48185/07

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET: PREZEC protiv HRVATSKE (Zahtjev br. 48185/07) PRESUDA STRASBOURG 15. listopada 2009. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE U predmetu Prezec protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, suci, i g. Andr� Wampach, zamjenik tajnika Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 24. rujna 2009, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 48185/07) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatski drzavljanin, gospodin Zlatko Prezec ("podnositelj zahtjeva"), podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 11. srpnja 2007. 2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, ga S. Staznik. 3. Dana 25. studenoga 2008. Predsjednik Prvog odjela odlucio je Vladi uputiti prigovor vezan uz pravo podnositelja zahtjeva na besplatnog branitelja na temelju clanka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije. Takoer je donesena odluka da se osnovanost zahtjeva ispita istovremeno kada i njegova dopustenost (cl. 29. st. 3). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva roen je 1972. 5. Nakon sto je osuen za kazneno djelo ubojstva, podnositelj zahtjeva je 15. prosinca 1997. upuen na izdrzavanje dvanaestogodisnje kazne zatvora u Kaznionicu Lepoglava. Od tog datuma izdrzavao je kaznu zatvora u raznim zatvorima u Hrvatskoj. 6. Dana 3. prosinca 2003, dok je podnositelj zahtjeva izdrzavao kaznu zatvora u Zatvoru u Puli, Opinsko drzavno odvjetnistvo u Puli optuzilo ga je da je 21. svibnja 2003. prijetio zaposleniku zatvora. Protiv podnositelja 2 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE zahtjeva pokrenut je kazneni postupak pred Opinskim sudom u Puli. Rociste zakazano za 18. prosinca 2003. odgoeno je jer poziv podnositelju zahtjeva nije bio uredno dostavljen. Daljnje rociste zakazano za 2. ozujka 2004. takoer je odgoeno jer se u to vrijeme podnositelj zahtjeva nalazio u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu. Na rocistu odrzanome 25. svibnja 2004. podnositelj zahtjeva izjavio je da nije razumio ni sadrzaj optuznice koja je podignuta protiv njega ni upozorenje koje mu je uputio predsjedavajui sudac. Sud je zatim odredio psihijatrijsko vjestacenje podnositelja zahtjeva i odgodio rociste. 7. Dana 28. lipnja 2004. podnositelj zahtjeva podnio je pisani zahtjev za postavljanje branitelja na teret proracunskih sredstava. Zahtjev je zaprimljen na Opinskom sudu u Puli 30. lipnja 2004. i prilozen spisu 15. srpnja 2004. U toj fazi postupka nije donesena pisana odluka u vezi s njegovim zahtjevom. 8. Podnositelj zahtjeva bio je na pregledu kod psihijatra u Psihijatrijskoj bolnici Vrapce od 23. do 29. lipnja 2004. Izvjese sastavljeno 6. srpnja 2004. pokazuje da se podnositelj zahtjeva nalazio na lijecenju na Psihijatrijskom odjelu Zatvorske bolnice u Zagrebu tijekom sljedeih razdoblja: - od 12. do 17. veljace 1999. zbog depresije; - od 26. veljace do 15. ozujka 1999. zbog pokusaja samoubojstva; - od 1. do 6. travnja 1999. jer je navodno pao s kreveta i povrijedio glavu; - od 3. prosinca 1999. do 10. sijecnja 2000. zbog depresije i tjeskobe; - od 17. veljace do 6. ozujka 2000. zbog samoozljeivanja; - od 21. prosinca 2000. do 31. sijecnja 2001. zbog prijetnje samoubojstvom; - od 12. do 24. travnja 2001. zbog poremeaja osobnosti; - od 6. do 25. studenoga 2002. zbog poremeaja osobnosti i poremeaja u ponasanju; - od 17. prosinca do 2. sijecnja 2003. zbog pokusaja samoubojstva; - od 3. do 22. travnja 2003; - od 28. srpnja do 20. kolovoza 2003. zbog pokusaja samoubojstva; - od 21. do 22. kolovoza 2003. jer je odbijao piti vodu; - od 22. kolovoza do 22. rujna 2003. zbog pokusaja samoubojstva; - od 24. rujna do 27. studenoga 2003. zbog pokusaja samoubojstva; - od 20. veljace do 18. ozujka 2004. zbog pokusaja samoubojstva; - od 8. do 14. travnja 2004. zbog gutanja baterija. Zakljucci izvjesa glase kako slijedi1: "1. Zlatko Prezec je osoba koja pati od ozbiljnog i trajnog poremeaja osobnosti u kojem prevladavaju paranoja [paranoidni poremeaj osobnosti], shizofreni poremeaj Slobodni prijevod s engleskog, nap. prev. PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE i izrazita narcisoidna patologija, kao i jaka teznja ka destruktivnom i samodestruktivnom ponasanju. 2. Pacijentovi dusevni poremeaji ne spadaju u kategoriju privremene ili trajne dusevne bolesti, nedovoljne mentalne razvijenosti ili dusevne bolesti s fizickim uzrocima. 3. Tijekom psihijatrijskog vjestacenja nisu pronaeni elementi koji bi ukazivali na ovisnost o alkoholu ili ovisnost o bilo kojem psihoaktivnom sredstvu. 4. Imajui na umu tezinu i prirodu pacijentovih poremeaja osobnosti i njihovu blisku povezanost s kaznenim djelima za koja je optuzen, smatramo da je pacijentova sposobnost razumijevanja i kontrole vlastitih postupaka u trenutku pocinjenja spornih kaznenih djela bila umanjena. 5. Imajui na umu ozbiljan i istinski rizik da [pacijent] pocini daljnja kaznena djela, preporucujemo da se pacijentu odredi obvezno psihijatrijsko lijecenje. 6. Pacijent je zasad sposoban sudjelovati u postupku koji se vodi protiv njega." Dana 12. srpnja 2004. izvjese je dostavljeno Opinskom sudu u Puli. 9. Na rocistu odrzanom 13. srpnja 2004. podnositelj zahtjeva izjavio je da e se braniti sam iako to smatra povredom svojih ustavnih prava. Takoer je izjavio da nista nije razumio. Mjerodavni dio zapisnika s tog rocista glasi1: "Optuzenika se poucava, na temelju clanka 5. Zakona o kaznenom postupku, da ima pravo braniti se sam ili uz pomo branitelja. Optuzenik izjavljuje 'Nista ne razumijem'. Sudac ponovo poucava optuzenika o njegovim pravima na temelju clanka 5. Zakona o kaznenom postupku. Optuzenik izjavljuje: 'Branit u se sam iako to smatram povredom svojih ustavnih prava.' Optuzenik zatim izjavljuje da nista ne razumije." Tijekom suenja podnositelj zahtjeva branio se sutnjom. Dana 13. srpnja 2004. Opinski sud u Puli proglasio je podnositelja zahtjeva krivim prema optuznici i osudio ga na petomjesecnu kaznu zatvora. Uz to, odredio je podnositelju zahtjeva obvezno psihijatrijsko lijecenje jer mu je dijagnosticiran dusevni poremeaj. U vezi s dusevnim stanjem podnositelja zahtjeva, u presudi je navedeno sljedee2: "...optuzenik... je osoba koja pati od ozbiljnih i trajnih [kronicnih] poremeaja osobnosti meu kojima prevladavaju paranoja [paranoidni poremeaj osobnosti], Slobodni prijevod s engleskog, nap. prev. 2 ibid. 4 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE shizofreni poremeaj i izrazita narcisoidna patologija, kao i jaka teznja ka destruktivnom i samodestruktivnom ponasanju." 10. Dana 24. kolovoza 2004. podnositelj zahtjeva podnio je zalbu protiv prvostupanjske presude tvrdei, izmeu ostalog, da su njegova prava na obranu bila povrijeena time sto je zanemaren njegov zahtjev za postavljanje branitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom. Spis je poslan Zupanijskom sudu u Puli kao zalbenom sudu. Dana 3. kolovoza 2005. zalbeni sud je vratio spis Opinskom sudu u Puli jer nije bio donio odluku o daljnjem pisanom zahtjevu podnositelja zahtjeva od 28. lipnja 2004. da mu bude postavljen branitelj. 11. Dana 6. rujna 2005. Opinski sud u Puli ispitao je podnositelja zahtjeva u vezi s njegovim zahtjevom da mu bude postavljen branitelj na teret proracunskih sredstava. U odluci od 22. rujna 2005. Opinski sud u Puli postavio je odvjetnika iz Pule kao branitelja podnositelja zahtjeva. U izreci odluke postavljen je odvjetnik T. S., a u obrazlozenju je drugi odvjetnik, T. B., naveden kao branitelj po sluzbenoj duznosti. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi1: "Ovaj sud... je utvrdio da optuzenikovo imovinsko stanje... ne dopusta da sam plati usluge branitelja i radi pravednosti postupka zahtijeva da mu bude postavljen branitelj po sluzbenoj duznosti." 12. Dana 30. rujna 2005. postavljeni branitelj, T. S., takoer je podnio zalbu protiv prvostupanjske presude. 13. Dana 20. travnja 2006. Zupanijski sud u Puli odbio je obje zalbe. Glede izostanka zastupanja po odvjetniku podnositelja zahtjeva tijekom suenja pred prvostupanjskim sudom, utvrdio je2: "Zalitelj... tvrdi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir cinjenicu da on pati od dusevne bolesti i da mu je stoga trebao biti dodijeljen branitelj... Ovaj zalbeni sud nalazi, meutim, da nije doslo do povrede odredaba kaznenog postupka koja bi mogla utjecati na okrivljenikovo pravo na obranu. Zapisnik s rocista odrzanog 25. svibnja 2004. pokazuje da je okrivljenik naveo kako se ne osjea sposobnim sam se braniti, nakon cega je prvostupanjski sud odgodio rociste i odredio psihijatrijsko vjestacenje okrivljenika... Izvjese je pokazalo da priroda i intenzitet okrivljenikove dusevne bolesti nisu doveli u pitanje njegovu sposobnost da se sam brani. [Prvostupanjski sud] odrzao je dana 13. srpnja 2004. rociste na kojem je zalitelj, iako je bio izricito poucen u skladu s clankom 5. Zakona o kaznenom postupku da se moze braniti sam ili uz pomo branitelja, izjavio 'da e se braniti sam iako to smatra povredom svojih ustavnih prava'. Slijedi da je okrivljenik, kojemu je utvreno da je sposoban braniti se sam, to jest da je razumio svoju ulogu u suenju i pouku o svojim pravima, izricito naveo da e se braniti sam." 14. U svojoj ustavnoj tuzbi koja je uslijedila 26. lipnja 2006. podnositelj zahtjeva prigovorio je da ne moze podmiriti troskove branitelja otkad je na Slobodni prijevod s engleskog, nap. prev. 2 ibid. PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE izdrzavanju zatvorske kazne od 1997. Nadalje, tvrdio je da su zbog njegova dusevnog stanja interesi pravde nalagali da mu se dodijeli branitelj. Ustvrdio je da je u vise navrata, i usmenim i pisanim putem, zatrazio od predsjedavajue sutkinje da mu se odobri branitelj. Meutim, ona je u potpunosti zanemarivala njegove zahtjeve dok joj zalbeni sud nije vratio spis kako bi donijela odluku o njegovu zahtjevu za postavljanje branitelja. Odluka Predsjednice Opinskog suda u Puli od 22. rujna 2005. kojom se postavljaju dva branitelja urucena je podnositelju zahtjeva u zatvoru, ali nije sadrzavala ni adresu ni telefonski broj ijednog od postavljenih branitelja. Nijedan od njih nije stupio u vezu s podnositeljem zahtjeva. 15. Dana 13. studenog 2008. Ustavni sud je odbio tuzbu podnositelja zahtjeva. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO 16. Mjerodavni dio Zakona o kaznenom postupku, (Narodne novine br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002 i 62/2003) propisuje kako slijedi: Clanak 5. "(1) Okrivljenik se ima pravo braniti sam ili uz strucnu pomo branitelja kojega e sam izabirati iz reda odvjetnika. Ako okrivljenik sam ne uzme branitelja, okrivljeniku e se radi osiguranja [postivanja prava] obrane postaviti branitelj kad je to odreeno ovim Zakonom. (2) Pod uvjetima koje odreuje ovaj Zakon okrivljeniku koji ne moze podmiriti troskove pa zbog toga ne moze uzeti branitelja, postavit e se, na njegov zahtjev, branitelj na teret proracunskih sredstava. (3) Sud ili drugo drzavno tijelo koje sudjeluje u kaznenom postupku duzni su ve na prvom ispitivanju okrivljenika pouciti o pravu na branitelja i svezi s braniteljem. (4) Okrivljeniku se mora osigurati dovoljno vremena i mogunosti za pripremu obrane." 17. Prema clanku 430. Zakona o kaznenom postupku, kada osuenik podnese zahtjev za izmjenu pravomone sudske odluke na temelju odluke Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrena povreda, izmeu ostalog, prava na posteno suenje, primjenjuju se pravila koja ureuju obnovu kaznenog postupka. 18. Mjerodavni dio Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 1999. (Narodne novine br. 99/1999 od 29. rujna 1999. � "Zakon o Ustavnom sudu"), izmijenjenog i dopunjenog Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske iz 2002. (Narodne novine br. 29/2002 od 22. ozujka 2002) koji je stupio na snagu 15. ozujka 2002, glasi kako slijedi: 6 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE Clanak 62. "1. Svatko moze podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tuzbu ako smatra da mu je pojedinacnim aktom tijela drzavne vlasti, tijela jedinice lokalne i podrucne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odluceno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela, povrijeeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamcena Ustavom, odnosno Ustavom zajamceno pravo na lokalnu i podrucnu (regionalnu) samoupravu (u daljnjem tekstu: ustavno pravo). 2. Ako je zbog povrede ustavnih prava [zbog koje je podnesena tuzba] dopusten drugi pravni put, ustavna tuzba moze se podnijeti tek nakon sto je taj pravni put iscrpljen. 3. U stvarima u kojima je dopusten upravni spor, odnosno revizija u parnicnom ili izvanparnicnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon sto je odluceno i o tim pravnim sredstvima." Clanak 63. "(1) Ustavni sud e pokrenuti postupak po ustavnoj tuzbi i prije no sto je iscrpljen pravni put, u slucaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela nije u razumnom roku odlucio sud... (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tuzbu... iz stavka 1. ovoga clanka, Ustavni sud e nadleznom sudu odrediti rok za donosenje akta kojim e taj sud meritorno odluciti o pravima i obvezama ili o sumnji ili optuzbi zbog kaznjivog djela podnositelja... (3) U odluci iz stavka 2. ovoga clanka Ustavni sud e odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava... Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od tri mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu." 19. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine br. 150/05 i 16/07) koji je stupio na snagu 29. prosinca 2005. glasi kako slijedi: III. ZASTITA PRAVA NA SUENJE U RAZUMNOM ROKU Clanak 27. "(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadlezni sud nije odlucio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optuzbi za kaznjivo djelo, moze neposredno visem sudu uputiti zahtjev za zastitu prava na suenje u razumnom roku. (2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovackim sudom Republike Hrvatske, Visokim prekrsajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu e odluciti Vrhovni sud Republike Hrvatske. (3) Postupak odlucivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga clanka je hitan." PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE Clanak 28. "(1) Ako sud iz clanka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan, odredit e rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odluciti o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optuzbi za kaznjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na suenje u razumnom roku. (2) Naknada se isplauje iz drzavnog proracuna u roku od 3 mjeseca od dana podnosenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu. (3) Protiv rjesenja o zahtjevu za zastitu prava na suenje u razumnom roku moze se u roku od 15 dana podnijeti zalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rjesenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zalba nije dopustena ali se moze pokrenuti ustavna tuzba." PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVAKA 1. I 3. (c) KONVENCIJE 20. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu nije odobrena besplatna pravna pomo u fazi suenja u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega te da branitelj koji mu je dodijeljen u zalbenom postupku nije stupio u vezu s njim. Pozvao se na clanak 6. stavke 1. i 3. (c) Konvencije, ciji mjerodavni dio glasi: "1. Radi utvrivanja... u slucaju podizanja optuznice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da... sud pravicno... ispita njegov slucaj. ... 3. Svatko optuzen za kazneno djelo ima najmanje sljedea prava: ... (c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalazu interesi pravde; ..." 21. Vlada je osporila tu tvrdnju. 8 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE A. Dopustenost 22. Sud primjeuje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Primjeuje i da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost Tvrdnje stranaka 23. Podnositelj zahtjeva ustvrdio je da je zbog svog dusevnog stanja trebao biti zastupan tijekom cijelog kaznenog postupka koji se vodio protiv njega. Budui da nije mogao podmiriti troskove branitelja, interesi pravde zahtjevali su da mu se dodijeli branitelj na teret proracunskih sredstava ve na pocetku suenja. Iako je usmeno podnio takav zahtjev predsjedavajuem sucu prvostupanjskog suda, on nije zabiljezen u zapisniku. Na svoj dodatni pisani zahtjev nije dobio odgovor. Tek kad je ve bio podnio zalbu protiv prvostupanjske presude, zalbeni sud vratio je predmet prvostupanjskom sudu te mu je dodijeljen branitelj na teret proracunskih sredstava � u vrlo kasnoj fazi postupka. Meutim, branitelj koji mu je postavljen po sluzbenoj duznosti nijednom nije pokusao stupiti u vezu s podnositeljem zahtjeva niti mu je ostavio adresu ili telefonski broj na koji mu se moze obratiti. 24. Vlada je ustvrdila da, prema mjerodavnim odredbama Zakona o kaznenom postupku, u spornom kaznenom postupku podnositelja zahtjeva nije morao braniti odvjetnik. Nadalje je ustvrdila da je na rocistu odrzanom 13. srpnja 2004. pred Opinskim sudom u Puli podnositelj zahtjeva poucen o svom pravu da bude zastupan, ali je odabrao zastupati se sam. Izvjese psihijatrijskog vjestacenja podnositelja zahtjeva pokazalo je da je podnositelj zahtjeva bio sposoban sudjelovati u postupku koji se vodio protiv njega. Konacno, njegovu zahtjevu za branitelja na teret proracunskih sredstava udovoljeno je u zalbenoj fazi. Ocjena Suda 25. Imajui na umu da zahtjevi stavka 3. (b) i (c) clanka 6. Konvencije predstavljaju specificne elemente prava na posteno suenje zajamcene temeljem stavka 1, Sud e razmotriti sve prigovore temeljem obje odredbe zajedno (vidjeti, poglavito, Van Geyseghem v. Belgium [GC], br. 26103/95, � 27, ECHR 1999-I, i G.B. v. France, br. 44069/98, � 57, ECHR 2001-X). 26. Kad je rijec o Vladinoj tvrdnji da je podnositelj zahtjeva bio odlucio braniti se sam i ne koristiti usluge odvjetnika, Sud ponavlja da ni slovo ni duh clanka 6. Konvencije ne sprecavaju osobu da se vlastitom voljom, bilo izricito ili presutno, odrekne prava na jamstva postenog suenja. Meutim, kako bi bilo djelotvorno u svrhu Konvencije, takvo odricanje mora biti PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE bezuvjetno; ne smije se protiviti nijednom vaznom javnom interesu (vidjeti Sejdovic v. Italy [GC], br. 56581/00, � 86, ECHR 2006-...) i moraju ga pratiti minimalna jamstva razmjerna njegovoj vaznosti (vidjeti Poitrimol v. France, 23. studenoga 1993, � 31, Serija A br. 277-A). 27. Kad je rijec o ovom predmetu, Sud primjeuje da je podnositelj zahtjeva ustvrdio da je usmeno zahtijevao od predsjedavajueg suca da mu dodijeli branitelja na teret proracunskih sredstava tijekom prvostupanjskog postupka, ali da taj njegov zahtjev nije ispravno unijet u zapisnik. Nesporno je izmeu stranaka da je 28. lipnja 2004, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, podnositelj zahtjeva podnio pisani zahtjev za dodjelu branitelja na teret proracunskih sredstava. Meutim, iako je dostavljen Opinskom sudu u Puli 30. lipnja 2004, taj zahtjev nije bio prilozen spisu do 15. srpnja 2004, a zadnje rociste odrzano je 13. srpnja 2004. Na tom rocistu podnositelj zahtjeva izricito je naveo da e se braniti sam iako to, po njegovu misljenju, predstavlja povredu njegovih ustavnih prava. Vise puta je izjavio da nije nista razumio. S obzirom na dusevno stanje podnositelja zahtjeva (vidjeti naprijed navedeni stavak 8) i njegov izricit zahtjev da mu bude postavljen branitelj na teret proracunskih sredstava tijekom suenja, Sud zakljucuje da se ne moze prihvatiti da se podnositelj zahtjeva odrekao svojeg prava na zastupanje po odvjetniku tijekom suenja. 28. Sud ponavlja da je pravo svakog tko je optuzen za kazneno djelo da se ucinkovito brani uz pomo odvjetnika, koji mu se dodjeljuje po sluzbenoj duznosti ako je potrebno, iako nije apsolutno, jedno od osnovnih obiljezja postenog suenja (vidjeti Poitrimol, naprijed citirani, � 34, i Demebukov v. Bulgaria, br. 68020/01, � 50, 28. veljace 2008). U clanku 6. stavku 3. (c) nije poblize odreen nacin ostvarivanja toga prava. Prema tome, drzave ugovornice same biraju sredstva kojima osiguravaju da to pravo bude zajamceno u njihovim pravosudnim sustavima, a zadatak Suda je samo utvrditi je li nacin koji su odabrale sukladan zahtjevima postenog suenja (vidjeti Imbrioscia v. Switzerland, 24. studenoga 1993, � 38, Serija A br. 275, i Salduz v. Turkey [GC], br. 36391/02, � 51, 27. studenoga 2008). 29. Tocka (c) clanka 6. stavka 3. vezuje uz to pravo dva uvjeta. Prvi uvjet � nedostatak sredstava za podmirivanje troskova branitelja � nije sporan u ovome predmetu, kako su prihvatili nacionalni sudovi kada su dodijelili branitelja na teret proracunskih sredstava podnositelju zahtjeva u zalbenom postupku. Potrebno je utvrditi jesu li interesi pravde zahtjevali da se podnositelju zahtjeva odobri takva pravna pomo. Sukladno navedenom, Sud primjeuje, kao prvo, da je Opinski sud u Puli odredio podnositelju zahtjeva obvezno psihijatrijsko lijecenje jer mu je bila postavljena dijagnoza ozbiljne dusevne bolesti. Kao drugo, Sud primjeuje da je u doticnom kaznenom postupku podnositelj zahtjeva optuzen da je pocinio kazneno djelo protiv zaposlenika u Zatvoru u Puli, u kojem je u to vrijeme bio na izdrzavanju zatvorske kazne. Po misljenju Suda, dusevno stanje 10 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE podnositelja zahtjeva i cinjenica da je kao osueni zatvorenik optuzen za kazneno djelo protiv zatvorskog zaposlenika nalagali su njegovo zastupanje po odvjetniku u spornom postupku. Nadalje, u sudskoj praksi Suda jasno je izrazeno nacelo da, kad je u pitanju lisenje slobode, interesi pravde u nacelu nalazu zastupanje po odvjetniku (vidi Quaranta v. Switzerland, 24. svibnja 1991, � 34; Benham v. the United Kingdom, 10. lipnja 1996, � 61, Izvjesa o presudama i odlukama 1996-III; i Talat Tun� v. Turkey, br. 32432/96, � 56, 27. ozujka 2007). Sud takoer uzima u obzir cinjenicu da je u odluci od 22. rujna 2005. Opinski sud u Puli naveo da razlozi pravednosti nalazu dodjeljivanje branitelja na teret proracunskih sredstava podnositelju zahtjeva. Meutim, dodijeljeni branitelj mogao je zastupati interese podnositelja zahtjeva samo u zalbenom postupku budui da je faza suenja tada ve bila dovrsena. Po misljenju Suda, meutim, iz "razloga pravednosti", kako su se izrazili nacionalni sudovi, jos je vaznije da se podnositelju zahtjeva osigura zastupanje po odvjetniku u fazi suenja, s obzirom na najvisi znacaj prirode kaznenog postupka pred raspravnim sudom, gdje se obicno iznose svi dokazi i okrivljenik dobiva vjerojatno jedinu sansu da ga sud ispita osobno. 30. Glede zastupanja podnositelja zahtjeva u zalbenom postupku, Sud ponavlja da drzava ne moze biti odgovorna za svaki nedostatak branitelja postavljenog na teret proracunskih sredstava ili odabranog od strane okrivljenika. Iz nacela neovisnosti pravne struke od drzave proizlazi da je ponasanje obrane prvenstveno pitanje koje meusobno trebaju rijesiti okrivljenik i njegov branitelj, neovisno o tome je li branitelj postavljen na temelju sustava besplatne pravne pomoi ili je financiran privatnim sredstvima (vidjeti Cuscani v. the United Kingdom, br. 32771/96, � 39, 24. rujna 2002). Od mjerodavnih domaih vlasti zahtijeva se na temelju clanka 6. stavka 3. (c) da se umijesaju samo ako je neuspjeh branitelja postavljenog na teret proracunskih sredstava da osigura ucinkovito zastupanje ocigledan ili je na njega skrenuta pozornost na neki drugi nacin (vidjeti Kamasinski v. Austria, 19. prosinca 1989, Serija A br. 168, � 65, i Daud v. Portugal, 21. travnja 1998, Izvjesa 1998-II, � 38). 31. U ovom predmetu, Opinski sud u Puli dodijelio je podnositelju zahtjeva branitelja na teret proracunskih sredstava. Navedena su dva razlicita odvjetnika, jedan u izreci odluke, a drugi u njezinu obrazlozenju. Iako je ta odluka urucena podnositelju zahtjeva, nije mu dan ni telefonski broj ni adresa bilo kojeg od dvojice odvjetnika pa je prema tome bio sprijecen stupiti u vezu s njima. Nijedan od navedenih odvjetnika nije posjetio podnositelja zahtjeva u zatvoru niti je s njim stupio u vezu na bilo koji drugi nacin. U tom smislu, potrebno je prisjetiti se da je namjera Konvencije "da zajamci prakticna i ucinkovita, a ne teorijska ili prividna prava" i da dodjeljivanje branitelja samo po sebi ne osigurava ucinkovitost pomoi koju on moze pruziti okrivljeniku (vidjeti Artico v. Italy, 13. svibnja 1980, Serija A br. 37, � 33). Cinjenica da je odvjetnik T. S. podnio zalbu u PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE ime podnositelja zahtjeva ne moze ispraviti njegove naprijed navedene nedostatke budui da je jedva mogao biti upoznat s vienjem dogaaja podnositelja zahtjeva s obzirom na cinjenicu da se podnositelj zahtjeva tijekom suenja branio sutnjom. 32. Prethodno navedeni razlozi dovoljni su kako bi omoguili Sudu da donese zakljucak kako su u okolnostima ovoga predmeta interesi pravde nalagali da se podnositelju zahtjeva u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega omogui pravno zastupanje pomou branitelja na teret proracunskih sredstava. Meutim, u fazi suenja nije mu bilo omogueno takvo zastupanje, a zastupanje pomou branitelja na teret proracunskih sredstava tijekom zalbenog postupka nije zadovoljavalo zahtjeve postenog suenja. Prema tome, doslo je do povrede clanka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE ZBOG DULJINE POSTUPKA 33. Podnositelj zahtjeva prigovorio je zbog duljine postupka, poglavito onoga pred Ustavnim sudom. Pozvao se na clanak 6. stavak 1. Konvencije, ciji mjerodavni dio glasi: "Radi utvrivanja... u slucaju podizanja optuznice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da... sud... u razumnom roku ispita njegov slucaj." 34. Sud ponavlja da se od 22. ozujka 2002. ustavna tuzba temeljem clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu smatra djelotvornim pravnim sredstvom u pogledu duljine postupka koji je i dalje u tijeku u Hrvatskoj (vidjeti Slavicek v. Croatia (odluka), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). U tom predmetu Sud je utvrdio da je ustavna tuzba sredstvo namijenjeno istovremenom ubrzanju postupka i osiguranju naknade. Dana 29. prosinca 2005. na snagu je stupilo novo pravno sredstvo (vidjeti naprijed navedeni stavak 19) koje podnositelju zahtjeva takoer nudi mogunost dobivanja naknade zbog prekomjerne duljine postupka te istovremeno ubrzava postupak. 35. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije podnio ustavnu tuzbu prije 29. prosinca 2005. iako se kazneni postupak protiv njega do tog trenutka vodio pred sudom ve vise od dvije godine. Nije iskoristio ni novo pravno sredstvo, zahtjev za zastitu prava na suenje u razumnom roku pred neposredno visim sudom, nakon toga datuma, iako je doticni kazneni postupak trajao jos oko cetiri mjeseca. Umjesto toga, podnio je zahtjev Sudu u fazi trajanja postupka pred domaim tijelima dok je predmet bio pred Ustavnim sudom. 36. Sud je ve presudio da, u slucaju da je podnositelj zahtjeva mogao iskoristiti pravno sredstvo kojim se ubrzava postupak, a nije ga iskoristio, prigovor zbog duljine postupka nije dopusten temeljem clanka 35. stavka 1. 12 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE zbog neiscrpljenja domaih pravnih sredstava i da mora biti odbacen temeljem clanka 35. stavka 4. Konvencije (vidjeti Sirc v. Slovenia (odluka), br. 44580/98, 16. svibnja 2002, i, mutatis mutandis, Stajcar v. Croatia (odluka), br. 46279/99, 20. sijecnja 2000; Basi v. Austria, br. 29800/96, �� 34-40, ECHR 2001-I i Pallanich v. Austria, br. 30160/96, �� 27-33, 30. sijecnja 2001). 37. Sud ne vidi razloga da u ovom predmetu oslobodi podnositelja zahtjeva takve obveze. Trebao je iskoristiti naprijed navedena domaa pravna sredstva, namijenjena posebno rjesavanju pitanja duljine postupka pred sudom, cime je mogao ne samo dobiti naknadu ve i ubrzati postupak. Meutim, on to nije ucinio ni u kojoj fazi postupka i stoga nije pruzio domaim vlastima priliku, predvienu za drzave ugovornice clankom 35. stavkom 1. Konvencije, da sprijece ili isprave navodnu povredu (vidjeti Cardot v. France, presuda od 19. ozujka 1991, Serija A br. 200, str. 19, � 36). 38. Sud je ve rjesavao istu situaciju u predmetu protiv Hrvatske (vidjeti Cerin v. Croatia (odluka), br. 45043/05, 26. lipnja 2008) u kojem je, u onoj mjeri u kojoj je to mjerodavno za ovu analizu, presudio: "Slijedi da je u razdoblju izmeu 15. ozujka 2002. i 28. rujna 2005, to jest, dok je sporni postupak bio u tijeku pred redovnim sudovima, podnositelj zahtjeva mogao podnijeti ustavnu tuzbu zbog njegove duljine. Meutim, nije to ucinio. Duljina postupka u dijelu koji se vodio pred Ustavnim sudom nakon redovite ustavne tuzbe podnositelja zahtjeva podnesene 20. prosinca 2005, koja je iznosila oko cetiri mjeseca, ne moze se sama po sebi smatrati nerazumnom. Slijedi da je ovaj prigovor nedopusten temeljem clanka 35. stavaka 1. i 3. zbog neiscrpljenja domaih pravnih sredstava, odnosno kao ocigledno neosnovan, i da mora biti odbacen temeljem clanka 35. stavka 4. Konvencije." 39. S obzirom na takvu pozadinu Sud e razmotriti pitanje duljine postupka pred Ustavnim sudom. Iako bi u pravilu Sud bio pozvan razmotriti ukupnu duljinu postupka ako postupak pred Ustavnim sudom predstavlja "nastavak postupka pred redovnim sudovima" (vidjeti S��mann v. Germany, 16. rujna 1996, � 40, Izvjesa o presudama i odlukama 1996-IV) i cini dio toga postupka, u ovom predmetu Sud e, iz naprijed objasnjenih razloga, usredotociti svoju procjenu na duljinu postupka pred Ustavnim sudom. U vezi s tim Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka ocjenjuje u svjetlu posebnih okolnosti predmeta, uzevsi u obzir kriterije utvrene sudskom praksom Suda, poglavito slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti, te vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u postupku (vidjeti S��mann, naprijed citirani, � 48, i Pammel and Probstmeier v. Germany, 1. srpnja 1997, Izvjesa o presudama i odlukama 1997-IV, � 60). 40. Kao prvo, Sud primjeuje da se predmetni postupak pred Ustavnim sudom tice prigovora pojedinca na navodnu povredu prava na obranu PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE podnositelja zahtjeva u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega. Iako predmetni postupak pred Ustavnim sudom nije ukljucivao rjesavanje ustavnih pitanja sireg znacaja, ipak je potrebno razlikovati ga od redovitog zalbenog postupka. Dok zalbeni sudovi u pravilu rjesavaju pitanja poput povreda odredaba postupka ili cinjenicnih pogresaka u postupku pred nizim sudovima, Ustavni sud u Hrvatskoj rjesava pitanja usklaenosti postupaka i odluka donesenih u njima s Ustavom i Konvencijom, koja je izravno primjenjiva. 41. Sud je ve presudio da je duljina postupka pred Ustavnim sudom po ustavnoj tuzbi pojedinca, usporediva s duljinom postupka u ovom predmetu, zadovoljila zahtjev razumnog roka. Prema tome, nije doslo do povrede prava iz clanka 6. stavka 1. Konvencije glede duljine postupka pred Ustavnim sudom koji je trajao dvije godine i dva mjeseca (vidjeti D.I.S. v. Slovenia (odluka), br. 35274/97, 4. ozujka 1998) ili tri i pol godine (Posedel-Jelinovi v. Croatia, br. 35915/02, � 26, 24. studenoga 2005). 42. U spornom predmetu postupak pred Ustavnim sudom trajao je od 26. lipnja 2006. do 13. studenoga 2008, to jest, dvije godine, cetiri mjeseca i sedamnaest dana. S obzirom na posebnu ulogu Ustavnog suda kao najviseg suda u Hrvatskoj i kriterije utvrene u gore citiranoj sudskoj praksi Suda te cinjenicu da je kazneni postupak protiv podnositelja zahtjeva pred redovnim sudovima trajao dvije godine, cetiri mjeseca i sedamnaest dana na dvije razine nadleznosti, Sud smatra kako razdoblje o kojem je rijec nije premasilo zahtjev razumnog roka. 43. Slijedi da je ovaj prigovor nedopusten temeljem clanka 35. stavaka 1. i 3. zbog neiscrpljenja domaih pravnih sredstava, odnosno kao ocigledno neosnovan i da mora biti odbacen temeljem clanka 35. stavka 4. Konvencije. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 44. Clanak 41. Konvencije propisuje: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 45. Podnositelj zahtjeva zatrazio je 15.000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete i troskova postupka pred Sudom. 46. Vlada smatra trazeni iznos neosnovanim i prekomjernim. 47. Sud smatra kako utvrenje povrede clanka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije, zajedno s mogunosu da zatrazi novo suenje koju podnositelju zahtjeva daje domae zakonodavstvo (clanak 430. hrvatskog 14 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE Zakona o kaznenom postupku), cini samo po sebi dovoljnu pravicnu naknadu u okolnostima ovoga predmeta. B. Troskovi i izdaci 48. Podnositelj zahtjeva zatrazio je 15.000 EUR na ime troskova i izdataka nastalih pred Sudom i na ime nematerijalne stete. 49. Vlada smatra trazeni iznos prekomjernim. 50. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva, koji nije bio zastupan po odvjetniku, dosuditi iznos od 100 EUR za postupak pred Sudom. C. Zatezna kamata 51. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD 1. proglasava jednoglasno prigovor podnositelja zahtjeva koji se odnosi na pravo na pravicno suenje dopustenim; 2. proglasava sa sest glasova prema jednome ostatak zahtjeva nedopustenim; 3. presuuje jednoglasno da je doslo do povrede clanka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije; 4. presuuje sa pet glasova prema dva (a) da utvrenje povrede predstavlja dovoljnu pravicnu naknadu; (b) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti 100 EUR (jednu stotinu eura), uveanih za sve poreze koji bi se mogli zaracunati podnositelju zahtjeva, na ime troskova i izdataka, koje je potrebno preracunati u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja; (c) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija sa pet glasova prema dva zahtjev podnositelja zahtjeva za pravicnu naknadu. Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. listopada 2009, u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. Andr� Wampach zamjenik tajnika Christos Rozakis predsjednik U skladu s clankom 45. stavkom 2. Konvencije i pravilom 74. stavkom 2. Poslovnika Suda, djelomicno izdvojeno misljenje sudaca Spielmanna i Malinvernija dodano je ovoj presudi. C.L.R. A.M.W. 16 PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE � IZDVOJENO MISLJENJE DJELOMICNO IZDVOJENO MISLJENJE SUDACA SPIELMANNA I MALINVERNIJA (Prijevod) 1. Slazemo se u svakom pogledu sa zakljuccima Suda sto se ticu povrede clanka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije zbog izostanka pravne pomoi u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva (stavak 32). 2. Meutim, ne mozemo se sloziti s veinom kada tvrdi da "utvrenje povrede clanka 6. stavaka 1. i 3. (c) Konvencije, zajedno s mogunosu da zatrazi novo suenje koju podnositelju zahtjeva daje domae zakonodavstvo (clanak 430. Hrvatskog Zakona o kaznenom postupku), cini samo po sebi dovoljnu pravicnu naknadu u okolnostima ovoga predmeta" (stavak 47). 3. Istina je da je Sud uvijek presuivao da podnositelj zahtjeva, kad je osuen unatoc povredi svojih prava zajamcenih clankom 6. Konvencije, treba u najveoj moguoj mjeri biti stavljen u polozaj u kojem bi bio da zahtjevi odredbe nisu zanemareni, te da bi najprimjereniji oblik naknade, u nacelu, bilo ponovno suenje ili obnova postupka ako je zatrazena. 4. Meutim, s obzirom na njegovu vaznost, smatramo da je sadrzaj stavka 47. takoer trebao biti ukljucen u izreku presude, iz razloga koje smo detaljno objasnili u svojem zajednickom suglasnom misljenju u predmetu Vladimir Romanov v. Russia (br. 41461/02, 24. srpnja 2008). 5. Stovise, smatramo da je od kljucne vaznosti da Sud u svojim presudama ne samo pruzi sto precizniji opis naravi utvrene povrede Konvencije, ve da takoer, u izreci presude, ukaze doticnoj drzavi na mjere koje smatra najprimjerenijima za osiguravanje naknade zbog povrede. 6. Stoga nam se cini da je tocka 3. (a) izreke presude, u kojoj se navodi samo da "utvrenje povrede predstavlja dovoljnu pravicnu naknadu", nije dovoljna da ispravi stetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva. 7. Openito govorei i neovisno o naprijed navedenim razmatranjima, pitamo se moze li puko utvrenje povrede prava � bez obzira kojeg � zastienog Konvencijom ispraviti stetu nanesenu zrtvi. 8. Istina je da clanak 41. Konvencije predvia da Sud dosudi pravicnu naknadu samo ako je nuzna. Sudska praksa otkriva da je Sud donosio takvu odluku uglavnom kad je zrtva imala mogunost ostvarivanja naknade na domaoj razini, kad je utvrena povreda bila neznatna, kad su domae vlasti jasno izrazile volju za reformu zakonodavstva ili prakse vezane uz uzrok povrede ili kad je, kao u ovom predmetu, zrtva PRESUDA PREZEC protiv HRVATSKE � IZDVOJENO MISLJENJE imala mogunost traziti obnovu postupka pred domaim tijelima ili ostvariti naknadu na domaoj razini. 9. No moze li se stvarno smatrati da puko utvrenje povrede temeljnog prava moze predstavljati naknadu (vidjeti presudu u predmetu Aquilina v. Malta [GC], 29. travnja 1999, 1999-III, str. 280-81, izdvojeno misljenje suca Bonella)? 10. U ovom predmetu podnositelj zahtjeva bio je osuen na petomjesecni zatvor (stavak 9). Odbijanje vlasti da postavi odvjetnika koji bi mu pomogao sigurno je u njemu izazvalo tjeskobu, patnju, zbunjenost i frustriranost. Postavlja se pitanje moze li, u predmetu poput ovoga, samo utvrenje povrede predstavljati pravicnu naknadu. 11. Kao zakljucak, zeljeli bismo jos jednom istaknuti da je u predmetima slicnima ovome Sud dosuivao zrtvama pravicnu naknadu. U predmetu Artico v. Italy (13. svibnja 1980, Serija A, svezak 37), u kojem je Sud takoer utvrdio povredu clanka 6. stavka 3. (c) Konvencije jer branitelj po sluzbenoj duznosti podnositelja zahtjeva nije branio ucinkovito, ali i zbog neaktivnosti kasacijskog suda, podnositelju zahtjeva dosuen je iznos od tri milijuna lira na ime nematerijalne stete. U predmetu Goddi v. Italy (9. travnja 1984, Serija A, svezak 76) podnositelja zahtjeva, koji je bio optuzen i smjesten u pritvor, branitelj po sluzbenoj duznosti nije ucinkovito branio zbog neaktivnosti Zalbenog suda u Bologni. Sud mu je dosudio pet milijuna lira. U predmetu Quaranta v. Switzerland (24. svibnja 1991, Serija A, svezak 205) odbijanje predsjednika Kaznenog suda kantona Vaud da postavi odvjetnika koji bi pomogao optuzenome tijekom istrage i na glavnoj raspravi dovelo je do utvrenja povrede clanka 6. stavka 3. (c). Tuzena drzava morala je isplatiti zrtvi 3.000 svicarskih franaka. Konacno, u predmetu Granger v. the United Kingdom (28. ozujka 1990, Serija A, svezak 174) Sud je dosudio podnositelju zahtjeva 1.000 funti kao naknadu za osjeaj izoliranosti i zbunjenosti koji mu je priusten odbijanjem osiguravanja pomoi branitelja po sluzbenoj duznosti.