42998/08

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET HADŽI PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 42998/08)   PRESUDA   STRASBOURG   1. srpnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   U predmetu Hadži protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Dean Spielmann,   g. Sverre Erik Jebens,   g. Giorgio Malinverni,   g. George Nicolaou, suci,   i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 10. lipnja 2010. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   42998/08) protiv Republike Hrvatske što ga je 26. srpnja 2008. godine   hrvatski državljanin g. Đerđet Hadži ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu   na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih   sloboda ("Konvencija").   2. Podnositelja zahtjeva zastupao je g. D. Omrčen, odvjetnik iz Osijeka.   Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š. Stažnik.   3. Dana 20. svibnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je   Vladu obavijestiti o prigovorima koji se tiču prava podnositelja zahtjeva na   osobnu slobodu, o prigovoru protiv postupka koji se tiče zakonitosti   njegovog pritvora i o prigovoru o nepostojanju djelotvornoga pravnog   sredstva. Odlučeno je i ispitati osnovanost zahtjeva istovremeno kad i   dopuštenost (članak 29., stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1985. godine i živi u Osijeku.   5. Dana 19. runa 2007. godine podnositelj zahtjeva optužen je pred   Općinskim sudom u Osijeku za tešku krađu. Dana 6. prosinca 2007. godine   Općinski sud u Osijeku imenovao je D. Omrčena braniteljem podnositelja   zahtjeva.   6. Dana 12. prosinca 2007. godine Općinski sud u Osijeku odredio je   pritvor podnositelju zahtjeva u vezi s kaznenim postupkom pokrenutim   protiv njega. Relevantni dio odluke glasi kako slijedi:   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   “…, okr. Đerđet Hađi se u konkretnom slučaju tereti da je u periodu od 17. prosinca   2006. godine do 27. kolovoza 2007. godine, u 15 navrata, počinio jedno produljeno   kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. t. 1. KZ-a.   Imajući u vidu da se okr. Đerđet Hađi tereti za počinjenje produljenog kaznenog   djela teške krađe, počinjenog u vremenskom kontinuitetu u trajanju od 8 mjeseci, da   je prema podacima kaznene evidencije do sada osuđivan zbog istovrsnog kaznenog   djela iz čl. 217. KZ-a, kao I da je okrivljenik bez prihoda i imovine, ovosudno vijeće   nalazi da su to okolnosti koje u svojoj ukupnosti opravdavaju bojazan da bi boravkom   na slobodi mogao ponovno počiniti isto ili slično kazneno djelo, zbog čega je   opravdano određivanje pritvora iz zakonske osnove čl. 102. st. 1. t. 3. ZKP-a.”   7. Podnositelj zahtjeva je uhićen te je ostao u pritvoru do 14. prosinca   2007. godine. Uložio je žalbu protiv odluke od 12. prosinca 2007. godine.   Dana 27. prosinca 2007. godine Županijski sud u Osijeku prihvatio je žalbu   podnositelja zahtjeva i ukinuo odluku od 12. prosinca 2007. godine, ali   podnositelju zahtjeva nije ukinuo pritvor.   Izreka odluke glasi kako slijedi:   “Prihvaća se žalba okr. Đerđet Hađia, ukida se rješenje prvostupanjskog suda (ali   ne i pritvor), te se predmet upućuje tome sudu na ponovno odlučivanje.”   Relevantni dio obrazloženja glasi kako slijedi:   Žalba je osnovana.   Osnovano u žalbi ističe žalitelj (okr. Đerđet Hađi) da je pobijano rješenje donijeto   uz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl. 105. st. 1.   ZKP. Naime, u razlozima pobijanog rješenja se navodi da je sjednica vijeća na kojoj   se, nakon prodaje optužnice, odlučivalo o određivanju pritvora, održana u odsutnosti   odvjetnika D.O., branitelja po službenoj dužnosti okr. Đerđet Hađia, shodno st. 2. čl.   105. ZKP. Međutim, žalitelj u žalbi dovodi u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda   da je branitelj po službenoj dužnosti okrivljenika uredno pozvan na sjednicu vijeća, na   koju je morao biti pozvan shodno st. 1. čl. 105. ZKP. To zbog toga što žalitelj u žalbi   ističe da rješenje kojim je postavljen D.O., odvjetnik iz Osijeka, za branitelja po   službenoj dužnosti shodno čl. 65. st. 2. ZKP, imenovani odvjetnik uopće nije primio   do održavanja sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora dana 12.   prosinca 2007. godine, sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora   dana 12. prosinca 2007. godine, a da branitelj po službenoj dužnosti nije niti uredno   pozvan na tu sjednicu vijeća. Pri tome žalitelj u žalbi ističe da je poziv za sjednicu   vijeća branitelju po službenoj dužnosti upućen putem telefaksa dana 12. prosinca   2007. godine 10,55 sati, a uz žalbu prilaže presliku zapisniku o glavnoj raspravi kod   Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 12. prosinca 2007. godine u spisu broj P-   1831/00, da je pred tim sudom bio nazočan na glavnoj raspravi od 9,30 do 10,30, pa   da obzirom na vrijeme održavanja sjednice vijeća u 13,00 sati toga dana, nije uredno   pozvan branitelj po službenoj dužnosti na sjednicu vijeća.   Kraj takvog stanja stvari da branitelj po službenoj dužnosti nije uredno pozvan na   sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o određivanju pritvora, a morao je biti pozvan   shodno st. 1. čl. 105. ZKP, tako da poziv za sjednicu vijeća primi pravodobno da na   istu može pristupiti, povrijeđeno je pravo obrane okrivljenika da ga na sjednici vijeća   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   na kojoj se odlučuje o određivanju pritvora brani branitelj po službenoj dužnosti, koji   može biti samo odvjetnik, a to je moglo utjecati na odluku o pritvoru, pa je na taj   način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u vezi čl.   105. st. 1. ZKP.   Pri tome je za ukazati da ni činjenično stanje glede važan činjenice da li je odvjetnik   koji je postavljen za branitelja po službenoj dužnosti i da li je uredno pozvan na   sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o pritvoru, za sada se ne bi moglo prihvatiti kao   pravilno i potpuno utvrđeno, obzirom na naprijed navedene razloge.   Prvostupanjski sud će kod ponovnog odlučivanja utvrditi da li je odvjetnik D.O. iz   Osijeka i kada primio rješenje kojim je postavljen za branitelj po službenoj dužnosti, a   potom će branitelja okrivljenika uredno pozvati na ponovnu sjednicu vijeća na kojoj   će se odlučivati o eventualnoj primjeni mjere pritvora.   Slijedom rečenog valjalo je prihvatiti žalbu okr. Đerđeta Hađia, ukinuti pobijano   rješenje (ali ne i pritvor) i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno   odlučivanje (čl. 398. st. 3. ZKP).   8. Dana 2. siječnja 2008. godine Općinski sud u Osijeku odredio je   pritvor podnositelju zahtjeva na temelju članka 102., stavka 1. (3.) Zakona o   kaznenom postupku. Dana 11. siječnja 2008. godine Županijski sud u   Osijeku odbio je žalbu koju je uložio podnositelj zahtjeva.   9. Dana 15. siječnja 2008. godine podnositelj zahtjeva je podnio   ustavnu tužbu protiv odluke od 27. prosinca 2007. godine, tvrdeći da, iako   je odluka o njegovom pritvoru bila ukinuta, njegov pritvor nije ukinut.   10. Dana 30. siječnja 2008. godine Općinski sud u Osijeku odbio je   optužbu protiv podnositelja zahtjeva jer je državno odvjetništvo odustalo od   kaznenog progona s obzirom da nije bilo dokaza da je podnositelj zahtjeva   počinio kazneno djelo o kojemu je riječ. Istoga datuma isti je sud ukinuo   pritvor podnositelja zahtjeva te je podnositelj zahtjeva odmah pušten.   11. Dana 18. veljače 2008. godine Ustavni sud Republike Hrvatske   utvrdio je da je ustavna tužba podnositelja zahtjeva od 15. siječnja 2008.   godine nedopuštena s osnova što pobijana odluka više nije na snazi, jer je u   međuvremenu dana 2. siječnja 2008. godine Općinski sud u Osijeku donio   novu odluku kojom je određen pritvor podnositelju zahtjeva. Relevantni dio   rješenja glasi kako slijedi:   “5. … Ustavni sud je tijekom ustavnosudskog postupka utvrdio da je Općinski sud u   Osijeku u ponovnom postupku donio rješenje donio novo rješenje pod brojem: Kv-   544/07-22 (K-688/07-22) od 2. siječnja 2008. godine o određivanju pritvora   podnositelju ustavne tužbe.   6. Budući da je podnositelju novim rješenjem određen pritvor te da je njime faktički   stavljeno izvan snage osporavano rješenje, u trenutku odlučivanja o ustavnoj tužbi   podnositelja prestale su postojati pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.”   12. Neutvrđenog datuma podnositelj zahtjeva podnio je građansku tužbu   protiv države Općinskom sudu u Osijeku, tražeći 23.500 hrvatskih kuna   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   (HRK) na ime naknade štete koju je pretrpio zbog svog „neosnovanog“   pritvora. Dana 17. studenog 2008. godine Općinski sud je prihvatio tužbeni   zahtjev i podnositelju zahtjeva dosudio 16.400 HRK. Neutvrđenog datuma,   Državno odvjetništvo uložilo je žalbu te je žalbeni postupak sada u tijeku.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   13. Članak 62., stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne   novine, br. 29/2002), glasi kako slijedi:   “1. Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je   pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne   (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o   njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela,   povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom   zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu:   ustavno pravo)..”.   14. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (Narodne   novine, br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002 i 62/2003,   178/2004 i 115/2006) glase kako slijedi:   Članak 18.   “...   (4) U vijeću sastavljenom od tri suca općinski sudovi donose odluke izvan glavne   rasprave.“   8. Općenite odredbe o pritvoru   Članak 101.   „(1) Pritvor može biti određen samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom   mjerom.   (2) Čim prestanu razlozi zbog kojih je pritvor određen, pritvor se mora ukinuti i   pritvorenika pustiti na slobodu.   (3) Pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovu trajanju, vodit će se računa o   razmjeru između težine počinjenoga kaznenog djela, kazne koja se…. može očekivati u   postupku i potrebe određivanja i trajanja pritvora.   (4) Sudbena tijela pred kojima se vodi postupak postupat će u predmetima u kojima je   određen pritvor posebno žurno, te po službenoj dužnosti paziti jesu li prestali razlozi i   zakonski uvjeti za pritvor i u tom slučaju ga odmah ukinuti.“   9. Osnove za određivanje pritvora   Članak 102.   „(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor   se protiv te osobe može odrediti:   …..   3. ako osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo…“   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   10. Rješenje o određivanju pritvora   Članak 103.   (1) Pritvor se određuje pisanim rješenjem nadležne sudbene vlasti.   ...”   11. Sudbena vlast nadležna za određivanje i ukidanje pritvora   Članak 104.   “...   (3) Nakon podnošenja optužnice…..pritvor određuje, produljuje i ukida sudsko vijeće   iz članka 18. stavka 4., odnosno članka 20. stavka 2. ovoga Zakona. Za trajanja glavne   rasprave……..pritvor određuje, produljuje i ukida vijeće ili sudac pojedinac pred   kojim se rasprava vodi.   ...”   Članak 105   “(1) Na sjednicu vijeća…….na kojoj se nakon predaje optužnice ispituje postoje li   razlozi za pritvor, odnosno na kojoj se odlučuje o određivanju, ukidanju ili   produljenju pritvora….   ...”   Članak 107   “...   (2) Nakon podnošenja optužnice….[sudsko] vijeće…. svaka će dva mjeseca…..   ispitivati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu mjere pritvora…”   Članak 367., stavak 1. taksativno navodi bitne povrede odredbi   kaznenog postupka.   Članak 398   “...   (3) Rješavajući o žalbi [protiv rješenja], sud može rješenjem odbaciti žalbu kao   nepravodobnu ili kao nedopuštenu, odbiti žalbu kao neosnovanu ili prihvatiti žalbu i   rješenje preinačiti ili ukinuti i prema potrebi predmet uputiti na ponovno odlučivanje.   ...”   Članak 480.   „Pravo na naknadu štete pripada i osobi:   1. koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak   obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena   optužbe, ili je optužba odbijena.   ...”   15. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne   novine, br. 35/2005 i 42/2008) glase kako slijedi:   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   Članak 19.   (1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod   pretpostavkama utvrđenim zakonom.   (2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život,   tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i   obiteljskog života, slobodu i dr.   ...”   Članak 1046.   Šteta je …..povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).   16. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br.   53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03) glase kako slijedi:   „Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije   podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno   rješenje spora.   ….   Ako zahtjev…ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca   od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.   ...”   PRAVO   I. NAVODNE POVREDE ČLANKA 5., STAVKA 1. KONVENCIJE   17. Podnositelj zahtjeva prigovara da je bio pritvoren od 27. prosinca   2007. godine do 2. siječnja 2008. godine bez bilo kakvog rješenja kojom bi   bio određen njegov pritvor i da je njegov pritvor tijekom toga razdoblja bio   nezakonit. Pozvao se na članka 5., stavak 1. Konvencije koji glasi kako   slijedi:   1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode,   osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:   a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;   b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog rješenja   radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;   c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad   postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je   to nužno radi sprječavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;   d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora   ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;   e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprječavanja širenja zaraznih   bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;   f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da   neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili   izručenja.   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   A. Dopuštenost   18. Vlada tvrdi da podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaća pravna   sredstva. Nakon oduke Općinskog suda kojom je odbijena optužba protiv   njega, podnositelj zahtjeva mogao je tražiti naknadu štete na temelju članka   480. Zakona o kaznenom postupku, što je on učinio te je donesena   prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen njegov tužbeni zahtjev.   Postupak je sada u tijeku pred žalbenim sudom.   19. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je iscrpio sva dostupna pravna sredstva.   20. Sud primjećuje kako je istina da podnositelj zahtjeva ima pravo   tražiti naknadu štete na temelju članka 480. Zakona o kaznenom postupku u   vezi s činjenicom da je bio u pritvoru, a da je optužba protiv njega   pravomoćno odbijena. Međutim, ta osnova za naknadu štete ne odgovara   prigovoru podnositelja zahtjeva na temelju članka 5., stavka 1. Sud   primjećuje da se prigovor podnositelja zahtjeva koji je pred njim tiče   činjenice da je bio pritvoren od 27. prosinca 2007. godine do 2. siječnja   2008. godine usprkos toga što je Županijski sud ukinuo odluku Općinskog   suda u Osijeku od 12. prosinca 2007. godine kojom mu je bio određen   pritvor. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, on je od 27. prosinca 2007.   godine do 2. siječnja 2008. godine bio pritvoren bez valjanog rješenja kojim   bi mu bio određen pritvor. Ovaj je prigovor bitno različit od osnova zahtjeva   podnositelja zahtjeva za naknadu štete povodom kojega je sada postupak u   tijeku pred domaćim sudovima, te se ne može ispraviti u tom postupku. Sud   stoga zaključuje da Vladin prigovor treba odbaciti.   21. Sud nadalje smatra da prigovor podnositelja zahtjeva nije očigledno   neosnovan u smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nije nedopušten s bilo   koje druge osnove. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   22. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je bio pritvoren od 27. prosinca 2007.   godine do 2. siječnja 2008. godine bez bilo kakvog rješenja o njegovom   pritvoru. To je bilo tako zato što je žalbeni sud dana 27. prosinca 2007   godine ukinuo prvotno rješenje kojim mu je bio određen pritvor od 12.   prosinca 2007. godine i stoga ono više nije bilo na snazi. Međutim, žalbeni   sud, koji je ukinuo rješenje o određivanju pritvora, a koji mu zapravo nije   sâm odredio pritvor, ipak je propustio ukinuti pritvor.   23. Vlada tvrdi da je pritvor podnositelju zahtjeva bio određen odlukom   Općinskog suda u Osijeku od 12. prosinca 2007. godine s osnova da je   postojala opasnost da bi se on mogao skrivati. Ova je odluka ukinuta po   žalbi iz strogo formalnih razloga, naime, branitelj podnositelja zahtjeva nije   bio uredno pozvan na sjednicu vijeća na kojoj se odlučivalo o pritvoru   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   podnositelja zahtjeva. Ovaj postupovni nedostatak nije predstavljao veliku i   očitu nepravilnost.   (b) Ocjena Suda   (a) Opća načela   24. Sud je postavio načela mjerodavna za ispitivanje prigovora   podnositelja zahtjeva na temelju članka 5., stavka 1. Konvencije u presudi   Mooren (vidi predmet Mooren v. Germany [GC], no. 11364/03,   ECHR 2009-...). Mjerodavni odlomci glase kako slijedi:   (i) Sažeto ponavljanje mjerodavnih načela   72. Kad se radi o „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje je li bio poštivan   „zakonom propisani postupak“, Konvencija u biti upućuje na nacionalno pravo i   postavlja obvezu da pritvor bude u skladu s njegovim materijalnim i postupovnim   pravilima. Poštivanje nacionalnog prava nije, međutim, dostatno: članak 5., stavak 1. uz   to traži da svako lišenje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od   arbitrarnosti (vidi inter alia, predmete Erkalo v. the Netherlands, 2. rujna 1998., stavak   52, Reports of Judgments and Decisions 1998-VI; Steel and Others v. the United   Kingdom, 23. rujna 1998., stavak 54., Reports 1998-VII i Saadi v. the United Kingdom   [GC], br. 13229/03, stavak 67., ECHR 2008-...). Sud nadalje mora utvrditi s tim u vezi   poštuje li samo domaće pravo Konvenciju, uključujući opća načela izražena ili koja su   njome implicirana, osobito načelo pravne sigurnosti (usporedi predmete Baranowski v.   Poland, br. 28358/95, stavci 51.-52., ECHR 2000-III; Ječius v. Lithuania, br. 34578/97,   stavak 56., ECHR 2000-IX i Nasrulloyev v. Russia, br. 656/06, stavak 71., 11, listopada   2007.).   (α) Načela koja se primjenjuju na ispitivanje poštivanja domaćega prava   73. Iako je u prvome redu na domaćim vlastima, i to sudovima, tumačiti i   primjenjivati domaće pravo, nepoštivanje domaćeg prava povlači za sobom, na temelju   članka 5., stavka 1., povredu Konvencije i Sud stoga može i treba preispitati je li bilo   poštivano to pravo Benham v. the United Kingdom, 10. lipnja 1996., stavak 41., Reports   1996-III; Baranowski, stavak 50.; Ječius, stavak 68 i Ladent v. Poland, br. 11036/03,   stavak 47., ECHR 2008-... (izvaci)).   74. Međutim, Sud je pojasnio, osobito u svojoj novijoj sudskoj praksi, da svaki   nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje pritvor ne čini sam taj pritvor kao   takav nezakonitim u smislu članka 5., stavka 1. Razdoblje pritvora je, u načelu,   „zakonito“ ako se osniva na sudskom rješenju. Naknadno utvrđenje od strane domaćeg   suda da je niži sud pogriješio na temelju domaćeg prava kad je donio to rješenje neće   nužno retroaktivno utjecati na valjanost razdoblja pritvora u međuvremenu (vidi, inter   alia, naprijed citirane predmete Benham, stavak 42; Douiyeb v. the Netherlands [GC],   br. 31464/96, stavak 45., 4. kolovoza 1999.; Minjat v. Switzerland, br. 38223/97, stavak   41., 28. listopada 2003. i Khudoyorov v. Russia, br. 6847/02, stavak 128., ECHR   2005-X (izvaci)).   75. U svojoj novijoj sudskoj praksi Sud je, pozivajući se na usporedivo razlikovanje   koje čini englesko pravo (usporedi naprijed citirani predmet stavak 43.-46. i Lloyd and   Others v. the United Kingdom, br. 29798/96 i drugi, stavak 102., 105. et seq., 1. ožujka   2005.), dalje konkretno odredio okolnosti u kojima je pritvor ostao zakonit u   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE   navedenom razdoblju u svrhu članka 5., stavka 1.: Za ocjenu poštivanja članka 5.,   stavka 1. Konvencije treba učiniti osnovno razlikovanje između ex facie nevaljanih   rješenja kojima se određuje pritvor – na primjer onih koje je donio sud u prekoračenju   svoje nadležnosti – (vidi premet Marturana v. Italy, br. 63154/00, stavak 78., 4. ožujka   2008.) ili onih u kojima zainteresirana stranka nije dobila propisnu obavijest o ročištu   (vidi naprijed citirane predmete Khudoyorov, stavak 129 i Liu v. Russia, br. 42086/05,   stavak 79., 6. prosinca 2007.) – i rješenja o određivanju pritvora koja su prima facie   valjana i izvršiva, osim i dok ih ne ukine viši sud (ibid.). Rješenje o određivanju mora   se smatrati ex faice nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja “veliku i očitu   nepravilnost” u iznimnom smislu naznačenom u sudskoj praksi Suda (usporedi naprijed   citirani predmet Liu, stavak 81.; Garabayev v. Russia, br. 38411/02, § 89, 7. lipnja   2007., ECHR 2007-... (izvaci) i Marturana, stavak 79.). Stoga, osim ako ne   predstavljaju veliku i očitu nepravilnost, nedostatke rješenja kojima je određen pritvor   mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u tijeku sudskog preispitivanja postupka.   (β) Tražena kvaliteta domaćeg prava   76. Sud, štoviše, mora utvrditi poštuje li samo domaće pravo Konvenciju,   uključujući opća načela izražena u njoj ili njome implicirana . Što se tiče ove zadnje   točke, Sud naglašava da je, što se tiče lišenja slobode, od osobite važnosti opće načelo   pravne sigurnosti (vidi naprijed citirani predmet Baranowski, stavak 51.-52.; Ječius,   stavak 56. i Khudoyorov, stavak 125.). Kad navodi da svako lišenje slobode mora biti   „zakonito“ i određeno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“, članak 5., stavak   1. ne upućuje tek natrag na domaće pravo; kao i izrazi „u skladu sa zakonom“ i   „propisano zakonom“, u drugim stavcima članaka 8. do 11., on se također odnosi na   „kvalitetu prava“, tražeći da bude u skladu s vladavinom prava, konceptom sadržanim u   svim člancima Konvencije. „Kvaliteta prava“ u tom smislu podrazumijeva da kad   nacionalno pravo dozvoljava lišenje slobode, ono mora biti dovoljno pristupačno,   precizno i predvidljivo u svojoj primjeni, kako bi se izbjegao rizik arbitrarnosti (vidi   predmete Amuur v. France, 25. lipnja 1996., stavak 50., Reports 1996-III I naprijed   citirani predmet Nasrulloyev, stavak 71.).   (γ) Načela koja se primjenjuju na pojam arbitrarnog pritvora   77. Niti jedan pritvor koji je arbitraran ne može biti u skladu s člankom 5., stavkom   1., pojam „arbitrarnosti“ u ovom se kontekstu proteže dalje od nepoštivanja nacionalnog   prava. Kao posljedica toga, lišenje slobode koje je zakonito na temelju domaćega prava   može još uvijek biti arbitrarno i tako protivno Konvenciji. I dok je sud prije formulirao   opću definiciju koje vrste ponašanja od strane vlasti mogu predstavljati „arbitrarnost“ u   svrhu članka 5., stavka 1., ključna načela razvijena su od predmeta do predmeta.   Štoviše, iz sudske je prakse jasno da se pojam arbitrarnosti u kontekstu članka 5.   mijenja do određene mjere,ovisno o vrsti pritvora o kojemu se radi (vidi naprijed   citirani predmet Saadi, stavak 66.-68.).   78. Jedno opće načelo uspostavljeno u sudskoj praksi je da će pritvor biti   „arbitraran“ kada, usprkos toga što je u skladu s formulacijom u domaćem pravu,   postoji element mala fides na strani vlasti (usporedi predmete Bozano v. France, 18.   prosinca 1986., stavak 59., Series A br. 111 i naprijed citirani predmet Saadi, stavak   69.) ili kad su domaće vlasti zanemarile pokušati pravilno primijeniti mjerodavne   propise (vidi naprijed citirani predmet Benham, stavak 47.; naprijed citirani predmet   Liu, stavak 82. i naprijed citirani predmet Marturana stavak 80.).   79. Nadalje, u kontekstu podstavka (c) članka 5., stavka 1. obrazloženje odluke   kojim je određen pritvor mjerodavan je čimbenik pri utvrđivanju mora li se pritvor neke   osobe smatrati arbitrarnim. Sud je smatrao da je to što sudske vlasti u svojim odlukama   kojima su odobrile pritvor kroz produljeno vremensko razdoblje nisu dale nikakve   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     osnove, bilo nespojive s načelom zaštite od arbitrarnosti sadržanim u članku 5., stavku   1. (vidi predmete Stašaitis v. Lithuania, br. 47679/99, stavak 67., 21. ožujka 2002.;   Nakhmanovich v. Russia, br. 55669/00, stavak 70., 2. ožujka 2006. i Belevitskiy v.   Russia, br. 72967/01, stavak 91., 1. ožujka 2007.). Suprotno je utvrdio da se za pritvor   podnositelja zahtjeva ne bi moglo reći da je arbitraran ako je domaći sud dao određene   osnove koje opravdavaju nastavak pritvora (usporedi naprijed citirani predmet   Khudoyorov, stavak 131.), osim ako su razlozi koji su dani krajnje lakonski i bez   pozivanja na bilo koju pravnu odredbu prema kojoj bi pritvor podnositelja zahtjeva bio   dozvoljen (usporedi naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavak 157.).   80. Štoviše, Sud je potvrdio, osobito u kontekstu pod-stavaka (c) i (e) članka 5.,   stavka 1. da brzina kojom domaći sudovi zamjenjuju rješenja kojima se određuje pritvor   koji je ili istekao ili je utvrđeno da je neispravan jest daljnji relevantni element pri   ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim. Tako je Sud smatrao u   kontekstu pod-stavka (c) da razdoblje od manje od mjesec dana između isteka   prvotnoga rješenja o određivanju pritvora i izdavanja novoga, obrazloženoga rješenja o   određivanju pritvora nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak sa žalbenog suda   nižem sudu nije učinilo pritvor podnositelja zahtjeva arbitrarnim (vidi naprijed citirani   predmet Minjat, stavci 46. i 48.). Suprotno tome je utvrđeno da je razdoblje od više od   godinu dana nakon vraćanja predmeta na ponovljeni postupak sa žalbenog suda   prvostupanjskom sudu, u kojem je podnositelj zahtjeva ostao u stanju neizvjesnosti   glede osnova njegovoga pritvora, zajedno s nepostojanjem roka u kojem je niži sud   trebao preispitati njegov pritvor, učinilo pritvor podnositelja zahtjeva arbitrarnim (vidi   naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavci 136.-37.).   81. U kontekstu podstavka (e) članka 5., stavka 1. Sud smatra da se razmak od dva   tjedna između prestanka važenja ranijeg rješenja kojim je određen pritvor u   psihijatrijskoj bolnici i njegovog obnavljanja nakon toga ne može ni na koji način   smatrati nerazumnim ili prekomjernim tako da se kod te odgode ne radi o arbitrarnom   lišenju slobode (vidi predmet Winterwerp v. the Netherlands, 24. listopada 1979.,   stavak 49., Series A, br. 33). Suprotno tome, utvrđeno je da je odgoda od osamdeset dva   dana između prestanka važenja prvotnog rješenja kojim je određen pritvor u   psihijatrijskoj bolnici   i njegovog obnavljanja, te nepostojanje odgovarajućih   instrumenata zaštite kako bi se osiguralo da se pritvor podnositelja zahtjeva nerazumno   ne odugovlači nesukladna sa svrhom članka 5., stavka 1. da štiti pojedince od   arbitrarnog pritvora (vidi naprijed citirani predmet Erkalo, stavci 57.-60. u odnosu na   podstavke (a) i (e) članka 5., stavka 1).   (b) Primjena ovih načela na ovaj predmet   25. Pri ispitivanju je li pritvor podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ u   smislu članka 5., stavka 1., uključujući i pitanje je li poštovan „postupak   propisan zakonom“ Sud će prvo preispitati je li pritvor podnositelja zahtjeva   u skladu s hrvatskim zakonom.   26. U ovome predmetu treba primijetiti da je dana 12. prosinca 2007.   godine Općinski sud u Osijeku naložio pritvor podnositelja zahtjeva u vezi s   kaznenim postupkom pokrenutim protiv njega, s osnova da je postojala   opasnost da će ponoviti djelo.   27. Međutim, dana 27. prosinca 2007. godine Županijski sud u Osijeku   utvrdio je da rješenje kojim je određen pritvor koji je izdao Općinski sud   dana 12. prosinca 2007. godine nije u skladu s formalnim zahtjevima   domaćeg prava navedenim u članku 105., stavku 1. Zakona o kaznenom   postupku, jer branitelj nije bio propisno pozvan. Rješenje kojim je određen   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     pritvor tako je imalo postupovni nedostatak, budući da je bilo doneseno bez   nazočnosti branitelja podnositelja zahtjeva, iako je bio pozvan.   28. Sud ponavlja da nedostaci rješenja kojim je određen pritvor nužno   ne čine taj pritvor „nezakonitim“ u svrhu članka 5., stavka 1. Sud mora   ispitati je li nedostatak u rješenju protiv podnositelja zahtjeva predstavljao   „tešku i očiglednu nepravilnost“ na način da bi odnosno razdoblje njegovog   pritvora učinio nezakonitim (vidi naprijed citirani predmet Liu, stavak 81.;   predmete Garabayev v. Russia, br. 38411/02, stavak 89., 7. lipnja 2007.,   ECHR 2007-... (izvaci); Marturana v. Italy, br. 63154/00, stavak 79., 4.   ožujka 2008. i naprijed citirani predmet Mooren, stavak 84.).   29. Pri utvrđivanju je li rješenje o određivanju pritvora od 12. prosinca   2007. godine imalo „tešku i očiglednu nepravilnost“ tako da bude ex facie   nevaljano, što bi zauzvrat učinilo pritvor podnositelja zahtjeva koji se   osniva na tom rješenju nezakonitim u svrhu članka 5., stavka 1., Sud će   uzeti u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući, osobito, ocjenu koju su   izvršili domaći sudovi.   30. Nije bilo navedeno da bi dana 12. prosinca 2007. godine Općinski   sud postupao u prekoračenju svoje nadležnosti. Uistinu, prema domaćem   pravu, imao je ovlast naložiti pritvor podnositelja zahtjeva u odnosu na   kazneni postupak koji je bio u tijeku protiv njega pred tim istim sudom.   Rješenje kojim je određen pritvor od 12. prosinca 2007. godine nije bilo   ukinuto zato što Općinski sud nije dao obrazloženje koje opravdava nužnost   držanja podnositelja zahtjeva u pritvoru, nego zbog postupovnog   nedostatka. Sud primjećuje da je Općinski sud imenovao branitelja   podnositelju zahtjeva već 6. prosinca 2007. godine, prije nego što je bilo   doneseno rješenje kojim je određen njegov pritvor i prije nego je bio uhićen.   Prije održavanja ročišta koje se tiče pritvora podnositelja zahtjeva, Općinski   sud je pozvao branitelja telefaksom dana 12. prosinca 2007. godine u 10:55   sati. Međutim, kasnije se pokazalo da branitelj nije primio poziv budući da   je u to vrijeme bio na jednom drugom ročištu. U takvim okolnostima Sud   smatra da postupovni nedostatak o kojemu je riječ ne predstavlja „tešku i   očiglednu nepravilnost“ u iznimnom smislu naznačenom u sudskoj praksi   (usporedi predmet Lloyd and Others v. the United Kingdom, br. 29798/96 et   seq., stavak 114., 1. ožujka 2005.).   31. Nadalje, Sud ne nalazi da je Općinski sud postupao in mala fide, ili   da je zanemario pokušati pravilno primijeniti mjerodavni postupak.   Činjenica da su se u žalbenom postupku otkrili neki nedostaci ne znači sama   po sebi da je pritvor bio nezakonit (vidi predmete Gaidjurgis v. Lithuania   (dec.), br. 49098/99, 16. siječnja 2001.; Benham v. the United Kingdom,   presuda od 10. lipnja 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-III,   stavak 47. i Liu v. Russia, br. 42086/05, stavak 82., 6. prosinca 2007.).   32. Glede ovoga predmeta, Sud primjećuje da je Županijski sud ukinuo   odluku od 12. prosinca 2007. godine zbog postupovnog nedostatka. Nema   nikakve dvojbe da je žalbeni sud ovlašten ukinuti odluku koja je predmetom   njegovog preispitivanja i vratiti predmet na ponovljeni postupak. Uistinu,   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     prema domaćem pravu, on je imao ovlaštenje ukinuti prvostupanjsko   rješenje o pritvoru na temelju članka 398., stavka 3. Zakona o kaznenom   postupku. Glede odluke Županijskog suda da podnositelj zahtjeva ostane u   pritvoru, Sud primjećuje da se u obrazloženju svoje odluke Županijski sud,   kako je to naprijed navedeno, pozvao na formalne nedostatke postupka koji   je doveo do pobijanog rješenja Općinskog suda. S druge strane, Županijski   sud nije ni na koji način doveo u pitanje postojanje osnova za određivanje   pritvora, točnije, opasnost ponovnog počinjenja kaznenog djela. Nadalje, ni   na koji način nije dovedena u pitanje osnovana sumnja da je podnositelj   zahtjeva počinio kazneno djelo. Tako Sud prihvaća da se odluka   Županijskog suda da podnositelj zahtjeva ostane u pritvoru osnivala na tim   osnovama. Stoga se može pretpostaviti da su odlukom Županijskog suda   prihvaćeni razlozi koje je dao Općinski sud za zadržavanje podnositelja   zahtjeva u pritvoru (vidi, a contrario, predmet Bakhmutskiy v. Russia,   br. 36932/02, stavak 112., 25. lipnja 2009.).   33. Sud je nadalje prihvatio u prijašnjim predmetima da brzina kojom   domaći sudovi zamjenjuju rješenje kojima se određuje pritvor koje je ili   isteklo ili je utvrđeno da je neispravno jest daljnji relevantni element pri   ocjeni treba li se pritvor neke osobe smatrati arbitrarnim (vidi predmete   Minjat v. Switzerland, br. 38223/97, stavci 46. i 48., 28. listopada 2003.;   naprijed citirani predmet Khudoyorov, stavci 136.-37. i naprijed citirani   predmet Mooren, stavak 95.).   34. U ovome je predmetu, nakon odluke Županijskog suda od 27.   prosinca 2007. godine da vrati predmet Općinskom sudu na ponovljeni   postupak, podnositelj zahtjeva ostao u pritvoru do 2. siječnja 2008. godine   kad je Općinski sud donio novo rješenje kojim mu je odredio pritvor, a koje   je doneseno nakon što je održana sjednica vijeća u nazočnosti branitelja.   Tako je razdoblje o kojemu je riječ trajalo pet dana, što po mišljenju Suda   izgleda razumnim u danim okolnostima. Sud nalazi da niti vrijeme koje je   proteklo između utvrđenja Županijskog suda da je rješenje o određivanju   pritvora neispravno i donošenja novoga rješenja o određivanju pritvora od   strane Općinskog suda ne čini pritvor podnositelja zahtjeva arbitrarnim   (vidi, kao usporedbu, naprijed citirani predmet Mooren, stavak 96.).   35. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, Sud zaključuje da je pritvor   podnositelja zahtjeva bio „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim   zakonom“ u svrhu članka 5., stavka 1.   36. Stoga nije bilo nikakve povrede članka 5., stavka 1. Konvencije.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 5., STAVKA 4. I ČLANKA 13.   KONVENCIJE   37. Podnositelj zahtjeva prigovara da u postupku koji se tiče zakonitosti   njegovoga pritvora nisu bila poštivana jamstva članka 5., stavka 4. i članka   13. Konvencije, koji glase:   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     Članak 5. stavak 4.   4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski   postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu   puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito   Članak 13.   „Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima   pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju   kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.“   A. Dopuštenost   38. Sud primjećuje da ovaj dio zahtjeva nije očigledno neosnovan u   smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje primjećuje da nije   nedopušten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga treba biti utvrđeno da je   dopušten.   B. Osnovanost   1. Tvrdnje stranaka   39. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je Ustavni sud utvrdio da je njegova   ustavna tužba od 15. siječnja 2008. godine, podnesena protiv rješenja   Županijskog suda u Osijeku od 27. prosinca 2007. godine, nedopuštena   samo s osnova što je u međuvremenu bilo doneseno novo rješenje kojim je   produljen njegov pritvor. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, takva praksa   protivna je zahtjevima članka 5., stavka 4. i članka 13. Konvencije.   40. Vlada tvrdi da je pritvor podnositelja zahtjeva produljen od strane   nadležnih sudova i da je podnositelj zahtjeva također imao pravo zatražiti na   temelju domaćega prava ukidanje pritvora. Podnositelj zahtjeva mogao je   uložiti žalbu protiv svih odluka koje se tiču njegovoga pritvora i o njegovim   se žalbama brzo odlučivalo. Glede ovlasti Ustavnoga suda u stvarima koje   se tiču pritvora, Vlada tvrdi da je on bio ovlašten preispitati rješenja kojima   se određuje i produljuje pritvor i ukinuti takva rješenja kad utvrdi da su   povrijedila pravo na osobnu slobodu, zajamčeno Ustavom i Konvencijom.   Međutim, zahtjevi članka 5., stavka 4. u Hrvatskoj zadovoljeni su sudskom   zaštitom od strane nižih sudova i ne mogu ići tako daleko da budu   primjenjivi na postupak koji se tiče ustavne tužbe.   2. Ocjena Suda   (a) Opća načela   41. Sud ponavlja da je svrha članka 5., stavka 4. osigurati da osobe koje   su uhićene i pritvorene imaju pravo na sudski nadzor nad zakonitošću mjere   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     kojoj su time podvrgnute (vidi, mutatis mutandis, predmete De Wilde, Ooms   and Versyp v. Belgium, 18. lipnja 1971., stavak 76., Series A br. 12 i   Ismoilov and Others v. Russia, br. 2947/06, stavak 145., 24. travnja 2008.).   Pravno sredstvo mora biti dostupno dok je neka osoba u pritvoru kako bi se   toj osobi omogućilo dobiti brzo sudsko preispitivanje zakonitosti pritvora,   koje može dovesti, kad je to odgovarajuće, do njegovog ili njezinog   puštanja na slobodu. Postojanje pravnog sredstva koje traži članak 5., stavak   4. mora biti dovoljno izvjesno, ne samo u teoriji nego i u praksi, bez čega će   mu nedostajati pristupnosti i djelotvornosti koja se traži u svrhu te odredbe   (vidi, mutatis mutandis, predmete Stoichkov v. Bulgaria, br. 9808/02, stavak   66. in fine, 24. ožujka 2005. i Vachev v. Bulgaria, br. 42987/98, stavak 71.,   ECHR 2004-VIII). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia,   da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da   podnositeljima zahtjeva pruže stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog   sredstva (vidi, mutatis mutandis, predmete Čonka v. Belgium, br. 51564/99,   stavci 46.i 55., ECHR 2002-I).   (b) Primjena ovih načela na ovaj predmet   42. Sud prvo primjećuje da na temelju mjerodavnog domaćeg prava,   nakon što bude podignuta optužnica, pritvor mora biti preispitivan od strane   suda svaka dva mjeseca. Sud primjećuje da je u okolnostima ovoga   predmeta zakonitost pritvora podnositelja zahtjeva razmatrao Županijski sud   u Osijeku dana 27. prosinca 2007. godine i da je ukinuo rješenje Općinskog   suda u Osijeku kojim je određen pritvor podnositelju zahtjeva, ali mu nije   ukinuo pritvor. Podnositelj zahtjeva je podnio ustavnu tužbu dana 15.   siječnja 2008. godine, prigovarajući da je on morao ostati u pritvoru, iako je   rješenje kojim mu je određen pritvor bilo ukinuto.   43. Sud nadalje primjećuje da nacionalni sustav dozvoljava ustavnu   tužbu protiv svake žalbene odluke koja se tiče pritvora. Međutim, Sud   primjećuje da je praksa Ustavnog suda da utvrdi nedopuštenom svaku   ustavnu tužbu kad je, prije nego je on donio odluku, u međuvremenu   doneseno novo rješenje kojim se produljuje pritvor. Tako je ustavna tužba   podnositelja zahtjeva od 15. siječnja 2008. godine utvrđena nedopuštenom s   tih osnova. Sud se stoga treba baviti pitanjem poštuju li odluke Ustavnog   suda od 18. veljače 2008. godine zahtjeve članka 5., stavka 4. Konvencije.   44. S tim u vezi Sud ponavlja da prema njegovoj sudskoj praksi, članak   5., stavak 4. u sebi sadrži, kao i članak 6., stavak 1., pravo na pristup sudu,   koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju   samu njegovu bit (vidi predmete Shishkov v. Bulgaria, no. 38822/97, §§ 82-   90, ECHR 2003-I, and Bochev v. Bulgaria, no. 73481/01, § 70, 13. studenog   2008).   45. Nadalje, članak 5., stavak 4. ne obvezuje države ugovornice da   uspostave drugu razinu nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz   pritvora. Ipak, država koja uspostavi takav sustav mora, u načelu,   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     pritvorenicima dati ista jamstva u žalbenom postupku kao i u prvom stupnju   (vidi predmete Toth v. Austria, 12. prosinca 1991., stavak 84., Series A   br. 224; Rutten v. the Netherlands, br. 32605/96, stavak 53., 24. srpnja   2001.; Lanz v. Austria, br. 24430/94, stavak 42., 31. siječnja 2002. i Svipsta   v. Latvia, br. 66820/01, stavak 129., ECHR 2006-III). Sud smatra da se isto   primjenjuje u sustavu koji predviđa ustavnu tužbu protiv rješenja kojima se   određuje ili produljuje pritvor.   46. Međutim, hrvatski sustav, iako dozvoljava ustavnu tužbu, ostavlja   Ustavnom sudu da čeka novo rješenje o produljenju pritvora i da utvrdi da   je ustavna tužba protiv prethodnog rješenja nedopuštena. Tako je Ustavni   sud, iako je podnositelj zahtjeva podnio ustavnu tužbu protiv rješenja   Županijskog suda u Osijeku od 12. prosinca 2007. godine, odlučivao o   ustavnoj tužbi podnositelja zahtjeva tek 18. veljače 2008. godine i to samo   da bi utvrdio da je ustavna tužba nedopuštena jer je u međuvremenu   doneseno novo rješenje. Sud nalazi da se o ustavnoj tužbi podnositelja   zahtjeva od 15. siječnja 2008. godine nije brzo odlučilo, te da je dozvoljeno   da pitanje ustavnosti njegovog pritvora ostane nerješeno.   47. Po mišljenju Suda, to što Ustavni sud nije brzo odlučio o ustavnoj   tužbi podnositelja zahtjeva učinilo je nemogućim osigurati pravilno i   smisleno funkcioniranje sustava za preispitivanje njegovoga pritvora, kako   to predviđa nacionalno pravo. Time što je utvrdio da je ustavna tužba   podnositelja zahtjeva nedopuštena jednostavno zbog toga što je u   međuvremenu bilo doneseno novo rješenje kojim je produljen njegov   pritvor, Ustavni sud nije zadovoljio zahtjev „da okolnosti koje su vlasti   dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnositeljima zahtjeva pruže   stvarnu mogućnost korištenja toga pravnog sredstva.“ Tako nije ispunio   svoju obvezu iz članka 5., stavka 4. Konvencije da preispita zakonitost   pritvora podnositelja zahtjeva. Stoga je došlo do povrede te odredbe.   48. S obzirom na naprijed navedeni zaključak, Sud smatra da nema   potrebe prigovor ispitati odvojeno na temelju članka 13. Konvencije.   III. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE   49. I kao posljednje, podnositelj zahtjeva prigovara da je u kaznenom   postupku protiv njega prekršen članak 6., bez daljnjeg potkrepljenja te   tvrdnje.   50. U svjetlu sveg materijala koji posjeduje i u mjeri u kojoj su stvari   kojima se prigovara u njegovoj nadležnosti, Sud smatra da ovaj dio zahtjeva   ne otkriva naizgled nikakvu povredu Konvencije. Slijedi da je ovaj dio   zahtjeva nedopušten na temelju članka 35., stavka 3. kao očigledno   neosnovan i da ga treba odbaciti na temelju članka 35., stavka 4.   Konvencije.   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     IV.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   51. Članak 41. Konvencije predviđa:   „Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a   unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu   odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.“   A. Šteta   52. Podnositelj zahtjeva potražuje 3.000 eura (EUR) na ime   neimovinske štete.   53. Vlada smatra da je zahtjev prekomjeran.   54. Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje iznos od 1.000 EUR na ime   neimovinske štete, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat podnositelju   zahtjeva.   B. Troškovi i izdaci   55. Podnositelj zahtjeva također potražuje 1.260 EUR na ime troškova i   izdataka nastalih pred domaćim sudovima: 840 EUR za svoju ustavnu tužbu   i 1.700 EUR za troškove i izdatke nastale pred Sudom.   56. Vlada nije stavila nikakve primjedbe glede iznosa zatraženih   troškova.   57. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na   naknadu troškova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno   i neophodno pretrpio i da je njihova visina bila razumna. U ovome   predmetu, uzimajući u obzir dokumente koje posjeduje, i naprijed navedene   kriterije, Sud smatra da je zahtjev podnositelja zahtjeva pred Ustavnim   sudom imao u biti cilj ispraviti povredu Konvencije navedenu pred Sudom,   te da se troškovi nastali u odnosu na taj pravni lijek mogu uzeti u obzir kad   se ocjenjuje zahtjev za naknadu troškova (vidi naprijed citirane predmete   Scordino, stavak 28. i Medić v. Croatia, br. 49916/07, stavak 50., 26. ožujka   2009.). Uzimajući u obzir informacije koje posjeduje, i naprijed navedene   kriterije, Sud dosuđuje podnositelju zahtjeva iznos od 840 EUR na ime   troškova i izdataka nastalih u domaćem postupku i iznos od 1.700 EUR na   ime postupka pred Sudom, uz sav porez koji bi mogao biti zaračunat   podnositelju zahtjeva na taj iznos.   C. Zatezna kamata   58. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   PRESUDA HADŽI PROTIV HRVATSKE     IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. proglašava da su prigovori koji se odnose na pravo podnositelja   zahtjeva na osobnu slobodu i prigovor koji se odnosi na postupak koji se   tiče zakonitosti njegovog pritvora kao i prigovor zbog nepostojanja   djelotvornog pravnog sredstva dopušteni, a ostatak zahtjeva nedopušten.   2. presuđuje da je nije došlo do povrede članka 5., stavka 1. Konvencije;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 5., stavka 4. Konvencije;   5. presuđuje da nema potrebe ispitivati prigovor na temelju članka 13.   Konvencije;   6. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, slijedeće iznose koje je potrebno preračunati u   hrvatske kune prema tečaju važećem na dan namirenja:   (i) 1.000 EUR (tisuću eura) na ime neimovinske štete;   (ii) 2.540 EUR (dvije tisuće petsto četrdeset eura) na ime troškova i   izdataka;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   7. odbija ostatak zahtjeva podnositelja za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   1. srpnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik