osporene mjere � same po sebi nisu postigle "pravicnu ravnotezu" izmeu zahtjeva opeg interesa zajednice i potrebe za zastitom prava pojedinaca. Problem "stare" devizne stednje ima dugu povijest i, kao sto je istaknuto u presudi, datira jos iz 1980-tih. Problem je opstao i nakon raspada SFRJ, a Bosna i Hercegovina je preuzela punu odgovornost za ovu vrstu potrazivanja. Prema preliminarnim podacima, ukupni javni dug premasuje 1 milijardu eura. Imajui na umu sveukupnu situaciju, a iznad svega potrebu za obnovom nacionalnog gospodarstva, razumljivo je prihvatiti da se vlasnicima takozvanih ,,zamrznutih" bankovnih racuna ne moze isplaivati njihov novac bez pazljivo nacinjenog plana isplata. To je dio obrazlozenja presude koji podrzavam. U cemu se ja ne slazem s Vijeem meutim jest u vezi sa zakonskom odredbom koja se odnosi na smanjenje kamatne stope na 0,5% za razdoblje od 1. sijecnja 1992. do 15. travnja 2006., sto je mjera koju ne smatram opravdanom niti razmjernom. U skladu sa sluzbenim izvjesem koji je dostavila Vlada (vidjeti presudu, tocka 54.), ocito je da je mjerodavna kamatna stopa puno visa � 2,33% (u prosjeku). U usporedbi s kamatnom stopom u susjednim zemljama22 koje su imale manje ili vise slicne katastrofalne posljedice oruzanih sukoba i s reformama koje su u tijeku, i koje su izradile slicne planove isplate ,,stare" devizne stednje, ova kamatna stopa od 0,5% je najniza. Vijee je smatralo da ovo pitanje spada ,,u polje slobodne procjene drzave", dok, po mojemu misljenju, ovakva kamatna stopa sama po sebi bila bi vise nego dovoljna za ocjenu postojeeg zakonodavstva suprotnim clanku 1. Protokola br.1. S druge strane, da se Vijee odlucilo za ovakvo misljenje, onda bi ili drzava ili njezini entiteti i Brcko Distrikt morali donijeti nove zakone, sto bi se kasnije moglo pokazati kao nesto sto oduzima vise vremena, sto je ekonomski izazovno i upitno i vrlo obeshrabrujue za gotovo cetvrtinu populacije u Bosni Hercegovini � ljude koji nisu samo umorni od cekanja, nego su u poodmakloj zivotnoj dobi i beznau. Iz tog razloga sam odlucila glasovati kao i veina clanova Vijea. 22 5% u Hrvatskoj i 2% u Srbiji i Crnoj Gori 22