44574/98;45133/98;48316/99

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA TREI ODJEL1 PREDMET KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE (Zahtjevi br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99) PRESUDA (Brisanje) STRASBOURG 6. studenog 2006. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. 1 U svom sastavu prije 1. studenog 2004. PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE U predmetu Kovaci i dr. protiv Slovenije, Europski sud za ljudska prava (Trei odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. G. RESS, President, g. I. CABRAL BARRETO, g. L. CAFLISCH, g. B.M. ZUPANCIC, g. J. HEDIGAN, ga M. TSATSA-NIKOLOVSKA, g D K. TRAJA, suci, i g. V. BERGER, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 16. listopada 2006. godine donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju tri zahtjeva (br. 44574/98, 45133/98 i 48316/99) protiv Republike Slovenije koje su 17. srpnja 1998., 2. lipnja 1997. i 24. prosinca 1998. godine tri hrvatska drzavljana, g. Ivo Kovaci, g. Marjan Mrkonji i ga Dolores Golubovi (,,podnositelji zahtjeva") podnijeli Europskoj komisiji za ljudska prava (,,Komisija") na temelju bivseg clanka 25. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija") kao i Europskom sudu za ljudska prava. 2. Slovensku Vladu (,,Vlada") zastupao je njihov zastupnik g. L. Bembic, glavni drzavni odvjetnik, i g. Cleary, Gottllieb, Steen i Hamilton, odvjetnicki ured iz Pariza. 3. Podnositelji zahtjeva prigovorili su na temelju clanka 1. Protokola br. 1., radi povrede svoga prava na mirno uzivanje svojega ,,vlasnistva" jer da nisu mogli podii devize koje su polozili prije raspada SFRJ kod ,,Ljubljanske banke � Glavne filijale Zagreb". Tvrdili su da im ili Ljubljanska banka ili Slovenija, koja je kao drzava slijednica preuzela obveze jamstva SFRJ za deviznu stednju po raspadu Jugoslavije trebaju isplatiti polozeni novac s pripadajuim kamatama. 4. G. Kovaci je prigovorio da je protiv njega izvrsena diskriminacija na temelju njegove nacionalnosti, protivno clanku 14. Konvencije. Naveo je da je slovenskim vlasnicima racuna zagrebacke podruznice bilo dozvoljeno podii njihovu stednju. 5. Zahtjevi koje su podnijeli g. Kovaci i g. Mrkonji proslijeeni su Sudu 1. studenog 1998. godine, kad je stupio na snagu Protokol br. 11. uz Konvenciju (clanak 5., stavak 2. Protokola br. 11.). 6. Zahtjevi su dodijeljeni u rad Treem odjelu Suda (Pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijee koje je razmatralo predmet (clanak 27., stavak 1. Konvencije) sastavljeno je u skladu s pravilom 26., stavkom 1. Poslovnika Suda. 7. Vijee je odlucilo spojiti postupak po zahtjevima (Pravilo 42., stavak 1.). 8. Odlukom od 9. listopada 2003. godine, nakon rasprave o dopustenosti i osnovanosti (Pravilo 54., stavak 3.) Sud je utvrdio da su zahtjevi dopusteni. 9. I podnositelji zahtjeva i tuzena Vlada dostavili su daljnja pisana ocitovanja (Pravilo 59., stavak 1.). Stranke su odgovorile u pisanom obliku na meusobna ocitovanja. Uz to, zaprimljene su primjedbe tree strane od hrvatske Vlade, koja je iskoristila svoje pravo umijesati se (clanak 36., stavak 1. Konvencije i Pravilo 44., stavak 1 (b)). Stranke su odgovorile na te primjedbe. 10. Dana 1. studenog 2004. godine Sud je izmijenio sastav svojih Odjela (Pravilo 25., stavak 1.), ali ovaj je predmet ostao u vijeu osnovanom unutar bivsega Odjela III. 2 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 11. Dana 21. veljace 2005. godine predsjednik vijea je zatrazio daljnje informacije od podnositelja zahtjeva, tuzene drzave i drzave umjesaca (Pravilo 59., stavak 1.). Stranke su odgovorile i dostavile primjedbe na meusobne odgovore. 12. Dana 25. srpnja 2005. godine tuzena drzava je dostavila dodatne informacije. Podnositelji zahtjeva i Vlada umjesac dostavili su primjedbe. CINJENICE 13. Podnositelji zahtjeva su hrvatski drzavljani. 14. G. Ivo Kovaci je roen 1922. godine i zivio je u Zagrebu. Umro je 17. srpnja 2004. godine, tijekom postupka. Zastupao ga je g. Milivoj Zugi, clan Hrvatske odvjetnicke komore. Njegova udovica ga Miroslava Kovaci, njegova ker ga Marina Musi i njegov sin g. Zlatko Kovaci odabrali su nastaviti postupak po zahtjevu pred Sudom. I dalje ih je zastupao g. Zugi. Iz prakticnih razloga u ovoj e se presudi ,,podnositeljem zahtjeva" zvati g. Kovaci. 15. G. Marjana Mrkonjia koji je roen 1941. i zivi u Z�richu zastupa g. Milivoje Zugi (vidi stavke 131.-137. ove presude). 16. Ga Dolores Golubovi roena je 1922. godine i zivjela je u Karlovcu. Zastupao ju je g. Zvonko Nogolica, koji je takoer clan Hrvatske odvjetnicke komore. Umrla je 15. listopada 2004. godine. Njezin neak, g. Ivo Steinfl, odabrao je nastaviti postupak po njenom zahtjevu pred Sudom, te ga zastupa g. Nogolica. Ga Golubovi e se u ovoj presudi i dalje zvati ,,podnositeljica zahtjeva". I. OKOLNOSTI PREDMETA 17. Prije raspada Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije ("SFRJ"), svi podnositelji zahtjeva odnosno njihovi roaci polozili su devizna sredstva u cvrstoj valuti na stedne racune u ispostavi jedne slovenske banke � Ljubljanske banke � u Zagrebu (Hrvatska). Neki od njih imali su i orocenu stednju s istekom roka orocenja krajem 1980-ih odnosno pocetkom 1990-ih godina 18. Cinjenicno se stanje predmeta, prema navodima stranaka, moze sazeti kako slijedi. A. Pozadina predmeta 1. Socijalisticka Federativna Republika Jugoslavija (a) Ljubljanska banka i njena zagrebacka podruznica 19. Banka koja se sada zove Ljubljanska banka (na slovenskom: Ljubljanska banka) u danasnjoj Republici Sloveniji osnovana je 1955. , a nakon toga je dozivjela nekoliko promjena statusa i imena. 20. Godine 1969. njezin pravni prednik otvorio je podruznicu u Zagrebu, u tadasnjoj Socijalistickoj Republici Hrvatskoj. Ona je preregistrirana 1974. i 1977. godine. 21. Od 1978. do 1. sijecnja 1990. Ljubljanska banka � maticna banka (Ljubljanska banka � zdruzena banka), poduzee koje postojala prema zakonima tadasnje Socijalisticke Republike Slovenije, djelovalo je kao "udruzena banka". Bila je sastavljena od osnovnih banaka Ljubljanske banke koje su vodile poslovanje u skladu s nacelima sustava socijalistickoga samoupravljanja. U to je vrijeme Ljubljanska banka bila jedna od najveih PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE i najuglednijih komercijalnih banaka u drustvenom vlasnistvu s podruznicama u drugim republikama u SFRJ. 22. Negdje u istom razdoblju, to jest od 1977. do 1990., ispostava Ljubljanske banke u Zagrebu poslovala je kao takozvana "osnovna banka", koja nije bila ni podruznica ni ovisno drustvo Ljubljanske banke � maticne banke. Ljubljanska banka � Osnovna banka Zagreb imala je vlastitu pravnu osobnost prema pravu Socijalisticke Republike Hrvatske i bila je financijski i ekonomski neovisna. Ona je, meutim, bila integrirana u organizacijsku strukturu Ljubljanske banke. 23. Dana 19. prosinca 1989. Ljubljanska banka � maticna banka preregistrirana je kao dionicko drustvo, s ucinkom od 1. sijecnja 1990. 24. Dana 29. prosinca 1989. Ljubljanska banka � Osnovna banka Zagreb preregistrirana je u Glavnu filijalu Zagreb, s ucinkom od 1. sijecnja 1990. (b) Sustav redeponiranja devizne stednje 25. U SFRJ je, pocevsi od 1965. godine, graanima bilo dopusteno otvarati devizne stedne racune. Od 25. prosinca 1969. do datuma na koje su pojedine drzave sljednice proglasile svoju neovisnost, svi su devizni stedni ulozi bili obuhvaeni zakonskim jamstvom Federacije (SFRJ) (vidi clanak 76. Zakona o bankama i drugim financijskim organizacijama, Sluzbeni list SFRJ, br. 10/89 stavak 151.ove odluke). Godisnja kamata na stednim racunima dosezala je razinu od 10 i vise posto. 26. Godine 1977. Zakonom o deviznim poslovima i meunarodnim kreditnim odnosima, (Sluzbeni list SFRJ, br. 15/77) uveden je sustav u kojem su komercijalne banke redeponirale deviznu stednju u Narodnoj banci Jugoslavije (,,NBJ") u Beogradu. Prema clanku 51. stavku 2. toga zakona, NBJ je bila obvezna primati deviznu stednju deponiranu kod ovlastenih banaka i odobravati bezkamatne kredite u jugoslavneski dinarima (JD) bankama koje deponiraju devize. Iako banke u SFRJ nisu imale zakonsku obvezu prenositi devizne pologe u NBJ, ope je poznato kako u praksi nisu imale drugih mogunosti. 27. U razdoblju od 1978. do 1988. godine doneseno je jos propisa koji su ureivali poslove redeponiranja. Jedna od odluka donesenih 1978. godine uvela je tzv. "pro-forma" ili "metodu racuna" ili redeponiranje deviza kako bi se ustedjeli znacajni iznosi koji bi inace otisli na pristojbe za neutralne transakcije. U sljedeim su godinama komercijalne banke NBJ-u stvarno prebacile samo oko 14% deviznih pologa. 28. Nakon 1985. godine od banaka koje su vrsile redeponiranje pocelo se traziti da plaaju kamate na prethodno beskamatne kredite u JD odobravane u zamjenu za devize redeponirane kod NBJ. 29. Dana 15. listopada 1988. godine okoncan je sustav redeponiranja izmjenama Zakona o deviznom poslovanju (Sluzbeni list br. 59/88). Izmijenjeni clanak 14., stavak 4. propisivao je da se "[u]vjeti i postupci koji se primjenjuju na obveze koje proizlaze iz jamstva [trebaju] urediti posebnim saveznim zakonom". Kako takav zakon nije donesen, pravna sredstva koja je koristila SFRJ temeljila su se na ad hoc odlukama. Samo banke, a ne individualni deponenti, imali su pravo traziti isplatu deviznih pologa. Prije nego sto se mogla izvrsiti isplata po jamstvu, banka je morala postati insolventna ili otii u stecaj. 30. Godine 1991. devizna potrazivanja komercijalnih banaka prema NBJ iznosila su priblizno 12 milijardi USD i ostala su zamrznuta. (c) Monetarna kriza i Markovieve reforme 4 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 31. Problemi koji su se javili kao posljedica inozemnog i domaeg duga SFRJ u 1980-im su godinama doveli do monetarne krize, u kojoj je gospodarstvo SFRJ trpjelo posljedice hiperinflacije. Bankarski i monetarni sustav bili su na granici propasti, pa je SFRJ morala pribjei hitnim mjerama. Izmeu ostalog, doneseni su propisi kojima su nametnuta ogranicenja na isplatu deviznih pologa graanima (vidi clanak 71. Zakona o deviznom poslovanju). 32. Godina 1989. je za SFRJ bila godina reformi u kojoj su izvrsene mnoge zakonodavne, institucionalne i strukturne prilagodbe s ciljem pripreme za prijelaz iz socijalistickog planskog gospodarstva u trzisno gospodarstvo (takozvane Markovieve reforme, nazvane prema tadasnjem premijeru). 33. Jedna od okosnica tog prijelaza bila je temeljna reforma bankarskoga sustava, koja se provodila prema Zakonu o bankama i drugim financijskim organizacijama (Sluzbeni list SFRJ, br. 10/89). Banke su se iz udruzenih i osnovnih banaka trebale pretvoriti u dionicka drustva. 34. U godinama 1988., 1989. i 1990. SFRJ je preuzela odgovornost za devizne gubitke i isplatu deviznih pologa kod NBJ pretvaranjem tecajnih razlika u javni dug. Budui da 1991. nije bilo ureeno servisiranje javnoga duga, NBJ je donijela odluku kojom je bankama odobravala posebne kredite za likvidnost kako bi omoguila povlacenja deviznih pologa. Uz to, dodatno je bio ogranicen iznos deviza koje su se mogle podii. 35. Ovakva je opa situacija potrajala do lipnja 1991. kad je zapoceo proces raspada SFRJ. Citav je proces trajao nekoliko mjeseci u kojima je vise republika proglasilo svoju neovisnost. (d) Ljubljanska banka i Glavna filijala Zagreb (i) Pozadina 36. Godine 1988 Ljubljanska je banka zamrznula sve svoje devizne racune. 37. Dana 19. prosinca 1989. u Ljubljani, u tadasnjoj Socijalistickoj Republici Sloveniji osnovano je dionicko drustvo Ljubljanska banka (d.d. � delniska druzba). Ta je promjena istoga dana registrirana u sudskom registru, a stupila je na snagu 1. sijecnja 1990. 38. Clanak 60. Statuta i Odluke o osnivanju Ljubljanske banke od 19. prosinca 1989. predviao je da e Ljubljanska banka preuzeti prava, imovinu i obveze Ljubljanske banke � maticne banke i inter alia, Osnovne banke u Zagrebu kao pravna sljednica na dan svog osnivanja ili upisa u Sudski registar. 39. Dana 29. prosinca 1989 Ljubljanska banka � Osnovna banka Zagreb preregistrirana je na Trgovackom sudu u Zagrebu u Glavnu filijalu Zagreb s ucinkom od 1. sijecnja 1990. (ii) Predmet spora u pogledu pravnog polozaja i bankarskih obveza zagrebacke ispostave Ljubljanske banke u relevantno vrijeme () Dogaaji kako ih prikazuje slovenska Vlada 40. Slovenska vlada tvrdi kako je raspad SFRJ sprijecio cjelovitu pretvorbu Ljubljanske banke � Osnovne banke Zagreb u Glavnu filijalu Zagreb. Zbog toga su status, poslovanje, imovina i odgovornost za pologe Glavne filijale Zagreb postali predmet sukcesije. Tijekom dvogodisnjega prijelaznog razdoblja provedbe Markovievih reformi takozvane glavne filijale koje su prethodno poslovale kao osnovne banke imale sui generis status koji je bio temeljno razlicit od statusa podruznice koji poznaju zapadnoeuropski pravni sustavi. PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE () Dogaaji kako ih prikazuje hrvatska Vlada 41. Sto se tice statusa zagrebacke ispostave, hrvatska vlada tvrdi kako je u relevantno vrijeme Glavna filijala Zagreb postojala kao organizacijska jedinica Ljubljanske banke, kako je postojao institucionalni odnos ovisnosti i kako je odgovornost Ljubljanske banke za obveze Glavne filijale Zagreb obuhvaala svu njenu imovinu i bila neogranicena. 2. Republika Slovenija 42. Dana 25. lipnja 1991. Narodna skupstina Republike Slovenije donijela je Temeljnu ustavnu povelju o suverenosti i neovisnosti Republike Slovenije i Ustavni zakon koji se odnosi na njenu primjenu (Uradni list, br. 1/91). Tako je Slovenija postala neovisna. (a) Ustavni zakon 43. Na temelju clanka 19. stavka 3. Ustavnog zakona, Republika Slovenija postala je jamac za citavu deviznu stednju koja je u tom trenutku bila polozena u bankama na slovenskom teritoriju. (b) Razvoj dogaaja nakon osamostaljenja 44. U listopadu 1991. godine uvedena je nova slovenska valuta, slovenski tolar (SIT). 45. Dana 4. veljace 1993. godine jamstvo preuzeto u skladu s Ustavnim zakonom ispunjeno je Zakonom o poravnanju obveza iz neisplaenih deviznih pologa (Uradni list, br. 7/93). Prema clanku 2. tog Zakona, obveze koje su proizlazile iz deviznih pologa postale su dio javnoga duga Republike Slovenije. Daljnji provedbeni propisi doneseni su 1995. godine. 46. Tako su devize polozene kod banaka na slovenskom teritoriju postale dio javnoga duga u obliku obveznica u ukupnoj vrijednosti od oko 1.500.000.000 njemackih maraka (DEM), a vlasnici racuna su mogli, neovisno od svoje nacionalnosti ili lokacije glavne filijale svoje banke, vrsiti povlacenja kako i kad su zeljeli. 47. Dana 11. ozujka 1993. na snagu je stupio Zakon o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju (Uradni list, br. 10/93). Prema tom zakonu, neka prava i obveze Republike Slovenije prema SFRJ, NBJ i drugim subjektima iz SFRJ dodijeljena su Fondu za sukcesiju. 48. Dana 28. lipnja 1994. Konvencija i Protokol br. 1 stupili su na snagu u odnosu na Sloveniju. (c) Izmjene Ustavnog zakona iz 1991. donesene 1994. (i) Pozadina 49. Prema navodima slovenske vlade, udio Ljubljanske banke na slovenskom bankarskom trzistu 1991. godine bio je 42,4%. Meutim, i prije i nakon raspada SFRJ, Ljlubljanska banka je akumulirala znacajan negativni kapital. Iz tog je razloga Vlada odlucila da su, radi sprjecavanja raspada slovenskoga financijskog sustava, hitno potrebne sanacijske mjere, a takve su mjere u bankarskom sektoru uvedene 1993. Te je godine Slovenija postala jedini dionicar Ljubljanske banke. 50. U nedostatku bilo kakvoga sporazuma izmeu drzava slijednica, financijski polozaj Ljubljanske banke dodatno su ugrozavale dvije vrste rizika sukcesije: prvo, potrazivanja 6 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE stranih vjerovnika u visini od 4,2 milijarde USD prema sporazumu poznatom pod nazivom Novi sporazum o financiranju (NFA), i drugo, nastavak izlozenosti obvezi SFRJ za redeponirane devize izvan slovenskog teritorija. 51. Godine 1994. vlasti su odlucile izmijeniti Ustavni zakon iz 1991. radi, kako se navodi u preambuli tog zakona, zastite javnoga interesa. (vidi "Mjerodavno domae i meunarodno pravo i praksa"). (ii) Zakonodavstvo 52. Dana 27. lipnja 1994. godine Narodna skupstina Republike Slovenije izmijenila je Ustavni zakon iz 1991. (Uradni list, br. 45/94) kako bi Ljubljansku banku restrukturirala osnivanjem novog i odvojenog pravnog subjekta (clanak 22c.): osnovana je Nova Ljubljanska banka kao dionicko drustvo koje je preuzelo citavu imovinu i obveze bivse banke na slovenskom teritoriju. Bivsa banka, Ljubljanska banka, zadrzala je svoja prava i obveze prema SFRJ (clanak 22b.) i njenim bivsim konstitutivnim republikama: osobito, sve obveze u odnosu na devizne racune i devizne stedne uloge za koje nije postojalo jamstvo prema clanku 19. Ustavnog zakona iz 1991., to jest one ugovorene izvan slovenskog teritorija. Logika u pozadini ove odluka bila je da su sredstva za plaanje trebala postati imovina Ljubljanske banke kao dio rjesenja o sukcesiji. 53. Taj je zakon propisivao i to da e Ljubljanska banka nastaviti poslovati s podruznicama i ovisnim drustvima sa sjedistem u drugim republikama na teritoriju bivse SFRJ i zadrzati prava na odgovarajui dio potrazivanja prema NBJ u odnosu na devizne stedne racune. (d) Odluka slovenskog Ustavnog suda 54. Dana 11. travnja 1996. godine Ustavni sud (Ustavno sodisce) odbacio je prijedlog (ustavna pobuda) za ocjenu ustavnosti Ustavnog zakona iz 1994. koji je podnio hrvatski stedisa g. Vukasinovi, presudivsi da nije nadlezan za njegovo rjesavanje (vidi poglavlje ove odluke pod naslovom "Mjerodavno domae i meunarodno pravo i praksa"). (b) Razvoj dogaaja nakon odluke slovenskoga Ustavnog suda 55. Dana 5. srpnja 1997. godine na snagu su stupile izmjene Zakona o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju (Uradni list, br. 40/97). One su predviale prekid svih postupaka koji su se izravno ili neizravno ticali pravnih odnosa sa SFRJ dok ne bude rijeseno pitanje sukcesije. Postupci su se trebali nastaviti ex officio nakon sto bude rijeseno pitanje sukcesije. Na temelju clanka 15. (c) Zakona, te su zakonske odredbe bile obvezujue za slovenske sudove. 56. Dana 29. lipnja 2001. godine Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija (kasnije Srbija i Crna Gora), bivsa jugoslavenska Republika Makedonija i Slovenija u Becu su potpisale Ugovor o pitanjima sukcesije. On je stupio na snagu 2. lipnja 2004. (vidi stavke 85. do 88. ove presude). 57. Dana 23. srpnja 2004. godine slovenska je Vlada obavijestila Sud da je donesen novi propis u obliku Zakona o transformaciji Fonda Republike Slovenije za sukcesiju i osnivanju Agencije za sukcesiju Republike Slovenije kojim je izvan snage stavljen Zakon o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju. 58. Dana 21. veljace 2005. godine Sud je zatrazio informacije od slovenske vlade o provedbi naprijed navedenog Zakona (vidi i stavke 11., 91., 191., 197. i 198. ove presude). 59. Slovenska je vlada odgovorila da je taj Zakon u postupku provedbe. U svakom slucaju, nakon ratifikacije Ugovora o pitanjima sukcesije, a u skladu s clankom 7. Aneksa G tog PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE Ugovora i clankom 8. Ustava (vidi "Mjerodavno domae i meunarodno pravo i praksa"), pred slovenskim su sudovima nastavljeni postupci koji su se ticali pitanja sukcesije, budui da ratificirani i objavljeni meunarodni ugovori imaju prednost pred zakonskim odredbama, a time i clankom 15. (c) Zakona o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju. To je dovelo do donosenja nekoliko odluka od strane slovenskih sudova kojima je nalozen nastavak tih postupaka. 60. Dana 17. ozujka 2005. godine Ustavni je sud presudio da je Zakon o transformaciji Fonda Republike Slovenije za sukcesiju i osnivanju Agencije za sukcesiju Republike Slovenije neustavan jer nije predviao nastavak postupaka koji su prekinuti na temelju Zakona o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju. 61. Dana 21. ozujka 2006. godine donesen je jos jedan propis � Zakon o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju i visokom predstavniku Republike Slovenije za sukcesiju. Clanak 23. tog Zakona predviao je da na snazi ostaju svi prekidi postupaka pred slovenskim sudovima koji se odnose na devize polozene u nekoj komercijalnoj banci ili ispostavi neke komercijalne banke u bilo kojoj drzavi sljednici SFRJ. Postupke koji su u meuvremenu bili nastavljeni trebalo je ponovno prekinuti dok se ne pronae rjesenje za pitanje jamstava sto ga je trebala osigurati SFRJ ili NBJ prema clanku 7. Aneksa C Ugovora o pitanjima sukcesije (vidi stavak 88. ove presude). 3. Republika Hrvatska 62. Dana 25. lipnja 1991. godine Hrvatski je sabor usvojio Deklaraciju o proglasenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i donio Ustavni zakon o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Hrvatska je postala neovisna 8. listopada 1991. godine. 63. U prosincu 1991. uvedena je hrvatska valuta, hrvatski dinar, a njega je 1994. zamijenila hrvatska kuna (HRK) (a) Preuzimanje financijskih propisa SFRJ i jamstva za stednju u Hrvatskoj 64. Dana 26. lipnja 1991. godine donesen je Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republicki zakoni. Na temelju tog zakona, koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. (Narodne novine, br. 71/91), u hrvatsko su zakonodavstvo preuzeta cetrdeset i cetiri savezna zakona i pet odluka koje je Savezno izvrsno vijee donijelo u vezi s deviznom stednjom. 65. Dana 23. prosinca 1991. godine Vlada donijela Uredbu o pretvaranju deviznih depozita graana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 71/91). Prema toj Uredbi, stedni ulozi koji su bili uplaeni prije 27. travnja 1991. godine u bankama cije se sjediste nalazilo u Hrvatskoj ("hrvatske banke") ili koje su hrvatski graani u hrvatske banke prenijeli iz drugih banaka u roku od 30 dana postali su, u skladu s clancima 15. i 16. Uredbe, dio javnoga duga Republike Hrvatske. Samo su hrvatski drzavljani imali pravo na pretvaranje deviznih stednih uloga u javni dug. 66. Uredba iz 1991. godine predviala je isplatu deviznih pologa u nacionalnoj valuti pocev od 30. lipnja 1995. u 20 polugodisnjih obroka uz godisnju kamatnu stopu od 5%. O ovome su pitanju kasnije doneseni daljnji propisi. 67. Prema navodima slovenske vlade, oko dvije treine vlasnika racuna u Glavnoj filijali Zagreb prenijelo je svoje bivse stedne racune u hrvatske banke, koje su potom njihova potrazivanja prenijeli na Hrvatsku. Tako je oko 450.000.000 DEM postalo hrvatski javni dug. Svoje je racune u Glavnoj filijali Zagreb navodno zadrzalo ukupno 140.000 hrvatskih deponenata. Iznos njihovih pologa bio je blizu 300.000.000 DEM. Od preostalih 8 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE deponenata, 96.000 je njih na svojim devizno-stednim racunima u Glavnoj filijali Zagreb imalo iznose manje od protuvrijednosti 30 eura. 68. Godine 1991. donesena je Uredba kojom je bilo zabranjeno raspolaganje ili optereivanje nekretnina na hrvatskom teritoriju u vlasnistvu pravnih osoba cije su glavne filijale bile izvan Hrvatske. (b) Druga dogaanja 69. Dana 24. veljace 1996. godine hrvatski je Zavod za platni promet zamrznuo poslovni racun Glavne filijale Zagreb. Dana 14. srpnja 2000. godine hrvatske su vlasti zatvorile ziro racun Glavne filijale Zagreb. 4. Financijske isprave i informacije 70. Dana 25. listopada 2002. godine Sud je pozvao Sloveniju i Hrvatsku da podnesu sve isprave koje bi mogle posluziti kao dokaz o postojanju ili nepostojanju odnosa institucionalne i financijske ovisnosti izmeu Ljubljanske banke i Glavne filijale Zagreb. 71. Dana 5. prosinca 2002. godine Sud je od dviju vlada dodatno zatrazio da dostave daljnje informacije o tome jesu li ili nisu sredstva polozena kod Glavne filijale Zagreb stvarno prenesena u Ljubljanu nakon Markovieve reforme, a ako jesu, o kojim je iznosima rijec, kako u jugoslavenskim dinarima, tako i u cvrstim valutama. (a) Godisnja izvjesa Ljubljanske banke 72. Slovenska je Vlada podnijela godisnja izvjesa Ljubljanske banke za godine 1989., 1990., 1991., 1992. i 1993. Tvrdila je kako izvjesa za Glavnu filijalu Zagreb ne postoje. 73. Imovina i obveze Glavne filijale Zagreb su u godisnje izvjese Ljubljanske banke prvi i jedini put uvrsteni u izvjesu za 1990. godinu. 74. Na 23. stranici Godisnjeg izvjesa Ljubljanske banke za 1991. godinu navodi se kako se bilance Ljubljanske banke i Glavne filijale Zagreb ne mogu konsolidirati zbog politicke situacije u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Ljubljanska banka nije uope imala ili je imala ogranicenu kontrolu nad svojim poslovanjem u te dvije zemlje, te je imala slabe izglede za prijenos bilo kakvih sredstava u Sloveniju u doglednoj budunosti. Ista je situacija zabiljezena i u godisnjim izvjesima za 1992. i 1993. godinu. (b) Racuni Glavne filijale Zagreb 75. Slovenska je vlada podnijela i bilancu Ljubljanske banke � Osnovne banke Zagreb za 1989., kao i bilance Glavne filijale Zagreb za 1990., 1991., 1994. i 2001. godinu. 76. Godine 1991. iznos deviza redeponiranih kod NBJ dosegao je 13.6 milijardi hrvatskih dinara (619 USD), a devizni polozi kod zagrebacke podruznice dosegli su 10.7 milijardi hrvatskih dinara (490 USD), potvrujui time da je 100% deviznih pologa kod zagrebacke podruznice bilo kasnije redeponirano. 77. Iznos deviza koje je zagrebacka podruznica deponirala kod NBJ premasio je njena dugovanja prema deviznim deponentima. To je bilo zbog cinjenice da su neki devizni polozi bili isplaeni u JD ili iz tekueg priljeva deviza. Nikada nije doslo ni do kakvog prebacivanja sredstava deviznih pologa iz Zagreba u Ljubljanu. 78. Prema podnescima slovenske Vlade od 1. listopada 2004. godine, knjige i evidencije Glavne filijale Zagreb od 31. prosinca 2003. godine pokazale su da je njena imovina, ukljucujui i nekretnine, dosegla iznos od 370 milijuna EUR, a njena dugovanja 168 milijuna EUR. PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 79. Hrvatska je vlada navela kako je poslije Markovieve reforme regulatorno tijelo za Ljubljansku banku postala Narodna banka Slovenije i da su potrazivanja Glavne filijale Zagreb na ime deviznih pologa redeponiranih kod NBJ toga datuma prenesena na Narodnu banku Slovenije, a sredstva polozena u Narodnoj banci Hrvatske prenesena iz Zagreba na nove racune u Ljubljani. 80. Meutim, hrvatska Vlada je naglasila kako bi se tocan odgovor na pitanje o stvarnim deviznim kretanjima mogao dati tek nakon sveobuhvatne i neovisne financijske analize aktivnosti Ljubljanske banke od strane strucnjaka. 5. Pregovori o sukcesiji izmeu drzava sljednica SFRJ 81. Nakon raspada SFRJ, drzave sljednice nisu mogle pregovarati o ugovoru o sukcesiji zbog nasilja koje se dogaalo u regiji i zahtjeva tadasnje Savezne Republike Jugoslavije da bude iskljuciva sljednica SFRJ. 82. Pregovori o sukcesiji prvi su se put vodili u okviru Meunarodne konferencije o bivsoj Jugoslaviji. 83. Kako kroz Meunarodnu konferenciju o bivsoj Jugoslaviji nisu postignuti nikakvi opipljivi rezultati, pitanja sukcesije postala su jedna od zadaa Visokoga povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, koji je imenovan u skladu s Opim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini potpisanim 14. prosinca 1995. godine. 84. U ozujku 1996. godine Sir Arthur Watts imenovan je posebnim pregovaracem koji je drzavama sljednicama trebao pomoi u postizanju sporazuma. Odrzani su brojni krugovi pregovora. 85. Dana 29. lipnja 2001. godine Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Bivsa Jugoslavenska Republika Makedonija i Slovenija potpisale su Ugovor o pitanjima sukcesije. Clankom 4. Ugovora osnovan je Stalni zajednicki odbor radi praenja stvarne provedbe ugovora i rasprave o otvorenim pitanjima koja se pojave tijekom njegove provedbe. 86. Ugovorom je inter alia dogovoreno da financijsku imovinu SFRJ u inozemstvu treba drzavama sljednicama podijeliti u sljedeim omjerima: Bosna i Hercegovina 15,50%, Hrvatska 23%, Savez Savezna Republika Jugoslavija (sadasnja Srbija i Crna Gora) 38%, Bivsa Jugoslavenska Republika Makedonija 7.50% i Slovenija 16%. 87. Na temelju clanka 2. stavka 3. (a) Aneksa C tog ugovora, financijske obveze SFRJ ukljucuju "jamstva SFRJ ili njene Narodne banke Jugoslavije za stedne pologe u cvrstoj valuti u nekoj komercijalnoj banci ili bilo kojoj njenoj ispostavi u bilo kojoj drzavi sljednici prije datuma kojim je ova proglasila neovisnost". 88. Clanak 7. Aneksa C. predvia: "[j]amstva SFRJ ili njene NBJ ... bit e predmetom pregovora bez odgode, time da se pritom posebno uzme u obzir potreba zastite devizne stednje pojedinaca. Ti e se pregovori odrzati pod pokroviteljstvom Banke za meunarodna poravnanja ["BIS"]". 89. Godine 2001. i 2002., pod pokroviteljstvom BIS-a odrzani su pregovori o stednji u cvrstoj valuti, ali nije pronaeno nikakvo rjesenje. 90. Sve su drzave sljednice ratificirale Ugovor, s time da je Hrvatska to ucinila posljednja, i to 3. ozujka 2004. Stupio je na snagu 2. lipnja 2004. godine. 91. Dana 21. veljace 2005. godine Sud je zatrazio i od slovenske i od hrvatske Vlade da ga obavijeste o razvoju dogaaja u odnosu na pregovore navedene u clanku 7. Aneksa C. Uz to je slovenska Vlada bila pozvana obavijestiti Sud o tome je li se sastao i je li bio sazvan Stalni zajednicki odbor (vidi stavke 11. i 58., te stavke 191. 197. i 198. ove presude). 10 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 92. Hrvatska Vlada je u svome odgovoru od 30. ozujka 2005. godine navela da nije provedena nikakva rasprava glede jamstva za deviznu stednju koja bi bila mjerodavna za situaciju podnositelja zahtjeva. 93. Slovenska Vlada je u svome odgovoru od 31. ozujka 2005. godine navela da nije bio sazvan prvo formalni sastanak Stalnoga zajednickog odbora od strane bivse jugoslavenske republike Makedonije u roku od dva mjeseca od stupanja na snagu Ugovora, kao sto je trebao biti. Oni su opetovano poticali sazivanje sastanka, kao bi se moglo raspraviti pitanje zamrznutih bankovnih racuna. 6. Dvostrani pregovori izmeu Slovenije i Hrvatske 94. Neisplaena devizna stednja polozena u Glavnoj filijali Zagreb bila je osim toga i predmet cestih dvostranih pregovora izmeu Slovenije i Hrvatske, ali rjesenje nije naeno. 95. Iako su, kako je hrvatska vlada obavijestila Sud, godine 1998. odrzani pregovori o arbitrazi Meunarodnog monetarnog fonda (MMF), sporazum o arbitrazi nije postignut. Prema navodima tuzene drzave, dana 3. ozujka 1999. godine oba su se predsjednika vlade suglasila da bi se popis pitanja sukcesije trebao podnijeti MMF-u na konzultativnu arbitrazu. Slovenija poslala MMF-u takav zahtjev u lipnju 1999. godine. 96. Dvostrani Ugovor o ureenju imovinskopravnih odnosa izmeu Republike Hrvatske i Republike Slovenije stupio je na snagu 23. veljace 2000. godine Clanak 1. tog ugovora predvia da e se odnosi izmeu Slovenije i Hrvatske koji se odnose na Glavnu filijalu Zagreb urediti posebnim ugovorima sklopljenim izmeu dviju drzava. B. Cinjenicno stanje pojedinacnih predmeta 1. Zahtjev br. 44574/98, g. Ivo Kovaci (a) Stedni ulozi i postupak u Hrvatskoj 97. G. Kovaci, koji je bio u mirovini, bio je vlasnik deviznog stednog racuna u Glavnoj filijali Zagreb. Bio je klijent zagrebacke ispostave vise od 30 godina. 98. Dana 24. listopada 1984. podnositelj zahtjeva i njegova supruga potpisali su trogodisnji ugovor o orocenju 66.771,12 njemackih maraka (DEM) s godisnjom kamatom od 12,5% koji se automatski produzavao. U ugovoru je inter alia bilo ugovoreno da e za njihovu stednju jamciti SFRJ. Posljednje povlacenje s racuna izvrseno je u kolovozu 1990. godine. 99. Dana 10. rujna 1990. godine g. Kovaci je pokusao sa svoga racuna povui 40.000 DEM. Kako razdoblje orocenja jos nije bilo proteklo, direktor banke odbio je njegov zahtjev i predlozila mu da se vrati nakon 24. listopada 1990., datuma proteka roka orocenja. Dana 25. listopada 1990. direktor banke ponudio je mjesecnu otplatu od po 4.000 DEM. Meutim, nisu bile izvrsena nikakva plaanja. 100. G. Kovaci i njegova supruga u vise su navrata pokusali osigurati isplatu. Banka ih je 17. travnja 1991. godine obavijestila kako ne moze vrsiti nikakve isplate jer nisu razrijeseni njeni odnosi s NBJ i jer jugoslavensko devizno trziste ne funkcionira. 101. Prema izvodu banke od 14. listopada 1993. godine iznos na racunu u tom je trenutku bio 49.794,30 DEM. 102. Nakon odbijanja banke, podnositelj zahtjeva podnio je Opinskom sudu u Zagrebu graansku tuzbu protiv Ljubljanske banke � Glavne filijale Zagreb trazei povrat svoje stednje s kamatama. Dana 2. prosinca 1997. godine sud je utvrdio, inter alia, da je g. Kovaci naslijedio deviznu stednju o kojoj je rijec od svoje supruge koja je u meuvremenu umrla. Sud je Ljubljanskoj banci � Glavnoj filijali Zagreb nalozio da PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE podnositelju zahtjeva isplati stednju uveanu za zatezne kamate u roku od petnaest dana sto je, prema navodima podnositelja zahtjeva, ukupno iznosilo 61.000 DEM. 103. Osim toga, s obzirom na to da se sjediste banke nije nalazilo na hrvatskom teritoriju, sud je presudio kako se ne mogu primijeniti odredbe Uredbe o pretvaranju deviznih depozita graana u javni dug Republike Hrvatske jer g. Kovaci svoje depozite nije prenio u neku hrvatsku banku. Dana 22. travnja 1998. godine to je rjesenje postalo pravomono i izvrsno. 104. G. Kovaci je tada podnio prijedlog za ovrhu te odluke Opinskom sudu u Zagrebu, koji je 1. listopada 1998. godine izdao rjesenje o ovrsi u korist podnositelja zahtjeva. Potom je Opinski sud u Zagrebu obustavio ovrsni postupak. 105. Godine 1998. godine g. Kovaci je pokusao povui svoja sredstva, prvo iz Glavne filijale Zagreb, a potom iz Ljubljanske banke � maticne banke u Ljubljani. Dana 6. srpnja i 14. rujna 1998. godine sluzbenici banke su ga obavijestili da banka nema sredstava i da je racun zamrznut. (b) Postupak u Sloveniji 106. Dana 7. prosinca 1998. godine g. Kovaci je podnio zahtjev Okruznom sudu u Ljubljani (Okrozno sodisce) trazei da utvrdi u kojoj je mjeri ovrsiva hrvatska presuda o 2. prosinca 1997. godine. Dana 21. lipnja 1999. Okruzni sud ga je ovlastio da ovrsi hrvatsku presudu. Meutim, g. Kovaci nije trazi ovrhu presude od 2. prosinca 1997. godine pred slovenskim sudovima. (c) Kasniji postupak u Hrvatskoj 107. Dana 24. prosinca 2001. godine g. Kovaci je zatrazio zabiljezbu trazbine na zemljistu u Osijeku (Hrvatska) koje je pripadalo Glavnoj filijali Zagreb. 108. Dana 5. ozujka 2003. godine Opinski sud u Osijeku usvojio je njegov zahtjev. U zalbenom je postupku Zupanijski sud u Osijeku 5. lipnja 2003. tu presudu potvrdio. Presudio je i da je stupanjem na snagu Ugovora o ureenju imovinskopravnih odnosa izmeu Slovenije i Hrvatske (vidi stavke 96., 170. i 171. ove presude) i naknadne odluke donesene 27. travnja 2002. godine ukinuta zabrana raspolaganja nekretninama koje pripadaju Ljubljanskoj banci. 109. Godine 2003., 42 osobe, ukljucujui g. Kovacia i g. Mrkonjia, podnijele su zahtjeve za pljenidbu i prodaju nekretnina u vlasnistvu Ljubljanske banke. 110. Dana 17. srpnja 2003. godine g. Kovaci je ishodio rjesenje o ovrsi za iznos od 49.794,30 DEM (25.459,42 EUR) uvean za zatezne kamate koje su tekle od 1. sijecnja 1992 do isplate i troskove postupka za donosenje naloga za zabiljezbu trazbine u iznosu od 2.967,42 HRK (406,49 EUR), te troskove naknadnog ovrsnog postupka. 111. Dana 30. ozujka 2004. godine imovina Glavne filijale u Zagrebu likvidirana je za iznos od 3.903.000 HRK (534.657,53 EUR) u ovrsnome postupku sto ga je pokrenuo hrvatski stedisa g. B. S tim su postupkom spojeni razni drugi postupci. Rjesenje je doneseno 9. travnja 2004. godine. 112. Dana 24. svibnja 2004. godine sredstva ostvarena prodajom polozena su u Opinski sud u Osijeku. Dana 15. srpnja 2004. godine na Opinskom sudu u Osijeku odrzano je rociste o podjeli sredstava ostvarenih prodajom. 113. Dana 20. srpnja 2004. godine Opinski sud u Osijeku donio je rjesenje o podjeli sredstava ostvarenih prodajom. G. Kovaciu je dosueno 291.306,60 HRK (39.905 EUR) (na ime glavnog duga i troskova), a g. Mrkonjiu 180.515,72 HRK (24.728 EUR) (na ime glavnog duga i troskova), sve to plativo na racun g. Zugia. Obojici su dosueni i troskovi ovrsnoga postupka. Odreeni broj vjerovnika na temelju ove presude, ukljucujui i dva 12 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE podnositelja zahtjeva, podnio je zalbu protiv tog rjesenja u dijelu koji se odnosi na sudski trosak (vidi stavak 139. ove presude). 114. Dana 21. listopada 2004. godine Zupanijski sud u Osijeku ukinuo je odluku i predmet vratio na ponovni postupak. 115. Dana 28. veljace 2005. godine odrzano je rociste. Dana 8. travnja 2005. godinoe Opinski sud u Osijeku donio je novo rjesenje o podjeli sredstava ostvarenih prodajom. 116. Mjerodavni dijelovi tog rjesenja glase: "Opinski sud u Osijeku ... rijesio je: I. Utvruje se da je .... prodana nekretnina upisana u zkul. ... k.o. Osijek ... za iznos od 3.903.000 kn [534.657,53 EUR]. II. Iz iznosa postignutog prodajom namiruju se troskovi ovrsnog postupka i to kako slijedi: ... 18. Ivo Kovaci (I-Ovr-186/02 i I-Ovr-128/02), zastupan po punomoniku Milivoju Zugiu, odvjetniku iz Zagreba, u iznosu od 15.742,62 kn [2.156,50 EUR] i to na ziro racun punomonika Milivoja Zugia, ... kod Privredne banke d.d. Zagreb. ... a sto [naknada za trosak ovrsnog postupka] sveukupno iznosi 404.193,80 kn [55.369 EUR]. Na navedeni iznos treba jos dodati .... u iznosu od 23.180 kn [3.175 EUR] trosak ovrhovoditelja zastupanih po punomoniku Milivoju Zugiu [za zalbeni postupak] ... III. Iz iznosa postignutog prodajom namiruju se trazbine: ... 18. Ivo Kovaci iz Zagreba, za trazbinu odreenu rjesenjem o ovrsi br. I-Ovr-186/02 i I-Ovr-128/02 u dijelu koji se odnosi na parnicni trosak u iznosu od 2.967,42 kn [406 EUR] i to na ziro racun punomonika Milivoja Zugia odvjetnika iz Zagreba ... kod Privredne banke d.d. Zagreb, i glavnu trazbinu u iznosu od 288.339,18 kn [39.498,50 EUR], sto ukupno iznosi 291.306,60 kn [39.905 EUR]." 117. Podnositelji zahtjeva su se zalili protiv tog rjesenja, ponovno s osnove da imaju pravo da im budu dosueni vei troskovi. Dana 7. srpnja 2005. godine Zupanijski sud u Osijeku odbio je zalbu. Rjesenje od 8. travnja 2005. tako je postalo pravomono. 118. Dana 20. srpnja 2005. g. Kovaciu i g. Mrkonjiu su u cijelosti isplaeni devizni polozi, ukljucujui i dosuene troskove. 2. Zahtjev br. 45133/98, g. Marjan Mrkonji (a) Stedni ulozi i postupak u Hrvatskoj 119. G. Mrkonji je vlasnik deviznog stednog racuna u Glavnoj filijali Zagreb. 120. Dana 18. srpnja 1984. godine izvrsio je uplatu na racun. Dana 18. srpnja 1987. godine potpisao je trogodisnji ugovor o orocenju 26.754,26 svicarskih franaka (CHF) s godisnjom kamatom od 12,5% koji se automatski produzavao. 121. Dana 2. svibnja 1993. godine zatvorio je racun pismenim zahtjevom, ali nije mogao povui sredstva koja su ostala na racunu. Prema izvodu banke od 30. srpnja 1993. godine iznos njegove stednje uvean za pripadajue kamate u to je vrijeme bio 31.265,92 CHF. PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 122. Dana 30. srpnja 1993. godine g. Mrkonji je pred hrvatskim sudovima pokrenuo graanski postupak trazei povrat svoje stednje uveane za kamate. Dana 23. kolovoza 1994. godine Opinski sud u Zagrebu nalozio je Ljubljanskoj banci � Glavnoj filijali Zagreb da mu isplati duzni iznos, to jest 31.265,92 CHF, uvean za zatezne kamate. Glavna filijala Zagreb naknadno se zalila. Njenu je zalbu zalbeni sud odbio 12. rujna 1995. godine. 123. Prema navodima g. Mrkonjia, on je 28. prosinca 1995. godine sa svoga racuna povukao dio svoje stednje (7.850,07 CHF). 124. Dana 23. srpnja 1997. godine Glavna filijala Zagreb je g. Mrkonjiu isplatila dio glavnice zajedno sa sudskim troskovima. (b) Pokusaji g. Mrkonjia da podigne svoju stednju 125. Godine 1998. g. Mrkonji je Ljubljanskoj banci u Sloveniji napisao nekoliko dopisa zatrazivsi da mu se omogui podii svoj novac. 126. Dana 10. studenoga 1998. godine jedan ga je sluzbenik banke obavijestio kako je njegov novac deponiran kod NBJ i kako je odmah nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske pristup banke polozima u Beogradu bio onemoguen. Slovenija i Hrvatska su pokusavale nai rjesenje za nerijesena pitanja, time da je jedno od njih bilo pitanje "stare devizne stednje". 127. Dana 9. prosinca 1998. godine sluzbenik je obavijestio g. Mrkonjia kako su se Slovenija i Hrvatska slozile da e se problem "stare devizne stednje" rijesiti meunarodnom arbitrazom. Iste je informacije dobio 18. sijecnja 1999 i 3. sijecnja 2000. godine. 128. Godine 2000. i 2001. g. Mrkonji je Ljubljanskoj banci i Glavnoj filijali Zagreb ponovno uputio nekoliko zahtjeva za podizanje svog novca. Dopisima od 4. travnja 2000., 20. i 22. veljace, 26. lipnja te 16. srpnja 2001. godine sluzbenici banke obavijestili su ga da nije pronaeno nikakvo rjesenje. 129. Dana 12. veljace 2001. godine g. Mrkonji je zatrazio zabiljezbu trazbine na zemljistu koje je pripadalo Glavnoj filijali Zagreb u Osijeku kako bi osigurao isplatu neisplaenog duga u iznosu od 26.845,61 CHF s kamatom. Opinski sud u Osijeku usvojio je njegov zahtjev 12. ozujka 2002. godine, ali je Zupanijski sud u Osijeku preinacio tu presudu 25. travnja 2002. godine. No, 27. veljace 2003. godine Vrhovni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu. 130. Konacno, na bankovnom izvodu od 14. travnja 2004. godine navedeno je da je toga datuma iznos na stednom racunu na ime g. Mrkonjia, zajedno s kamatama, iznosio 28,562.14 CHF. (c) Sporazum o prijenosu potrazivanja 131. Dana 29. travnja 2004. godine g. Mrkonji je obavijestio Sud da je prije dva dana povukao punomo za zastupanje g. Zugiu. 132. Osim toga, poslao je primjerak "Sporazuma o prijenosu potrazivanja" prema kojemu je na g. Zugia prenio svoje nenaplaeno potrazivanje prema Glavnoj filijali Zagreb i to u visini od 28.562,14 CHF s kamatama i troskovima postupka. G. Zugi se zauzvrat obvezao da e podnositelju zahtjeva do odreenoga datuma isplatiti 70% tog iznosa. Razlog zbog kojega je g. Mrkonji povukao punomo g. Zugiu i raskinuo taj sporazum bio je taj da sto mu ovaj nije isplatio dugovani novac do dogovorenoga datuma. 133. Dana 20. kolovoza 2004. godine Sud je zatrazio od g. Zugia da se ocituje o informacijama dobivenim od g. Mrkonjia. 14 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 134. Dana 8. rujna 2004. godine g. Zugi je odgovorio da vjeruje kako jos uvijek ima upute za zastupanje g. Mrkonjia jer mu ovaj nije opozvao punomo za zastupanje. Dodao je kako sporazum nije stupio na snagu jer je dogovorno raskinut. 135. Dana 10. studenoga 2004. godine Privredna banka je obavijestila g. Mrkonjia da g. Zugiu ne moze uskratiti pristup sredstvima uplaenim na njegov racun jer ga je g. Mrkonji prethodno opunomoio. 136. Dana 6. prosinca 2004. godine g. Mrkonji imenovao je g. Nogolicu svojim punomonikom u postupku pred Sudom. 137. Dana 18. ozujka 2005. godine g. Mrkonji je obavijestio Sud da je za svoga punomonika ponovno postavio g. Zugia. (d) Ovrsni postupak u Hrvatskoj 138. Godine 2003., 42 osobe, ukljucujui i g. Mrkonjia, podnijele su zahtjeve za zapljenu i prodaju nekretnine u vlasnistvu Ljubljanske banke. Ovrsni prijedlog g. Mrkonjia spojen je s ovrsnim postupkom koji je ve bio u tijeku pred Opinskim sudom u Osijeku. Tijekom tog postupka, 30. ozujka 2004. godine likvidirana je imovina Glavne filijale Zagreb (vidi stavak 111. ove presude). 139. Dana 20. srpnja 2004. godine Opinski sud u Osijeku donio je rjesenje o podjeli sredstava ostvarenih prodajom. G. Mrkonjiu je dosueno 180.515,72 HRK (24.728 EUR) na ime glavnog duga i troskova, koje je trebalo uplatiti na racun g. Zugia. Dosueni su mu i troskovi ovrsnoga postupka, ali on je podnio zalbu protiv tog rjesenja u dijelu koji se odnosi na parnicni trosak (vidi stavak 113. ove presude). 140. Dana 4. studenoga 2004. godine zastupnik Ljubljanske banke obavijestio je g. Mrkonjia da je novac polozen na Opinski sud u Osijeku, ali da je ovrsni postupak jos u tijeku. 141. Dana 8. travnja 2005. godine Opinski sud u Osijeku donio je novo rjesenje o podjeli sredstava ostvarenih prodajom. G. Mrkonji, kojega je zastupao g. Zugi, podnio je zalbu protiv tog rjesenja s osnove da ima pravo da mu budu dosueni vei troskovi. Dana 7. srpnja 2005. godine Zupanijski sud u Osijeku odbio je zalbu. Rjesenje od 8. travnja 2005. godine tako je postalo pravomono. 142. Mjerodavni dijelovi tog rjesenja glase: "Opinski sud u Osijeku ... rijesio je: II. Iz iznosa postignutog prodajom namiruju se troskovi ovrsnog postupka i to kako slijedi: ... 9. Marijan Mrkonji (I-Ovr-125/01), zastupan po punomoniku Milivoju Zugiu, odvjetniku iz Zagreba, u iznosu od 25.374,22 kn [3.476 EUR] i to na ziro racun punomonika Milivoja Zugia, ... kod Privredne banke d.d. Zagreb ... dok se u preostalom zahtjevu za naknadom troskova ovrhovoditelj odbija. ... III. Iz iznosa postignutog prodajom namiruju se trazbine: ... 9. Marijan Mrkonji iz Basela, za trazbinu odreenu rjesenjem o ovrsi br. I-Ovr-125/01 u dijelu koji se odnosi na parnicni trosak u iznosu od 10.132,66 kn [1.388 EUR] i to na ziro racun punomonika Milivoja Zugia odvjetnika iz Zagreba ... kod Privredne banke d.d. Zagreb, i glavnu trazbinu u iznosu od 170.383,06 kn [23.340 EUR], sto ukupno iznosi 180.515,72 kn [24.728 EUR]." PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 143. Dana 20. srpnja 2005. godine g. Mrkonjiu su u cijelosti isplaeni njegovi devizni polozi, ukljucujui i dosuene troskove. 3. Zahtjev br. 48316/99, ga Dolores Golubovi (a) Stednja podnositeljice zahtjeva 144. Ga Golubovi, koja je bila u mirovini, bila je vlasnica deviznog stednog racuna u Glavnoj filijali Zagreb, kao nasljednica izvornog vlasnika racuna, g. Ostoje Mejia, na temelju odluke Opinskog suda u Karlovcu od 20. veljace 1998. godine. Ta je odluka pravomona i izvrsna. 145. U prvoj stednoj knjizici g. Mejia na dan 6. listopada 1994. godine bili su upisani sljedei iznosi: 31.065,59 DEM, 4.468,50 CHF i 2.897,60 austrijskih silinga (ATS). U drugoj stednoj knjiznici g. Mejia na dan 31. prosinca 1993. godine bili su upisani sljedei iznosi: 5.307,54 DEM, 13.074,44 USD, 904,94 CHF, 6.480,51 ATS i 167.146 talijanskih lira (ITL). Prema navodima podnositeljice zahtjeva, ti su iznosi uplaivani izmeu u razdoblju od 1986. do 1990. godine. 146. Dana 29. svibnja 2001. godine Glavna filijala Zagreb izdala je stednu knjizicu na ime podnositeljice zahtjeva, sukladno odluci Opinskog suda u Karlovcu od 20. veljace 1998. godine. Polozi, zajedno s pripadajuim kamatama, tada su bili u sljedeim iznosima: 39.085,45 DEM, 14.092,89 USD, 5.627,59 CHF, 10.077,41 ATS i 193.495 ITL. (b) Ostale informacije koje je dostavila ga Golubovi 147. G. Golubovi je ustvrdila kako je Ljubljanska banka hrvatske vlasnike stednih racuna 1992. godine uputila da povlacenja svojih sredstava ogranice na 500 DEM. 148. Dana 3. studenoga 1998. godine sluzbenik banke u Glavnoj filijali Zagrebu obavijestio ju je kako su svi devizni racuni zamrznuti i kako se ne mogu vrsiti nikakve isplate. On je potvrdio kako su hrvatski sudovi nadlezni za rjesavanje tuzbenih zahtjeva, ali je rekao kako se presude ne izvrsavaju zbog financijskih poteskoa u kojima se nalazi hrvatska podruznica. Slovenska i hrvatska vlada nastojale su pronai rjesenje problema. II. MJERODAVNO DOMAE I MEUNARODNO PRAVO I PRAKSA A. Zakonodavstvo Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) 1. Zakon o deviznim poslovima i meunarodnim kreditnim odnosima (Sluzbeni list SFRJ, br. 15/77) 149. Clanak 51., stavak 2. glasi: "Narodna banka Jugoslavije obvezna je na zahtjev ovlastenih banaka primiti devizne pologe graana, koji se drze na racunima tih povlastenih banaka, i istodobno odobriti povlastenim bankama beskamatni kredit u iznosu dinarske protuvrijednosti polozenih deviza." 2. Zakon o deviznom poslovanju (Sluzbeni list SFRJ, br. 66/85, 59/88 i 82/90) 150. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 14. (izmijenjen) 16 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE "(1) Domae fizicke osobe mogu drzati devize na deviznim racunima i deviznim stednim ulozima kod ovlastene banke te ih koristiti za plaanja u inozemstvu, u skladu s odredbama ovog zakona. ... (3) Za devize na deviznim racunima ili deviznim stednim ulozima jamci federacija. (4) Uvjeti i postupci koji se primjenjuju na obveze koje proizlaze iz jamstva uredit e se posebnim saveznim zakonom." Clanak 71. "(1) Konvertibilne devize graani mogu prodati ovlastenoj banci i ovlastenom mjenjacu ili ih staviti na devizni racun ili devizni stedni ulog kod ovlastene banke. (2) Devize koje drze na deviznom racunu ili kao devizni stedni ulog graani mogu upotrijebiti za plaanje uvoza robe i druga plaanja u inozemstvu za vlastite potrebe i za potrebe clanova svoje obitelji. ... (4) Devize iz stavka 2. ovoga clanka graani mogu koristiti za kupnju konvertibilnih obveznica, mogu ih oporucno ostaviti u znanstvene ili humanitarne svrhe u Jugoslaviji ili za plaanje zivotnog osiguranja kod osiguravajueg drustva u Jugoslaviji (5) Narodna banka Jugoslavije propisuje nacin voenja deviznog racuna i deviznog stednog uloga jugoslavenskih graana i graanskih pravnih osoba, te stranih drzavljana i tvrtki." 3. Zakon o bankama i drugim financijskim organizacijama (Sluzbeni list SFRJ, br. 10/89, 40/89, 18/90 i 72/90) 151. Clanak 76. glasi: "Narodna banka Jugoslavije u skladu sa saveznim zakonima jamci za dinarske stedne uloge na tekuim racunima graana kod banaka i postanskih stedionica, dok Federacija jamci za devizne stedne uloge i sredstva na deviznim racunima domaih i inozemnih fizickih osoba ... " B. Zakonodavstvo i sudska praksa Republike Slovenije 1. Ustav (Ustava Republike Slovenije, Uradni list, br. 33/91) 152. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 8. "Zakoni i propisi moraju biti u skladu s ope prihvaenim nacelima meunarodnoga prava i s meunarodnim ugovorima koji obvezuju Sloveniju. Ratificirani i objavljeni meunarodni ugovori izravno se primjenjuju. Clanak 22. "Svima se jamci jednaka zastita prava u svakom postupku pred sudom i pred drugim drzavnim tijelima, tijelima lokalne zajednice ili nositeljima javnih ovlasti koji odlucuju o njihovim pravima, duznostima ili pravnim interesima." Clanak 33. PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE "Jamci se pravo na privatnu imovinu i nasljeivanje." Clanak 153. stavak 2. "Zakoni moraju biti u skladu s ope prihvaenim nacelima meunarodnoga prava i meunarodnim ugovorima koji su trenutacno na snazi i koje je ratificirala Narodna skupstina, a propisi i druge ope odredbe* moraju takoer biti u skladu i s drugim* ratificiranim meunarodnim ugovorima." Clanak 160. "Ustavni je sud nadlezan odlucivati o sljedeim pitanjima: (i) ustavnost zakona; (ii) sukladnost zakona i drugih odredaba s ratificiranim meunarodnim ugovorima i opim nacelima meunarodnoga prava; ... (vi) ustavne tuzbe u kojima se tvrdi da se odreenim aktima krse ljudska prava i temeljne slobode; ... Ako zakon ne predvia drukcije, Ustavni e sud ustavnu tuzbu rjesavati samo ako su iscrpljena druga pravna sredstva. Ustavni sud odlucuje je li ustavna tuzba dopustena na temelju zakonom utvrenih kriterija i postupaka." 2. Zakon o Ustavnom sudu (Zakon o ustavnem sodiscu, Uradni list, br. 15/94) 153. Clanak 21., stavak 1. Zakona o Ustavnom sudu propisuje da je Ustavni sud nadlezan, izmeu ostalih stvari, odlucivati o suglasnosti zakona s Ustavom, ratificiranim meunarodnim ugovorima i meunarodnim obicajnim pravom. 154. Pojedinci imaju izravan pristup Ustavnom sudu. Oni osobito mogu pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti zakonodavnih mjera i drugih opih akata. Clanak 24. pojedincima koji imaju pravni interes to uciniti pravo podnijeti ustavnu inicijativu (ustavna pobuda). 155. Ustavni sud je nadlezan i za odlucivanje o prigovorima protiv povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda u pojedinacnim predmetima. Na temelju clanka 50. svaka osoba moze podnijeti ustavnu tuzbu (ustavna pritozba) ako smatra da su joj pojedinacnim aktom drzave, lokalne ili zakonske vlasti povrijeena ljudska prava ili temeljne slobode. 3. Ustavni zakon iz 1991. za provedbu Temeljne ustavne povelje o suverenitetu i neovisnosti Republike Slovenije (Ustavni zakon za izvedbo Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti RS, Uradni list, br. 1/91) 156. Clanak 19., stavak 3. glasi: "Republika Slovenija preuzima jamstvo za devizne racune i racune s deviznom stednjom polozenom u banke na teritoriju Republike Slovenije za koje je do donosenja ovog Zakona jamcila SFRJ, prema stanju bilance na dan donosenja ovog Zakona." 18 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 4. Ustavni zakon iz 1994. o dopunama Ustavnog zakona za provedbu Temeljne ustavne povelje o suverenitetu i neovisnosti Republike Slovenije (Ustavni zakon o dopolnitvah Ustavnega zakona za izvedbo Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti RS, Uradni list, br. 45/94) 157. Mjerodavne odredbe glase: Preambula "S obzirom na nedostatak volje nekih drugih drzava nastalih na teritoriju bivse Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: "bivsa SFRJ") i banaka sa sjedistem u tim drzavama; budui da je zbog stvarnih i pravnih razloga proizislih iz rata na dijelu podrucja bivse Jugoslavije, meunarodnih sankcija nametnutih tzv. SRJ (Srbija i Crna Gora) i sloma financijskih i gospodarskih sustava u nekim drzavama nastalim na podrucju bivse SFRJ zbog financiranja agresorskog rata na dijelu podrucja bivse SFRJ trenutacno nemogue postii sporazum o pravnoj sukcesiji i preuzimanju obveza i potrazivanja bivse Jugoslavije i pravnih subjekata na njenome podrucju, a to ozbiljno ugrozava i njegovu neposrednu budunost; te budui da bi namirenje potrazivanja stranih vjerovnika i subjekata iz takozvane SRJ (Srbija i Crna Gora) koji su postali vjerovnici nakon otkupa tih potrazivanja u skladu s Novim sporazumom o financiranju (u daljnjem tekstu: "NFA") prema kojemu su banke sa sjedistem u Republici Slovenije postale solidarno odgovorne za otplatu cijelog duga ozbiljno ugrozilo financijski i gospodarski sustav Republike Slovenije; a u cilju pronalazenja pravednoga rjesenja, putem pregovora sa stranim vjerovnicima, za preuzimanje odgovarajueg dijela drzavnih dugova bivse SFRJ u slucajevima kad se izravni korisnik ne moze utvrditi ... " Clanak 22b. "Ljubljanska banka d.d., Ljubljana i Kreditna banka Maribor d.d., Maribor ustupit e svoje poslovanje i imovinu novim bankama utemeljenima prema odredbama ovog Ustavnog zakona. Unatoc odredbama navedenima u prethodnom stavku, Ljubljanska banka d.d. i Kreditna banka Maribor d.d., Maribor zadrzat e: ... (iii) punu odgovornost za devizne racune i devizne stedne uloge za koje Republika Slovenija nije preuzela jamstvo prema clanku 19. ovog zakona; (iv) obveze prema Narodnoj banci Jugoslavije i stranim vjerovnicima za koje je jamcila SFRJ, a sredstva za koje* su koristili krajnji korisnici iz drugih republika bivse Jugoslavije; (v) potrazivanja koja se na to odnose. Ljubljanska banka d.d., Ljubljana zadrzat e svoje odnose s postojeim podruznicama i ovisnim drustvima Ljubljanske banke d.d. sa sjedistem u drugim republikama na teritoriju bivse SFRJ, te e zadrzati odgovarajui dio potrazivanja od Narodne banke Jugoslavije u odnosu na devizne stedne racune." Clanak 22c. "Nadlezni sud po sluzbenoj duznosti upisuje: PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE (i) Agenciju Republike Slovenije za sanaciju banaka i stedionica kao vlasnika i upravitelja Ljubljanske banke d.d., Ljubljana, Trg republike 3, i Kreditne banke Maribor d.d., Ljubljana, Trg. Republike 3; (ii) kao predmet poslovanja upravljanje preostalom imovinom." Clanak 22c. "Na dan stupanja na snagu ovoga zakona osnivaju se dvije banke: Njihovi nazivi su: (i) Nova Ljubljanska banka d.d., Ljubljana, Trg republike 2; i .... Upravitelji novih banaka sastavit e zavrsne bilance banaka iz clanka 22b. ovoga ustavnog zakona prema stanju na dan njegovoga stupanja na snagu. U tim e bilancama biti iskazane obveze prema Narodnoj banci Jugoslavije i stranim vjerovnicima proizisle iz poslova sa subjektima iz bivse SFRJ, kao i odgovarajua imovina. ... Clanak 22f. "Republika Slovenija i nove banke ne priznaju dug prema stranim vjerovnicima na koje se primjenjuju sankcije Ujedinjenih naroda u skladu s rezolucijama Vijea sigurnosti UN-a br. 757/1992 i 820/1993 [tj. onima u Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora), te nekim podrucjima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj]. Cak i u slucaju ukidanja sankcija UN-a iz prethodnoga stavka, niti jedno potrazivanje odnosno sudski ili drugi postupak pokrenut radi zapljene imovine banke nee proizvoditi pravne ucinke niti e ga sudovi Republike Slovenije priznavati, sve dok se ne potpise i ratificira potpuni ili djelomicni sporazum o pravnoj sukcesiji bivse SFRJ, odnosno dok se ne postigne dogovor sa stranim vjerovnicima." 5. Zakon o poravnanju obveza iz neisplaenih deviznih pologa (Zakon o poravnanju obveznosti iz neplacanih deviznih vlog, Uradni list, br. 7/93) 158. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 1. "Ovaj Zakon ureuje nacine poravnanja obveza po osnovi neisplaenih deviznih pologa stedisa pojedinaca kod banaka na teritoriju Republike Slovenije, koje su te banke deponirale kod Narodne banke Jugoslavije." Clanak 2. "Obveze banaka koje proizlaze iz deviznih pologa ... postaju dugom Republike Slovenije. ..." Clanak 3. "Potrazivanja banaka prema Narodnoj banci Jugoslavije u iznosu neisplaenih deviznih pologa, prenijet e se na Republiku Sloveniju." 20 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 6. Zakon o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju (Uradni list, br. 10/93). 159. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 1 "Kako bi se ostvarila potrazivanja i ispunile obveze Republike Slovenije te fizickih i pravnih osoba na teritoriju Republike Slovenije kao dio procesa podjele prava, imovine i dugovanja SFRJ, ovime se osniva Zakon o fondu za sukcesiju Republike Slovenije za uspostavu prava i obveza u procesu sukcesije (u daljnjem tekstu: ,,Fond")." Clanak 15 "Fizicke i pravne osobe koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona imaju neplaena potrazivanja prema ili obveze prema subjektima bivse Federacije, mogu zakljuciti ugovor s Fondom i prebaciti svoja neplaena potrazivanja i neispunjene obveze na Fond, ili, alternativno, dati Fondu ovlast da naplati potrazivanja i ispuni obveze u njihovo ime i za njihov racun." 7. Zakon o (izmjenama) Zakona o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju (Zakon o skladu RS za sukcesijo � Official Gazette no. 40/97) 1. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 15(c) "Ako je u tijeku sudski ili ovrsni postupak protiv osoba koje imaju sjediste ili prebivaliste [na teritoriju] Republike Slovenije, a tuzitelj ili vjerovnik ima sjediste ili prebivaliste [na teritoriju] Republike Slovenije, bivse republike SFRJ ili tree zemlje, a potrazivanje proizlazi iz pravnoga posla ili ovrsne sudske odluke, sud e prekinuti sudski ili ovrsni postupak proprio motu. Sudski postupak zapocet nakon stupanja na snagu ovoga Zakona bit e prekinut od dana dostave potrazivanja tuzeniku. Ovrha zapoceta nakon stupanja na snagu ovoga Zakona bit e prekinuta prije nego bude donesena odluka o zahtjevu za ovrhu, a proizvodit e ucinak od dana kad je sud zaprimio obavijest iz clanka 15(g) ovoga Zakona." Clanak 15(d) "Sud e takoer izdati nalog...u slucajevima u kojima fizicke ili pravne osobe nisu djelovale, ili nisu imale pravo djelovati, u skladu s clankom 15., a njihovo se potrazivanje odnosi, izravno ili neizravno, na pravne odnose sa subjektima bivse Federacije ili na statusnu odgovornost subjekata bivse SFRJ." Clanak 15(e) "Sud e proprio motu ponovno pokrenuti postupak prekinut na temelju clanka 15(c) ovoga Zakona nakon sto....stupi na snagu [novi] Zakon." Clanak 15 (g) "U svrhu utvrivanja primjenjuju li se okolnosti iz clanaka 15(c), 15(d) ..., sud e prethodno proprio motu pribaviti misljenje Fonda, te temeljiti svoju odluku na tom misljenju. ..." 8. Zakon o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju i visokom predstavniku Republike Slovenije za sukcesiju (Zakon o Skladu Republike Slovenije za nasledstvo in visokem predstavniku Republike Slovenije za nasledstvo � Uradni list br. 29/06) 161. Clanak 23. glasi: PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE "(1) Prekidi postupka pred sudovima u Republici Sloveniji koji se odnose na devizna sredstva u cvrstoj valuti polozena u neku od komercijalnih banaka ili bilo koju njenu filijalu u bilo kojoj drzavi sljednici bivse SFRJ, a koji su odreeni prema Zakonu o Fondu Republike Slovenije za sukcesiju ... ostaju na snazi. Svi postupci iz prethodne recenice koji su ve nastavljeni bit e dalje prekinuti ili obustavljeni. (2) Postupci iz prethodnoga stavka bit e prekinuti ili obustavljeni sve dok se ne pronae rjesenje pitanja preuzimanja jamstva SFRJ ili NBJ za te pologe na temelju clanka 7. Aneksa C Ugovora o pitanjima sukcesije, te e se po ispunjenju tog uvjeta automatski nastaviti. 9. Sudska praksa slovenskoga Ustavnog suda 162. Nakon sto je utvrdio da ne moze povui svoju stednju iz Ljubljanske banke � Glavne filijale Zagreb, hrvatski stedisa g. Vukasinovi pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom, osporavajui ustavnost clanka 22b. i 22f. Ustavnog zakona iz 1994. o dopunama Ustavnog zakona iz 1991. godine. 163. Dana 11. travnja 1996. godine Ustavni je sud obustavio postupak, presudivsi da nije nadlezan, jer je pobijani zakon bio ustavne naravi, pa zbog toga nije potpadao u nadleznost suda. Dodao kako su jedna od znacajki zajednickog zivota u SFRJ bili devizni polozi za koje je jamcila NBJ. Stoga se pitanje o kojem raspravlja tice prijelaza na novi ustavni poredak u Sloveniji koji je takoer bio predmet rasprava o sukcesiji bivse Jugoslavije. 164. Dana 31. kolovoza 1999. godine hrvatski stedisa g. Perkovi podnio je ustavni prijedlog za ocjenu ustavnosti clanaka 15c. i 15d. izmijenjenoga Zakona o fondu Republike Slovenije za sukcesiju. Dana 8. ozujka 2001. godine sud je rijesio da g. Perkovi ima aktivnu legitimaciju i njegov prijedlog proglasio dopustenim. 165. U ozujku 2000. godine jedan drugi hrvatski stedisa, ga Gakovi, podnijela je ustavnu tuzbu protiv odluke Pokrajinskoga suda u Ljubljani (Okrajno sodisce) o prekidu postupka na temelju clanka 15c. stavka 3. izmijenjenoga Zakona o fondu Republike Slovenije za sukcesiju i odluke Visokoga suda u Ljubljani kojim je taj prekid potvren. Dana 30. svibnja 2000. godine Ustavni je sud presudio da ga Gakovi ima aktivnu legitimaciju i njenu ustavnu tuzbu proglasio dopustenom. 166. Dana 20. veljace 2003. godine Ustavni sud je ukinuo prekid i predmet vratio Pokrajinskom sudu na ponovni postupak. Presudio je kako je pravo ge Gakovi na posteno suenje povrijeeno jer je prekid odreen iskljucivo na temelju misljenja koje je dao Fond Republike Slovenije za sukcesiju, a da se njoj nije pruzila prilika dati svoje primjedbe na to misljenje. 167. Dana 17. ozujka 2005. godine Ustavni sud je presudio da je Zakon o transformaciji Fonda Republike Slovenije za sukcesiju i osnivanju Agencije za sukcesiju Republike Slovenije neustavan jer nije predvidio nastavak postupka prekinutog na temelju clanka 15.(c) Zakona Republike Slovenije o Fondu za sukcesiju. C. Zakonodavstvo Republike Hrvatske 1. Zakon o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti financija koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republicki zakoni (Narodne novine, br. 71/91) 2. Clanak 1. glasi: "Preuzimaju se i primjenjuju kao republicki zakoni ovi savezni zakoni: ... 22 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE (3) Zakon o bankama i drugim financijskim organizacijama (Sluzbeni list SFRJ, br. 10/89, 40/89, 87/89, 18/90 i 72/90), ... 13) Zakon o deviznom poslovanju (Sluzbeni list SFRJ, br. 66/85, 71/86, 3/88, 59/88 i 82/90)." 2. Uredba o pretvaranju deviznih depozita graana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 71/91) 3. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 1. "Ovom uredbom se ureuju uvjeti i nacin pretvaranja deviznih depozita graana kod banaka koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991. godine u javni dug Republike Hrvatske, te uvjeti i nacin koristenja tih deviznih depozita. Pod deviznim depozitima graana u smislu ove uredbe razumijevaju se: (i) devizni depoziti banaka sa sjedistem na teritoriju Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: banke u Hrvatskoj) deponirani kod Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne stednje graana i (ii) depoziti na deviznoj stednji i deviznim racunima graana kod banaka u Hrvatskoj koje su graani na te banke prenijeli u skladu s odredbama clanka 15. i clanka 16. ove uredbe iz banaka sa sjedistem izvan teritorija Republike Hrvatske." Clanak 2. "Stanje deviznih depozita banaka u Hrvatskoj deponiranih kod Narodne banke Jugoslavije po osnovi devizne stednje graana, te stanje deviznih depozita prenesenih na banke u Hrvatskoj po odredbama clanka 15. i clanka 16. ove Uredbe uveano za pripadajue kamate za 1991. godinu prema valutnoj strukturi u kojoj je izvrseno deponiranje, pretvara se u javni dug Republike Hrvatske u smislu ove Uredbe." Clanak 4. "Po osnovi javnog duga iz clanka 2. ove Uredbe Republika Hrvatska izdaje bankama u Hrvatskoj svoje obveznice u skladu s odredbama ove Uredbe." Clanak 6. "Obveznice iz clanka 4. ove Uredbe amortiziraju se u 20 polugodisnjih rata od kojih prva dospijeva 30. lipnja 1995. godine. Obveznica je prenosiva, glasi na donosioca i na DEM s tim da se isplauje u domaoj valuti po tecaju na dan isplate. Obveznica e glasiti na 100, 500 i 1000 DEM. Kamatna stopa na obveznice iznosi 5% godisnje i obracunava se i isplauje 30 lipnja i 31. prosinca svake godine u domaoj valuti po tecaju na dan isplate, s time da se kamata obracunava pocev od 1. sijecnja 1992. godine." PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE Clanak 15. "Graani koji na dan 27. travnja 1991. godine imaju deviznu stednju odnosno devizna sredstva na deviznom racunu kod banaka sa sjedistem izvan teritorija Republike Hrvatske koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske, mogu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ove uredbe te svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Hrvatskoj. Clanak 16. "Banke u Hrvatskoj duzne su prihvatiti prijenos deviznih depozita iz clanka 15. ove uredbe, a o izvrsenom ustupanju potrazivanja obavijestiti banku izvan teritorija Republike Hrvatske prema kojoj su potrazivanja primile. D. Meunarodno pravo 1. Ugovor izmeu Republike Slovenije i Republike Hrvatske o ureenju imovinskopravnih odnosa (Narodne novine � Meunarodni ugovori, br. 15/99; Pogodba med Republiko Slovenijo in Republiko Hrvasko o ureditvi premozenjskopravnih razmerij, Uradni list, br. 31/99) 4. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 1. "Odredbe ovog Ugovora odnose se na razrjesavanje imovinskopravnih odnosa koji su nastali prije i nakon uspostave drzavne neovisnosti ugovornih stranaka. ... Razrjesavanje odnosa u svezi s Nuklearnom elektranom Krsko i Ljubljanskom bankom Glavna filijala Zagreb nije predmet ovog Ugovora, ve e se urediti posebnim ugovorima." 5. Ugovor je stupio na snagu 23. veljace 2000. godine. 2. Ugovor o pitanjima sukcesije potpisan u Becu 29. lipnja 2001. 172. Mjerodavne odredbe glase: Clanak 4. "(1) Ovime se utemeljuje Stalni zajednicki odbor visih predstavnika svake od drzava sljednica, kojemu mogu pomagati eksperti. (2) Glavna zadaa toga Odbora je nadzor nad efektivnom provedbom ovoga Ugovora, te da posluzi kao forum za raspravljanje pitanja koja se jave tijekom provedbe Ugovora. Odbor moze, po potrebi, usvajati prikladne preporuke vladama drzava sljednica. (3) Prvi formalni sastanak Stalnoga zajednickog odbora sazvat e se na inicijativu Republike Makedonije u roku od dva mjeseca od stupanja na snagu ovoga Ugovora. Odbor se moze sastajati neformalno, na privremenoj osnovi, u bilo koje vrijeme koje odgovara drzavama sljednicama nakon potpisivanja ovoga Ugovora. (4) Odbor donosi vlastita pravila postupka." 24 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE Aneks C, clanak 2. "... (3) Ostale financijske obveze ukljucuju: (a) jamstva SFRJ ili njene Narodne banke Jugoslavije za stedne pologe u cvrstoj valuti u nekoj komercijalnoj banci ili bilo kojoj njenoj ispostavi u bilo kojoj drzavi sljednici prije datuma kojim je ova proglasila neovisnost, i (b) jamstva SFRJ za stedne pologe izvrsene prije odreenih datuma kod ispostava Postanske stedionice u bilo kojoj od republika bivse SFRJ. Aneks C, clanak 7. "Jamstva SFRJ ili njene NBJ za deviznu stednju polozenu u nekoj poslovnoj banci ili nekoj od njenih ispostava u bilo kojoj od drzava sljednica prije datuma njena proglasenja neovisnosti bit e predmetom pregovora bez odgode, time da se pritom posebno uzme u obzir potreba zastite devizne stednje pojedinaca. Ti e se pregovori odrzati pod pokroviteljstvom Banke za meunarodna poravnanja." Aneks G, clanak 7. "Sve e fizicke i pravne osobe iz svake drzave sljednice imati, na osnovi uzajamnosti, isto pravo pristupu sudovima, upravnim sudistima i agencijama, te drzave i drugih drzava sljednica, u svrhu ostvarivanja zastite svojih prava." 6. Ugovor je stupio na snagu 2. lipnja 2004. godine. E. Rezolucija 1410 (2004) Parlamentarne skupstine Vijea Europe (tekst sto ga je usvojio Stalni odbor postupajui u ime Skupstine dana 23. studenoga 2004. (vidi Doc. 10135, izvjese Odbora za pravna pitanja i ljudska prava, izvjestitelj: g. Jurgens)) 174. Mjerodavne odredbe glase: "Isplata deviznih depozita uplaenih u ispostavama Ljubljanske banke izvan podrucja Republike Slovenije, 1977.-1991. 1. Parlamentarna skupstina obavijestena je o pitanju neisplate, od strane Ljubljanske banke (LB) iz Ljubljane, Slovenija, deviznih depozita uplaivanih u ispostavama LB-a u Zagrebu, Sarajevu i Skopju u razdoblju duljem od deset godina, od 1977. do 1991., prije raspada Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). 2. Deponenti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i "bivse jugoslavenske Republike Makedonije", kao drzava sljednica Jugoslavije, tvrde da je Slovenija duzna isplatiti te depozite jer se sjediste LB-a se nalazilo i jos se uvijek nalazi u Sloveniji. Manja i vea potrazivanja nekoliko stotina tisua deponenata ukupno iznose nekoliko stotina milijuna njemackih maraka, ukljucujui i veoma visoki postotak akumuliranih kamata. 3. Skupstina je misljenja da nije posteno da deponenti cekaju rjesenje pravnih, ekonomskih i politickih pitanja izmeu drzava sljednica koje su jamcile za te depozite. 4. Skupstina pozdravlja cinjenicu da su odreene skupine stedisa dobile barem djelomicnu naknadu od svojih vlada: oni koji su svoju stedne uloge uplatili u ispostavama LB-a u Sloveniji ili u "bivsoj PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE jugoslavenskoj Republici Makedoniji", te onima koji su prihvatili ogranicenu ponudu hrvatske vlade da stednju pretvore u hrvatski javni dug. Skupstina smatra da bi se slicna rjesenja trebala ponuditi svima cija je stednja izgubljena u raspadu bankovnoga sustava u SFRJ. 5. Skupstina ne smatra da je njena zadaa svrstati se na iciju stranu u pravnome sporu izmeu Slovenije i nekih od stedisa koji su svoje stedne uloge uplatili u ispostavama Ljubljanske banke koje su se nalazile u ostalim bivsim jugoslavenskim republikama, a koji je spor jedna skupina deponenata iz Hrvatske iznijela pred Europski sud za ljudska prava. 6. Skupstina stoga smatra da bi odluku o primjeni nacela zastite od izvlastenja zajamcenog Europskom konvencijom o ljudskim pravima na doticne predmete prvenstveno trebao donijeti Sud, a ne Skupstina, i to ako Sud te zahtjeve smatra dopustenima. 7. Meutim, bez obzira na odluku Suda o proglasenju dvaju pojedinacnih zahtjeva hrvatskih deponenata dopustenima, Skupstina smatra da bi pitanje naknade za toliko puno tisua osoba bilo najbolje rijesiti politickim putem, izmeu drzava sljednica, a ne putem ve preoptereenog Suda. Skupstina stoga: (i) poziva zemlje sljednice SFRJ da se bez daljnje odgode pozabave teskim polozajem osoba koje su imale stednju u cvrstoj valuti u bankama bivse Jugoslavije, od kojih su mnoge u raspadu bankarskoga sustava SFRJ izgubile pristup svojim skromnim zivotnim usteevinama; (ii) predlaze cetirima zemljama o kojima je rijec da osnuju zajednicki fond pod pokroviteljstvom Vijea Europe kako bi deponentima nadoknadili sredstva njihove izvorne devizne stednje, po mogunosti uz odreenu naknadu za inflaciju, a kako bi pomogle stedisama kojima je vise od deset godina uskraen pristup njihovim zivotnim usteevinama. Fond bi trebale financirati sve cetiri vlade o kojima je rijec, u nacelu razmjerno deviznim depozitima uplaenim na podrucju svake od zemalja. Prilikom pregovaranja o aranzmanu tocne podjele tereta izmeu zemalja sljednica SFRJ, na odgovarajui je nacin potrebno voditi racuna o sljedeim cimbenicima u mjeri u kojoj se oni mogu pravilno utvrditi: (a) stvarni transferi u cvrstoj valuti, na ime stednje polozene u ispostavama u drugim republikama, u korist ispostave Ljubljanske banke u Ljubljani i koristenje tih sredstava za gospodarski razvoj Slovenije; (b) mogunost koja je ponuena (ili nije) Ljubljanskoj banci da obavlja svoju bankarsku djelatnost u drugim republikama nakon raspada SFRJ, cime bi se LB-u omoguilo naplatiti dugovanja od klijenata na ime odobrenih kredita; (c) cinjenica da su neke drzave deponentima ve dale naknadu i da su potrazivanja tih deponenata preuzele te drzave; (iii) poziva Europsku uniju da ispita mogunost davanja doprinosa zajednickom fondu; (iv) zaduzuje Odbor za gospodarske poslove i razvoj da prouci modalitete osnivanja naprijed navedenoga zajednickog fonda." PRAVO I. O LOCUSU STANDI GE MIROSLAVE KOVACI, GE MARINE MUSI I G. ZLATKA KOVACIA 175. Sud mora prvo rijesiti pitanje jesu li ga Miroslava Kovaci, ga Marina Musi i g. Zlatko Kovaci aktivno legitimirani nastaviti postupak po zahtjevu sto ga je izvorno podnio podnositelj zahtjeva g. Ivo Kovaci, koji je umro 17. srpnja 2004. 176. Najblizi srodnici pokojnoga podnositelja zahtjeva, ga Miroslava Kovaci, ga Marina Musi i g. Zlatko Kovaci, izjavili su u srpnju 2004. da zele nastaviti pred Sudom postupak po zahtjevu njihovoga pokojnog supruga odnosno oca. Naknadno su se pozvali na 26 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE rjesenje o nasljeivanju koje je 29. rujna 2004. godine donio javni biljeznik na temelju ovlasti sto mu ih je prenio Opinski sud u Zagrebu, a na temelju kojega su oni naslijedili potrazivanja pokojnoga podnositelja zahtjeva protiv Glavne filijale Zagreb. Stoga su smatrali da imaju legitimni interes nastaviti pred Sudom postupak po ovom zahtjevu. 177. U raznim predmetima u kojima je podnositelj zahtjeva umro tijekom postupka, Sud je uzeo u obzir izjave nasljednika podnositelja zahtjeva ili bliskih clanova njegove obitelji koji su izrazili zelju nastaviti postupak pred Sudom (vidi, na primjer, presudu u predmetu Deweer v. Belgium od 27. veljace 1980., Serija A br. 35, str. 19-20, �� 37-38, presudu u predmetu Vocaturo v. Italy od 24. svibnja 1991., Serija A br. 206-C, str. 29, � 2, te Malhous v. the Czech Republic (dec.), br. 33071/96, ECHR 2000-XII). 178. Uzimajui u obzir cinjenicu da su ga Miroslava Kovaci, ga Marina Musi i g. Zlatko Kovaci potvreni kao zakoniti nasljednici podnositelja zahtjeva prema nacionalnome pravu, Sud treba na njihov zahtjev nastaviti ispitivati zahtjev. Meutim, u svrhu ispitivanja predmeta, kao podnositelj zahtjeva i dalje e biti naveden g. Kovaci. II. O LOCUSU STANDI G. IVE STEINFLA 179. Kao drugo, Sud mora rijesiti pitanje aktivne legitimacije g. Ive Steinfla za nastavak postupka po zahtjevu sto ga je izvorno podnijela podnositeljica zahtjeva ga Dolores Golubovi, koja je umrla tijekom postupka, dana 15. listopada 2004. 180. U prosincu 2004. g. Steinfl je odabrao nastaviti postupak pred Sudom po zahtjevu svoje pokojne tete. Pozvao se na rjesenje o nasljeivanju koje je 24. studenoga 2004. donio javni biljeznik, kojemu je ovlasti prenio Opinski sud u Karlovcu, a kojim je on proglasen jedinim nasljednikom ge Golubovi, na temelju njene oporuke od 27. lipnja 1999. Sud stoga drzi da je neak pokojne podnositeljice zahtjeva aktivno legitimiran u ovome predmetu nastaviti postupak umjesto nje. U skladu sa svojom praksom, Sud e kao podnositeljicu zahtjeva i dalje navoditi gu Golubovi. III. NAVODNA POVREDA CLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1, UZETOG ZASEBNO I U VEZI S CLANKOM 14. KONVENCIJE 181. Podnositelji zahtjeva su prigovorili povredi clanka 1. Protokola br. 1 koji glasi: "Svaka fizicka ili pravna osoba ima pravo na mirno uzivanje svojega vlasnistva. Nitko se ne smije lisiti svoga vlasnistva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviene zakonom i opim nacelima meunarodnog prava. Prethodne odredbe, meutim, ni na koji nacin ne umanjuju pravo drzave da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasnistva u skladu s opim interesom ili za osiguranje plaanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 182. Jedan od podnositelja zahtjeva, g. Kovaci, tvrdio je i kako je bio zrtva diskriminacije u odnosu na uzivanje svojih vlasnickih prava, protivno clanku 14. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Uzivanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat e se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao sto je spol, rasa, boja koze, jezik, vjeroispovijed, politicko ili drugo misljenje, nacionalno ili drustveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, roenje ili druga okolnost." A. Tvrdnje stranaka i tree strane (a) Podnositelji zahtjeva PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 183. Sud je dana 20. kolovoza 2004., s obzirom na sporazum kojim je g. Mrkonji svoje nenaplaeno potrazivanje prema Glavnoj filijali Zagreb prenio na svoga punomonika g. Zugia kao protucinidbu za trenutacnu isplatu odreenog dijela potrazivanja (vidi stavak 132. ove presude), upitao g. Zugia, koji je zastupao i g. Kovacia, je li i s g. Kovaciem sklopio slican sporazum. Dana 8. rujna 2004. g. Zugi je odgovorio da s obitelji Kovaci takav sporazum nije potpisan. 184. Dana 21. veljace 2005., nakon smrti g. Kovacia, Sud je od njegove udovice, ge Kovaci, zatrazio (vidi stavke 11., 14., 58., 91, 185. i 212. ove presude) da ga obavijesti o stanju ovrsnoga postupka i smatra li da sporazum sklopljen izmeu g. Mrkonjia i g. Zugia ima bilo kakvo znacenje za njenu osobnu situaciju. Dana 21. ozujka 2005. ga Kovaci je odgovorila da nije upoznata s predmetom g. Mrkonjia, ali da prema njenome misljenju on nije relevantan za njen polozaj. 185. Dana 21. veljace 2005. Sud je i gu Golubovi upitao je li poduzela kakve korake u cilju namirenja svojih potrazivanja u Hrvatskoj. Upitao ju je i ima li sporazum sklopljen izmeu g. Mrkonjia i g. Zugia bilo kakvo znacenje za njenu osobnu situaciju (vidi stavke 11., 14., 58., 91, 185. i 212. ove presude). 186. Dana 24. ozujka 2005. punomonik podnositeljice zahtjeva obavijestio je Sud da ni ga Golubovi ni njen zakoniti nasljednik pred slovenskim ili hrvatskim sudovima nisu pokrenuli postupke niti protiv Ljubljanske banke � Maticne banke niti protiv Glavne filijale Zagreb. Dodao je da sporazum izmeu g. Mrkonjia i g. Zugia nije relevantan za situaciju ge Golubovi. 187. Osim toga, dana 19. rujna 2005., u odgovor na zahtjev Suda od 30. kolovoza 2005., g. Zugi je u ime g. Kovacia i g. Mrkonjia potvrdio da im je u cijelosti isplaena njihova stednja (vidi stavke 118. i 143. ove presude). Podnositelji zahtjeva su naglasili da se to dogodilo kao posljedica ovrsnoga postupka. Ne bi se moglo tvrditi da su bilo Ljubljanska banka ili Nova ljubljanska banka dobrovoljno ovrsile presude u njihovu korist. One su ovrsene na imovini "stare" Ljubljanske banke koja je zatecena na hrvatskome podrucju. 188. Osim toga, nisu sva potrazivanja nasljednika g. Kovacia i g. Mrkonjia namirena. Zapravo, ostali su nenamireni zahtjevi za pravicnu naknadu na ime nematerijalne stete koju su ova dva podnositelja zahtjeva pretrpjela zbog povrede njihovoga prava na vlasnistvo. 189. Oni su dodali da Sud ne bi trebao uzeti u obzir cinjenice na koje se poziva tuzena drzava, a koje su se dogodile nakon 9. listopada 2003., dana kad je odrzana rasprava pred Sudom. 190. U svakom slucaju, cinjenica da su informacije o isplati stavljene na raspolaganje tuzenoj drzavi, a u konacnici i Novoj ljubljanskoj banci potvrdila je da je Nova ljubljanska banka osnovana kako bi se omoguilo izbjegavanje obveza prema hrvatskim stedisama na diskriminirajui nacin. Zapravo, to je dokaz da su Ljubljanska banka i Nova ljubljanska banka ista pravna osoba, koja posluje pod novim imenom. 191. I konacno, nakon sto bi bio ukinut Ustavni zakon iz 1994., prema clanku 433. slovenskoga Zakona o obveznim odnosima iz 2001. Nova ljubljanska banka, kao pravna sljednica Ljubljanske banke, postala bi odgovorna za njena dugovanja, ukljucujui i dugovanja Glavne filijale Zagreb. Problem "stare stednje" ne moze se rijesiti sve dok se taj Zakon ne ukine. (b) Tuzena drzava 192. Kao i u svojim prethodnim podnescima, tuzena je drzava i u dodatnim podnescima od 23. srpnja 2004. tvrdila kako je Ustavnim zakonom iz 1991. i njegovim provedbenim propisima, Slovenija preuzela odgovornost za pravicni udio u jamstvu bivse SFRJ za devizne depozite, bez obzira na drzavljanstvo deponenta ili mjesto sjedista banke u kojoj je depozit uplaen. 28 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 193. Osim toga, kroz zajmove odobrene na temelju deviznih depozita kod Glavne filijale Zagreb, prije raspada SFRJ na hrvatskome su podrucju izvrsena ulaganja od kojih Hrvatska i dalje uziva koristi. Uz to, nakon raspada SFRJ Glavna filijala Zagreb nije mogla generirati sredstva potrebna za servisiranje svoga duga prema deviznim deponentima, upravo zbog niza radnji sto ih je hrvatska vlada poduzela u izvrsavanju svoje nadleznosti nad bankama i imovinom koja se nalazila na hrvatskome podrucju. 194. Rezolucija Parlamentarne skupstine "Isplata deviznih depozita uplaenih u ispostavama Ljubljanske banke izvan podrucja Republike Slovenije", koja je tada bila u fazi izrade nacrta, a donesena je 23. studenoga 2004., te Obrazlozenje sto ga je izradio Izvjestitelj g. Jurgens potvrdili su da na razdiobu jamstva SFRJ treba primijeniti teritorijalno nacelo. Slovenija je, dakle, primjenom teritorijalnoga nacela ispunila sve obveze koje je mogla imati prema primjenjivom obicajnom meunarodnom pravu o sukcesiji drzava. Slovenija je bila spremna prihvatiti osnivanje zajednickoga fonda koji bi se financirao doprinosima svih drzava sljednica radi servisiranja neisplaenog deviznog duga deponentima. 195. Nadalje, prema zakonima bivse SFRJ, Ljubljanska banka � Maticna banka nikada u relevantno vrijeme nije odgovarala za dugovanja Ljubljanske banke � Osnovne banke Zagreb. Budui da pretvorba Ljubljanske banke � Osnovne banke Zagreb u Glavnu filijalu Zagreb, u okviru Markovievih reformi 1989./1990., nikada nije dovrsena zbog raspada bivse SFRJ, Glavna filijala Zagreb nikada nije postala podreena Ljubljanskoj banci. 196. U Obrazlozenju je potvreno da se Markovieve reforme nisu mogle dovrsiti, da Ljubljanska banka nikada nije bila odgovorna za dugovanja sto ih je ugovorila Ljubljanska banka � Osnovna banka Zagreb i da se, u svakom slucaju, obveze u bankovnome sustavu SFRJ nisu mogle pretvoriti u graanskopravne obveze u novim sustavima. Tuzena je drzava dodala da cak i kad bi se moglo dokazati da su filijale formalno postale podreene maticnoj banci, jos uvijek nije jasno kako bi se ta podreenost prosirila na prethodno postojeu imovinu i obveze podrucnih ispostava. 197. Iz toga je slijedilo da podnositelji zahtjeva kao prvo nisu dokazali da imaju potrazivanje prema Ljubljanskoj banci na koje je mogao utjecati Ustavni zakon iz 1994. Budui da se restrukturiranje iz 1994. nije prosirilo na ispostave banke izvan slovenskoga podrucja, to nije utjecalo na imovinu i obveze Glavne filijale Zagreb, pa su neutemeljene tvrdnje podnositelja zahtjeva da se Slovenija umijesala u njihovo pravo na mirno uzivanje njihovoga "vlasnistva". 198. Pozivajui se na svoje tvrdnje na raspravi, slovenska je vlada jos ustvrdila da su podnositelji zahtjeva mogli i trebali namirenje svojih potrazivanja traziti od Glavne filijale Zagreb. Vlada je naglasila da su u okviru ovrsnoga postupka koji je bio u tijeku pred Opinskim sudom u Osijeku likvidirane nekretnine Glavne filijale Zagreb i da su sredstva ostvarenja prodajom polozena na sudu. Dvama podnositeljima zahtjeva g. Kovaciu i g. Mrkonjiu, koji su pokrenuli ovrsni postupak pred Opinskim sudom u Osijeku, uskoro biti trebala biti namirena njihova potrazivanja kroz podjelu sredstava ostvarenih prodajom. 199. U svakom slucaju, ako bi Sud utvrdio da je Slovenija podnositeljima zahtjeva ogranicila pristup njihovim depozitima, to je ogranicenje bilo razmjerno legitimnom cilju kojemu se tezilo, a to je sprjecavanje krize sustava, u svjetlu cinjenice da bi podnositeljima zahtjeva njihovi depoziti mogli biti isplaeni u bliskoj budunosti. 200. To je potvreno opsirnim odgovorom slovenske vlade od 1. listopada 2004. na podneske podnositelja zahtjeva i hrvatske vlade. Uz to, potrazivanja podnositelja zahtjeva ne predstavljaju "vlasnistvo" u smislu clanka 1. Protokola br. 1; niti se moze tvrditi da su podnositelji zahtjeva imali ikakvo legitimno ocekivanje da Glavna filijala Zagreb nee biti u polozaju servisirati njihove devizne depozite. 201. U svakom slucaju, hrvatske tvrdnje da su Ustavnim zakonom iz 1994. devizni depoziti podnositelja zahtjeva de facto izvlasteni jer ih je taj zakon ucinio nenaplativim treba PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE odbiti zbog nepostivanja sestomjesecnoga roka. Tuzena drzava je naglasila i da je neto imovina Glavne filijale Zagreb bila znacajna, i da je 2003. godine knjigovodstvena vrijednost iznosila 370 milijuna EUR, te da je zasigurno premasivala potrazivanja podnositelja zahtjeva. 202. Nadalje su naveli da Slovenija nije povrijedila clanak 14. uzet zajedno s clankom 1. Protokola br. 1. Svako razlicito postupanje prema stranim i domaim depozitima koje je mogue postojalo nije se temeljilo na drzavljanstvu niti na bilo kojoj drugoj osnovi navedenoj u clanku 14. Cak i da su mjere restrukturiranja iz 1994. podrazumijevale razlicito postupanje prema depozitima na slovenskome podrucju i depozitima na hrvatskome podrucju, a sto nisu, sve su se takve razlike temeljile na objektivnom kriteriju mjesta deviznih depozita, a to je Hrvatska. 203. I konacno, dana 25. srpnja 2005. slovenska je vlada obavijestila Sud da su g. Kovaciu i g. Mrkonjiu u cijelosti isplaeni njihovi devizni depoziti. (c) Hrvatska vlada 204. U svojim dodatnim podnescima od 23. srpnja 2004., hrvatska se vlada prvo pozvala na svoje prethodne podneske. Zakonodavne mjere sto su ih 1994. poduzele slovenske vlasti predstavljale su mijesanje u pravo podnositelja zahtjeva na mirno uzivanje njihovoga "vlasnistva", zajamceno clankom 1. Protokola br. 1. Budui da su valjana potrazivanja podnositelja zahtjeva prema Ljubljanskoj banci, na temelju ugovora o stednji, bila konkretna i odreena, ona su predstavljala "vlasnistvo" ili barem "legitimno ocekivanje" njihovoga ostvarenja. Hrvatska je vlada tvrdila da se ti predmeti ticu de facto izvlastenja "vlasnistva" podnositelja zahtjeva i ustvrdila da treba primijeniti pravilo sadrzano u prvome stavku clanka 1. Protokola br. 1, koje zabranjuje lisavanje "vlasnistva", osim pod odreenim uvjetima. 205. Prije donosenja Ustavnoga zakona iz 1994., devizni depoziti podnositelja zahtjeva u Ljubljanskoj banci nisu bili dio slovenskoga javnog duga jer nisu bili uplaeni na slovenskome podrucju. Oni su, prema tome, i dalje bili aktivni dug banke prema podnositeljima zahtjeva. Banka nije bila insolventna i nastavila je poslovati. Do Ustavnoga zakona iz 1994., slovenska je drzava nacionalizirala svu imovinu Ljubljanske banke, pa iako nije odbila potrazivanja podnositelja zahtjeva, ona ih je u stvarnosti ucinila neovrsivima. To je predstavljalo de facto izvlastenje. 206. Budui da zakon iz 1994. nije samo sluzio za zastitu slovenskoga financijskog i gospodarskog sustava od spekulativnih potrazivanja prema NFA, ve i za zastitu banke koju kontrolira drzava od svih potrazivanja stranih vjerovnika, osobito pojedinacnih stedisa, takav se cilj nije mogao smatrati legitimnim. U svakom slucaju, mjere nisu bile razmjerne jer je podnositeljima zahtjeva, koji nisu trazili nista vise od toga da svoju zivotnu usteevinu poloze u sigurnu banku, nametnut prekomjeran teret. Upravo suprotno, Ljubljanska banka je bila svjesna poslovnog rizika u politickom okruzenju u kojem je poslovala. Godine 1994. slovenska je drzava poslovni rizik potpuno prebacila na stedise. Uz to, mjere nisu bile vremenski ogranicene. 207. Stupanjem na snagu Ugovora o pitanjima sukcesije za podnositelje zahtjeva nista se nije promijenilo. Njihova stednja se i dalje nije mogla podii, a prema tom ugovoru nisu stekli nikakva ovrsiva prava. Privatnopravni odnos izmeu banke i njenih stedisa nije bio predmet sukcesije. U nacelu, na taj bi se odnos mogao primijeniti samo Aneks G. 208. Kad je rijec o navodnoj povredi clanka 14. uzetog zajedno s clankom 1. Protokola br. 1, meu strankama nije bilo sporno da je postojala razlika u postupanju prema stedisama u glavnim filijalama Ljubljanske banke i stedisama u Ljubljanskoj banci, kako u pogledu preuzimanja duga Ljubljanske banke, tako i u pogledu njenoga restrukturiranja. 209. Cinjenica da je novac bio fizicki deponiran na odreenome podrucju nije nista mijenjala na stvari jer je izmeu toga podrucja i podrucja gdje se nalazilo sjediste financijske institucije postojala sloboda kretanja kapitala. U SFRJ je ta mogunost postojala izmeu 30 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE njenih bivsih konstitutivnih republika. Kad je rijec o restrukturiranju Ljubljanske banke 1994. godine, bilo je ocito da je ono poduzeto s ciljem da se strane stedise lisi njihovih potrazivanja. 210. U svome odgovoru od 1. listopada 2004. na ocitovanja slovenske vlade, hrvatska je vlada izjavila da se Nacrt rezolucije Parlamentarne skupstine Vijea Europe "Isplata deviznih depozita uplaenih u ispostavama Ljubljanske banke izvan podrucja Republike Slovenije" ne moze koristiti kao dokaz u ovome postupku zbog toga sto nije bio usvojen u relevantno vrijeme (vidi stavak 194. ove presude). Osim toga, Parlamentarna skupstina nije smatrala da je njena zadaa svrstati se na bilo ciju stranu u pravnome sporu izmeu Slovenije i stedisa. Misljenja sto ih je izrazio izvjestitelj g. Jurgens mogu posluziti samo kao podloga za donosenje Rezolucije koja bi mogla pridonijeti politickom rjesenju problema. 211. Kad je rijec o dokumentima koji su dostavljeni u vezi s ovrsnim postupkom koji je u tijeku pred hrvatskim sudovima, oni su bili relevantni samo u odnosu na pitanje dopustenosti zahtjeva, osobito iscrpljenja domaih pravnih sredstava, o cemu je Sud ve donio odluku. Oni nemaju nikakav utjecaj na osnovanost. 212. Dana 21. veljace 2005. Sud je upitao hrvatsku vladu moze li potvrditi tocnost informacija sto su ih dali slovenska vlada i g. Mrkonji glede stanja ovrsnoga postupka kojeg su pokrenuli g. Kovaci i g. Mrkonji (vidi stavke 11., 14., 58., 91., 184. i 185 ove presude). 213. U svome odgovoru od 30. ozujka 2005., hrvatska Vlada je navela da su informacije sto ih je dala slovenska Vlada dijelom tocne. Postupak je jos uvijek bio u tijeku i jos nije bio okoncan. Vlada je u nastavku ustvrdila da se ovrsni postupak moze promatrati samo u kontekstu statusa zrtve dvoje od troje podnositelja zahtjeva. Meutim, pozivajui se na predmete Eckle v. Germany (presuda od 15. srpnja 1982., Serija A br. 51, str. 32, �� 69 et seq.), Jensen v. Denmark ((dec.), br. 48470/99, ECHR 2001-X) i Kljaji v. Croatia (br. 22681/02, � 23, 17. ozujka 2005.), Vlada je naglasila kako "status zrtve podnositelja zahtjeva ovisi o zadovoljstini koju je dobio na domaoj razini na temelju cinjenica u vezi s kojima prigovara pred Sudom i o tome jesu li domae vlasti priznale, bilo izrijekom ili sadrzajno, povredu Konvencije". 214. Ovrsni se postupak ne moze smatrati takvim pravnim sredstvom jer se, kao prvo, postupak nije vodio u tuzenoj drzavi, kao drugo, podnositelji zahtjeva nee dobiti nikakvu zadovoljstinu u vezi s navodnom povredom i, kao tree, vlasti tuzene drzave nee ni izrijekom ni sadrzajno priznati povredu Konvencije u odnosu na podnositelje zahtjeva. Nadalje, cak i pod pretpostavkom da se podnositeljima zahtjeva u cijelosti namire njihova novcana potrazivanja, to im ne moze nadoknaditi dugogodisnju neizvjesnost kojoj su bili izlozeni u pogledu svoje stednje. 215. U svakom slucaju, vaznost tih predmeta prelazi okvire pojedinacnih zahtjeva jer je veliki broj slicnih zahtjeva u postupku pred Sudom, a ovrsni postupak u Osijeku iznimka je od koje tek veoma mali broj stedisa moze imati korist. 216. I konacno, 5. listopada 2005., u odgovoru na upit Suda od 30. kolovoza 2005., hrvatska je vlada potvrdila da je tocna informacija sto ju je 25. srpnja 2005. dostavila slovenska vlada o tome da su g. Kovaciu i g. Mrkonjiu u cijelosti isplaeni njihovi devizni depoziti. PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE B. Ocjena Suda 217. Nakon sto su 9. listopada 2003. zahtjevi proglaseni dopustenima, uz iznimku pitanja postivanja pravila sestomjesecnoga roka koje je spojeno s osnovanosu, Sudu su dostavljene na znanje nove cinjenicne informacije. 218. Kao prvo, dana 29. travnja 2004. g. Mrkonji je obavijestio Sud da je na svoga punomonika g. Zugiu prenio svoje nenaplaeno potrazivanje prema Glavnoj filijali Zagreb i to u visini od 28.562,14 CHF s kamatama i troskovima postupka. G. Zugi se zauzvrat obvezao da e podnositelju zahtjeva do odreenoga datuma isplatiti 70% tog iznosa. Tog je datuma g. Mrkonji obavijestio Sud da je otkazao punomo g. Zugiu i raskinuo taj sporazum jer mu ovaj nije isplatio dugovani novac do dogovorenoga datuma. 219. Kao drugo, dana 25. srpnja 2005. slovenska je Vlada obavijestila Sud da su na temelju odluke Zupanijskoga suda u Osijeku od 7. srpnja 2005. g. Kovaciu i g. Mrkonjiu 20. srpnja 2005. u cijelosti isplaeni njihovi devizni depoziti. Na zahtjev Suda � drugim rijecima, ne na njihovu vlastitu inicijativu � dva podnositelja zahtjeva i hrvatska Vlada potvrdili su 19. rujna odnosno 5. listopada 2005. da je ta informacija tocna. 220. Sud primjeuje kako on moze "u svakom stadiju postupka" odbaciti zahtjev kojega smatra nedopustenim ili ga brisati sa svoje liste predmeta. Nove cinjenicne informacije, cak i u fazi odlucivanja o osnovanosti, navele su Sud da ponovno razmotri odluku o proglasenju zahtjeva dopustenim i da ga naknadno proglasi nedopustenim na temelju clanka 35. stavka 4. Konvencije (vidi, na primjer, Medeanu v. Romania (dec.), br. 29958/96, 8. travnja 2003., lhan v. Turkey [GC], br. 22277/93, � 52, ECHR 2000-VII, te Azinas v. Cyprus [GC], br. 56679/00, � 37-43, ECHR 2004-III). 221. Slicno tome, u odmakloj fazi postupka, Sud moze razmotriti postoji li situacija koja moze dovesti do primjene clanka 37. Da bi zakljucio da je predmet rijesen u smislu clanka 37. stavka 1. (b), pa da podnositelj zahtjeva stoga vise nema nikakvog objektivnog opravdavanja ustrajati u svome zahtjevu, Sud kao prvo mora ispitati postoje li jos uvijek okolnosti zbog kojih podnositelj zahtjeva izravno prigovara, te kao drugo, jesu li otklonjeni i ucinci mogue povrede Konvencije zbog tih okolnosti (vidi Pisano v. Italy [GC] (brisanje s liste), br. 36732/97, � 42, 24. listopada 2002.). 222. Sud smatra da je u svakome od ovih predmeta potrebno utvrditi mogu li ga nove cinjenice s kojima je upoznat navesti na zakljucak da je predmet sada rijesen, a ako ne mogu, je li nastavak ispitivanja zahtjeva jos uvijek opravdan. Clanak 37. stavak 1. Konvencije predvia kako slijedi: "1. Sud moze u svakom stadiju postupka odluciti da izbrise neki zahtjev s liste slucajeva kada okolnosti dovode do zakljucka: a) da podnositelj ne namjerava ustrajati u svojem zahtjevu ili b) da je predmet rijesen, ili c) da iz nekog drugog razloga koji utvrdi Sud vise nije opravdano nastaviti s daljnjim ispitivanjem zahtjeva. Meutim, Sud e nastaviti ispitivanje zahtjeva ako to traze interesi postovanja ljudskih prava zajamcenih Konvencijom i dodatnim protokolima. 2. Sud moze odluciti da vrati zahtjev na svoju listu slucajeva ako smatra da to okolnosti opravdavaju." 223. Ostaje nedorecenost u pogledu sporazuma kojim je g. Mrkonji na svoga punomonika g. Zugia prenio svoje nenaplaeno potrazivanje prema Glavnoj filijali Zagreb. G. Mrkonji se ocito smatrao obvezanim tim sporazumom, koji pak prema misljenju g. Zugia nikada nije stupio na snagu. Kad bi se utvrdilo da je g. Mrkonji valjano prenio svoje potrazivanje za naknadu, postavilo bi se pitanje bi li se on jos uvijek mogao smatrati "zrtvom" u smislu clanka 34. Konvencije. Bilo kako bilo, stav je Suda da nema potrebe odlucivati o tom pitanju iz sljedeih razloga: 32 PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE 224. Jasno je da su g. Kovaciu i g. Mrkonjiu sada u cijelosti isplaeni njihovi devizni depoziti vidi stavke 118., 143. i 219. ove presude); sto se tice njih, predmet je prema tome rijesen (clanak 37. stavak 1. (b)). 225. Osim toga, nakon sto su 7. travnja 2004. pozvani podnijeti podneske o pitanju pravicne naknade, ni g. Kovaci ni g.Mrkonji nisu specificirali svoje zahtjeve u zadanom roku. 226. Sud stoga utvruje da su oba ta podnositelja zahtjeva propustili podnijeti zahtjeve za pravicnu naknadu u propisanom roku. Stoga im s te osnove nista ne dosuuje. 227. Kad je rijec o treoj podnositeljici zahtjeva, gi Golubovi, Sud smatra da se u slucajevima kad drzave slijednice osporavaju odgovornost za dug bivse drzave, od vjerovnika moze razumno ocekivati da zatrazi zadovoljstinu pred sudovima gdje su drugi vjerovnici bili uspjesni. Iz razloga koji su i dalje neobjasnjeni, ga Golubovi nista nije poduzela u Hrvatskoj iako bi vjerojatno uspjela da je to ucinila. U svakom slucaju, ona jos uvijek moze pokrenuti postupak u Hrvatskoj. Kad je rijec o pravicnoj naknadi, ga Golubovi nije specificirala svoje zahtjeve u propisanom roku. 228. S obzirom na te okolnosti i na svoje zakljucke glede podnositelja zahtjeva g. Kovacia i g. Mrkonjia, Sud smatra da vise nije opravdano nastaviti s ispitivanjem njenoga zahtjeva (clanak 37. stavak 1. (c)). 229. Nadalje, Sud je uvjeren da postivanje ljudskih prava definiranih Konvencijom i protokolima uz nju u ovome trenutku od njega ne zahtijeva da nastavi s ispitivanjem zahtjeva (clanak 37. stavak 1. in fine). 230. Prema tome, predmeti se trebaju brisati s liste. IV. PRIMJENA PRAVILA 43. STAVKA 4. POSLOVNIKA SUDA 231. Pravilo 43. stavak 4. Poslovnika Suda predvia: "Kad je zahtjev brisan s liste, o troskovima odlucuje Sud. ..." 232. Sud ponavlja da se naknada troskova i izdataka moze dosuditi podnositelju zahtjeva samo u mjeri u kojoj ih je on stvarno i neophodno pretrpio, te ako je njihova visina razumna (vidi, na primjer, Bottazzi v. Italy [GC], br. 34884/97, � 30, ECHR 1999-V). Osim toga, podnositelj zahtjeva mora dostaviti specifikaciju za sve svoje zahtjeve, zajedno s odgovarajuim potkrepljujuim dokumentima ili potvrdama, jer u suprotnome njegov zahtjev moze biti u cijelosti ili djelomicno odbijen (pravilo 60. stavak 2.) (vidi Pisano, naprijed citirano, �� 53 i 54). 233. Ta se nacela trebaju postivati i u primjeni pravila 43. stavka 3. koji odluku o troskovima prepusta Sudu kad odlucuje brisati zahtjev sa svoje liste, bilo presudom ili odlukom (vidi Ert�rk v. Turkey (dec.), br. 49683/99, 4. svibnja 2006.). 234. Sud biljezi da se, nakon odluke o dopustenosti, podnositelji zahtjeva nisu ocitovali o troskovima i izdacima sto su ih pretrpjeli pred domaim tijelima ili Sudom, unatoc tome sto su to bili pozvani uciniti. Sud dalje biljezi da im je odobrio pravnu pomo u postupku i to do ukljucno rasprave 9. listopada 2003. Uz to su g. Kovaciu i g. Mrkonjiu dosueni troskovi i izdaci u naknadnom domaem ovrsnom postupku (vidi stavke 116. i 142. ove presude). 235. S obzirom na te okolnosti, Sud je uvjeren da su podnositeljima zahtjeva dovoljno nadoknaeni troskovi i u postupku pred Sudom i prema domaem pravu, pa ne vidi razloga za daljnje ispitivanje toga pitanja (vidi Ohlen v. Denmark (brisanje s liste), br. 63214/00, � 38, 24. veljace 2005.). PRESUDA KOVACI I DR. PROTIV SLOVENIJE IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. presuuje da su nasljednici podnositelja zahtjeva g. Kovacia i ge Golubovi aktivno legitimirani nastaviti ovaj postupak umjesto njih; 2. odlucuje brisati zahtjeve sa svoje liste predmeta. Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 6. studenoga 2006. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. Vincent BERGER Tajnik Georg RESS Predsjednik