28971/05

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   ČETVRTI ODJEL   PREDMET KUDIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE   (Zahtjev br. 28971/05)   PRESUDA   STRASBOURG   9. prosinac 2008. godine   Ova Presuda postat će konačnom pod uvjetima propisanim člankom 44. § 2.   Konvencije. Presuda može biti predmetom redakcijskih izmjena.   U predmetu Kudić protiv Bosne i Hercegovine,   Europski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Nicolas Bratza, predsjednik   Lech Garlicki,   Giovanni Bonello,   Ljiljana Mijatović,   Päivi Hirvelä,   Ledi Bianku,   Nebojša Vučinić, suci, i   Lawrence Early, registrar Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost, održanog dana 18. studenoga 2008. godine,   donosi sljedeću presudu usvojenu istoga dana.   POSTUPAK   1.   Postupak u ovome predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i   Hercegovine broj: 28971/05, koji su Sudu podnijeli državljani Bosne i Hercegovine   g. Enver Kudić i gđa Mesuda Kudić (podnositelji zahtjeva), u skladu s člankom 34.   Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Konvencija), dana   26. srpnja 2005. godine.   2.   Podnositelje zahtjeva zastupao je g. M. Spaho koji obavlja odvjetničku   djelatnost u Sarajevu. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je zastupnica,   gđa Monika Mijić.   3.   Dana 29. svibnja 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je o   zahtjevu obavijestiti Vladu. U skladu s odredbama članka 29. stavak 3. Konvencije,   odlučeno je istovremeno ispitati osnovanost i dopustivost zahtjeva.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI SLUČAJA   4.   Podnositelji zahtjeva rođeni su 1928. i 1933. godine i žive u Bihaću.   5.   Prije raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ)   podnositelji zahtjeva položili su novčane iznose u stranoj valuti na bankovne račune   kod tadašnje Privredne banke Sarajevo, Glavna podružnica Bihać. U Bosni i   Hercegovini, kao i u drugim državama sljednicama bivše SFRJ, uobičajeni termin za   takvu štednju je “stara” devizna štednja (za mjerodavne informacije vidjeti odluku u   slučaju Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2005- ...).   6.   Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da podignu svoja sredstva, podnositelji   zahtjeva pokrenuli su sudske postupke s tužbenim zahtjevom za povrat cijeloga   iznosa svoje “stare” devizne štednje s dospjelim kamatama.   7.   Presudom Općinskog suda u Bihaću od 3. prosinca 1993. Privredna banka   Sarajevo, Glavna podružnica Bihać obvezana je podnositeljima zahtjeva isplatiti   54.469,42 njemačkih maraka (DEM), 19.257,25 švicarskih franaka, 81.12 francuskih   franaka, 60.120,49 austrijskih šilinga, 185.61 kanadskih dolara, 231.86 američkih   dolara, 163.39 nizozemskih guldena i 22.217,60 talijanskih lira, uz zatezne kamate   na navedene iznose po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne   uloge u stranoj valuti po viđenju, i to u valuti glavnice počevši od 1. siječnja 1992. pa   do konačne isplate, kao i sudske troškove u iznosu od 1.940 njemačkih maraka.   Presuda je postala pravomoćna dana 12. lipnja 1994.   8.   Dana 9. travnja 1997. Općinski sud u Bihaću donio je rješenje o izvršenju.   Ovršni je postupak odgađan tijekom razdoblja od 12. siječnja 1998. do 12. rujna   2001. godine.   9.   U međuvremenu, dana 28. studenoga 1997. tražbina podnositelja zahtjeva   utvrđena presudom postala je javni dug u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i   realizaciji tražbina građana u postupku privatizacije (Zakon o tražbinama građana) iz   1997.   10.   Dana 6. travnja 2005. Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu   Bosne i Hercegovine (Povjerenstvo za ljudska prava) utvrdilo je kršenje članka 6.   Konvencije i članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, zbog propusta domaćih sudova   da izvrše presudu od 3. prosinca 1993. Povjerenstvo je naložilo Federaciji Bosne i   Hercegovine da osigura potpunu provedbu predmetne presude u roku od dva   mjeseca, da isplati iznos koji je jednak iznosu od 255 eura, na ime nematerijalne štete   u roku od tri mjeseca, te da isplati zatezne kamate nakon isteka navedenog   vremenskog roka uz godišnju kamatu od 10%.   11.   je odredilo Povjerenstvo za ljudska prava.   12. Presuda od 3. prosinca 1993. u potpunosti je izvršena 5. lipnja 2007.   Dana 28. listopada 2005. podnositeljima zahtjeva isplaćena je naknada koju   (podnositeljima zahtjeva isplaćen je glavni dug, zatezne kamate i sudski troškovi u   iznosima određenim u presudi).   II.   MJERODAVNO PRAVO I PRAKSA   13.   Kao mjerodavno pravo i praksu pogledati odluku o dopustivosti Jeličić, gore   navedena; Suljagić protiv Bosne i Hercegovine, odluka br. 27912/02 od 20. lipnja   2006; presuda Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, ECHR 2006- ...;   Pejaković i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 337/04, 36022/04 i 45219/04 od   18. prosinca 2007.   PRAVO   14.   Podnositelji zahtjeva žalili su se zbog neprovođenja konačne i provedbene   presude donesene u njihovu korist. Oni su se pozivali na članak 6. Konvencije i   članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.   U mjerodavnom dijelu članka 6. propisano je:   „Pri utvrđivanju građanskih prava i obveza ..., svatko ima pravo na pravedno suđenje   i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom   ustanovljenim sudom.“   Članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju glasi:   „Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine.   Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima   predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države na primjenu   takvih zakona koje smatra potrebnima da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s   općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“   I.   DOPUSTIVOST   15.   Vlada je tvrdila kako podnositelji zahtjeva više ne mogu isticati da su žrtve u   smislu članka 34. Konvencije, pošto je predmetna presuda izvršena i Povjerenstvo za   ljudska prava potvrdilo je navodno kršenje i dosudilo naknadu.   16.   ljudska prava, predstavlja odgovarajuću i dovoljnu pravnu satisfakciju.   17. U skladu s utvrđenom praksom Suda, odluka ili mjera donesena u korist   Podnositelji zahtjeva osporili su da naknada, koju je dosudilo Povjerenstvo za   podnositelja zahtjeva, u načelu, nije dovoljna da bi ga lišila statusa „žrtve“, ukoliko   domaća tijela nisu priznala kršenje (bar u biti) i pružila pravnu satisfakciju za to   (vidjeti odluku o dopustivosti u gore navedenom predmetu Jeličić). Nadalje se   napominje da pravna satisfakcija koju pružaju domaća tijela mora biti odgovarajuća i   dostatna (vidjeti Višnjevac protiv Bosne i Hercegovine, odluka br. 2333/04, 24.   listopad 2006).   Kako je Sud već utvrdio u predmetima koji se odnose na dužinu postupka,   jedna od značajki odgovarajuće pravne satisfakcije, koja može dovesti do prekida   statusa žrtve, odnosi se na dosuđeni iznos kao ishod korištenja domaćeg pravnog   lijeka (vidjeti Cocchiarella protiv Italije, [GC], br. 64886/01, § 93, ECHR 2006-...,   ili Scordino protiv Italije (br. 1) [GC], br. 36813/97, § 202, ECHR 2006-...). Pošto se   ovršni postupak smatra sastavnim dijelom „sudskog postupka“ u svrhu članka 6.   Konvencije (vidjeti noviju odluku Wasserman protiv Rusije (br. 2), br. 21071/05, §   51, od 10. travnja 2008), načela usvojena u vezi s predmetom koja se odnose na   dužinu postupka mogu se isto tako primijeniti u situaciji kada se podnositelj zahtjeva   žali na odugovlačenje izvršenja konačne i provedbene presude u njegovu korist (kao   u predmetnome slučaju).   18.   U predmetnome slučaju Sud zapaža da je u vrijeme donošenja odluke   Povjerentva za ljudska prava ovršni postupak trajao dulje od dvije godine i osam   mjeseci nakon što je Bosna i Hercegovina ratificirala Konvenciju. Pravedna naknada   koju je dosudilo Povjerenstvo za ljudska prava nije u prihvatljivom omjeru s onim   što bi Sud mogao dosuditi prema članku 41. Konvencije za isto razdoblje (kako je   opisano u presudi Jeličić, citiranoj gore u tekstu). Pravedna naknada se, stoga, ne   može smatrati odgovarajućom u okolnostima ovoga slučaja (vidjeti, analogijom,   načela utvrđena u presudi Cocchiarella, gore citirano, §§ 65-107, ili Scordino, gore   citirano, §§ 173-216). Nadalje, ovršni postupak trajao je dulje od dvije godine nakon   što je Povjerenstvo za ljudska prava donijelo odluku.   Prema tome, prigovor Vlade mora biti odbijen.   19.   Sud smatra da zahtjev nije očigledno neosnovan u smislu članka 35. stavak 3.   Konvencije. Sud dalje zapaža da zahtjev nije nedopustiv po bilo kojoj drugoj osnovi.   Prema tome, zahtjev se mora proglasiti dopustivim. U skladu sa svojom odlukom da   primijeni članak 29. stavak 3. Konvencije (vidi paragraf 3. gore), Sud će odmah   razmatrati i osnovanost ovoga predmeta.   II.   NAVODNO KRŠENJE ČLANKA 6. § 1. KONVENCIJE I ČLANKA 1.   PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU   20.   Sud zapaža da je predmetni slučaj skoro istovjetan slučaju Jeličić (gore   navedena) i Pejaković i drugi (gore navedena), u kojima je Sud ustanovio kršenje   članka 6. Konvencije, kao i kršenje članka 1. Protokola br.1 uz Konvenciju. Imajući   u vidu dužinu vremena u kojem presuda u predmetnom slučaju nije provedena   (gotovo pet godina nakon dana ratifikacije Konvencije), i pošto je razmotrio sve   mjerodavne okolnosti, Sud smatra da nema nikakvog razloga da odstupi od svoje   ranije sudske prakse.   Prema tome, postoji kršenje članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola br. 1.   uz Konvenciju.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   21.   Člankom 41. Konvencije propisuje se:   „Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutarnje pravo visoke   stranke ugovornice u pitanju omogućuje samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to   potrebno, pružiti pravednu naknadu oštećenoj stranci.“   A. Odšteta   22.   Podnositelji zahtjeva postavili su zahtjev za naknadu nematerijalne štete u   iznosu od 5.000 eura pojedinačno.   23.   24.   Vlada je tvrdila da su traženi iznosi previsoki.   Sud smatra da su podnositelji zahtjeva očigledno pretrpjeli izvjestan   nematerijalni gubitak kao posljedicu kršenja Konvencije, koje je utvrđeno u   predmetnom slučaju, a za što podnositelji zahtjeva moraju biti obeštećeni. Imajući u   vidu dosuđene iznose u sličnim slučajevima (vidjeti Jeličić, gore navedena, i   Pejaković i drugi, gore navedena), kao i ranije dosuđenu naknadu podnositeljima   zahtjeva (vidjeti točku 8. gore u tekstu), i temeljeći svoju ocjenu na pravednoj   osnovi, kako je to naloženo člankom 41. Konvencije, Sud dosuđuje podnositeljima   zahtjeva ukupan iznos od 1.300 eura plus svi porezi koji mogu biti određeni na ovaj   iznos.   B. Troškovi i izdaci   25.   Podnositelji zahtjeva nisu tražili naknadu na ime troškova i izdataka.   C. Zatezne kamate   26.   Sud smatra primjerenim da se zatezne kamate temelje na najnižoj kreditnoj   stopi Europske središnje banke uvećanoj za 3% (tri posto).   IZ NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1.   2.   3.   4.   Proglašava zahtjev dopustivim;   Presuđuje da postoji kršenje članka 6. Konvencije;   Presuđuje da postoji kršenje članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;   Presuđuje   (a) da tužena država, u roku od tri mjeseca od dana kada je ova presuda   postala konačna u skladu s člankom 44. stavak 2. Konvencije, isplati   podnositeljima zahtjeva ukupan iznos od 1.300 eura (tisućuitristo eura) na   ime nematerijalne štete, preračunat u konvertibilne marke po stopi koja se   primjenjuje na dan isplate, plus sve poreze koji mogu biti obračunati na gore   navedeni iznos;   (b) da će se nakon isteka razdoblja od tri mjeseca do konačne isplate plaćati   kamata po viđenju na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj   stopi Europske središnje banke za razdoblje neizmirenja, uvećane za 3% (tri   posto);   5.   Odbija preostali dio zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.   Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanom obliku dana   9. prosinca 2008. godine, u skladu s pravilom 77. stavci 2. i 3. Pravila Suda.   Lawrence Early   Registrar   Nicolas Bratza   Predsjednik   6