39282/98

CONSEIL   DE L’EUROPE   COUNCIL   OF EUROPE   COUR EUROPÉENNE DES DROITS DE L’HOMME   EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS   VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   DRUGI ODJEL   PREDMET LAIDIN protiv FRANCUSKE (br. 2.)   (Zahtjev br. 39282/98)   PRESUDA   STRASBOURG   7. siječnja 2003.   KONAČNA PRESUDA   7. travnja 2003.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.,   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   U predmetu Laidin protiv Francuske (br. 2.)   Europski sud za ljudska prava (Drugi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   A. B. BAKA, predsjednik,   J.-P. COSTA,   GAUKUR JÖRUNDSSON,   K. JUNGWIERT,   V. BUTKEVYCH,   gđa W. THOMASSEN,   g.   M. UGREKHELIDZE, suci,   i gđa S. DOLLÉ, tajnica Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 9. svibnja 2000. i   10. prosinca 2002.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena posljednjega navedenog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva   (br. 39282/98) koji je protiv Francuske Republike dana 15. kolovoza 1997.   državljanka te države, Monique Laidin („podnositeljica zahtjeva“), podnijela   Europskoj komisiji za ljudska prava na temelju bivšeg članka 25. Konvencije   za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Konvencija“).   2. Podnositeljicu zahtjeva pred Sudom zastupa g. P. Bernardet, sociolog.   Francusku vladu („Vlada“) zastupa njezin zastupnik g. R. Abraham, vladin   zastupnik.   3. Podnositeljica zahtjeva ponajprije se žalila na trajanje šest postupaka   koje je pokrenula nakon što je bila smještena u psihijatrijske ustanove i na   nepostojanje pravnog lijeka u domaćem pravu za ubrzanje tih postupaka.   4. Zahtjev je podnesen Sudu 1. studenoga 1998., na datum stupanja na   snagu Protokola br. 11. uz Konvenciju (članak 5., stavak 2. Protokola   br. 11.).   5. Zahtjev je dodijeljen trećem odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1.   Poslovnika). Unutar odjela, vijeće zaduženo za razmatranje predmeta   (članak 27., stavak 1. Konvencije) sastavljeno je u skladu s pravilom 26.   stavkom 1. Poslovnika.   6. Odlukom od 9. svibnja 2000. vijeće je proglasilo zahtjev dopuštenim.   7. Podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su pisana očitovanja o   osnovanosti predmeta (pravilo 59., stavak 1. Poslovnika).   8. Sud je 1. studenoga 2001. izmijenio sastav svojih odjela (pravilo 25.,   stavak 1. Poslovnika). Ovaj zahtjev dodijeljen je drugom odjelu koji je tim   putem izmijenjen (pravilo 52., stavak 1.).   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   ČINJENICE   9. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1935. i živi u Chateauneufu (Vendée).   A. Upravni postupci nakon psihijatrijskog smještaja podnositeljice   zahtjeva   10. Podnositeljica zahtjeva četiri je puta uzastopno smještena u   psihijatrijske ustanove.   11. Prvi je put hospitalizirana 2. svibnja 1966. kad je dobrovoljno   smještena u psihijatrijsku ustanovu Maison Blanche. Policija je   11. studenoga 1974. odvela podnositeljicu zahtjeva u psihijatrijski centar za   orijentaciju i prihvat psihijatrijske ustanove Sainte-Anne gdje je jedan   liječnik odlučio da se ona premjesti u psihijatrijsku ustanovu Ville d'Evrard   gdje je bila dobrovoljno smještena do 8. siječnja 1975.   12. Dana 12. studenoga 1979. podnositeljica zahtjeva hospitalizirana je   uz pristanak u psihijatrijsku ustanovu Ville d'Evrard. Nakon hospitalizacije   24. prosinca 1979. primljena je na promatranje u rehabilitacijsku ustanovu   gdje je boravila nekoliko mjeseci.   13. Dana 22. veljače 1985. ravnatelj policije iz Saint-Ouena naredio je   premještaj podnositeljice zahtjeva u ustanovu Sainte-Anne. Podnositeljica je   zatim opet hospitalizirana u psihijatrijskoj ustanovi Ville d'Evrard od   22. veljače do 19. travnja 1985.   14. Nakon tih hospitalizacija podnositeljica zahtjeva podnijela je nekoliko   tužbi upravnim sudovima.   1. Prvi postupak   15. U vezi sa svojom drugom hospitalizacijom, podnositeljica zahtjeva   podnijela je 17. ožujka 1989. zahtjev za poništenje mjere prisilnog   premještaja u ustanovu Saint-Anne koju je provela policija.   16. Presudom od 4. srpnja 1990. Upravni sud u Parizu procijenio je da je   hitnost koja je opravdavala tu mjeru bila utvrđena liječničkom potvrdom i   odbio je zahtjev.   17. Podnositeljica zahtjeva podnijela je 29. listopada 1990. žalbu protiv te   odluke Državnom vijeću. Dana 18. prosinca 1990. Skupina za informiranje o   psihijatrijskim ustanovama (Groupe information asiles, GIA) podnijela je   zahtjev za miješanje. Organizacija je podnijela očitovanja 4. i 9. travnja 1991.   Podnositeljica zahtjeva podnijela je 4. svibnja 1991. nove dokaze.   18. Dana 15. svibnja 1991. podnositeljici zahtjeva odbijena je pravna   pomoć.   Podnositeljica zahtjeva podnijela je nove dokaze 12. rujna 1991. i   14. svibnja 1993.   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   19. Presudom od 31. srpnja 1996., objavljenom 25. rujna 1997., Državno   vijeće poništilo je navedenu presudu jer njome nije odlučeno o jednom dijelu   zahtjeva podnositeljice zahtjeva i odbilo je zahtjev kao neosnovan.   2. Drugi postupak   20. U vezi sa svojim prvim smještajem u psihijatrijsku ustanovu Maison   Blanche podnositeljica zahtjeva podnijela je 16. ožujka 1988. Upravnom   sudu u Parizu zahtjev da se poništi odluka o prihvatu radi dobrovoljne   hospitalizacije koju je donio ravnatelj ustanove Ville d'Evrard   2. svibnja 1966.   21. Presudom od 4. srpnja 1990. Sud je prihvatio njezine argumente i   poništio odluku kao nezakonitu.   22. Dana 12. prosinca 1990. psihijatrijska ustanova podnijela je žalbu   protiv te presude Prizivnom upravnom sudu u Parizu.   23. Dana 19. prosinca 1990. predsjednik Prizivnog upravnog suda u   Parizu izdao je nalog da se zahtjev proslijedi Državnom vijeću.   24. Dana 18. travnja, 4. svibnja i 13. lipnja 1991. te 18. veljače 1992. i   19. ožujka 1993. podnositeljica zahtjeva podnijela je nove dokaze.   25. Presudom od 31. srpnja 1996., koja je objavljena 25. rujna 1997.,   Državno vijeće spojilo je taj zahtjev s prvim postupkom radi donošenja jedne   odluke. Odbilo je zahtjev psihijatrijske ustanove.   3. Treći postupak   26. U vezi sa svojom trećom hospitalizacijom, podnositeljica zahtjeva   zatražila je 8. studenoga 1990. od Upravnog suda u Parizu da poništi odluku   o njezinu prihvatu u psihijatrijsku ustanovu od 12. studenoga 1979.   27. Dostavila je podneske 9. listopada 1992., 24. svibnja 1993. i   3. veljače 1994.   28. Dana 7. srpnja 1995., Upravni sud u Parizu donio je presudu kojom je   taj zahtjev spojio s dvama prethodno podnesenim zahtjevima (vidi odjeljak o   petom postupku u nastavku). Poništio je tu odluku zbog nedostatka pravne   osnove i dodijelio je podnositeljici zahtjeva 2.000,00 francuskih franaka   (FRF) na ime troškova za ta tri zahtjeva.   4. Četvrti postupak   29. Kad je riječ o njezinoj posljednjoj hospitalizaciji, podnositeljica   zahtjeva podnijela je 27. listopada 1988. Upravnom sudu zahtjev za   poništenje naloga za izvršenje izdanog protiv nje radi naplate troškova   hospitalizacije za koje je terećena.   30. Presudom od 4. srpnja 1990. Sud je odbio njezin zahtjev.   31. U   međuvremenu,   podnositeljica   zahtjeva   podnijela   je   16. veljače 1989. novi zahtjev Upravnom sudu u Parizu. Rješenjem od   1. ožujka 1991. predsjednik odjela utvrdio je da je taj novi zahtjev isti kao i   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   onaj koji je bio predmetom presude od 4. srpnja 1990., i da je stoga   bespredmetan i o njemu nije potrebno odlučivati.   32. Dana 6. studenoga 1990. podnositeljica zahtjeva podnijela je žalbu   protiv presude od 4. srpnja 1990. Dana 29. siječnja 1991. odbijena joj je   pravna pomoć. Novi zahtjev za pravnu pomoć odbijen je 22. travnja 1992.   33. Dana 30. travnja 1992. predmet je izbrisan sa sudske liste. Dana   4. rujna 1992. podnositeljica zahtjeva podnijela je nove dokaze. Dana   22. rujna 1992. predmet je ponovno izbrisan s liste.   34. Dana 14. listopada 1992. odvjetnik podnositeljice zahtjeva dostavio je   svoj podnesak, a predstavnik tuženika dostavio je svoj 17. studenoga 1992.   35. Prizivni upravni sud u Parizu donio je 11. svibnja 1993. presudu   kojom je odbijen zahtjev podnositeljice zahtjeva.   5. Peti postupak   36. Dana 8. studenoga 1990. podnositeljica zahtjeva podnijela je   Upravnom sudu zahtjev za poništenje, s jedne strane, odluke ravnatelja   policije donesene 22. veljače 1985. kojom se naređuje njezin smještaj u   ustanovu i, s druge strane, odluke ravnatelja psihijatrijske ustanove Ville   d'Evrard na temelju koje je isti dan smještena u tu ustanovu.   37. Podnijela je dokaze 12. ožujka 1991., 19. listopada 1992.   i 24. svibnja 1993.   38. Dana 7. srpnja 1995. Upravni sud u Parizu donio je presudu kojom je   ta dva zahtjeva spojio s onim podnesenim 8. studenoga 1990. (vidjeti   prethodno naveden treći postupak). Poništio je te dvije odluke zbog izostanka   pravne osnove i dodijelio je podnositeljici zahtjeva 2.000,00 FRF na ime   troškova za ta tri zahtjeva.   B. Sudski postupak zbog građanskopravne odgovornosti   39. Nakon što je otpuštena s radnog mjesta zbog potpune nesposobnosti   za rad u rujnu 1987. podnositeljica zahtjeva podnijela je pet tužbi za naknadu   štete Regionalnom sudu u Bobignyju. Smatrajući da je nezakonito i   neopravdano smještena u psihijatrijske ustanove, da je primila neprikladnu i   štetnu skrb te da je poslodavac na nju vršio pritisak, podnositeljica zahtjeva   pokrenula je 6., 7., 9. i 23. lipnja te 18. srpnja 1989. pred Regionalnim sudom   u Bobignyju postupak radi utvrđivanja odgovornosti i naknade štete protiv   ravnatelja psihijatrijskih ustanova Ville d'Evrard i Maison Blanche,   rehabilitacijske ustanove, trinaestoro liječnika, među kojima liječnika   medicine rada, socijalne radnice, svojeg bivšeg poslodavca i pravnog   zastupnika ministarstva financija.   40. Tužene osobe i ustanove dostavile su svoje podneske između   20. srpnja 1989. i 8. lipnja 1990. Podnositeljica zahtjeva dostavila je svoje   podneske 24. ožujka 1990.   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   41. Budući da podnositeljica zahtjeva nije dostavila odgovor na zadnje   dostave podnesaka tuženika i nakon što joj je dostavljen nalog za dostavu   odgovora na podnesak tužitelja, predmet je izbrisan sa sudske liste   15. studenoga 1990. Nakon vraćanja na sudsku listu predmet je ponovno   izbrisan s liste 3. listopada 1991. Ponovno je vraćen na listu nakon postupanja   novog odvjetnika podnositeljice zahtjeva u okviru pravne pomoći.   42. Dana 16. studenoga 1991. pet postupaka je spojeno.   43. Podnositeljica   zahtjeva   podnijela   je   svoje   podneske   13. prosinca 1991. i 17. siječnja 1992. Skupina za informiranje o   psihijatrijskim ustanovama (GIA) podnijela je svoje podneske u okviru   dobrovoljnog miješanja 24. ožujka. Tuženici su između 25. ožujka 1992. i   21. travnja 1992. zatražili odgodu za dostavu podnesaka. Pravni zastupnik   ministarstva financija dostavio je svoje podneske 23. travnja i   20. svibnja 1992.   44. Dana 29. travnja 1992. podnositeljica zahtjeva ugovorila je novog   liječnika. Taj su liječnik i podnositeljica zahtjeva pozvani 21. svibnja 1992.   45. Rješenja o spajanju i okončanju donesena su 4. lipnja 1992.   46. Presudom od 9. srpnja 1992. Sud se oglasio nenadležnim za   odlučivanje o zahtjevima podnesenima protiv ustanova i liječnika u javnoj   službi zbog liječenja i skrbi pružene izvan razdoblja smještaja i   hospitalizacije u psihijatrijskim ustanovama i smatrao je da pred njim nije   valjano pokrenut postupak protiv petero liječnika i rehabilitacijske ustanove.   47. Dana 16. rujna 1992. odvjetnik jednog od tuženika zatražio je odgodu   rasprave. Druga dva tuženika dostavila su svoje podneske 20. listopada,   odnosno 2. studenoga 1992.   48. Dana 13. studenoga 1992. podnositeljica zahtjeva predložila je da sud   pozove tri nova liječnika na raspravu pod prijetnjom prisilnog dovođenja.   49. Rasprava za pripremu predmeta održana je 26. studenoga 1992.   50. Dana 5. siječnja, 2. veljače i 17. ožujka 1993. tuženici su zatražili   odgodu za dostavu podnesaka.   51. Dana 13. siječnja 1993. podnositeljica zahtjeva ponovno je pozvala na   sud jednog liječnika. Dostavila je svoje podneske 20. siječnja 1993.   52. Dana 18. ožujka i 29. travnja 1993. podnositeljica zahtjeva i troje   tuženika pozvani su na sud radi spajanja postupka s glavnim postupkom.   Postupci su spojeni rješenjem 13. svibnja 1993.   53. Dana 1. lipnja 1993. podnositeljica zahtjeva preinačila je svoj   prijedlog za poziv na sud u pogledu jedne rehabilitacijske ustanove.   54. Između 18. i 29. lipnja 1993. podnositeljica zahtjeva i tuženici   dostavili su svoje podneske. Dana 30. lipnja 1993. odvjetnik jednog tuženika   podnio je zahtjev za odgodu.   55. Dana 29. srpnja 1993. pozvani su podnositeljica zahtjeva i društvo za   potporu mentalnom zdravlju.   56. Dana 13. rujna 1993. ravnatelj psihijatrijske ustanove Maison   Blanche pozvao je na sud pariški departman u svojstvu treće strane u   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   postupku. Istog je dana dostavio svoje podneske. Dana 22. rujna 1993.   zatražio je odgodu rasprave.   57. Dana 23. rujna 1993. izdano je rješenje za spajanje postupka u vezi s   društvom za potporu mentalnom zdravlju.   58. Tuženici su dostavili podneske 28. rujna i 23. studenoga 1993. Dana   29. studenoga 1993. stranke su pozvane na raspravu za pripremu predmeta   20. siječnja 1994.   59. Dana 28. prosinca 1993. pariški departman angažirao je odvjetnika i   zatražio odgodu rasprave. Dostavio je podneske 23. ožujka, 25. svibnja i   26. listopada 1994. Ostali tuženici dostavili su svoje podneske 11. kolovoza i   24. listopada 1994.   60. Rješenje o okončanju postupka doneseno je 27. listopada 1994.   61. Rasprava je održana 24. studenoga 1994.   62. Dana 26. siječnja 1995. Sud je donio presudu o osnovanosti predmeta.   Smatrao je da je u pogledu postupka pokrenutog protiv države, departmana   i grada Pariza zbog hospitalizacija iz 1966., 1974., 1979. i 1985 nastupila   zastara. Kad je riječ o postupku pokrenutom protiv liječnika, Sud nije utvrdio   nikakav propust i odbio je zahtjeve. Odbio je i zahtjeve koji su se odnosili na   poslodavca, liječnika medicine rada i socijalnu radnicu.   63. Skupina za informiranje o psihijatrijskim ustanovama podnijela je   žalbu protiv te presude 10. svibnja 1995. Tuženici su angažirali odvjetnika   između 26. svibnja i 29. lipnja 1995. Predmet je izbrisan s liste   5. siječnja 1996. zato što Skupina za informiranje o psihijatrijskim   ustanovama nije dostavila podneske u zadanim rokovima.   64. Dana 7. svibnja 1996. zahtjev za pravnu pomoć koji je podnositeljica   zahtjeva podnijela prethodnog 29. veljače odbijen je jer podnositeljica nije   dostavila tražene dokumente. Dana 4. lipnja 1996. podnositeljica zahtjeva   dobila je punu pravnu pomoć za podnošenje žalbe na provostupanjsku   presudu žalbenom sudu u Parizu.   65. Dostavila je podnesak 21. travnja 1997. Pariški departman podnio je   svoj podnesak 2. svibnja 1997.   66. Dana 4. prosinca 1997. ravnatelju ustanove Ville d'Evrard upućen je   nalog za dostavu podneska.   67. Dana 21. siječnja 1998. odvjetnik pravnog zastupnika ministarstva   financija pozvao je podnositeljicu zahtjeva da mu dostavi dokaze kojima   podupire svoju žalbu. Odvjetnik psihijatrijske ustanove Ville d'Evrard učinio   je isto i dostavio svoj podnesak 21. travnja 1998.   68. Pariški departman podnio je svoj podnesak koji je dostavljen   2. svibnja 1997., a psihijatrijska ustanova Ville d'Evrard podnijela je svoj   podnesak koji je dostavljen 21. travnja 1998.   69. Dana 15. studenoga 1999. podnositeljica zahtjeva obaviještena je da   je imenovan novi zastupnik u okviru pravne pomoći.   70. Popratnim podneskom od 3. svibnja 2000., psihijatrijska ustanova   Ville d'Evrard pozvala se na nedopuštenost žalbe Skupine za informiranje o   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   psihijatrijskim ustanovama i prema tome na nedopuštenost žalbe   podnositeljice zahtjeva. Pitanje nedopuštenosti bilo je predmet rasprave od   20. listopada 2000.   71. Čini se da iz elemenata u spisu proizlazi da je u studenome 2000.   žalbeni sud u Parizu proglasio žalbu nedopuštenom.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE   72. Podnositeljica zahtjeva žali se na trajanje tih postupaka. Poziva se na   članak 6., stavak 1. Konvencije koji propisuje:   „Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi … svatko ima pravo da …   sud … u razumnom roku ispita njegov slučaj. …“   A. Prethodni prigovor Vlade   73. Kad je riječ o prvom, drugom, trećem i petom postupku, Vlada tvrdi   da se odredbe članka 6., stavka 1. na njih ne primjenjuju zbog izostanka   imovinskog karaktera zahtjeva čiji je cilj bio samo poništiti odluke o   smještaju ili prihvatu u psihijatrijsku ustanovu.   74. Podnositeljica zahtjeva osporava tvrdnju da članak 6., stavak 1. nije   primjenjiv u ovom predmetu i tvrdi da je na temelju presude u predmetu Aerts   protiv Belgije od 30. srpnja 1998. (Zbornik presuda i odluka 1998-V) pravo   na slobodu građanske naravi.   75. Sud podsjeća da se pojam prava i obveza građanske naravi ne mogu   tumačiti upućivanjem na domaće pravo tužene države; potrebno ga je   tumačiti samostalno s obzirom na predmet i cilj Konvencije (vidi König   protiv Njemačke , presuda od 28. lipnja 1978., serija A br. 27, str. 29.,   stavak 88). Stoga za primjenu članka 6., stavka 1. nije odlučujuće znati   smatra li se da je za sporove u ovom predmetu mjerodavno privatno ili   upravno pravo. To ne znači da zakonodavstvo dotične države nije relevantno.   Kako bi se utvrdilo treba li se za određeno pravo smatrati da je „građanske   naravi” u smislu Konvencije, potrebno je uzeti u obzir bit i učinke tog prava,   a ne njegovu pravnu klasifikaciju na temelju domaćeg prava dotične države.   76. Sud primjećuje da su u ovom predmetu problemi s kojima su se suočili   sudovi odnosili na pitanje jesu li odluke o smještaju podnositeljice zahtjeva u   psihijatrijsku bolnicu bile zakonite u svojem obliku. Stoga se sadržaj sporova   pred francuskim sudovima odnosio na zakonitost oduzimanja slobode. Pravo   na slobodu, koje je bilo u pitanju, građanske je naravi (Aerts protiv Belgije,   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   prethodno navedeno, stavak 59.). Stoga je ishod postupka bio ključan za   prava građanske naravi, u smislu članka 6., stavka 1. Konvencije.   77. Stoga se prethodni prigovor Vlade može odbiti.   B. Osnovanost prigovora   78. Vlada nije podnijela očitovanja o osnovanosti postupaka protiv kojih   je istaknula prethodni prigovor.   79. Smatra očigledno neosnovanima prigovore u vezi s trajanjem   postupaka za naknadu štete, odnosno tužbama podnesenima radi dobivanja, s   jedne strane, naknade za štetu koju podnositeljica zahtjeva smatra da je   pretrpjela zbog nezakonitosti njezina smještaja u psihijatrijske ustanove, i s   druge strane povrata troškova hospitalizacije za koje je terećena nakon   psihijatrijskog smještaja.   80. S jedne strane, napominje da predmet karakterizira određeni stupanj   složenosti zbog mnogobrojnih postupaka i stranaka te predmeta postupaka.   81. S druge strane, smatra da se trajanje postupaka ponajprije objašnjava   postupanjem stranaka. Kad je riječ o upravnom postupku započetom   27. listopada 1988. i završenom 11. svibnja 1993. koji je trajao četiri i pol   godine, Vlada smatra da rok za donošenje presude pred Upravnim sudom,   odnosno jedna godina i mjesec dana, nije pretjeran, i da je trajanje postupka   pred Upravnim prizivnim sudom od dvije godine i sedam mjeseci vrlo   prikladno ako se uzme u obzir činjenica da je podnositeljica zahtjeva   podnijela dva zahtjeva za pravnu pomoć i da je u zadnjem trenutku podnijela   podnesak zbog kojeg je bilo potrebna dodatno ročište. Kad je riječ o sudskom   postupku, koji je obuhvaćao pet žalbi i započeo 6. lipnja 1989., Vlada   upućuje na članak 2. novog Zakona o građanskom postupku na temelju kojeg   postupak pokreću stranke i na članak 3. istog Zakona kojim se propisuje da   sudac treba osigurati neometano odvijanje postupka. Smatra da tijek postupka   potvrđuje da podnositeljica zahtjeva nije bila dovoljno revna jer nekoliko puta   nije dostavila podneske u zadanim rokovima, zbog čega su donesena dva   rješenja o brisanju predmeta sa sudske liste. Podnositeljica zahtjeva usto je   podnijela nekoliko zahtjeva za produljenje rokova i odgode rasprava, a   stranke su tijekom sudskog postupka podnijele trideset i pet podnesaka i   odgovora suprotne strane na podneske. S obzirom na prethodno navedeno,   Vlada smatra da su stranke u velikoj mjeri doprinijele produljenju postupka.   82. Osim toga, ističe da tijekom ispitivanja postupka nije ustanovljeno da   se sporost može pripisati pravosudnim tijelima. Stoga je sudac nadležan za   pripremu predmeta uputio naloge za dostavu podnesaka i, zbog izostanka   odgovora stranaka, naredio brisanje predmeta sa sudske liste.   83. Međutim, podnositeljica zahtjeva smatra da tijek upravnog postupka   upućuje na sporost koja se može pripisati Upravnom sudu ili upravama na   koje su podneseni prigovori.   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   84. Kad je riječ o postupku za naknadu štete pred građanskim sudovima,   podnositeljica zahtjeva ne niječe da je predmet bio složen. Pod   pretpostavkom da joj se može pripisati odgovornost za poneka kašnjenja,   potrebno je istaknuti da su za njezinu obranu bili zaduženi odvjetnici   imenovani u okviru pravne pomoći. Stoga se država ne može osloboditi   odgovornosti za ta kašnjenja. Kad je riječ o nekoliko odgoda rasprava koje   navodi Vlada, podnositeljica zahtjeva tvrdi da su za njih u najvećoj mjeri   odgovorni pravni zastupnik ministarstva financija i javne zdravstvene   ustanove. Kad je riječ o postupanju pravosudnih tijela, podnositeljica   zahtjeva smatra da je njihov odabir postupovnih sredstava doprinio   produljenju postupka.   85. Sud napominje da se prigovori podnositeljice zahtjeva odnose na   trajanje sljedećih postupaka: prvi je započeo 17. ožujka 1989. pokretanjem   postupka pred Upravnim sudom radi poništenja mjere premještaja po   službenoj dužnosti koju je donijela policija 11. studenoga 1994., a završen je   presudom Državnog vijeća od 31. srpnja 1996., pri čemu je trajao sedam   godina, četiri mjeseca i četrnaest dana na dva stupnja. Drugi postupak za   poništenje odluke prihvata radi dobrovoljne hospitalizacije od   11. studenoga 1974., koju je donio ravnatelj ustanove Ville d'Evrard,   pokrenut je pred Upravnim sudom 16. ožujka 1988. i rezultirao je presudom   Državnog vijeća od 31. srpnja 1996. te je trajao osam godina, četiri mjeseca   i petnaest dana na tri stupnja. Treći postupak za poništenje odluke ravnatelja   psihijatrijske ustanove od 12. studenoga 1979. podnositeljica zahtjeva   pokrenula je pred Upravnim sudom 8. studenoga 1990., a završen je   presudom Upravnog suda od 7. srpnja 1995. i trajao je četiri godine i osam   mjeseci na jednom stupnju. Četvrti postupak, kojim je podnositeljica zahtjeva   zatražila poništenje naloga za izvršenje koji je izdala psihijatrijska ustanova   u vezi s troškovima hospitalizacije započeo je pokretanjem postupka pred   Upravnim sudom 27. listopada 1988. i doveo je do presude Upravnog   prizivnog suda od 11. svibnja 1993. te je trajao četiri godine, šest mjeseci i   petnaest dana na tri stupnja. Peti postupak za poništenje odluka ravnatelja   policije i ravnatelja psihijatrijske ustanove Ville-Evrard od 22. veljače 1985.   započeo je 8. studenoga 1990. i završio donošenjem presude 7. srpnja 1995.   kojom je Upravni sud spojio taj postupak s trećim postupkom; stoga je trajao,   kao i treći postupak, četiri godine i osam mjeseci u jednom stupnju. Kad je   riječ o sudskom postupku koji je obuhvaćao pet zahtjeva za naknadu štete, on   je počeo 6. lipnja 1989. i završio u studenome 2000., trajao je jedanaest   godina, četiri mjeseca i dvadeset i pet dana na tri stupnja.   86. Razumno trajanje postupka ocjenjuje se na temelju okolnosti   predmeta i uzimajući u obzir kriterije sudske prakse Suda, osobito složenost   predmeta, postupanje podnositelja zahtjeva i nadležnih tijela (vidi presude u   predmetima Pélissier i Sassi protiv Francuske od 25. ožujka 1999. [VV],   br. 25444/94, ECHR 1999-II i Philis protiv Grčke (br. 2) od 27. lipnja 1997.,   Izvješća 1997-IV, str. 1083, stavak 35.).     PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   87. Sud prije svega napominje, kad je riječ o četvrtom postupku, da je   prvostupanjski sud donio odluku za godinu dana i osam mjeseci i da je u   međuvremenu podnositeljica zahtjeva ponovno podnijela isti zahtjev. Sud   napominje da je podnositeljica zahtjeva zatim čekala četiri mjeseca za   podnošenje žalbe protiv prvostupanjske presude i da je žalbeni sud zatim   donio odluku za dvije i pol godine.   88. Stoga, uzimajući u obzir navedene kriterije te odluke i presude   donesene u sličnim predmetima, Sud smatra, posebno s obzirom na općenito   trajanje tog postupka, da su ti rokovi razumni i ne predstavljaju povredu   članka 6., stavka 1. Konvencije.   89. To nije slučaj kad je riječ o trajanju ostalih postupaka. Sud smatra da   su sporovi bili složeni, a osobito sudski postupak za naknadu štete. Iako je   vjerojatno da je broj zahtjeva sudovima zakomplicirao vođenje predmeta, ta   okolnost nije dovoljna da bi se objasnilo trajanje postupaka o kojima je riječ.   90. Sud smatra da se trajanje prvog, drugog, trećeg i petog postupka može   ponajprije pripisati pravosudnim tijelima. Prije svega napominje da su prvi i   drugi postupak trajali pet godina i devet mjeseci, odnosno pet godina i sedam   mjeseci pred Državnim vijećem, i da su treći i peti postupak trajali četiri   godine i osam mjeseci pred Upravnim sudom. Zatim navodi nekoliko   razdoblja neaktivnosti za koje Vlada nije iznijela objašnjenja. Naime, iz tijeka   postupka koji navodi Vlada proizlazi da, u okviru prvog postupka, pred   Državnim vijećem nije došlo do značajnog koraka u postupku između datuma   kad je podnositeljica zahtjeva podnijela popratne dokumente, 12. rujna 1991.   i 14. svibnja 1993., zatim do održavanja sjednice Državnog vijeća   12. srpnja 1996., a isto se odnosi i na drugi postupak u razdoblju između   podnošenja dodatnih očitovanja podnositeljice zahtjeva u lipnju 1991.,   veljači 1992. i ožujku 1993., zatim do sjednice Državnog vijeća   12. srpnja 1996. Isto tako, u vezi s trećim i petim postupkom, Sud je donio   svoju presudu 7. srpnja 1995., odnosno godinu dana i pet mjeseci nakon   dostave zadnjeg podneska, pri čemu se već prije toga, između podnošenja   dodatnih podnesaka podnositeljice zahtjeva 24. svibnja 1993. i 3.   veljače 1994., nisu poduzele ikakve radnje.   91. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije kad je riječ   o trajanju prvog, drugog, trećeg i petog postupka.   92. Kad je riječ o postupku radi građanskopravne odgovornosti, Sud   podsjeća da na temelju članka 2. novog zakona o građanskom postupku   inicijativu preuzimaju stranke: njihova je dužnost „provesti postupovne   radnje u zadanom obliku i zadanim rokovima” zbog čega njihovo postupanje   ima poseban utjecaj na odvijanje postupka. Međutim, to ne oslobađa sudove   od toga da osiguraju odvijanje postupka u razumnom roku; članak 3. istog   zakona propisuje da sudac mora osigurati neometano odvijanje postupka i   dodjeljuje mu „ovlast da utvrđuje rokove i donosi nužne mjere”. Osim toga,   potrebno je podsjetiti da članak 6., stavak 1. Konvencije obvezuje države   ugovornice da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da njihovi sudovi   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)     mogu ispuniti sve zahtjeve (vidi, među mnogim drugima, Duclos protiv   Francuske, presuda od 17. prosinca 1996., stavak 55., Izvješća 1996-VI) i,   posebice, zajamčiti svakome pravo na dobivanje konačne odluke u razumnom   roku (vidi, primjerice, Frydlender protiv Francuske [VV], br. 30979/96,   ECHR 2000, stavak 45.).   93. U ovom predmetu vjerojatno je da je veći broj poziva na sud koje je   pokrenula podnositeljica zahtjeva i broj podnesaka koje su razmijenile   stranke bio izvor značajnih kašnjenja. Međutim, podnositeljica zahtjeva   naglašava, pri čemu ju Vlada ne osporava, da za to kašnjenje u osnovi nije   odgovorna ona, nego protivne stranke. U tom pogledu, iz spisa proizlazi da   postupanje pravosudnih tijela se također može kritizirati. Tijek postupka koji   je iznijela Vlada pokazuje da su suci intervenirali samo tri puta radi ubrzanja   postupka: podnositeljici zahtjeva dostavljen je nalog za dostavu podnesaka   pred Regionalnim sudom 19. listopada 1990., što je potvrđeno brisanjem sa   sudske liste; pred žalbenim sudom predmet je brisan s liste 5. siječnja 1996.   jer odvjetnik jedne od protivnih stranaka nije dostavio podneske do utvrđenog   roka; jednoj od drugih protivnih stranaka dostavljen je nalog za dostavu   podnesaka 4. prosinca 1997. Sud nadalje napominje da Vlada nije iznijela   objašnjenje u vezi s vrlo dugim trajanjem postupka (gotovo pet i pol godina)   pred žalbenim sudom, čija je zadaća bila samo izjasniti se o pitanju   dopuštenosti, isključujući osnovanost.   94. Sud iz prethodno navedenog zaključuje da trajanje građanskog   postupka djelomično objašnjavaju određeni nedostatci u radu pravosudnih   tijela koja nisu potpuno djelovala u skladu sa svojom ulogom „arbitra”.   95. U tim okolnostima i s obzirom na posebno dugo trajanje postupka   zbog građanskopravne odgovornosti općenito (gotovo jedanaest godina i pet   mjeseci), Sud zaključuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1.   Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 13. KONVENCIJE   96. Podnositeljica zahtjeva žali se da u francuskom pravu nije raspolagala   „djelotvornim pravnim lijekom” za ubrzanje postupaka. Poziva se na   članak 13. Konvencije koji propisuje:   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju   kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“   97. Vlada ponajprije smatra da se spor ne može razmatrati s obzirom na   članak 13. jer pripada području primjene članka 6., stavka 1. Konvencije koji   predstavlja lex specialis. Osim toga, Vlada ističe da nepostojanje pravnog   lijeka koji omogućuje ubrzanje postupka ne može predstavljati nepoštovanje   odredbi članka 13. Konvencije.   98. Podnositeljica zahtjeva protivi se tim tvrdnjama.     PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   99. Sud podsjeća da je u presudi Kudla protiv Poljske od   26. listopada 2000. ([VV], br.o 30216/96, stavak 156.) presudio da članak 13.   Konvencije „jamči [pravo na] djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim   sudom koji omogućuje prigovor na nepoštovanje obveze koju nameće   članak 6., stavak 1. da se slučaj ispita u razumnom roku”. Iz presude u   navedenom predmetu Kudla i iz odluke u predmetu Mifsud protiv Francuske   ([VV] (odl.), br.o 57220/00, 11.09.2002) proizlazi da, kako bi bio učinkovit,   pravni lijek mora omogućiti da sudovi brže donesu odluku ili da se strankama   pruži primjerena naknada za već uzrokovana kašnjenja (Kudla, stavak 159.,   Mifsud, stavak 17., prethodno navedeno).   100. Sud podsjeća da je već imao priliku izjasniti se o tom pitanju u okviru   trajanja upravnih postupaka i u okviru trajanja sudskih postupaka.   101. Stoga, kad je riječ o prigovorima na temelju nepostojanja domaćeg   pravnog lijeka za ubrzanje upravnog postupka, Sud je u presudi u predmetu   Lutz protiv Francuske (br.o 48215/99, 26. 3. 2002., stavak 20.) naveo da se   „u svakom slučaju, na datum podnošenja zahtjeva [18. listopada 1998.],   djelotvornost u pravu i praksi pravnog lijeka [za naknadu štete zbog propusta]   na koju se poziva Vlada nije ostvarila”. Sud napominje da je ovaj predmet   podnesen prije prethodno navedenog zahtjeva Lutz. Međutim,   „djelotvornost” pravnog lijeka u smislu članka 13. mora se procijeniti na   datum podnošenja zahtjeva Sudu, kao i postojanje domaćih pravnih sredstava   koja se mogu iscrpiti u smislu članka 35., stavka 1. Konvencije, pri čemu su   te dvije odredbe srodne (prethodno navedena presuda u predmetu Kudla,   stavak 152.). Sud stoga ne vidi razlog da se udalji od rješenja usvojenog u   predmetu Lutz. Prema tome zaključuje da na datum podnošenja zahtjeva nije   postojao pravni lijek koji bi podnositeljici zahtjeva omogućio da iznese svoje   prigovore zbog trajanja upravnih postupaka, bez obzira na to je li riječ o   pravnom lijeku za ubrzanje postupka ili zahtjevu za naknadu štete, i   zaključuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije.   102. Isto tako, u presudi Nouhaud protiv Francuske (br. 33424/96, 9. 7.   2002., stavci 44. – 45.) Sud je podsjetio, kad je riječ o jednom sudskom   postupku, da je „u odluci u presudi Giummarra i drugi protiv Francuske od   12. lipnja 2001. (br. 61166/00) donesenoj za zahtjev podnesen u kolovozu   2000. smatrao da je pravni lijek iz članka L. 781-1 zakona o pravosudnoj   organizaciji na datum 20. rujna 1999. dobio stupanj pravne sigurnosti koji je   dovoljan da se može i treba koristiti za potrebe članka 35., stavka 1.   Konvencije”. Tu je sudsku praksu potvrdilo Veliko vijeće u prethodno   navedenoj odluci u predmetu Mifsud u vezi sa zahtjevom podnesenim   2. svibnja 2000. Potrebno je napomenuti da su datumi podnošenja tih dvaju   zahtjeva Sudu znatno kasniji od datuma podnošenja ovog zahtjeva. Stoga,   kako bi u ovom predmetu zaključio da je došlo do povrede članka 13.   Konvencije kad je riječ o sudskom postupku, Sudu je dovoljno utvrditi da u   svakom slučaju na datum podnošenja zahtjeva u domaćem pravu nije   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)     postojao „djelotvoran pravni lijek” koji bi omogućio podnositeljici zahtjeva   da iznese svoje prigovore koji se odnose na trajanje tog postupka.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   103. Članak 41.Konvencije propisuje:   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje   pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud   će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   104. Podnositeljica zahtjeva traži, na ime pravedne naknade, 200.000,00   FRF za osiguranje „odvraćajućeg učinka” presude, 100.000,00 FRF na ime   nematerijalne štete, 200 000 FRF na ime pretium doloris i 50 000 FRF zbog   uzrokovanog „stresa”.   105. Vlada smatra da pravedna naknada nipošto nije kazna nametnuta   državama, nego točna naknada štete koju su pretrpjeli podnositelji zahtjeva.   Tvrdi da je zahtjev podnositeljice zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u   svakom slučaju pretjeran. Predlaže da joj se dodijeli iznos od 20.000,00 FRF   na ime nematerijalne štete.   106. Sud smatra da je podnositeljica zahtjeva sigurno pretrpjela   nematerijalnu štetu zbog trajanja prvog, drugog, trećeg i petog upravnog   postupka te trajanja građanskog postupka. Uzimajući u obzir okolnosti   predmeta i odlučujući na pravednoj osnovi u skladu s člankom 41., u tu svrhu   podnositeljici zahtjeva dodjeljuje 13.000,00 EUR (eura).   B. Troškovi i izdatci   107. Podnositeljica zahtjeva traži iznos od 10.000,00 FRF na ime   troškova nastalih pred domaćim sudovima. U vezi s troškovima nastalima   pred tijelima Konvencije, podnositeljica zahtjeva traži da Vlada preuzme   troškove u iznosu od 18.000,00 FRF „uzimajući u obzir činjenicu da svi   prigovori iz njezina početnog zahtjeva nisu uzeti u obzir”. Podnijela je kopije   dvaju računa za naknadu svojem zastupniku pred tijelima Konvencije u   ukupnom iznosu od 25.500,00 FRF koji obuhvaćaju sljedeće: 12.000,00 FRF   za podnošenje zahtjeva Komisiji, 8.500,00 za dopise i podneske dostavljene   nakon komunikacije zahtjeva Vladi i 5.000,00 FRF za očitovanja o   osnovanosti nakon dopuštenosti i zahtjeva za pravednu naknadu.   108. Vlada smatra da se iznosi koji se zahtijevaju na ime troškova nastalih   pred domaćim sudovima ne mogu dodijeliti podnositeljici zahtjeva jer se ne   odnose na trajanje postupaka. Kad je riječ o troškovima postupka pred   organima Konvencije, Vlada smatra da je iznos od 18.000,00 FRF pretjeran i     PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)   predlaže da nadoknadi jedan dio troškova koje je doista snosila podnositeljica   zahtjeva „pod uvjetom da podnese odgovarajuće popratne dokumente i da (...)   trenutačni zastupnik podnositeljice zahtjeva dokazom potkrijepi da je   podnositeljičin zastupnik ”.   109. Sud podsjeća da se troškovi nastali pred nacionalnim sudovima   mogu uzeti u obzir samo ako su nastali kako bi podnositelj zahtjeva ispravio   utvrđenu povredu Konvencije. Osim toga napominje da je u ovom predmetu   podnositeljici zahtjeva odobrena puna ili djelomična pravna pomoć za većinu   postupaka. Isto tako navodi da podnositeljica zahtjeva nije potkrijepila   dokazima navedene troškove.   110. Kad je riječ o troškovima koji se potražuju na ime postupka pred   tijelima Konvencije, podnositeljica zahtjeva, koju je zastupao g. Bernardet,   sociolog, podnijela je kopije računa za naknade koje ne podliježu porezu na   dodanu vrijednost na temelju članka 293B Općeg poreznog zakona. Sud   podsjeća da, na temelju pravila 36., stavka 4., točke (a) njegova poslovnika,   podnositelja zahtjeva može zastupati, u postupku nakon odluke o   dopuštenosti, samo odvjetnik ovlašten baviti se odvjetništvom u bilo kojoj   ugovornoj stranci. To nije slučaj g. Bernardeta. Međutim, Sud priznaje da je   podnositeljica zahtjeva morala snositi troškove za postupak pred tijelima   Konvencije, osobito prije proglašenja dopuštenosti njezina zahtjeva. Stoga   Sud odlučuje na pravednoj osnovi dodijeliti ukupan iznos od 1.000,00 EUR   za troškove koji se odnose na postupke koji su prethodili odluci o   dopuštenosti.   C. Zatezne kamate   111. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO   1. odbija prethodni prigovor Vlade   2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije kad je   riječ o trajanju četvrtog upravnog postupka   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije kad je   riječ o trajanju prvog, drugog, trećeg i petog upravnog postupka te trajanju   građanskog postupka   4. presuđuje da je došlo do povrede članka 13. Konvencije   PRESUDA LAIDIN PROTIV FRANCUSKE (BR. 2.)     5. presuđuje   (a) da tužena država treba u roku od tri mjeseca od datuma na koji presuda   postaje konačnom u skladu s člankom 44., stavkom 2. Konvencije   podnositeljici zahtjeva isplatiti sljedeće iznose:   i. 13.000,00 EUR (trinaest tisuća eura) na ime nematerijalne štete   ii. 1.000,00 EUR (tisuću eura) za troškove i izdatke   b) da se od isteka prethodno navedena tri mjeseca do namirenja na gore   navedene iznose plaća obična kamata koja je jednaka najnižoj kreditnoj   stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećana za   tri postotna boda.   6. Odbija preostali dio zahtjeva za pravičnom naknadom.   Sastavljeno na francuskom jeziku i pisano otpravljeno 7. siječnja 2003. u   skladu s člankom 77., stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   S. DOLLÉ   Tajnica   A.B. BAKA   Predsjednik