33867/06

PRVI ODJEL PREDMET VUJCI protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 33867/06) PRESUDA STRASBOURG 25. lipnja 2009. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE U predmetu Vujci protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, suci, i g. S�ren Nielsen, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost odrzanog 4. lipnja 2009. donosi sljedeu presudu, koja je usvojena toga datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 33867/06) koji je hrvatski drzavljanin gospodin Josip Vujci ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu protiv Republike Hrvatske na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 14. kolovoza 2006. 2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, ga S. Staznik. 3. Dana 18. rujna 2008. Sud je proglasio zahtjev djelomicno nedopustenim i odlucio Vladi uputiti prigovore vezane uz duljinu postupka i nepostojanje pravnih lijekova u tom pogledu. Takoer je odlucio istodobno presuditi o dopustenosti i osnovanosti zahtjeva (clanak 29. stavak 3). CINJENICE OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva roen je 1962. godine i zivi u Zagrebu. 5. Dana 6. srpnja 2000. podnositelj zahtjeva podnio je Opinskom sudu u Zagrebu graansku tuzbu protiv svog bivseg poslodavca, maarskog poduzea GE L.T. Rt., osporavajui otkaz koji mu je urucen i trazei isplatu zaostataka plae i nagrade za iznimne rezultate rada. Nenavedenog datuma tuzenik u postupku podnio je protutuzbu, zahtijevajui da podnositelj zahtjeva vrati iznos nagrade koji mu je tvrtka navodno preplatila. 6. Opinski sud u Zagrebu odrzao je rocista 13. listopada 2000. i 21. veljace 2001. Na rocistu odrzanom 21. veljace 2001. Opinski sud u Zagrebu proglasio je tuzbu podnositelja zahtjeva nedopustenom jer je PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE podnesena nepravovremeno. Dana 5. veljace 2002. Zupanijski sud u Zagrebu ponistio je tu odluku i vratio predmet prvostupanjskom sudu. 7. Dana 15. travnja 2003. Opinski sud u Zagrebu odbacio je tuzbu podnositelja zahtjeva u dijelu u kojem osporava otkaz, kao nepravovremenu. Podnositelj zahtjeva nije se zalio na tu odluku te je ona postala pravomona. Postupak je nastavljen u odnosu na preostali dio tuzbenog zahtjeva podnositelja zahtjeva i tuzenikove protutuzbe. 8. Dana 20. srpnja 2005. podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tuzbu zalei se na duljinu postupka. Dana 12. srpnja 2006. Ustavni je sud utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na suenje u razumnom roku. Dodijelio je podnositelju zahtjeva 9.000 hrvatskih kuna (HRK) i nalozio Opinskom sudu u Zagrebu da donese odluku u predmetu u najkraem moguem roku, a najkasnije osam mjeseci nakon objavljivanja odluke Ustavnog suda u Narodnim novinama. 9. Odluka Ustavnog suda objavljena je u Narodnim novinama 28. kolovoza 2006., a osmomjesecni rok istekao je 29. travnja 2007. 10. Postupak je trenutacno u tijeku pred Opinskim sudom u Zagrebu. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 11. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da duljina postupka nije bila u skladu sa zahtjevom "razumnog roka" navedenim u clanku 6. stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi...svatko ima pravo da...sud... u razumnom roku ispita njegov slucaj." 12. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost Iscrpljenost domaih pravnih sredstava 13. Vlada je tvrdila da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaa pravna sredstva jer nije podnio novu ustavnu tuzbu. Oslanjala se na novu praksu Ustavnog suda iz njegove odluke br. U-IIIA-3763/2005 od 17. listopada 2007. prema kojoj, u slucaju da nizi sud ne postupi u skladu s rokom iz prethodne odluke Ustavnog suda, potonji ponovo utvruje povredu prava podnositelja zahtjeva na suenje u razumnom roku za razdoblje izmeu prve i druge odluke Ustavnog suda i dodjeljuje odgovarajuu pravicnu naknadu. PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE 14. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je iscrpio sva raspoloziva pravna sredstva. 15. Sud ponavlja da, na temelju clanka 35. stavka 1. Konvencije, moze razmatrati predmet tek nakon sto se iscrpe sva domaa pravna sredstva. Svrha je pravila o iscrpljenju da se drzavama ugovornicama pruzi prilika da sprijece ili isprave povrede za koje se navodi da su ih pocinile, prije nego se ti navodi iznesu pred Sud (vidjeti, izmeu mnogih drugih izvora prava, Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, � 74, EHCR 1999-IV). Obveza iscrpljenja domaih pravnih sredstava zahtijeva da se podnositelj zahtjeva posluzi uobicajenim pravnim sredstvima koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na njegove prigovore prema Konvenciji. Pravna sredstva dostupna stranci na domaoj razini smatraju se djelotvornima ako sprecavaju navodnu povredu ili njezin nastavak, ili pruzaju odgovarajuu zadovoljstinu za povredu koja se ve dogodila (vidjeti Mifsud v. France (odluka) [GC], br. 57220/00, � 17, EHCR 2002 VIII). 16. Sud nadalje ponavlja da se o pitanju jesu li iscrpljena domaa pravna sredstva obicno odlucuje tako da se uzme u obzir datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidjeti Baumann v. France, br. 33592/96, � 47, EHCR 2001-V (izvaci)). To pravilo ima iznimaka koje se mogu opravdati konkretnim okolnostima svakoga predmeta (vidjeti Nogolica v. Croatia (odluka), br. 77784/01, EHCR 2002-VIII). 17. U ovome predmetu podnositelj zahtjeva nije podnio novu ustavnu tuzbu, ve je umjesto toga podnio zahtjev Sudu. Ustavni je sud tek godinu i tri mjeseca kasnije prvi put utvrdio da je doslo do povrede prava na suenje u razumnom roku u okolnostima u kojima nizi sud nije postupio u skladu s rokom koji je zadan prethodnom odlukom Ustavnog suda. Prema tome, nije se moglo ocekivati od podnositelja zahtjeva da podnese takvu tuzbu, koja mu u to vrijeme nije nudila razumne izglede za uspjeh. 18. Dakle, sto se tice Vladinoga prijedloga da se odstupi od opega pravila koje se odnosi na neiscrpljenje, Sud donosi zakljucak da, za razliku od predmeta Nogolica i uzimajui u obzir supsidijarni karakter mehanizama Konvencije, nema posebnih okolnosti koje bi opravdale izuzetak od pravila u odnosu na zahtjeve koji su mu podneseni prije 24. ozujka 2004. 19. Iz toga slijedi kako se ovaj zahtjev ne moze odbiti na temelju neiscrpljenja domaih pravnih sredstava. Prema tome, prigovor Vlade se mora odbaciti. Status zrtve podnositelja zahtjeva 20. Vlada je ustvrdila da je Ustavni sud prihvatio ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njegova ustavnog prava na suenje u razumnom roku i dodijelio mu odgovarajuu naknadu. Prema tome, povreda na koju se zalio podnositelj zahtjeva ispravljena je pred domaim nadleznim tijelima te je kao rezultat toga podnositelj zahtjeva prestao biti zrtva. PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE 21. Podnositelj zahtjeva odgovorio je da ga se i dalje moze smatrati zrtvom povrede na koju se zalio. 22. Sud primjeuje da je u vrijeme donosenja odluke Ustavnog suda graanski postupak trajao sest godina. Pravicna naknada koju je Ustavni sud dodijelio zbog prekomjerne duljine postupka ne odgovara onoj koju bi Sud vjerojatno dodijelio u skladu s clankom 41. Konvencije za isto razdoblje, s duznim obzirom na cinjenicu da je rijec o postupku u radnom sporu. Stoga se ne moze smatrati primjerenom u okolnostima predmeta (vidjeti nacela utvrena sudskom praksom Suda u predmetu Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, �� 65-107, EHCR 2006-..., ili Scordino v. Italy (no. 1) [GC], br. 36813/97, �� 178-213, EHCR 2006 - ...). U tim okolnostima, u odnosu na razdoblje obuhvaeno utvrenjem Ustavnoga suda podnositelj zahtjeva nije izgubio svoj polozaj zrtve u smislu clanka 34. Konvencije. 23. Sud nadalje primjeuje da je postupak jos u tijeku i da je stoga pozvan ispitati ukupnu duljinu postupka. 24. Uzimajui u obzir navedene cinjenice, Sud smatra da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Takoer primjeuje da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 25. Podnositelj zahtjeva tvrdio je da je duljina predmetnog graanskog postupka daleko prekoracila razumni rok. 26. Vlada je ustvrdila da je postupak bio slozen i da je opinski sud pred kojim je voen poduzeo brojne relevantne postupovne korake. 27. Sud primjeuje da je postupak koji treba razmotriti zapoceo 6. srpnja 2000. kad je podnositelj zahtjeva podnio graansku tuzbu pred domaim sudovima. Trenutacno je predmet jos uvijek u tijeku pred prvostupanjskim sudom. Tako postupak dosad traje skoro devet godina pred dvije razine nadleznosti. Razumnost toga razdoblja mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidjeti, izmeu mnogih drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, � 43, EHCR 2000-VII). Sud ponavlja da radni sporovi zahtijevaju posebnu pozornost (vidjeti Ruotolo v. Italy, 27. veljace 1992, � 17, Series A br. 230-D). 28. Sud je cesto utvrivao povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slicna pitanju u ovome predmetu (vidjeti naprijed citirani predmet Frydlender). 29. Ispitavsi sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da Vlada nije navela niti jednu cinjenicu ili argument koji bi ga doveo do drugacijeg zakljucka u ovom predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o ovoj temi, PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE Sud smatra da je u ovom predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila uvjet "razumnog roka". Stoga je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJE 30. Podnositelj zahtjeva nadalje je prigovorio na temelju clanka 13. Konvencije, zajedno s clankom 6. stavkom 1, da Opinski sud u Zagrebu nije postupio u skladu s nalogom Ustavnog suda i dovrsio ovrsni postupak u propisanom roku. Clanak 13. glasi kako slijedi: "Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kada su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 31. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 32. Sud smatra da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Takoer primjeuje da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga ga treba proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 33. Vlada je priznala da je Opinski sud u Zagrebu prekoracio rok zadan u odluci Ustavnog suda. Meutim, smatra da sam ovaj cimbenik ne bi mogao dovesti do zakljucka da ustavna tuzba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu podnositelja zahtjeva. 34. Tvrdi da su, na temelju Ustavnog zakona o Ustavnom sudu sva drzavna tijela, ukljucujui i sudove, vezana odlukama Ustavnog suda i imaju duznost provoditi ih. Sto se tice okolnosti ovoga predmeta, Vlada je ustvrdila da nakon odluke Ustavnog suda nije bilo odgoda u postupku i da je Opinski sud poduzeo brojne postupovne korake. Meutim, postupak nije okoncan zbog slozenosti predmeta. 35. Podnositelj zahtjeva smatra da je sama cinjenica da je Opinski sud "zanemario" odluku Ustavnog suda dovoljna naznaka da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka u takvim okolnostima. PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE 2. Ocjena suda 36. Sud ponavlja da clanak 13. jamci djelotvorno pravno sredstvo pred domaim drzavnim tijelom za navodnu povredu zahtjeva iz clanka 6. stavka 1. koji se odnosi na ispitivanje slucaja u razumnom roku (vidi predmet Kudla v. Poland [GC], br. 30210/96, � 156 EHCR 2000-XI). "Djelotvornost" "pravnog sredstva" u smislu clanka 13, meutim, ne ovisi o jamstvu povoljnog ishoda za podnositelja zahtjeva. (vidi naprijed citirani predmet Kudla, � 157). 37. Sud je ve potvrdio da tuzba podnesena Ustavnom sudu temeljem odjeljka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu predstavlja ucinkovito pravno sredstvo za slucajeve koji su jos uvijek u tijeku pred sudovima u Hrvatskoj, a ticu se duljine postupka (vidi Slavicek v. Croatia (odluka), br. 20862/02, EHCR 2002-VII). U ovom slucaju, Ustavni sud je dopustio podnositeljevu ustavnu tuzbu, utvrdio povredu njegovog ustavnog prava na ispitivanje slucaja u razumnom roku te mu dodijelio naknadu. Cinjenica sto naknada dodijeljena podnositelju zahtjeva na domaoj razini ne odgovara iznosu koji je Sud dodijelio u usporedivim slucajevima, sama po sebi ne cini pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi, primjerice, naprijed citirani predmet Jakupovi, � 28, i Riskov� v. Slovakia, br. 58174/00, � 100, 22. kolovoza 2006.). 38. Meutim, Sud smatra da obveza drzava na temelju clanka 13. takoer ukljucuje duznost osiguranja provedbe pravnih sredstava od strane nadleznih tijela i primjeuje da je ve utvrdio povrede koje se ticu neispunjenja tog uvjeta od strane drzave (vidi Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, � 66, EHCR 1999 II). Za Sud bi bilo nezamislivo da clanak 13. osigurava pravo na pravno sredstvo i njegovu djelotvornost, no bez osiguranja provedbe omoguenih pravnih sredstava. U suprotnom, doslo bi do situacija nepomirljivih s nacelom vladavine prava koje su se drzave ugovornice obvezale postovati kad su ratificirale Konvenciju (vidi, analogijom, Hornsby v. Greece, 19. ozujka 1997, � 40, Reports of Judgments and Decisions 1997 II). 39. Sud smatra da se podnesci Vlade s obzirom na kasnjenja u izvrsavanju odluke Ustavnog suda ne mogu prihvatiti s obzirom na cinjenicu da je odluka Ustavnog suda usvojena u srpnju 2006. i da je svrha postavljanja vremenskih ogranicenja za dovrsenje odnosnog parnicnog postupka bila ubrzanje ovog postupka i donosenje odluke. Meutim, Sud primjeuje da su postupci jos uvijek u tijeku pred sudom. Stoga se u ovom slucaju objasnjenje Vlade ne moze smatrati presudnim. Posebice, kao sto je ve utvreno u prethodnom tekstu, podnositelju zahtjeva dodijeljena je nedovoljna naknada. Iako je istina da ovaj cimbenik sam po sebi ne cini pravno sredstvo nedjelotvornim, Sud primjeuje da mu je u postojeem slucaju tezinu dalo to sto nadlezni sud nije pravovremeno izvrsio odluku Ustavnog suda; podrazumijeva se da je prestanak kontinuirane povrede za PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE Sud vazan element prava na ucinkovito pravno sredstvo (vidi, implicitno, naprijed citirani predmet Cocchiarella, � 74). 40. Stoga, Sud smatra da se u ovom slucaju, gdje podnositelj zahtjeva nije primio dostatnu naknadu za prekomjernu duljinu parnicnog postupka i gdje nadlezni sud nije udovoljio postavljenom vremenskom ogranicenju za taj postupak te tako dosad nije proveo odluku Ustavnog Suda, ne moze tvrditi da je ustavna tuzba podnositelja zahtjeva bila djelotvorno pravno sredstvo glede trajanja tog postupka. Kombinacija ova dva cimbenika u specificnim okolnostima ovog predmeta ucinila je inace djelotvorno pravno sredstvo nedjelotvornim. 41. Ovaj zakljucak, meutim, ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnog sredstva kao takvog ili obvezu podnosenja ustavne tuzbe temeljem clanka 63. Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu u cilju iscrpljivanja domaih pravnih sredstava vezanih uz prigovore na duljinu postupka. Sukladno tome, u ovom slucaju doslo je do povrede clanka 13. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 42. Clanak 41. Konvencije propisuje sljedee: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Odsteta 43. Podnositelj zahtjeva zatrazio je 994.456,44 eura (EUR) na ime materijalne stete i 1,500.000 EUR na ime nematerijalne stete. 44. Vlada je ove zahtjeve smatrala pretjeranima i takoer tvrdila da ne postoji uzrocno-posljedicna veza izmeu povreda koje je iznio podnositelj zahtjeva i potrazivanja materijalne stete. 45. Sud nije utvrdio bilo kakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i navodne materijalne stete; stoga odbija ovaj zahtjev. S druge strane, dodijeljuje podnositelju zahtjeva iznos od 2.440 EUR na ime nematerijalne stete uvean za sve poreze koje bude potrebno zaracunati. B. Troskovi i izdaci 46. Podnositelj zahtjeva takoer je trazio 10.000 EUR na ime troskova i izdataka postupka pred Sudom. 47. Vlada je zahtjev smatrala pretjeranim. 48. U skladu sa praksom suda podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo ako se dokaze da su ti troskovi stvarno nastali i bili nuzni te da su razumnog iznosa. U ovom slucaju, uzevsi u obzir PRESUDA VUJCI protiv HRVATSKE informacije koje su mu dostupne te gore navedene kriterije, Sud smatra razumnim dodijeliti podnositelju zahtjeva, kojeg nije zastupao odvjetnik, iznos od 500 EUR s tog naslova, uvean za sve poreze koje bude trebalo zaracunati na naprijed navedeni iznos. C. Zatezna kamata 3. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kamatnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. Proglasava ostatak zahtjeva dopustenim; 2. Presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 3. Presuuje da je doslo do povrede clanka 13. Konvencije; 4. Presuuje (a) da tuzena drzava treba, unutar tri mjeseca od dana kad presuda postane konacna u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti podnositelju zahtjeva sljedee iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja: (i) 2.440 EUR (dvije tisue cetiristo i cetrdeset eura) na ime nematerijalne stete uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva; (ii) 500 EUR (petsto eura) na ime troskova i izdataka uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva; (b) da se od proteka gore navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kamatnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveane za tri postotna boda; 5. Odbija ostatak podnositeljeva zahtjeva za pravednom naknadom. Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. lipnja 2009, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren Nielsen tajnik Christos Rozakis predsjednik