29889/04

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET VANJAK PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 29889/04)   PRESUDA   STRASBOURG   14. siječnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   U predmetu Vanjak protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Anatoly Kovler,   gđa Elisabeth Steiner,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Giorgio Malinverni,   g. George Nicolaou, suci,   i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 15. prosinca 2009.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   29889/04) protiv Republike Hrvatske što ga je 12. srpnja 2004. hrvatski   državljanin g. Zdravko Vanjak ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na   temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa B. Ivanišević, odvjetnica iz   Zagreba. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.   Stažnik.   3. Dana 11. siječnja 2008. predsjednik Prvog odjela odlučio je Vladu   obavijestiti o prigovoru glede prava podnositelja zahtjeva na presumpciju   nevinosti. Odlučeno je i da će istovremeno ispitati dopuštenost i osnovanost   zahtjeva (članak 29. stavak 3.). U lipnju 2009. Sud je Vladu obavijestio o   još jednom prigovoru, i to glede navodne nepoštenosti disciplinskog   postupka protiv podnositelja zahtjeva.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1965. i živi u Karlovcu.   1. Disciplinski postupak protiv podnositelja zahtjeva   5. Od 5. kolovoza 1990. podnositelj zahtjeva bio je policijski službenik   u Policijskoj upravi karlovačkoj, gdje je radio kao pomoćnik zapovjednika   za poslove osiguranja državne granice u sektoru Ribnik. Dana 28. svibnja   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   1996. kolege su ga pozvale u policijsku postaju gdje je ispitan u vezi sa   sumnjom da je posredovao u pribavljanju krivotvorene domovnice za   izvjesnog H.Ć.-a. U izjavi od 28. svibnja 1996., danoj na zapisnik policiji,   podnositelj zahtjeva priznao je da je posredovao u pribavljanju nelegalne   domovnice za H.Ć.-a. Policija je na zapisnik uzela izjave i od još dvije   osobe, H.Ć.-a i B.J.-a, s time da tom prilikom podnositelj zahtjeva nije bio   nazočan. Te izjave podnositelju zahtjeva nisu dostavljene.   6. Dana 29. svibnja 1996. načelnik Policijske uprave karlovačke zatražio   je pokretanje disciplinskog postupka protiv podnositelja zahtjeva zbog   sumnje da je počinio tešku povredu radne discipline. Ta se sumnja temeljila   na kaznenoj prijavi koja je u međuvremenu podnesena protiv podnositelja   zahtjeva, njegovom vlastitom pisanom priznanju i izjavama nekoliko drugih   osoba danim u policiji.   7. Dana 26. lipnja 1996. protiv podnositelja zahtjeva pokrenut je   disciplinski postupak pred Disciplinskim sudom Policijske uprave   karlovačke. Dana 10. listopada 1996. održana je rasprava na kojoj su bili   nazočni podnositelj zahtjeva i njegov branitelj. Na raspravi je pročitano   podnositeljevo priznanje od 28. svibnja 1996. Podnositelj zahtjeva izjavio je   da su ga njegovi kolege bili ispitivali u policijskoj postaji o slučaju H.Ć.-a.   Ispitivanje je trajalo cijelu noć, a na kraju je potpisao izjavu jer više nije   želio biti ispitivan. Podnositelj zahtjeva uz to je ustvrdio da je poznavao   H.Ć.-a, ali da nije sudjelovao ni u kakvim dogovorima vezanim uz njegovu   domovnicu. Objasnio je i da je odmah nakon toga dežurnome službeniku   podnio prigovor o svome ispitivanju. U završnome govoru, podnositeljev   branitelj je između ostalog prigovorio da izjave B.J.-a i H.Ć.-a nisu   pročitane, pa obrana stoga nije imala prilike analizirati te izjave jer nije bila   upoznata s njihovim sadržajem.   8. Presudom od 10. listopada 1996. Disciplinski sud našao je utvrđenim   da je podnositelj zahtjeva posredovao između H.Ć.-a i još dvije osobe kako   bi H.Ć.-u pribavio krivotvorenu domovnicu, te da je iznos od 3.000   njemačkih maraka (DEM) dobiven od H.Ć.-a predao izvjesnom B.P.-u koji   ga je proslijedio L.P., službenici u matičnom uredu, od koje je zatraženo da   izradi krivotvorenu domovnicu. Izreka presude glasi kako slijedi:   "Zdravko Vanjak …   kriv je   zato što je tijekom siječnja 1996. od H.Ć.-a … dobio iznos od 3.000 DEM i dao ga   B.P.-u … kako bi P. dalje posredovao pri podmićivanju L.P. …da ista napravi lažnu   domovnicu Republike Hrvatske na ime H.Ć.-a, što je i učinila dana 26.01.1996.   godine,   čime je počinio težu povredu radne discipline propisanu u članku 82. stavak 1.   točka 14. Zakona o unutarnjim poslovima i u članku 49. stavak 1. točka 11. Pravilnika   o radnim odnosima djelatnika MUP-a RH,   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   zbog čega mu se temeljem članka 87. Zakona o unutarnjim poslovima izriče   disciplinska mjera   prestanak radnog odnosa."   9. Presuda se temeljila na podnositeljevoj pisanoj izjavi od 28. svibnja   1996. u kojoj je priznao počinjenje djela, te na još dvije izjave koje su   policiji dali H.Ć. i B.J. Odbačena je podnositeljeva tvrdnja da je izjavu   potpisao pod prisilom jer su ga njegovi kolege ispitivale cijelu noć, da su   zabilješke o razgovoru mijenjane nekoliko puta, te da mu nisu osigurali   nikakva prava, kao na primjer pravo na telefonski poziv. Disciplinski je sud   naložio da se podnositelju zahtjeva raskine radni odnos. Obrazloženje te   presude glasi kako slijedi:   "Prijedlogom za pokretanje disciplinskog postupka načelnika PU karlovačke …   od 29.05.1996. okrivljenom Zdravku Vanjak stavljena je na teret teža povreda radne   discipline činjenično i pravno opisana u izreci ove presude.   Disciplinski sud Policijske uprave karlovačke je rješenjem … od 26.06.1996.   godine pokrenuo disciplinski postupak.   Rješenjem načelnika Policijske uprave … od 29.05.1996. Zdravko Vanjak je   udaljen od dužnosti obavljanja poslova i radnih zadaća u Postaji granične policije   Ribnik sa 29.05.1996. godine, zbog osnovane sumnje da je počinio težu povredu radne   discipline, počinivši kazneno djelo opisano u čl. 229. st. 1. KZ RH, te bi daljnje   ostajanje u službi i obavljanje službenih zadaća štetilo interesima službe.   U tijeku disciplinskog postupka, predsjednik suda je pročitao pismenu izjavu   Zdravka Vanjka od 28.05.1996. godine.   U svoju obranu Zdravko Vanjak izjavljuje da ostaje kod pismene izjave. Nadodaje   da je bio na saslušanju u krim. policiji, da su ga na prevaru kao zbog nekog posla sa   granice, pozvali u upravu … da mu nisu dozvoljavali nikakva prava, npr. upotrebu   telefona i slično.   Izjavljuje da on poznaje H.Ć.-a, ali da nije bio prisutan kod nikakvih dogovora u   svezi domovnice niti kod ugovaranja ili davanja bilo kakvog novca.   Nadalje u svojoj izjavi poriče svoju pismenu izjavu za koju izjavljuje da ju je   potpisao jer se više nije htio "navlačiti" sa kolegama koji su ga ispitivali, da ga   prestanu psihički maltretirati.   Primjera radi Zdravko Vanjak ističe da u tom zapisniku o uzimanju izjave stoji   konstatacija da je bio nazočan njegov zapovjednik, za što kaže da to nije točno jer da je   zapovjednik ušao na par minuta i odmah izišao i više da ga nije vidio tog dana, niti je   bio prisutan kad je potpisivao izjavu.   Isto tako nadodaje da je odmah po izvršenoj krim. obradi napisao službenu   zabilješku na okolnosti vođenja istrage i predao je metodologu.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   U obranu okrivljenog Zdravka Vanjak, njegov odvjetnik H.K. ukazuje na bitne   povrede postupka u kojima se za dokaz uzimaju izjave odnosno zapisnici o obavljenim   obavijesnim razgovorima djelatnika MUP-a, a isto tako i na neodrživost toga da   krivična prijava protiv okrivljenog bude i dokaz da je on počinio ono čime se tom   prijavom prijavljuje.   Disciplinski sud je nakon vijećanja i glasovanja prigovore obrane odbio.   U tijeku postupka disciplinski sud izvršio je uvid u izjavu B.P.-a koja je data na   zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine, u izjavu Zdravka Vanjak koja   je data na zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine, u izjavu H.Ć.-a koja   je data na zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine, te u krivičnu prijavu   broj: 511-05-04/2-K-65/96 od 28.05.1996. godine protiv Zdravka Vanjak.   H.Ć. nije pozivan na glavnu raspravu iz razloga što mu je otkazan boravak u   Republici Hrvatskoj rješenjem … od 28.05.1996. godine, potvrđeno rješenjem … od   28.06.1996. Narečenom je zabranjen ulazak u RH u roku od pet godina.   Ocjenom svih relevantnih činjenica utvrđenih u postupku vijeće disciplinskog   suda utvrdilo je da je okrivljeni Zdravko Vanjak kriv za težu povredu iz dispozitiva   presude.   Takvim ponašanjem optuženi je povrijedio važeće propise i pravila službe   poduzimajući radnje nespojive sa obavljanjem djelatnosti policije.   Prilikom odmjeravanja disciplinske mjere vijeće disciplinskog suda uzelo je u   obzir kao otegotnu okolnost činjenicu da je optuženi već bio disciplinski kažnjen.   Obzirom na navedeno, riješeno je kao u izreci presude."   10. Postupajući povodom žalbe koju je podnositelj zahtjeva naknadno   podnio protiv presude od 10. listopada 1996., drugostupanjski disciplinski   sud Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske potvrdio je 3.   prosinca 1996. prvostupanjsku presudu, ali je izmijenio pravnu kvalifikaciju   djela, utvrdivši da dotično djelo predstavlja povredu iz članka 82. stavka 1.   (13. i 17.) Zakona o unutarnjim poslovima zbog toga što:   "… se nitko, uključujući i okrivljenika, ne može smatrati odgovornim za kazneno   djelo dok se to ne utvrdi pravomoćnom presudom (članak 28. Ustava)."   11. Podnositelj zahtjeva potom je podnio tužbu protiv presuda   disciplinskih sudova Upravnom sudu Republike Hrvatske u kojoj je, između   ostalog, prigovorio zbog činjenice da izjave dane policiji nisu mogle   poslužiti kao dokaz u disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega.   Prigovorio je i da nije imao pristup dokazima na koje su se pozvali   disciplinski sudovi, a to su izjave što su ih dvije osobe dale policiji. Njegova   je tužba odbijena dana 6. svibnja 1998. zbog toga što je u disciplinskom   postupku utvrđeno da je podnositelj zahtjeva počinio djelo o kojemu je riječ   i da je uporaba pobijanih izjava bila propisna.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   2. Kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva   12. Dana 24. lipnja 1996., tj. istovremeno s pokretanjem disciplinskog   postupka, Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je istražni   zahtjev protiv podnositelja zahtjeva i još tri osobe zbog sumnje da su   posredovali između H.Ć.-a i službenice u matičnom uredu tako što su   službenici predali 3.000 DEM kako bi ona H.Ć.-u izdala domovnicu, čime   su počinili kazneno djelo iz članka 348. stavka 1. Kaznenog zakona u vezi s   člankom 37. Kaznenog zakona.   13. Tijekom istrage istražni je sudac ispitao osumnjičenike i jednog   svjedoka. Podnositelj zahtjeva branio se šutnjom.   14. Dana 5. lipnja 1998. Državno odvjetništvo u Karlovcu zatražilo je   obustavu kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva zbog toga što se iz   izjave H.Ć.-a moglo zaključiti da mu podnositelj zahtjeva jest pribavio   domovnicu, ali on za to podnositelju zahtjeva nije dao novce. Stoga nije bilo   dovoljno dokaza da je podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo.   15. Dana 18. lipnja 1998. istražni sudac Županijskog suda u Karlovcu,   postupajući na temelju prethodno spomenutog zahtjeva državnog   odvjetništva, obustavio je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva.   3. Postupak povodom zahtjeva za ponavljanje disciplinskog   postupka protiv podnositelja zahtjeva   16. Dana 1. srpnja 1998. podnositelj zahtjeva zatražio je ponavljanje   disciplinskog postupka koji se vodio protiv njega. U prilog svome zahtjevu   ustvrdio je da je činjenična osnova za disciplinski postupak istovjetna onoj   za kazneni postupak, a budući da je kazneni postupak obustavljen zbog   nedostatka dokaza, to znači da nije bilo osnove ni za izricanje disciplinskih   sankcija.   17. Dana 15. srpnja 1998. Disciplinski sud Policijske uprave karlovačke   odbacio je zahtjev za ponavljanje postupka, smatrajući da obustava   kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva nije činjenica koja bi bila   relevantna za odluku o njegovoj disciplinskoj odgovornosti. Tu je odluku   potvrdio Drugostupanjski disciplinski sud Ministarstva unutarnjih poslova   dana 15. rujna 1998.   18. Podnositelj zahtjeva potom je podnio tužbu Upravnom sudu koja je   odbijena 20. travnja 2000. Ustavna tužba koju je nakon toga podnio   odbačena je kao nepravovremena.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   4. Ustavna tužba protiv odluka donesenih u disciplinskom postupku   protiv podnositelja zahtjeva   19. Neutvrđenog je datuma, nakon što mu je odbijena upravna tužba u   disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega, podnositelj zahtjeva   podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda od 6. svibnja 1998.,   kao i nekoliko dodatnih podnesaka u kojima je prigovarao da je disciplinski   postupak protiv njega bio nepošten. Između ostalog, ustvrdio je da su   disciplinski sudovi utvrdili da je počinio kazneno djelo iako uopće nije bio   osuđen u kaznenom postupku koji se protiv njega vodio, a koji je   obustavljen. Uz to je ustvrdio da izjava koju je dao policiji nije valjani   dokaz prema domaćem pravu, pa se kao takva trebala izuzeti, te da mu   izjave dane policiji, na kojima se temeljila odluka o njegovoj disciplinskoj   odgovornosti, uopće nisu bile dostavljene, niti su podnesene na uvid na   raspravama pred disciplinskim sudovima.   20. Dana 4. veljače 2004. Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je   ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva. Mjerodavni dio te odluke glasi kako   slijedi:   " … Ustavni sud smatra potrebnim osvrnuti se na nekoliko navoda koje je   podnositelj iznio u svojim podnescima, a koji se odnose na pravnu prirodu   disciplinskog postupka.   Prije svega, podnositelj navodi da je Općinsko državno odvjetništvo odustalo od   kaznenog gonjenja podnositelja zbog nedostatka dokaza da je podnositelj počinio   kazneno djelo koje se sastoji od istih radnji zbog kojeg su donesene presude u   disciplinskom postupku. Ustavni sud ističe da se osuda podnositelja i izrečena   disciplinska mjera temelje na njegovoj odgovornosti za teže povrede radne discipline   propisane člankom 82. stavkom 2. točkama 13. i 17. Zakona o unutarnjim poslovima, a   ne na njegovoj kaznenoj odgovornosti za kazneno djelo.   Kaznena i disciplinska odgovornost, naime, međusobno su odvojene odgovornosti   koje se utvrđuju u dva potpuno neovisna postupka koji ne utječu jedan na drugi.   Odgovornost za teže povrede radne discipline u disciplinskom postupku može se   utvrditi i bez odluke kaznenog suda, bez obzira što povreda radne obveze može   istodobno predstavljati i kazneno djelo. U disciplinskom postupku utvrđuju se elementi   povrede radne discipline, pri čemu nije nužno da su se istodobno ostvarili i elementi   nekog kaznenog djela, pa je u tom smislu disciplinska odgovornost šira od kaznene   odgovornosti.   Nadalje, važno je istaći da, iako je disciplinski postupak kazneni postupak sui   generis, on ima i snažne primjese upravnog postupka. U disciplinskom postupku u   pravilu ne dolazi do opasnosti kršenja ljudskih prava u opsegu u kojem je to moguće u   kaznenom postupku. Osim toga, posljedice disciplinskog postupka bitno su drugačije   nego posljedice kaznenog postupka. Stoga je primjena ZKP-a u disciplinskom   postupku samo supsidijarna, što izrijekom propisuje članak 42. stavak 2. Zakona o   državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01): "U postupku   zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće se primjenjuju odredbe Zakona o   kaznenom postupku...". Supsidijarna primjena ZKP-a u disciplinskom postupku znači   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   da se odredbe ZKP-a primjenjuju sukladno prirodi disciplinskog postupka, što znači da   se ne moraju primjenjivati uvijek, niti se moraju primjenjivati doslovno.   To se odnosi i na odredbe ZKP-a o isključenju službenih zabilješki policije kao   dokaza u kaznenom postupku. Naime, službene zabilješke policije ne mogu biti dokaz   u kaznenom postupku zbog specifičnosti kaznenog postupka. Međutim, službene   bilješke u fazi njihova nastanka nisu nezakonito pribavljeni materijali ni s aspekta   potencijalnog budućeg kaznenog postupka, ni s aspekta disciplinskog postupka. Oni   postaju nezakonit dokaz tek ako se koriste u kaznenom postupku. Njihovo korištenje u   druge (zakonite) svrhe nije zabranjeno."   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   21. Članak 348. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Hrvatske   (Narodne novine, br. 110 od 21. listopada 1997.) glasi kako slijedi:   "Davanje mita   (1) Tko službenoj ili odgovornoj osobi dade ili obeća dar ili kakvu drugu korist da   u granicama svoje ovlasti obavi službenu ili drugu radnju koju ne bi smjela obaviti ili   da ne obavi službenu ili drugu radnju koju bi morala obaviti, ili tko posreduje pri   takvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od tri   mjeseca do tri godine."   22. Mjerodavne odredbe Zakona o unutarnjim poslovima (Narodne   novine, br. 19/1991, 73/1991, 19/1992, 33/1992, 76/1994, 161/1998) glase   kako slijedi:   Članak 82.   "Težom povredom radne discipline smatra se naročito:   … 13. nedolično ponašanje u službi ili izvan službe,   14. svako kazneno djelo koje predstavlja zapreku za zasnivanje radnog odnosa u   Ministarstvu,   … 17. obavljanje poslova nespojivih s dužnostima radnika Ministarstva …   …"   Članak 87.   "Za povredu radne discipline radniku se mogu izreći slijedeće mjere:   1. javna opomena,   2. novčana kazna,   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   3. prestanak radnog odnosa.   …"   23. Mjerodavni dio članka 42. stavka 2. Zakona o državnim   službenicima i namještenicima (Narodne novine, br. 27/2001) glasi:   "(2) U postupku zbog teške povrede službene dužnosti odgovarajuće se   primjenjuju odredbe Zakona o kaznenom postupku, …"   PRAVO   I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 6. KONVENCIJE   24. Podnositelj zahtjeva prvo je prigovorio da disciplinski postupak koji   se vodio protiv njega nije bio pošten, a osobito da su se disciplinski sudovi u   svojim presudama pozvali na izjavu koju je dao policiji, što je bio nezakonit   dokaz, kao i na izjave koje je policiji dalo nekoliko osoba, a koje mu nisu   bile dostavljene, niti su te osobe saslušane u postupku. Podnositelj zahtjeva   pozvao se na članak 6. stavke 1. i 3. Konvencije.   25. Sud je gospodar pravne kvalifikacije činjeničnog stanja predmeta i   ne smatra se vezanim kvalifikacijom koju je dao podnositelj zahtjeva ili   vlada. Prigovor se kvalificira na temelju činjenica koje se u njemu navode, a   ne samo na temelju pravnih osnova ili iznesenih tvrdnji (vidi Powell and   Rayner v. the United Kingdom, 21. veljače 1990., § 29, Serija A br. 172, i   Guerra and Others v. Italy, 19. veljače 1998., § 44, Reports 1998-I).   Uzimajući to u obzir, Sud smatra da se prigovori podnositelja zahtjeva   trebaju ispitati na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije.   26. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 6. stavka 2.   Konvencije da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti, jer su ga   disciplinski sudovi proglasili krivim za disciplinsko djelo činjenično   istovjetno kaznenom djelu u odnosu na koje je protiv njega bila otvorena   istraga, koja je tada još uvijek bila u tijeku, a naknadno je obustavljena zbog   nedostatka dokaza.   Mjerodavni dio članka 6. glasi:   "1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja   optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni   neovisni i nepristrani sud pravično … ispita njegov slučaj.   2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne   dokaže krivnja u skladu sa zakonom.   … "   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE   27. Vlada je osporila tu tvrdnju.   A. Dopuštenost   1. Članak 6. stavak 1. Konvencije   (a) Tvrdnje stranaka   28. Vlada je ustvrdila da članak 6. nije primjenjiv na disciplinski   postupak koji se vodio protiv podnositelja zahtjeva jer da je u njemu bila   riječ o prestanku radnog odnosa državnog službenika.   29. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je članak 6. primjenjiv.   (b) Ocjena Suda   30. Kad je riječ o primjenjivosti članka 6. stavka 1. Konvencije na   disciplinski postupak protiv državnog službenika, Sud je presudio da u   načelu nema opravdanja za isključenje redovnih radnih sporova državnih   službenika poput onih koji se odnose na plaće, doplatke i slična prava iz   jamstava članka 6. s osnove posebne naravi odnosa između određenog   državnog službenika i dotične države. Zapravo, postojat će presumpcija da   se članak 6. primjenjuje. Tužena će država morati dokazati, kao prvo, da   podnositelj zahtjeva, koji je državni službenik, nema pravo pristupa sudu   prema nacionalnom pravu i, kao drugo, da je opravdano isključenje prava iz   članka 6. u odnosu na tog državnog službenika (vidi Vilho Eskelinen and   Others v. Finland [GC], br. 63235/00, § 62, ECHR 2007-...).   31. U ovom se predmetu postupak odnosio na disciplinsku mjeru, to jest   otpuštanje podnositelja zahtjeva iz policijske službe. Iako je u prethodno   spomenutoj presudi u predmetu Vilho Eskelinen Sud dao neiscrpan popis   primjera "redovnih radnih sporova" na koje bi se članak 6. u načelu trebao   primjenjivati, on time iz primjene tog članka nije isključio i ostale postupke   koji se odnose na radne sporove. Sud je u više navrata presudio da   disciplinski postupci u kojima se dovodi u pitanje pravo daljnjeg obavljanja   zanimanja otvaraju "contestations" (sporove) o građanskim pravima u   smislu članka 6. stavka 1. (vidi Philis v. Greece (no. 2), 27. lipnja 1997., §   45, Reports of Judgments and Decisions 1997-IV; Gautrin and Others v.   France, 20. svibnja 1998., § 35, Reports of Judgments and Decisions   1998-III; te W.R. v. Austria, br. 26602/95, §§ 25 – 31, 21. prosinca 1999.).   32. Nadalje, kad je riječ o pitanju je li podnositelj zahtjeva imao pristup   sudu u odnosu na disciplinski postupak koji se vodio protiv njega, primjena   testa Eskelinen daje potvrdan odgovor. Sud u tom pogledu konstatira da su   podnositeljev predmet razmatrali disciplinski sudovi u okviru Ministarstva   unutarnjih poslova na dvije razine, a nakon toga i Upravni sud i Ustavni   sud. Hrvatski je sustav dakle podnositelju zahtjeva osigurao "pravo na sud",   jedan vid kojega je i pravo pristupa.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     33. Iz toga slijedi da je, sa svog građanskog naslova, članak 6.   primjenjiv na disciplinske postupke o kojima je u ovome predmetu riječ   (vidi Melek Sima Yılmaz v. Turkey, br. 37829/05, § 19, 30. rujna 2008.;   Olujić v. Croatia, br. 22330/05, §§ 34 i 44, 5. veljače 2009.; te Bayer v.   Germany, br. 8453/04, § 39, 16. srpnja 2009.).   2. Članak 6. stavak 2. Konvencije   (a) Tvrdnje stranaka   34. Vlada je ustvrdila da članak 6. stavak 2. nije primjenjiv jer se   disciplinski postupak protiv podnositelja zahtjeva nije mogao smatrati   postupkom u kojemu se odlučivalo o optužbi za kazneno djelo protiv   podnositelja zahtjeva. U postupku o kojemu je riječ ispitivala se   podnositeljeva odgovornost za povrede discipline u obavljanju službe   policajca i on se odnosio na njegovo otpuštanje iz javne službe.   35. Podnositelj zahtjeva osporio je te tvrdnje i stavio naglasak na   istovjetnu činjeničnu osnovu za kazneni i disciplinski postupak protiv njega.   (b) Ocjena Suda   36. Sud na početku konstatira da je protiv podnositelja pokrenuta istraga   zbog sumnje da je posredovao kako bi trećoj osobi omogućio pribaviti lažnu   domovnicu. To znači da je, u smislu članka 6., podnositelju zahtjeva na teret   stavljeno kazneno djelo koje zahtijeva primjenu te odredbe u odnosu na   kazneni postupak.   37. Ostaje pitanje jesu li između kaznenog postupka i disciplinskog   postupka koji se vodio usporedo s njime postojale takve veze koje bi   opravdavale proširenje domašaja članka 6. stavka 2. na disciplinski   postupak.   38. S tim u vezi, Sud ponavlja da domašaj članka 6. stavka 2. nije   ograničen na kazneni postupak koji se vodi protiv podnositelja zahtjeva   (vidi Allenet de Ribemont v. France, 10. veljače 1995., Serija A br. 308, §   35, te Diamantides v. Greece (no. 2), br. 71653/01, §§ 34-35). Sud je   utvrdio i da je ta odredba primjenjiva na sudske odluke donesene nakon   obustave takvih postupaka (vidi osobito sljedeće presude: Minelli v.   Switzerland, 25. ožujka 1983., Serija A br. 62, te Lutz, Englert and   Nölkenbockhoff v. Germany, 25. kolovoza 1987., Serija A br. 123), ili nakon   oslobađajuće presude (vidi Sekanina v. Austria, 25. kolovoza 1993., Serija   A br. 266-A; Rushiti v. Austria, br. 28389/95, 21. ožujka 2000.; te Lamanna   v. Austria, br. 28923/95, 10. srpnja 2001.). U tim je presudama bila riječ o   postupcima koji su se odnosili na pitanja poput optuženikove obveze da   namiri sudske troškove i izdatke kaznenog progona, zatim na zahtjev za   naknadu nužnih troškova podnositelja zahtjeva (ili njegovih nasljednika) ili   na naknadu štete zbog boravka u pritvoru, a za sve je te stvari utvrđeno da   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     predstavljaju posljedicu i popratnu pojavu kaznenog postupka. Domašaj   članka 6. stavka 2. proširuje se i na razne upravne postupke koji su se vodili   istodobno s kaznenim postupkom protiv podnositelja zahtjeva ili nakon   okončanja kaznenog postupka bez donošenja odluke o proglašenju   optuženika krivim (vidi Stavropoulos v. Greece, br. 35522/04, 27. rujna   2007., Paraponiaris v. Greece, br. 42132/06, 25. rujna 2008.).   39. Sud uz to ponavlja da je svrha Konvencije jamčiti ne teoretska ili   iluzorna prava, već prava koja su provediva i djelotvorna (vidi Airey   v. Ireland, 9. listopada 1979., Serija A br. 32, § 24, te Puig Panella v. Spain,   br. 1483/02, § 50, 25. travnja 2006.).   40. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud konstatira da se disciplinski   postupak protiv podnositelja zahtjeva vodio usporedo s istragom o sumnji   da je počinio kazneno djelo, te da utvrđenja disciplinskih sudova nisu ni na   koji način utjecala niti su negativno djelovala na istragu u kaznenom   postupku.   41. Međutim, Sud smatra da ako se kazneni postupak okonča prije   formalnog podizanja optužnice, bez obzira na razlog obustave postupka, to   što osoba nije proglašena krivom za kazneno djelo se, kad je riječ o   presumpciji nevinosti, ne smije se dovoditi u pitanje u drugim postupcima   bilo koje naravi, uključujući i disciplinske postupke (vidi, mutatis mutandis,   Y v. Norway, br. 56568/00, § 41, ECHR 2003-II (izvadci)). Dakle, članak 6.   stavak 2. primjenjuje se u okolnostima ovoga predmeta.   3. Zaključak   42. Sud osim toga smatra da prigovori podnositelja nisu očito   neosnovani u smislu članka 35. stavka 3. Konvencije. Sud smatra da ti   prigovori nisu nedopušteni ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se moraju   proglasiti dopuštenima.   B. Osnovanost   1. Članak 6. stavak 1. Konvencije   (a) Tvrdnje stranaka   43. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da u disciplinskom postupku koji se   vodio protiv njega nije ispunjen zahtjev poštenog suđenja, jer su izjave koje   je dao policiji pribavljene nezakonito. Uz to je ustvrdio da su se disciplinski   sudovi u svojim presudama pozvali na još dvije izjave, koje su također dane   policiji, tj. izjave B.J.-a i H.Ć.-a, iako mu te izjave uopće nisu bile   dostavljene, niti mu je bio otkriven njihov sadržaj.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     44. Vlada je ustvrdila da je postupak bio pošten i da su svi dokazi   pribavljeni zakonito.   (b) Ocjena Suda   45. Zahtjevi vezani uz pojam poštenog suđenja ne moraju nužno biti isti   u predmetima koji se odnose na odlučivanje o građanskim pravima i   obvezama kao što je to slučaj s predmetima koji se odnose na odlučivanje o   optužbi za kazneno djelo. Tome ide u prilog činjenica da, u odnosu na   predmete iz prvospomenute kategorije, ne postoje iscrpne odredbe koje bi se   na njih primjenjivale, poput onih iz stavaka 2. i 3. članka 6. Stoga, iako te   odredbe imaju određeni značaj izvan strogih granica kaznenoga prava (vidi,   mutatis mutandis, Albert and Le Compte v. Belgium, 10. veljače 1983.,   Serija A br. 58, § 39), države ugovornice imaju širu slobodu u rješavanju   građanskih predmeta koji se odnose na građanska prava i obveze nego u   rješavanju kaznenih predmeta (vidi Pitkänen v. Finland, br. 30508/96, § 59,   9. ožujka 2004.).   46. Unatoč tome, iz sudske prakse Suda izviru određena načela u vezi s   pojmom poštenog suđenja u predmetima koji se odnose na građanska prava   i obveze. Ono što je najznačajnije za ovaj predmet je to da je jasno da se   zahtjev jednakosti procesnih sredstava, u smislu poštene ravnoteže između   stranaka, na takve predmete u načelu primjenjuje isto kao i na kaznene   predmete (vidi Feldbrugge v. the Netherlands, 29. svibnja 1986., Serija A   br. 99, § 44, te Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, 27. listopada 1993.,   § 33, Serija A br. 274).   47. Sud ponavlja da iako članak 6. Konvencije jamči pravo na pošteno   suđenje, on ne utvrđuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza niti o načinu   na koji bi se oni trebali ocjenjivati, što su, dakle, pitanja koja prvenstveno   treba urediti nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi Schenk v.   Switzerland, 12. srpnja 1988., §§ 45-46, Serija A br. 140, te Garcia Ruiz v.   Spain [GC] br. 30544/96, ECHR 1999-I, § 28). Sud ponavlja i da mu je,   prema članku 19. Konvencije, dužnost osigurati poštovanje obveza koje su   preuzele države ugovornice, stranke Konvencije. Prije svega, njegova   zadaća nije baviti se činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno   počinio nacionalni sud osim i u mjeri u kojoj su time eventualno   povrijeđena prava i slobode zaštićene Konvencijom. Zadatak Suda je   odrediti je li postupak u svojoj cjelovitosti, uključujući i način na koji su   dokazi prikupljeni i izvedeni, bio pošten u smislu članka 6. stavka 1. (vidi   Dombo Beheer B.V. v. the Netherlands, prethodno citirano, § 31; te Khan v.   the United Kingdom, br. 35394/97, § 34, ECHR 2000 V).   48. Što se tiče ovoga predmeta, Sud konstatira da je podnositeljeva   odgovornost za disciplinsko djelo bila utvrđena na temelju njegove vlastite   izjave dane policiji, kao i na temelju izjava dviju osoba, B.J.-a i H.Ć.-a,   također danih policiji. Podnositelj zahtjeva svoju je izjavu dao u odsutnosti   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     svoga branitelja, a B.J. i H.Ć. su izjave dali u odsutnosti podnositelja   zahtjeva ili njegovoga branitelja. Disciplinski sudovi nisu saslušali osobe   koje su dale te izjave.   49. U vezi s time, Sud utvrdio da se, u kontekstu kaznenoga postupka,   svi dokazi u pravilu moraju izvesti u nazočnosti optuženika na javnoj   raspravi, a radi kontradiktornosti postupka. To, međutim, ne znači da, da bi   se priznao kao dokaz, iskaz svjedoka uvijek mora biti dan na sudu i javno;   to se, osobito, može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi   Asch v. Austria, 26. travnja 1991., Serija A br. 203, § 27). Upotreba iskaza   dobivenih tijekom policijskih izvida i sudske istrage u svrhu dokazivanja   sama po sebi nije protivna stavcima 1. i 3. (d) članka 6., uz uvjet da je   poštivano pravo na obranu. To pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženiku   na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da se sučeli sa svjedokom i   ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok ovaj daje svoj iskaz ili   u kasnijoj fazi postupka (vidi, između drugih izvora prava, Isgrò v. Italy,   presuda od 19. veljače 1991., Serija A br. 194-A, str. 12, § 34; i Lucà v.   Italy, br. 33354/96, §§ 40-43, ECHR 2001-II).   50. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud konstatira da je pokretanju   disciplinskog postupka protiv podnositelja zahtjeva prethodilo policijsko   ispitivanje i podnositelja zahtjeva i potencijalnih svjedoka. Izjave dane   policiji naknadno su upotrijebljene u disciplinskom postupku. S obzirom na   težinu optužaba protiv podnositelja zahtjeva i s obzirom na teške posljedice,   to jest prekid radnog odnosa, Sud smatra da prethodno iznesena načela   imaju određeni utjecaj i u kontekstu ovoga predmeta.   (i) Izjave što su ih policiji dali B.J. i H.Ć.   51. Izjave B.J.-a i H.Ć.-a dane su policiji u odsutnosti podnositelja   zahtjeva i njegovoga branitelja. Osobe koje su te izjave dale naknadno nisu   pozvane kao svjedoci pred disciplinske sudove, niti su ih ti sudovi saslušali.   Dakle, ne samo da podnositelj zahtjeva i njegov branitelj uopće nisu imali   priliku ispitati osobe koje su te izjave dale, već to nisu imali prilike učiniti   ni članovi vijeća Disciplinskoga suda.   52. Izjave o kojima je riječ podnositelju zahtjeva nikada nisu bile   dostavljene. Sud također konstatira da je podnositeljev branitelj u završnoj   riječi prigovorio da te izjave nisu čak ni pročitane na raspravi. U vezi s time,   Sud smatra da se, bez obzira je li riječ o građanskom, kaznenom ili   disciplinskom predmetu, mora poštovati pravo na kontradiktornost   postupka. To pravo u načelu znači da se strankama u sudskom postupku koji   potpada u domašaj članka 6. treba omogućiti da saznaju za sve predložene   dokaze ili iznesena očitovanja, te da na njih podnesu svoje primjedbe, a sve   to kako bi mogli utjecati na odluku suda (vidi, na primjer, Kerojärvi v.   Finland, presuda od 19. srpnja 1995., Serija A br. 322, str. 16, § 42; te   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     Nideröst-Huber v. Switzerland, presuda od 18. veljače 1997., Reports of   Judgments and Decisions 1997-I, str. 108, § 24).   53. Sud je već utvrdio da teret osiguranja pravilnog sudjelovanja stranke   u građanskom postupku, između ostalog i dostavom svih dokumenata u   spisu, leži na nadležnome sudu (vidi H.A.L. v. Finland, br. 38267/97, § 45,   27. siječnja 2004.). U vezi s time, Sud konstatira da su izjave o kojima je   riječ dali potencijalni svjedoci, a odnosile su se na uključenost podnositelja   zahtjeva u pribavljanje krivotvorene domovnice za H.Ć.-a. To su izjave na   koje su se disciplinski sudovi pozvali u svojim presudama u prilog   utvrđenju podnositeljeve odgovornosti. Kakav god da bi bio njihov stvarni   učinak na odluke Disciplinskoga suda, na podnositelju je bilo da ocijeni   potrebu davanja svojih primjedaba na njih.   54. Kad je riječ o obrazloženju odluke Disciplinskog suda Policijske   uprave karlovačke u odnosu na te dvije izjave, Sud konstatira da je   Disciplinski sud utvrdio sljedeće:   "U tijeku postupka disciplinski sud izvršio je uvid u izjavu B.P.-a koja je data na   zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine; … u izjavu H.Ć.-a koja je data   na zapisnik broj: 511-05-04/2-4-96 od 28.05.1996. godine."   Međutim, nije objasnio koji je sadržaj tih izjava, a osobito koje su   činjenice na temelju njih dokazane, te što je u tim izjavama Disciplinski sud   navelo na zaključak da one idu u prilog utvrđenju podnositeljeve   disciplinske odgovornosti. Dakle, time što su propustili podnositelju   zahtjeva dostaviti izjave o kojima je riječ i time što su propustili navesti   sadržaj tih izjava u bilo kojoj od faza postupka, nacionalni sudovi koji su   postupali u podnositeljevom predmetu spriječili su podnositelja da iznese   primjedbe ili tvrdnje u odnosu na te izjave, iako je podnositeljeva   disciplinska odgovornost utvrđena na temelju njih. Ukratko, podnositelj   zahtjeva nije dobio dovoljno informacija koje bi mu omogućile propisno   sudjelovanje u postupku.   55. Ono što je ovdje posebno ugroženo je podnositeljevo povjerenje u   funkcioniranje pravosuđa, koje se, između ostalog, temeljilo na saznanju da   je imao mogućnost izraziti svoje mišljenje o svakom dokumentu na koji se   sud pozvao u naknadno donesenoj presudi (vidi Nideröst-Huber v.   Switzerland, prethodno citirano, §§ 27 i 29). Imajući na umu svrhu   Konvencije, a to je zaštita prava koja su praktična i djelotvorna, te važno   mjesto što ga pravo na pošteno vršenje pravde u smislu Konvencije zauzima   u demokratskom društvu, Sud smatra da bilo koje restriktivno tumačenje   članka 6. u tom pogledu ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe (vidi,   mutatis mutandis, Delcourt v. Belgium, prethodno citirano, § 25, te Ryakib   Biryukov v. Russia, br. 14810/02, § 37, ECHR 2008-...).   56. U ovome predmetu, da bi se ispunio uvjet poštivanja prava na   pošteno suđenje, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Konvencije bilo je   potrebno podnositelju zahtjeva pružiti priliku da iznese svoje primjedbe na   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     izjave koje su policiji dali B.J. i H.Ć. i na koje su se disciplinski sudovi   pozvali u svojim presudama. Međutim, takva mogućnost podnositelju   zahtjeva nije pružena.   (ii) Izjava koju je podnositelj zahtjeva osobno dao policiji   57. Sud konstatira da je i podnositeljevo navodno priznanje policiji   upotrijebljeno kao jedna od osnova za utvrđenje njegove disciplinske   odgovornosti. Postavlja se pitanje na koji je način podnositelj zahtjeva   priznao počinjenje djela, te kako je to priznanje upotrijebljeno u   disciplinskom postupku koji se vodio protiv njega. Sud je već utvrdio   određena načela glede svoje uloge u odnosu na navodno nezakonito   pribavljene dokaze u kontekstu kaznenoga postupka. Tako je presudio da,   načelno gledajući, uloga Suda nije odlučiti može li određena vrsta dokaza,   poput primjerice nezakonito pribavljenih dokaza, biti dopuštena, ili pak je li   ili nije podnositelj zahtjeva kriv. Pitanje na koje se mora dati odgovor jest je   li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio   pošten. To podrazumijeva ispitivanje "nezakonitosti" o kojoj je riječ, a, ako   je povrijeđeno i neko drugo pravo iz Konvencije, i naravi utvrđene povrede   (vidi Khan v. the United Kingdom, br. 35394/97, § 34, ECHR 2000-V). U   odlučivanju o tome je li postupak u cjelini bio pošten, potrebno je voditi   računa i o tome je li poštivano pravo na obranu. Osobito se mora ispitati je   li podnositelju zahtjeva pružena prilika da ospori vjerodostojnost dokaza i   da se usprotivi njihovoj uporabi. Osim toga, u obzir se mora uzeti i kvaliteta   dokaza, između ostalog i jesu li okolnosti u kojima su dokazi pribavljeni   bacile sumnju na njihovu pouzdanost i točnost (vidi Bykov v. Russia [GC],   br. 4378/02, § 90, 10. ožujka 2009.).   58. Sud smatra da iako se članak 6. u ovome predmetu primjenjuje sa   svog građanskog naslova, ipak se mogu povući određene paralele s   prethodno spomenutim načelima koja se odnose na jamstva poštenog   suđenja u kontekstu kaznenoga postupka. Tim više što je podnositelja   zahtjeva u ovome predmetu prvo ispitala policija, što je karakteristično za   predraspravnu fazu kaznenog postupka. Njegovo navodno priznanje policiji   kasnije je upotrijebljeno u disciplinskom postupku koji se vodio protiv   njega i poslužilo je kao osnova za utvrđenje njegove disciplinske   odgovornosti.   59. Istina je da je podnositelj zahtjeva imao mogućnost osporiti svoje   priznanje, što je on i učinio ustvrdivši da je ono dobiveno pod pritiskom jer   su ga ispitivali cijelu noć i nisu mu dopustili stupiti u kontakt s odvjetnikom   ni s bilo kojom drugom osobom. Međutim, nacionalni sudovi nisu na   zadovoljavajući način reagirali na podnositeljev prigovor. Oni ni u kojoj   fazi postupka nisu pozvali policijske službenike koji su u to bili uključeni da   dadu svoj iskaz u svojstvu svjedoka na javnoj raspravi na kojoj bi ih   podnositelj zahtjeva i njegov branitelj također mogli ispitati. Štoviše,   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     nacionalni sudovi u svojim odlukama uopće nisu spomenuli okolnosti   podnositeljevog priznanja policiji.   60. Međutim, prema utvrđenoj sudskoj praksi Suda, koja odražava   načelo povezano s pravilnim vršenjem pravde, sudovi bi u svojim   presudama trebali na odgovarajući način navesti razloge na kojima se one   temelje. Opseg u kojemu se ta dužnost navođenja razloga primjenjuje može   se razlikovati ovisno o naravi odluke, te se mora odrediti u svjetlu okolnosti   predmeta. Iako članak 6. stavak 1. sudove obvezuje da obrazlože svoje   odluke, on se ne može tumačiti na način da propisuje obvezu davanja   iscrpnog odgovora na svaku pojedinu tvrdnju (vidi García Ruiz v. Spain, 21.   siječnja 1999., Reports of Judgments and Decisions 1999-I, § 26, te Helle v.   Finland, 19. prosinca 1997., Reports 1997-VIII, §§ 59).   61. Prema mišljenju Suda, podnositeljev prigovor glede okolnosti   njegovog navodnog priznanja policiji nedvojbeno je zahtijevao dodatno   ispitivanje od strane nadležnih nacionalnih tijela, a osobito je   podrazumijevao obvezu tih tijela da iznesu razloge za prihvaćanje   podnositeljevog navodnog priznanja – koje je on naknadno zanijekao – kao   točno i autentično. Budući da u disciplinskom postupku protiv podnositelja   zahtjeva nisu ispunjeni ti uvjeti, to znači da u utvrđenjima nacionalnih tijela   nisu poštivana jamstva poštenog suđenja.   (iii) Zaključak   62. Sud zaključuje da su prethodno analizirane manjkavosti u   disciplinskom postupku protiv podnositelja zahtjeva, u vezi s upotrebom   izjava koje su B.J., H.Ć. i podnositelj zahtjeva dali policiji, postupak u   cjelini gledajući učinile nepoštenim. To utvrđenje navodi Sud na zaključak   da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije.   2. Članak 6. stavak 2. Konvencije   (a) Tvrdnje stranaka   63. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da su presude disciplinskih sudova   dovele do povrede njegovoga prava na presumpciju nevinosti, jer da je   njima utvrđeno da je on počinio djelo koje je činjenično istovjetno   kaznenom djelu u odnosu na koje je protiv njega bio pokrenut kazneni   postupak, koji je u to vrijeme još bio u tijeku, a naknadno je obustavljen   zbog nedostatka dokaza. Podnositelj je ustvrdio da mu je time povrijeđeno   pravo na presumpciju nevinosti.   64. Vlada je ustvrdila da se kazneni postupak protiv podnositelja   zahtjeva odnosio na kazneno djelo primanja mita radi pribavljanja   domovnice za H.Ć.-a. U iskazu u svojstvu svjedoka koji je dao za vrijeme   istrage, H.Ć. je izjavio da mu je podnositelj zahtjeva pomogao pribaviti   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     domovnicu, ali da nije primio nikakve novce za to. Stoga je istraga protiv   podnositelja zahtjeva obustavljena.   65. Međutim, tijela koja su vodila disciplinski postupak nisu bila vezana   utvrđenjima ili ishodom kaznenoga postupka. Ta su tijela, na temelju   dokaza koji su im bili na raspolaganju, izvršila svoju vlastitu ocjenu   podnositeljevog ponašanja u svojstvu policijskog službenika. Odluke   disciplinskih tijela su se, između ostalog, temeljile na podnositeljevom   priznanju. Iako je na raspravi održanoj u tom postupku podnositelj zahtjeva   povukao prethodno dano priznanje, nije predložio nikakve druge dokaze u   vezi s tim.   66. Utvrđenje prvostupanjskog disciplinskog suda da je podnositelj   zahtjeva počinio kazneno djelo ispravio je žalbeni sud, koji je utvrdio da je   podnositelj zahtjeva počinio djelo iz članka 82. stavka 1. (13. i 17.), što   znači da su u njegovom ponašanju pronađeni elementi teških povreda radne   discipline, bez obzira na ikakvo kazneno djelo i neovisno o ikakvom   kaznenom djelu.   (b) Ocjena Suda   67. U sudskoj praksi Suda utvrđeno je da će presumpcija nevinosti biti   prekršena ukoliko se iz izjave javnog dužnosnika koja se tiče osobe   optužene za kazneno djelo može iščitati mišljenje da je ta osoba kriva prije   nego što joj se krivnja dokaže u skladu sa zakonom. Čak i u odsutnosti bilo   kakvog formalnog utvrđenja, dovoljno je postoje neki razlozi iz kojih se   može zaključiti da dužnosnik optuženoga smatra krivim (vidi Daktaras v.   Lithuania, br. 42095/98, § 41, ECHR 2000-X, te A.L. v. Germany, br.   72758/01, § 31, 28. travnja 2005.). Odluka o tome vrijeđa li izjava javnoga   dužnosnika načelo presumpcije nevinosti mora se donijeti u kontekstu   konkretnih okolnosti u kojima je izjava dana (vidi Daktaras, prethodno   citirano). Domašaj članka 6. stavka 2., osim toga, nije ograničen na kazneni   postupak koji je u tijeku, već se proširuje i na sudske odluke donesene   nakon obustave kaznenog progona (vidi Nölkenbockhoff, prethodno citirano,   § 37; te Capeau, prethodno citirano, § 25) ili nakon oslobađajuće presude   (vidi, osobito, Sekanina v. Austria, prethodno citirano, § 30; O. v. Norway,   br. 29327/98, ECHR 2003-II te Grabchuk v. Ukraine, br. 8599/02, § 42, 21.   rujna 2006.).   68. Kad je pak riječ o ovome predmetu, Sud konstatira da se u odluci o   odbijanju podnositeljeve ustavne tužbe Ustavni sud između ostalog pozvao   na to da se standard dokazivanja u disciplinskom postupku razlikuje od   standarda koji se treba poštivati u slučaju osude za kazneno djelo. Sud   ponavlja da je prihvatio opravdanost sličnog razmišljanja u kontekstu   građanskopravne izvanugovorne odgovornosti. U odnosu na to, Sud je   presudio sljedeće (Y v. Norway, prethodno citirano):   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     "41. Prema mišljenju Suda, ako neko djelo koje može dovesti do građanskog   zahtjeva za naknadu štete prema izvanugovornom obveznom pravu istovremeno ima i   objektivne konstitutivne elemente kaznenog djela, to, bez obzira na težinu djela, nije   dovoljan razlog da se osoba koja je navodno odgovorna za počinjenje djela u kontekstu   predmeta koji se odnosi na izvanugovornu odgovornost može smatrati "optuženom za   kazneno djelo". Takvu kvalifikaciju ne bi mogla opravdati ni činjenica da se za potrebe   odlučivanja o građanskopravnim posljedicama dotičnoga djela upotrebljavaju dokazi iz   kaznenoga postupka. Kad to ne bi bilo tako, kao što Vlada s pravom naglašava, članak   6. stavak 2. bi oslobađajućoj presudi u kaznenom postupku dao neželjeni učinak   onemogućavanja žrtava u potraživanju naknade štete prema izvanugovornom   obveznom pravu, što bi dovelo do proizvoljnog i nerazmjernog ograničavanja   žrtvinoga prava na pristup sudu na temelju članka 6. stavka 1. Na isti bi način i osoba   oslobođena od odgovornosti za kazneno djelo, koji bi se pak prema pravilima o teretu   dokazivanja   u građanskom postupku mogla smatrati odgovornom, uživala   nepripadajuću korist izbjegavanja bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. Tako   široko tumačenje ne bi imalo uporište ni u izričaju članka 6. stavka 2. ni u bilo kakvim   zajedničkim osnovama nacionalnih pravnih sustava zemalja stranaka Konvencije.   Upravo suprotno, u velikom broju država ugovornica oslobođenje od kaznene   odgovornosti ne sprječava utvrđenje građanske odgovornosti u odnosu na iste   činjenice.   Sud stoga smatra da, iako se u postupku za naknadu štete oslobođenje od kaznene   odgovornosti ne bi smjelo dovoditi u pitanje, ono u isto vrijeme ne bi smjelo spriječiti   utvrđenje građanske odgovornosti za plaćanje naknade štete iz iste činjenične osnove   zbog primjene blažih pravila o teretu dokazivanja (vidi, mutatis mutandis, X v. Austria,   br. 9295/81, Odluka Komisije od 6. listopada 1992., Decisions and Reports (D.R.) 30,   str. 227; M.C. v. the United Kingdom, br. 11882/85, odluka od 7. listopada 1987., D.R.   54, str. 162).   42. Međutim, ako domaća odluka o naknadi štete sadrži izjavu kojom se tuženiku   imputira kaznena odgovornost, to bi moglo otvoriti pitanje koje bi potpalo u domašaj   članka 6. stavka 2. Konvencije.   43. Sud će stoga razmotriti jesu li domaći sudovi, zbog svoga postupanja ili   uporabe jezičnih formulacija u obrazloženju svojih odluka, stvorili jasnu vezu između   kaznenog postupka i postupka za naknadu štete koji je nakon njega uslijedio na način   da bi to opravdalo proširenje primjene članka 6. stavka 2. na postupak za naknadu   štete.   69. Sud prvo konstatira da u disciplinskom postupku podnositelj   zahtjeva nije proglašen krivim za kazneno djelo, već za disciplinsko   djelo. Iako se u prvostupanjskoj odluci disciplinskoga sud navodi da je   podnositelj zahtjeva počinio kazneno djelo, to je ispravilo žalbeno   disciplinsko tijelo, koje je izrijekom navelo da djelo o kojemu je riječ   predstavlja disciplinsko djelo nedoličnog ponašanja. To je tijelo zatim   ustvrdilo da se nitko ne može smatrati odgovornim za kazneno djelo dok   mu se odgovornost ne utvrdi pravomoćnom presudom.   70. Kad je riječ o činjeničnoj osnovi disciplinskog djela protiv   podnositelja zahtjeva, Sud konstatira da su disciplinska tijela utvrdila da   je podnositelj zahtjeva posredovao u nezakonitom pribavljanju   domovnice trećoj osobi i da je u tu svrhu proslijedio određeni novčani   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     iznos. Ta su utvrđenja bila dovoljna da se utvrdi podnositeljeva   disciplinska odgovornost. Sud smatra da su disciplinska tijela bila   ovlaštena i sposobna neovisno utvrditi činjenično stanje predmeta koji   su rješavale. Sud pritom smatra da, uz iznimku onoga što je ispravio   žalbeni sud, nisu upotrijebljene jezične formulacije koje bi dovele u   pitanje podnositeljevo pravo na presumpciju nevinosti.   71. U vezi s time, Sud ističe da je jedan od ključnih elemenata   kaznenoga djela za koje je protiv podnositelja zahtjeva pokrenuta, a   potom i obustavljena istraga bilo to što je podnositelj zahtjeva osobno   uzeo novac (vidi stavke 14. i 15. ove presude). Međutim, taj aspekt nije   bio odlučan za disciplinsko djelo o kojemu je ovdje riječ. To znači da   konstitutivni elementi disciplinskog djela i kaznenoga djela o kojima je   ovdje riječ nisu bili istovjetni.   72. S obzirom na navedeno, Sud smatra da odlukom o prestanku   radnog odnosa podnositelju zahtjeva nije povrijeđeno pravo zajamčeno   člankom 6. stavkom 2. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   73. Podnositelj zahtjeva uz to je prigovorio i da na raspolaganju nije   imao djelotvorno pravno sredstvo za svoje prigovore na temelju članka 6.   Pozvao se na članak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi:   "Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju   kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu."   74. Sud na početku konstatira da je podnositeljev prigovor na temelju   članka 13. povezan s njegovim prigovorima na temelju članka 6.   Konvencije, koji se sastoji od dva dijela (vidi stavak 23. ove presude). Sud   će sada odvojeno ispitati ta dva vida navodne povrede članka 13.   75. Kad je riječ o podnositeljevim prigovorima glede poštenosti   disciplinskog postupka protiv njega, Sud konstatira da je podnositelj   zahtjeva imao mogućnost podnijeti žalbu protiv prvostupanjske odluke,   upravnu tužbu i ustavnu tužbu.   76. Kad je riječ o podnositeljevom prigovoru glede povrede njegovog   prava na presumpciju nevinosti, Sud konstatira da je podnositelj zahtjeva   imao mogućnost podnijeti ustavnu tužbu.   77. U odnosu na oba vida članka 13., Sud ponavlja da ta odredba ne   jamči uspješnost upotrijebljenog pravnog sredstva.   78. Uzimajući u obzir naprijed izneseno, Sud smatra da je ovaj dio   zahtjeva očito neosnovan, pa se mora odbiti u skladu s člankom 35.   stavcima 3. i 4. Konvencije.   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   79. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje   pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,   Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   80. Podnositelj zahtjeva potražuje 104.256,56 eura (EUR) na ime   materijalne štete i 19.315,53 EUR na ime nematerijalne štete.   81. Vlada je smatrala da je potraživani iznos neutemeljen i prekomjeran.   82. Sud ne primjećuje nikakvu uzročnu vezu između utvrđene povrede i   materijalne štete za koju se tvrdi da je nastala, pa stoga odbija taj zahtjev.   Međutim, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pretrpio određenu   nematerijalnu štetu zbog utvrđene povrede, koja se ne može nadoknaditi   pukim utvrđenjem povrede od strane Suda. Ipak, dotični potraživani iznos je   prekomjeran. Presuđujući na pravičnoj osnovi, kako je propisano člankom   41. Konvencije, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 1.800 EUR na ime   nematerijalne štete, uvećanih za sve poreze koji bi mu se mogli zaračunati.   B. Troškovi i izdaci   83. Podnositelj zahtjeva potražuje i 1.835 EUR za troškove i izdatke   nastale pred Sudom   84. Vlada je ocjenu nužnosti nastalih troškova prepustila Sudu.   85. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni   stvarno i nužno nastali te da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome   predmetu, uzevši u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije,   Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi potraživani iznos,   uvećan za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaračunati.   C. Zatezna kamata   86. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD   1. proglašava prigovore o pravu podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje i   na presumpciju nevinosti dopuštenima, dok ostatak zahtjeva proglašava   nedopuštenim;   PRESUDA VANJAK PROTIV HRVATSKE     2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6. stavka 2. Konvencije;   4. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u   hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:   (i) 1.800 EUR (tisuću osamsto eura) na ime nematerijalne štete,   uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli   zaračunati;   (ii) 1.835 EUR (tisuću osamsto trideset i pet eura) na ime troškova i   izdataka, uvećanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva   mogli zaračunati;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   14. siječnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik