40033/07

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 40033/07)   PRESUDA   STRASBOURG   22. travnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Čiklić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Dean Spielmann,   g. Sverre Erik Jebens,   g. Giorgio Malinverni,   g. George Nicolaou, suci,   i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 25. ožujka 2010.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   40033/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 4. kolovoza 2007. hrvatska   državljanka gđa Jelena Čiklić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na   temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija").   2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.   Stažnik.   3. Dana 9. srpnja 2008. predsjednik Prvog odjela odlučio je o zahtjevu   obavijestiti Vladu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati dopuštenost i   osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositeljica zahtjeva, koja je hrvatska državljanka, rođena je 1957.   godine i živi u Zadru, u Hrvatskoj.   5. Dana 16. srpnja 1996. podnositeljica zahtjeva podnijela je Općinskom   sudu u Zadru građansku tužbu protiv tvrtke Z., kojom je osporila otkaz   ugovora o radu i zatražila isplatu zaostalih plaća.   6. Sud je održao šest ročišta, te je 10. listopada 1997. odbio tužbu.   Podnositeljica zahtjeva se žalila.   7. Dana 15. ožujka 2000. Županijski sud u Zadru ukinuo je pobijanu   presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   8. U ponovljenom postupku Općinski sud u Zadru održao je šest ročišta,   te je 16. travnja 2003. donio odluku o prekidu postupka zbog toga što je u   međuvremenu nad tuženikom otvoren stečajni postupak.   9. Dana 14. srpnja 2003. Općinski je sud utvrdio da više nije nadležan u   dotičnoj pravnoj stvari zbog otvaranja stečajnog postupka, te je predmet   ustupio Trgovačkom sudu u Zadru. Trgovački je sud održao tri ročišta, te je   1. lipnja 2004. donio presudu. Podnositeljica zahtjeva žalila se Visokom   trgovačkom sudu Republike Hrvatske.   10. Dana 3. svibnja 2006. podnositeljica zahtjeva podnijela je   Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za zaštitu prava na suđenje u   razumnom roku.   11. Dana 12. rujna 2006. Visoki trgovački sud ukinuo je prvostupanjsku   presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku   Trgovački sud u Zadru donio je presudu 6. veljače 2007., protiv koje su se   obje stranke žalile Visokom trgovačkom sudu.   12. Dana 6. ožujka 2007. Vrhovni sud utvrdio je povredu prava   podnositeljice zahtjeva na suđenje u razumnom roku, a odugovlačenja u   postupku pripisao je neučinkovitosti Općinskog suda u Zadru i Visokog   trgovačkog suda. Podnositeljici zahtjeva dosudio je naknadu u iznosu od   15.000 hrvatskih kuna, a Visokom trgovačkom sudu odredio je rok od   mjesec dana za donošenje odluke u podnositeljičinom predmetu, računajući   od dostave svoga rješenja. Odluka Vrhovnog suda dostavljena je Visokom   trgovačkom sudu u Zadru 2. srpnja 2007., iako je on već bio donio odluku u   tom predmetu (vidi stavak 11. ove presude).   13. Dana 26. rujna 2007. Visoki trgovački sud ukinuo je prvostupanjsku   presudu od 6. veljače 2007. i predmet vratio na ponovno suđenje. Dana 22.   siječnja 2009. Trgovački sud u Zadru donio je presudu protiv koje su se   obje stranke žalile Visokom trgovačkom sudu.   14. Dana 7. listopada 2009. Visoki trgovački sud u jednom je dijelu   potvrdio prvostupanjsku presudu, dok ju je u preostalom dijelu ukinuo i   predmet vratio na ponovno suđenje Trgovačkom sudu u Zadru, pred kojim   je postupak trenutačno u tijeku.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   15. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine, br. 150/05 i   16/07), koji je stupio na snagu 29. prosinca 2005., glasi kako slijedi:   III. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU   Članak 27.   "(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u   razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo,   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom   roku.   2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim   sudom Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili   Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike   Hrvatske.   (3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan."   Članak 28.   "(1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan,   odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili   obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti   primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na   suđenje u razumnom roku.   (2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana   podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.   (3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se   u roku od petnaest dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv   rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena, ali se može   pokrenuti ustavna tužba."   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   16. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da duljina građanskog   postupka nije bila u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrđenim   člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Osobito je prigovorila da iznos naknade   koja joj je dosuđena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku nije   bio primjeren, te da je sporni postupak još u tijeku. Članak 6. stavak 1.   Konvencije glasi kako slijedi:   "Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo da …   sud pravično … ispita njegov slučaj."   17. Vlada je osporila te tvrdnje.   18. Sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo 6.   studenoga 1997., dan nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na   Hrvatsku. Međutim, prilikom ocjene razumnosti vremena koje je proteklo   od toga datuma, mora se voditi računa o stanju postupka u vrijeme   ratifikacije. U vezi s time, Sud konstatira da je postupak počeo 16. srpnja   1996., te da do danas traje oko trinaest godina i pet mjeseci, na dvije razine   nadležnosti, od čega se oko godinu dana i tri mjeseca odnosi na razdoblje   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   prije ratifikacije, a više od dvanaest godina na razdoblje nakon ratifikacije   Konvencije.   A. Dopuštenost   1. Podnositeljičin status žrtve   19. Vlada je ustvrdila da je Vrhovni sud prihvatio podnositeljičin   zahtjev, utvrdio povredu njezinoga prava na suđenje u razumnom roku i   dosudio joj odgovarajuću naknadu. To znači da je povreda koja je predmet   prigovora ispravljena pred domaćim tijelima, pa je, kao posljedica toga,   podnositeljica zahtjeva izgubila status žrtve.   20. Podnositeljica zahtjeva odgovorila je da se još uvijek može smatrati   žrtvom povrede koja je predmet prigovora.   21. Sud primjećuje da je, u trenutku kad je Vrhovni sud donio svoju   odluku, postupak trajao više od devet godina na dvije razine nadležnosti   nakon ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske. Pravedna naknada koju je   Vrhovni sud dosudio ne odgovara onome što bi Sud vjerojatno bio dosudio   na temelju članka 41. Konvencije u odnosu na to isto razdoblje.   22. Dosuđena se naknada, stoga, ne može smatrati primjerenom s   obzirom na okolnosti ovoga predmeta (vidi načela utvrđena na temelju   sudske prakse Suda u predmetu Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01,   §§ 65-107, ECHR 2006-V, ili Scordino v. Italy (no. 1) [GC], br. 36813/97,   §§ 178-213, ECHR 2006-V). Stoga, u odnosu na razdoblje obuhvaćeno   utvrđenjem Vrhovnoga suda, podnositeljica zahtjeva nije izgubila status   žrtve u smislu članka 34. Konvencije.   23. Sud uz to konstatira da je postupak još uvijek u tijeku, pa je stoga   pozvan ispitati njegovu ukupnu duljinu.   2. Iscrpljenje domaćih pravnih sredstava   24. Vlada je ustvrdila da podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaća   pravna sredstva, te da je trebala podnijeti ustavnu tužbu ili još jedan zahtjev   za zaštitu prethodno spomenutoga prava višem sudu, što ona nije napravila.   25. Podnositeljica zahtjeva nije se očitovala na tu tvrdnju.   26. Sud na početku primjećuje da je podnositeljica zahtjeva iskoristila   djelotvorno domaće pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – zahtjev   za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku – te da je Vrhovni sud utvrdio   povredu tog prava u njezinome predmetu, ali joj nije dosudio odgovarajuću   naknadu. Sud ponavlja da je, u predmetima u kojima su ustavne tužbe   podnositelja zahtjeva bile odbijene, bilo potrebno provjeriti je li način na   koji je Ustavni sud tumačio i primjenjivao mjerodavne odredbe domaćega   prava doveo do posljedica koje su bile u skladu s načelima Konvencije,   tumačenima u svjetlu sudske prakse Suda. Ako odluke Ustavnoga suda nisu   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   bile u skladu s načelima Konvencije, Sud je smatrao da podnositelji zahtjeva   nisu bili obvezni podnositi dodatne ustavne tužbe, jer bi to značilo da se   preširoko tumače njihove dužnosti prema članku 35. stavku 1. Konvencije   (vidi, na primjer, Kozlica v. Croatia, br. 29182/03, §§ 23 i 28, 2. studenoga   2006.).   27. Sud smatra da se to razmišljanje s jednakom snagom može   primijeniti i u okolnostima ovoga predmeta. To je zbog toga što se, s   obzirom na gornji zaključak da je podnositeljica zahtjeva još uvijek žrtva   povrede na koju ukazuje, ne može reći da je način na koji je Vrhovni sud   tumačio i primijenio mjerodavne odredbe domaćega prava doveo do   posljedica koje su bile u skladu s načelima Konvencije.   28. Iz toga slijedi da se Vladin prigovor glede iscrpljenja domaćih   pravnih sredstava mora odbiti.   3. Zaključak   29. Sud smatra da ovaj prigovor nije očito neosnovan u smislu članka   35. stavka 3. Konvencije. Uz to konstatira da on nije neosnovan ni po kojoj   drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   30. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da je duljina građanskog   postupka bila prekomjerna zbog neučinkovitosti domaćih sudova, a posebno   s obzirom na posebnu revnost koja se zahtijeva u slučaju radnih sporova.   31. Vlada je prihvatila da je, s obzirom na utvrđenja Vrhovnoga suda,   postupak trajao nerazumno dugo, te da Visoki trgovački sud nije poštivao   rok koji mu je odredio Vrhovni sud.   32. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u   svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterije: složenost   predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, te važnost   onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, između   mnogih drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, § 43,   ECHR 2000-VII).   33. Sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da je postupak trajao   nerazumno dugo, te da je odugovlačenja u postupku pripisao   neučinkovitosti Općinskog suda u Zadru i Visokog trgovačkog suda. Sud ne   vidi razloga presuditi drukčije jer je često utvrđivao povrede članka 6.   stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se otvarala pitanja slična   pitanjima iz ovoga predmeta (vidi, na primjer, Skokandić v. Croatia,   br. 43714/02, 31. srpnja 2007.; Balen v. Croatia, br. 43429/05, 25. listopada   2007.; te Brajović-Bratanović v. Croatia, br. 9224/06, 9. listopada 2008.).   To znači da je duljina postupka bila prekomjerna i da zahtjev "razumnoga   roka" nije bio ispunjen već u razdoblju koje je bilo podvrgnuto   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   preispitivanju Vrhovnoga suda. To je svojstvo zadržala i tijekom naknadnog   razdoblja od oko dvije godine i deset mjeseci nakon donošenja presude   Vrhovnoga suda, jer je postupak još u tijeku.   34. U svjetlu prethodno iznesenoga, Sud smatra da je došlo do povrede   članka 6. stavka 1. Konvencije.   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   35. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje   pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu,   Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   36. Podnositeljica zahtjeva potražuje 23.943,66 eura (EUR) na ime   materijalne štete, te 21.126,76 eura (EUR) na ime nematerijalne štete.   37. Vlada je ta potraživanja smatrala prekomjernima i neosnovanima.   38. Sud ne razabire nikakve uzročne veze između utvrđene povrede i   navodne materijalne štete; stoga odbija taj zahtjev. S druge strane,   podnositeljici zahtjeva dosuđuje 2.600 EUR na ime nematerijalne štete.   B. Troškovi i izdaci   39. Podnositeljica zahtjeva potražuje 29,57 EUR za poštanske troškove,   kao i neutvrđeni iznos za troškove prevođenja i umnožavanja dokumenata,   te za pravno zastupanje pred domaćim sudovima.   40. Vlada je osporila to potraživanje.   41. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni   stvarno i nužno nastali, te da su s obzirom na visinu razumni. Budući da je   podnositeljičin zahtjev Vrhovnom sudu u biti imao za cilj ispraviti povredu   Konvencije na koju se poziva pred Sudom, troškovi nastali u vezi s tim   pravnim sredstvom mogu se uzeti u obzir u ocjeni zahtjeva za naknadu   troškova (vidi Scordino, prethodno citirano, § 28; te Medić v. Croatia, br.   49916/07, § 50, 26. ožujka 2009.). U ovome predmetu, uzevši u obzir   informacije koje ima i prethodno navedene kriterije, Sud podnositeljici   zahtjeva dosuđuje iznos od 50 EUR za troškove i izdatke u domaćem   postupku, te 500 EUR za troškove i izdatke u postupku pred Sudom,   uvećanih za sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva na taj iznos mogli   zaračunati.   PRESUDA ČIKLIĆ PROTIV HRVATSKE   C. Zatezna kamata   42. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava zahtjev dopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositeljici zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, sljedeće iznose koje je potrebno preračunati u   hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja   (i) 2.600 EUR (dvije tisuće i šeststo eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 550 EUR (petsto pedeset eura) na ime troškova i izdataka;   (iii) sve poreze koji bi se podnositeljici zahtjeva mogli zaračunati na   prethodno spomenute iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   naprijed navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   4. odbija ostatak zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   22. travnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik