32540/05

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET VRBICA PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 32540/05) PRESUDA STRASBOURG 1. travnja 2010. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE U predmetu Vrbica protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, suci, i g, Andr� Wampach, zamjenik tajnika odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 11. ozujka 2010., donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 32540/05) protiv Republike Hrvatske sto ga je 26. kolovoza 2005. crnogorski drzavljanin g. Marko Vrbica ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnositelja zahtjeva zastupali su g. S. Rozman i ga M. Oredi iz Odvjetnickog ureda Rozman i Oredi, odvjetnici iz Karlovca. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, ga S. Staznik. 3. Dana 17. studenoga 2007. predsjednik Prvog odjela odlucio je Vladu obavijestiti o prigovorima glede imovine, postenog suenja i djelotvornog pravnog sredstva. Odluceno je i da e se istovremeno ispitati dopustenost i osnovanost zahtjeva (clanak 29. stavak 3.). 4. Vlada Crne Gore, koja je obavijestena o svome pravu da se umijesa u postupak (clanak 36. stavak 1. Konvencije i pravilo 44. stavak 2.(a) Poslovnika), to pravo nije iskoristila. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 5. Podnositelj zahtjeva roen je 1937. godine i zivi u Cetinju (Crna Gora). 6. Dana 15. listopada 1991. Osnovni sud u Titogradu donio je presudu br. P-437/87 kojom je nalozio tvrtkama C.O. i P. � objema osnovanim prema hrvatskome pravu i sa sjedistem u Hrvatskoj � da podnositelju zahtjeva solidarno isplate naknadu stete u ukupnom iznosu od 600.000 PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE jugoslavenskih dinara zbog ozljeda koje je pretrpio u prometnoj nesrei, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troskovima postupka. Presuda je postala pravomonom 6. sijecnja 1992. A. Postupak za priznanje strane presude 7. Dana 16. listopada 2001. podnositelj zahtjeva pokrenuo je izvanparnicni postupak pred Opinskim sudom u Koprivnici sa zahtjevom da se naprijed spomenuta strana presuda prizna u Hrvatskoj. 8. Dana 20. studenoga 2001. Opinski je sud prihvatio podnositeljev zahtjev i donio rjesenje o priznanju presude crnogorskoga suda. 9. Dana 4. ozujka 2002. podnositelj zahtjeva zatrazio je da se to rjesenje ispravi jer je u njemu bilo netocno navedeno da je poslovni broj priznate presude bio P-437/97, umjesto P-437/87. 10. Dana 13. ozujka 2002. Opinski sud u Koprivnici donio je rjesenje kojim je ispravio pogresku. Dostavio ga je punomonicima podnositelja zahtjeva dva dana nakon toga. B. Prvi ovrsni postupak 11. U meuvremenu, to jest 3. prosinca 2001. podnositelj zahtjeva pokrenuo je ovrsni postupak pred Opinskim sudom u Koprivnici protiv tvrtki C.O. i P. podnosenjem prijedloga za ovrhu priznate presude. 12. Dana 6. veljace 2002. sud je izdao rjesenje o ovrsi naplatom sredstava s bankovnih racuna ovrsenika. 13. Ovrsenici su se zalili tvrdei da se broj P-437/97 u rjesenju o ovrsi navodi kao broj priznate presude, dok je zapravo tocan broj presude cija se ovrha trazi bio P-437/87. U svome odgovoru, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da rjesenje o ovrsi sadrzi pogresku u pisanju, da je podnio zahtjev za njegovo ispravljanje, te da je postupak po tom zahtjevu jos u tijeku. 14. Dana 16. travnja 2002. Zupanijski sud u Koprivnici ukinuo je rjesenje o ovrsi od 6. veljace 2002. i predmet vratio na ponovni postupak. Utvrdio je da rjesenje o priznanju strane presude doista sadrzi broj P-437/97 kao broj priznate presude, dok je broj presude cija se ovrha trazi zapravo P437/87. Sud je primijetio da je ta nepodudarnost mozda posljedica pogreske u pisanju, ali je unatoc tome ukinuo rjesenje o ovrsi, dajui prednost nacelu stroge formalne zakonitosti u ovrsnom postupku. Drugostupanjsko je rjesenje punomonicima podnositelja zahtjeva dostavljeno 10. svibnja 2002. 15. U ponovljenom postupku, dana 13. lipnja 2002., Opinski sud u Koprivnici donio je zakljucak, koji su punomonici podnositelja zahtjeva primili nakon cetiri dana, kojim je podnositelja zahtjeva pozvao da u roku od petnaest dana dostavi urednu ovrsnu ispravu (to jest, presudu koja ima isti broj za koji se navodi da je broj priznate presude u rjesenju od 20. studenoga 2001.) ili ispravljeno rjesenje o priznanju. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE 16. Budui da podnositelj zahtjeva to nije ucinio, dana 6. kolovoza 2002. sud je odbacio njegov ovrsni prijedlog. 17. Podnositelj zahtjeva zalio se prilozivsi sudsko rjesenje o ispravku od 13. ozujka 2002. (vidi stavak 10. ove presude). 18. Dana 17. rujna 2002. Zupanijski sud u Koprivnici odbio je zalbu podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da je prvostupanjsko rjesenje o odbacivanju ovrsnog prijedloga bilo opravdano, zbog toga sto podnositelj zahtjeva nije udovoljio zahtjevu prvostupanjskog suda iako je to mogao uciniti jer je u relevantno vrijeme raspolagao ispravkom rjesenja. Drugostupanjsko je rjesenje punomonicima podnositelja zahtjeva dostavljeno 15. listopada 2002. 19. Podnositelj zahtjeva potom je protiv tog rjesenja podnio ustavnu tuzbu, koju je Ustavni sud Republike Hrvatske odbio 17. rujna 2004. C. Drugi ovrsni postupak i graanski postupak radi proglasenja ovrhe nedopustenom 1. Drugi ovrsni postupak 20. U meuvremenu, to jest 24. prosinca 2002. podnositelj zahtjeva pokrenuo je protiv ovrsenika drugi ovrsni postupak pred Opinskim sudom u Koprivnici tako sto je ponovno podnio ovrsni prijedlog zajedno s ispravljenim rjesenjem o priznaju. 21. Dana 7. ozujka 2003. sud je izdao rjesenje o ovrsi naplatom sredstava s bankovnih racuna ovrsenika. 22. Ovrsenici su se zalili, tvrdei da je u odnosu na ovrhu nastupila zastara jer je zastarni rok od deset godina od pravomonosti presude cija se ovrha trazila protekao 6. sijecnja 2002. Sud ih je u odgovoru uputio da, na temelju Ovrsnoga zakona, protiv podnositelja zahtjeva pred njime mogu pokrenuti posebni graanski postupak radi proglasenja ovrhe nedopustenom. 23. Nakon sto je taj graanski postupak okoncan na stetu podnositelja zahtjeva (vidi stavke 25. do 29. ove presude), dana 10. prosinca 2004. Opinski sud u Koprivnici donio je rjesenje o obustavi ovrsnog postupka. 24. Podnositelj zahtjeva se zalio, ali zalbu mu je 25. sijecnja 2005. Zupanijski sud u Koprivnici odbio. 2. Graanski postupak radi proglasenja ovrhe nedopustenom 25. Dana 19. svibnja 2003. ovrsenici, tvrtke C.O. i P., podnijeli su Opinskom sudu u Koprivnici graansku tuzbu protiv podnositelja zahtjeva trazei proglasenje ovrhe nedopustenom. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE 26. Dana 8. lipnja 2004. Opinski sud u Koprivnici donio je presudu u korist tuzitelja, utvrdivsi da je u odnosu na ovrhu nastupila zastara, pa je ona time nedopustena. 27. Dana 28. rujna 2004. Zupanijski sud u Koprivnici odbio je zalbu podnositelja zahtjeva i potvrdio prvostupanjsku presudu. 28. Sudovi su utvrdili da podnositeljev prijedlog za priznanje strane presude od 16. listopada 2001., kojim je pokrenut odgovarajui izvanparnicni postupak, nije prekinuo rok zastare u kojemu se mogla traziti ovrha priznate presude. Sudovi su tako odlucili zbog toga sto su smatrali da ovrsenik nije bio stranka u tom postupku, pa stoga nije ni znao da je ovrhovoditelj poduzeo korake radi ovrhe presude. Sudovi su napomenuli i da podnositelj zahtjeva nije iskoristio priliku pokretanja ovrsnog postupka neposredno � sto je radnja koja bi zasigurno prekinula rok zastare � u kojem bi se slucaju o priznanju ovrsne isprave moglo odluciti usput, kao o prethodnom pitanju u tom postupku. Na kraju, sudovi su napomenuli da je podnositelj zahtjeva pokrenuo prvi ovrsni postupak unutar zastarnog roka od deset godina, ali da je taj postupak okoncan rjesenjem o odbacivanju njegovog ovrsnog prijedloga, sto znaci da, na temelju clanka 389. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, on nije prekinuo rok zastare. 29. Podnositelj zahtjeva potom je podnio ustavnu tuzbu protiv drugostupanjske presude, ustvrdivsi da su mu povrijeena ustavna prava na posteno suenje, jednakost i imovinu. Dana 20. travnja 2005. Ustavni sud odbio je njegovu ustavnu tuzbu. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA A. Zakon o obveznim odnosima 30. Zakon o obveznim odnosima (Sluzbeni list Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, br. 29/1978, 39/1985 i 57/1989, te Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, s naknadnim izmjenama i dopunama) predviao je kako slijedi: Clanak 379. stavak 1. Potrazivanja koja su utvrena pravomonom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadleznog organa "Sva potrazivanja koja su utvrena pravomonom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadleznog organa ... zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inace predvia krai rok zastare. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE Clan 388. Podizanje tuzbe "Zastarijevanje se prekida podizanjem tuzbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv duznika pred sudom ili drugim nadleznim organom radi utvrivanja, osiguranja ili ostvarenja potrazivanja" Clanak 389. Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tuzbe "(1) Prekid zastarijevanja izvrsen podizanjem tuzbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv duznika pred sudom ili drugim nadleznim organom radi utvrivanja, osiguranja ili ostvarenja potrazivanja, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tuzbe ili radnje koju je poduzeo. (2) Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tuzba ili zahtjev bude odbacen ili odbijen, ili ako isposlovana ili poduzeta mjera izvrsenja ili osiguranja bude ponistena." Clanak 390. stavak 1. Odbacivanje tuzbe zbog nenadleznosti "Ako je tuzba protiv duznika odbacena zbog nenadleznosti suda ili kojega drugog uzroka koji se ne tice biti stvari, pa vjerovnik podigne ponovo tuzbu u roku od tri mjeseca od dana pravomonosti odluke o odbacivanju tuzbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tuzbom." B. Ovrsni zakon 1. Mjerodavne odredbe 31. Mjerodavni dio Ovrsnog zakona (Narodne novine Republike Hrvatske br. 57/1996, 29/1999, 42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005 i 6720/08), u obliku u kojem je bio na snazi u relevantno vrijeme, predviao je kako slijedi: Clanak 11. stavak 1. Pravni lijekovi "(1) Protiv rjesenja donesenoga u prvom stupnju moze se izjaviti zalba, ako ovim Zakonom nije drukcije odreeno." PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE Clanak 17. Ovrha odluke stranoga suda "Ovrha na temelju odluke stranoga suda moze se odrediti i provesti u Republici Hrvatskoj samo ako ta odluka ispunjava pretpostavke za priznanje i ovrhu propisane meunarodnim sporazumom ili zakonom." Clanak 19. stavak 1. Primjena odredaba drugih zakona "U ovrsnom postupku ... na odgovarajui se nacin primjenjuju odredbe Zakona o parnicnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukcije odreeno." Clanak 33. stavak 1. Potvrda o ovrsnosti "Ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o trazbini nije odlucivao u prvom stupnju, uz prijedlog se podnosi ovrsna isprava, u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda o ovrsi, ... ." 2. Sudska praksa Vrhovnoga suda U svojim odlukama br. Gzz 22/00-2 od 5. srpnja 2000. Vrhovni je sud na sljedei nacin protumacio clanak 33. stavak 1. Ovrsnoga zakona: "Odredbom cl. 33. st. 1. Ovrsnog zakona ... je propisano: 'Ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o trazbini nije odlucivao u prvom stupnju, uz prijedlog se podnosi ovrsna isprava, u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu, na kojoj je stavljena potvrda ovrsnosti ...'. Iz navedene odredbe proizlazi da se uz prijedlog za ovrhu ne podnosi ovrsna isprava na kojoj je stavljena potvrda o ovrsnosti, kad se prijedlog za ovrhu [podnosi i] temelji na odluci suda koji je odlucivao o trazbini [u prvom stupnju]." C. Zakon o parnicnom postupku 32. Mjerodavni dio Zakona o parnicnom postupku (Sluzbeni list Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, br. 4/1977, 36/1977 (ispravak), 36/1980, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990 i 35/1991, te Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008 i 123/2008), u obliku u kojem je bio na snazi u relevantno vrijeme, predviao je kako slijedi: PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE Clanak 109. "(1) ... (2) Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit e rok za ponovno podnosenje podneska. (3) ... (4) Smatrat e se da je podnesak povucen ako ne bude vraen sudu u odreenom roku; a ako bude vraen bez ispravka odnosno dopune, odbacit e se." Clanak 352. stavak 1 "U zalbi se ne mogu iznositi nove cinjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parnicnog postupka zbog kojih se zalba moze izjaviti. " Ponavljanje postupka u povodu konacne presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu o povredi temeljnog ljudskog prava ili slobode Clanak 428.a "(1) Kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamcene Konvencijom za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka moze, u roku od trideset dana od konacnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je povrijeeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeeno. (2) Postupak iz stavka 1. ovoga clanka provodi se uz odgovarajuu primjenu odredaba o ponavljanju postupka. (3) U ponovljenom postupku sudovi su duzni postivati pravna stajalista izrazena u konacnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode." D. Zakon o rjesavanju sukoba zakona 1. Mjerodavne odredbe 33. Mjerodavni dio Zakona o rjesavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u odreenim odnosima (Sluzbeni list Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije br. 43/1982 i 72/1982, te Narodne novine Republike Hrvatske br. 53/1991) glasi kako slijedi: Clanak 101. stavak 5. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE "Ako o priznanju strane odluke nije doneseno posebno rjesenje, svaki sud moze o priznanju te odluke rjesavati u postupku kao o prethodnom pitanju, ali samo s ucinkom za taj postupak." 2. Sudska praksa Vrhovnoga suda 34. U svojim odlukama br. Gz 6/1992-2 od 19. kolovoza 1992., Gz 2/1995-2 od 14. lipnja 1995. i Gz-4/1995-2 od 15. lipnja 1995. Vrhovni je sud utvrdio da su nizi sudovi povrijedili nacelo kontradiktornosti u izvanparnicnom postupku za priznanje strane presude jer prijedlog za priznanje nisu dostavili duzniku, niti su odrzali rociste prije donosenja odluke. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 35. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je zbog toga sto su domai sudovi odbili ovrsiti priznatu stranu presudu od 15. listopada 1991. povrijeeno pravo na mirno uzivanje vlasnistva. Pozvao se na clanak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi: "Svaka fizicka ili pravna osoba ima pravo na mirno uzivanje svojega vlasnistva. Nitko se ne smije lisiti svoga vlasnistva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviene zakonom i opim nacelima meunarodnog prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne umanjuju pravo drzave da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasnistva u skladu s opim interesom ili za osiguranje plaanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 37. Sud primjeuje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Primjeuje i da on nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 1. Je li doslo do mijesanja u mirno uzivanje 'vlasnistva' (a) Tvrdnje stranaka PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE 38. Vlada je prvo ustvrdila da u predmetu nista ne upuuje na to da je doslo do mijesanja u prava vlasnistva podnositelja zahtjeva. Vlada je ustvrdila da nemogunost ovrhe presude zbog zastare ne predstavlja mijesanje u smislu clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Objasnila je da protekom zastarnog roka prestaje pravo vjerovnika da prisilno ostvaruje svoju trazbinu. s time da je taj rok odreen jasnim zakonskim propisima, a nastup zastare ne ovisi o nekoj radnji ili aktu drzavne vlasti. Osim toga, ukoliko duznik ispuni svoju obvezu nakon proteka zastarnog roka, on ne moze traziti povrat onoga sto je dao. Isto tako, duznik se mora sam pozvati na protek zastarnog roka, jer sud ne vodi racuna o zastari po sluzbenoj duznosti, ve iskljucivo na prigovor duznika. Stoga je Vlada ustvrdila da trazbina podnositelja zahtjeva i dalje postoji, no zbog proteka zakonskog roka unutar kojeg on nije poduzimao pravne radnje radi njenog ostvarivanja, vise ju ne moze ostvarivati putem suda. Zbog tog razloga, Vlada je ustvrdila da njegova trazbina nije ugasena niti ogranicena, te da stoga nije doslo do oduzimanja ili kontrole vlasnistva od strane drzavnih vlasti. 39. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je na temelju rjesenja Opinskog suda u Koprivnici o priznanju pravomone presude Osnovnog suda u Titogradu od 15. listopada 1991. stekao nesporno i dospjelo potrazivanje naknade stete prema tvrtkama C.O. i P., drugim rijecima, novcano pravo. Time sto su odbili ovrsiti tu presudu, hrvatski su mu sudovi onemoguili ostvariti steceno novcano pravo, cime su mu povrijedili pravo na mirno uzivanje vlasnistva zastieno clankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. (b) Ocjena Suda 40. Sud ponavlja da se podnositelj zahtjeva moze pozvati na povredu clanka 1. Protokola br. 1 samo ukoliko su osporavane odluke vezane uz njegovo ili njezino "vlasnistvo" u smislu te odredbe. "Vlasnistvo" moze biti "postojee vlasnistvo" ili potrazivanja koja su dovoljno utemeljena da se mogu smatrati "imovinom". Potrazivanje se moze smatrati "imovinom" samo ako je dovoljno utemeljeno da bi bilo ovrsivo (vidi, na primjer, Stran Greek Refineries and Stratis Andreadis v. Greece, 9. prosinca 1994., � 59, Serija A br. 301-B). Budui da je potrazivanje podnositelja zahtjeva u ovome predmetu priznato pravomonom presudom Osnovnog suda u Titogradu od 15. listopada 1991., koja je naknadno priznata u Hrvatskoj rjesenjem Opinskog suda u Koprivnici od 20. studenoga 2001., Sud smatra da je podnositeljevo potrazivanje dovoljno utemeljeno da se moze smatrati "imovinom" zastienom clankom 1. Protokola br. 1. 41. Sud uz to konstatira da je podnositelj zahtjeva pokrenuo ovrsni postupak radi ovrhe naprijed spomenute strane presude donesene u njegovu korist, ali na koncu je Opinski sud u Koprivnici tu ovrhu 8. lipnja 2004. proglasio nedopustenom zbog zastare, jer je protekao rok od deset godina u kojemu se ovrha mogla zatraziti. U vezi s time, Sud podsjea da PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE nemogunost provoenja ovrhe pravomone presude donesene u korist podnositelja zahtjeva predstavlja mijesanje u pravo na mirno uzivanje vlasnistva, kao sto je to navedeno u prvoj recenici prvog stavka clanka 1. Protokola br. 1 (vidi, izmeu ostalih izvora prava, Burdov v. Russia, br. 59498/00, � 40, ECHR 2002-III, te Jelici v. Bosnia and Herzegovina, br. 41183/02, � 48, ECHR 2006-XII). U tim okolnostima, Sud smatra da je u ovome predmetu doslo do mijesanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje njegovoga "vlasnistva". 2. Je li mijesanje bilo "predvieno zakonom" (a) Tvrdnje stranaka (i) Vlada 42. Vlada je ustvrdila da je mijesanje bilo predvieno zakonom jer je bilo utemeljeno na clanku 379. stavku 1. i clanku 389. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima koji je propisivao da sva potrazivanja koja su utvrena pravomonom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, odnosno da se za prekid zastare izvrsen podizanjem tuzbe ili kojom drugom pravnom radnjom smatra da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tuzbe. Tumacei te odredbe, domai su sudovi utvrdili da podnosenje prijedloga za priznanje strane presude ne predstavlja radnju vjerovnika koja bi imala za posljedicu prekid zastare u smislu clanka 388. Zakona o obveznim odnosima, jer niti je poduzeta protiv duznika, niti je usmjerena na utvrivanje, osiguranje ili ostvarenje potrazivanja. Prema tome, u trenutku kad je podnositelj zahtjeva podnio prijedlog za priznanje strane presude nije nastupio prekid zastare. Zastarni se rok mogao prekinuti samo podnosenjem ovrsnog prijedloga unutar tog roka. 43. Iako je podnositeljev prvi ovrsni prijedlog podnesen prije proteka zastarnog roka, taj prijedlog nije mogao prekinuti zastarni rok jer se, prema clanku 389. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, smatralo da zastarni rok nije prekinut ako je vjerovnik odustao od tuzbe. U vezi s time, Vlada je naglasila da je svojim zakljuckom od 13. lipnja 2002. Opinski sud u Koprivnici podnositelja zahtjeva pozvao da ispravi svoj ovrsni prijedlog pritom ga izricito upozorivsi da e se u protivnome on smatrati povucenim. Budui da podnositelj zahtjeva nije postupio u skladu s tim zakljuckom, smatralo se da je odustao od ovrsnog prijedloga. Prema tome, nije nastupio prekid zastarnoga roka. 44. Sto se tice primjenjivosti clanka 390. stavka 1. na ovaj predmet (clanka koji predvia iznimku od clanka 389. stavka 2. istoga Zakona u situacijama kada se zastarni rok prekida cak i ako se vjerovnikova tuzba odbaci), Vlada je prvo istaknula da ocjenu o tome jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu tog clanka donose domai sudovi. U tom smislu, Vlada je ponovila da prema sudskoj praksi Suda, zadaa Suda nije preuzeti PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE ulogu domaih sudova, te da je rjesavanje problema tumacenja domaeg zakonodavstva prvenstveno zadaa domaih vlasti, osobito sudova. Uz to je ustvrdila da se ovaj clanak prvenstveno odnosi na situacije kad je vjerovnikova tuzba odbacena zbog nenadleznosti (na sto upuuje i naslov clanka). Meutim, u ovome predmetu, u svome rjesenju od 6. kolovoza 2002. Opinski sud u Koprivnici nije odbacio podnositeljev ovrsni prijedlog "zbog nenadleznosti ili kojeg drugog razloga koji se ne tice biti stvari", kako predvia clanak 390. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, ve zbog toga sto je podnositelj zahtjeva odustao od ovrsnog prijedloga u smislu clanka 389. stavka 1. tog Zakona. Zastara, stoga, nije mogla biti prekinuta podnosenjem prvog ovrsnog prijedloga. Vlada je na kraju istaknula da se podnositelj zahtjeva nikada nije pozvao na clanak 390. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima niti u jednom od spomenutih postupaka. (ii) Podnositelj zahtjeva 45. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da u ovome predmetu "pravomona sudska odluka" u smislu clanka 379. stavka 1. na koju se odnosi rok zastare od deset godina nije bila presuda Osnovnog suda u Titogradu od 15. listopada 1991., kao sto su to domai sudovi i Vlada pogresno smatrali, ve odluka Opinskog suda u Koprivnici o priznanju te presude od 20. studenoga 2001. Budui da je to tako, nije se moglo tvrditi da podnositelj zahtjeva nije zatrazio ovrhu unutar zastarnog roka od deset godina, kao sto su smatrali domai sudovi. 46. Sto se tice Vladine tvrdnje da je njegov prvi ovrsni prijedlog odbacen zbog toga sto nije postupio po uputi Opinskog suda u Koprivnici od 13. lipnja 2002. da dostavi ispravak rjesenja o priznanju, podnositelj zahtjeva pozvao se na sudsku praksu Vrhovnoga suda razvijenu u vezi s clankom 33. Ovrsnoga zakona, prema kojoj ovrhovoditelj nije obvezan uz ovrsni prijedlog dostaviti ovrsnu ispravu, ako je ovrsnu ispravu (to jest odluku koja se treba ovrsiti) donio sam sud pred kojim se ovrha trazi. Budui da je u ovome predmetu, prema misljenju podnositelja zahtjeva, ovrsnu ispravu predstavljalo rjesenje o priznanju Opinskog suda u Koprivnici, a ne presuda Osnovnog suda u Titogradu, te s obzirom na cinjenicu da je ovrhu zatrazio pred tim istim Opinskim sudom u Koprivnici, upravo je sud imao duznost da na vlastitu inicijativu pribavi i ispravi rjesenje o priznanju. 47. Podnositelj zahtjeva uz to je ustvrdio da, cak i kad bi se pretpostavilo da je ovrsna isprava presuda Osnovnog suda u Titogradu, kao sto je to ustvrdila Vlada, mijesanje u njegovo pravo na mirno uzivanje vlasnistva unatoc tome ne bi bilo zakonito. 48. U vezi s time, podnositelj zahtjeva prvo je ustvrdio da su domai sudovi pogresno primijenili domae pravo kad su presudili da pokretanje postupka za priznanje strane presude ne predstavlja "vjerovnikovu radnju PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE poduzetu protiv duznika radi utvrivanja, osiguranja ili ostvarenja njegovoga prava" u smislu clanka 388. Zakona o obveznim odnosima, koja bi mogla prekinuti rok zastare. Podnositelj zahtjeva objasnio je da je to tako jer se strana presuda nije mogla ovrsiti prije nego sto je bila priznata u Hrvatskoj. Pokretanje postupka za priznanje strane presude bilo je, dakle, potrebni preduvjet za njezinu ovrhu. 49. Podnositelj zahtjeva uz to se pozvao na propust domaih sudova da primijene clanak 390. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, iako su za primjenu tog clanka u njegovome predmetu bili ispunjeni svi uvjeti. Naime, njegov prvi ovrsni prijedlog odbacen je 6. kolovoza 2002. zbog toga sto navodno nije postupio u skladu sa zakljuckom Opinskog suda u Koprivnici od 13. lipnja 2002., to znaci, zbog razloga koji se nije odnosio na bit predmeta. U svome rjesenju od 6. kolovoza 2002. Opinski sud u Koprivnici nije proglasio njegov ovrsni prijedlog povucenim, na sto upuuje Vlada, a sto bi moglo dovesti do zakljucka da je od njega "odustao", u smislu clanka 389. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, doticni je sud njegov ovrsni prijedlog izrijekom odbacio, sto je bio prvi uvjet za primjenu clanka 390. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, s obzirom na to da je svoj drugi ovrsni prijedlog podnio 24. prosinca 2002., to jest unutar roka od tri mjeseca od 15. listopada 2002., datuma pravomonosti rjesenja od 6. kolovoza 2002. kojim je odbacen njegov prvi ovrsni prijedlog, to znaci da je bio ispunjen i drugi uvjet za primjenu clanka 390. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Iz toga slijedi da se rok zastare trebao smatrati prekinutim 3. prosinca 2001., kad je podnio svoj prvi ovrsni prijedlog. To se dogodilo unutar roka od deset godina od pravomonosti presude Osnovnog suda u Titogradu od 15. listopada 1991., koja je postala pravomonom 6. sijecnja 1992. 50. Polazei od tih okolnosti, podnositelj zahtjeva ustvrdio je da se mijesanje u njegovo pravo na mirno uzivanje vlasnistva ne moze smatrati zakonitim. (b) Ocjena Suda 51. Sud ponavlja da je prvi i najvazniji zahtjev iz clanka 1. Protokola br. 1 taj da svako mijesanje javne vlasti u mirno uzivanje vlasnistva treba biti zakonito (vidi Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, � 58, ECHR 1999-II). U tom pogledu, Sud se slaze s Vladom da su odluke domaih sudova u ovome predmetu imale pravnu osnovu u domaem pravu, jer se njihovo odbijanje da dopuste ovrhu strane presude donesene u korist podnositelja zahtjeva temeljilo na clanku 379. stavku 1. i clanku 389. Zakona o obveznim odnosima. 52. Sud, meutim, ponavlja i da postojanje pravne osnove samo po sebi nije dovoljno da se zadovolji nacelo zakonitosti, koje pretpostavlja i da primjenjive odredbe domaega prava trebaju u dovoljnoj mjeri biti PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE dostupne, precizne i predvidive u primjeni. To nacelo nalaze Sudu i da provjeri je li nacin na koji su domai sudovi tumacili i primjenjivali domae pravo doveo do posljedica koje su u skladu s nacelima Konvencije (vidi, na primjer, Apostolidi and Others v. Turkey, br. 45628/99, � 70, 27. ozujka 2007., te Nacaryan and Deryan v. Turkey, br. 19558/02 i 27904/02, � 58, 8. sijecnja 2008.). 53. S tim u vezi, Sud prvo primjeuje da su domai sudovi primijenili naprijed spomenute odredbe Zakona o obveznim odnosima na temelju svoga prethodnog utvrenja da pokretanje postupka za priznanje strane presude ne predstavlja pravnu radnju vjerovnika u smislu clanka 388. istoga Zakona koja moze prekinuti rok zastare. Dakle, domai su sudovi smatrali da desetogodisnji rok zastare propisan clankom 379. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima u kojemu se mogla zatraziti ovrha presude nije bio prekinut kad je podnositelj zahtjeva dana 16. listopada 2001. Opinskom sudu u Koprivnici podnio prijedlog za priznanje presude Osnovnog suda u Titogradu od 15. listopada 1991. Uzevsi u obzir clanak 389. Zakona o obveznim odnosima, domai su sudovi smatrali da se tijek roka zastare nije mogao prekinuti ni kada je podnositelj zahtjeva podnio svoj prvi ovrsni prijedlog 3. prosinca 2001. zbog toga sto je taj prijedlog na koncu odbacen jer podnositelj zahtjeva nije postivao rok sto mu ga je odredio prvostupanjski sud za dostavu ispravka rjesenja o priznanju (vidi stavak 28. ove presude). 54. Sud nadalje primjeuje da su domai sudovi svoj stav da pokretanje postupka za priznanje strane presude ne predstavlja pravnu radnju vjerovnika u smislu clanka 388. Zakona o obveznim odnosima temeljili na svojoj pretpostavci da ovrsenik nije bio stranka u tom postupku, pa stoga nije ni znao da je ovrhovoditelj poduzeo korake radi ovrhe presude. Meutim, ta je pretpostavka u proturjecju s utvrenom sudskom praksom Vrhovnog suda prema kojoj postupak za priznanje strane presude nije ex parte, ve kontradiktorni postupak u kojemu ovrsenik mora biti obavijesten o njegovome pokretanju i mora mu se omoguiti da u njemu sudjeluje (vidi stavak 34. ove presude). Istina je da tvrtke C.O. i P., kao ovrsenici, nisu sudjelovale u postupku za priznanje strane presude sto ga je pokrenuo podnositelj zahtjeva. Meutim, to se dogodilo iskljucivo zbog toga sto ih Opinski sud u Koprivnici nije obavijestio o tome da je podnositelj zahtjeva pokrenuo taj postupak. Iako taj propust Opinskog suda u Koprivnici nije smio imati negativne posljedice na podnositelja zahtjeva, isti ga je sud, u graanskom postupku sto su ga pokrenule tvrtke C.O. i P. radi proglasenje nedopustenom ovrhe koja se vodila protiv njih, upotrijebio kako bi opravdao svoje odbijanje ovrhe presude u korist podnositelja zahtjeva (vidi stavke 25. do 29. ove presude). 55. Stovise, cak i ako se zanemare okolnosti vezane uz domae pravo, Sud utvruje neodrzivim stajaliste domaih sudova da pokretanje postupka za priznanje strane presude ne prekida rok zastare. Kad bi se takvo stajaliste PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE prihvatilo, to bi moglo dovesti do situacije u kojoj bi ovrhovoditelj mogao izgubiti pravo na ovrhu strane presude zbog mogueg odugovlacenja postupka za njeno priznanje, to jest, zbog razloga koji su izvan njegove kontrole. Takva bi situacija ozbiljno ugrozila nacelo pravne sigurnosti i bila bi suprotna nacelu vladavine prava. 56. Prethodno izneseni razlozi Sudu su dovoljni da zakljuci da sporno mijesanje u obliku presude Opinskog suda u Koprivnici od 8. lipnja 2004. nije bilo u skladu s nacelom zakonitosti, cime je prekrsen clanak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, jer nacin na koji je taj sud tumacio i primijenio mjerodavno domae pravo, a osobito clanak 388. Zakona o Obveznim odnosima, nije bio predvidiv podnositelju zahtjeva, koji je mogao opravdano ocekivati da e pokretanje postupka za priznanje strane presude prekinuti rok zastare (vidi, na primjer i mutatis mutandis, Nacaryan and Deryan, prethodno citirano, �� 51-60, te Fokas v. Turkey, br. 31206/02, �� 42-44, 29. rujna 2009.) 57. Stoga je doslo do povrede clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 58. Podnositelj zahtjeva uz to je prigovorio da odbijanje hrvatskih sudova da dopuste ovrhu priznate strane presude od 15. listopada 1991. bilo protivno clanku 6. stavku 1. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud ... ispita njegov slucaj." 59. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 60. Sud primjeuje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Primjeuje i da on nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 61. Sud ponavlja da clanak 6. stavak 1. Konvencije svakome jamci pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova graanska prava i obveze; time je u njega ugraeno "pravo na sud", ciji je jedan vid pravo na pristup, to jest, pravo na pokretanje postupka pred sudom u graanskim stvarima. Meutim, to bi pravo bilo iluzorno kad bi domai pravni sustav drzave ugovornice dopustio da pravomone, obvezujue sudske odluke ostanu neprovedive na stetu jedne stranke. Bilo bi nezamislivo da clanak 6. stavak 1. s jedne strane iscrpno opisuje postupovna jamstva koja se pruzaju strankama u sporu, to jest, postupak koji je posten, PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE javan i brz, a da se pritom ne stiti provedba sudskih odluka. Tumaciti clanak 6. na nacin kao da se tice iskljucivo pristupa sudu i voenja postupka vjerojatno bi dovelo do situacija koje nisu u skladu s nacelom vladavine prava koje su se drzave ugovornice obvezale postivati prilikom ratificiranja Konvencije. Ovrha presude koju je donio bilo koji sud mora se stoga smatrati sastavnim dijelom "suenja" u smislu clanka 6. (vidi Hornsby v. Greece, 19. ozujka 1997., � 40, Reports of Judgments and Decisions 1997-II). 62. Kad je pak rijec o okolnostima ovoga predmeta, Sud primjeuje da su domai sudovi odbili ovrsiti pravomonu i ovrsnu presudu Osnovnog suda u Titogradu od 15. listopada 1991. donesenu u korist podnositelja zahtjeva, koja je u Hrvatskoj priznata 20. studenoga 2001., jer su smatrali da je protekao rok zastare od deset godina utvren clankom 379. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima u kojemu je podnositelj zahtjeva mogao zatraziti ovrhu. Stoga se, prema misljenju Suda, za presudu Opinskog suda u Koprivnici od 8. lipnja 2004. kojom je nedopustenom proglasena ovrha prethodno spomenute presude crnogorskog suda moze smatrati da namee ogranicenje podnositeljevu pravu na pristup sudu. Sud stoga mora ispitati je li podnositeljevo pravo na pristup sudu tom odlukom na neprimjeren nacin ograniceno. 63. U vezi s time, Sud prvo ponavlja da pravo na pristup sudu nije apsolutno, ve moze podlijegati ogranicenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopustena jer pravo na pristup po s�moj svojoj naravi zahtijeva ureenje od strane drzave. U tom pogledu drzave ugovornice uzivaju odreenu slobodu procjene, iako konacnu odluku o postivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Meutim, ta ogranicenja ne smiju ograniciti niti umanjiti pristup koji je pojedincu ostavljen na takav nacin ili u tolikoj mjeri da bi bila narusena s�ma b�t prava. Osim toga, ogranicenje nee biti u skladu s clankom 6. stavkom 1. ako ne tezi legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti izmeu upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastojao ostvariti (vidi, na primjer, Ashingdane v. the United Kingdom, 28. svibnja 1985., � 57, Serija A br. 93, and Stubbings and Others v. the United Kingdom, 22. listopada 1996., � 50, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV). 1. Je li ogranicenje imalo legitiman cilj (a) Tvrdnje stranaka 64. Vlada je ustvrdila da je ogranicenje prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu u ovome predmetu imalo legitiman cilj, jer interesi pravne sigurnosti zahtijevaju da vjerovnici s pasivnim drzanjem koji svoja prava ne ostvare u utvrenom roku, nakon proteka zastarnog roka gube pravo prisilnim putem ostvarivati svoju trazbinu. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE 65. Podnositelj zahtjeva s time se slozio. (b) Ocjena Suda 66. Sud ponavlja da rokovi zastare imaju vise vaznih svrha, a to je osigurati pravnu sigurnost i konacnost, zastititi mogue tuzenike od zastarjelih potrazivanja koje bi mozda bilo tesko osporiti i sprijeciti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlucivati o dogaajima koji su se zbili u dalekoj proslosti na temelju dokaza koji bi mozda postali nepouzdanima i nepotpunima zbog proteka vremena (vidi Stubbings and Others, prethodno citirano, � 51; te, mutatis mutandis, Vo v. France [GC], br. 53924/00, � 92, ECHR 2004-VIII; te J.A. Pye (Oxford) Ltd and J.A. Pye (Oxford) Land Ltd v. the United Kingdom [GC], br. 44302/02, �� 68-69, ECHR 2007-X). Prema tome, postojanje roka zastare samo po sebi nije u suprotnosti s Konvencijom. Ono sto Sud treba utvrditi jest je li u odreenom predmetu karakter doticnoga roka i/ili nacin na koji se on primjenjuje u skladu s Konvencijom (vidi, mutatis mutandis, Phinikaridou v. Cyprus, br. 23890/02, � 52, ECHR 2007-XIV (izvadci)). 2. Je li ogranicenje bilo razmjerno legitimnom cilju koji se nastojao ostvariti (a) Tvrdnje stranaka (i) Vlada 67. Vlada je naglasila da, na temelju clanka 379. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, potrazivanja utvrena pravomonom presudom � poput podnositeljevog potrazivanja u ovome predmetu � zastarijevaju u roku od deset godina, sto znaci da je rok zastare za takva potrazivanje duzi od opeg zastarnog roka. Zapravo, podnositelj zahtjeva koristio je blagodat najduzeg zastarnog roka predvienog Zakonom o obveznim odnosima. Unatoc tome, podnositelj zahtjeva svoj je prvi ovrsni prijedlog podnio tek mjesec dana prije proteka tog zastarnog roka, a nakon toga se u tom postupku ponasao pasivno, zbog cega je ovrsni sud smatrao da je odustao od prijedloga, kao posljedica cega nije doslo do prekidanja zastarnog roka. 68. Naime, tijekom ovrsnoga postupka sud je podnositelja zahtjeva pozvao da ispravi svoj ovrsni prijedlog jer je poslovni broj naveden u rjesenju o priznanju od 20. studenoga 2001. bio netocan, zbog cega je trebao zatraziti njegovo ispravljanje. Ovrsni je sud podnositelja zahtjeva uputio kako i u kojem roku treba ispraviti svoj ovrsni prijedlog, te ga je upozorio na posljedice propustanja da to ucini. Meutim, podnositelj zahtjeva nije postupio po nalogu suda, a za to nije imao opravdanog razloga. Sudu nije dostavio trazeni dokument ni u ostavljenom roku ni kasnije, to jest do donosenja rjesenja od 6. kolovoza 2002. kojim je njegov ovrsni prijedlog PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE odbacen. U vezi s time, Vlada je istaknula da je podnositelj zahtjeva raspolagao ispravkom rjesenja o priznanju u vrijeme kad ga je ovrsni sud pozvao da ga dostavi. Stovise, podnositelj zahtjeva je, u zalbi protiv rjesenja o odbacivanju njegovog ovrsnog prijedloga, i sam izjavio da ispravak rjesenja nije dostavio zbog toga sto je smatrao da je duznost suda pribaviti ga po sluzbenoj duznost. Podnositelja zahtjeva zastupali su odvjetnici iz Hrvatske kojima su morale biti poznate posljedice nepostupanja po zakljucku suda u ovrsnom postupku. 69. Zbog svega toga, Vlada je smatrala da podnositelju zahtjeva nisu nametnuti nerazumni rokovi, niti mu je onemogueno ostvariti svoja prava. Osim toga, s obzirom na to da je ovrsni postupak strogo formalni postupak u kojemu ovrsni sud postupa iskljucivo prema prijedlogu ovrhovoditelja kojem moraju biti prilozene sve potrebne isprave (valjana ovrsna isprava bitna je pretpostavka za provoenje ovrhe), Vlada smatra da je podnositelj zahtjeva zbog svog pasivnog drzanja iskljucivo odgovoran zbog toga sto je njegov ovrsni prijedlog odbacen. (ii) Podnositelj zahtjeva 70. Podnositelj zahtjeva ostao je pri prethodno spomenutim tvrdnjama (vidi stavke 45. do 50. ove presude). Uz to je istaknuo da ga je u prvom ovrsnom postupku Opinski sud u Koprivnici pozvao da dostavi ispravak rjesenja o priznanju iako je to rjesenje izdao taj isti sud, u postupku za priznanje strane presude. Dakle, umjesto sto je od njega zatrazio da dostavi ispravak rjesenja, sud je jednostavno mogao izvrsiti uvid u spis predmeta koji se odnosio na postupak za priznanje strane presude. Zbog svega toga i s obzirom na cinjenicu da je taj isti sud napravio lapsus calami koja je zahtijevala ispravak, podnositelj zahtjeva smatrao je da odbacivanje njegovog ovrsnog prijedloga zbog toga sto nije dostavio ispravak rjesenja o priznanju u danim okolnostima nije bilo razmjerno. (b) Ocjena Suda 71. Da bi se mogao uvjeriti da proglasenjem ovrhe nedopustenom nije narusena sama bit podnositeljevog "prava na sud", Sud mora ispitati je li zbog stava domaih sudova da pokretanje postupka za priznanje strane presude od strane podnositelja zahtjeva nije prekinulo zastarni rok od deset godina, te zbog sankcija za nepostivanje tog roka koja je uslijedila, povrijeeno nacelo razmjernosti (vidi, mutatis mutandis, Levages Prestations Services v. France, 23. listopada 1996., � 42, Reports of Judgments and Decisions 1996-V, te Osu v. Italy, br. 36534/97, � 35, 11. srpnja 2002.). 72. U vezi s time, Sud se poziva na svoja prethodno iznesena utvrenja u odnosu na podnositeljev prigovor na temelju clanka 1. Protokola br. 1 uz PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE Konvenciju, prema kojima je podnositelj zahtjeva mogao razumno ocekivati da e pokretanje postupka za priznanje strane presude prekinuti tijek zastarnog roka, te da presuda Opinskog suda u Koprivnici od 28. rujna 2004., kojom je rijeseno suprotno, nije bila u skladu s utvrenom sudskom praksom Vrhovnoga suda (vidi stavke 54. do 56. ove presude). U tim okolnostima, zbog odbijanja domaih sudova da dopuste ovrhu priznate strane presude od 15. listopada 1991., donesene u korist podnositelja zahtjeva, povrijeeno je nacelo razmjernosti, cime je narusena sama bit podnositeljevog prava na pristup sudu. 73. Stoga je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije. III. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJE U VEZI S CLANKOM 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ KONVENCIJU 74. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da nije imao djelotvorno pravno sredstvo protiv odluke domaih sudova o odbijanju ovrhe priznate strane presude od 15. listopada 1991. Pozvao se na clanak 13. Konvencije, u vezi s clankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Clanak 13. glasi kako slijedi: "Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 75. Vlada je osporila tu tvrdnju. 76. Kao sto je ve navedeno (vidi stavak 41.), do mijesanja u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje vlasnistva doslo je kad je Opinski sud u Koprivnici, svojom presudom od 8. lipnja 2004. proglasio nedopustenom ovrhu strane presude donesene u njegovu korist zbog toga sto je u odnosu na nju nastupila zastara. Podnositelj zahtjeva zalio se protiv te presude, a poslije je podnio i ustavnu tuzbu. 77. Sud u vezi s time ponavlja da "djelotvornost" "pravnoga sredstva" u smislu clanka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnog ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi Kudla v. Poland [GC], br. 30210/96, � 157, ECHR 2000-X). Sud stoga konstatira da je podnositelj zahtjeva imao na raspolaganju djelotvorna pravna sredstva kojima je mogao prigovoriti protiv povrede svoga prava na mirno uzivanje vlasnistva na temelju Konvencije � zalbu i ustavnu tuzbu � koje je i iskoristio. Sama cinjenica da ishod zalbenog postupka i postupka pred Ustavnim sudom nije za njega bio povoljan ta pravna sredstva ne cini nedjelotvornima. 78. Iz toga slijedi da je ovaj prigovor nedopusten na temelju clanka 35. stavka 3. Konvencije kao ocigledno neosnovan, pa se mora odbiti na temelju clanka 35. stavka 4. Konvencije. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE IV. NAVODNA POVREDA CLANKA 14. KONVENCIJE 79. Podnositelj zahtjeva prigovorio je i da je pretrpio diskriminaciju ustvrdivsi da su hrvatski sudovi odbili ovrsiti priznatu stranu presudu od 15. listopada 1991. zbog njegovoga crnogorskog podrijetla i drzavljanstva. Pozvao se na clanak 14. Konvencije, koji glasi kako slijedi: "Uzivanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat e se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao sto je spol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijed, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili drustveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, roenje ili druga okolnost." 80. Sud smatra da je ovaj prigovor nepotkrijepljen jer podnositelj zahtjeva nije iznio nikakve pojedinosti. Osim toga, nema dokaza koji bi upuivali na to da su u svome odlucivanju domai sudovi bili voeni neprihvatljivim motivima, poput podnositeljevog drzavljanstva ili etnickoga podrijetla. 81. Iz toga slijedi da je ovaj prigovor takoer nedopusten prema clanku 35. stavku 3. Konvencije kao ocigledno neosnovan, pa se mora odbiti na temelju njezinoga clanka 35. stavka 4. V. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 82. Clanak 41. Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." 83. Sud ponavlja da presuda u kojoj utvrdi postojanje povrede namee tuzenoj drzavi pravnu obvezu da stane na kraj povredi i nadoknadi stetu za njezine posljedice. Ako nacionalno pravo ne dopusta naknadu stete , ili ako dopusta tek djelomicnu naknadu stete clanak 41. ovlasuje Sud da povrijeenoj stranci prema potrebi pruzi naknadu za koju smatra da je primjerena (vidi Iatridis v. Greece (pravedna naknada) [GC], br. 31107/96, �� 32-33, ECHR 2000-XI). U svezi s time, Sud primjeuje da podnositelj zahtjeva sada moze, na temelju clanka 428.a Zakona o parnicnom postupku, Opinskom sudu u Koprivnici podnijeti zahtjev za ponavljanje prethodno spomenutog parnicnog postupka za proglasenje ovrhe dopustenom u odnosu na koji je Sud utvrdio povredu clanka 6. stavka 1. Konvencije i clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 84. S obzirom na narav prigovora podnositelja zahtjeva i razloge zbog kojih je utvrdio povredu clanka 6. stavka 1. Konvencije i clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud smatra da bi u ovome predmetu PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE najprimjereniji oblik zadovoljstine bio da se u odgovarajuem roku ponovi postupak koji je bio predmet prigovora (vidi, mutatis mutandis, Trgo v. Croatia, br. 35298/04, � 75, 11. lipnja 2009.; Lungoci v. Romania, br. 62710/00, � 56, 26. sijecnja 2006., te Yanakiev v. Bulgaria, br. 40476/98, � 90, 10. kolovoza 2006.). 85. Uzimajui u obzir sve sto je prethodno izneseno i imajui na umu cinjenicu da pravni zastupnici podnositelja zahtjeva nisu podnijeli zahtjev za pravednu naknadu, Sud smatra da nema potrebe dosuditi mu ikakav iznos s tog naslova. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava dopustenima prigovore o mirnom uzivanju vlasnistva i o pristupu sudu, a ostatak zahtjeva nedopustenim; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 1. Protokola br 1 uz Konvenciju; 3. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. travnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. Andr� Wampach Zamjenik tajnika Odjela Christos Rozakis Predsjednik U skladu s clankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, ovoj se presudi prilazu sljedea izdvojena misljenja (a) suglasno misljenje suca Spielmanna; (b) suglasno misljenje suca Malinvernija. C.L.R. A.M.W. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE SUGLASNO MISLJENJE SUCA SPIELMANNA (Prijevod) I. 1. Kao i sve moje kolege glasovao sam za utvrenje povrede clanka 1. Protokola br. 1 i clanka 6. Konvencije. 2. Meutim, kao i sucu Malinverniju, tesko mi je sloziti se s nacinom rasuivanja koji je Sud vodio utvrenju povrede clanka 6. Konvencije. Iako i sam smatram da je u ovome predmetu doslo do povrede clanka 6., to se nije dogodilo zbog toga sto je podnositelju zahtjeva povrijeeno pravo na pristup sudu, ve zbog toga sto su, ocitovanjem pretjeranog formalizma i proizvoljnim tumacenjem mjerodavnih zakonskih odredaba, pravosudna tijela podnositelju zahtjeva uskratila pravo na posteno suenje koje mu je pripadalo (vidi stavak 15. suglasnog misljenja suca Malinvernija). 3. U stavku 61. presude Sud s se pravom, u razmatranju tog pitanja s gledista ovrhe sudskih odluka, poziva na presudu Hornsby v. Greece (19. ozujka 1997., � 40, Reports of Judgments and Decisions 1997-II). Potrebno se podsjetiti da je u predmetu Hornsby Sud presudio sljedee: "40. Sud ponavlja da, prema njegovoj utvrenoj sudskoj praksi, clanak 6. stavak 1. svakome osigurava pravo da pred sud ili tribunal iznese svaki zahtjev vezan za svoja graanska prava i obveze. U taj je clanak time ugraeno "pravo na sud", ciji je jedan vid pravo na pristup, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u graanskim stvarima (vidi presudu u predmetu Philis v. Greece od 27. kolovoza 1991., Serija A br. 209, str. 20, � 59.). Meutim, to bi pravo bilo iluzorno kad bi domai pravni sustav dopustio da pravomone, obvezujue sudske odluke ostanu neovrsive stetu jedne stranke. Bilo bi nezamislivo da clanak 6. stavak 1. s jedne strane iscrpno opisuje postupovna jamstva koja se pruzaju strankama u sporu, to jest, postupak koji je posten, javan i brz, a da se pritom ne stiti ovrha sudskih odluka. Tumaciti clanak 6. na nacin kao da se tice iskljucivo pristupa sudu i voenja postupka vjerojatno bi dovelo do situacija koje nisu u skladu s nacelom vladavine prava, koju su se drzave ugovornice obvezale postivati prilikom ratificiranja Konvencije (vidi mutatis mutandis, presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom od 21. veljace 1975., Serija A br. 18, str. 1618, �� 34.-36.). U smislu clanka 6., ovrha presude koju je donio bilo koji sud mora se stoga smatrati sastavnim dijelom "suenja". Osim toga, Sud je ovo nacelo ve prihvatio u predmetima koji su se odnosili na duljinu postupka (vidi, meu novijim predmetima, presude Di Pede v. Italy i Zappia v. Italy od 26. rujna 1996., Reports of Judgements and Decisions, 1996-IV, str. 1383-1384, �� 20.-24., odnosno str. 14101411, �� 16.-20.)." 4. Ovrha odluke slijedi nakon suenja, za razliku od pitanja pristupa sudu koje prethodi suenju. PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE 5. Sud je nedavno prosirio nacelo utvreno u presudi Hornsby na ovrhu stranih odluka. U svojoj odluci u predmetu McDonald v. France od 29. travnja 2008.1, presudio je sljedee: "Sud priznaje da je odbijanje davanja dopustenja za ovrhu presuda americkog suda predstavljalo mijesanje u pravo podnositelja zahtjeva na posteno suenje."2 (prijevod) 6. U ovome predmetu podnositelju zahtjeva uskraeno je posteno suenje na koje je imao pravo. Meutim, problem se javio u zavrsnoj fazi postupka, gledanog u cjelini. Prema mojemu misljenju, pitanje koje se javilo nije, stoga, bilo pitanje pristupa sudu. (Br. 18648/04), objavljeno u Clunet (Journal de droit international), 2009, str. 193, komentar Fabiena Marchadiera; te Revue critique de droit international priv�, 2008, str. 830, komentar Patricka Kinscha. 2 Potrebno je napomenuti da se presuda u predmetu Pellegrini v. Italy (br. 30882/96, ECHR 2001-VIII) odnosila na suprotnu situaciju (ogranicenja sto ih Konvencija namee u odnosu na mogunost davanja dopustenja, u skladu s domaim pravom, za ovrhu stranih presuda u kojima se ne postuje europski standard postenog suenja). Pravni su strucnjaci komentirali prethodno spomenutu odluku McDonald kako slijedi: "[Odluka] uvodi inovativni pristup ... u vezi s tim pitanjem, time sto ubudue omoguuje pravo na priznanje ili ovrhu stranih presuda izravno povezati s pravom na posteno suenje. Tako se postivanje stranih presuda kao takvih, neovisno i o kakvim materijalnim pravima o kojima je eventualno rijec, smatra dovoljnom osnovom za pravo na njihovu meunarodnu ovrhu" (Patrick Kinsch, Revue critique de droit international priv�, 2008, str. 839) (prijevod). Ili: "Sud prihvaa � prvi put (pitanje je izricito bilo ostavljeno otvorenim u predmetu Sylvester v. Austria (br. 2) presuda od 9. listopada 2003., br. 54640/00) � da se za odbijanje priznanja strane presude moze smatrati da predstavlja mijesanje u pravo na posteno suenje" (ibid., str. 838-39) (prijevod). Ili: "... Clanak 6. Konvencije odnosi se na sve faze suenja, ukljucujui i ovrhu presude. A u tom se pogledu ne smije praviti nikakva razlika s obzirom na podrijetlo presude" (Fabien Marchadier, Clunet, 2009, str. 196) (prijevod). Ovo pitanje ve neko vrijeme zaokuplja umove pravnih strucnjaka (vidi Fabien Marchadier, Les objectifs g�n�raux du droit international priv� � l'�preuve de la Convention europ�enne des droits de l'homme, Bruxelles, Bruylant, 2007, br. 272 et seq., osobito br. 275 (koji se odnosi na obvezu priznanja stranih presuda de plano); Patrick Kinsch, "Utjecaj ljudskih prava na primjenu stranoga prava i priznanje stranih presuda � Pregled predmeta sto su ih rjesavale europske institucije za ljudska prava ("The Impact of Human Rights on the Application of Foreign Law and on the Recognition of Foreign Judgments � A Survey of the Cases Decided by the European Human Rights Institutions"), u T. Einhorn and K. Siehr, ur., Meukontinentalna suradnja kroz privatno meunarodno pravo � Eseji u znak sjeanja na Petera E. Nygha (Intercontinental Cooperation Through Private International Law � Essays in Memory of Peter E. Nygh, Haag, 2004, str. 197-228; Patrick Kinsch, Droits de l'homme, droits fondamentaux et droit international priv�, Recueils de cours de l'Acad�mie de Droit International de la Haye, sv. 318 (2005), osobito str. 94: "Le refus de la reconnaissance d'un jugement �tranger en tant qu'ing�rence dans des droits garantis"; te Fabien Marchadier, "La protection europ�enne des situations constitu�es � l'�tranger", Dalloz, 2007, str. 2700). PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE II. 7. Kao i mome kolegi, sucu Malinverniju, bilo bi mi uistinu drago da je nacelo ponavljanja postupka, zbog njegove vaznosti, spomenuto u izreci presude (vidi stavak 17. suglasnog misljenja suca Malinvernija i citiranu literaturu). PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE SUGLASNO MISLJENJE SUCA MALINVERNIJA (Prijevod) 1. Zajedno sa svim svojim kolegama glasovao sam za utvrenje povrede clanka 1. Protokola br. 1 i clanka 6. Konvencije. 2. I dok se u svakom pogledu slazem s nacinom rasuivanja koji je Sud vodio utvrivanju povrede clanka 1. Protokola br. 1, teze mi se sloziti s pristupom koji je Sud slijedio kad je utvrdio povredu clanka 6. Konvencije. 3. Sud je u biti utvrdio povredu clanka 6. zbog toga sto podnositelj zahtjeva nije imao pravo na sud, kao sto taj clanak implicitno zahtijeva: "Stoga se, prema misljenju Suda, za presudu Opinskog suda u Koprivnici od 8. lipnja 2004. kojom je nedopustenom proglasena ovrha prethodno spomenute presude crnogorskog suda moze smatrati da namee ogranicenje podnositeljevu pravu na pristup sudu" (vidi stavak 62. presude). U nastavku Sud vrlo logicno postavlja pitanje "je li podnositeljevo pravo na pristup sudu tom odlukom na neprimjeren nacin ograniceno" (ibid). 4. Pitam se je li to ispravan pristup. 5. Uostalom, "dana 16. listopada 2001. podnositelj zahtjeva pokrenuo je izvanparnicni postupak pred Opinskim sudom u Koprivnici sa zahtjevom da se ... strana presuda prizna u Hrvatskoj", a "dana 20. studenoga 2001. Opinski je sud prihvatio podnositeljev zahtjev i donio rjesenje o priznanju presude crnogorskoga suda" (vidi stavke 7. i 8. presude). 6. To me navodi na zakljucak da je podnositelj zahtjeva zapravo imao pravo na pristup sudu. Postupak, koji je pokrenut 16. listopada 2001. podnosenjem prijedloga Opinskom sudu u Koprivnici, okoncan je 8. lipnja 2004., kad je taj isti sud odbacio podnositeljev prijedlog. Tijekom citavog tog razdoblja, razni sudovi koji su bili ukljuceni nisu bili neaktivni. Tako je, kad je podnositelj zahtjeva 4. ozujka 2002. zatrazio ispravak rjesenja zbog toga sto je u njemu bilo netocno navedeno da je poslovni broj priznate presude bio P-437/97, umjesto P-437/87, Opinski sud u Koprivnici donio rjesenje o ispravku pogreske, koje je punomonicima podnositelja zahtjeva dostavljeno dva dana nakon toga (vidi stavke 9. i 10.). 7. Openito govorei, moze li se za pravo na pristup sudu rei da je povrijeeno iskljucivo zbog cinjenice da je protekom vremena u odnosu na odreenu radnju nastupila zastara? Nisam siguran da moze. 8. Zelio bih napomenuti i da nadlezni sudovi nose znacajan dio odgovornosti za cinjenicu da se radnja nije mogla provesti jer je pala u zastaru. 9. Kao prvo, pokazali su pretjerani formalizam. Opinski sud u Koprivnici sam je s pravom ispravio pogresku u pisanju koja se odnosila na broj predmeta (vidi stavak 10. presude). Nazalost, povodom zalbe ovrsenika, zalbeni je sud � prema mome misljenju pogresno � ukinuo PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE rjesenje o ovrsi od 6. veljace 2002. zbog tipkarske pogreske u broju predmeta. Iako je priznao da je ta nepodudarnost mozda posljedica pogreske u pisanju, unatoc tome ukinuo je rjesenje o ovrsi, dajui prednost nacelu stroge formalne zakonitosti (vidi stavak 14.). 10. Predmet je stoga vraen prvostupanjskom sudu koji je od podnositelja zahtjeva zatrazio da broj predmeta ispravi u skladu za zahtjevom zalbenog suda. Kako je zbog podnosenja daljnjih zalbi vrijeme protjecalo, podnositeljev prijedlog pao je u zastaru. Dana 28. rujna 2004. Zupanijski sud u Koprivnici odbio je zalbu podnositelja zahtjeva. 11. Moze li se u tim okolnostima razumno tvrditi da podnositelj zahtjeva nije imao pristup sudu? 12. Osim sto su bila kriva zbog pretjeranog formalizma, nadlezna pravosudna tijela takoer su pogresno protumacila i primijenila mjerodavne odredbe domaega prava. Tumacei mjerodavne odredbe, domai su sudovi utvrdili da podnosenje prijedloga za priznanje strane sudske presude ne predstavlja vjerovnikovu radnju koja moze prekinuti zastarijevanje u smislu clanka 388. Zakona o obveznim odnosima jer niti je poduzeta protiv duznika niti je poduzeta radi utvrivanja, osiguranja ili ostvarenja potrazivanja. Prema tome, kad je podnositelj zahtjeva podnio svoj prijedlog za priznanje strane presude, nije doslo do prekida zastare. 13. Nema sumnje da je tumacenje domaih sudova u smislu da pokretanje postupka za priznanje strane presude od strane podnositelja zahtjeva nije prekinulo desetogodisnji rok zastare bilo nepredvidljivo. Tumacenje koje bi vise islo u korist podnositelja zahtjeva, a time i samog pojma postenog suenja, bilo bi da se utvrdilo da pokretanje postupka za priznanje strane presude prekida zastarni rok. Kao sto se to navodi u presudi u odnosu na clanak 1. Protokola br. 1., neodrzivo je smatrati da pokretanje postupka za priznanje strane presude ne prekida rok zastare (vidi stavak 55.). 14. Ukratko, smatram da su domai sudovi mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima protumacili jako pogresno i primijenili ih na nacin koji granici s proizvoljnosu. 15. Moj je zakljucak stoga da je u ovome predmetu doslo do povrede clana 6., i to ne zbog toga sto je podnositelju zahtjeva uskraeno pravo na pristup sudu, ve zbog toga sto su, ocitovanjem pretjeranog formalizma i proizvoljnim tumacenjem mjerodavnih zakonskih odredaba, nadlezna pravosudna tijela podnositelju zahtjeva uskratila pravo na posteno suenje. 16. U stavku 84. presude navodi se da "s obzirom na narav prigovora podnositelja zahtjeva i razloge zbog kojih je utvrdio povredu clanka 6. stavka 1. Konvencije i clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju, Sud smatra da bi u ovome predmetu najprimjereniji oblik zadovoljstine bio da se u odgovarajuem roku ponovi postupak koji je bio predmet prigovora". PRESUDA VRBICA PROTIV HRVATSKE 17. Iz razloga koje sam objasnio u vise navrata, bilo sam ili zajedno s drugim sucima, a osobito sucem Spielmannom,3 bilo bi mi uistinu drago da je to nacelo, zbog njegove vaznosti, spomenuto u izreci presude. Vidi moja zajednicka suglasna misljenja sa sucem Spielmannom prilozena sljedeim presudama: Vladimir Romanov v. Russia (br. 41461/02, 24. srpnja 2008.); Ilatovskiy v. Russia (br. 6945/04, 9. srpnja 2009.); Fakiridou and Schina v. Greece (br. 6789/06, 14. studenoga 2008.); Lesjak v. Croatia (br. 25904/06, 18. veljace 2010.); te Prezec v. Croatia (br. 48185/07, 15. listopada 2009.). Vidi i moje suglasno misljenje kojemu su se pridruzili suci Casadevall, Cabral Barreto, Zagrebelsky i Popovi u predmetu Cudak v. Lithuania ([GC], br. 15869/02, 23. ozujka 2010.), kao i suglasno misljenje sudaca Rozakisa, Spielmanna, Ziemelea i Lazarove Trajkovske u predmetu Salduz v. Turkey ([GC], br. 36391/02, ECHR 2008-...).