41075/02

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET PITRA PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br.41075/02)   PRESUDA   STRASBOURG   16. lipnja 2005.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   § 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA PITRA PROTIV HRVATSKE   U predmetu Pitra protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   L.LOUCAIDES,   F. TULKENS,   P. LORENZEN,   gđa N. VAJIĆ,   gđa S. BOTOUCHAROVA   g.   A. KOVLER, suci,   i gđa. S. NIELSEN, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 26. svibnja 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je donesena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 41075/02) protiv   Republike Hrvatske kojeg je hrvatska državljanka gđa. Ljiljana Pitra ("podnositeljica   zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i   temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 29. listopada 2002. godine.   2. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa L. Lukina-Karajković.   3. Dana 7. travnja 2004. godine Sud je odlučio obavijestiti Vladu o prigovoru koji se   odnosi na duljinu postupka. Primjenjujući članak 29. stavak 3. Konvencije odlučio je   istovremeno odlučiti o osnovanosti i dopuštenosti zahtjeva.   ČINJENICE   OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositeljica zahtjeva je rođena 1956. godine i živi u Osijeku.   5. Dana 15. siječnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva dobila je otkaz sa svog posla na   Poljoprivrednom fakultetu („Fakultet“). Odluka je imala retroaktivni učinak s 27. studenim   1995. godine.   6. Dana 17. siječnja 1997. godine podnositeljica zahtjeva je pokrenula građanski   postupak pobijajući zakonitost odluke Fakulteta. Tvrdila je da nikad nije vraćena na posao,   kako je to bilo naređeno pravomoćnom odlukom u postupku koji je bila prethodno pokrenula   protiv Fakulteta, te da stoga nije mogla biti otpuštena.   7. Dana 12. srpnja 1999. godine Općinski sud u Osijeku presudio je u korist   podnositeljice zahtjeva, naredivši Fakultetu da je vrati na posao.   8. Po žalbi Fakulteta, Županijski sud u Osijeku potvrdio je 28. listopada 1999. godine   prvostupanjsku presudu.   9. Fakultet je nakon toga podnio reviziju. Dana 3. svibnja 2000. godine Vrhovni je sud   Republike Hrvatske preinačio prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku i odbio zahtjev   podnositeljice zahtjeva. Vrhovni je sud utvrdio da Fakultet nije imao nikakvu vratiti   podnositeljicu zahtjeva na posao te da je stoga njegova odluka bila u skladu sa primjenjivim   pravom.   10. Dana 28. kolovoza 2000. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tužbu   Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdila je da je presuda Vrhovnoga suda povrijedila   PRESUDA PITRA PROTIV HRVATSKE   njeno ustavno pravo na rad, vladavinu prava te obvezu sudova da sude na temelju zakona i   Ustava.   11. Dana 24. ožujka 2004. godine Ustavni je sud odbio njenu ustavnu tužbu ne našavši   nikakve povrede navedenih ustavnih prava.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE KOJA SE ODNOSI   NA DULJINU POSTUPKA   12. Podnositeljica zahtjeva je prigovorila da je duljina postupka bila nesukladna sa   zahtjevom „razumnog roka“ iz članka 6, stavka 1 Konvencije, čija odredba glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   A. Dopuštenost   13.   Sud primijećuje kako ovaj zahtjev nije očigledno nedopušten u smislu članka   35. stavka 3. Konvencije. Također primjećuje da nije nedopušten niti po jednoj drugo osnovi.   Stoga ga treba proglasiti dopuštenim.   B. Osnovanost   14. Podnositeljica zahtjeva je ustvrdila da je postupak trajao nerazumno dugo.   15. Vlada je osporila tu tvrdnju. Ustvrdili su da su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi   postupali brzo te da je postupak pred Ustavnim sudom bio dugotrajniji zbog priliva ustavnih   tužbi podnesenih tom sudu svake godine.   1. Razdoblje koje treba uzeti u obzir   16. Postupak o kojem se radi počeo je 17. siječnja 1997. godine, a završio 24. ožujka   2004. godine odlukom Ustavnoga suda. Tako je trajao 7 godina, 2 mjeseca i 7 dana.   17. Razdoblje koje treba uzeti u obzir započelo je 6. studenoga 1997. godine, nakon   stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Slijedi da u nadležnost suda ratione   temporis ulazi razdoblje od 6 godina, 4 mjeseca i 18 dana.   2. Razumnost duljine postupka   18. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupak mora ocijeniti u svjetlu okolnosti   predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva   i mjerodavnih vlasti kao i važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u   sporu (vidi, između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC] , br.   30979/96, § 43., ECHR 2000-VII). Sud nadalje ponavlja kako je u radnim sporovima   potrebna posebna revnost (vidi presudu Ruotolo v. Italy od 27. veljače 1992., Serija A br. 230-   D, str. 39, §17).   PRESUDA PITRA PROTIV HRVATSKE   19. Glede složenosti predmeta vlada je ustvrdila da je postupak bio nešto složen.   Međutim, na temelju informacija koje ima, Sud smatra da postupak o kojem se radi nije bio   tako složen da bi to opravdalo njegov produljeni karakter.   20. Glede ponašanja podnositeljice zahtjeva, Sud primijećuje da Vlada nije ustvrdila da bi   podnositeljica zahtjeva doprinijela duljini građanskog postupka. Sud nema razloga smatrati   drugačije.   21. Glede ponašanja domaćih vlasti, Sud primijećuje da iako su sudovi nižeg stupnja i   Vrhovni sud postupali bez nerazumnog odugovlačenja, predmet podnositeljice zahtjeva bio je   u postupku samo pred Ustavnim sudom oko tri i pol godine. Tijekom tog vremena taj sud nije   poduzeo niti jednu postupovnu radnju.   22. Vlada je nadalje tvrdila da je radno opterećenje Ustavnog suda znatno poraslo u to   vrijeme i da je morao ispitati ustavnost određenih zakona od velike političke i društvene   važnosti. U svezi s time Sud podsjeća da države ugovornice imaju obvezu organizirati svoje   pravne sustave na takav način da njihovi sudovi svima mogu jamčiti pravo dobiti konačnu   odluku u sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze u razumnom roku (vidi   između ostalih izvora, predmet Kind v. Germany, br. 44324/98, §52, 20. veljače 2003.).   Svjestan je, međutim, da se ta obveza ne može na isti način tumačiti za Ustavni sud kao za   redovni sud. Uloga Ustavnoga suda kao čuvara Ustava čini ponekad osobito potrebnim da on   uzme u obzir neka druga razmatranja, osim pukog kronološkog reda po kojem se predmet   stavljaju na popis, kao što je narav predmeta i njegova važnost u političkom i društvenom   smislu (vidi presudu Sussmann v. Germany od 16. rujna 1996. godine, Reports of Judgments   and Decisions 1996-Iv, str. 1174, §56).   23. U ovome predmetu Vlada nije ustvrdila da bi postojale bilo kakve posebne okolnosti   koje bi bile razlogom da Ustavni sud odgodi svoju odluku. Općenito radno preopterećenje nije   nikakvo opravdanje za nerazumne odgode, a ostala događanja u društvu mogla su samo imati   drugorazrednu ulogu u ovome predmetu (vidi, mutatis mutandis presudu Pammel v. Germany   od 1. srpnja 1997, Reports 1997-IV, str. 1112, §§ 69-71). Vladinu tvrdnju u tom smislu stoga   treba odbiti.   24. U svjetlu naprijed navedenog, Sud smatra da je duljina postupka u ovome predmetu   bila prekomjerna i nije ispunila uvjet razumnoga roka (vidi, npr. predmet Diaz Aparicio v.   Spain, br. 49468/99+, §§ 21-22, 11. listopad 12001).   25. Stoga je došlo do povrede članka 6, stavka 1 Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE KOJA SE ODNOSI   NA KOREKTNOST POSTUPKA   26. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je i da je presuda Vrhovnoga suda bila   pogrešna. Pozvala se na članak 6. stavak 1. Konvencije.   27. S tim u svezi, Sud podsjeća da je prema članku 19. Konvencije njegova dužnost   osigurati poštivanje obveza koje su preuzele države ugovornice u Konvenciji. Posebice, nije   njegova funkcija baviti se činjeničnim ili pravnim pogreškama koje je navodno počinio   nacionalni sud, osim ukoliko bi mogle povrijediti prava i slobode zaštićene Konvencijom   (vidi presudu Schenk v. Switzerland od 12. srpnja 1988. , SEries A br. 140, str. 29, §45).   28. Istina je da se u ovome predmetu podnositeljica zahtjeva pozvala na članak 6.   Konvencije. Međutim, Sud primijećuje da je podnositeljica zahtjeva imala na raspolaganju   kontradiktorni postupak i da je mogla podnositi argumente koje je smatrala relevantnima za   svoj predmet u raznim fazama tog postupka. Štoviše, Sud nalazi da ništa u spisu predmeta ne   ukazuje da bi odluke nacionalnih sudova bile arbitrarne ili da je postupak na neki drugi način   bio nekorektan i da bi predstavljao povredu članka 6. §1.   PRESUDA PITRA PROTIV HRVATSKE   29. Slijedi da je ovaj prigovor očito neosnovan i treba biti odbijen na temelju članka   35. stavaka 3. i 4. Konvencije.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   30. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   31. Podnositeljica zahtjeva je zatražila naknadu materijalne štete jednaku plaći koju bi   zaradila da nije dobila otkaz. Nije zatražila nikakvu nematerijalnu štetu.   32. Vlada je ustvrdila da nije bilo uzročne veze između duljine postupka i navodno   izgubljene zarade podnositeljice zahtjeva.   33. Sud smatra da nema uzročne veze između materijalne štete koja se potražuje i   utvrđene povrede. Stoga s tog osnova ništa nije dosuđeno.   B. Troškovi i izdaci   34. Podnositeljica zahtjeva nije postavila nikakav zahtjev u odnosu na troškove i izdatke.   Stoga s tog osnova ništa nije dosuđeno.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava prigovor koji se odnosi na prekomjernu duljinu postupka dopuštenim, a   preostali dio zahtjeva nedopuštenim;   2. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   3. odbija zahtjeva podnositeljice zahtjeva za pravednom naknadom.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 16. lipnja 2005. u   skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Soren NIELSEN   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik