32668/02

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 32668/02) PRESUDA STRASBOURG 8. ozujka 2007. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE U predmetu Uljar i ostali protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C.L. ROZAKIS, predsjednik, g. L. LOUCAIDES, ga N. VAJI, g. A. KOVLER, ga E. STEINER, g. S.E. JEBENS, g. G. MALINVERNI, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 15. veljace 2007. godine donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 32668/02) protiv Republike Hrvatske kojeg je 17. srpnja 2002. godine cetvero hrvatskih drzavljanina, ga. Biserka Uljar, g. Ratomir Brnabi, ga Lolita Dabeli i ga Eleonora Tijani (,,podnositelji zahtjeva") podnijelo Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija") . 2. Sve je podnositelje zahtjeva zastupala ga B. Uljar. Hrvatsku Vladu (,,Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 5. srpnja 2005. godine Sud je utvrdio da je zahtjev djelomicno nedopusten i odlucio obavijestiti Vladu o prigovoru koji se odnosi na duljinu postupka. Primjenjujui clanak 29. stavak 3. Konvencije odlucio je istovremeno odluciti o osnovanosti i dopustenosti zahtjeva. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelji zahtjeva su roeni 1951., 1947., 1970. i 1971. godine i zive u Rijeci. 5. Podnositelji zahtjeva su nasljednici pokojnoga A.B. koji je umro 14. prosinca 1995. godine. Prvi i drugi podnositelj zahtjeva su njegova djeca, a trei i cetvrti podnositelj zahtjeva su njegovi unuci (djeca njegove keri). 6. U kontekstu ostavinskog postupka nakon smrti A.B.-a, dana 16. kolovoza 1996. godine, njegova je bivsa zena M.K. podnijela graansku tuzbu protiv podnositelja zahtjeva Opinskom sudu u Krku. M.K. je trazila svoj suvlasnicki dio kue na ime odreenih ulaganja koje je ona ucinila dok je zivjela u izvanbracnoj zajednici s pokojnim. 7. U razdoblju izmeu stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku i donosenja prvostupanjske presude, Opinski sud u Krku odrzao je devet rocista. 8. Na rocistu odrzanom 17. ozujka 1998. godine podnositelji zahtjeva su predlozili izvoenje dokaza kako bi dokazali da A.B. nije zivio u izvanbracnoj zajednici s tuziteljicom i da je on neovisno svojim vlastitim sredstvima obnovio kuu. Dana 22. travnja i 3. kolovoza 1998. godine sud je saslusao dva, pa potom sest svjedoka. 9. Opinski sud u Krku je tada zatrazio da se saslusaju odreeni svjedoci pred drugim sudovima. Kao odgovor na taj zahtjev primio je zapisnike o saslusanju svjedoka iz Opinskog suda u Zadru i Opinskog suda u Splitu. 2 PRESUDA ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE 10. Dana 11. kolovoza 1999. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli protutuzbu trazei utvrenje da nije bilo izvanbracne zajednice izmeu tuziteljice i pokojnoga A.B. 11. Slijedee rociste, na kojemu je sud saslusao devet svjedoka, odrzano je 12. kolovoza 1999. godine. 12. Na slijedeem rocistu odrzanom 25. travnja 2000. godine sud je saslusao drugog i treeg podnositelja zahtjeva i odgodio rociste za 10. kolovoza 2000. godine, kada je prvi podnositelj zahtjeva ponovno zatrazio da bude saslusan jedan broj svjedoka. 13. Na slijedeim rocistima odrzanim 5. lipnja i 13. kolovoza 2001. godine sud je saslusao jos svjedoka te je 3. prosinca 2001. godine zakljucio glavnu raspravu. 14. Dana 3. prosinca 2001. sud je donio presudu kojom je odbio i tuzbu M.K. i protutuzbu podnositelja zahtjeva. Zupanijski sud u Rijeci je 1. listopada 2003. godine po zalbi ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovljeni postupak utvrdivsi da je potrebno utvrditi drzavljanstvo tuziteljice. 15. Godine 2003. prvi i drugi podnositelj zahtjeva podnijeli su ustavnu tuzbu zbog duljine postupka. Dana 16. sijecnja 2004. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odlucio je da je njihova ustavna tuzba nedopustena jer je Zupanijski sud u meuvremenu, 1. listopada 2003. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovljeno postupanje. 16. U ponovljenom je postupku predsjednik Opinskog suda u Krku dana 4. studenog 2003. godine prihvatio zahtjev podnositelja zahtjeva za izuzee prvostupanjskog suca i predmet dodijelio u rad drugom sucu. 17. Sud je odrzao rocista 12. veljace 2004. i 17. lipnja 2004. godine. 18. Dana 26. listopada 2004. godine sud je donio odluku utvrdivsi da je tuzba tuziteljice nedopustena jer kao strana drzavljanka nije pribavila potrebne dozvole za stjecanje vlasnistva u skladu s domaim zakonodavstvom. Istovremeno je Opinski sud u Krku zakljucio da je povucena protutuzba podnositelja zahtjeva. M.K. se zalila protiv te odluke, no Zupanijski sud u Rijeci odbio je njenu zalbu 9. ozujka 2004. godine. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO 19. Mjerodavni dio clanka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (,,Narodne novine", br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine � ,,Ustavni zakon") glasi kako slijedi: (1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud ili u slucaju kad se osporenim pojedinacnim aktom grubo vrijeaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tuzbe mogle nastati teske i nepopravljive posljedice. (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu zbog nedonosenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga clanka, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti ... . (3) U odluci iz stavka 2. ovoga clanka Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu." PRESUDA ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 20. Podnositelji zahtjeva su prigovorili da duljina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom ,,razumnoga roka", predvienim u clanku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj." 21. Vlada je osporila tu tvrdnju. 22. Sud primijeuje da je postupak poceo 16. kolovoza 1996. godine, kad je M.K. podnijela graansku tuzbu protiv podnositelja zahtjeva, a zavrsio je 9. ozujka 2006. godine, kad je Zupanijski sud potvrdio prvostupanjsku odluku. Tako je trajao devet godina i sedam mjeseci. 23. Razdoblje koje treba uzeti u obzir pocelo je 6. studenog 1997. godine nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku i zavrsilo 9. ozujka 2006. godine. Dakle, trajalo je oko osam godina i cetiri mjeseca na tri razine nadleznosti. 24. Meutim, kako bi se odlucilo o razumnosti duljine vremena o kojemu se radi, treba uzeti u obzir stanje predmeta 5. studenog 1997. godine (vidi, izmeu mnogi izvora prava, presudu Styranowski v. Poland, od 30. listopada 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-VIII, str. 3376, stavak 46.). A. Dopustenost 25. Vlada je pozvala Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva zbog toga sto nisu bila iscrpljenja domaa pravna sredstva. 26. Tvrdili su da su prvi i drugi podnositelj zahtjeva mogli podnijeti jos jednu ustavnu tuzbu nakon sto je Ustavni sud 16. sijecnja 2004. godine utvrdio da je njihova ustavna tuzba nedopustena. Imajui na umu da je Ustavni sud promijenio svoju sudsku praksu u tom pogledu, kako bi bila u skladu sa sudskom praksom Suda, Vlada je tvrdila da bi ustavna tuzba na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu bila djelotvorno sredstvo za prigovor prvog i drugog podnositelja zahtjeva protiv duljine postupka. 27. U odnosu na treega i cetvrtoga podnositelja zahtjeva Vlada je istaknula da oni nisu iscrpili domaa pravna sredstva jer da nisu nikad podnijeli ustavnu tuzbu na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnome sudu. 28. Podnositelji zahtjeva nisu se slozili s Vladom, pobijajui, s obzirom na okolnosti, djelotvornost ustavne tuzbe u odnosu na njihov prigovor protiv duljine postupka. 29. Sud ponavlja kako prema clanku 35. stavku 1. Konvencije moze rjesavati neku stvar tek nakon sto su iscrpljena sva domaa pravna sredstva. Svrha pravila koje se odnosi na iscrpljenje domaih pravnih sredstava je da se drzavama ugovornicama dade prilika sprijeciti ili ispraviti povrede za koje se navodi da su ih pocinile, prije nego se ti navodi podnesu njemu (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, stavak 74., ECHR 1999-IV). Obveza iscrpljenja domaih pravnih sredstava podrazumijeva da se podnositelj zahtjeva treba posluziti uobicajenim pravnim sredstvima koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore prema Konvenciji. 4 PRESUDA ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE 30. Sud nadalje podsjea da se pravilo o domaim pravnim sredstvima mora primijeniti s odreenim stupnjem fleksibilnosti i bez prekomjernoga formalizma (vidi presudu u predmetu Cardot v. France, od 19. ozujka 1991., Series A br. 200, str. 18., stavak 34.). Nadalje je potvrdio da pravilo o iscrpljivanju nije niti apsolutno niti podobno za automatsku primjenu; kad se preispituje je li ono bilo postovano bitno je uzeti u obzir osobite okolnosti svakoga pojedinacnoga predmeta (vidi, na primjer, presudu od 6. studenog 1989., Series A br. 40, str. 18. stavak 35.). 31. Primjenjujui navedena nacela na ovaj predmet, Sud u odnosu na prvog i drugog podnositelja zahtjeva podsjea da su argumenti koje je iznijela Vlada bili odbijeni u ranijim predmetima (vidi predmete Zagorec v. Croatia, br. 10370/03, stavci 18.-24., 6. listopada 2005.; Nogolica v. Croatia (br. 2), br. 29052/03, stavci 19.-26., 17. studeni 2005.). Stoga, Sud ne vidi razloga da doe do drugacijeg zakljucka u ovome predmetu. Slijedi da Vladin prigovor u tom pogledu treba odbiti. 32. Glede treega i cetvrtoga podnositelja zahtjeva, Sud primijeuje da su oni bili stranke u istome postupku kao i prva dva podnositelja zahtjeva, koji su ve neuspjesno iskoristili domae pravno sredstvo u odnosu na taj postupak. Sud smatra da je na taj nacin domaim vlastima bila dana prilika da isprave navodnu povredu. Nadalje smatra da bi bio prekomjerni formalizam traziti da i trei i cetvrti podnositelji sami podnesu drugu ustavnu tuzbu nakon sto su vidjeli da nije uspjela ona koju su prije toga podnijela prva dva podnositelja zahtjeva. Dakle, u okolnostima ovoga predmeta tvrdnju Vlade u tom pogledu treba odbiti. 33. Sud nadalje primjeuje da prigovor podnositelja zahtjeva protiv duljine postupka nije ocigledno neosnovan u smislu u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije ili nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba biti proglasen dopustenim. B. Osnovanost 34. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, izmeu mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). 35. Sud smatra da je razdoblje od osam godina i cetiri mjeseca za dvije razine nadleznosti a priori nerazumno i trazi globalnu ocjenu. Njegova bi se ukupna duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima. 36. Vlada je tvrdila da je predmet bio cinjenicno i pravno vrlo slozen i da su podnositelji zahtjeva znatno pridonijeli njegovom produljenju time sto su podnosili prijedloge za saslusanje velikog broja svjedoka kao i zahtjev za izuzee prvostupanjskog suca. 37. Sud smatra da argumenti koje je iznijela Vlada nisu dovoljni kako bi objasnili odgodu vise od osam godina za sudove dva stupnja. Iako je tocno da su podnositelji zahtjeva u odreenoj mjeri pridonijeli produljenju predmeta, do toga je odugovlacenja po misljenju Suda uglavnom doslo zbog toga sto prvostupanjski sud nije djelotvorno kontrolirao postupak. Taj je sud bio onaj koji je imao ovlasti odluciti kako voditi postupak, i to osobito koje dokaze izvesti i kako cijeniti djelovanje i propuste stranaka, imajui na umu sve postupovne zahtjeve zajamcene clankom 6., stavkom 1. Konvencije. Stovise, Sud primijeuje odreeno razdoblje neaktivnosti za koje Vlada nije dala nikakvo objasnjenje (npr. prvostupanjski sud nije odrzao nijedno rociste izmeu 12. kolovoza 1999. i 25. travnja 2000. godine ili izmeu 10. kolovoza 2000. godine i 5. lipnja 2001. PRESUDA ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE godine; drugostupanjskom je sudu trebalo godinu i pol dana da odbije zalbu tuzitelja od 9. ozujka 2006. godine). 38. Sud je cesto utvrdio postojanje povreda clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima se postavljaju pitanja slicna onima u ovome predmetu (vidi naprijed citirani predmet Frydlender). 39. Ispitavsi sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti jednu cinjenicu ili tvrdnju koje bi ga mogle uvjeriti da doe do drugacijega zakljucka u ovome predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o tom pitanju Sud smatra da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev ,,razumnoga roka". Stoga je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. II. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 40. Clanak 41. Konvencije predvia: ,,Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 41. Podnositelji zahtjeva potrazuju 22.168,17 eura (EUR) na ime materijalne stete i 10.000 EUR na ime nematerijalne stete. 42. Vlada je osporila ove zahtjeve. 43. Sud ne nalazi nikakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i navodne materijalne stete; stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, Sud smatra da su podnositelji zahtjeva sigurno pretrpjeli nematerijalnu stetu. Odlucujui na pravicnoj osnovi, dosuuje im u cijelosti potrazivani iznos, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati na taj iznos. B. Troskovi i izdaci 44. Podnositelji zahtjeva takoer potrazuju 1.275,20 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred domaim sudovima i Sudom. 45. Vlada je osporila taj zahtjev. 46. Prema sudskoj praksi Suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troskova i izdataka samo ako se dokaze da su oni stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositeljima zahtjeva, koje nije zastupao odvjetnik, dosuditi iznos od 500 EUR s tog naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati na taj iznos. C. Zatezna kamata 47. Sud smatra odgovarajuim da se kamatna stopa temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke kojoj treba dodati tri postotna boda; 6 PRESUDA ULJAR I OSTALI PROTIV HRVATSKE IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava ostatak zahtjeva dopustenim; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 3. presuuje (a) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedee iznose koje treba pretvoriti u hrvatske kune prema tecaju vazeem na dan namirenja: (i) 10.000 EUR (deset tisua eura) na ime nematerijalne stete; (ii) 500 EUR (pet stotina eura) na ime troskova i izdataka; (iii) sve poreze koji bi mogli biti zaracunati na taj iznos; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 4. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. ozujka 2007. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN tajnik Odjela Christos ROZAKIS Predsjednik