29182/03

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET KOZLICA PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 29182/03)   PRESUDA   STRASBOURG   2. studeni 2006.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   U predmetu Kozlica protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,   gđa N. VAJIĆ,   g. A. KOVLER,   gđa. E. STEINER,   g. S K. HAJIYEV,   g. D.SPIELMANN,   g. S.E. JEBENS suci,   i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 12. listopada 2006. godine   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 29182/03)   protiv Republike Hrvatske kojeg je 8. srpnja 2003. godine hrvatski državljanin g. Kadrija   Kozlica („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .   2.   Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 12. siječnja 2005. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru   Podnositelja zahtjeva zastupao je g. B. Spiz, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku   koji se odnosi na duljinu postupka. Primjenjujući članak 29. stavka 3. Konvencije odlučio je   istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.   ČINJENICE   I.   OKOLNOSTI PREDMETA   4.   Podnositelj zahtjeva je rođen 1938. godine i živi u Orašju, Bosna i   Hercegovina.   A. Građanski postupak   5.   Dana 25. studenog 1994. godine podnositelj zahtjeva je Općinskom sudu u   Zagrebu podnio građansku tužbu protiv poduzeća V. („poslodavac“) i osiguravajućeg društva   C.O. tražeći naknadu štete za povredu na radu u iznosu od 96.700 hrvatski kuna (HRK).   6.   Sud je održao ročišta 2. lipnja i 30. studenog 1999. godine te 21. veljače 2001.   godine.   7.   U razdoblju od svibnja 1998. i listopada 2000. godine podnositelj zahtjeva   dostavio je četiri požurnice hitno tražeći od suda da zakaže raspravu i ubrza postupak.   8. Dana 21. veljače 2001. godine Općinski sud je donio presudu kojom je odbio   zahtjev podnositelja zahtjeva. Podnositelj zahtjeva se žalio 6. ožujka 2001. godine   Županijskom sudu u Zagrebu.   9.   Dana 26. ožujka 2001. godine podnositelj je zatražio oslobađanje od plaćanja   sudskih pristojbi na žalbu. Budući da je za zahtjev podnositelja zahtjeva za oslobođenje   nadležan Općinski sud, Županijski sud mu je vratio spis radi donošenja odluke o tome.   Ročište pred Općinskim sudom zakazano za 14. siječnja 2003. godine odgođeno je jer   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   podnositelj zahtjeva nije primio poziv zbog toga što je promijenio adresu. Slijedeće ročište   zakazano za 3. lipnja 2003. godine odgođeno je zbog bolesti suca kojemu je predmet   dodijeljen u rad. Na koncu, ročište na kojemu je podnositelj zahtjeva dao potvrdu o svom   prihodu i imovini održano je 13. svibnja 2004. godine. Dana 24. svibnja 2004. godine   podnositelju zahtjeva je dostavljena odluka u njegovu korist kojom je oslobođen od plaćanja   sudske pristojbe na žalbu. Nakon toga je spis poslan natrag na Županijski sud radi donošenja   odluke po žalbi podnositelja zahtjeva.   10.   Dana 5. travnja 2005. godine Županijsku sud je odbio žalbu. Presuda je   dostavljena podnositelju zahtjeva 25. travnja 2005. godine. Protiv ove presude nije dopuštena   revizija Vrhovnome sudu (vidi stavak 14. ove presude).   B.   Postupak pred Ustavnim sudom   11.   U međuvremenu, dana 23. srpnja 2002. godine podnositelj zahtjeva je podnio   ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske prigovorivši duljini građanskog postupka.   12. Dana 17. travnja 2003. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositelja   zahtjeva. Presudio je da je do odgode došlo zbog složenosti predmeta i ponašanja podnositelja   zahtjeva. Utvrdio je da je podnositelj doprinio duljini postupka na način da je zatražio   oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi tek nakon što se žalio na prvostupanjsku presudu.   II.   MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   A.   Zakon o Ustavnom sudu   13.   Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike   Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – u daljnjem tekstu „Zakon   o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:   „1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku   odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a   potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle   nastati teške i nepopravljive posljedice.   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga   članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno   odlučiti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja. Rok za   donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u "Narodnim novinama".   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama   podnositelja ili o sumnji ili optužbi zbog njegova kažnjivog djela nije odlučio u razumnom roku.   Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke   za njezinu isplatu.“   B. Izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku   14.   Dana 6. studenog 1999. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i   dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 112/1999 od 29. listopada   1999. godine). Njime je povišen zakonski prag za podnošenje revizije Vrhovnome sudu sa   3.000 na 100.000 HRK. To znači, da bi od tada takva revizija bila dopuštena ratione valoris u   netrgovačkim stvarima, vrijednost predmeta spora treba premašiti ovaj zadnji iznos. Tim je   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   izmjenama i dopunama također propisana njihova trenutna primjena na postupke koji su u   tijeku, osim u predmetima u kojima je već bila podnesena revizija.   PRAVO   I.   NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG DULJINE   POSTUPKA   15.   Podnositelj zahtjeva je prigovorio da je duljina postupka bila nesukladna sa   zahtjevom „razumnoga roka“, propisanim člankom 6., stavkom 1. Konvencije koji glasi kako   slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj…“   16.   Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir počelo 6. studenog 1997.   godine, dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Međutim, pri ocjeni   razumnosti vremena koje je proteklo od toga datuma, treba uzeti u obzir stanje postupka u to   vrijeme. S tim u vezi Sud primijećuje da je postupak počeo 25. studenog 1994. godine, kad je   podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu protiv poslodavca i osiguravajućeg društva   C.O. Dakle, već je prije ratifikacije trajao gotovo tri godine.   17.   Postupak u predmetu je još uvijek bio u tijeku 17. travnja 2003. godine kad je   Ustavni sud donio svoju odluku. Toga datuma postupak je trajao oko pet i pol godina na dvije   razine nadležnosti.   18.   Postupak je završio 25. travnja 2005. godine kad je podnositelju zahtjeva   dostavljena presuda Županijskoga suda, tj. oko dvije godine nakon odluke Ustavnoga suda.   Tako je postupak nakon ratifikacije ukupno trajao gotovo sedam i pol godina na dvije razine   nadležnosti.   A.   Dopuštenost   19. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev iz razloga što podnositelj zahtjeva nije   iscrpio domaća pravna sredstva kao što to traži članak 35., stavak 1. Konvencije. Tvrdili su da   podnositelj zahtjeva nije podnio drugu ustavnu tužbu Ustavnome sudu. Vlada je primijetila da   je on već podnio takvu tužbu 23. srpnja 2002. godine i da ju je Ustavni sud odbio 17. travnja   2003. godine. Međutim, pri tome je taj sud ispitao samo razdoblje između datuma stupanja na   snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku i datuma kad je podnesena ustavna tužba. S obzirom   na činjenicu da je postupak nakon podnošenja ustavne tužbe 23. srpnja 2002. godine trajao još   dvije godine i osam mjeseci, podnošenje ustavne tužbe dok je postupak još uvijek u tijeku   imalo bi razumne izglede za uspjeh, budući bi to omogućilo Ustavnom sudu ispitati ukupnu   duljinu postupka, uzimajući u obzir njegovo trajanje nakon prethodne odluke Ustavnoga suda.   20.   tražiti da podnosi još jednu ustavnu tužbu kad je ova prethodna bila odbijena.   21. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava neodvojivo   Podnositelj zahtjeva je osporio tu tvrdnju. Tvrdio je da nije opravdano od njega   povezano s osnovanošću ovoga prigovora. Stoga, da bi se izbjeglo prejudiciranje ovoga   potonjega, oba pitanja treba ispitati zajedno. Prema tome, Sud smatra da pitanje iscrpljenja   domaćih pravnih sredstava treba spojiti s osnovanošću.   22.   Sud nadalje primijećuje da kako ovaj prigovor nije očigledno neosnovan, u   smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primijećuje da nije nedopušten ni po kojoj   drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   B. Osnovanost   23.   Sud na početku primijećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio djelotvorno   domaće pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – ustavnu tužbu – (vidi predmet   Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII) – i da je Ustavni sud odbio njegovu   ustavnu tužbu. U takvim okolnostima Sud treba provjeriti proizvodi li način na koji je Ustavni   sud tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava posljedice koje su sukladne   načelima Konvencije, kako se ona tumači u svjetlu sudske prakse Suda (vidi, mutatis   mutandis, predmet Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, stavak 82., bit će objavljena u   ECHR 2006). Pri tome Sud mora ispitati razdoblje između datuma stupanja na snagu   Konvencije u odnosu na Hrvatsku i datuma odluke Ustavnoga suda (vidi, analogijom,   naprijed citirani predmet Cocchiarella v. Italy [GC], stavak 103.). Ako je odluka Ustavnoga   suda sukladna s načelima Konvencije, Sud će se, kad ispituje iscrpljivanje domaćih pravnih   sredstava, suzdržati od bavljenja duljinom postupka nakon te odluke. Inače se traži stvarno   ispitivanje ukupne duljine postupka.   24.   Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu   okolnosti predmeta i pozivom na kriterije utvrđene njegovom sudskom praksom, posebice:   složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga   što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između mnogo drugih izvora   prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   25.   Vlada je tvrdila da je predmet bio složen i da se duljina postupka prvenstveno   može pripisati podnositelju zahtjeva. Posebice, on je zatražio oslobođenje od plaćanja   troškova postupka tek nakon što je podnio svoju žalbu i nakon toga nije obavijestio Općinski   sud o promjeni svoje adrese, uzrokovavši time odgodu ročišta od 14. siječnja 2003. godine.   26.   Podnositelj zahtjeva je odgovorio da je tražio oslobođenje od plaćanja sudske   pristojbe samo na žalbu. Stoga to nije mogao učiniti prije nego što je stvarno i podnio svoju   žalbu. Glede promjene njegove adrese, tvrdio je da je bio saslušan kao stranka na ročištu   održanom 6. lipnja 1999. godine na kojem je, inter alia, dao i svoje osobne podatke,   uključujući i svoju adresu koju je bio promijenio prije toga ročišta.   27.   Sud primijećuje da u ovome predmetu razdoblje koje je ispitivao Ustavni sud   iznosi pet i pol godina (vidi stavak 17. ove presude). Tijekom toga razdoblja postojala su dva   bitna razdoblja neaktivnosti (od studenog 1997. do lipnja 1999. i od studenog 1999. do   veljače 2001.), čineći ukupno gotovo tri godine tijekom kojih nije održano niti jedno ročište.   Njih se može pripisati isključivo vlastima. Štoviše, Općinskom sudu je trebalo više od godinu   i pol dana da zakaže ročište povodom zahtjeva podnositelja zahtjeva za oslobođenjem od   plaćanja sudskih pristojbi. Sud stoga ne može prihvatiti stajalište da je podnositelj zahtjeva   značajno doprinio duljini postupka.   28.   Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, i uzimajući u obzir svoju sudsku   praksu o ovoj temi, naprijed navedena razmatranja dovoljna su kako bi omogućila Sudu   zaključiti da je već u razdoblju koje je podložno kontroli Ustavnoga suda duljina postupka   bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnoga roka“. Postupak je nužno zadržao   takav značaj kroz naknadno razdoblje od oko dvije godine. U takvim bi okolnostima tražiti od   podnositelja zahtjeva da podnese drugu ustavnu tužbu previše rasteglo njegove dužnosti na   temelju članka 35., stavka 1. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Antonić-Tomasović v.   Croatia, br. 5208/03, stavci 25.-34., 10. studeni 2005.).   29.   Zaključno, Sud odbija Vladin prigovor u odnosu na iscrpljivanje domaćih   pravnih sredstava i nalazi da je u ovome predmetu došlo do povrede članka 6., stavka 1.   Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka.   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   II.   NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE, UZETOG   ZASEBNO I ZAJEDNO S ČLANKOM 14. KONVENCIJE   30.   Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio, po prvi puta u svojemu pisanom   očitovanju od 19. svibnja 2005. godine, da mu je bilo povrijeđeno njegovo pravo na pristup   sudu jer nije mogao podnijeti reviziju zbog izmjene zakonodavstva koje uređuje građanski   postupak, a kojim je povišen zakonski prag za dopuštenost takve revizije. Isto je tako ustvrdio   da je ograničavanje prava na podnošenje revizije ratione valoris stvorilo nejednakost pred   zakonom i da je stoga protivno članku 14. Konvencije koji glasi kako slijedi:   „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo   kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje,   nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga   okolnost.“   31.   Vlada je ustvrdila da je podnositelj zahtjeva izgubio pravo prigovoriti povredi   svoga prava na pristup sudu budući da ovaj prigovor nije bio sadržan u njegovom izvornom   zahtjevu Sudu. On ga je naime postavio tek u svojem pisanom očitovanju od 19. svibnja 2005.   godine.   Dopuštenost   32.   Sud smatra da u ovome predmetu može ostaviti otvorenim pitanje je li   podnositelj zahtjeva ispunio zahtjev od šest mjeseci. On ponavlja da članak 6. Konvencije ne   prisiljava države ugovornice osnovati žalbene ili kasacijske sudove. Međutim, kad takvi   sudovi postoje, jamstva članka 6. moraju se poštivati, na primjer u smislu da on jamči   parničnim strankama djelotvorno pravo na pristup sudovima radi donošenja odluke o   njihovim “građanskim pravima i obvezama“. Način na koji se članak 6., stavak 1. primjenjuje   na žalbene ili kasacijske sudove ovisi o posebnim značajkama dotičnoga postupka i treba   uzeti u obzir ukupnost postupka vođenog u domaćem pravnom poretku i ulogu kasacijskoga   suda u njemu; uvjeti dopuštenosti revizije mogu biti stroži od onih za redovnu žalbu (vidi,   inter alia, presudu u predmetu Brualla Gómez de la Torre v. Spain, od 19. prosinca 1997.,   Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII, str. 2956, stavak 37.).   33.   Sud primijećuje da su tvrdnje slične ovima koje je dao podnositelj zahtjeva   bile odbijene u ranijim predmetima (vidi, mutatis mutandis, naprijed citirani predmet Brualla   Gómez de la Torre v. Spain) i ne vidi nikakav razlog da dođe do drugačijega zaključka u   ovome predmetu. Posebice, Sud smatra da je povećanje financijskoga praga za reviziju   Vrhovnome sudu, kako bi se prekinula situacija u kojoj je taj sud preopterećen predmetima   manje važnosti, bio legitiman cilj. Štoviše, rješenje koje je doneseno u ovome predmetu od   strane hrvatskoga zakonodavca slijedilo je općenito priznato načelo da se postupovna pravila   na postupke u tijeku primjenjuju trenutno (vidi mutatis mutandis, naprijed citirani predmet   Brualla Gómez de la Torre v. Spain, str. 2956, stavci 35.-36.).   34.   U svjetlu naprijed navedenoga i s obzirom na postupak u cjelini, Sud smatra da   nije bila narušena bit prava podnositelja zahtjeva niti da je protiv njega izvršena   diskriminacija s tog osnova. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nedopušten na temelju članka 35.,   stavka 3. kao očito neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.   III.   NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   35.   Podnositelj zahtjeva je nadalje prigovorio na temelju članka 13. Konvencije   uzetog zajedno s člankom 6., stavkom 1. da nije imao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu   na prekomjernu duljinu postupka. Članak 13. glasi kako slijedi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna   pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su   djelovale u službenom svojstvu.“   Dopuštenost   36.   Sud primijećuje da je podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju djelotvorno   domaće pravno sredstvo za prigovor o duljini postupka – ustavnu tužbu – koje je iskoristio.   Sama činjenica da ishod postupka pred Ustavnim sudom nije bio povoljan za njega ne čini to   pravno sredstvo nedjelotvornim.   37.   Slijedi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao   očigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju članka 35., stavka 4. Konvencije.   IV.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   38. Članak 41. Konvencije propisuje:   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   39.   Podnositelj zahtjeva potražuje 150,000 hrvatskih kuna (HRK) na ime   materijalne i nematerijalne štete.   40.   41.   Vlada je osporila taj zahtjev.   Sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i navodne   materijalne štete; stoga odbija taj zahtjev.   42.   U odnosu na potraživanu naknadu nematerijalne štete, Sud ponavlja naprijed   navedeno načelo (vidi stavak 23.) da ako odluka Ustavnoga suda proizvodi posljedice koje   nisu sukladne s načelima Konvencije, Sud treba ispitati ukupnu duljinu postupka nakon   ratifikacije. U svjetlu svojih naprijed navedenih utvrđenja (vidi stavke 18. i 28.), Sud,   odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje 3.600 eura (EUR) na ime   nematerijalne štete uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.   B. Troškovi i izdaci   43.   Podnositelj zahtjeva također potražuje 2.000 EUR na ime troškova i izdataka nastalih   pred Sudom.   44.   45.   Vlada je osporila taj zahtjev.   Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova   i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili razumni s   obzirom na količinu. U ovome predmetu, uzevši u obzir informacije koje posjeduje i naprijed   PRESUDA KOZLICA PROTIV HRVATSKE   navedene kriterije, Sud smatra razumnim dosuditi iznos od 1.000 EUR na ime troškova i   izdataka u domaćem postupku, uz ve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj iznos.   C. Zatezna kamata   46. Sud smatra odgovarajućim da se kamatna stopa temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda;   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. spaja s osnovanošću prigovor Vlade u odnosu na iscrpljivanje domaćih pravnih   sredstva i odbija ga;   2. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopušten i da je   ostatak zahtjeva nedopušten;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne   duljine postupka;   4. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeće iznose koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju   važećem na dan namirenja:   (i)   (ii)   3.600 EUR (tri tisuće i šest stotina eura) na ime nematerijalne štete;   EUR (tisuću eura) na ime troškova i izdataka;   (iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   5.   Odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 2. studenog   2006. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   tajnik Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik