33593/03

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET MAJSKI PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 33593/03)   PRESUDA   STRASBOURG   1. lipnja 2006.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA MAJSKI PROTIV HRVATSKE   U predmetu Majski protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,   gđa N. VAJIĆ,   g.   g.   g.   g.   g.   g.   A. KOVLER,   E. STEINER,   K. HAJIYEV,   D. SPIELMANN,   S.E. JEBENS, suci,   S. NIELSEN, tajnik Odjela,   i nakon vijećanja zatvorenog za javnost 11. svibnja 2006. godine   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 33593/03) protiv   Republike Hrvatske kojeg je 13. kolovoza 2003. godine hrvatski državljanin, g. Radovan   Majski („podnositelj zahtjeva“) podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“) .   2.   Vladu („Vlada“) zastupala je njena zastupnica gđa Š. Stažnik.   3. Dana 22. ožujka 2005. godine Sud je odlučio Vladu obavijestiti o zahtjevu.   Podnositelja zahtjeva je zastupao g. M. Mihočević, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku   Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je istovremeno odlučiti o osnovanosti i   dopuštenosti zahtjeva.   ČINJENICE   I.   OKOLNOSTI PREDMETA   4.   5.   Podnositelj zahtjeva je rođen 1949. godine i živi u Vukovaru.   Podnositelj zahtjeva je imao stanarsko pravo na stanu u Vukovaru. Međutim, između   5. lipnja 1997. godine i 24. veljače 2004. godine živio je i radio u Zagrebu kao pomoćnik   ministra pravosuđa.   6.   određeni S.Z. i D.Z. zauzeli su stan podnositelja zahtjeva.   7. Dana 30. travnja 1999. godine podnositelj zahtjeva pokrenuo je građanski postupak   pred Općinskim sudom u Vukovaru radi iseljenja S.Z.-a i D.Z.-a („tuženici“).   8. Dana 10. prosinca 1999. godine sud je prihvatio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva i   Nakon mirne reintegracije Vukovarskoga područja, dana 10. svibnja 1998. godine   tuženicima naložio da isprazne stan. Utvrdio je da je podnositelj zahtjeva imao stanarsko   pravo na stanu a da je tuženicima stan bio dan samo na privremeno korištenje.   9.   Dana 9. veljače 2000. godine Županijski sud u Vukovaru odbio je žalbu tuženika.   10.   Dana 10. ožujka 2000. godine podnositelj zahtjeva je zatražio ovrhu presude   Općinskoga suda od 10. prosinca 1999. godine. Dana 21. travnja 2000. Općinski sud u   Vukovaru donio je rješenje o ovrsi. Tuženici su uložili žalbu, ali im je Županijski sud u   Vukovaru žalbu odbio 31. svibnja 2002. godine.   11.   Podnositelj zahtjeva je nakon toga podnio ustavnu tužbu na temelju članka 63.   Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu prigovarajući duljini postupka. Dana 16. svibnja 2003.   godine Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je ta ustavna tužba nedopuštena.   PRESUDA MAJSKI PROTIV HRVATSKE   12.   Dana 30. rujna 2003. godine sudski ovršitelj otišao je u stan radi provođenja naloga o   ovrsi, ali se podnositelj zahtjeva dogovorio s dužnicima da se iseljenje odgodi do 20. studenog   2003. godine. Nakon toga datuma u nekoliko je navrata zatražio odgodu.   13.   Dana 29. siječnja 2004. godine tuženici su podnositelju zahtjeva predali ključeve   stana.   14.   Dana 6. veljače 2004. godine Općinski sud u Vukovaru obustavio je ovršni postupak.   II.   MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   15.   Članak 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske – Narodne novine   br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. godine – „Zakon o Ustavnom sudu“) glasi kako slijedi:   (1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju   kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku   odlučio sud ili u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a   potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle   nastati teške i nepopravljive posljedice.   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga   članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno   odlučiti ... .   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada   podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u   roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.“   16.   Prema sudskoj praksi Ustavnoga suda, ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63.   u kontekstu ovršnoga postupka trebalo je proglasiti nedopuštenima. U svojoj odluci br. U-   IIIA/1165/2003 od 12. rujna 2003. godine Ustavni sud je članak 63. tumačio kako slijedi:   "Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi podnijetoj na temelju odredbi   članka 63. Ustavnog zakona - zbog dugotrajnosti postupka, samo u slučaju kada sud   nije u razumnom roku meritorno odlučio o pravima i obvezama podnositelja, dakle   kada nije u razumnom roku donio akt kojim se meritorno odlučilo o biti stvari.   U predmetu podnositelja, ustavna tužba podnijeta je zbog neprovođenja ovrhe na   temelju pravomoćnog akta, kojim je već odlučeno o pravima i obvezama stranke.   Imajući u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona, ……ocjena je Ustavnog suda da   povodom predmetne ustavne tužbe ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog   suda u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona."   U svojoj odluci br. U-IIIA/781/2003 od 14. svibnja 2004. godine Ustavni sud dao je daljnje   tumačenje članka 63.:   "Imajući u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona, te činjenicu da ustavna tužba nije   podnijeta zbog nedonošenja akta u razumnom roku, već zbog neprovođenja ovrhe   ocjena je Ustavnog suda da u povodu predmetne ustavne tužbe, ne postoje   pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe članka 63. Ustavnog   zakona."   PRESUDA MAJSKI PROTIV HRVATSKE   17. U odluci br. U-IIIA/1128/2004 od 2. veljače 2005. godine Ustavni sud je izmijenio svoju   praksu, prihvativši ustavnu tužbu podnositelja ustavne tužbe. Dosudio mu je naknadu i   nadležnom sudu naložio da završi ovršni postupak u roku od šest mjeseci od donošenja   odluke Ustavnog suda. Pri tome se Ustavni sud izravno pozvao na sudsku praksu Suda u toj   stvari.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   18.   Podnositelj zahtjeva je prigovorio da duljina ovršnoga postupka nije bila u skladu sa   zahtjevom „razumnoga roka“, predviđenim u članku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako   slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   19.   20.   Vlada je osporila tu tvrdnju.   Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 10. ožujka 2000. godine a završilo je 6.   veljače 2004. godine. Dakle, trajalo je 3 godine i 11 mjeseci.   A. Dopuštenost   21.   Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev podnositelja zahtjeva zbog toga što nisu bila   iscrpljenja domaća pravna sredstva tvrdeći da je podnositelj zahtjeva mogao podnijeti ustavnu   tužbu prije nego što je Županijski sud odlučio o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi od 31.   svibnja 2002. godine. Budući da do toga datuma sudovi nisu donijeli konačnu odluku o   pravima i obvezama stranka, prema sudskoj praksi Ustavnoga suda u relevantno vrijeme, bila   bi ispitana osnovanost takve ustavne tužbe.   22.   23.   Podnositelj zahtjeva je osporio tu tvrdnju.   Sud ponavlja kako prema članku 35. stavku 1. Konvencije može rješavati neku stvar   tek nakon što su iscrpljena sva domaća pravna sredstva. Svrha pravila koje se odnosi na   iscrpljenje domaćih pravnih sredstava je da se državama ugovornicama dade prilika spriječiti   ili ispraviti povrede za koje se navodi da su ih počinile, prije nego se ti navodi podnesu njemu   (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet Selmouni v. France [GC], br. 25803/94,   stavak 74., ECHR 1999-IV). Obveza iscrpljenja domaćih pravnih sredstava podrazumijeva da   se podnositelj zahtjeva treba poslužiti uobičajenim pravnim sredstvima koja su djelotvorna,   dostatna i dostupna u odnosu na svoje prigovore prema Konvenciji.   24.   Sud nadalje podsjeća kako se od 22. ožujka 2002. godine ustavna tužba na temelju   članka 63. Zakona o Ustavnom sudu smatra djelotvornim pravnim sredstvom u odnosu na   duljinu postupka koji je još uvijek u tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slaviček v. Croatia   (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Međutim, u to vrijeme nije bilo jasno bi li se to novo   pravno sredstvo uopće primjenjivalo na duljinu ovršnoga postupka (vidi predmet Pibernik v.   Croatia (dec.), br. 75139/01, 4. rujna 2003.). Naknadni razvoj sudske prakse Ustavnoga suda   pokazao je da je tek od 2. veljače 2005. godine ustavna tužba postala djelotvorno pravno   sredstvo za duljinu ovršnoga postupka (vidi predmet Karadžić v. Croatia, br. 35030/04,   stavak 38., 15. prosinca 2005.).   PRESUDA MAJSKI PROTIV HRVATSKE   25.   Vraćajući se na ovaj predmet, Sud primijećuje da je podnositelj zahtjeva podnio   ustavnu tužbu, iako tek nakon odluke Županijskoga suda od 31. svibnja 2002. godine, koja je   bila utvrđena nedopuštenom. Vlada nije dostavila nikakav uvjerljivi dokaz, npr. sudsku   praksu Ustavnoga suda, kako bi dokazala da bi ishod ustavne tužbe podnositelja zahtjeva bio   na bilo koji način različit da je tu ustavnu tužbu bio podnio prije odluke Županijskoga suda.   Nadalje, praksa Ustavnoga suda u relevantno vrijeme je predviđala da je članak 63. primjenjiv   samo u predmetima u kojima nadležni sud nije odlučio o “osnovanosti prava i obveza   podnositelja ustavne tužbe” (vidi stavak 16. ove presude), dok u ovršnome postupku sud u   načelu ne odlučuje o osnovanosti građanskih prava, nego o ovrsi prava koje je već utvrđeno   pravomoćnom sudskom presudom. U takvim okolnostima Sud smatra da prigovor   podnositelja zahtjeva ne može biti odbijen zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.   26.   Sud nadalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u smislu članka 35.,   stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga   treba biti proglašen dopuštenim.   B. Osnovanost   27.   Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva   i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u   sporu (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Frydlender v. France [GC] , br.   30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   28.   Vlada je tvrdila da je ovršni postupak bio složen jer ovršni nalog trebalo provesti u   teškim okolnostima reintegracije prethodno okupiranog područja Hrvatske. Podnositelj   zahtjeva je osporio tu tvrdnju, tvrdeći da je tijekom istoga razdoblja sud ovršio slična rješenja   koja su se odnosila na nekoliko stotina stanova na istom području, bez nepropisnih kašnjenja.   Vladina tvrdnja nije uvjerila Sud i on ju ne može prihvatiti kao opravdanje za duljinu   ovršnoga postupka u ovome predmetu.   29.   Glede ponašanja stranaka, Vlada je tvrdila da su tuženici pridonijeli produljenju   postupka u nekoliko navrata. Vlada je također naglasila da je od rujna 2003. godine sam   podnositelj zahtjeva zatražio odgodu iseljenja. Sud uviđa da je podnositelj zahtjeva uistinu   zatražio odgodu ovrhe. Međutim, samo se četiri mjeseca mogu pripisati toj činjenici, dok za   preostalo vremensko razdoblje Vlada nije dala nikakvo uvjerljivo obrazloženje. Štoviše, Sud   primjećuje da se prvi pokušaj provođenja rješenja o ovrsi dogodio tek nakon 30. rujna 2003.   godine, tj. tri godine i pet mjeseci nakon što je on bio izdan.   30.   Sud je često utvrdio postojanje povreda članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima   u kojima se postavljaju pitanja slična onima u ovome predmetu (vidi predmet Pibernik v.   Croatia, br. 75139/01, stavak 60., 4. ožujka 2004.; Cvijetić v. Croatia, br. 71549/01,   stavak 43., 26. veljače 2004.).   31.   Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra kako Vlada nije navela niti   jednu činjenicu ili tvrdnju koja bi ga mogla uvjeriti da dođe do drugačijega zaključka u ovome   predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o tom pitanju, Sud smatra da je u ovome   predmetu duljina ovršnoga postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev   „razumnoga roka“.   Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1.   II.   NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE   32.   Podnositelj zahtjeva je prigovorio, po prvi puta u svome pismenome očitovanju od 25.   srpnja 2005. godine, da je duljina ovršnoga postupka također povrijedila njegovo pravo na   poštivanje doma, zajamčeno člankom 8. koji glasi kako slijedi:   PRESUDA MAJSKI PROTIV HRVATSKE   „1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.   2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u   demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske   dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite   prava i sloboda drugih.“   33. Sud podsjeća da se rok od šest mjeseci za prigovore koji nisu postavljeni u prvotnome   zahtjevu ne prekida do datuma kada je prigovor prvo podnesen Sudu (vidi predmet Allan v.   the United Kingdom (dec.), br. 48539/99, 28. kolovoza 2001.).   34.   U ovome predmetu Sud primjećuje da je ovršni postupak okončan 6. veljače 2004.   godine, dok je podnositelj zahtjeva postavio svoj novi prigovor na temelju članka 8. prvi puta   25. srpnja 2005. godine, tj. više od šest mjeseci kasnije. Slijedi da je ovaj prigovor podnesen   izvan roka i da ga treba odbaciti u skladu s člankom 35., stavcima 1. i 4. Konvencije.   II.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   Članak 41. Konvencije predviđa:   35.   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   36.   Podnositelj zahtjeva potražuje 14.220 eura (EUR) na ime naknade materijalne štete   koju je pretrpjela njegova obitelj. On potražuje 36.000 EUR na ime nematerijalne štete.   Tvrdio je da je plaćao stan u Zagrebu 105 EUR mjesečno.   37.   38.   Vlada je osporila taj zahtjev.   Sud podsjeća da može dosuditi naknadu štete samo osobi koja izravno trpi zbog čina   ili propusta o kojemu se radi (vidi, između mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu   Prager and Oberschlick v. Austria, od 26. travnja 1995., Series A br. 313, str. 15, stavak 26.).   U ovome predmetu Sud stoga može uzeti u obzir samo štetu koju je stvarno pretrpio   podnositelj zahtjeva, a ne drugi članovi njegove obitelji, koji u svakome slučaju nisu   podnositelji zahtjeva u ovome predmetu.   39.   Sud primjećuje da zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu materijalne štete nije   potkrijepljen nikakvim dokumentima koji bi Sudu omogućili utvrditi iznos stvarno pretrpljene   štete. Štoviše, Sud primjećuje da je tijekom ovršnoga postupka podnositelj zahtjeva živio i   radio u Zagrebu kao državni dužnosnik, pri čemu bi u svakom slučaju morao platiti troškove   svoga smještaja. Stoga sud ne nalazi nikakvu uzročnu vezu između troškova nastalih   podnositelju zahtjeva stoga što je živio u Zagrebu i duljine ovršnoga postupka za iseljenje   nezakonitih stanara iz njegovoga stana u Vukovaru. Slijedom iznesenoga, s tog se naslova   ništa ne dosuđuje.   40.   Glede nematerijalne štete, razumno je pretpostaviti da je podnositelj zahtjeva pretrpio   napetost i frustraciju kao rezultat odgoda pri provedbi rješenja o ovrsi. Sud mu na pravičnoj   osnovi dosuđuje 2.400 EUR s toga naslova, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati na taj   iznos.   B. Troškovi i izdaci   PRESUDA MAJSKI PROTIV HRVATSKE   41.   Sud primjećuje da podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev u tom pogledu.   Stoga Sud ništa ne dosuđuje s tog naslova.   C. Zatezna kamata   42.   Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava prigovor radi prekomjerne duljine postupka dopuštenim, a ostatak zahtjeva   nedopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeći iznos koji treba pretvoriti u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja:   (i)   (ii)   2.400 EUR (dvije tisuće i četiri stotine eura) na ime nematerijalne štete;   svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na taj iznos;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni   iznos plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 1. lipnja 2006.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   tajnik Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik