38355/05

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET BIONDI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 38355/05) PRESUDA STRASBOURG 8. studeni 2007. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. � 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE U predmetu Biondi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. C.L. ROZAKIS, predsjednik, g. L. LOUCAIDES ga N. VAJI, g. K. HAJIYEV, g. D. SPIELMANN, g. S.E. JEBENS, g. G. MALINVERNI, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 11. studenoga 2007. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 38355/05) protiv Republike Hrvatske kojega je hrvatska drzavljanka, ga Ivanka Biondi (,,podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija") dana 23. rujna 2005. godine. 2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. A. Sagovac, odvjetnik iz Velike Gorice. Hrvatsku Vladu (,,Vlada") je zastupala njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 9. lipnja 2007. godine Sud je odlucio Vladu obavijestiti o prigovoru koji se odnosi na pravo podnositeljice zahtjeva na pristup sudu. Na temelju clanka 29. stavka 3. Konvencije odlucio je istovremeno ispitati osnovanost i dopustenost zahtjeva. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositeljica zahtjeva je roena 1946. godine i zivi u Velikoj Gorici. 5. Suprug podnositeljice zahtjeva, A.B. umro je 13. listopada 1997. godine. U ostavinskom postupku nakon smrti muza podnositeljice zahtjeva ona i njena ker proglasene su jedinim nasljednicama, a ostavinska imovina A.B.-a je odlukom Opinskog suda u Velikoj Gorici od 10. studenog 1997. godine podijeljena izmeu njih na jednake dijelove. 6. Meutim, dana 29. studenog 1997. godine K.D. je podnio graansku tuzbu Opinskom sudu u Velikoj Gorici protiv podnositeljice zahtjeva i njene keri, tvrdei da je on izvanbracni sin i trazei jednu treinu ostavinske imovine A.B.-a. 7. Podnositeljica zahtjeva je 27. veljace 1998. godine podnijela protutuzbu trazei, prvo, da se utvrdi kako je K.D. nedostojan za nasljeivanje i, drugo, da njena osobna imovina stecena tijekom njenoga braka s A.B.-om bude izuzeta iz njihove bracne stecevine i izuzeta iz ostavinske imovine A.B.-a. Glede ovog posljednjeg, tvrdila je da budui da su ona i njezina ker bile jedine njoj poznate nasljednice i da su i zivjele zajedno, ona nije trazila da se njena osobna imovina koju je stekla tijekom braka s A.B.-om izuzme iz njihove zajednicke imovine i da se izuzme iz ostavinske imovine A.B.-a tijekom ostavinskog postupka jer su stranke u tom postupku bile samo ona i njena ker, s kojom je bila u dobrim odnosima i koja je isto tako jedina nasljednica podnositeljice zahtjeva. Stoga nije vidjela nikakvoga razloga da odijeli svoju imovinu od imovine svoje keri, imajui na umu da bi utvrivanje njene odvojene imovine moglo biti dugotrajno i skupo. 2 PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE 8. Na rocistu odrzanom 16. lipnja 1998. godine podnositeljica zahtjeva dala je svoj iskaz, ciji mjerodavni dijelovi glase kako slijedi: ,,...tuzena navodi da je prvi puta za to cula 1968. godine kada ju je napala zenska osoba u dogaaju koji je opisala, te da je ona, kada je dosla kui, pitala supruga o cemu se radi, te da je on rekao da je tuzen zbog toga sto je otac djeteta te zene, ali da dijete nije njegovo.... Tuzenica navodi da nije znala za presudu Zupanijskog suda u Zagrebu br. P2-2954/65 (kojom je utvreno ocinstvo tuzitelja)...i da tijekom svoje bolesti njen muz nije nikada cak ni dao naslutiti da ima bilo koje drugo dijete osim keri Jadranke..." 9. Svojom presudom od 25. svibnja 1999. godine Opinski sud u Velikoj Gorici usvojio je tuzbeni zahtjev K.D.-a i utvrdio da je protutuzba podnositeljice zahtjeva nedopustena. Iz presude se moze vidjeti da pred sudom nisu bile iznesene nikakve tvrdnje glede osnovanosti protutuzbe podnositeljice zahtjeva. Sud je utvrdio da je podnositeljica zahtjeva izgubila pravo traziti izuzee svoje osobne imovine iz ostavine jer nije ulozila prigovor u tom smislu tijekom ostavinskoga postupka. Mjerodavni dijelovi prvostupanjske presude glase kako slijedi: ,,...protutuzbeni zahtjev (podnositeljice zahtjeva).....u dijelu kojim trazi da se utvrdi njezino pravo vlasnistva na imovini koja je bila predmet ostavinskog postupka iza pok. Ante Biondia, nije dopusten. Meu strankama je nesporno da je iza pok. Ante Biondia proveden ostavinski postupak..te da je doneseno rjesenje o nasljeivanju br. O-522/97, kojim je utvrena ostavinska imovina te proglaseni nasljednici pok. Ante Biondia, koje je postalo pravomono 10. studenog 1999. ...opseg ostavinske imovine iza pok. Ante Biondia je utvren pravomonim rjesenjem o nasljeivanju br. O-522/97, od 10. studenog 1997. i da je protutuziteljica, kao sudionica ostavinske rasprave, istim ,,vezana" te je za nju res iudicata sve ono sto je tim rjesenjem utvreno (cl. 231 ZN-a). Naime, protutuziteljica, kako i sama u protutuzbi navodi, nije postavila takav zahtjev u ostavinskom postupku, iako je sudjelovala u ostavinskoj raspravi i bila u mogunosti taj zahtjev iznijeti. Kako ona unatoc tome ovo utvrenje nije zahtijevala, to vise ne moze obarati presumpciju istinitosti sadrzaja tog rjesenja, odnosno putem parnice ishoditi korekciju donesenog, pravomonog rjesenja. Prema odredbi cl. 333. st. 2. ZPP-a sud tijekom cijelog postupka po sluzbenoj duznosti pazi je li stvar pravomono presuena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojemu je ve pravomono odluceno, odbacit e tuzbu. Budui je na temelju uvida u rjesenje o nasljeivanju br. O-522/97 od 10. studenog 1997. nedvojbeno utvreno da je o vlasnistvu imovine koja je bila predmet ostavinskog postupka pravomono odluceno, valjalo je protutuzbu u tom dijelu odbaciti temeljem cl. 333. st. 2. ZPP-a." 10. Podnositeljica zahtjeva se zalila Zupanijskom sudu u Zagrebu. Pobijala je prvostupanjsku presudu i u dijelu kojim je usvojen zahtjev K.D.-a i u dijelu kojim je utvreno da je njen protutuzbeni zahtjev nedopusten. Dana 25. rujna 2001. godine zalbeni sud je, bez odrzavanja rocista, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na zahtjev K.D.-a PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE i ukinuo dio kojim je utvreno da je protutuzbeni zahtjev podnositeljice zahtjeva nedopusten na nacin da ga je odbio kao neosnovan. Meutim, argumenti zalbenoga suda koji se odnose na razloge za odbijanje protutuzbenog zahtjeva podnositeljice zahtjeva bili su isti kao i oni Opinskoga suda. Mjerodavni dijelovi presude zalbenoga suda glase kako slijedi: ,,....Isto tako je pravilno stajaliste suda prvog stupnja da protutuziteljica ne moze s uspjehom traziti u svom protutuzbenom zahtjevu utvrenje suvlasnistva u� dijela onih nekretnina I pokretnina koje predstavljaju ostavinsku imovinu sada pok. Antuna Biondia, obzirom daje pravomonim rjesenjem o nasljeivanju utvrena ostavinska imovina navedenog ostavitelja, dakle I njezin opseg, sto veze I protutuziteljicu Ivanku Biondi kao ucesnika tj. Stranku u navedenom ostavinskom postupku u smislu odredbe cl. 231. Zakona o nasljeivanju. Pravilno se u pobijanoj presudi zakljucuje da protutuziteljica Ivanka Biondi sada vise ne moze s uspjehom traziti u ovoj parnici da se utvrdi kako joj kao bracnom drugu sada pok. Antuna Biondia pripada pravo suvlasnistva u � dijela iz navedene ostavinske imovine obzirom daje ista stecena za vrijeme brane zajednice sa istim ostaviteljem, kada je to svoje pravo propustila traziti, odnosno istaknuti u ostavinskom postupku. Odredbom cl. 231. Zakona o nasljeivanju propisano je da pravomono rjesenje o nasljeivanju veze stranke koje su ucestvovale u postupku ostavinske rasprave, pa tako I protutuziteljicu, ukoliko joj nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruje u parnici. Stoga protutuziteljica Ivanka Biondi ne moze poslije pravomonog rjesenja o nasljeivanju tuzbom zahtijevati pravo vlasnistva na dijelu ostavine jer nije zahtijevala izdvajanje dijela ostavine u smislu cl. 37. Zakona o nasljeivanju, pa joj dosljedno tome ne moze biti priznato ni pravo da taj svoj zahtjev ostvaruje u ovoj parnici (cl. 224. Zakona o nasljeivanju). ... Meutim, okolnost sto je predmet protutuzbenog zahtjeva u ovoj parnici ona imovina o kojoj je ve odluceno pravomonim rjesenjem o nasljeivanju, koje veze protutuziteljicu, nema za posljedicu odbacivanje protutuzbe, nego odbijanje protutuzbenog zahtjeva..." 11. Podnositeljica zahtjeva je tada podnijela reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koja je odbijena u dijelu koji se odnosi na zahtjev K.D.-a te je utvreno da je nedopustena ratione valoris u dijelu koji se odnosi na protutuzbeni zahtjev podnositeljice zahtjeva. 12. Dana 26. travnja 2004. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tuzbu tvrdei, inter alia, da su odbivsi njen protutuzbeni zahtjev nizi sudovi povrijedili njeno pravo na jednakost pred zakonom, njeno pravo na posteno suenje od strane neovisnoga suda, njeno pravo na zalbu i na djelotvorno pravno sredstvo, njeno pravo na postivanje njenoga privatnoga zivota i obiteljskoga zivota i njena vlasnicka prava. Dana 10. ozujka 2005. godine Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je njenu ustavnu tuzbu kao neosnovanu. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA A. Mjerodavno zakonodavstvo 13. Mjerodavni dijelovi Zakona o nasljeivanju (,,Narodne novine" broj 52/1971, 47/1978 i 56/2000) koji su bili na snazi u mjerodavnom razdoblju, glase kako slijedi: Clanak 172. Predmet postupka za ostavinsku raspravu U postupku za ostavinsku raspravu sud utvruje tko su nasljednici umrlog, koja imovina sacinjava njegovu ostavinu i koja prava iz ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama. 4 PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE Clanak 215. Odvajanje ostavine od imovine nasljednika Kad se po odredbama zakona moze traziti odvajanje ostavine od imovine nasljednika, sud ce na prijedlog ovlastenih osoba narediti to odvajanje, primjenjujui pri tom shodno odredbe ovog zakona o privremenim mjerama za osiguranje ostavine. Clanak 231. Ucinak pravomonosti rjesenja o nasljeivanju i zapisu Pravomono rjesenje o nasljeivanju ili zapisu veze stranke koje su ucestvovale u postupku ostavinske rasprave, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. 14. Clanak 428. (a) Zakona o parnicnom postupku ovlasuje podnositelja zahtjeva u odnosu na kojega je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije ili njezinih Protokola da trazi, u roku od 30 dana od konacnosti presude Suda, ponavljanje domaeg postupka o kojemu je rijec. Domai su sudovi obvezni u novome postupku postivati pravna stajalista izrazena u presudi Suda. B. Sudska praksa Vrhovnoga suda 15. U nizu odluka (na primjer u predmetima br. . Rev-727/1990, Rev-1232/1991-2, Rev2276/1992-2, Rev-288/1993-2, Rev-559/1993-2, Rev-3127/1993-2, Rev � 2173/1994-2, Rev212/03-2 i Rev � 436/03-2) Vrhovni sud tumacio je obvezujue ucinke res iudicatae u odnosu na rjesenje o nasljeivanju kako slijedi: Rev. 727/1990: "Pravomono rjesenje o nasljeivanju veze sve osobe koje su sudjelovale u ostavinskom postupku i odnosi se na sve cinjenice koje su ostavinskom sudu bile poznate i nesporne u vrijeme donosenja rjesenja o nasljeivanju." Rev. 2276/1992-2: "Nasljednika koji nije sudjelovao u ostavinskom postupku ne veze pravomonost rjesenja o nasljeivanju koje glede opsega ostavine s obzirom na tog nasljednika ne veze ni nasljednike koji su sudjelovali u pravomono okoncanome ostavinskom postupku." PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 16. Podnositeljica zahtjeva prigovara da joj je povrijeeno pravo na posteno suenje jer nije imala pristup sudu glede svojega zahtjeva za izdvajanje njenog osobnog vlasnistva iz bracne stecevine. Pozvala se na clanak 6., stavak 1. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj." PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE 17. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 18. Vlada tvrdi da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaa pravna sredstva jer u ostavinskom postupku nije podnijela zahtjev da njen udio u bracnoj stecevini bude izdvojen iz ostavinske imovine. 19. Podnositeljica zahtjeva je osporila tu tvrdnju. 20. Sud smatra da su tvrdnje stranaka koje se odnose na iscrpljivanje domaih pravnih sredstava blisko povezane s osnovanosti predmeta i Sud stoga nalazi potrebnim spojiti prigovor Vlade s osnovanosu prigovora podnositeljice zahtjeva koji se odnosi na to da ona nema pristup sudu. 21. Sud primjeuje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjeuje da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 22. Podnositeljica zahtjeva tvrdi da prije nego sto je K.D. pokrenuo graanski postupak nakon smrti njenoga muza, ona nije znala da on postoji. Tvrdi da rjesenje o nasljeivanju ne moze biti obvezujue u odnosu na zahtjeve koje je postavio K.D., budui on nije bio stranka u ostavinskom postupku. Stoga nije mogla znati da bi postojao bilo kakav razlog da trazi izdvajanje svoga osobnoga udjela iz bracne stecevine. 23. Vlada tvrdi da je podnositeljica zahtjeva znala da K.D. postoji i da je trebala pretpostaviti da e on traziti svoja nasljedna prava. Stoga je trebala ve tijekom ostavinskog postupka zatraziti izdvajanje svoga udjela iz bracne stecevine. Budui da ona to nije ucinila, vise nema pravo postavljati takav zahtjev u graanskom postupku koji je pokrenuo K.D. Slijedi da je podnositeljica zahtjeva imala pristup sudu u odnosu na svoj zahtjev, ali da nije na pravilan nacin iskoristila svoje pravo pristupa. 24. Sud ponavlja kako je u clanak 6. stavak 1. Konvencije ugraeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u graanskim stvarima (vidi presudu u predmetu Golder v. the United Kingdom od 21. veljace 1975., Serija A br. 18., str. 13-18, stavci 28.-36. i Dubinskaya v. Russia, br. 4856/03, stavak 39., 13. srpnja 2006.). Meutim, ovo pravo nije apsolutno, ve moze podlijegati ogranicenjima koja se podrazumijevaju, osobito kad se to tice uvjeta dopustenosti zahtjeva, budui daj ono po samoj svojoj naravi zahtijeva ureenje od strane drzave koja u tom pogledu uziva odreenu slobodu procjene (vidi meu mnogim drugim izvorima prava presudu u predmetu Levages Prestations Services v. France, od 23. listopada 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-V, str. 1543, stavak 40.; Yagtzilar and Others v. Greece, br. 41727/98, stavak 23., ECHR 2001-XII i Truhli v. Croatia, br. 45424/99, stavak 25., 28. lipnja 2001. uz daljnje reference). 25. Sud primjeuje da je tijekom graanskog postupka koji je pokrenula trea osoba protiv podnositeljice zahtjeva podnositeljica zahtjeva podnijela protutuzbu trazei da njen osobni dio bracne stecevine bude izuzet iz ostavinske imovine njenoga pokojnoga muza. Opinski sud u Zagrebu utvrdio je da je zahtjev podnositeljice zahtjeva nedopusten jer ga nije postavila u ostavinskom postupku pokrenutom nakon smrti svoga muza. Zupanijski sud u Zagrebu je, prihvativsi isto obrazlozenje, odbacio zahtjev podnositeljice zahtjeva, bez daljnjega ispitivanja. 6 PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE 26. Sud nadalje primjeuje da je u ovome predmetu nesporno da su podnositeljica zahtjeva i njena ker bile jedine stranke u ostavinskom postupku i da je novi nasljednik koji nije bio stranka u ostavinskom postupku podnio zahtjev protiv podnositeljice zahtjeva nakon sto je odluka donesena u tom postupku postala pravomona. 27. Sud takoer primjeuje da je Vrhovni sud utvrdio da je revizija podnositeljice zahtjeva u odnosu na njen protutuzbeni zahtjev nedopustena ratione valoris i tako je odbio svoju funkciju koja treba osigurati da tumacenje mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava od strane nizih sudova bude u skladu s njegovom sudskom praksom. Meutim, usprkos cinjenici da su domai sudovi, i to Vrhovni sud i Ustavni sud, koji imaju ovlasti nadzora, dozvolili da ta odluka ostane na snazi, Sud primjeuje da je ocigledno da je tumacenje koje su potvrdili Opinski sud i Zupanijski sud u predmetu podnositeljice zahtjeva bilo suprotno sudskoj praksi Vrhovnoga suda (vidi stavak 15. ove presude). 28. Stav Vrhovnoga glede opsega obvezujueg ucinka odluka donesenih u ostavinskom postupku jasno pokazuje da su nizi sudovi trebali ispitati sadrzaj protutuzbenog zahtjeva podnositeljice zahtjeva. Budui da to nije bilo tako, Sud nema izbora nego zakljuciti da podnositeljica nije imala pravo pristupa u mjeri koju trazi mjerodavno domae pravo kako ga tumaci Vrhovni sud u analognim situacijama. 29. U takvim okolnostima Sud odbija prigovor Vlade u odnosu na iscrpljivanje domaih pravnih sredstava i nalazi da je doslo do povrede prava podnositeljice zahtjeva na pristup sudu iz clanka 6., stavka 1. Konvencije. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 8. KONVENCIJE I CLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1. 30. Podnositeljica zahtjeva je prigovarala i da je povrijeeno njeno pravo na vlasnistvo i pravo na dom. Pozvala se na clanak 8. Konvencije i na clanak 1. Protokola br. 1. koji glase kako slijedi: Clanak 8. "1. Svatko ima pravo na postovanje svoga privatnog i obiteljskog zivota, doma i dopisivanja. 2. Javna vlast se nee mijesati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom drustvu nuzno radi interesa drzavne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprecavanja nereda ili zlocina, radi zastite zdravlja ili morala ili radi zastite prava i sloboda drugih." Clanak 1. Protokola br. 1. Svaka fizicka ili pravna osoba ima pravo na mirno uzivanje svojega vlasnistva. Nitko se ne smije lisiti svoga vlasnistva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviene zakonom i opim nacelima meunarodnoga prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne umanjuju pravo drzave da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasnistva u skladu s opim interesom ili za osiguranje plaanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni. ,, 31. Imajui u vidu svoja utvrenja u odnosu na clanak 6., stavak 1. Konvencije, Sud smatra da ne moze nagaati je li ili nije podnositeljica zahtjeva imala opravdani zahtjev za izdvajanje svog osobnog dijela bracne stecevine. S tim u vezi Sud primjeuje da PRESUDA BIONDI PROTIV HRVATSKE podnositeljica zahtjeva sada ima priliku zatraziti ponavljanje postupka u skladu sa clankom 482(a) Zakona o parnicnom postupku, sto bi joj omoguilo novo ispitivanje njenoga zahtjeva. U takvim okolnostima Sud smatra da su ovi prigovori preuranjeni i da ih treba odbiti u skladu sa clankom 35., stavcima 3. i 4. Konvencije. III. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 32. Na kraju, podnositeljica zahtjeva je prigovorila na temelju clanka 13. Konvencije da nije imala na raspolaganju nikakvo djelotvorno pravno sredstvo i takoer navela da je bilo povrijeeno njeno pravo na jednakost pred zakonom. 33. U svjetlu sveg materijala koji posjeduje i u mjeri u kojoj su stvari kojima se prigovara u njegovoj nadleznosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva ne otkriva naizgled nikakvu povredu Konvencije. Slijedi da je ovaj dio zahtjeva nedopusten na temelju clanka 35., stavka 3. kao ocigledno neosnovan i da ga treba odbiti na temelju clanka 35., stavka 4. Konvencije. IV. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 34. Clanak 41. Konvencije predvia "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." 35. Podnositeljica zahtjeva nije postavila nikakav zahtjev za pravicnu naknadu ili za troskove i izdatke. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi joj bilo koji iznos s tog naslova. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. spaja s osnovanosu Vladin prigovor glede iscrpljivanja domaih pravnih sredstava i odbija ga; 2. proglasava prigovor koji se odnosi na pravo na pristup sudu dopustenim, a ostatak zahtjeva nedopustenim; 3. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 4. presuuje da nije pozvan dosuditi pravicnu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 8. studenog 2007. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN Tajnik Christos ROZAKIS Predsjednik