35030/04

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET KARADZI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 35030/04) PRESUDA STRASBOURG 15. prosinca 2005. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE U predmetu Karadzi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C.L. ROZAKIS, predsjednik, g. L. LOUCAIDES, ga. F. TULKENS g. P. LORENZEN ga N. VAJI, g. D. SPIELMANN, g. S. E. JEBENS, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 24. studenog 2005., donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 35030/04) protiv Republike Hrvatske kojeg je drzavljanka Bosne i Hercegovine, ga. Edina Karadzi ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 1. listopada 2004. godine. 2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. R. Giebenrath, odvjetnik iz Strasbourga. Vladu RH ("Vlada") zastupala je zastupnica ga. S. Staznik. 3. Dana 29. listopada 2004. godine Sud je odlucio o zahtjevu obavijestiti Vladu. Na osnovu odredbi clanka 29. stavak 3. Konvencije odlucio je istovremeno odluciti o osnovanosti i dopustenosti zahtjeva. Vlada Bosne i Hercegovine nije iskoristila pravo intervenirati u svojstvu tree osobe ( clanak 36. stavak 1. Konvencije i Pravilo 44. stavak 1. Poslovnika Suda) CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositeljica je roena1975. i zivi u Kehlu, Njemacka. 5. Podnositeljica ima sina N.D.K., roenog 1995. u vanbracnoj zajednici. Prema njemackom pravu podnositeljica ima iskljucivu roditeljsku skrb nad svojim sinom. 6. Podnositeljica je zivjela sa svojim sinom i njegovim ocem Z.P. do 1999., kada je Z.P. napustio Njemacku zbog nekoliko kaznenih postupaka koji su se vodili protiv njega. Od tada Z.P. zivi u Hrvatskoj dok je podnositeljica odlucila nastaviti zivjeti sa svojim sinom u Njemackoj. Posjetili su Z.P. nekoliko puta. 7. Negdje u svibnju 2000. za vrijeme jednog od njihovih posjeta u Hrvatsku, Z.P. nije dozvolio da podnositeljica odvede njihovog sina natrag u Njemacku. Slijedeih nekoliko mjeseci, podnositeljica je nekoliko puta posjetila sina u Hrvatskoj i zatrazila od Z.P. dozvolu da uzme sina natrag, ali uzalud. 8. Dana 8. rujna 2001., podnositeljica je uspjela odvesti sina nazad u Njemacku. Meutim, 18. rujna 2001. Z.P. je oteo sina na ulici u Kehlu i odveo ga u Hrvatsku. 9. U meuvremenu, na zahtjev podnositeljice, dana 25. travnja 2001. nadlezni sud u Njemackoj (Amtsgericht) donio je odluku kojom je potvrdio da je Z.P. odveo dijete protivno odredbama clanka 3. Haske konvencije o graansko pravnim aspektima meunarodne otmice djece iz 1980. (dalje u tekstu: Haska konvencija). Slijedom zalbe Z.P.-a, nadlezni drugostupanjski sud u Njemackoj (Oberlandesgericht) dana 28. sijecnja 2003. potvrdio je odluku prvostupanjskog suda. 2 PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE 10. Nakon toga, dana 25. travnja 2001., podnositeljica se obratila Federalnom drzavnom odvjetniku (Generalbundesanwalt), kao sredisnjem drzavnom tijelu, trazei povrat mldb. djeteta pozivajui se na Hasku konvenciju. U svojim podnescima od 12. lipnja i 19. prosinca 2001., Federalni drzavni odvjetnik obavijestio je podnositeljicu da jos nije zaprimio odgovor od sredisnjeg hrvatskog tijela kojem se obratio. 11. Neutvrenog datuma u ljeto 2001., Ministarstvo rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske nalozilo je Centru za socijalnu skrb u Porecu, da stupi u kontakt sa Z.P. i zatrazi od njega vraanje djeteta N.D.K. podnositeljici. Z.P. je to odbio uciniti. 12. Dana 21. listopada 2001. Centar za socijalnu skrb u Porecu, pokrenuo je postupak za vraanje djeteta podnositeljici pred Opinskim sudom u Porecu. 13. Sud je odrzao tri rocista i saslusao podnositeljicu, Z.P.-a i zastupnika Centra za socijalnu skrb Porec. 14. Dana 6. svibnja 2002. Opinski sud u Porecu, naredio je vraanje N.D.K. podnositeljici zahtjeva. Slijedom izjavljene zalbe, dana 14. listopada 2002. Zupanijski sud u Puli ukinuo je odluku Opinskog suda i vratio predmet na ponovni postupak trazei od prvostupanjskog suda da tocno utvrdi vrijeme navodne otmice djeteta, te jesu li ispunjeni uvjeti predvieni clankom 12. i 13. Haske konvencije. 15. U ponovljenom postupku, Opinski sud u Porecu odrzao je rociste 6. svibnja 2003., saslusao je strucnjaka klinicke psihologije koji je utvrdio da ne postoji opasnost da e, ukoliko se vrati u Njemacku, dijete biti izlozeno negativnim utjecajima. 16. Dana 12. svibnja 2003. Opinski sud u Porecu ponovo je naredio vraanje N.D.K. podnositeljici. Dana 18. kolovoza 2003. Zupanijski sud u Puli odbio je zalbu Z.P. kao neosnovanu. 17. Na zahtjev podnositeljice dana 29. rujna 2003. Opinski sud u Porecu izdao je rjesenje o ovrsi, odreujui zurno izvrsenje presude, po sudskom ovrsitelju uz podrsku policije. 18. Dana 9. listopada 2003., sudski ovrsitelj pokusao je provesti ovrhu. Otisao je Z.P.-ovoj kui u kojoj nije zatekao dijete, a Z.P. mu nije htio rei gdje se dijete nalazi. 19. Svojim podnescima od 15. listopada 2003. i 10. studenog 2003. sud je trazio od lokalne policijske postaje podatke o boravistu djeteta. Policija je obavijestila sud da se N.D.K. nalazi u Slavonskom Brodu. Nakon toga, Opinski sud u Porecu, proslijedio je rjesenje o ovrsi Opinskom sudu u Slavonskom Brodu. Dana 2. travnja 2004. Opinski sud u Slavonskom Brodu izvijestio je Opinski sud u Porecu da se N.D.K. ne nalazi na podrucju njegove nadleznosti. 20. Dana 9. travnja 2004. Opinski sud u Porecu ponovo je zatrazio od lokalne policije da otkriju gdje se nalaze Z.P. i N.D.K. 21. Dana 24. svibnja 2004. Opinski sud u Porecu donio je odluku kojom je Z.P.-u odredio kaznu zatvora u trajanju od 30 dana jer nije postupio prema sudskom nalogu od 12. svibnja 2003. Takoer mu je nareeno da otkrije trenutnu lokaciju N.D.K. Slijedom izjavljene zalbe, dana 14. lipnja 2004. Zupanijski sud u Puli potvrdio je prvostupanjsku odluku, no smanjio je zatvorsku kaznu na trajanje od 8 dana. 22. Dana 8. srpnja 2004. Opinski sud u Porecu ponovo je odredio Z.P. kaznu zatvora u trajanju od 30 dana. 23. Dana 17. rujna 2004. domae vlasti su ponovo pokusale provesti odluku Opinskog suda u Porecu od 12. svibnja 2003. Tri policijska sluzbenika, sudski ovrsitelj i odvjetnik podnositeljice dosli su Z.P.-ovoj kui i zatrazili izrucenje djeteta. Z.P. je to odbio uciniti te upotrijebivsi silu pobjegao sa svojim sinom. 24. Nakon toga, porecka policija podnijela je kaznenu prijavu protiv Z.P. zbog kaznenog djela prijetnje. Dana 12. listopada 2004. Z.P. je pronaen i zadrzan u pritvoru. Nakon prituzbi na lose zdravstveno stanje, prebacen je u bolnicu iz koje je uspio pobjei. PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE 25. Vlada je izjavila da je podnositeljica dana 26. sijecnja 2005. zatrazila odgodu ovrhe na mjesec dana, smatrajui da e se mirnim putem nagoditi sa Z.P. oko vraanja N.D.K. 26. Opinski sud u Porecu odrzao je saslusanje 2. veljace 2005. na kojem je odvjetnik podnositeljice, doticni D.S., izjavio da je N.D.K. vraen podnositeljici. Istovremeno odvjetnik Z.P.-a izjavio je da je njegova stranka podmirila sve troskove postupka. Sukladno izjavama stranaka, istoga dana sud je donio odluku proglasivsi ovrsni postupak dovrsenim. Podnositeljica nikada nije podnijela zalbu protiv navedene odluke. 27. Podnositeljica je tvrdila da je izjava D.S.-a dana sudu na rocistu 2. veljace 2005. bila lazna i nije odrazavala stvarno stanje. Tvrdila je da nije imala saznanja o odrzavanju rocista dana 2. veljace 2005. i nije dala naputak D.S.-u da izjavi da joj je N.D.K. vraen. Iako je istina da je ona viala sina u nekoliko navrata pocetkom 2005., ona nikada nije bila s njim nasamo niti joj je sin ikada vraen. 28. Podnositeljica tvrdi da joj N.D.K. jos uvijek nije vraen te da isti navodno i dalje zivi u Hrvatskoj sa Z.P. II. MJERODAVNO DOMAE I MEUNARODNO PRAVO I PRAKSA 29. Preambula Haske konvencije o graanskopravnim aspektima meunarodne otmice djece iz 1980. koju je Hrvatska ratificirala 20. lipnja 1991. (,,Narodne novine-Meunarodni ugovori" br. 7/91), ukljucuje sljedeu izjavu o njenoj svrsi: "...meunarodna zastita djece od stetnih ucinaka njihovog protupravnog premjestaja ili zadrzavanja i uspostavljanje postupaka koji osiguravaju njihov hitan povratak u drzavu redovnog boravista..." Mjerodavne odredbe Haske konvencije glase kako slijedi: Clan 3. "Odvoenje ili zadrzavanje djeteta smatrat e se nezakonitim: a) ako predstavlja povredu prava na brigu sto ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinacno, po zakonu drzave u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvoenja ili zadrzavanja; b) ako su se u vrijeme odvoenja ili zadrzavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinacno, ili bi se bila ostvarivala da nije doslo do odvoenja ili zadrzavanja. Clan 7. Centralni izvrsni organi e meusobno suraivati i unapreivati suradnju meu nadleznim organima u zemljama ugovornicama kako bi se osiguralo sto hitnije vraanje djeteta i postigli ostali ciljevi ove konvencije. Clan 11. Sudski ili upravni organi drzava ugovornica hitno e provesti postupak za povratak djeteta. Ako odgovarajui sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od sest tjedana od dana pokretanja postupka, podnositelj molbe ili centralni izvrsni organ drzave kojoj je poslan zahtjev, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev centralnog izvrsnog organa drzave koja upuuje zahtjev, ima pravo traziti obrazlozenje zbog odgode.... Clan 12. Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadrzano u smislu clana 3., a na dan pocetka postupka pred sudskim ... organom drzave ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od 4 PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE jedne godine od dana nezakonitog odvoenja ili zadrzavanja, doticni nadlezni organ naredit e hitan povratak djeteta. Clan 13. Bez obzira na odredbe prethodnog clana, sudski ...organ drzave kojoj se salje zahtjev nije duzan narediti povratak djeteta ako ...postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izlozio dijete fizickoj opasnosti ili psihickoj traumi ili na drugi nacin doveo dijete u nepovoljan polozaj." 30. Mjerodavni dio clanka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, Narodne novine br. 4972002 od 3. svibnja 2002 � dalje: Ustavni zakon) glasi kako slijedi: "(1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud...... (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu........iz stavka 1. ovoga clanka, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti ... (3) U odluci iz stavka 2. ovoga clanka Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu." 31. Prema praksi Ustavnog suda koja se primjenjivala do 2. veljace 2005., ustavne tuzbe koje su podnesene temeljem clanka 63. u predmetima ovrhe bile su proglasene nedopustenima u predmetima u kojima je rjesenje o ovrsi ve bilo doneseno. U odluci U-IIA/1165/2003 od 12. rujna 2003. Ustavni sud je dao tumacenja clanka 63. Ustavnog zakona na sljedei nacin: "Iz navedenog slijedi da e Ustavni sud pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi podnijetoj na temelju odredbi clanka 63. Ustavnog zakona - zbog dugotrajnosti postupka, samo u slucaju kada sud nije u razumnom roku meritorno odlucio o pravima i obvezama podnositelja, dakle kada nije u razumnom roku donio akt kojim se meritorno odlucilo o biti stvari. U predmetu podnositelja, ustavna tuzba podnijeta je zbog neprovoenja ovrhe na temelju pravomonog akta, kojim je ve odluceno o pravima i obvezama stranke. Stoga Ustavni sud u konkretnom slucaju radnje sudova ne ocjenjuje u meritumu stvari. Imajui u vidu navedene odredbe Ustavnog zakon...ocjena je Ustavnog suda da povodom predmetne ustavne tuzbe ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe clanka 63. Ustavnog zakona." U odluci br. U-IIIA-781/2003 od 14. svibnja 2004. Ustavni sud je dao daljnje tumacenje clanka 63. Ustavnog zakona: "Imajui u vidu navedene odredbe Ustavnog zakona, te cinjenicu da ustavna tuzba nije podnijeta zbog nedonosenja akta u razumnom roku, ve zbog neprovoenja ovrhe ocjena je Ustavnog suda da u povodu predmetne ustavne tuzbe, ne postoje PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredbe clanka 63. Ustavnog zakona." 32. U odluci broj U-IIIA-1128/2004 od 2. veljace 2005. Ustavni sud je promijenio svoju praksu uvazavajui ustavnu tuzbu podnositelja te mu dodijelio naknadu stete i naredio nadleznom sudu da dovrsi ovrsni postupak u roku od sest mjeseci od odluke. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 8. KONVENCIJE 33. Podnositeljica se zali da joj je zbog neucinkovitosti hrvatskih vlasti, osobito dugotrajne nemogunosti provoenja ovrsnog rjesenja Opinskog suda u Porecu od 12. svibnja 2003. radi vraanja sina, povrijeeno pravo na postivanje obiteljskog zivota koje propisuje clanak 8. Konvencije, koji glasi kako slijedi: "1. Svatko ima pravo na postovanje svoga privatnog i obiteljskog zivota, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se nee mijesati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom drustvu nuzno radi interesa drzavne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprjecavanja nereda ili zlocina, radi zastite zdravlja ili morala ili radi zastite prava i sloboda drugih." A. Dopustenost 34. Vlada je pozvala Sud da odbaci zahtjev zbog neiscrpljenosti domaih pravnih sredstava. Navela je da je podnositeljica mogla podnijeti ustavnu tuzbu temeljem clanka 63. Ustavnog zakona u pogledu duljine ovrsnog postupka, s razumnom mogunosu da s njom uspije. Kako bi poduprla taj argument Vlada je dostavila odluku Ustavnog suda od 2. veljace 2005. (vidi gore �32) u kojoj je taj sud utvrdio povredu podnositeljevog prava na suenje u razumnom roku i u razdoblju nakon sto je izdano rjesenje o ovrsi. 35. Podnositeljica se nije slozila s Vladom. Ona je izrazila sumnju u ucinkovitost ustavne tuzbe u njenom predmetu i naglasila da se postupci koji su ureeni Haskom konvencijom pokreu po sluzbenoj duznosti te da ona nije imala izravna sredstva kojima bi se umijesala u taj postupak, osim trazenja izjave o razlozima zbog kojih je postupak u zastoju. 36. Sud ponavlja da se prema clanku 35. stavku 1. Konvencije on moze baviti predmetom samo nakon sto su iscrpljena sva domaa pravna sredstva. Svrha pravila o iscrpljivanju jest dati mogunost drzavama ugovornicama da sprijece ili isprave povrede koje se protiv njih iznose, prije nego sto iste budu iznesene pred Sudom (vidi, izmeu mnogih, Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, stavak 74., ECHR 1999-IV). Meutim, jedina pravna sredstava koja treba iscrpiti su ona koja su ucinkovita u teoriji i u praksi u relevantno vrijeme, sto znaci da moraju biti dostupna i sposobna omoguiti zadovoljstinu u odnosu na prituzbu, te moraju pruzati razumnu mogunost uspjeha (vidi, mutatis mutandis, Akivar i drugi protiv Turske, presuda od 16. rujna 1996, Reports of Judgments and Decisions 1996-IV, str. 1211, �68.) 37. Sud dalje naglasava da je ve ranije utvrdio da je ustavna tuzba na temelju clanka 63. Ustavnog zakona ucinkovito pravno sredstvo u pogledu duljine postupka koji jos traju u Hrvatskoj (vidi Slavicek protiv Hrvatske (odluka), br. 20862/02 ECHR 2002-VII). Meutim, u 6 PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE to vrijeme nije bilo jasno da li bi takva tuzba bila ucinkovito pravno sredstvo i u pogledu duljine ovrsnog postupka. 38. Sud primjeuje da su prije odluke od 2. veljace 2005. ustavne tuzbe bile sustavno proglasavane nedopustenima u ovrsnim postupcima u kojima je nadlezni sud ve izdao rjesenje o ovrsi (vidi � 31 gore). U takvim slucajevima Ustavni sud je smatrao da nije nadlezan za rjesavanje pitanja je li produljeno trajanje ovrsnog postupka preraslo u povredu ustavnog prava podnositelja tuzbe, budui da je odluka o meritumu njegovog predmeta ve bila donesena od strane nadleznog suda. U tim okolnostima, Sud zakljucuje da se, prije 2. veljace 2005. ustavna tuzba temeljem clanka 63. Ustavnog zakona ne moze smatrati ucinkovitim pravnim sredstvom u ovakvim predmetima. 39. Meutim, u svojoj odluci od 2. veljace 2005., Ustavni sud je izmijenio svoju praksu. Odlucio je ispitati, pri odlucivanju o duljini ovrsnog postupka, takoer i vrijeme koje je proteklo od donosenja rjesenja o ovrsi. Pritom se Ustavni sud izricito pozvao na praksu Suda, osobito presudu Hornsby (vidi Hornsby protiv Grcke, presuda od 19. ozujka 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-II, str. 511, �41). Sud stoga smatra da je od 2. veljace 2005. i promjene mjerodavne prakse Ustavnog suda, ustavna tuzba temeljem clanka 63. ucinkovito pravno sredstvo u pogledu ovrsnog postupka. 40. U ovom predmetu, meutim, Sud primjeuje da je ovrsni postupak zapoceo 29. rujna 2003. i da je dovrsen 2. veljace 2005., istog dana kada je Ustavni sud promijenio svoju praksu. U pogledu gornjih zakljucaka, Sud smatra da podnositeljica nije trebala podnijeti ustavnu tuzbu kako bi iscrpila domaa pravna sredstva, budui da u mjerodavno vrijeme nije pruzala razumne izglede za uspjeh. 41. Sukladno tome, Vladin prigovor treba odbiti. 42. Sud nadalje biljezi da zahtjev podnositeljice temeljem clanka 8. Konvencije nije ocito neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3 Konvencije, niti nedopusten po nekom drugom temelju. Stoga mora biti proglasen dopustenim. B. Osnovanost 1. Vlada 43. Vlada je ustvrdila da su nadlezna tijela Republike Hrvatske, pokrenuvsi postupak za povrat N.D.K., postupila u skladu sa Haskom konvencijom. Podnositeljica je bila u dovoljnoj mjeri ukljucena u postupak; zastupao ju je odvjetnik i imala je pravo zalbe kojim se koristila. Odluke sudova donosene su na temelju vazeih odredbi meunarodnog prava. Stovise, imajui u vidu cinjenicu da Haska konvencija na propisuje rok za povrat djeteta, ve samo obvezuje drzavu da, ako se to od nje zatrazi, iznese razloge za trajanje postupka dulje od sest tjedana, odluke sudova nisu donesene u prekomjerno dugom roku. U cjelini, Vlada je ispunila svoje procesne obveze koje proizlaze iz clanka 8. jer je podnositeljica, kao roditelj, imala na raspolaganju pravo na poduzimanje odgovarajuih mjera radi povrata njezinog djeteta. 44. Stovise, Centar za socijalnu skrb Porec organizirao je u nekoliko navrata sastanke izmeu podnositeljice i njezinog sina tijekom trajanja sudskog postupka. 45. Glede ovrsnog postupka koji je uslijedio nakon naloga suda za vraanje N.D.K. podnositeljici, nadlezna tijela su poduzela sve dostupne mjere u njihovoj nadleznosti kako bi ispunila svoju pozitivnu obvezu u tom pogledu. Ovrha je postala slozena kada je Z.P. odbio PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE suraivati i pobjegao s N.D.K. Nadlezni sud je u vise navrata trazio od policije da locira N.D.K., a sudski ovrsitelj je u tri navrata pokusao provesti pravomonu odluku. 46. Nadalje, domaa tijela su postupala u skladu sa slobodom procjene koju imaju te su, procjenjujui interese N.D.K., izbjegavala neposrednu uporabu sile kako bi se sprijecila mogunost da on na bilo koji nacin bude ugrozen. U konacnici, prema misljenju Vlade, takvo postupanje dovelo je do mirnog rjesenja i povrata N.D.K. njegovoj majci. 47. Vlada tvrdi da se ovaj predmet razlikuje od predmeta Sylvester (Sylvester v. Austria, no. 36812/97 i 40104/98, 24. travanj 2003) utoliko sto su nadlezni sudovi donijeli odluku u korist podnositeljice. On se takoer razlikuje od predmeta Ignaccolo-Zenide (IgnaccoloZenide v. Romania, no. 31679/96, ECHR 2000-I), u kojem je Sud utvrdio povredu zbog neaktivnosti rumunjskih vlasti, budui da u ovom predmetu nije bila utvrena dugotrajna neaktivnost od strane nadleznih tijela. 2. Podnositeljica 48. Podnositeljica je ustrajala u tvrdnji da su hrvatska tijela bila izrazito spora u svojem postupanju u cilju povrata njezinog djeteta. Ona tvrdi da je Centru za socijalni rad Porec trebalo gotovo sest mjeseci da pred Opinskim sudom u Porecu pokrene postupak za povrat N.D.K. Nadalje, obveze koje prema Haskoj Konvenciji ima zatrazena drzava uvelike nadilaze puku obvezu obavjestavanja zainteresirane osobe o razlozima za trajanje postupka koje prekoracuje sest tjedana. Podnositeljica tvrdi da se to razdoblje treba tumaciti na nacin da ono obvezuje zatrazenu drzavu na donosenje odluke u roku od sest tjedana. U ovom predmetu, meutim, prosla je godina dana izmeu zahtjeva nadleznih njemackih tijela i prvostupanjske odluke hrvatskih sudova. Stovise, izmeu zahtjeva i konacne odluke hrvatskih tijela proslo je 28 mjeseci, sto prema misljenju podnositeljice predstavlja dovoljnu osnovu za utvrenje povrede clanka 8. 49. Podnositeljica nadalje tvrdi da hrvatske vlasti nisu poduzele sve neophodne korake koji su se razumno mogli zahtijevati u posebnim okolnostima ovog predmeta. U tom smislu, njezin predmet se ne razlikuje od predmeta Sylvester. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi kao nadlezno hrvatsko tijelo prema Haskoj Konvenciji ostalo je pasivno i nije zurno ili potpuno obavijestilo nadleznu njemacku vlast o razvoju predmeta. Porecka policija je prouzrocila daljnje odgode u postupku time sto je propustila locirati Z.P. ili N.D.K. te time sto je dopustila Z.P. da im pobjegne u dva navrata. 50. Glede argumenata Vlade da su domaa tijela djelovala u skladu s interesima djeteta, podnositeljica je ustvrdila da nije bilo na njima da prosuuju da li je ovrha openito stetna ili ne. Umjesto toga to je bio zadatak nadleznog suda koji je trebao procijeniti sve okolnosti predmeta i donijeti odluku koja je u najboljem interesu djeteta, sto je i bilo ucinjeno. 3. Ocjena Suda 51. U svrhu clanka 8. Konvencije, veza izmeu podnositeljice i njezinog sina spada u podrucje obiteljskog zivota, pa stoga Sud mora procijeniti da li je doslo do propusta u postivanju obiteljskog zivota podnositeljice. Sud ponavlja da je sustinski objekt clanka 8. zastita pojedinca od arbitrarnog djelovanja javnih vlasti. Dodatno mogu postojati i pozitivne obveze koje se podrazumijevaju pod "ucinkovitim" postivanjem obiteljskog zivota. U oba slucaja mora se voditi racuna o postenom razmjeru koji se mora postaviti izmeu suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao cjeline, te u oba slucaja drzave uzivaju odreenu slobodu procjene (vidi, izmeu mnogih drugih izvora, Ignaccolo-Zenide, gore citirana, � 94; Iglesias Gil and A.U.I. v. Spain, no. 56673/00, � 48, ECHR 2003-V; i Mikuli v. Croatia, no. 53176/99, � 58, ECHR 2002-I). 52. Nadalje, Sud je konstantno smatrao da pozitivne obveze drzave na temelju clanka 8. ukljucuju pravo roditelja na mjere koje e im omoguiti sjedinjenje sa svojim djetetom. 8 PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE Meutim, obveza domaih vlasti na poduzimanje takvih mjera nije apsolutna jer spajanje roditelja sa djetetom koje je neko vrijeme zivjelo sa drugim roditeljem mozda nee biti odmah mogue te moze zahtijevati poduzimanje pripremnih mjera. Priroda i opseg mjera ovisit e o okolnostima svakog slucaja, no razumijevanje i suradnja svih ukljucenih uvijek su vazan sastojak. Svaka obveza na primjenu sile u ovom podrucju mora biti ogranicena jer se mora voditi racuna o interesima, i pravima i slobodama svih ukljucenih, a posebice o najboljim interesima djeteta i njegovih prava na temelju clanka 8. Tamo gdje kontakt s roditeljem moze izgledati kao prijetnja tim interesima ili mijesanje u ta prava, domae vlasti trebaju odrediti posteni razmjer izmeu njih (vidi Hokkanen v. Finland, presuda od 23. rujna 1994., Serija A no. 299, p. 22, � 58; i Sylvester, gore citirana � 58). 53. U predmetima u kojima se radi o provoenju ovrhe odluka iz podrucja obiteljskog prava, Sud je u vise navrata utvrdio da je odlucno to da li su domae vlasti poduzele sve neophodne korake da, u onoj mjeri u kojoj se to razumno moze traziti u posebnim okolnostima svakog predmeta, olaksaju njihovu provedbu (vidi Hokkanen, gore citirana, str. 22, � 58; i Ignaccolo-Zenide, gore citirana, � 96). Pri ispitivanju da li neprovoenje sudske odluke predstavlja nepostivanje obiteljskog zivota podnositelja, Sud mora postaviti posteni razmjer izmeu interesa svih ukljucenih osoba i opeg interesa za osiguranjem vladavine prava (vidi Nuutinen v. Finland, no. 32842/96, � 129, ECHR 2000-VIII). 54. Naposljetku, Sud ponavlja da se Konvencija mora primjenjivati u skladu s pravilima meunarodnog prava, posebice onima koji se odnose na meunarodnu zastitu ljudskih prava (vidi Streletz, Kessler and Krenz v. Germany [GC], no. 34044/96, 35532/97 i 44801/98, � 90, ECHR 2001-II, i Al-Adsani v. the United Kingdom [GC], no. 35763/97, � 55, ECHR 2001- XI). Kada je rijec o pozitivnim obvezama koje clanak 8. Konvencije namee drzavama ugovornicama glede postivanja sjedinjenja roditelja sa njihovom djecom, one se moraju tumaciti u svjetlu Haske konvencije o graansko pravnim aspektima meunarodne otmice djece od 25. listopada 1980. (vidi Ignaccolo-Zenide, gore citirana, � 95). 55. Sud biljezi da je u ovom predmetu otac, u smislu clanka 3. Haske konvencije "protuzakonito" odveo sina podnositeljice od nje, sto su kao cinjenicu potvrdili njemacki sudovi 2001. godine. Nakon sudskog i ovrsnog postupka u Hrvatskoj, nadlezni sud utvrdio je dana 2. veljace 2005. da je N.D.K. vraen podnositeljici i shodno tome obustavio ovrsni postupak. 56. Sud nadalje primjeuje da je, prema tvrdnjama podnositeljice, odvjetnik koji ju je zastupao na rocistu 2. veljace 2005. lazno naveo da joj je dijete vraeno. Podnositeljica tvrdi da joj do danas nije de facto dijete vraeno. 57. Sud prima na znanje ove cinjenice. Meutim, smatra da drzava ne moze biti odgovorna za ponasanje podnositeljicinog odvjetnika kojeg je sama izabrala i za posljedice koje su iz toga proistekle. Cinjenica da odvjetnik podnositeljice mozda nije izrazio njezinu pravu volju ne moze se pripisati Opinskom sudu u Porecu. Stovise, podnositeljica je mogla podnijeti zalbu protiv odluke suda od 2. veljace 2005., ili pak pokrenuti novi postupak, sto nikada nije ucinila. 58. Sukladno tome, Sud je pozvan ispitati da li su domae vlasti poduzele sve mjere koje su se razumno mogle od njih traziti radi olaksanja ovrhe naloga domaeg suda u razdoblju prije 2. veljace 2005. 59. U tom smislu, Sud primjeuje da je hrvatskim vlastima, nakon sto su u svibnju 2001. primile zahtjev od nadleznog njemackog tijela, trebalo pet mjeseci da dana 21. listopada 2001. pokrenu postupak za povrat N.D.K. Nakon toga, Zupanijski sud u Puli nije pet mjeseci donio odluku o zalbi protiv prvostupanjske odluke, bez da je u tom razdoblju poduzimao ikakve procesne aktivnosti. U ponovljenom postupku Opinski sud u Porecu odrzao je dana 6. svibnja 2003. jedino rociste u sedam mjeseci. (vidi � 15), te donio odluku dana 12. svibnja 2003. Vlada nije pruzila uvjerljiva objasnjenja za niti jedno od ovih razdoblja neaktivnosti. PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE 60. Glede ovrsnog postupka, Sud biljezi da je tijekom razdoblja od godinu i pol dana policija pokusala u tri navrata provesti sudsku odluku, premda clanak 11. Haske konvencije u takvim slucajevima izricito namee obvezu nadleznim tijelima na zurno postupanje. Uzevsi u obzir ponasanje Z.P., prema misljenju Suda, policija nije pokazala duznu revnost kako bi ga locirala (vidi stavke 19-20), ve je umjesto toga pokazala popustljivost kada mu je dopustila da u dva navrata pobjegne. 61. Nadalje, Sud podsjea da, premda mjere prisile nisu pozeljne u ovom osjetljivom podrucju, uporaba sankcija ne smije biti iskljucena u slucaju protuzakonitog postupanja roditelja s kojim dijete zivi (vidi Ignaccolo-Zenide, gore citirana, � 106). Meutim, jedina sankcija koju su vlasti koristile protiv Z.P. u ovom predmetu bilo je odreivanje novcanih kazni te potom kazne zatvora tek 24. svibnja 2004., od cega izgleda niti jedna kazna nije provedena. 62. Sud ponavlja da u ovakvim predmetima prikladnost mjera poduzetih od strane vlasti treba biti prosuivana u odnosu na brzinu njihove provedbe; one zahtijevaju zurno postupanje jer protek vremena i promjena okolnosti mogu imati nepopravljive posljedice na odnose izmeu djece i roditelja koji ne zive s njima (vidi Ignaccolo-Zenide, gore citirana, � 102). 63. U tom svjetlu, Sud dolazi do zakljucka da su hrvatske vlasti propustile poduzeti prikladne i ucinkovite mjere radi vraanja podnositeljici njezinog sina, kako to nalazu pozitivne obveze koje proizlaze iz clanka 8. Konvencije. Posljedicno, doslo je do povrede te odredbe. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVAK 1. KONVENCIJE 64. Podnositeljica takoer prigovara da je duzina postupka u ovom predmetu prekoracila razumni rok sto predstavlja povredu clanka 6. stavak 1. Konvencije, koji u svojem mjerodavnom dijelu glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud ... u razumnom roku ispita njegov slucaj." 65. Vlada se protivila ovoj tvrdnji. A. Dopustenost 66. Sud biljezi kako je ovaj prigovor povezan sa prigovorom koji je ve ispitan, te stoga iz istih razloga treba biti proglasen dopustenim. B. Osnovnost 67. Imajui u vidu svoje utvrenje glede clanka 8. (vidi stavke 61. i iznad), te cinjenicu da je nerazumna duzina sudskog i naknadnog ovrsnog postupka bila u sustini tog prigovora, Sud smatra da u ovom predmetu nije potrebno ispitivati da li je doslo do povrede clanka 6. stavak 1. (vidi Sylvester, gore citirana, � 77). 10 PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 68. Clanak 41. Konvencije predvia: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 69. Podnositeljica je trazila iznos od 60,000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 70. Vlada se nije ocitovala o tom pitanju. 71. Sud smatra da je podnositeljica nedvojbeno pretrpjela dusevne boli kao posljedicu dugog razdoblja neprovoenja naloga za povratom. Imajui u vidu iznose dodijeljene u slicnim predmetima (vidi na primjer, Ignaccolo-Zenide, gore citirana, � 117; H.N. v. Poland, no. 77710/01, � 101, 13. rujan 2005.) te procjenjujui na osnovi pravicnosti, kako je to predvieno clankom 41., Sud dodijeljuje podnositeljici 10,000 EUR na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji e biti obracunati. B. Troskovi i izdaci 72. Podnositeljica je takoer trazila iznos od 12,870.52 EUR za troskove i izdatke koje je imala pred domaim tijelima te iznos od 13,861.64 EUR za troskove pred Sudom. 73. Vlada je navela da su se glede svih troskova i izdataka u domaem postupku stranke sporazumjele o njihovom namirenju na rocistu 2. veljace 2005. Glede podnositeljicinog zahtjeva za naknadom troskova i izdataka pred Sudom, Vlada smatra da oni trebaju biti nadoknaeni samo ako su bili nuzni. 74. U skladu sa praksom Suda, podnositelj je ovlasten na naknadu troskova i izdataka samo ako je dokazano da su oni doista nastali i da su bili nuzni, te da je njihova visina razumna (vidi primjerice Iatridis v. Greece (pravicna naknada) [GC], no. 31107/96, � 54, ECHR 2000-XI). Sud primjeuje da su u ovom predmetu troskovi domaeg postupka doista namireni sporazumom stranaka na rocistu odrzanom 2. veljace 2005. Stoga odbija podnositeljicin zahtjev za naknadu troskova i izdataka domaeg postupka. 75. Glede troskova i izdataka pred Sudom, Sud smatra da je iznos zatrazen od podnositeljice prekomjeran. Imajui u vidu sve podatke koji su u njegovom posjedu te gore navedena mjerila, Sud smatra da je razumno dodijeliti podnositeljici iznos od 8,000 EUR za troskove i izdatke u postupku pred Sudom plus sve poreze koji e se zaracunati na taj iznos. C. Zatezna kamata 76. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIJE RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava zahtjev dopustenim; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 8. Konvencije; PRESUDA KARADZI PROTIV HRVATSKE 3. presuuje da nije potrebno ispitati prigovor na temelju clanka 6. stavak 1. Konvencije; 4. presuuje (a) da tuzena drzava treba podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavak 2. Konvencije, isplatiti slijedee iznose koje treba preracunati u hrvatske kune prema vazeem tecaju na dan namirenja: (i) 10,000 EUR (deset tisua eura) na ime nematerijalne stete; (ii) 8,000 EUR (osam tisua eura) na ime troskova i izdataka; i (iii) sve poreze koje bude potrebno zaracunati na naprijed navedene iznose; (b) da se nakon proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja, na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. prosinca 2005., u skladu s pravilom 77. stavci 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN tajnik Christos ROZAKIS predsjednik