32457/05

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET GASHI PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 32457/05)   PRESUDA   STRASBOURG   13. prosinca 2007.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   U predmetu Gashi protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L. LOUCAIDES,   gđa N. VAJIĆ,   g. A. KOVLER,   gđa E. STEINER   g.   g.   g.   K. HAJIYEV,   D. SPIELMANN, suci,   S. NIELSEN, tajnik Odjela,   i nakon vijećanja zatvorenog za javnost 22. studenoga 2007.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 32457/05) protiv   Republike Hrvatske što ga je 4. kolovoza 2005. hrvatski državljanin g. Shani Gashi   ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih   prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). Međutim, podnositelj zahtjeva je tijekom postupka   umro. Njegova supruga gđa Katica Gashi izrazila je želju nastaviti postupak po zahtjevu i u   vlastito ime i u ime svoga maloljetnoga sina Edona Gashija.   2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa E. Kapetanović, odvjetnica iz Zagreba.   Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 20. veljače 2007. Sud je odlučio Vladu obavijestiti o prigovoru glede   podnositeljevog prava na mirno uživanje svoga vlasništva. Na temelju odredaba članka 29.   stavka 3. Konvencije, Sud je odlučio istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti   zahtjeva.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva rođen je 1962. godine i živio je u Puli.   5. Podnositelj zahtjeva bio je zaposlenik tvornice stakla u Puli. Dana 20. srpnja 1988.   tvornica je podnositelju zahtjeva i njegovoj obitelji na korištenje dala stan u Puli koji se   sastoji od kuhinje, sobe i zajedničkoga sanitarnog čvora, a površina mu je 30.60 četvornih   metara.   6. Dana 3. lipnja 1991. Sabor je donio Zakon o prodaji stanova na kojima postoji   stanarsko pravo, koji je uređivao prodaju društvenih stanova na kojima je postojalo stanarsko   pravo tako što je nositeljima stanarskog prava na društvenim stanovima priznao pravo na   otkup tih stanova od davatelja pod povoljnim uvjetima.   7. Prema tom Zakonu, podnositelj zahtjeva kao kupac i Općina Pula kao prodavatelj su   8. svibnja 1996. sklopili ugovor o kupoprodaji navedenoga stana. Jedan primjerak ugovora   dostavljen je na odobrenje Državnome pravobraniteljstvu. Odobrenje je dano 28. svibnja   1996.   8. Odlukom od 21. rujna 1998. Općinski sud u Puli izvršio je upis podnositeljevog   vlasništva nad stanom u zemljišne knjige. Jedan primjerak te odluke dostavljen je na   pozornost Državnome pravobraniteljstvu Istarske županije u Puli.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   9. Dana 29. ožujka 2000. Državno pravobraniteljstvo Istarske županije podnijelo je   Općinskome sudu u Puli tužbu protiv podnositelja zahtjeva i Općine Pula kojom je tražilo   utvrđenje ništavosti dotičnoga kupoprodajnog ugovora. Državno pravobraniteljstvo je tvrdilo   da podnositelj zahtjeva nije mogao steći stanarsko pravo na stanu jer tvornica stakla u kojoj je   radio nije imala pravo raspolagati navedenim stanom, već je to pravo imala samo Općina   Pula. Općinski sud je prihvatio te argumente i svojom presudom od 22. veljače 2001. poništio   je kupoprodajni ugovor. Tu je presudu 15. prosinca 2003. potvrdio Županijski sud u Puli.   Mjerodavni dijelovi njegove presude glase kako slijedi:   „Iz rješenja o davanju stana na korištenje od 20. srpnja 1988. godine proizlazi da je RO TLS „Boris   Kidrič“ Pula dao prvotuženiku Gashi Shaniu na korištenje stan u Puli, Ul. M. Oreškovića br. 19, sastojećeg   od sobe, kuhinje, zajedničkog WC-a, koji po svojoj veličini i opremljenosti spada u neuvjetan stan – nužni   smještaj, kako je to izričito u rješenju navedeno.   U ovom se predmetu ne može utvrđivati da li je prvotuženiku predmetni stan doista dan kao nužni   smještaj, već valja poći od pretpostavke da mu je dan kao nužni smještaj, što je prvotuženik znao, odnosno   trebao znati, te već iz tog razloga na spornom stanu nije mogao steći stanarsko pravo jer prema odredbi   članka 8. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne Novine“ br. 51/85, 42/86), stanarsko se   pravo nije moglo steći na stanovima i prostorijama koje se koriste kao nužni smještaj, kako to pravilno   navodi i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.   Kako je osnovni uvjet za prodaju stana po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji   stanarsko pravo („Narodne Novine“ br. 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 2/94 i 44/94) da je kupac   nositelj stanarskog prava na stanu koji je predmet prodaje, sud prvog stupnja ispravno zaključuje da je sporni   ugovor o prodaji stana zaključen između prvotuženika i drugotuženika dana 8. svibnja 1996. godine ništav u   smislu odredbe čl. 52. ZOO-a zbog nepostojanja osnove jer prvotuženik nije imao stanarsko pravo na tom   stanu.   Ovaj sud prihvaća i daljnji zaključak suda prvog stupnja da prvotuženik nije stekao stanarsko pravo na   spornom stanu i iz razloga što Tvornica stakla …. nije imala pravo raspolaganja predmetnim stanom na   način da ga dade prvotuženiku na korištenje i da on pri tome stekne stanarsko pravo, niti je to učinila, jer   kao što je već rečeno, dala ga je prvotuženiku na korištenje kao nužni smještaj.   Kako iz provedenih dokaza nije utvrđeno da bi prvotuženiku bio dodijeljen sporni stan na način da bi na   njemu stekao stanarsko pravo, niti je utvrđeno da je taj stan bio uvršten u stambeni fond Tvornice stakla, niti   da je Općina Pula odnosno Grad Pula pravnorelevantno priznala prvotuženiku stanarsko pravo na tom stanu   … proizlazi da je sporni ugovor … doista ništav zbog nepostojanja osnove – odnosno iz razloga što   prvotuženik nije imao stanarsko pravo na tom stanu…“   10. Podnositelj zahtjeva je potom podnio ustavnu tužbu u kojoj je ustvrdio da mu je   povrijeđeno nekoliko ustavnih prava, uključujući i pravo vlasništva jer mu je presudama nižih   sudova oduzeto vlasništvo na dotičnome stanu. Dana 3. veljače 2005. Ustavni sud je odbio   ustavnu tužbu.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   11. Mjerodavne odredbe Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine, br.   51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993) glase kako slijedi:   Članak 8.   "Stanarsko pravo ne može se steći na:   1. Stanovima namijenjenim za privremeni smještaj i prostorijama koje se koriste kao nužni smještaj…"   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   12. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne novine, br.   27/1991 s daljnjim izmjenama i dopunama – "Zakon") propisuje uvjete za prodaju stanova na   kojima postoji stanarsko pravo.   Članak 1. Zakona je nositeljima stanarskog prava na društvenim stanovima priznao   pravo na kupnju tih stanova pod povoljnim uvjetima, s time da je svaki nositelj stanarskog   prava mogao kupiti samo jedan stan.   Članak 21. obvezivao je prodavatelja da ugovor o prodaji stana dostavi na mišljenje   nadležnome državnom pravobraniteljstvu u roku od osam dana.   13. Mjerodavni dijelovi Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/91,   73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koji je tada bio na snazi, glasili su kako slijedi:   III. OSNOVA   Dopuštena osnova   Članak 51.   "(1) Svaka ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu.   (2) Osnova je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu   društva.   …"   Ništavost ugovora zbog osnove   Članak 52.   "Ako osnova ne postoji ili je nedopuštena, ugovor je ništav."   Neograničeno isticanje ništavosti   Članak 110.   "Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se."   14. Mjerodavni dijelovi Zakona o državnom odvjetništvu (Narodne novine, br.   75/1995) glasili su kako slijedi:   Članak 24.   "…   … državno pravobraniteljstvo može … tražiti poništenje sklopljenog ugovora … ako je on protivan   prisilnim propisima."   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU   15. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je oduzeto vlasništvo protivno članku 1.   Protokola br. 1 uz Konvenciju. Članak 1. Protokola br. 1 glasi kako slijedi:   "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti   svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima   međunarodnog prava.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje   smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja   poreza ili drugih doprinosa ili kazni."   16. Vlada je osporila te tvrdnje.   A. Dopuštenost   1. Sukladnost ratione temporis   17. Vlada je zatražila od Suda da zahtjev proglasi nedopuštenim zbog toga što nije u   skladu s odredbama Konvencije ratione temporis. S tim u vezi, Vlada je ustvrdila da se   postupak pred domaćim sudovima ticao isključivo činjenica koje su se odnosile na razdoblje   prije datuma stupanja Konvencije na snagu u odnosu na tuženu državu.   18. Podnositelj zahtjeva nije se složio s Vladinim prigovorom.   19. Sud primjećuje da je na dan 5. studenoga 1997., kad je Konvencija stupila na   snagu u odnosu na tuženu državu, podnositelj zahtjeva bio vlasnik stana o kojemu je riječ.   Njegovo je vlasništvo u konačnici prestalo na temelju presude Županijskoga suda u Zagrebu   od 15. prosinca 2003. kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Puli od 22. veljače   2001. kojom je pak utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora na temelju kojega je vlasništvo   preneseno na podnositelja zahtjeva. Budući da je podnositeljevo pravo vlasništva poništeno na   temelju sudskih odluka donesenih nakon 5. studenoga 1997., kada je Konvencija stupila na   snagu u odnosu na Hrvatsku, Sud smatra da je nadležan ispitati zahtjev ratione temporis.   Stoga se Vladin prigovor glede nadležnosti Suda ratione temporis mora odbiti.   2. Primjenjivost članka 1. Protokola br. 1   20. Vlada je ustvrdila i da članak 1. Protokola br. 1 nije primjenjiv u ovome predmetu   jer da podnositelj zahtjeva nije nikada imao stanarsko pravo na stan o kojemu je riječ.   Činjenica da je podnositeljevo vlasništvo bilo upisano u zemljišne knjige nije bila relevantna   budući da je takav upis imao samo deklaratorni učinak.   21. Podnositelj zahtjeva nije se složio s tim tvrdnjama.   22. Prema sudskoj praksi tijela Konvencije "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola   br. 1 uz Konvenciju može biti bilo "postojeće vlasništvo" ili vrijedna imovina, uključujući i   potraživanja, uz određene uvjete. Naprotiv, nada u priznanje nekog prijašnjeg imovinskog   prava koje nije moglo biti predmet djelotvornog uživanja kroz dulje vremensko razdoblje ne   smatra se "vlasništvom" (vidi Weidlich and Others v. Germany, br. 18890/91, 19048/91,   19049/91, 19342/92 i 19549/92, Odluka Komisije od 4. ožujka 1996., Decisions and Reports   85, str. 5, te sudska praksa spomenuta na str. 18 te odluke). Prema sudskoj praksi hrvatskih   sudova, čini se da se podnositeljevo pravo vlasništva nad njegovim stanom ab initio smatralo   ništavim, što je imalo za posljedicu to da se podnositelj nikada nije niti smatrao njegovim   vlasnikom. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva imao "vlasništvo" u smislu članka 1.   Protokola br. 1 uz Konvenciju, čak i ako je njegovo pravo bilo ništavo ab initio. Sud   primjećuje da je u razdoblju od oko četiri godine on bio u posjedu toga stana i da se smatrao   njegovim vlasnikom za sve pravne svrhe. Osim toga, bilo bi nerazumno prihvatiti da država   može donijeti propis koji dopušta ab initio poništenje ugovora ili drugih vlasničkih prava i   tako izbjeći odgovornost za miješanje u vlasnička prava prema Konvenciji (vidi Panikian v.   Bulgaria, br. 29583/96, Odluka Komisije od 10. srpnja 1997.). Iz toga slijedi da se prigovor   Vlade glede primjenjivosti članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju isto tako mora odbaciti.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   3. Zaključak   23. Sud primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.   stavka 3. Konvencije. Sud primjećuje da on nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga   se mora proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   Tvrdnje stranaka   1. Vlada   24. Vlada je ustvrdila da nije došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja   zahtjeva jer da podnositelj nije nikada bio vlasnik dotičnoga stana. Ako Sud i utvrdi da je   došlo do miješanja, ono je bilo u skladu s uvjetima iz članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju   budući da države uživaju široku slobodu procjene u tom pogledu. Utvrđenje ništavosti   kupoprodajnog ugovora imalo je pravni temelj u domaćemu pravu. Pravo državnoga   pravobraniteljstva da zatraži utvrđenje ništavosti bilo je nedvojbeno je jer je njegova uloga   bila štititi interese države i osigurati poštivanje važećih zakona.   25. Glede razmjernosti primijenjene mjere, Vlada je ustvrdila da se u obzir trebaju   uzeti sljedeći čimbenici. Stan o kojemu je riječ je podnositelju zahtjeva bio dodijeljen kao   nužni smještaj i on nije mogao steći stanarsko pravo na njemu, pa ga nije mogao niti kupiti.   Podnositelj zahtjeva je trebao znati da nema pravo kupiti taj stan. Očito je postojao javni   interes za utvrđenje ništavosti takvoga ugovora.   2. Podnositelj zahtjeva   26. Podnositelj zahtjeva je ustvrdio da u odluci tvornice stakla kojom mu je dodijeljen   stan nije spomenuto da je to nužni smještaj. Nadalje, on je plaćao najamninu za taj stan i imao   je pravo koristiti ga u svojstvu stanara. Njegovo vlasništvo nad stanom stečeno je u dobroj   vjeri, a poništeno je u suprotnosti s načelima utvrđenima u članku 1. Protokola br. 1 uz   Konvenciju.   Ocjena Suda   1. Je li došlo do miješanja?   27. Sud primjećuje da je 1996. podnositelj zahtjeva kupio dotični stan i time   nedvojbeno postao njegovim vlasnikom, koja je činjenica zabilježena i u zemljišnim   knjigama. Sud nadalje primjećuje da je podnositelj zahtjeva lišen vlasništva na temelju   utvrđenja Općinskoga suda u Puli i Županijskoga suda u Puli sadržanih u njihovim presudama   od 22. veljače 2001. odnosno 15. prosinca 2003. Na temelju tih presuda podnositeljevo pravo   vlasništva nad dotičnim stanom je poništeno.   28. Sud stoga nalazi da je došlo do lišenja vlasništva u smislu druge rečenica članka 1.   Protokola br. 1 uz Konvenciju. Takvo lišenje vlasništva mora biti zakonito, u javnome   interesu i mora se uspostaviti pravičan odnos ravnoteže između potreba općega interesa   zajednice i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava pojedinca.   2. Je li miješanje bilo predviđeno zakonom   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   29. Pravo vlasništva podnositelja zahtjeva domaći su sudovi proglasili ništavim na   temelju hrvatskog građanskog prava koje se odnosi na ugovore i zakona koji je uređivao   poslove Državnoga pravobraniteljstva. Konstatirajući da je njegova ovlast ispitivanja   poštivanja domaćega prava ograničena (vidi, između ostalih izvora prava, Allan Jacobsson v.   Sweden (no. 1), presuda od 25. listopada 1989., Serija A br. 163, str. 17, § 57), Sud tako   ustanovljuje da je utvrđenje ništavosti podnositeljevog prava vlasništva bilo u skladu s   domaćim pravom.   3. Legitimni cilj i razmjernost   30. Sud ponavlja da, zbog neposrednih spoznaja o svome društvu i njegovim   potrebama, domaće vlasti u načelu mogu bolje od međunarodnoga suca ocijeniti što je "u   javnome interesu". Stoga se, u sustavu zaštite uspostavljenom na temelju Konvencije,   domaćim vlastima prepušta da naprave početnu ocjenu glede postojanja nekog pitanja od   javnoga interesa koje opravdava mjere lišenja vlasništva. Ovdje, kao i na drugim područjima   obuhvaćenim jamstvima iz Konvencije, domaće vlasti, prema tome, uživaju određenu slobodu   procjene (vidi, između mnogih izvora prava, Edwards v. Malta, br. 17647/04, § 64, 24.   listopada 2006.).   31. Sud mora ispitati i je li prilikom miješanja u mirno uživanje vlasništva   uspostavljen traženi pravičan odnos ravnoteže između potreba javnoga interesa i zahtjeva   zaštite temeljnih prava pojedinca, odnosno je li podnositelju zahtjeva nametnut nerazmjeran i   prekomjeran teret (vidi, između mnogih drugih izvora prava, Jahn and Others v. Germany   [GC], br. 46720/99, 72203/01 i 72552/01, § 93, ECHR 2005-VI). Unatoč slobodi procjene   koju država ima, Sud u izvršavanju svoje ovlasti preispitivanja ipak mora odrediti je li   potrebna ravnoteža održana na način koji je u skladu s podnositeljevim pravom vlasništva   (vidi Rosinski v Poland, br. 17373/02, § 78, 17. srpnja 2007.). Važnost postizanja te ravnoteže   ogleda se u strukturi članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju u cjelini, a time i njegove druge   rečenice, koju treba tumačiti u svjetlu općega načela proglašenog u prvoj rečenici. Osobito   treba postojati razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja što ga se   željelo ostvariti kroz bilo koju mjeru kojom se neka osoba lišava svoga vlasništva (vidi   Pressos Compania Naviera S.A. and Others v. Belgium, presuda od 20. studenoga 1995.,   Serija A br. 332, str. 23, § 38, i The Former King of Greece and Others v. Greece, [GC], br.   25701/94, § 89). Tako će ravnoteža što ju treba održati između potreba općega interesa   zajednice i zahtjeva temeljnih prava biti narušena ako je dotična osoba bila prisiljena nositi   "nerazmjeran teret" (vidi, između mnogih drugih izvora prava, The Holy Monasteries v.   Greece, presuda od 9. prosinca 1994., Serija A br. 301-A, str. 34-35, §§ 70-71).   32. Sud na početku primjećuje da su utvrđenja nacionalnih sudova koja su dovela do   proglašenja ništavosti podnositeljevog prava vlasništva bila utemeljena na dvama glavnim   razlozima. Prvo, dotični stan je bio samo nužni smještaj, a prema mjerodavnom   zakonodavstvu podnositelj zahtjeva nije mogao steći stanarsko pravo na takvom smještaju.   Drugo, tvornica stakla nije imala pravo raspolagati stanom i podnositelju zahtjeva dodijeliti   stanarsko pravo, već je to pravo imala Općina Pula. U tom pogledu, Sud naglašava da njegova   zadaća u ovome predmetu nije dovoditi u pitanje pravo države da donosi zakone s ciljem   osiguranja vladavine prava kroz utvrđenje ništavosti manjkavih ugovora koji su u suprotnosti   s prisilnim propisima, već da, u skladu sa svojim nadzornim ovlastima koje proizlaze iz   Konvencije, ispita način na koji su ti zakoni primijenjeni u predmetu podnositelja zahtjeva i   jesu li odluke što su ih donijela mjerodavna domaća tijela bile u skladu s načelima ugrađenim   u članak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.   33. Sud podsjeća da se već bavio pitanjem utvrđenja ništavosti kupoprodajnih ugovora   na temelju kojih su podnositelji zakona kupili stanove u kojima su živjeli (vidi Panikian v.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   Bulgaria, naprijed citirano; Pincová and Pinc v. the Czech Republic, br. 36548/97,   ECHR 2002-VIII; Bečvář and Bečvářová v. the Czech Republic, br. 58358/00, 14. prosinca   2004.; Netolický and Netolická v. the Czech Republic (dec.), br. 55727/00, 25. svibnja 2004.;   Mohylová v. the Czech Republic (dec.), br. 75115/01, 6. rujna 2005., te Velikovi and Others v.   Bulgaria, br. 43278/98, 45437/99, 48014/99, 48380/99, 51362/99, 53367/99, 60036/00,   73465/01 i 194/02, 15. ožujka 2007.). Međutim, u tim su predmetima, Sud i Komisija bili   pozvani ocijeniti konkretne situacije, koje su se sve ticale propisa donesenih s ciljem   ispravljanja nepravdi nanesenih prije više desetljeća i naslijeđenih iz komunističke vladavine   u tim državama.   34. Sasvim suprotno od situacija u kojima su se stare nepravde trebale rješavati   novodonesenim propisima, u ovome predmetu nije riječ o podnositelju zahtjeva koji je kupio   nacionalizirani stan pod povoljnim uvjetima tijekom komunističke vladavine zahvaljujući   svome povlaštenom položaju. Naprotiv, podnositelj zahtjeva u ovome predmetu bio je običan   građanin koji nije uživao nikakve posebne povlastice, a kupio je stan koji se sastojao od   kuhinje, sobe i zajedničkog sanitarnog čvora. Ta se kupnja temeljila na zakonima koji su se   primjenjivali na sve nositelje stanarskog prava na društvenim stanovima i koji nipošto nisu   bili rezervirani za neku povlaštenu kategoriju građana.   35. Imajući na umu te specifičnosti ovoga predmeta, Sud, u svojoj ocjeni jesu li   hrvatske vlasti željele ostvariti legitimni cilj u javnome interesu i jesu li uspostavile pošteni   odnos ravnoteže između općega interesa zajednice i podnositeljevog prava na mirno uživanje   svoga vlasništva, daje odlučnu važnost sljedećim čimbenicima.   36. Kao prvo, dotični stan bio je ab initio društvena imovina. Dok je u naprijed   navedenim predmetima koji su se odnosili na Bugarsku i Češku Republiku Sud, u svojoj   ocjeni na temelju članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, trebao uzeti u obzir dva   suprotstavljena privatna interesa, to jest interes prvotnih vlasnika čija je imovina bila   nacionalizirana tijekom komunističke vladavine i interes novih vlasnika koji su kupili   nacionalizirane stanove, u ovome predmetu takva osjetljiva ravnoteža nije dovedena u pitanje.   37. Stan o kojemu je riječ je podnositelju zahtjeva na korištenje dodijelila tvornica   stakla u kojoj je radio, što je bila uobičajena praksa u bivšem jugoslavenskom socijalističkom   režimu. Sud primjećuje da je taj stan prilično skroman jer se sastoji od samo jedne sobe,   kuhinje i zajedničkoga sanitarnog čvora, a svrha mu je bila zadovoljiti osnovne stambene   potrebe podnositelja zahtjeva i njegove obitelji, to jest njegove supruge i dvoje djece.   Utvrđenje domaćih sudova da se stanarsko pravo nije moglo primijeniti na dotični stan budući   da je to bio samo nužni smještaj potrebno je razmotriti u svjetlu činjenice da podnositeljeva   obitelj u njemu živi od 1988. godine i da je time on postao njihovo uobičajeno boravište koje   se po ničemu značajno ne razlikuje od bilo kojeg drugog manjeg stana. Stoga se ne može reći   da je podnositelj zahtjeva iskoristio povlašteni položaj niti da je uopće uživao ikakav takav   položaj u socijalističkom režimu ili da je na drugi način postupao nezakonito u cilju stjecanja   određenih prava na dotičnome stanu.   38. Sud primjećuje da je kupoprodajni ugovor proglašen ništavim između ostalog i   zbog toga što tvornica stakla koja je podnositelju zahtjeva dopustila koristiti stan nije imala   pravo raspolagati stanom, već da je takvo pravo imala Općina Pula. U tom pogledu Sud, ne   dovodeći u pitanje ta utvrđenja domaćih sudova, primjećuje da je podnositelju zahtjeva   dotični stan prodala Općina Pula. Pod pretpostavkom da je Općina Pula zapravo bila ono   mjerodavno tijelo koje je moglo raspolagati dotičnim stanom, Sud smatra da je prodajom   dotičnoga stana podnositelju zahtjeva ona priznala podnositeljeva prava u odnosu na taj stan.   Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja da je podnositelj zahtjeva dobio određena prava glede   stana od tvornice stakla umjesto od Općine Pula, čak i ako je prvotno pravo podnositelju   dodijelila tvornica.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   39. Sud posebno naglašava činjenicu da je kupoprodaja dotičnoga stana bila pod   kontrolom Državnoga pravobraniteljstva, jer su se, prema članku 21. Zakona o otkupu stanova   na kojima postoji stanarsko pravo, svi kupoprodajni ugovori za stanove na kojima je postojalo   stanarsko pravo trebali dostaviti tome tijelu na prethodno odobrenje. U ovome predmetu nije   sporno da je dotični kupoprodajni ugovor, sklopljen između Općine Pula kao prodavatelja i   podnositelja zahtjeva kao kupca dostavljen na odobrenje Državnome pravobraniteljstvu   Istarske županije (vidi stavak 7. ove presude). Dakle, mjerodavna su tijela imala priliku   provjeriti dotični ugovor i spriječiti njegovo stupanje na snagu da su našle bilo kakve razloge   koji bi opravdavali takvu mjeru. Međutim, 28. svibnja 1996. Državno pravobraniteljstvo   Istarske županije dalo je svoju suglasnost ne stavivši nikakav prigovor.   40. Sud smatra da bi greške ili propusti državnih tijela trebale ići u korist pogođenih   osoba, osobito ako se time ne dovodi u pitanje kakav drugi suprotstavljeni privatni interes.   Drugim riječima, rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a   propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis,   Radchikov v. Russia, br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.) Štoviše, utvrđenje ništavosti   podnositeljevog prava vlasništva u postupku što ga je pokrenulo Državno pravobraniteljstvo   Istarske županije, nakon što je isto to tijelo dalo svoju suglasnost na kupoprodajni ugovor   kojim je podnositelju zahtjeva priznato pravo vlasništva, protivi se načelu pravne sigurnosti.   Čini se da način na koji je parnica okončana nije bio u skladu s obvezom države da   podnositeljevu situaciju rješava na što je moguće dosljedniji način (vidi, mutatis mutandis,   Beyeler v. Italy [GC], br. 33202/96, § 120, ECHR 2000-I).   41. I na kraju, Sud ponavlja da je presuđivao da osoba koja je lišena svoga vlasništva u   načelu mora dobiti naknadu u "razumnoj vezi s njegovom vrijednošću", čak i ako "legitimni   ciljevi 'javnoga interesa' možda nalažu nadoknadu vrijednosti manje od njegove pune tržišne   vrijednosti". Iz toga slijedi da je naprijed spomenuta ravnoteža općenito postignuta kad je   naknada isplaćena osobi čija je imovina oduzeta u razumnom odnosu s njenom "tržišnom"   vrijednošću, utvrđenom u trenutku izvlaštenja (vidi Pincová and Pinc, naprijed citirano, § 53).   42. Kad je riječ o ovome predmetu, Sud zapaža da Vlada nije iznijela niti jednu   tvrdnju glede moguće naknade za podnositelja zahtjeva. S tim u vezi, Sud također primjećuje   da se ne mogu ignorirati ni određena socijalna pitanja jer se ovaj zahtjev, nakon   podnositeljeve smrti, sada tiče ranjivih pojedinaca, to jest udovice i dvoje djece od kojih je   jedno još uvijek maloljetno dijete u dobi od četrnaest godina.   43. Kad je riječ o pitanju jesu li domaći sudovi željeli ostvariti legitimni cilj, Sud   primjećuje da tužena država nije iznijela nikakve tvrdnje s time u vezi. S obzirom na naprijed   iznesena razmatranja Suda, Sudu je teško razabrati eventualni legitimni cilj što su ga domaća   tijela željela ostvariti utvrđenjem ništavosti kupoprodajnoga ugovora o kojemu je riječ. U   svakom slučaju, čak i ako se to pitanje stavi na stranu, Sud smatra da prilikom miješanja u   vlasnička prava podnositelja u određenim okolnostima ovoga predmeta nije uspostavljen   pravičan odnos ravnoteže između javnoga interesa i podnositeljevih prava zaštićenih člankom   1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.   Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.   II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE   44. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije   glede poštenosti postupka, te na temelju članka 8. Konvencije tvrdeći da mu je povrijeđeno   pravo na poštivanje njegovoga doma. Potom je prigovorio i na temelju članka 14. Konvencije   tvrdeći da je bio žrtvom diskriminacije zbog svoga albanskog porijekla i lošeg materijalnog   stanja.   PRESUDA GASHI PROTIV HRVATSKE   45. U svjetlu svih materijala koji mu se nalaze u posjedu, te u mjeri u kojoj su pitanja   koja su predmet prigovora u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upućuje   na postojanje ikakve povrede bilo kojega od naprijed spomenutih članaka Konvencije. Iz toga   slijedi da su ti prigovori nedopušteni prema članku 35. stavku 3. kao očigledno neosnovani i   da se moraju odbiti na temelju članka 35. stavka 4. Konvencije.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   46. Članak 41. Konvencije propisuje:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   47. Udovica i sin podnositelja zahtjeva potražuju 32.634,77 eura (EUR) na ime   materijalne štete, te 35.000 EUR na ime nematerijalne štete. Potražuju i 12.653 hrvatskih kuna   na ime troškova i izdataka.   48. Vlada je izrazila mišljenje da su zatraženi iznosi pretjerani i da nisu razmjerni   navodnim povredama.   49. U okolnostima predmeta Sud smatra da pitanje primjene članka 41. nije spremno   za odluku. Stoga je odluku o dotičnoj stvari potrebno odgoditi, s time da se posebno uzme u   obzir mogućnost postizanja sporazuma između tužene države i podnositelja zahtjeva (pravilo   75., stavci 1. i 4. Poslovnika Suda).   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. presuđuje da udovica podnositelja zahtjeva (gđa Katica Gashi) i njen sin (g. Edon   Gashi) imaju legitimaciju nastaviti ovaj postupak umjesto podnositelja zahtjeva;   2. proglašava prigovor koji se tiče podnositeljevog prava na mirno uživanje njegovoga   vlasništva dopuštenim, a ostatak zahtjeva nedopuštenim;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;   4. presuđuje da pitanje primjene članka 41. Konvencije nije spremno za odluku;   prema tome,   (a) odgađa navedeno pitanje u cijelosti;   (b) poziva Vladu i podnositelja zahtjeva da u predstojeća tri mjeseca, podnesu pisana   očitovanja o toj stvari, a posebno da obavijeste Sud o svakom sporazumu što ga   eventualno postignu;   (c) odgađa daljnji postupak i prenosi na Predsjednika Vijeća ovlast da ga odredi ako to   bude potrebno.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 13. prosinca 2007.   u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik