34499/06

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET PERIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 34499/06)   PRESUDA   STRASBOURG   27. ožujka 2008.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA PERIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Perić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g. C.L. ROZAKIS, predsjednik,   gđa N. VAJIĆ,   g.   g.   g.   g.   g.   g.   K. HAJIYEV,   D. SPIELMANN,   S.E. JEBENS,   G. MALINVERNI,   G. NICOLAU, suci,   S. NIELSEN, tajnik Odjela,   i nakon vijećanja zatvorenog za javnost 6. ožujka 2008. godine   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Gđa Ilonka Perić („podnositeljica zahtjeva“) podnijela je 8. kolovoza 2006. zahtjev   (broj 34499/06) protiv Republike Hrvatske Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencije“).   2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. M. Zrilić, odvjetnik iz Rijeke. Vladu Republike   Hrvatske zastupala je gđa Š.Stažnik, zastupnica Vlade.   3. Dana 10. travnja 2007. Sud je odlučio dostaviti Vladi pritužbe podnositeljice zahtjeva   u odnosu na pravo na pravično suđenje te je odlučio istovremeno ispitati dopuštenost i   osnovanost zahtjeva, na temelju odredbi članka 29. stavka 3. Konvencije.   ČINJENICE   OKOLNOSTI SLUČAJA   4. Podnositeljica zahtjeva je rođena 1919. godine i živi u Opatiji.   5. Dana 23. listopada 2002. podnositeljica zahtjeva je podnijela Općinskom sudu u   Opatiji građansku tužbu protiv D.K. i J. K., tražeći raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.   Priložila je kopiju dotičnog ugovora, sastavljenog 3. kolovoza 1993., s njegovim prilogom od   30. studenog 1999. Tuženi su prema odredbama ugovora bili obvezni brinuti o podnositeljici   zahtjeva do njene smrti kako bi u cijelosti stekli njenu imovinu post mortem. Također je   zahtijevala saslušanje svjedoka E.P. i Š.T. Tuženi su podnijeli račune mjesečnih troškova za   uzdržavanje podnositeljice zahtjeva te tražili saslušanje četiri svjedoka.   6. Na saslušanju održanom 6. veljače 2003. godine Općinski sud je razmotrio dokaze   stranaka te, u prisutnosti podnositeljičinog odvjetnika, sljedeće ročište zakazao za 17. ožujak   2003. godine. U međuvremenu odvjetnik podnositeljice se razbolio i morao je biti   hospitaliziran zbog hitne operacije. Dana 11. ožujka 2003. godine poslao je faks Općinskom   sudu u kojemu obavještava sud da neće moći prisustvovati ročištu zakazanom za 17. ožujka te   da stoga traži odgodu ročišta. Međutim, Općinski sud je održao ročište i saslušao dvoje   svjedoka, Lj. M. i Š. M., roditelje jednog od tuženih. Također je zakazao daljnje ročište za 23.   travanj 2003. godine i odredio da se na tom ročištu imaju saslušati dvoje drugih svjedoka, isto   u korist tuženih. Niti podnositeljica niti njen odvjetnik nisu bili obaviješteni o ročištu.   7. Odvjetnik podnositeljice se ipak odazvao na ročište jer je slučajno saznao za njega,   a na Općinskom sudu u Opatiji bio je iz drugih razloga. Općinski sud je saslušao dvoje   PRESUDA PERIĆ PROTIV HRVATSKE   svjedoka tuženih, A. A. i I. P., ali je odbio zahtjev odvjetnika da se sasluša još drugih pet   svjedoka. Relevantni dijelovi zapisnika sa saslušanja su sljedeći:   „Odvjetnik tužiteljice traži da sud sasluša kao svjedoke susjede podnositeljice, M. C., S. R., V. G., N. I. i   N. Z., na okolnost svakodnevnog života podnositeljice i njegu što je primila od njih u posljednje dvije   godine, pogotovo u razdoblju četiri mjeseca nakon njezinog puštanja iz bolnice, kada je bila nepokretna.   … Odvjetnik tužiteljice povlači svoj zahtjev da se kao svjedok pozove E. P., budući, prema tužiteljici, ta se   osoba nije u mogućnosti odazvati na ročište.   Sud donosi rješenje da se neće saslušati svjedoci Š. T., E. P., M. C., S. R., V. G., N. I. i N. Z. te da je   dokazni postupak završen.“   Općinski sud je nastavio s postupkom i donio presudu kojom se odbija zahtjev   podnositeljice. Relevantni dijelovi presude su sljedeći:   „S obzirom na navedeno, sud smatra da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno na temelju iskaza   stranaka i pogotovo s obzirom na ugovor o doživotnom uzdržavanju i priložene račune kojima se   potvrđuje uplata. Iz tog razloga sud je odbio prijedlog tužiteljice da se saslušaju svjedoci, budući se radi o   osobama koje sudu ne bi mogle reći ništa što bi moglo utjecati na donošenje drugačije presude jer su oni   podnositeljici, zbog njene dobi, svakodnevno pomagali. Upravo zato sud se nije oslanjao na iskaze   svjedoka Lj. M., Š. M. i A. A.“   8. Dana 10. prosinca 2003. godine Županijski sud u Rijeci je odbacio žalbu   podnositeljice.   9. Dana 12. veljače 2004. godine podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu navodeći,   između ostalog, da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, budući je ročište od 17.   ožujka 2003. godine održano usprkos činjenici da se njen odvjetnik uredno ispričao jer je   imao zakazanu operaciju te da stoga ona nije bila u mogućnosti ispitati dvoje svjedoka.   Nadalje, niti ona niti njen odvjetnik nisu bili obaviješteni o ročištu zakazanom za 23. travanj   2003. godine. Iako je njen odvjetnik uspio doći, jer je za zakazano ročište slučajno saznao tog   dana, nije se imao vremena pripremiti za ispitivanje dodatnih dvoje svjedoka. Stoga   podnositeljica nije bila u mogućnosti ispitati niti jednog od četiri svjedoka na strani tuženih.   Konačno, prigovorila je i da je Općinski sud u Opatiji odbio saslušanje svih sedam svjedoka   koje je ona predložila. Dana 21. lipnja 2006. godine Ustavni sud Republike Hrvatske je odbio   tužbu podnositeljice kao neosnovanu.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE   10. Podnositeljica se žalila da je građanski postupak pokrenut po njenoj tužbi bio   nepravičan te se pozvala na članak 6. Konvencije, koji glasi:   „U   ostvarivanju   svojih   građanskih   prava   i obveza…,   svatko   ima   pravo   na   pravično…suđenje…pred…sudom…“   11. Vlada je sporila taj argument.   PRESUDA PERIĆ PROTIV HRVATSKE   A. Dopuštenost   12. Sud je utvrdio kako ovaj zahtjev nije očito neosnovan u smislu članka 35.   Konvencije. Također nije nedopušten ni po nekoj drugoj osnovi pa se stoga mora uzeti da je   dopušten.   B. Osnovanost   13. Podnositeljica je tvrdila da je u građanskom postupku, pokrenutom po njenoj tužbi,   Općinski sud u Opatiji odbio saslušati i jednog od njezinih šest svjedoka, dok, s druge strane,   saslušao četiri svjedoka koje su predložili tuženici. Dalje je tvrdila da joj je bilo onemogućeno   ispitati dvoje svjedoka, Lj. M. i Š. M., koji su bili pozvani u korist tuženih, te također da nije   bila primjereno zastupana na ročištu održanom 23. travnja 2003. godine, budući je njezin   odvjetnik o ročištu bio obaviješten tek na dan kad se ono trebalo održati pa se stoga nije   mogao propisno pripremiti za njihovo ispitivanje.   14. Vlada je tvrdila kako je podnositeljica imala pravično suđenje, naglašavajući da je   parnični sud prihvatio sljedeće prijedloge dokaza podnositeljice: njezino svjedočenje i kopiju   ugovora o doživotnom uzdržavanju s prilozima; dok je od strane tuženika sud prihvatio   prijedlog da se saslušaju četiri svjedoka i spisu prilože računi kojima se potvrđuje plaćanje   mjesečnih iznosa na ime uzdržavanja podnositeljice. Vlada je također tvrdila kako   mjerodavno domaće pravo ovlašćuje parnični sud da sam odluči koji će se dokazi izvesti, a   koji ne. U konkretnom postupku, parnični sud je utvrdio činjenice na temelju iskaza stranaka i   priloženih dokumenata. Stoga i nije bilo potrebe saslušavati svjedoke koje je predložila   podnositeljica. Štoviše, parnični sud je podrobno obrazložio svoje odbijanje daljnjih dokaznih   prijedloga.   15. Što se tiče tvrdnje podnositeljice kako nije bila u mogućnosti ispitati dvoje svjedoka,   konkretno Lj. M. i Š. M., roditelje drugog tuženika, Vlada je tvrdila kako je parnični sud   ionako izrijekom potvrdio kako svoju odluku nije utemeljio na iskazima tih svjedoka.   16. Što se tiče navoda podnositeljice kako ni ona niti njezin odvjetnik nisu bili propisno   obaviješteni o ročištu održanom 23. travnja 2003. godine, Vlada je istaknula kako je odvjetnik   podnositeljice ipak bio prisutan na ročištu, ispitivao svjedoke i tražio da se ispita dodatnih pet   svjedoka, što pokazuje kako je na tom ročištu podnositeljica ipak bila dovoljno i primjereno   zastupana.   17. Sud ističe da članak 6. Konvencije, koji jamči pravo na pravično suđenje, ne   postavlja nikakva pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju   prihvatiti odnosno na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, već ova pitanja regulira   nacionalno pravo i nacionalni sudovi (vidi Schenk v. Switzerland, presuda od 12. srpnja 1988.   godine, Serija A br. 140, p. 29, 45-45, i Garcia Ruiz v. Spain [GC] br. 30544/96, ECHR 1999-   I, 28). Slično tome, zadaća je u prvom redu nacionalnih vlasti, osobito sudova, interpretirati   domaće pravo, pa Sud stoga neće interpretacije nacionalnih sudova zamjenjivati vlastitim, sve   dok ne postoji arbitrarnost. To načelo vrijedi, između ostalog, i na primjenu postupovnih   pravila koja se tiču svjedoka koje predlože stranke (vidi Tamminen v. Finland, br. 40847/98,   38, 15 lipnja 2004). S tim u vezi, Sud nadalje ponovno ističe da nije na njemu da utvrđuje   činjenice umjesto nacionalnih sudova. Međutim, prema sudskoj praksi Suda, zahtjevi   pravičnosti postupka uključuju način predlaganja i prihvaćanja dokaza. Zadaća je Suda ispitati   je li postupak kao cjelina bio pravičan u smislu članka 6. Konvencije, uključujući način   predlaganja i prihvaćanja dokaza. (vidi, inter alia, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske,   presuda od 27. prosinca 1993. , serija A br.274, str.18, 19, par.31).   18. Zahtjevi obuhvaćeni konceptom pravičnog saslušanja nisu nužno identični u   predmetima koji se odnose na građanska prava i dužnosti, i u predmetima u kojima se   PRESUDA PERIĆ PROTIV HRVATSKE   odlučuje o kaznenoj odgovornosti. Ovu tvrdnju potvrđuje odsutnost detaljnih odredbi poput   paragrafa 2. i 3. članka 6. u odnosu na drugu skupinu predmeta. Stoga, iako su te odredbe   relevantne izvan okvira kaznenog prava (vidi, mutatis mutandis, Albert i Le Compte protiv   Belgije, presuda od 10. veljače 1983, serija A, br.58, str. 20, par. 39.), države stranke vodeći   građanske postupke imaju veću slobodu djelovanja nego kad odlučuju u kaznenim   predmetima (vidi Pitkanen protiv Finske, br. 30508/96, par. 59, 9. ožujak 2004.).   19. Ipak, iz sudske prakse Suda izviru određena načela koja se odnose na saslušanje   stranaka u predmetima koji obuhvaćaju građanska prava i dužnosti. Za ovaj je predmet   najznačajnije jasno istaknuti da se načelo jednakosti oružja, u smislu pravične ravnoteže među   strankama, odnosi kako na kazneni tako i na građanski postupak (vidi Feldbrugge protiv   Nizozemske, presuda od 29. svibnja 1986., serija A, br.99, str. 17, par.44, i Dombo Beheer,   citiran gore, str.19, par. 13). S time u vezi, Sud smatra da načelo jednakosti oružja u kontekstu   građanske parnice između privatnih stranaka nužno obuhvaća razumnu mogućnost obaju   stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, u takvim uvjetima koji niti jednu   od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Na nacionalnim je   vlastima da osiguraju u svakom pojedinačnom slučaju ispunjenje tih zahtjeva (vidi Dombo   Beheer, citiran gore, str. 19, par. 33).   20. U ovom predmetu, Sud primjećuje da je podnositeljica zahtjeva isprva, prilikom   podnošenja građanske tužbe, predložila saslušanje dvaju svjedoka, E.P. i Š.T. Kasnije, na   ročištu održanom 23. travnja 2003., podnositeljica je povukla svoj dokazni prijedlog u odnosu   na E.P. te predložila saslušanje još pet svjedoka, M.C., S.R., V.G., N.I., i N.Z. Izjavila je da se   važnost njenih dokaznih prijedloga sastoji u njihovoj mogućnosti da pruže informacije u   pogledu njege koju su joj pružile druge osobe, pored tuženih, koji su preuzeli obvezu   njegovati podnositeljicu kako bi stekli njenu imovinu post mortem. Stoga bi iskazi tih   svjedoka, prema mišljenju podnositeljice, pokazali da su tuženi propustili pružiti joj   primjerenu njegu i stoga propustili ispuniti svoje ugovorne obveze, što je pak temelj   podnositeljici zahtjeva za traženje raskida spornog ugovora.   21. U odnosu na razloge odbijanja dokaznih prijedloga koje je predložila podnositeljica   zahtjeva, koje su iznijeli domaći sudovi, Sud primjećuje da unatoč postojanju određene   slobode prosudbe u odabiru argumenata u konkretnom predmetu i prihvaćanju dokaznih   prijedloga u prilog navoda stranaka, sud je dužan opravdati svoje postupanje putem   obrazloženja razloga za svoje odluke (vidi Suominen v. Finland, br. 37801/97, 36, 1. srpnja   2003.).   22. U dotičnom slučaju Općinski sud u Opatiji je odbio saslušati dodatnih 6 svjedoka   koje je predložila podnositeljica zato jer je smatrao de je činjenično stanje u tom slučaju već   dovoljno utvrđeno iskazima stranaka i priloženim dokumentima, ugovorom po doživotnom   uzdržavanju i njegovim prilozima te računima o uplatama koje su tuženici primili od   podnositeljice. S tim u vezi, Sud je utvrdio kako je spomenuti ugovor, zajedno s prilozima,   priložila sama podnositeljica u privitku svoje tužbe koju je podnijela 23. listopada 2002.   godine. Račune o uplatama su tuženici priložili na početku suđenja, a stranke su saslušane na   ročištu održanom 6. veljače 2003. godine.   23. Stoga je, prema obrazloženju Općinskog suda u Opatiji, činjenično stanje bilo   utvrđeno već 6. veljače 2003. godine, pa je to bio jedini razlog zašto je sud odbio daljnje   dokazne prijedloge podnositeljice. Međutim, Sud je primijetio kako su na strani tuženika i   nakon toga saslušana dodatna četiri svjedoka: na ročištu održanom 17. ožujka 2003. godine,   na kojemu nisu bili prisutni niti podnositeljica niti njen odvjetnik, saslušani su Lj. M. i Š. M.,   roditelji jednog od tuženih, dok su na ročištu od 23. travnja 2003. godine saslušani još i R. P. i   A. A.   24. Sud je utvrdio da je Općinski sud u Opatiji stoga, s jedne strane, odbio saslušati   ijednog od šest svjedoka koje je predložila podnositeljica dok je, s druge strane, saslušao još   četiri svjedoka koje su predložili tuženi, iako je, po vlastitom navodu, činjenično stanje do tad   PRESUDA PERIĆ PROTIV HRVATSKE   već bilo utvrđeno. S tim u vezi, Sud je utvrdio kako, iako nije njegov zadatak preispitivati   diskrecijsku ocjenu suda o tome koje će se dokazi izvesti, u ovom slučaju odbijanje dokaznih   prijedloga podnositeljice nije bilo u skladu s jednakošću oružja, kao jednom od zahtjeva   koncepta pravičnog suđenja (vidi Eskbatani v. Sweden, presuda od 26. svibnja 1988., Serija A   br. 134, st. 14, t. 30), te kako posebnu važnost valja posvetiti povećanju senzibiliteta javnosti   na poštenu distribuciju pravde (vidi Borgers v Belgium, presuda od 30. listopada 1991., Serija   A br. 214-B, st. 31, t. 24).   25. Imajući na umu navedena razmatranja, Sud je utvrdio kako podnositeljica u ovom   slučaju nije imala pravično suđenje utoliko što je sud odbio saslušati ijednog od šest svjedoka   koje je podnositeljica predložila na način koji je proturječan argumentima kojima je taj isti   sud ipak dopustio saslušanje dodatna četiri svjedoka tuženih.   Stoga je došlo do povrede članka 6.   26. U vidu dosadašnjih utvrđenja Sud ne nalazi potrebnim ispitati ostale zahtjeve   podnositeljice koji se odnose na pravičnost postupka.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   27. Podnositeljica se žalila da nije postojao djelotvoran pravni lijek u odnosu na povredu   članka 6. Pozvala se na članak 13. Konvencije koji glasi:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna   pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su   djelovale u službenom svojstvu.“   28. Sud je utvrdio kako je podnositeljica uložila žalbu protiv prvostupanjske presude te   podnijela i ustavnu tužbu u kojima je izložila iste prigovore koje je i iznijela pred Sudom.   Činjenica da su i žalba i ustavna tužba za podnositeljicu bile neuspješne, ne čini ih   nedjelotvornima u smislu zahtjeva što ih postavlja članak 13. Konvencije.   29. Iz toga proizlazi da je taj prigovor podnositeljice očito neosnovan te stoga mora biti   odbačen u skladu s člankom 35. st. 3. i 4. Konvencije.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   30. Članak 41. Konvencije glasi:   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane   visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu   naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   31. Podnositeljica je tražila 100,000 kuna na ime nematerijalne štete.   32. Vlada je tvrdila da je taj iznos pretjeran i neutemeljen te da ne postoji uzročna veza   između povreda na koje se podnositeljica žalila i njezinih financijskih očekivanja.   33. Sud ne može pretpostavljati kakav bi bio konačan ishod postupka da nije došlo do   povrede članka 6. pa se stoga dodjeljivanje pravične naknade može temeljiti samo na činjenici   da podnositeljica nije imala sva jamstva predviđena navedenim člankom. Prihvaćajući   činjenicu da je nedostatak takvih jamstava podnositeljici prouzročio nematerijalnu štetu koju   PRESUDA PERIĆ PROTIV HRVATSKE   ne može popraviti samo konstatiranje povrede, Sud joj je na ime nematerijalne štete odlučio   dosuditi 2,000 EUR.   B. Troškovi i izdaci   34. Podnositeljica je također tražila 4,392 kune na ime troškova i izdataka učinjenih   pred domaćim sudovima te 13,505 kuna na ime onih učinjenih pred Europskim sudom.   35. Vlada se nije izjašnjavala o tom zahtjevu.   36. S obzirom na praksu Suda, podnositeljica zahtjeva ima pravo na naknadu svojih   troškova i izdataka samo ukoliko je dokazala da su oni stvarno i nužno nastali i da su bili   razumni s obzirom na količinu. U ovom slučaju, imajući u vidu dostupne podatke i navedeni   kriterij, Sud je odbio zahtjev podnositeljice za naknadom troškova pred domaćim tijelima te je   podnositeljici dosudio 1,800 EUR na ime troškova i izdataka pred Sudom.   C. Zatezne kamate   37. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev podnositeljice u odnosu na njeno pravo na pravično suđenje   dopuštenim, a ostatak zahtjeva nedopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   slijedeći iznos koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju   važećem na dan namirenja:   (i) 2,000 EUR (dvije tisuće eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 1,800 EUR (tisuću osamsto eura) na ime troškova i izdataka;   (iii) svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na te iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos   plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;   4. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravičnom naknadom.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 27. ožujka 2008.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   tajnik Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik