43362/02

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 43362/02) PRESUDA STRASBOURG 12. travnja 2007. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. � 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE U predmetu Terzin-Laub protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. L. LOUCAIDES, predsjednik, ga N. VAJI, g. A. KOVLER, g. K. HAJIYEV, g. D. SPIELMANN, g. S.E. JEBENS, g. G. MALINVERNI, suci, i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 22. ozujka 2007., donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 43362/02) protiv Republike Hrvatske kojeg je dvoje hrvatskih drzavljana g. Nino Terzin-Laub i ga Rina Terzin-Laub (,,podnositelji zahtjeva") podnijelo Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija") dana 15. listopada 2002. godine. 2. Podnositelje zahtjeva je zastupao g. M. Mihocevi, odvjetnik iz Zagreba. Hrvatsku su Vladu (,,Vlada") zastupale njene zastupnice, prvo ga L. Lukina-Karajkovi, a potom ga S. Staznik. 3. Dana 29. sijecnja 2004. godine Sud je odlucio Vladu obavijestiti o zahtjevu. Primjenjujui clanak 29. stavak 3. Konvencije odlucio je istovremeno ispitati osnovanost i dopustenost tog prigovora. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelji zahtjeva su roeni 1946. odnosno 1953. godine i zive u Velikoj Gorici. 5. U noi izmeu 12. i 13. travnja 1992. godine kuu podnositelja zahtjeva u Slavonskom Brodu digli su u zrak nepoznati pocinitelji. Nekoliko mjeseci kasnije zapaljena je rusevina kue, sto je dovelo do potpunog unistenja. 6. Dana 11. studenog 1994. godine podnositelji zahtjeva su podnijeli graansku tuzbu protiv drzave Opinskom sudu u Zagrebu, trazei naknadu stete. Pozvali su se na clanak 180. Zakona o obveznim odnosima. 7. Dana 3. veljace 1996. godine stupio je na snagu Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Zakon o izmjeni iz 1996.). Propisao je da se prekidaju svi postupci povodom tuzbi za naknadu stete uzrokovane teroristickim aktima ili aktima nasilja, do donosenja novog zakona o tom pitanju. 8. Dana 17. srpnja 1996. godine Opinski je sud prekinuo postupak na temelju Izmjene iz 1996. godine. 9. Dana 31. srpnja 2003. stupio je na snagu Zakon o odgovornosti za stetu nastalu uslijed teroristickih akata i javnih demonstracija (,,Zakon o odgovornosti iz 2003."). 10. Na temelju Zakona o odgovornosti iz 2003. Opinski je sud nastavio postupak. 11. U meuvremenu su 6. odnosno 19. lipnja podnositelji zahtjeva podnijeli ustavnu tuzbu na temelju clanka 63. Ustavnog zakona prigovarajui duljini navedenoga postupka i 2 PRESUDA TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE nepostojanju pristupa sudu. Dana 17. rujna 2004. godine Ustavni sud Republike Hrvatske donio je jedinstvenu odluku kojom je prihvatio njihove tuzbe. Pozivajui se na sudsku praksu Suda (Kuti v. Croatia, br. 48778/99, ECHR 2002-II), utvrdio je povrede ustavnih prava podnositelja zahtjeva na suenje u razumnome roku i na pristup sudu. Dosudio im je svakome 4.400 hrvatskih kuna (HRK) kao naknadu, te nalozio Opinskom sudu u Zagrebu da donese odluku u tom predmetu u najkraem mogue roku, ali ne kasnije od godinu dana nakon objave ove odluke u Narodnim novinama. Odluka Ustavnoga suda objavljena je 30. rujna 2004. godine. 12. Dana 1. srpnja 2004. godine Opinski sud u Zagrebu utvrdio je da je tuzba podnositelja zahtjeva nedopustena, nalazei da vise nije nadlezan u toj stvari. Podnositelji zahtjeva su se zalili te je Zupanijski sud u Zagrebu 21. prosinca 2004. godine ukinuo prvostupanjsku odluku i vratio premet na ponovljeni postupak. 13. U ponovljenom postupku Opinski je sud 25. srpnja 2005. godine donio presudu odbivsi zahtjev podnositelja zahtjeva. Podnositelji zahtjeva su se ponovno zalili te je postupak sada u tijeku pred Zupanijskim sudom u Zagrebu. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO 14. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999) predvia kako slijedi: Clanak 180., stavak 1. (1) Za stetu nastalu smru, tjelesnom povredom ili osteenjem odnosno unistenjem imovine fizicke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara drustveno-politicka zajednica ciji su organi po vazeim propisima bili duzni sprijeciti takvu stetu." 15. Mjerodavni dio Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 7/1996 - ,,Izmjena iz 1996"), glasi kako slijedi: Clanak 1. "U Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91 i 3/94) clanak 180. brise se." Clanak 2. ,,Postupci za naknadu stete pokrenuti po odredbama clanka 180. Zakona o obveznim odnosima, prekidaju se. Postupci iz stavka 1. ovoga clanka nastavit e se nakon sto se donese poseban propis kojim e se urediti odgovornost za stetu nastalu uslijed teroristickih akata." 16. Mjerodavni dio Zakona o parnicnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01) propisuje: Clanak 212. PRESUDA TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE "Postupak se prekida: ... 6) kad je to drugim zakonom odreeno." 17. Mjerodavni dio Zakona o obnovi (Narodne novine, br. 24/1996, 54/1996, 87/1996 i 57/200) propisuje, inter alia, da drzava, pod odreenim uvjetima, daje vlasnicima imovine koja je bila unistena tijekom rata pomo u obnovi (samo stanova i obiteljskih kua). Zahtjev treba podnijeti nadleznom ministarstvu. 18. Zakon o odgovornosti za stetu nastalu uslijed teroristickih akata i javnih demonstracija (Narodne novine, br. 117/2003, ,,Zakon o odgovornosti iz 2003.") propisuje, inter alia, da drzava treba naknaditi samo stetu koja je posljedica smrti, tjelesne povrede ili osteenja zdravlja. Svu naknadu stete na imovini treba traziti prema Zakonu o obnovi. Clanak 10. propisuje da se nastavljaju svi postupci prekinuti na temelju Izmjene iz 1996. godine. 19. Clanak 29., stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, 41/2001 od 7. svibnja 2001.) glasi kako slijedi: Clanak 29. stavak 1 ,,Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravicno i u razumnom roku odluci o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela." 20. Mjerodavni dio Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine, br. 49/02 od 3. svibnja 2002. � ,,Zakon o Ustavnom sudu iz 2002.") glasi kako slijedi: ,,(1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud........... (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu........iz stavka 1. ovoga clanka, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti ... (3) U odluci iz stavka 2. ovoga clanka Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ... Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu." PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 21. Podnositelji zahtjeva su prigovorili da je donosenja Izmjene iz 1996. godine u Saboru povrijedilo njihovo pravo na pristup sudu iz clanka 6, stavka 1 Konvencije, koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj." 22. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 4 PRESUDA TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE 1. Tvrdnje stranaka 23. Vlada je tvrdila da je Ustavni sud prihvatio ustavne tuzbe podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njihovoga ustavnoga prava na pristup sudu te im dosudio naknadu. Kad je to tako, povreda kojoj se prigovara ispravljena je pred domaim vlastima te su podnositelji zahtjeva izgubili svoj polozaj zrtve. 24. Podnositelji zahtjeva su tvrdili da su, usprkos odluci Ustavnoga suda od 17. rujna 2004. oni jos uvijek ,,zrtve" u smislu clanka 34. Konvencije. Tvrdili su da Ustavni sud nije odgovorio na njihov prigovor glede pristupa sudu, nego samo na prigovor glede duljine postupka. Stovise, iznos naknade je bio nedostatan i znatno nizi od iznosa koje u slicnim predmetima dosuuje Sud (vidi predmet Kuti v. Croatia, no. 48778/99, � 39, ECHR 2002-II). 2. Ocjena Suda 25. Sud podsjea da je u predmetu Tomasi (vidi predmet Tomasi v. Croatia, br. 21753/02, �� 26-36, 19. listopad 2006) utvrdio da je iznos naknade, koji je bio 15% od onoga sto Sud openito dosuuje u slicnim hrvatskim predmetima, bio ocigledno nerazuman. Budui da je svaki podnositelj zahtjeva u ovome predmetu primio isti iznos, Sud ne nalazi razloga odstupiti od svojega zakljucka do kojega je dosao u predmetu Tomasi, da u takvim okolnostima podnositelj zahtjeva jos uvijek moze tvrditi da je ,,zrtva" povrede svojega prava na pristup sudu. Stoga Vladin prigovor treba odbiti. 26. Sud nadalje istice da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako istice da nije nedopusten ni po jednom drugom osnovu. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 27. Sud je cesto utvrivao povrede prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu na temelju clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slicna pitanju iz ovoga predmeta (vidi, na primjer, naprijed citirani predmet Kuti v. Croatia, i predmet Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, 10. srpanj 2003.). 28. Nakon sto je ispitao sve podnesene mu materijale, Sud smatra da Vlada nije iznijela niti jednu cinjenicu ili argument koji bi ga mogli navesti na donosenje drukcijeg zakljucka u ovome predmetu. Stoga je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJE 29. Podnositelji zahtjeva su prigovorili da je donosenje Izmjena iz 1996 godine od strane Sabora takoer povrijedilo njihovo pravo na djelotvorno pravno sredstvo zajamceno clankom 13. Konvencije, koji glasi kako slijedi: ,,Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 30. Vlada je osporila tu tvrdnju. 31. Sud primjeuje da je ovaj prigovor povezan s prigovorom koji je ve ispitan u ovoj odluci i smatra da ga stoga treba isto tako proglasiti dopustenim. PRESUDA TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE 32. Uzimajui u obzir utvrenje koji se odnosi na clanak 6. stavak 1. (vidi stavak 28. ove presude), Sud smatra da nije potrebno ispitati je li u ovome predmetu doslo do povrede clanka 13., budui da su njegovi zahtjevi manje strogi od zahtjeva clanka 6. stavka 1. i njime su obuhvaeni (vidi, na primjer, Drazi v. Croatia, br. 11044/03, � 43, 6. listopada 2005.). II. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 33. Clanak 41. Konvencije predvia: ,,Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 34. Podnositelji zahtjeva su zatrazili 736,000 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne stete i 30,000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 35. Vlada je smatrala da su iznosi koje podnositelji zahtjeva potrazuju prekomjerni. 36. Sud ne opaza nikakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i navodne materijalne stete. Stoga odbija taj zahtjev. 37. U odnosu na potrazivanu naknadu nematerijalne stete, Sud ponavlja da kada je podnositelj zahtjeva iskoristio dostupno domae pravno sredstvo i time ishodio utvrenje povrede te mu je dosuena naknada, no ipak jos uvijek moze tvrditi da je ,,zrtva", iznos dosuen na temelju clanka 41. moze biti manji od iznosa koje Sud dosuuje u slicnim predmetima. U takvom predmetu podnositelju zahtjeva treba biti dosuena razlika izmeu iznosa koji je dobio od Ustavnoga suda i iznosa koji ne bi bio smatran ocito nerazumnim u usporedbi s iznosima koje dosuuje Sud (vidi, mutatins mutandis, naprijed navedeni predmet Tomasi v. Croatia). 38. Sud podsjea da je Ustavni sud svakome podnositelju zahtjeva dosudio oko 600 EUR. S obzirom na okolnosti ovoga predmeta, znacajke ustavne tuzbe kao i cinjenice da je, bez obzira na domae pravno sredstvo, Sud utvrdio povredu, Sud smatra, odlucujui na pravicnoj osnovi, da podnositeljima zahtjeva treba zajedno dosuditi 2.400 EUR na ime nematerijalne stete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati na taj iznos. B. Troskovi i izdaci 39. Podnositelji zahtjeva potrazuju 3.000 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred Sudom. Meutim, nisu podnijeli troskovnik u odnosu na taj zahtjev ili bilo kakve mjerodavne dokumente kojim bi ga potkrijepili, iako su bili pozvani to uciniti. 40. Vlada je osporila zahtjev. 41. Sud primjeuje da podnositelji zahtjeva nisu ispunili zahtjeve navedene u Pravilu 60., stavku 2. Poslovnika Suda. U takvim okolnostima, ne dosuuje nista s tog osnova (Pravilo 60., stavak 3.). C. Zatezna kamata 42. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. 6 PRESUDA TERZIN-LAUB PROTIV HRVATSKE IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava zahtjev dopustenim; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 3. presuuje da nema potrebe ispitati prigovor na temelju clanka 13. Konvencije; 4. presuuje (a) da tuzena drzava podnositeljima zahtjeva treba zajedno, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti iznos od 2.400 EUR (dvije tisue cetiri stotine eura) na ime nematerijalne stete, koji treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja uz sve poreze koje bude trebalo zaracunati; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 12. travnja 2007. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN Tajnik Loukis LOUCAIDES Predsjednik