48939/99

WyrokETPCz2004-11-30ECLI:CE:ECHR:2004:1130JUD004893999

Analiza orzeczenia

Sekcja wygenerowana przez AI na podstawie treści orzeczenia — nie stanowi cytatu.

Zagadnienie prawne
Czy zaniechanie władz tureckich w zakresie zarządzania wysypiskiem śmieci, które doprowadziło do śmierci dziewięciu członków rodziny skarżącego i zniszczenia jego mienia, stanowiło naruszenie prawa do życia (art. 2 Konwencji) oraz prawa do poszanowania mienia (art. 1 Protokołu nr 1), a także czy skarżący miał dostęp do skutecznych środków odwoławczych (art. 13 Konwencji)?
Ratio decidendi
Trybunał uznał, że państwo ma pozytywny obowiązek ustanowienia ram prawnych i administracyjnych chroniących życie, zwłaszcza w kontekście niebezpiecznych działań, takich jak zarządzanie wysypiskami śmieci. Władze tureckie wiedziały o realnym i bezpośrednim zagrożeniu ze strony wysypiska w Ümraniye (potwierdzonym raportem ekspertów z 1991 r.), ale nie podjęły niezbędnych środków zapobiegawczych, takich jak instalacja systemu odprowadzania gazu. Polityka państwa wobec nielegalnych osiedli, w tym tolerowanie ich i udzielanie amnestii, przyczyniła się do powstania niepewności prawnej i zagrożenia. W aspekcie proceduralnym, choć początkowe śledztwo było terminowe, postępowanie karne przeciwko urzędnikom zostało ograniczone do zarzutów o niedbalstwo (art. 230 kodeksu karnego), a nie o nieumyślne spowodowanie śmierci (art. 455), co uniemożliwiło pełne rozliczenie odpowiedzialności za utratę życia. Ponadto, przyznane w postępowaniu administracyjnym odszkodowanie nigdy nie zostało wypłacone, co sprawiło, że środek odwoławczy był nieskuteczny. W odniesieniu do prawa własności, Trybunał uznał, że długotrwała tolerancja władz wobec nielegalnej budowy domu skarżącego i świadczenie mu usług komunalnych stworzyły de facto interes majątkowy podlegający ochronie art. 1 Protokołu nr 1, a zaniechania władz doprowadziły do jego zniszczenia.
Stan faktyczny
Skarżący, Mašala Enerildiz, mieszkał z rodziną w nielegalnie zbudowanym domu w dzielnicy Ümraniye w Stambule, w pobliżu miejskiego wysypiska śmieci. Wysypisko to, działające od lat 70., było zarządzane niezgodnie z przepisami i stwarzało zagrożenie, w tym ryzyko eksplozji metanu, o czym władze wiedziały od raportu ekspertów z 1991 roku. Mimo to, nie podjęto skutecznych działań naprawczych ani nie poinformowano mieszkańców o zagrożeniu. 28 kwietnia 1993 roku doszło do eksplozji metanu, która spowodowała osunięcie się ziemi, grzebiąc dom skarżącego i zabijając dziewięciu członków jego rodziny. Skarżący otrzymał dotowane mieszkanie, które później sprzedał z zyskiem.
Rozstrzygnięcie
Trybunał jednogłośnie stwierdził naruszenie art. 2 Konwencji w jego aspekcie materialnym. Trybunał 16 głosami za i 1 przeciw stwierdził naruszenie art. 2 Konwencji w jego aspekcie proceduralnym. Trybunał 15 głosami za i 2 przeciw stwierdził naruszenie art. 1 Protokołu nr 1. Trybunał 15 głosami za i 2 przeciw stwierdził naruszenie art. 13 Konwencji w związku z art. 2. Trybunał 15 głosami za i 2 przeciw stwierdził naruszenie art. 13 Konwencji w związku z art. 1 Protokołu nr 1. Trybunał jednogłośnie uznał, że nie ma potrzeby odrębnego badania skarg na podstawie art. 6 ust. 1 i art. 8 Konwencji. Trybunał zasądził na rzecz skarżącego USD 2 000 i EUR 45 250 za szkody majątkowe i niemajątkowe, EUR 16 000 za koszty i wydatki (pomniejszone o otrzymaną pomoc prawną), a także po EUR 33 750 dla każdego z trzech dorosłych synów skarżącego za szkody niemajątkowe. Pozostałe żądania zadośćuczynienia zostały jednogłośnie oddalone.

Pełny tekst orzeczenia

PREDMET ENERILDIZ protiv TURSKE   (Predstavka br. 48939/99)   PRESUDA   Strazbur, 30. novembra 2004. godine   U predmetu Enerildiz protiv Turske,   Evropski sud za ljudska prava, zasedajući kao Veliko veće u sledećem   sastavu:   g. L. VILDHABER (WILDHABER), predsednik,   g. C. L. ROZAKIS,   g. J.-P. KOSTA (COSTA),   g. G. RES (RESS),   ser NIKOLAS BRACA (NICOLAS BRATZA),   gđa E. PALM,   g. L. LUKAIDES (LOUCAIDES),   g. R. TJURMEN (TÜRMEN),   gđa F. TULKENS,   g. K. JUNGVIRT (JUNGWIERT),   gđa M. CACA-NIKOLOVSKA (TSATSA-NIKOLOVSKA)   gđa H. S. GREVE,   g. A. B. BAKA,   g. M. UGREKHELIDZE,   g. A. KOVLER,   g. V. ZAGREBELSKI (ZAGREBELSKY),   gđa A. MULARONI, sudije,   i g. P. J. MAHONI (MAHONEY), sekretar suda,   nakon većanja na zatvorenim sednicama, 7. maja 2003. godine, 16. juna i   15. septembra 2004. godine,   izriče sledeću presudu, donetu poslednjeg pomenutog datuma:   POSTUPAK   1. Predmet je započet predstavkom (br. 48939/99) protiv Republike Turske   koju su Sudu u vezi sa članom 34 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava   i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Konvencija) podnela dva turska državljani-   na, G. Ahmet Nuri Činar (Çýnar) i G. Mašala Enerildiz (Maþallah Öneryýldýz),   18. januara 1999. godine.   Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   2. Pozivajući se na članove 2, 8 i 13 Konvencije i na član 1 Protokola br. 1,   podnosioci predstavke su tvrdili da su državne vlasti odgovorne za smrt njihovih   rođaka i za uništenje njihove imovine kao posledice eksplozije metana 28. aprila   1993. godine na istanbulskoj deponiji smeća Imranije (Ümraniye). Podnosioci su   takođe tvrdili da upravni postupak koji je obavljen u vezi s njihovim slučajem   nije zadovoljio uslove pravičnosti i suđenja bez odlaganja propisanih stavom 1   člana 6 Konvencije.   3. Predstavka je dodeljena Prvom odeljenju Suda (pravilo 52, st. 1 Po-   slovnika Suda). U okviru tog odeljenja, veće u sledećem sastavu: gđa E. Palm,   predsednica, gđa W. Tomasen (Thomassen), g. Gaukur Jorundson (Jörundsson),   g. R. Tjurmen (Türmen), g. C. Birsan (Bîrsan), g. J. Kazadeval (Casadevall), g. R.   Maruste, sudije, i g. M. O’bojl (O’Boyle), sekretar odeljenja, odlučilo je 22. maja   2001. godine da razdvoji tužbe g. Činara i g. Enerildiza i proglasilo predstavku   prihvatljivom u odnosu na potonjeg (u daljem tekstu: podnosilac predstavke), i to   postupajući u svoje ime, u ime svoja tri preživela sina: Husametina (Hüsamettin),   Aidina (Aydýn) i Halefa Enerildiza, koji su u vreme događaja bili maloletni, kao i   u ime supruge Gilnaz (Gülnaz) Enerildiz, nevenčane žene Sýdýke Zorlu, i ostale   dece: Selehatine (Selahattin), Ýdrisa, Mesuta, Fatme, Zejnepe (Zeynep), Remzije   (Remziye) i Abdulkerima Enerildiza.   4. Nakon održavanja rasprave, 18. juna 2002. godine, veće je izreklo presu-   du u kojoj je s pet glasova za i dva protiv odlučilo da je postojala povreda člana 2   Konvencije, odlučilo jednoglasno da nije bilo potrebno razmatrati žalbe u vezi sa   članom 6 stav 1 i članovima 8 i 13 Konvencije, i sa četiri glasa za i tri protiv, da   je postojala povreda člana 1 Protokola br. 1. Uz presudu su priložena i delimično   izdvojena mišljenja g. Kazadevala, g. Tjurmena i g. Marusta.   5. Turska (u daljem tekstu: Država) je 12. septembra 2002. godine, u skladu   sa članom 43 Konvencije i pravilom 73 tražila da se predmet uputi Velikom   veću.   Panel sudija Velikog veća je 6. novembra 2002. godine odlučio da prihvati   taj zahtev.   6. Sastav Velikog veća određen u skladu s članom 27 stavovi 2 i 3 Konven-   cije i pravilom 24 [Poslovnika Suda].   7. Pred Velikim većem podnosilac predstavke, koga je zastupala gđa E.   Deniz, advokatica iz Istanbula, i kozastupnik Države, gđa D. Akčaj (Akçay), pri-   ložile su svoje podneske 7. i 10. marta 2003. godine. Stranke su naknadno Se-   kretarijatu prosledile dodatna mišljenja i dokumenta kojima su potkrepile svoje   stavove.   8. Javna rasprava održana je u zgradi Suda u Strazburu 7. maja 2003. go-   dine (pravilo 59, st. 3).   Pred Sudom su istupili:   (a) za Državu   gđa D. Akčaj (Akçay),   kozastupnica,   g. I. Belet,   Predmet Enerildiz protiv Turske   gđa G. Acar,   gđa V. SÝrmen,   gđa J. Kalaj (Kalay),   savetnici;   (b) za podnosioca predstavke   gđa E. DenÝz,   advokatica,   gđa Ş. Ezdemir (ÖzdemÝr),   savetnica.   Sudu su se obratile godpođa Deniz i gospođa Akčaj.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   9. Podnosilac predstavke je rođen 1955. godine i sada živi u oblasti Širvan   ((Şirvan) Provincija Siirt), gde je i rođen. U vreme događaja je živeo sa 12 bliskih   rođaka u sirotinjskoj četvrti (gecekondu mahallesi) Kazým Karabekir, u istanbul-   skoj četvrti Imranije, gde se preselio nakon što je napustio radno mesto seoskog   čuvara u jugoistočnoj Turskoj.   A. Deponija komunalnog otpada Imranije i oblast   u kojoj je živeo podnosilac predstavke   10. Od ranih sedamdesetih se u četvrti Hekimbaši, sirotinjskoj četvrti po-   red Kazim Karabekira, nalazi deponija komunalnog otpada. Gradsko veće Ista-   nbula (u daljem tekstu: gradsko veće) je 22. januara 1960. godine dobilo na 99   godina pravo na korišćenje zemljišta koje je bilo vlasništvo Komisije za šumar-   stvo (pa time i države). Zemlja se nalazi na padini, koja gleda na dolinu, povr-   šine oko 35 hektara, a od 1972. godine se koristi kao deponija smeća za gradske   četvrti Bejkoz, Iskidar, Kadikoj i Imranije pod kontrolom gradskog veća, shodno   tome i državnih vlasti.   Kada se počelo s korišćenjem deponije, u toj oblasti nije živeo niko, a   najbliža naselja su bila udaljena oko tri i po kilometra. Međutim, oko deponije   je postepeno nicalo divlje naselje koje je kasnije preraslo u sirotinjsku četvrt   Imranije.   Prema službenom planu oblasti Hekimbaši i Kazim Karabekir, koga je sa-   činila Tehnička služba Mesnog veća Imranije, kuća podnosioca predstavke izgra-   đena je na uglu ulica Dereboju i Gerze. Taj deo naselja nalazio se odmah pored   deponije komunalnog otpada, a od 1978. godine je bio pod kontrolom mesnog   gradonačelnika koji je bio podređen mesnom veću.   Deponija Imranije više ne postoji. Mesno veće je dalo da bude nanesen sloj   zemlje i da se ugrade odušci. Pored toga, trenutno se radi na pripremi prostornih   planova za naselja Hekimbaši i Kazim Karabekir. Mesno veće je na velikom delu   bivše deponije zasadilo drveće i izgradilo sportske terene.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   B. Koraci koje je preduzelo Mesno veće Imranije   1. 1989. godina   11. Nakon lokalnih izbora 26. marta 1989. godine, Mesno veće Imranije   tražilo je da se dopuni urbanistički plan u razmeri od 1:1.000. Međutim, nadlež-   ni organi su odbili da usvoje plan jer je pokrivao zemljište koje se nalazilo jako   blizu gradske deponije smeća.   Počevši od 4. decembra te godine, Mesno veće Imranije je otpočelo   nanošenje zemlje i otpada na zemljište oko sirotinjske četvrti Imranije u postupku   preuređenja lokacije deponije.   Međutim, 15. decembra 1989. godine su M. C. i A. C, građani koji su ži-   veli u naselju Hekimbašý, podneli tužbu protiv mesnog veća Četvrtom odeljenju   Okružnog suda u Iskideru da se ustanovi pravo vlasništva nad zemljom. M. C.   i A. C. su se žalili na štetu koju su pretrpeli njihovi zasadi i zahtevali prestanak   radova. Tužbu su potkrepili podnošenjem dokaza da su od 1977. godine bili ob-   veznici mesnog poreza i poreza na imovinu po poreskom broju 168900. Vlasti su   1983. godine od njih tražile da ispune formular kojim su prijavili zgrade izgra-   đene bez dozvole kako bi mogli da regulišu vlasništvo nad zgradama i zemljom   (vidi dole stav 54). Na njihov zahtev, gradski komunalni vodovod i kanalizacija   je 21. avgusta 1989. godine, odredio da se u njihovoj kući ugradi vodomer. Pored   toga, računima za električnu energiju je pokazano da su M. C. i A. C. u svojstvu   potrošača redovno plaćali iskorišćenu električnu energiju na osnovu očitavanja   strujomera koji je ugrađen u tu svrhu.   12. Pred Okružnim sudom, mesno veće se pozvalo na činjenicu da se   zemlja čije su vlasništvo tražili M. C. i A. C. nalazila na lokaciji sakupljališta   otpada; da je stanovanje na tom mestu bilo protivno zdravstvenimn propisima; i   da im njihov zahtev za regulisanjem vlasništva nije davao nikakva prava.   Okružni sud je 2. maja 1991. godine (predmet br. 1989/1088) presudio u   korist M. C. i A. C. i naveo da je postojalo ometanje njihovog korišćenja prava   nad ovim zemljištem.   Međutim, Kasacioni sud je ukinuo tu odluku 2. marta 1992. godine; 22.   oktobra 1992. godine, Okružni sud je izvršio odluku Kasacionog suda i odbacio   tužbe M. C. i A. C.   2. 1991. godina   13. Mesno veće Imranije je 9. aprila 1991. godine zatražilo od Trećeg odelje-   nja Okružnog suda Iskidar da se imenuju veštaci koji bi ustanovili da li je deponija   u skladu s propisima, posebno Pravilnikom o kontrolisanju čvrstog otpada od 14.   marta 1991. godine. Mesno veće je tražilo i procenu štete koju je bilo pretrpelo,   kao dokazni materijal u odštetnom zahtevu koji je pripremalo da podnese protiv   Gradskog veća i veća ostala tri gradska naselja koja su koristila deponiju.   Zahtev za veštačenjem je zaveden pod brojem 1991/76, a 24. aprila   1991. godine je obrazovana odgovarajuća komisija veštaka koja se sastojala od   Predmet Enerildiz protiv Turske     univerzitetskog profesora ekološkog inženjeringa, katastarskog službenika i   medicinskog forenzičara.   Prema izveštaju komisije od 7. maja 1991. godine, ova deponija nije ispu-   njavala tehničke uslove navedene između ostalog u odredbama 24–27, 30 i 38   Pravilnika od 14. marta 1991. godine, i shodno tome je sadržala niz opasnosti   koje bi mogle da izazovu veliki rizik za zdravlje stanovnika doline, posebno onih   koji žive u sirotinjskim četvrtima: između brda đubreta i kuća na razdaljini od   samo 50 metara nije bilo nikakvog zida ili ograde; deponija nije bila opremljena   nikakvim sistemima za sakupljanje, reciklažu, spaljivanje ili pretvaranje u kom-   post, a nisu postojali ni sistemu za drenažu ili prečišćavanje vode koja otiče. Za-   ključak veštaka je bio da deponija u Imraniju „izlaže ljude, životinje i životnu   sredinu svim vrstama rizika“. U izveštaju je naglašena opasnost od širenja oko 20   različitih zaraznih bolesti, kao i sledeće:   „...U svim deponijama smeća stvaraju se gasovi poput metana, ugljen-diok-   sida i sumporvodonika. Te supstance moraju da se sakupljaju i ... kontrolisano   sagorevaju. Međutim, ova deponija nije opremljena takvim sistemom. Ukoliko se   metan meša s vazduhom, u određenom odnosu je ta mešavina podložna eksplozi-   ji. Na ovoj lokaciji ne postoji nikakav način da se spreči eksplozija metana koji se   stvara raspadanjem [otpada]. Neka nam Bog pomogne, jer bi moglo da dođe do   veoma velike štete, imajući u vidu blizinu kuća....“   Izveštaj je predstavljen pomenutim većima 27. maja 1991. godine, a 7. juna   1991. je obavešten guverner i zamoljen da o tome obavesti Ministarstvo zdravlja   i Kancelariju za ekologiju predsednika Vlade Republike Turske (u daljem tekstu:   Kancelarija za ekologiju).   14. Mesna veća Kadikej i Iskidar i Gradsko veće su 3, 5. i 9. juna 1991.   godine podneli zahteve da se odbaci izveštaj veštaka. Advokati tužilaca su   jednostavno naveli da je izveštaj, koji je bio naručen i sačinjen bez njihovog   znanja, bio protivan Zakonu o parničnom postupku. Advokati su se pozvali na   pravo da podnose dopunske materijale u korist svojih zahteva nakon pribavljanja   neophodnih podataka i dokumentacije od njihovih vlasti.   Budući da nijedna stranka nije podnela odgovarajuće dopunske materija-   le, postupak je prekinut.   15. Međutim, Kancelarija za ekologiju, koja je o izveštaju obaveštena 18.   juna 1991. godine, izdala je preporuku (br. 09513) kojom je guvernera Istanbula,   Gradsko veće i Mesno veće Imranije pozvala da isprave probleme pronađene u   ovom predmetu:   „...Izveštaj koji je sačinila komisija veštaka pokazuje da ovo odlagalište ot-   pada krši Zakon o žitotnoj sredini i Pravilnik o kontroli čvrstog otpada pa time   predstavlja opasnost po zdravlje ljudi i životinja. Mere određene odredbama 24,   25, 26, 27, 30 i 38 Pravilnika o kontroli čvrstog otpada moraju da budu izvršene   na lokaciji deponije... Ja, dakle, zahtevam da se izvrše neophodne mere ... i da   naša kancelarija bude obaveštena o ishodu.“     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   16. Šinasi Ektem (Şinasi Öktem), gradonačelnik Imranije, zatražio je 27.   avgusta 1992. godine od Prvog odeljenja Okružnog suda Iskidar primenu pri-   vremenih mera kako bi se Gradsko veće i susedna mesna veća sprečili da koriste   deponiju. Zahtevao da se prestane s odlaganjem otpada i da se deponija zatvori,   kao i obeštećenje za štetu koji je pretrpeo njegov okrug.   Zastupnik Gradskog veća Istanbula se 3. novembra 1992. godine usproti-   vio ovom zahtevu. Naglašavajući napore Gradskog veća da održava saobraćajnice   do deponije i da se bori protiv širenja bolesti, pasa lutalica i smrada, zastupnik je   posebno naveo da je bio raspisan tender za preuređenje lokacije deponije. Što se   tiče zahteva da se deponija privremeno zatvori, zastupnik je ukazao na nedosta-   tak dobre vere Mesnog veća Imranije budući da od svog osnivanja 1987. godine   nije bilo uradilo ništa da se dekontaminira lokacija.   Gradsko veće Istanbula je zaista raspisalo tender za izgradnju novih obje-   kata koji bi zadovoljavali savremene stadarde. Prvi ugovor za projektovanje do-   deljen je američkoj firmi CVH2M Hill International Ltd, a 21. decembra 1992.   godine i 17. februara 1993. godine su određene nove lokacije na evropskoj i azij-   skoj strani moreuza. Planirano je da projektni radovi budu završeni tokom 1993.   godine.   17. Dok je postupak još uvek trajao, Mesno veće Imranije obavestilo je   gradonačelnika Istanbula da od 15. maja 1993. godine odlaganje smeća više neće   biti dozvoljeno.   C. Nesreća   18. Na lokaciji je 28. aprila 1993. godine, oko 11.00 sati, došlo do eksplo-   zije metana. Nakon što je rastući pritisak izazvao klizanje terena, erupcija brda   smeća je zatrpala oko deset kuća na padini ispod njega, uključujući i dom pod-   nosioca predstavke. U nesreći je poginulo ukupno 39 ljudi.   D. Postupak pokrenut u ovom predmetu   1. Inicijativa Ministarstva unutrašnjih poslova   19. Odmah nakon nesreće dva službenika gradske policije su počela rad   na utvrđivanju činjenica. Pošto su ispitali oštećene, uključujući i podnosioca   predstavke, koji je objasnio da je svoju kuću izgradio 1988. godine, policajci su   izvestili da je uništeno ukupno 13 straćara.   Istog dana, članovi jedinice za krizne situacije koji je formirala kancelarija   guvernera Istanbula su posetili mesto nesreće i ustanovili da je klizište izazvala   eksplozija metana.   20. Sledećeg dana, 29. aprila 1993. godine, Ministarstvo unutrašnjih po-   slova (u daljem tekstu: Ministarstvo) naložilo je Upravnoj istražnoj jedinici (u   daljem tekstu: istražna jedinica) da prouči okolnosti nesreće kako bi se ustano-   vilo da li bi trebalo pokretati postupak protiv dvojice gradonačelnika, g. Sezena   (Sözen) i g. Ektema.   Predmet Enerildiz protiv Turske     2. Krivičnopravna istraga   21. Dok je trajao upravni postupak, 30. aprila 1993. godine javni tužilac za   Iskider (u daljem tekstu: javni tužilac) je posetio mesto nesreće zajedno s komisijom   veštaka sastavljenom od tri profesora niskogradnje s tri različita univerziteta.   U svetlu prethodnih razmatranja, tužilac je naložio komisiji da odredi kako bi   odgovornost za nesreću mogla da se podeli između javnih vlasti i oštećenih.   22. Podnosilac predstavke je 6. maja 1993. godine podneo krivičnu prijavu   u mesnoj stanici policije. U njoj je naveo: „Ukoliko su vlasti bile te koje su   svojim nesavesnim postupanjem izazvale smrt mojih partnerki i dece, podnosim   krivičnu prijavu protiv dotičnog ili dotičnih organa.“ Prijava podnosioca   predstavke je priložena istražnom dosijeu (br. 1993/6102), koji je javni tužilac   već bio samostalno otvorio.   23. Javni tužilac je 14. maja 1993. godine saslušao nekoliko svedoka i žrta-   va nesreće. Stručna komisija je 18. maja 1993. godine podnela izveštaj koji je tra-   žio javni tužilac. Komisija je u izveštaju navela, kao prvo, da za to područje nije   postojao prostorni plan u razmeri 1:5.000, da urbanistički plan u razmeri 1:1.000   nije bio odobren, i da se većina stambenih jedinica koje su bile zatrpane nalazila   izvan područja obuhvaćenog urbanističkim planom, na najdaljoj ivici lokacije   deponije. Veštaci su potvrdili da se klizište – koje se dogodilo na zemljištu koje   je već bilo nestabilno – moglo objasniti kako rastućim pritiskom gasa unutar de-   ponije tako i eksplozijom tog gasa. Ukazujući na obaveze i dužnosti javnih vlasti   u skladu s odgovarajućim propisima, veštaci su zaključili da bi odgovornost za   nesreću trebalo podeliti na sledeći način:   „(i) 2/8 odgovornosti pripada Gradskom veću grada Istanbula, zbog propu-   sta da se deluje kako bi se predupredili tehnički problemi koji su već postojali   kada je deponija otvorena 1970. godine i postajali sve gori protokom vremena, ili   da ukaže mesnim većima na alternativnu lokaciju za deponovanje smeća, na šta je   bila obavezno Zakonom br. 3030;   (ii) 2/8 odgovornosti pripada Mesnom veću Imranije zbog realizacije pro-   stornog plana a propuštanja, protivno Pravilnika o kontrolisanju čvrstog otpada   (br. 20814), da se obezbedi nenaseljena tampon-zona u širini od 1.000 metara,   kao i zbog dopuštanja nezakonite stambene gradnje u dotičnoj oblasti i pro-   puštanja da se spreči ta gradnja, uprkos stručnom izveštaju od 7. maja 1991.   godine;   (iii) 2/8 odgovornosti pripada stanovnicima sirotinjskog naselja zbog toga   što su ugrozili članove svojih porodica time što su se naselili blizu brda smeća;   (iv) 1/8 odgovornosti pripada Ministarstvu životne sredine zbog propusta   da se obezbedi adekvatno nadgledanje deponije u skladu s Pravilnikom o   kontrolisanju čvrstog otpada (br. 20814);   (v) 1/8 odgovornosti pripada državi zbog omogućavanja širenja ove vrste   naselja višestrukim amnestiranjem nezakonite stambene gradnje i davanjem   prava vlasništva nad imovinom stanarima.“   24. Javni tužilac je 21. maja 1993. godine doneo rešenje o odbacivanju   nadležnosti ratione personae u odnosu na upravne organe koji su smatrani od-   govornim, to jest Gradskog veća Istanbula, Mesnog veća Imranije, Ministarstva     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   životne sredine i premijera u vladi za period od 1974. do 1993. godine. U skla-   du s ovim, tužilac je predmet uputio guverneru Istanbula, smatrajući da se on   tiče Zakona o gonjenju državnih službenika, čija je primena bila u nadležnosti   Upravnog veća Provincije Istanbul (u daljem tekstu: upravno veće). Međutim,   javni tužilac je naveo u rešenju da su odredbe primenljive na pomenute organe   članovi 230 i 455 stav 2 Krivičnog zakonika, prva o krivičnom delu nesavesnog   vršenja službene dužnosti, a druga o ubistvu iz nehata.   Što se tiče moguće odgovornosti stanara sirotinjskog naselja – uključujući   i podnosioca predstavke – koji ne samo da su bili oštećeni, već i okrivljeni pre-   ma članu 455 stav 2 Krivičnog zakonika, javni tužilac je izneo mišljenje da kako   predmet stoji nije bilo moguće razdvojiti njihove tužbe, imajući u vidu delove 10   i 15 pomenutog zakona.   Kada je 27. maja 1993. godine istražno odeljenje završilo prethodnu   istragu, dosije javnog tužioca je prosleđen u Ministarstvo.   3. Ishod upravne istrage u vezi s relevantnim organima   25. Uzimajući u obzir zaključke sopstvene istrage, istražno odeljenje je   27. maja 1993. godine zatražilo od Ministarstva ovlašćenje da pokrene krivičnu   istragu protiv dva gradonačelnika upletena u predmet.   26. Dan nakon podnošenja tog zahteva, Mesno veće Imranije je izdalo   sledeće saopštenje za medije:   „Jedina deponija otpada na azijskoj strani nalazila se usred naše četvrti Imra-   nije kao objekat tihe strave. Taj objekat je prekinuo svoje ćutanje i izazvao smrt.   Mi smo to znali i očekivali. Naše mesno veće već četiri godine lupa na sva mogu-   ća vrata i zahteva da se deponija ukloni. U Gradskom veću grada Istanbula smo   naišli na nezainteresovanost. Gradske vlasti su odustale od rada na dekontami-   naciji ... nakon što su svečano položile dve lopate betona. Vladi i ministarstvima   su činjenice bile poznate, ali ni oni nisu bili pretereno zaintersovani. Stvar smo   predali sudu, i sud je presudio u našu korist, ali pravosudnu mašineriju nije bilo   moguće pokrenuti. ... Sada moramo svi da se suočimo sa sopstvenom odgovorno-   šću i svi ćemo za ovo biti odgovorni stanovnicima Imranije ...“   27. Istražnom odeljenju je traženo ovlašćenje dato 17. juna 1993. godine,   i shodno tome za slučaj je zadužen glavni inspektor iz Ministarstva (u daljem   tekstu: glavni inspektor).   U svetlu istražnog dosijea koji je sakupljen, glavni inspektor je uzeo izja-   ve od g. Sezena i g. Ektema. G. Ektem je između ostalog naveo da je decembra   1989. godine njegovo mesno veće bilo počelo dekontaminaciju u oblasti sirotinj-   skog naselja Hekimbaši, ali da su radovi prekinuti na zahtev dva mesna stanara   (vidi stav 11 gore).   28. Glavni inspektor je svoj izveštaj završio 9. jula 1993. godine. Izveštaj   je potvrdio sve dotadašnje zaključke veštaka i uzeo u obzir sav dokazni mate-   rijal koji je bio sakupio javni tužilac. Pomenuta su i dva naučna mišljenja koja   je Kancelarija guvernera Istanbula dobila maja 1993. godine, prvo od Ministar-   stva životne sredine, a drugo od profesora niskogradnje na Univerzitetu Bogaziči   Predmet Enerildiz protiv Turske     (Boðaziçi). Autori ovih mišljenja potvrdili su da je smrtonosno klizište izazvala   eksplozija metana. U izveštaju je takođe navedeno da je 4. maja 1993. godine   istražno odeljenje tražilo od Gradskog veća obaveštenje o merama koje su zaista   bile preduzete u svetlu izveštaja veštaka od 7. maja 1991. godine, a dat je i odgo-   vor g. Sezena:   „Naše gradsko veće je kako preduzelo mere koje su neophodne da bi se obez-   bedilo da postojeće lokacije mogu da se koriste na najmanje štetan način do kraja   1993. godine, tako i završilo sve pripremne radnje za izgradju jednog od najvećih   i najsavremenijih objekata ... koji su ikada izgrađeni u našoj zemlji. Takođe ra-   dimo na otvaranju privremene deponije koja ispunjava zakonske uslove. Pored   toga, u toku su i radovi na obnovi postojećih lokacija [na kraju njihovog žitotnog   veka]. Sve u svemu, tokom poslednje tri godine je naše gradsko veće veoma oz-   biljno proučavalo problem otpada ... [i] rad se nastavlja ...“   29. Glavni inspektor je na kraju zaključio da je za smrt dvadesetišest ljudi   i povređivanje još jedanaestoro (po podacima koji su tada bili dostupni) 28. apri-   la 1993. godine bilo posledica propuštanja dvojice gradonačelnika da preduzmu   odgovarajuće radnje u vršenju svoje dužnosti i da bi ih trebalo pozvati na odgo-   vornost za nesavesno postupanje prema članu 230 Krivičnog zakonika. Uprkos,   između ostalog, izveštaja veštaka i preporuci Kancelarije za ekologiju, njih dvoji-   ca su svesno kršili dužnost: g. Ektem jer nije ispunio svoju dužnost da naredi ru-   šenje nezakonito podignutih straćara oko deponije, za šta je imao ovlašćenje po   članu 18 Zakona br. 775, a g. Sezen jer je odbio da poštuje pomenutu preporuku,   propustio da modernizuje deponiju ili pak naredi njeno zatvaranje, i nije pošto-   vao nijednu odredbu člana 10 Zakona br. 3030 kojima je bio obavezan da naredi   rušenje ovih straćara, ako je potrebno i sopstvenim sredstvima. Međutim, glavni   inspektor se nije bavio pitanjem da li je član 455 stav 2 Krivičnog zakonika bio   primenljiv u ovom predmetu.   4. Dodeljivanje dotiranog smeštaja podnosiocu predstavke   30. Za to vreme, Uprava za stanovanje i rudimentarna naselja je tražila   od podnosioca predstavke da joj se obrati i obavestila ga da mu je rešenjem (br.   1739) od 25. maja 1993. godine gradsko veće dodelilo stan u naselju s dotira-   nim smeštajem u četvrti Čobančešme Ejip, Alibejkoj. Podnosilac predstavke je   18. juna 1993. godine potpisom prihvatio posed stana br. 7 u zgradi C–1 u tom   stambenom naselju. Transakcija je ozakonjena rešenjem Gradskog veća od 17.   septembra 1993. godine (br. 3927). Podnosilac predstavke je 13. novembra 1993.   godine potpisao izjavu pred javnim beležnikom, kao zamenu za ugovor, u kojoj   je navedeno da mu je pomenuti stan „prodat“ za iznos od 125.000.000 turskih   lira (TRL), od čega je jednu četvrtinu trebalo platiti odmah a ostatak u meseč-   nim ratama od po TRL 732,844.   Po svoj prilici je prva uplata otišla u Kancelariju guvernera Istanbula, koja   ju je onda prosledila u Gradsko veće. Podnosilac predstavke je prvu mesečnu   ratu platio 9. novembra 1993. godine i uplaćivao rate sve do januara 1996. go-   dine. U međuvremenu je, pre 23. februara 1995. godine, stan izdao licu s ini-   cijalima H. O. za iznos od TRL 2.000.000 mesečno. Koliko je poznato, počevši     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   od januara 1996. godine, vlasti su morale da primene izvršni postupak kako bi   prikupile zakasnele rate.   Podnosilac predstavke je 24. marta 1998. godine, a do tada bio isplatio   ceo iznos duga Gradskom veću, dao pred javnim beležnikom izjavu u kojoj se   obavezao da stan proda licu s inicijalima E. B. za gotovinski ulog od 20.000   nemačkih maraka.   5. Krivični postupak protiv relevantnih organa   31. Rešenjem od 15. jula 1993. godine, upravno veće je većinom glasova   odlučilo, na osnovu izveštaja glavnog inspektora, da započne postupak protiv g.   Sezena i g. Ektema zbog kršenja člana 230 Krivičnog zakonika.   G. Sezen i g. Ektem su podneli žalbu na odluku Vrhovnom upravnom   sudu, koji je žalbu odbacio 18. januara 1995. godine. Dosije slučaja je nakon toga   vraćen javnom tužiocu, koji je 30. marta 1995. godine, pokrenuo postupak pred   Petim odeljenjem Krivičnog suda u Istanbulu.   32. Suđenje je počelo 29. maja 1995. godine. G. Sezen je na raspravi naveo   između ostalog da se od njega nije moglo očekivati da ispunjava dužnosti na koje   nije bio obavezan, niti da bi on mogao da bude jedini odgovoran za situaciju koja   je neprekidno trajala od 1970. godine. Takođe nije mogao biti kriv za propust da   modernizuje deponiju u Imranije kada niti jedna od 2.000 deponija u Turskoj   nije bila obnovljena; u vezi s tim, oslanjajući se na niz mera koje su ipak bile   preduzete od strane gradskog veća, tvrdio je da obnavljanje deponije nije moglo   da bude izvršeno u potpunosti sve dok je smeće i dalje pristizalo u nju. Na kraju,   naveo je sledeće: „Elementi krivičnog dela nesavesnog postupanja u vršenju   službene dužnosti nisu utvrđeni jer ja nisam delovao u nameri da prikažem sebe   nemarnim [sic] i zato što ne može da bude ustanovljena uzročno-posledična veza   [između nesreće i bilo kakvog njegovog nesavesnog postupanja].“   G. Ektem je naveo da su straćare koje su stradale podignute pre nego što   je on bio izabran 26. marta 1989. godine i da on nakon tog datuma nikada nije   dozvolio širenje sirotinjskih naselja. Optuživši Gradsko veće grada Istanbula i   Kancelariju guvernera za nezainteresovanost za ove probleme, g. Ektem je naveo   da su za sprečavanje nezakonite gradnje odgovorni službenici šumarskih službi i   da, u svakom slučaju, njegovo mesno veće nije imalo osoblje koje je bilo potreb-   no da bi se srušile takve zgrade.   33. U presudi od 4. aprila 1996. godine, sud je proglasilo dvojicu grado-   načelika krivim po svim tačkama optužnice i naveo da je njihova odbrana neu-   temeljena.   Sudije su svoj zaključak zasnovale naročito na dokaznom materijalu sa-   kupljenom tokom opsežne krivične istrage obavljene od 29. aprila 1993. do 9.   jula 1993. godine (vidi gore stavove 19 i 28). Iz presude od 30. novembra 1995.   godine takođe proizilazi da su sudije u postupku određivanja udela odgovornosti   svih relevantnih organa bez oklevanja potvrdile nalaze izveštaja veštaka sačinje-   nog upravo za ovu namenu na zahtev javnog tužioca a koji je postojao od 18.   maja 1993. godine (vidi gore stav 23).   Predmet Enerildiz protiv Turske     Sudije su navele:   „...mada su bili upoznati s izveštajem [veštaka], dvojica okrivljenih nisu   preduzeli odgovarajuće preventivne mere. Baš kao što bi lice koje puca u grupu   ljudi trebalo da zna da će neko poginuti i shodno tome ne može da tvrdi da je   delovalo bez namere da ubije, okrivljeni u ovom predmetu ne mogu da tvrde da   nisu nameravali da zapostave svoje dužnosti. Pa ipak, nije sva odgovornost na   njima. ... Oni su bili nemarni, ali su to bili i drugi. U ovom slučaju glavna greška   se sastoji od podizanja zgrada na padini ispod deponije smeća, a odgovorni su   stanovnici ovih sirotinjskih naselja. Trebalo je da uzmu u obzir opasnost da se   brdo đubreta jednog dana obruši njima na glavu i da će pretrpeti štetu. Nisu smeli   da grade kuće pedeset metara od deponije. Zbog svoje nepromišljenosti su platili   svojim životima...“   34. Odeljenje je g. Sezena i g. Ektema osudilo na minimalne zatvorske   kazne propisane članom 230 Krivičnog zakonika – tri meseca zatvora – kao i na   novčane kazne od 160.000 turskih lira (TRL). U skladu sa članom 4 (1) Zakona   br. 647, Odeljenje je zatvorske kazne zamenilo novčanim, tako da su konačne   kazne bile novčane, u iznosu od TRL 610.000. Odeljenje je navelo da ne očekuje   da će okrivljeni ponoviti delo pa je preinačilo kazne u uslovne, u skladu sa   članom 6 toga zakona.   35. Gradonačelnici su podneli žalbe zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđe-   nog materijalnog prava. Naveli su da je Peto odeljenje Krivičnog suda u Istanbu-   lu izašlo izvan opsega člana 230 Krivičnog zakonika u procenjivanju činjenica, i   da je predmet posmatralo kao slučaj ubistva iz nehata u smislu člana 455 Zako-   nika.   U presudi od 10. novembra 1997. godine, Kasacioni sud je potvrdio   presudu prvostepenog suda.   36. Koliko je poznato podnosilac predstavke nije bio obavešten o ovom   postupku niti je pružio dokaze upravnim istražnim organima ili krivičnim   sudovima; niti je poznato da mu je poslata bilo koja sudska odluka.   6. Upravni postupak podnosioca predstavke   37. Podnosilac predstavke se 3. septembra 1993. godine obratio Mesnom   veću Imranije, Gradskom veću Istanbula i ministarstvima unutrašnih poslova i   životne sredine sa zahtevom za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Zah-   tev je sastojao od TRL 150.000.000 u naknadi za gubitak stana i kučnih stvari;   TRL 2.550.000.000, TRL 10.000.000, TRL 15.000.000 i TRL 20.000.000 naknade   za gubitak novčane potpore koji su pretrpeli on i tri preživela sina, Hisametin,   Ajdin i Halef; kao i TRL 900.000.000 za sebe i TRL 300.000.000 za svakoga od   svoja tri sina u vezi s nematerijalnom štetom proisteklom iz smrti članova njiho-   ve porodice.   38. Pismima od 16. septembra i 2. novembra 1993. godine, gradonačenik   Imranije i ministar za životnu sredinu su odbacili zahteve podnosioca predstav-   ke. Ostali organi nisu odgovorili na zahtev.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   39. Podnosilac predstavke je nakon toga podneo Upravnom sudu u Ista-   nbulu (u daljem tekstu: sud) odštetni zahtev protiv pomenuta četiri organa u   svoje ime i u ime troje preživele dece. U svom zahtevu on je naveo da su njiho-   vi propusti učinjeni nesavesnim postupanjem imali za posledicu smrt članova   njegove porodice i uništenje njegove kuće i kućnih stvari, i još jednom zatražio   pomenute iznose novca.   Podnosiocu predstavke je 4. januara 1994. godine dodeljena besplatna   pravna pomoć.   40. Sud je presudu izrekao 30. novembra 1995. godine. Zasnivajući od-   luku na izveštaju veštaka od 18. maja 1993. godine (vidi stav 23 gore), sud je   ustanovio da postoji uzročno-posledična veze između nesreće koja se dogodila   28. aprila 1993. godine i nesavesnog postupanja s posledicama za koje su bile   odgovorna dotična četiri organa. Sud je odredio da ti organi isplate podnosiocu   predstavke i njegovoj deci iznos od TRL 100.000.000 za nematerijalnu štetu i   TRL 10.000.000 za materijalnu štetu (u to vreme je vrednost tih iznosa bila oko   2.077 i 208 eura).   Drugi iznos, koji je određen po pravičnom osnovu, ograničen je na uni-   štenje kućnih predmeta osim električnih uređaja, koje podnosilac predstavke   nije trebalo da poseduje. Po ovom pitanju se čini da je sud prihvatio argument   tuženih organa da „kuće nisu imale ni vodu ni struju“. Sud je odbacio ostatak   odštetnog zahteva, navodeći da podnosilac predstavke nije mogao da tvrdi da   je bio lišen novčane potpore budući da je bio delimično odgovoran za nastalu   štetu i da su žrtve bile mala deca ili domaćice koje nisu imale plaćeno zaposlenje   čime bi doprinosile porodičnim prihodima. Sud je takođe naveo da podnosilac   predstavke nije imao pravo da traži naknadu štete za uništenje svoje straćare jer   mu je nakon nesreće dodeljen dotiran stan i zato što, mada Mesno veće Imranije   nije iskoristilo svoje ovlašćenje da sruši kuću, nije postojalo ništa što bi sprečilo   da to uradi u bilo kom trenutku.   Na kraju, sud je odlučio da ne primeni zateznu kamatu na iznos dodeljen   za nematerijalnu štetu.   41. Stranke su uložile žalbe na presudu Vrhovnom upravnom sudu, koji je   žalbe odbacio presudom od 21. aprila 1998. godine.   Predstavka Gradskog veća Istanbula za ispravku presude takođe nije bila   uspešna, i presuda je postala pravosnažna i uručena je podnosiocu predstavke   10. avgusta 1998. godine.   42. Obeštećenje koje je dodeljeno još uvek nije isplaćeno.   7. Ishod krivičnog postupka protiv stanovnika sirotinjskog naselja   43. Zakon br. 4616, kojim se odlaže izvršenje zaostalih sudskih mera u   vezi s određenim krivičnim delima izvršenim pre 23. aprila 1999. godine, stupio   je na snagu 22. decembra 2000. godine.   Ministarstvo pravde je 22. aprila 2003. godine obavestilo Javno tužilaštvo   u Istanbulu da nije bilo moguće okončati krivičnu istragu protiv stanovnika siro-   tinjskog naselja, da je jedina odluka u vezi s njima bila rešenje od 21. maja 1993.   Predmet Enerildiz protiv Turske     godine o odbacivanju nadležnosti, i da će optužba protiv njih zastareti 28. aprila   2003. godine.   Shodno prethodnom, 24. aprila 2003. godine javni tužilac Istanbula je od-   lučio da suspenduje pokretanje krivične istrage protiv stanovnika, uključujući i   podnosioca predstavke, a četiri dana kasnije je nastupila zastara krivičnog po-   stupka.   II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   A. Tursko krivično pravo   44. Relevantne odredbe Krivičnog zakonika:   Član 230 stavovi 1 i 3   „Državni službenik koji u vršenju službene dužnosti, ... postupi nesavesno i   odloži ili bez valjanog razloga odbije da izvrši zakonit nalog ... pretpostavljenog   lica kazniće se zatvorskom kaznom u trajanju od tri meseca do jedne godine i   novčanom kaznom od 6.000 do 30.000 turskih lira.   ...   U svakom ... slučaju, ukoliko treća strana pretrpi štetu zbog nesavesnog   postupanja ili kašnjenja dotičnog državnog službenika, on će takođe biti obavezan   da nadoknadi takvu štetu.“   Član 455 stavovi 1 i 2   „Lice koje nebrigom, nesavesnim postupanjem ili nedostatkom iskustva   u sopstvenoj profesiji ili zanatu, ili nepoštovanjem zakona ili neizvršavanjem   naređenja ili naloga, izazove smrt drugog lica kazniće se kaznom zatvora u   trajanju od dve do pet godina i novčanom kaznom u iznosu od 20.000 do 150.000   turskih lira.   Ako je delom izazvana smrt više lica ili smrt jednog lica i ranjavanje jednog   ili više drugih lica ... učinilac će se kazniti kaznom zatvora u trajanju od četiri do   deset godina i visokom novčanom kaznom u iznosu od najmanje 60.000 turskih   lira.“   Član 29 stav 8   „Sud ima punu slobodu u određivanju glavne kazne, u rasponu između naj-   lakše i najteže kazne, uzimajući u obzir činioce kao što su okolnosti pod kojima je   krivično delo izvršeno, sredstva koja su korišćena u izvršenju, značaj i ozbiljnost   dela, vreme i mesto gde je učinjeno, razna posebna obeležja dela, stepen ozbiljno-   sti štete koja je načinjena i [nastalu] opasnost, stepen namere da se počini [krivič-   no] delo ..., razloge i motive za delo, cilj, podatke o prethodnoj krivičnoj eviden-   ciji, lični i društveni položaj izvršioca i njegovo ponašanje nakon [izvršenog] dela.   Čak i kada se odredi najlakša kazna, razlozi za određivanje takve kazne moraju da   budu izneti u presudi.“   Član 59   „Ako sud ustanovi da pored zakonskih olakšavajućih okolnosti postoje   i druge okolnosti u korist umanjivanja kazne [izrečene] izvršiocu, dužan je da     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   smrtnu kaznu zameni kaznom doživotnog zatvora, a kaznu doživotnog zatvora   kaznom zatvora u trajanju od trideset godina.   Sud je dužan da druge kazne umanji za najmanje jednu šestinu.“   45. U članovima 4 (1) i 6 (1) Zakona o izvršenju kazni (Zakon br. 647) je   navedeno sledeće:   Član 4 (1)   „Sud može, uzimajući u obzir ličnost i položaj okrivljenog i okolnosti u   kojima je izvršeno krivično delo, da zameni kratkotrajne zatvorske kazne, ali ne i   zatvorske kazne dužeg trajanja:   1. visokom novčanom kaznom ... u iznosu od 5.000 do 10.000 turskih lira   po danu;   ...“   Član 6 (1)   „Ukoliko licu kome prethodno nisu izricane ... druge kazne osim novčanih...   bude izrečena novčana kazna ... i/ili zatvorska kazna u trajanju od [do] jedne   godine, sud može da odloži izvršenje ako se uveri da [izvršilac], uzimajući u obzir   njegovu sklonost ka kršenju zakona, neće ponoviti krivično delo ukoliko mu je   kazna zamenjena uslovnom na ovaj način ...“   46. Prema Zakoniku o krivičnom postupku, javni tužilac koji je na bilo   koji način obavešten o postojanju situacije koja izaziva sumnju da je izvršeno   krivično delo dužan je da istraži činjenice u cilju odlučivanja da li je potreb-   no pokrenuti krivični postupak (čl. 153). Međutim, kada je osumnjičeni državni   službenik a krivično delo je izvršeno u vršenju službene dužnosti, istraga podle-   že primeni Zakona o gonjenju državnih službenika iz 1914. godine kojim je nad-   ležnost javnog tužioca ograničena ratione personae u pogledu te faze postupka.   U takvim slučajevima su odgovarajuća mesna upravna veća (za okrug ili provin-   ciju, u zavisnosti od položaja osumnjičenog) dužne da vrše prethodnu istragu, pa   time i da donose odluku o pokretanju krivičnog postupka.   Protiv odluke veća može se podneti žalba Vrhovnom upravnom sudu.   Ako se odluči da se ne pokreće krivični postupak, taj sud automatski preuzima   slučaj.   47. Tursko krivično pravo daje podnosiocima krivičnih prijava mogućnost   da intervenišu u krivičnoj istrazi. Član 365 Zakonika o krivičnom postupku sadrži   odredbu prema kojoj podnosioci krivičnih prijava i sva druga lica koja smatraju   da su oštećena izvršenjem krivičnog dela mogu da podnesu zahtev da se pridruže   postupku koji je već pokrenut od strane javnog tužioca u svojstvu „umešanih   stranaka“, i shodno tome da deluju uz optužbu. Nakon što pribavi mišljenje   javnog tužioca, sud je dužan da odluči o prihvatljivosti zahteva za pridruživanje   postupku u svojstvu umešane stranke (čl. 366 Zakonika o krivičnom postupku).   48. U slučaju da zahtev bude odobren, umešana stranka može između osta-   log da traži obeštečenje štete izazvane krivičnim delom kao neposredno ošteće-   ni. Ova mogućnost, koja je slična odredbama o „tužbama građanskih stranaka“   Predmet Enerildiz protiv Turske     ili „privatnim tužbama“ koje postoje u zakonodavstvima mnogih država članica   Saveta Evrope, ipak podleže određenim strogim pravilima. U praksi Kasacionog   suda, da bi bila doneta odluka o obeštećenju kao posledica izvršenja krivičnog   dela, ne samo da oštećeni mora da podnese zahtev da se prudruži postupku u   svojstvu umešane stranke, već je oštećeni dužan da izričito traži pravo na obešte-   ćenje. Prema turskom pravu, takav zahtev se ne smatra sastavnim delom zahteva   za učešće u svojstvu zainteresovane strane. Odštetni zahtev ne mora da bude   podnet istovremeno sa zahtevom za učešće u svojstvu umešane stranke; može   da se podnese i kasnije, pod uslovom da nije već bio podnet nikakav odštetni   zahtev pred građanskim ili upravnim sudom. Pored toga, svi odštetni zahtevi   u smislu člana 358 (ili čl. 365 st. 2) Zakonika o krivičnom postupku moraju da   budu precizni i obrazloženi, jer su u ocenjivanju takvih zahteva krivični sudovi   obavezni da primene relevantna pravila građanskog prava, uključujući zabranu   dodeljivanja iznosa višeg od zahtevanog. Da bi sud odlučio u korist prava trećeg   lica na naknadu štete, neophodna je osuđujuća presuda za okrivljenog.   B. Upravna i građanska pravna sredstva protiv države   1. Upravni postupak   49. Što se tiče građanske i upravne odgovornosti koja proističe iz krivičnih   dela, članom 13 Zakona o upravnom postupku (Zakon br. 2577) je propisano da   svako lice koje je pretrpelo štetu kao posledicu dela učinjenog od strane organa   uprave ima pravo da traži naknadu štete od organa najkasnije do godinu dana   nakon navodnog dela. Ako zahtev bude odbačen u celini ili delimično, ili ako ne   dobije odgovor u roku od 60 dana, oštećeni može da pokrene upravni postupak.   Organizaciju upravnih sudova i položaj sudija u njima reguliše Zakon o   upravnim sudovima (ovlašćenja i sastav) (Zakon br. 2576) od 6. januara 1982.   godine i Zakon o Vrhovnom upravnom sudu (Zakon br. 2575).   2. Građanski postupak   50. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, lice koje je pretrpelo štetu   od krivičnog dela ili protivpravnog dela može da ponese tužbu za naknadu   materijalne (čl. 41–46) i nematerijalne štete (čl. 47). Građanski sudovi nisu   obavezani ni nalazima niti presudom krivičnih sudova u pogledu krivice   okrivljenog (čl. 53).   Međutim, prema članu 13 Zakona o državnim službenicima (Zakon br.   657), lice koje je pretrpelo štetu kao posledicu dela učinjenog u vršenju dužnosti   regulisanih javnim pravom može, u teoriji, podneti tužbu jedino protiv državnog   organa koji je poslodavac državnog službenika koji je u pitanju ali ne i protiv   samog državnog službenika (čl. 129 st. 5 Ustava i čl. 55 i 100 Zakona o obliga-   cionim odnosima). Međutim, ovo nije apsolutno pravilo. U slučajevima kada se   ustanovi da je u pitanju delikt ili krivično delo, te stoga više nije „upravno“ delo   ili akt, građanski sud može da dozvoli tužbu za naknadu štete protiv državnog   službenika koji je u pitanju, bez prejudiciranja prava oštećenog da tuži organ     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   po osnovu zajedničke odgovornosti u svojstvu službenikovog poslodavca (čl. 50   Zakona o obligacionim odnosima).   C. Izvršenje odluka suda od strane državnih organa   51. Članom 138 stav 4 Ustava iz 1982. godine je propisano:   „Organi izvršne i zakonodavne vlasti kao i javni organi su dužni da postupe   po odlukama sudova; oni ne smeju ni na koji način izmenjivati odluke sudova ili   odlagati njihovo izvršenje.“   Članom 28 stav 2 Zakona o upravnom postupku je propisano:   „Odluke kojima je odlučivano o tužbama po upravnom pravu a koje se tiču   određenog iznosa izvršavaće se ... u skladu s odredbama običnih zakona.“   Članom 82 (1) Zakona o izvršenju i stečaju (Zakon br. 2004) je propisano   da se imovina države i imovina koja je označena kao nezaplenjiva ne može   zaplenjivati. Članom 19 (7) Zakona o opštinama (Zakon br. 1580 od 3. aprila   1930) je propisano da se imovina opština može zaplenjivati samo ako nije   namenjena za javnu uoptrebu.   Prema turskoj pravnoj teoriji u ovoj oblasti, iz pomenutih odredaba   sledi da ako državni organi ne postupe u skladu s pravosnažnom i izvršivom   sudskom odlukom kojom je određeno obeštećenje, zainteresovana stranka može   da pokrene izvršni postupak po običnim zakonima. U tom slučaju je nadležna   ustanova ovlašćena da odredi protiv državnih organa mere propisane Zakonom   br. 2004, mada je zaplena veoma redak slučaj.   D. Propisi koji regulišu nezakonitu gradnju   i odlagališta komunalnog otpada   1. Ustav   52. Sledeće odredbe Ustava se tiču životne sredine i stanovanja:   Član 56   „Svako ima pravo da živi u zdravom i uravnoteženom okruženju.   Čuvanje i unapređenje životne sredine i sprečavanje zagađivanja životne   sredine su dužnost države i građana.   U cilju obezbeđenja zdravih uslova za život za sve u fizičkom i psihičkom   pogledu, ... država ima obavezu da osnuje zdravstvene ustanove i reguliše usluge   koje one pružaju.   Država izvršava ovaj zadatak koristeći zdravstvene i socijalne ustanove kako   u javnom tako i u privatnom sektoru. ...“   Član 57   „Država preuzima odgovarajuće mere kako bi zadovojila stambene potrebe   putem plana koji uzima u obzir osobine gradova i uslove životne sredine; takođe   je dužna da podržava zajedničke stambene projekte.“   Predmet Enerildiz protiv Turske     Član 65   „Država izvršava zadatke određene Ustavom u socijalnoj i privrednoj   oblasti, u okviru novčanih ograničenja i obezbeđujući neprekidnu ekonomsku   stabilnost.“   2. Sirotinjska naselja i zakonski propisi u vezi s njima   53. Podaci i dokumentacija koji se nalaze u Sudu pokazuju da od 1960.   godine, kada su stanovnici siromašnijih područja započeli masovnu migraciju u   bogatije krajeve, Tursku stalno muči problem sirotinjskih naselja, koja se sastoje   uglavnom od zgrada od čvrstog materijala kojima se ubrzo dograđuju spratovi.   Koliko je poznato preko jedne trećine stanovništva živi u takvim zgradama.   Veštaci koji dobro poznaju ovaj problem tvrde da ovakva naselja nisu nastala   samo kao posledica nedostataka u oblasti urbanizma ili pak neadekvatnog rada   gradske policije. Oni ukazuju na preko osamnaest zakona o amnestiji koji su   doneti u dužem periodu da bi se regulisala sirotinjska naselja kao i, kako kažu,   da bi se zadovoljili potencijalni birači iz takvih divljih naselja.   54. Slede najvažnije odredbe turskog prava u vezi sa sprečavanjem izgrad-   nje divljih naselja.   Članom 15 (2) (19) Zakona o opštinama (Zakon br. 1580 od 3. aprila   1930. godine) je propisano da mesna veća sprečavaju i zabrane izgradnju bilo   kakvih zgrada ili objekata koje krše relevantne zakonske i ostale propise zbog   toga što su izgrađene bez dozvole ili predstavljaju opasnost za zdravlje građana,   javni red i mir.   Članom 18 Zakona br. 775 od 20. jula 1966. godine je propisano da nakon   što zakon stupi na snagu sve zgrade bez dozvole, bilo da su već naseljene ili u   postupku izgradnje, moraju da budu odmah uništene bez potrebe da se dono-   si bilo kakvo rešenje. Za izvršenje ovih mera su odgovorni organi uprave, koji   imaju pravo na podršku bezbednosnih organa, kao i na druga sredstva države.   Što se tiče zgrada podignutih pre nego što je zakon stupio na snagu, članom 21   je propisano da pod određenim uslovima stanovnici sirotinjskih naselja mogu   da otkupe zemljište koje koriste i da uzmu zajmove s povoljnim kamatama kako   bi mogli da podignu zgrade koje su u skladu s propisima i urbanističkim pla-   novima. Naseobine na koje se odnose odredbe člana 21 su označene kao „zone   sanacije i čišćenja sirotinjskih naselja“ a s njima se postupa u skladu s akcionim   planom.   Prema odredbama Zakona br. 1990 od 6. maja 1976. godine, kojim je   dopunjen Zakon br. 775, zgrade podignute bez dozvole pre 1. novembra 1976.   godine se smatraju pokrivenima pomenutim članom 21 Zakonom br. 2981 od   24. februara 1984. godine, o zgradama koje ne ispunjavaju uslove ustanovljene   zakonskim propisima o sirotinjskim naseljima i urbanizmu, takođe su propisane   mere koje treba preduzeti za konzerviranje, regulaciju, sanaciju i rušenje zgrada   podignutih bez dozvole pre tog datuma.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Što se tiče javne imovine, članom 18 (2) Zakona o katastru (Zakon br.   3402) od 21. juna 1987, propisano je:   „Zajednička imovina, ... šume, prostorije koje su na raspolaganju države,   koje su namenjene za javnu upotrebu, kao i nekretnine koje se vraćaju državi u   skladu s odgovarajućim zakonskim propisima, ne može biti stečena održajem, čak   i kada ta imovina nije registrovana u katastru.“   55. Međutim, Zakonom br. 4706 od 29. juna 2001. godine – čija je namena   bila jačanje turske privrede – dopunjenim Zakonom br. 4916 od 3. jula 2003.   godine, omogućena je prodaja nekretnina koje su u vlasništvu trezora trećim   strankama, uz ispunjavanje određenih uslova. Članom 4 (6) i (7) toga zakona   omogućeno je da zemlja u vlasništvu trezora sa zgradama koje su podignute pre   31. decembra 2000. godine bude preneta besplatno u vlasništvo opštine u kojoj se   nalazi, i to za svrhu prodaje pod povoljnim uslovima vlasnicima zgrada ili njihovim   naslednicima. Prodaja se vrši na osnovu uplate iznosa od jedne četvrtine tržišne   vrednosti zemlje, a onda se plaćaju mesečne rate tokom naredne tri godine.   Mesne vlasti su obavezne da sačine planove korišćenja zemljišta i   planove realizacije u vezi s imovinom koja im je preneta u skladu s pomenutim   zakonom.   3. Deponije komunalnog otpada i propisi u vezi s istima   56. Članom 15 (2) (24) pomenutog Zakona br. 1580 je propisano da   su mesna veća odgovorna za redovno sakupljanje komunalnog otpada na   odgovarajući način kao i za uništavanje tog smeća. U skladu sa članom 6-E, stav   (j), Zakona o gradskim većima (Zakon br. 3030) kao i propisom br. 22 Pravilnika   javne uprave kojim se sprovodi taj zakon, gradska veća su obavezna da odrede   lokacije za skladištenje komunalnog i industrijskog otpada kao i da ugrade ili   plate za ugradnju sistema za obradu, reciklažu i uništavanje tog otpada.   Na osnovu obredbi 5 i 22 Pravilnika o kontroli čvrstog otpada, objavljenog   u Službenom glasniku od 14. marta 1991. godine, mesna veća su odgovorna   za organizovanje korišćenja deponija smeća i preduzimanje svih mera koje su   neophodne da se obezbedi da njihova upotreba ne čini štetu životnoj sredini   i zdravlju ljudi i životinja. Odredbom 31 gradska veća su ovlašćena da izdaju   dozvole za rad deponija smeća na teritoriji mesnih veća u njihovoj nadležnosti.   Pravilnikom je određeno da nije dozvoljeno otvarati deponije smeća na   bliže od 1.000 metara od stambenih naselja, i da nakon što deponija počne s   radom nikakva stambena gradnja ne sme biti dozvoljena oko oboda lokacija   (odredba 24) kao i da lokacija mora da bude ograđena (odredba 25). Što se tiče   kontrole biogasa, odredbom 27 je previđeno sledeće:   „Mešavine azota, amonijaka, sumporvodonika, ugljendioksida i posebno   metana koje nastaju iz mikrobiološkog raspadanja organskih materija koje se na-   laze u otpadu ... i mogu da dovedu do eksplozija ili trovanja moraju se sakupljati   vertikalnim i vodoravnim sistemom drenaže i oslobađati u vazduh na kontrolisa-   ni način, ili upotrebljavati za proizvodnju energije.“   Predmet Enerildiz protiv Turske     57. [Evropskom] sudu su na raspolaganju sledeći podaci u vezi s opasnošću   od eksplozije metana na takvim lokacijama: metan (CH4) i ugljendioksid (CO2)   su dva glavna proizvoda metanogeneze, koja je poslednja i najduža faza anaerobne   fermentacije (procesa koji se odvija bez prisustva vazduha). Ova jedinjenja se   stvaraju između ostalog biološkim i hemijskim raspadanjem otpada. Opasnosti   od eksplozije ili požara su uglavnom posledica velikog udela metana u biogasu.   Opasnost od eksplozije postoji kada je udeo CH4 u vazduhu između 5% i 15%.   Kada taj procenat pređe 15%, metan će se zapaliti, ali neće eksplodirati.   58. Iz raznih propisa i preporuka koji su na snazi u zemljama članicama   Saveta Evrope u vezi s postupanjem s komunalnim otpadom i radom gradskih   deponija smeća vidi se da su glavni prioriteti odgovarajućih komunalnih   službi sledeći: izolovanje deponija otpada lociranjem na određenoj minimalnoj   razdaljini od stambenih naselja; sprečavanje rizika od klizišta izgradnjom čvrstih   nasipa i korišćenjem raznih tehnika sabijanja otpada; kao i sprečavanje rizika od   požara i eksplozija biogasa.   U pogledu trećeg od pomenutih prioriteta, preporučeni metod   dekontaminacije deponija sastoji se od postavljanja sistema drenaže   fermentacionih gasova kojim se gasovi ispumpavaju i obrađuju biološkim   filterom dok deponija normalno funkcioniše. Sistem ove vrste za crpljenje gasa,   koji je predviđen Pravilnikom od 14. marta 1991. godine koji je bio na snazi u   Turskoj, sastoji se od perforiranih vertikalnih cevi koje se postavljaju u otpad   bušenjem ili od vodoravnih drenažnih cevi koje se ukopavaju u otpad, sistema   odvođenja gasa, biološkog filtera i mreže cevi za isisavanje.   III. RELEVANTNI PROPISI SAVETA EVROPE   59. Što se tiče raznih dokumenata koje je Savet Evrope usvojio u oblasti   životne sredine i industrijskih delatnosti organa javne vlasti, treba pomenuti, u   okviru rada Parlamentarne skupštine, rezoluciju br. 587 (1975) o problemima u   vezi s odlaganjem komunalnog i industrijskog otpada, rezoluciju 1087 (1996) o   posledicama nesreće u Černobilu, kao i Preporuku 1225 (1993) o kontroli, obra-   di, recikliranju o prodaji otpada, kao i, u okviru rada Komiteta ministara, Pre-   poruku br. R (96) 12 o podeli nadležnosti i odgovornosti između centralnih i   lokalnih i regionalnih vlasti u vezi sa životnom sredinom.   Trebalo bi takođe pomenuti i Konvenciju o građanskoj odgovornosti za   štetu nastalu usled aktivnosti koje su opasne za životnu sredinu (ETS No. 150   – Lugano, 21. jun 1993. godine) kao i Konvenciju o zaštiti životne sredine putem   krivičnog prava (ETS No. 172 – Strazbur, 4. novembar 1998. godine), koje su do   sada potpisale, prvu devet, a drugu trinaest država.   60. Iz ovih dokumenata proizilazi da osnovnu odgovornost za obradu ko-   munalnog smeća imaju lokalne vlasti, kojima su državni organi dužni da pru-   že novčanu i tehničku pomoć. Rad deponija za trajno odlaganje otpada kojima   upravljaju organi javne vlasti smatra se „opasnom delatnošću“, a „gubitak života“   koji bi bio posledica odlaganja otpada na takvoj lokaciji smatra se „štetom“ koja     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   povlači odgovornost državnih organa (vidi između ostalog, Konvenciju iz Luga-   na, čl. 2 st. 1 (c)–(d) i 7 (a)–(b)).   61. U vezi s tim, Konvencija iz Strazbura poziva potpisnice da usvoje mere   „koje su neophodne kako bi se dela u vezi s odlaganjem, obradom, skladištenjem   ... opasnog otpada koji izaziva smrt ili će verovatno izazvati smrt ili ozbiljne po-   vrede bilo kog lica ... odrede kao krivična dela“, i predviđa da takva dela mogu   takođe biti izvršena „iz nehata“ (čl. 2 do 4). Mada ovaj dokumenat još uvek nije   na snazi, on je u velikoj meri usklađen s postojećim trendom sve strožijeg ka-   žnjavanja za dela kojima se pričinjava šteta životnoj sredini, što je nerazdvojivo   povezano s ugrožavanjem ljudskih života (vidi, na primer, Okvirnu odluku Sa-   veta Evropske unije br. 2003/80 od 27. januara 2003. godine i predlog Evropske   komisije od 13. marta 2001. godine, dopunjen 30. septembra 2002. godine, za   direktivu o krivičnopravnoj zaštiti životne sredine).   Članom 6 Konvencije iz Strazbura takođe je predviđeno usvajanje neop-   hodnih mera za krivično kažnjavanje za ova krivična dela kaznama koje uzimaju   u obzir ozbiljnu prirodu dela; te kazne moraju da obuhvate i zatvorske kazne za   počinioce.   62. U pogledu ovakvih opasnih delatnosti, dostupnost jasnih i potpunih   podataka javnosti smatra se elementarnim ljudskim pravom; na primer, pome-   nuta rezolucija 1087 (1996) naglašava da se ovo pravo ne sme smatrati ogra-   ničenim na opasnosti povezane s korišćenjem atomske energije za proizvodnju   električne energije.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANA 2 KONVENCIJE   63. Podnosilac predstavke se žalio da smrt devet članova njegove porodice   u nesreći koja se dogodila 28. aprila 1993. godine kao i nedostaci u postupcima   nakon toga predstavljaju povredu člana 2 Konvencije, čije relevantne odredbe   slede:   „1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti   namerno lišen života, sem prilikom izvršenja presude suda za zločin za koji je ova   kazna previđena zakonom.   ...“   64. Kao što je to bila učinila i pred većem, Država je osporila tu tvrdnju.   A. Primenljivost   1. Presuda veća   65. Pozivajući se na primere iz predmeta kao što su L. C. B. v. the United   Kingdom (presuda od 9. juna 1998. godine, Reports of Judgments and Decisions   1998–III), Guerra and Others v. Italy (presuda od 19. februara 1998. godine,   Reports 1998–I), Botta v. Italy (presuda od 24. februara 1998. godine, Reports   Predmet Enerildiz protiv Turske     1998–I) i Calvelli and Ciglio v. Italy ([GC], br. 32967/96, ECHR 2002–I) kao i na   evropske standarde u ovoj oblasti, veće je naglasilo da se u vezi s radom deponija   otpada može oslanjati na zaštitu prava na život propisana članom 2 Konvencije,   i to zbog potencijalnih opasnosti koje ta delatnost nosi. Veće je iznelo stav da je   obaveza činjenja država da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote ljudi   koji su u njihovoj nadležnosti, za svrhe člana 2, primenljiva u ovom predmetu.   2. Podnesci onih koji su nastupili pred Sudom   66. Država je iznela stav da je zaključak veća da je član 2 primenljiv na „sve   situacije nenamerne smrti“ doveo do proširenja obaveza činjenja te odredbe koje   je bez presedana. Stav Države je bio da je rezonovanje veća odstupalo od stava   koji je Sud zauzeo u sličnim skorašnjim predmetima, na primer Mastromatteo v.   Italy ([GC], br. 37703/99, ECHR 2002–VIII), i da nije bio podržan predmetima   na koji se pozvao, posebno predmetom Osman v. the United Kingdom (presuda   od 28. oktobra 1998, Reports 1998–VIII) i predmetom Calvelli and Ciglio (gore   pomenutog), u kojima nije bilo nađeno nikakvo kršenje člana 2.   67. Država je na raspravi tvrdila da odgovornost države za dela koja nisu   mogla da se neposredno pripišu njenim predstavnicima nije mogla da se proširi   tako da obuhvati sve događaje ili nesreće i da u datim okolnostima tumačenje   Suda u pogledu primenljivosti člana 2 ne bi trebalo da bude ni teleološko niti   široko, već da bi trebalo da ostane restriktivno. U protivnom, mogao bi se izvući   zaključak da bi sama činjenica da je neko blizu aerodroma, nuklearne elektrane   ili fabrike municije, ili pak jednostavno izložen hemikalijama, mogla da izazove   potencijalnu povredu člana 2.   68. Podnosilac predstavke je tvrdio da su nečinjenje iz nehatna državnih   vlasti bez sumnje u okviru područja primene člana 2 Konvencije, budući da je   njihova posledica bila smrt članova njegove porodice, i da u podnescima Države   nije bilo ničega što bi opovrglo taj zaključak.   3. Procena Suda   69. Posmatrajući argumente stranaka u celini, Sud ponavlja, kao prvo, da   je njegov pristup tumačenju člana 2 vođen idejom da cilj i svrha Konvencije kao   instrumenta zaštite pojedinaca zahteva da se njene odredbe tumače i primenju-   ju na takav način da njene zaštitne mehanizme učine praktičnim i delotvornim   (vidi, na primer, predmet Yaşa v. Turkey, presuda od 2. septembra 1998. godine,   Reports 1998–VI, str. 2429, st. 64).   70. U ovom predmetu je pred Sudom žalba da državne vlasti nisu učinile   sve što bi se od njih moglo očekivati da spreče smrt članova porodice podnosioca   predstavke u nesreći 28. aprila 1993. godine u deponiji smeća Imranije, koja je   radila pod kontrolom državnih organa.   71. U vezi s ovim, Sud ponavlja da se član 2 ne odnosi samo na smrtne   slučajeve koji se tiču upotrebe sile od strane predstavnika države, već on takođe,   u prvoj rečenici prvog stava, propisuje obavezu činjenja država da preduzimaju   odgovarajuće mere da zaštite živote onih koji su u njihovoj nadležnosti (vidi,     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   na primer, L. C. B. v. the United Kingdom, vidi gore, str. 1403, st. 36, i predmet   Paul and Audrey Edwards v. the United Kingdom, br. 46477/99, st. 54, ECHR   2002–II).   Sud smatra da bi ovu obavezu trebalo tumačiti tako da je primenljiva u   kontekstu bilo koje aktivnosti, javne ili neke druge, u kojoj može biti ugroženo   pravo na život, i a fortiori u slučaju industrijskih delatnosti, koje su po samoj   svojoj prirodi opasne, kao što je na primer rad deponija smeća („opasne delatno-   sti“ – vidi gore stavove 59–60 za relevantne evopske standarde).   72. U slučajevima kada su institucije Konvencije morale da ispituju navo-   de o kršenju prava na zaštitu života u takvim slučajevima, one nikada nisu pre-   suđivale da član 2 nije bio primenljiv. Sud upućuje na primer na predmete koji   su se ticali izbacivanja otrovnih materija iz fabrike veštačkih đubriva (Guerra   and Others, vidi gore, str. 228–29, st. 60 i 62) ili atomskih proba (L. C. B. v. the   United Kingdom, vidi gore, str. 1403, st. 36).   73. U vezi s ovim, nasuprot onome što izgleda da Država tvrdi, štetnost   fenomena svojstvenih delatnosti koja je u pitanju, nepredvidivost opasnosti kojoj   je bio izložen podnosilac predstavke bilo kakvim okolnostima koji ugrožavaju   život, položaj onih koji su učestvovali u stvaranju takvih okolnosti, i da li su dela   ili propusti koji su njima pripisivi namerni ili nisu predstavljaju samo neke od   činilaca među svim onima koji moraju biti uzeti u obzir u ocenjivanju suštine   datog slučaja, u cilju određivanja moguće odgovornosti države po članu 2 (ibid.,   str. 1403–04, st. 37–41).   Sud će se vratiti na ova pitanja kasnije.   74. Sve u svemu, Sud smatra da tužba podnosioca predstavke (vidi stav   70) nesumnjivo spada u okvir prve rečenice člana 2, koji je dakle primenljiv u   ovom predmetu.   B. Postupanje u skladu s Konvencijom   1. Presuda veća   75. Veće je primetilo da su u ovom predmetu relevantni državni organi ne   samo odbili da učine bilo kakav stvaran napor da spreče ozbiljne rizike [u radu   deponije] navedene u izveštaju veštaka od 7. maja 1991. godine, već nisu predu-   zeli ništa da odvrate podnosioca predstavke od stanovanja blizu deponije od koje   je dolazila opasnost. Veće je takođe primetilo da su državne vlasti propustile da   izvrše svoju dužnost da obaveste stanovnike četvrti Kazim Karabekir o opasno-   stima koje im prete ako nastave da žive pored deponije.   Veće je našlo da postoji uzročno-posledična veza između propusta iz ne-   hata pripisivih turskim vlasima, s jedne strane, i nesreće koja se dogodila 28.   aprila 1993. godine i gubitka ljudskih života u njoj, s druge strane. Shodno tome,   veće je zaključilo da se u ovom predmetu ne bi moglo reći da su turske vlasti   uradile sve što bi se razumno moglo očekivati od njih kako bi sprečile materija-   lizaciju realnih opasnosti po živote stanovnika nekih sirotinjskih naselja u četvrti   Imranije.   Predmet Enerildiz protiv Turske     76. Veće je onda ispitalo žalbu u vezi s propustima turskih krivičnih i   upravnih sudova u svetlu „proceduralnih obaveza“ po članu 2, kako bi procenilo   da li bi se moglo smatrati da je podnosilac predstavke dobio zadovoljenje u   pogledu svojih tužbi.   Što se tiče krivičnog postupka u ovom predmetu, veće je iznelo stav da   se on ne bi mogao smatrati „adekvatnim“ u pogledu navoda o kršenju prava   na život podnosioca predstavke, jer je njihova jedina svrha bila da se ustanovi   da li bi vlasti mogle smatrati odgovornim za „nesavesno postupanje u vršenju   službene dužnosti,“ a ne za smrt građana u nesreći.   Što se tiče upravnog postupka za obeštećenje, veće je iznelo stav, prvo, da   je postojala povreda zahteva blagovremenosti jer je pravo na obeštećenje podno-   sioca predstavke bilo prihvaćeno tek četiri godine, jedanaest meseci i deset dana   pošto su njegovi prvobitni odštetni zahtevi bili odbačeni. Veće je takođe prime-   tilo da podnosiocu predstavke konačno jeste bila dodeljena naknada štete, ali da   ona nije nikada bila isplaćena.   Veće je zaključilo da se za pravna sredstva koja su korišćena na   nacionalnom nivou, čak i ako bismo ih posmatrali u celini, ne bi u posebnim   okolnostima ovog slučaja moglo reći da su predstavljala adekvatno zadovoljenje   za tužbe podnosioca predstavke prema članu 2 Konvencije.   2. Podnesci onih koji su nastupili pred Sudom   (a) Država   77. Glavni argument Države je bio da je odlučujući dokazni materijal u   proceni veća bio izveštaj veštaka sačinjen 7. maja 1991. godine koji je doveo do   spora između nekoliko (opštinskih) veća i nikada nije ni bio smatran dokazom   u domaćem pravu. Procena veća, obeležena njegovim propustom da ispita   kriterijume „hitnosti“ i „realnosti“ u pogledu opasnosti koju je predstavljalo   komunalno smetlište, nije bila dovoljna da opravda nalaz o postojanju povrede,   koji je bio zasnovan na stavu da su vlasti morale da preduzmu preventivne mere   ili da intervenišu hitno i na odgovarajući način.   U vezi s tim, iznet je stav da bi države trebalo da rešavaju probleme i   iznalaze rešenja za njih u kontekstu opštih mera, i da one nemaju nikakvu   obavezu da preduzimaju preventivne mere tamo gde nije u pitanju trenutna   opasnost u smislu prakse Suda.   78. Što se tiče slučajeva nesavesnog postupanja vlasti, pozivajući se posebno   na odluke u predmetima Leray et al. v. France (br. 44617/98, 16. januara 2001.   godine) i Álvarez Ramón v. Spain (br. 51192/99, 3. jula 2001. godine), Država   je iznela stav da se Sud uvek ograničavao na to da ustanovi da li je postojao   regulatorni okvir i da li je poštovan, bez da detaljno ispituje da li je postojala   uzročno-posledična veza između smrtnih ishoda i nesavesog postupanja. Sud je   činio obrnuto – u takvim slučajevima je prihvatao nalaze i procenu državnih   organa.   79. Država je navela da se svakako ne bi mogla optužiti u ovom sluča-   ju za kršenje obaveze da štiti živote članova porodice podnosioca predstavke.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Kao što je bila iznela pred većem, Država je podsetila na napore koje je Mesno   veće Imranije bilo preduzelo pravosudnim, upravnim i informativnim kanalima,   puno pre podnošenja izveštaja veštaka 7. maja 1991. godine, da spreči nezako-   nitu gradnju, da podstakne stanovnike sirotinjskom naselja Imranije da pronađu   drugi smeštaj, i da ukloni opasnosti po zdravlje u toj oblasti stalnim prskanjem   hemikalija po površini deponije. Takođe je pomenula opsežan plan za kontrolu   komunalnog otpada koji je Gradsko veće uvelo širom provincije Istanbul (vidi   gore stav 16).   80. Shodno tome, pozivajući se na predmet Chapman v. the United Kingdom   ([GC], br. 27238/95, ECHR 2001–I), Država je kritikovala pristup veća, iznevši   da je ono propustilo da uzme u obzir činjenicu da je podnosilac predstavke bio   svesno odlučio da podigne nezakonitu stambenu zgradu blizu deponije smeća   uprkos postojećim opasnostima. Veće je jednostavno okrivilo državne vlasti   zbog toga što nisu iskoristile zaključke izveštaja od 7. maja 1991 kao osnov za   hitno iseljavanje hiljada ljudi iz svojih kuća bez ikakvog obzira za humanitarna   pitanja, za obnovu celog naselja i za preseljenje preko noći cele deponije koja je   već radila na toj lokaciji preko dvadeset godina.   U vezi s time, Država je naglasila da su opsežne radnje te vrste pitanje   državnih mera koje zahtevaju mnogo razmišljanja i ulaganja, dugotrajnu fazu   planiranja i odlučivanja i mnogo rada na projektovanju i realizaciji. U takvim   okolnostima, Sud nije imao pravo da nameće sopstveno mišljenje o tome šta bi   možda bila najbolja politika u rešavanju socijalnih i ekonomskih problema si-   rotinjskih naselja u Imranije, uključujući i dobro poznat otpor stanovnika bilo   kakvim merama koje potencijalno ugrožavaju njihov svakodnevni život.   81. Što se tiče krivičnog postupka u ovom predmetu, Država je ponovo   naglasila zaključke Suda u predmetu Leray et al. (vidi gore), u kome Sud nije   oklevao u odbacivanju žalbe podnosilaca predstavke o navodnom ozbiljnom   nehatu državnih organa Francuske koji je rezultirao smrću dvadeset i troje ljudi.   82. Pozivajući se na predmet Calvelli and Ciglio i na predmet Mastromatteo   (vidi gore), Država je navela da u slučajevima gde kršenje prava na život nije bilo   namerno, obaveza činjenja po članu 2 ne mora da zahteva pokretanje krivičnog   postupka. U ovom predmetu, krivični postupak jeste bio pokrenut, i od samog   pokretanja istrage pa do kraja postupka turski sistem krivične pravde je pokazao   veliku efikasnost i revnost koje se ne bi mogle osporiti po članu 2 Konvencije. U   vezi s tim, Država je osporila svaki navod da su dvojica gradonačelnika uživala   bilo kakvu nedodirljivost. Država je tvrdila da je činjenica je član 230 Krivičnog   zakonika bio jedina odredba koja je primenjena na slučaj gradonačelnika bila   posledica „posebne prirode dela opisanog u tom članu“, koje si ticalo samo dr-   žavnih službenika, i da je postupajući sud izrekao minimalnu zakonsku kaznu   jer se pretpostavilo da je bilo drugih saizvršilaca koji nisu bili optuženi.   83. Država na raspravi je posebno naglasila da činjenicu da podnosilac   predstavke – sopstvenim izborom – nije učestvovao u prethodnoj istrazi nikako   Predmet Enerildiz protiv Turske     ne bi trebalo smatrati škodljivom za delotvornost krivičnog postupka, naročito   u svetlu zaključaka Suda i predmetu Tanrýbilir v. Turkey (br. 21422/93, st. 85,   16. novembra 2000. godine). Podnosilac predstavke, koji nikada nije tvrdio da   je sprečavan da učestvuje u postupku, takođe nije bio u poziciji da tvrdi da nije   obaveštavan o suđenju koje se ticalo dvojice uglednih političara i o kome su me-   diji opsežno izveštavali.   84. Što se tiče upravnog pravnog sredstva koje je korišćeno za zahtev za   obeštećenje u ovom predmetu, Država je naglasila da dvojica gradonačelnika nisu   uživala nikakve privilegije tokom tog postupka, jer je određeno da podnosiocu   predstavke isplate naknadu i za materijalnu i za nematerijalnu štetu, i da je iznos   koji mu je dodeljen još uvek na njegovom raspolaganju.   (b) Podnosilac predstavke   85. Podnosilac predstavke ponovio je argumente koje je bio podneo pred   većem i ponovo naveo da je Država tolerisala izgradnju sirotinjskih naselja Imra-   nije i da nije sprečavala da se prošire do oboda deponije. Tvrdio je da su vlasti   čak podsticale tu situaciju dozvoljavajući stanovnicima da koriste sve komunalne   službe, i da su iz političih razloga usvojile preko 18 zakona koji su regulisali div-   lja naselja, koja su smatrana uzgajalištima glasača.   Advokatica podnosioca predstavke je na raspravi ponudila određene   službene isprave u cilju osporavanja tvrdnji Države da u sirotinjskim naseljima   Imranije nije bilo komunalnih usluga, i naveo da su stanovnici ulice Gerze bili   priključeni na vodovod i obveznici komunalnog poreza. Pored toga, pozivajući   se na službeni plan podnet Sudu (vidi gore stav 10), advokatica je navela da je u   to vreme postojala pošta u ulici Adem Javuz i da su u tom kraju postojale četiri   državne škole.   86. Osporavajući tvrdnje druge strane, podnosilac predstavke je naveo da   vlasti nisu bile uradile baš ništa da obaveste stanovnike surotinsjkih naselja o   opasnostima od deponije smeća.   Njegova advokatica je navela na raspravi da Država nije mogla da izbegne   svoje obaveze time što bi od svojih najsiromašnijih i, naravno, najmanje obrazo-   vanih građana zahtevala da se sami informišu o ekološkim pitanjima tako veli-   kog značaja. Iznela je stav da bi bilo sasvim dovoljno da se izbegne tragedija da   su nadležne mesne vlasti bile postavile ventilacione cevi na deponiji, umesto što   su jednostavno, ali sasvim pogrešno, nanele sloj zemlje na gomile smeća.   87. Što se tiče krivičnog postupka protiv državnih organa, podnosilac   predstavke je jedino naveo da je ishod postupka, koji je pokazao da nije postojala   nikakva želja da se kazne krivci, nije ni imao drugu posledicu osim vređanja   javnosti.   88. Pored toga, podnosilac predstavke je naveo da Država nikako nije mogla   da tvrdi da je postupak obeštećenja bio delotvoran jer se završio dodeljivanjem   iznosa, i to samo za nematerijalnu štetu, koji ne samo da je bio podrugljiv, već   čak nije bio ni isplaćen.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   3. Procena Suda   (a) Opšeta načela primenljiva na ovaj predmet   (i) Načela u vezi sa sprečavanjem kršenja prava na život kao   posledice opasnih delatnosti: materijalni aspekt člana 2 Konvencije   89. Pozitivna obaveza preduzimanja svih neophodnih koraka da se zaštiti   život za svrhe člana 2 (vidi gore stav 71) zahteva pre svega temeljnu dužnost   države da ustanovi zakonodavni i upravni okvir sačinjen tako da predstavlja   delotvorno sprečavanje ugrožavanja prava na život (vidi, na primer, mutatis   mutandis, predmete Osman, vidi gore, str. 3159, st. 115; Paul and Audrey Edwards,   vidi gore, st. 54; Ýlhan v. Turkey [GC], br. 22277/93, st. 91, ECHR 2000–VII;   Kýlýç v. Turkey, br. 22492/93, st. 62, ECHR 2000–III; i Mahmut Kaya v. Turkey,   br. 22535/93, st. 85, ECHR 2000–III).   90. Ova obaveza je bez sumnje primenljiva u posebnom kontekstu opa-   snih delatnosti, gde je pored toga potrebno staviti poseban naglasak na propise   koji se odnose na specifične karakteristike delatnosti koja je u pitanju, posebno   u pogledu stepena potencijalne opasnosti po ljudske živote. Propisi moraju da   obuhvate licenciranje, osnivanje, rad, bezbednost i nadgledanje delatnosti i mo-   raju da propišu obavezu za sva relevantna lica da preduzimaju praktične mere   kako bi obezbedila delotvornu zaštitu građana čiji životi mogu da budu ugroženi   opasnostima koje te delatnosti nose u sebi.   Među takvim preventivnim merama bi trebalo staviti poseban naglasak na   pravo javnosti na informisanje, kako je ustanovljeno praksom institucija Kon-   vencije. Veliko veće se slaže s većem (vidi stav 84 presude veća) da je u načelu   moguće oslanjati se na ovo pravo, koje je već priznato po članu 8 (predmet Gu-   erra et al., vidi gore, str. 228, st. 60), za zaštitu prava na život, naročito zato što je   ovo tumačenje podržano savremenim razvojem evropskih standarda (vidi gore   stav 62).   U svakom slučaju, relevantni propisi moraju takođe da sadrže odgovarajuće   postupke, imajući u vidu tehničke aspekte dotične delatnosti, za identifikovanje   nedostataka koji postoje u različitim procesima kao i grešaka koje načine   odgovorna lica na svim nivoima.   (ii) Načela koja se odnose na neophodnu reakciju pravosuđa   u slučaju navodnih povreda prava na život: proceduralni   aspekt člana 2 Konvencije   91. Obaveze koje proizilaze iz člana 2 ne završavaju se ovime. U slučajevima   kada je došlo do gubitaka života u okolnostima u kojima postoji mogućnost   da postoji odgovornost države, ta odredba podrazumeva dužnost države da   obezedi, koristeći sva sredstva koja su joj na raspolaganju, neophodnu reakciju   – pravosudnu ili drugu – tako da se zakonodavni i upravni okvir ustanovljen   za zaštitu prava na život valjano primene i da se sve povrede toga prava suzbiju   i kazne (vidi, mutatis mutandis, predmete Osman, vidi gore, str. 3159, st. 115, i   Paul and Audrey Edwards, vidi gore, st. 54).   Predmet Enerildiz protiv Turske     92. U vezi s tim, Sud je u prošlosti zauzimao stav da u slučajevima kada   kršenja prava na život ili fizički integritet nisu izazvana namerno, obaveza či-   njenja da se ustanovi „delotvoran pravosudni sistem“ ne mora nužno da zahteva   pokretanje krivičnog postupka u svakom slučaju i može da bude zadovoljena   ako su žrtvama dostupna građanska, upravna, ili čak i disciplinska pravna sred-   stva (vidi, na primer, predmete Vo v. France [GC], br. 53924/00, st. 90, ECHR   2004–VIII; Calvelli and Ciglio, vidi gore, st. 51 i Mastromatteo, vidi gore, st. 90   i 94–95).   93. Međutim, u oblastima kakva je i ona u ovom predmetu, načela koja   su primenljiva treba tražiti među onima koja je Sud već imao prilike da razvija,   posebno u vezi s korišćenjem smrtonosne sile, načela koja mogu da se koriste za   druge kategorije predmeta.   U vezi s tim, trebalo bi naglasiti da je u slučajevima lišavanja života   tumačenje člana 2 tako da podrazumeva obavezu da se izvrši službena istraga   opravdano ne samo zato što navodi o takvom krivičnom delu obično pokreću   krivičnu odgovornost (vidi predmet Caraher v. the United Kingdom (odluka), br.   24520/94, ECHR 2000–I), već takođe zato što često, u praksi, stvarne okolnosti   smrti jesu, ili mogu da budu, u velikoj meri poznate samo službenicima ili   organima države (vidi predmete McCann and Others v. the United Kingdom   presuda od 27. septembra 1995. godine, Series A No. 324, str. 47–49, st. 157–64,   i Ýlhan, vidi gore, st. 91).   Sud smatra da su takvi pravni osnovi bez sumnje valjani u kontekstu   opasnih delatnosti, kada su gubljeni životi kao posledica događaja koji su se   odvijali u okviru odgovornosti javnih vlasti, koje često jedine poseduju dovoljno   znanja da bi mogle da prepoznaju i ustanove složene fenomene koji su mogli da   izazovu takve nesereće.   U slučajevima kada se ustanovi da je nesavesno postupanje pripisivo dr-   žavnim službenicima ili organima u tom smislu bilo više od jednostavne greške   u zaključivanju ili nebrige, i to tako što su ti organi, potpuno svesni verovatnih   posledica i zanemarujući svoja ovlašćenja, propustili da preduzmu mere koje su   bile neophodne i dovoljne da se izbegnu opasnosti koje sa sobom nosi opasna   delatnost (vidi, mutatis mutandis, predmet Osman, vidi gore, str. 3159–60, st.   116), činjenica da oni koji su odgovorni za ugrožavanje života nisu optuženi za   krivično delo ili gonjeni može da predstavlja povredu člana 2, bez obzira na sve   druge vrste pravnih lekova koje pojedinci mogu da pokrenu na sopstvenu inici-   jativu (vidi gore stavove 48–50); dovoljna količina dokaza za ovo može se naći u   razvoju relevantnih evropskih standarda (vidi gore stav 61).   94. Sve u svemu, u pravosudnom sistemu kakav zahteva član 2 mora da   postoje odredbe o nezavisnom i nepristrasnom postupku službene istrage koji   zadovoljava određene minimalne standarde u pogledu delotvornosti i koji   je sposoban da obezbedi primenu krivičnih sankcija u slučajevima gde dolazi   do gubitka života kao posledice opasne delatnosti ukoliko, i u kolikoj meri,   to opravdaju istražni nalazi (vidi, mutatis mutandis, predmete Hugh Jordan v.   the United Kingdom, br. 24746/94, st. 105–09, 4. maja 2001. godine, i Paul and     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Audrey Edwards, vidi gore, st. 69–73). U takvim slučajevima su nadležni organi   dužni da postupaju s uzornom revnošću i hitnošću, i da sâmi pokreću istrage   koje su, kao prvo, sposobne da ustanove okolnosti u kojima se događaj odvijao   i sve nedostatke u primeni regulatornog sistema, i drugo, identifikuju državne   službenike ili organe koji su na bilo koji način učestvovali u lancu spornih   događaja.   95. Ipak, zahtevi člana 2 izlaze i van faze službene istrage, tamo gde je   to dovelo do pokretanja postupka pred domaćim sudom: postupak u celini,   uključujući i glavnu raspravu, mora da zadovolji zahteve obaveze činjenja da se   zaštite životi primenom zakona.   96. Iz prethodnog se nikako ne bi smeo izvući zaključak da bi član 2 mogao   da podrazumeva pravo tužioca na gonjenje ili kažnjavanje trećih stranaka za   krivično delo (vidi, mutatis mutandis, predmet Perez v. Frane [GC], br. 47287/99,   st. 70, ECHR 2004–I) ili apsolutnu obavezu da se sva gonjenja završe osuđujućim   presudama ili pak tačno određenim sankcijama (vidi, mutatis mutandis, predmet   Tanlý v. Turkey, br. 26129/95, st. 111, ECHR 2001–III).   S druge strane, domaći sudovi nikako ne bi smeli da dozvole da dela u   kojima je došlo do ugrožavanja života prolaze nekažnjena. Ovo je od ključnog   značaja za održavanje poverenja javnosti i obezbeđivanje poštovanja vladavine   prava i sprečavanje utiska da se nezakonita dela tolerišu ili da postoji zavera (vidi,   mutatis mutandis, predmet Hugh Jordan, vidi gore, st. 108 i 136–40). Zadatak   Suda sastoji se dakle od procenjivanja da li se može smatrati da su sudovi (i u   kolikoj su meri), u svom zaključivanju podvrgli predmet pažljivoj analizu kakvu   zahteva član 2 Konvencije, tako da postojeće odvraćajuće dejstvo pravosudnog   sistema i značaj uloge koju on treba da igra u sprečavanju kršenja prava na život   ne budu dovedeni u pitanje.   (b) Analiza činjenica predmeta u svetlu ovih načela   (i) Odgovornost države za smrti u ovom predmetu, u svetlu   materijalnog aspekta člana 2 Konvencije   97. U ovom predmetu Sud prvo primećuje da u obe oblasti delatnosti koje   su bitne za predmet – funkcionisanje deponija komunalnog smeća (vidi gore   stavove 56 i 57), i obnova i uklanjanje sirotinjskih naselja (vidi gore stavove 54 i   55) – u Turskoj postoje sigurnosni propisi.   Zadatak Suda je dakle da odredi da li su zakonske mere primenljive na   situaciju u ovom predmetu podložne kritici, i da li su državni organi stvarno   poštovali relevantne propise.   98. U tom cilju, Sud smatra da bi trebalo da počne tako što će primeniti   odlučujući činilac za analizu okolnosti slučaja, naime da su postojali upotrebljivi   podaci koji navode na zaključak da postoji opasnost po fizički integritet stanov-   nika nekih sirotinjskih naselja Imranije zbog tehničkih nedostataka na deponiji   komunalnog otpada.   Predmet Enerildiz protiv Turske     Prema izveštaju veštaka koji je naručilo Treće odeljenje Okružnog suda   u Iskideru a podnet je 7. maja 1991. godine, deponija smeća je počela s radom   ranih sedamdesetih godina, prekršivši odgovarajuće tehničke standarde, i   nastavila s radom uprkos kršenja propisa o bezbednosti na radu i tehničkih   uslova, posebno onih u Pravilniku o kontroli čvrstog otpada, objavljenom u   Službenom glasniku od 14. marta 1991. godine (vidi gore stav 56). U izveštaju je   naveden niz načina na koji je deponija ugrožavala građane, a posebno opasnost   od eksplozije zbog metanogeneze, jer deponija „nema nikakvu mogućnost   sprečavanja eksplozije metana koja bi se dogodila zbog raspadanja“ komunalnog   otpada (vidi gore stav 13).   99. U vezi s tim, Sud je ispitao stav Države u pogledu valjanosti struč-   nog izveštaja od 7. maja 1991. godine i njen stav o težini zahteva mesnih veća u   Kadikej i Iskidar kao i Gradskog veća Istanbula da se izveštaj odbaci (vidi gore   stav 14). Međutim, Sud smatra da ovi koraci više ukazuju na sukob nadležnosti   među raznim organima, ili pak na taktike odugovlačenja. Bilo kako bilo, postu-   pak da se izveštaj proglasi nevažećim nije ni završen, jer ga advokati pomenutih   veća nisu vodili do kraja, i izveštaj nikada nije proglašen nevažećim. Izveštaj se   u stvari pokazao odlučujućim za sve organe odgovorne za istragu nesreće od 28.   aprila 1993. godine, a nakon toga je i podržan nalazima izveštaja od 18. maja   1993. godine stručne komisije koju je imenovao javni tužilac u Iskidaru (vidi   gore stav 23) kao i dvema naučnim mišljenjima pomenutim u izveštaju od 9. jula   1993. godine od strane glavnog inspektora imenovanog od strane Ministarstva   unutrašnih poslova (vidi gore stav 28).   100. Sud smatra da nisu sporne ni stvarnost ni neposrednost opasnosti koje   su postojale, uvidevši da je jasno da je opasnost od eksplozije nastala davno pre   nego što je na nju ukazao izveštaj od 7. maja 1991. i da je, budući da je deponija   nastavila da funkcioniše u istim uslovima, taj rizik mogao samo da poraste tokom   celog perioda dok se najzad nije materijalizovao 28. aprila 1993. godine.   101. Shodno tome Veliko veće se slaže s većem (vidi stav 79 presude veća)   da nije bilo moguće da upravna i komunalna odeljenja odgovorna za nadziranje i   upravljanje deponijom nisu znala o opasnostima metanogeneze ili o neophodnim   preventivnim merama, naročito zato što su postojali posebni propisi o tom pitanju.   Pored toga, Sud takođe smatra da je ustanovljeno da su ove opasnosti bile poznate   i raznim drugim organima, ako ne ranije a ono 27. maja 1991. godine, kada su bili   obavešteni o izveštaju od 7. maja 1991. godine (vidi gore stavove 13 i 15).   Sledi da su turske vlasti na nekoliko nivoa znale ili je trebalo da znaju da   je postojala stvarna i trenutna opasnost za jedan broj lica koja su živela u blizini   deponije komunalnog smeća Imranije. Iz toga sledi da su vlasti imale obavezu či-   njenja po članu 2 Konvencije da preduzimaju operativne preventivne mere koje   su bile neophodne i dovoljne za zaštitu tih građana (vidi gore stavove 92 i 93),   naročito zato što su one bile te koje su ustanovile deponiju i izdale dozvolu za   rad, koji je i proizveo dotičnu opasnost.   102. Međutim, iz dokaznih materijala pred Sudom proizilazi da posebno   Gradsko veće Istanbula ne samo da nije preduzelo neophodne hitne mere, bilo     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   pre ili posle 14. marta 1991. godine, već se – kako je primetilo veće – suprotsta-   vilo odgovarajućoj preporuci Kancelarije za ekologiju premijera u Vladi Turske   (vidi gore stav 15). Kancelarija za ekologiju je tražila da se deponija dovede u   stanje koje ispunjava standarde utvrđene odredbama 24, 25, 26 i 27 Pravilnika   o kontroli čvrstog otpada, od kojih je poslednji izričito propisivao ugrađivanje   „vertikalnog i vodoravnog drenažnog sistema“ koji bi omogućio kontrolisano is-   puštanje akumuliranog gasa u atmosferu (vidi gore stav 56).   103. Gradsko veće se takođe suprotstavilo poslednjem pokušaju grado-   načelnika Imranije da se obrati sudu, 27. avgusta 1992. godine, sa zahtevom za   se deponija privremeno zatvori. Gradsko veće je svoje protivljenje zasnovalo na   tvrdnji da dotično mesno veće nije imalo pravo da traži zatvaranje deponije jer   do tada nije bilo učinilo ništa na njenoj dekontaminaciji (vidi gore stav 16).   Pored ovog osnova, Državva se takođe oslonila na zaključke u predmetu   Chapman (vidi gore) i kritikovala podnosioca predstavke zato što je svesno prekršio   zakon i naselio se u blizini deponije smeća (vidi gore stavove 23, 43 i 80).   Međutim, ovi argumenti ne mogu da izdrže teret ispitivanja iz razloga koji   slede.   104. Sud je u ovom predmetu ispitao odredbe domaćeg prava u vezi   s prenosom javne svojine trećim stranama, bilo da su unutar ili izvan „zona   rehabilitacije i čišćenja sirotinjskih naselja“. Sud je takođe ispitao dejstvo raznih   zakonodavnih inicijativa čiji je cilj bio proširenje u praksi opsega ratione temporis   Zakona br. 775 od 20. jula 1966. godine (vidi gore stavove 54–55).   Iz prethodnog Sud zaključuje da je uprkos zakonskih zabrana u oblasti   urbanizma čvrsta politika države u vezi sa sirotinjskim naseljima podsticala   integrisanje takvih naselja u gradske sredine i time priznavala njihovo postojanje   i način života građana koji su postepeno izazvali njihovo bujanje počevši od   1960. godine, i to po sopstvenom izboru ili jednostavno kao posledica te politike.   Budući da je ta politika u suštini uvela amnestiju za kršenje urbanističkih   propisa, uključujući nezakonito korišćenje javne imovine, ona mora da je   stvorila nesigurnost u pogledu stepena diskrecionih prava koja uživaju organi   uprave odgovorni za primenu mera određenih zakonom, koje javnost nije mogla   predvideti.   105. Pored toga, ovakvo tumačenje je u ovom predmetu potvrđeno stavom   upravnih organa prema podnosiocu predstavke.   Sud primećuje da je podnosilac predstavke između podizanja zgrade bez   dozvole 1988. godine i nesreće od 28. aprila 1993. godine stalno imao posed   kuće, uprkos činjenici da je sve to vreme njegov status bio podložan pravilima   određenim Zakonom br. 775, posebno članu 18, prema kome su gradske vlasti   mogle da sruše kuću u bilo kom trenutku. To je bilo upravo ono što je Država i   sugerisala (vidi gore stavove 77 i 80), mada nije bila u stanju da pokaže da su u   ovom predmetu relevantni organi ikada razmišljali o preduzimanje takve mere   protiv podnosioca predstavke.   Vlasti su podnosioca predstavke i njegovu porodicu ostavili da žive u kući   bez ikakvog ometanja, u društvenom i porodičnom okruženju koje su sami bili   stvorili. Pored toga, imajući u vidu konkretne dokaze iznete pred Sudom koje   Predmet Enerildiz protiv Turske     Država nije osporila, nema razloga da se osporava tvrdnja podnosioca pred-   stavke da su vlasti njemu i drugim stanovnicima sirotinjskih naselja u Imranije   naplaćivale komunalni porez i pružale im komunalne usluge, za koje su plaćali   (vidi gore stavove 11 i 85).   106. U tim okolnostima, za Državu bi bilo teško da legitimno tvrdi da bi   bilo kakvo nesavesno postupanje ili nedostatak predvidljivosti trebalo pripisati   žrtvama nesreće od 28. aprila 1993. godine, ili da se oslanja na zaključke Suda   u predmetu Chapman (vidi gore), gde je Sud ustanovio da vlasti Britanije nisu   ostale pasivne u vezi s nezakonitim postupcima gospođe Čepman.   Preostaje da se Sud pozabavi drugim argumentima Države koji se tiču:   veličine projekata obnove koje su preduzimale vlasti grada Istanbula u vreme na-   loga da budu ispravljeni problemi koje je izazvala deponija u Imranije; iznosima   novca koji su uloženi, za koje je rečeno da su uticali na način na koji su državne   vlasti rešavale situaciju na deponiji; i, na kraju, humanitarnim pitanjima koja su   u to vreme navodno sprečavala bilo kakvu meru koja bi podrazumevala trenutno   i temeljno rušenje sirotinjskih naselja.   107. Sud priznaje da nije njegov zadatak da stav lokalnih vlasti zamenjuje   sopstvenim stavom o najboljem načinu rešavanja socijalnih, ekonomskih i grad-   skih problema toga dela Istanbula. Sud, shodno tome, prihvata argument Države   da se u vezi s ovim ne sme nametati vlastima nemoguć ili nesrazmeran teret bez   uzimanja u obzir, posebno, izbora koje moraju da prave u pogledu prioriteta i   raspoloživih resursa (vidi Osman, vidi gore, str. 3159–60, st. 116); to je posledica   širokog polja slobodne procene koje uživaju države, kao što je Sud ranije navo-   dio, u teškim društvenim i tehničkim oblastima kao što je ona u ovom predmetu   (vidi predmet Hatton and Others v. the United Kingdom [GC], br. 36022/97, st.   100–01, ECHR 2003–VIII).   Međutim, čak i kada se posmatra iz ovog ugla, Sud ne smatra argumente   Države ubedljivima. Preventivne mere koja zahteva obaveza činjenja o kojoj se   ovde radi spadaju tačno u oblast ovlašćenja koja su data vlastima i mogu se razu-   mno smatrati podesnim sredstvom za izbegavanje opasnosti na koje im se uka-   že. Sud smatra da bi pravovremena ugradnja sistema za odstranjivanje gasova   u deponiji u Imranije pre nego što je situacija dovela do gubitka ljudskih života   mogla da bude delotvorna mera bez prekomernog utroška javnih sredstava pa   time i kršenja člana 65 Ustava Turske (vidi gore stav 52) ili izazivanja problema   u oblasti državne politike u meri u kojoj je navela Država. Takva mera ne samo   da bi bila u skladu s turskim propisima i opštom praksom u toj oblasti, već bi ta-   kođe bila i mnogo bolji odraz humanitarnih aspekata na koje se Država oslonila   pred Sudom.   108. Sud će kao sledeće proceniti težinu koju treba pripisati pitanju u vezi   s pravom javnosti na informisanje (vidi gore stav 90). Sud primećuje u vezi s   tim da Država nije pokazala da su u ovom predmetu bile preduzete bilo kakve   mere da se stanovnicima sirotinjskih naselja u Imranije ponude podaci koji   bi im omogućili da procene koliko su bili ugroženi zbog sopstvenih izbora. U   svakom slučaju, Sud smatra da bi u odsustvu praktičnijih mera da se izbegnu     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   opasnosti po živote stanovnika sirotinjskih naselja u Imranije čak ni činjenica   da jeste poštovano pravo na informisanje ne bi bila dovoljna da oslobodi državu   odgovornosti.   109. U svetlu prethodnog, Sud ne vidi nikakav razlog da izrazi sumnju u   vezi sa činjeničnim nalazima domaćih istražnih organa (vidi gore stavove 23, 28   i 78; takođe vidi, na primer, Klaas v. Germany, presuda od 22. septembra 1993.   godine, Series A No. 269, str. 17, st. 29–30) i smatra da okolnosti koje su gore   ispitane pokazuju da je u ovom predmetu odgovornost Države bila uključena po   članu 2 po nekoliko osnova.   Kao prvo, regulatorni okvir se pokazao manjkavim jer je deponija   komunalnog otpada u Imranije otvorena i radila iako nije ispunjavala   odgovarajuće tehničke standarde i nije postajao suvisao sistem nadzora koji bi   odgovorne navodio da preduzimaju korake koji bi obezbedili adekvatnu zaštitu   građana i koordinaciju i saradnju raznih upravnih organa kako bi se izbeglo   da rizici o kojima su obaveštavani postanu tako veliki da dođe do ugrožavanja   ljudskih života.   Nema sumnje da je ta situacija, koja je pogoršana opštom politikom koja   se pokazala nemoćnom da izađe na kraj sa svakodnevnim urbanističkim pro-   blemima i izazivala nesigurnost u pogledu primene zakonskih mera, odigrala   ulogu u sledu događaja koji su doveli do tragičnog događaja 28. aprila 1993. go-   dine koji je koštao života stanovnike sirotinjskih naselja u Imranije, jer državni   službenici i organi nisu bili preduzeli sve što je u njihovoj moći da ih zaštite od   akutnih i poznatih rizika koji su im visili nad glavama.   110. Ovakve okolnosti dovode do povrede člana 2 Konvencije u njenom   materijalnom aspektu; tvrdnja Države u vezi s pozitivnim ishodom upravne   tužbe koja je podneta u ovom predmetu (vidi gore stav 84) ovde nije bitna, i to iz   razloga navedeneih u stavovima 151 i 152 dole.   (ii) Odgovornost države u vezi s pravosudnom reakcijom koja je   neophodna zbog smrtih ishoda, u svetlu proceduralnih aspekata   člana 2 Konvencije   111. Sud smatra, protivno stavu Države, da isto tako nije potrebno ispitivati   upravno pravno sredstvo koje je korišćeno za obeštećenje (vidi gore stavove 37,   39–40, 84 i 88) u analizi neophodne pravosudne reakcije u ovom predmetu,   budući da takvo sredstvo, bez obzira na njegov ishod, ne može da bude uzeto   u obzir za svrhe člana 2 u njegovom proceduralnom aspektu (vidi gore stavove   91–96).   112. Sud primećuje da su postojeći krivičnopravni postupci u Turskoj deo   sistema koji, barem u teoriji, deluje dovoljnim da zaštiti pravo na život u vezi s   opasnim delatnostima: u tom pogledu, član 230 stav 1 i član 455 stavovi 1 i 2   Krivičnog zakonika Turske tiču se nesavesnog delovanja državnih službenika ili   organa (vidi gore stav 44).   Ostaje da se ustanovi da li su mere preduzete u okriru turskog   krivičnopravnog sistema nakon nesreće u deponiji komunalnog smeća u Imranije   Predmet Enerildiz protiv Turske     bile zadovoljavajuće u praksi, imajući u vidu zahteve Konvencije u tom pogledu   (vidi gore st. 91–96).   113. U vezi s tim, Sud primećuje da je odmah nakon nesreće 28. aprila   1993. godine oko 11.00 pre podne policija stigla na mesto događaja i uzela izja-   ve od porodica žrtava. Pored toga, kancelarija Guvernera Istanbula je osnovala   krizni štab čiji su članovi otišli na mesto događaja istoga dana. Sledećeg dana,   29. aprila 1993. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova je sâmo tražilo da se   pokrene upravna istraga kako bi se ustanovio stepen odgovornosti vlasti za ne-   sreću. Javni tužilac za Iskidar je 30. aprila 1993. godine otpočeo krivičnu istragu.   Konačno, službene istrage su okončane 15. jula 1993. godine, kada su podignute   kritične optižnice protiv dvojice gradonačelnika, g. Sezena i g. Ektema.   Shodno tome, može se smatrati da su istražne vlasti delovale uzorno   pravovremeno (vidi predmete Yaşa, vidi gore, str. 2439–40, st. 102–04; Mahmut   Kaya, vidi gore, st. 106–07; i Tanrýkulu v. Turkey [GC], br. 23763/94, st. 109,   ECHR 1999–IV) i uz zadovoljavajuću pažnju u potrazi za okolnostima koje su   dovele do nesreće 28. aprila 1993. godine i smrti građana.   114. Takođe se može zaključiti da su identifikovani oni koji su odgovorni   za sporne događaje. U rešenju od 21. maja 1993. godine, zasnovanom na izve-   štaju veštaka čija valjanost nije osporavana (vidi gore stav 24), javni tužilac je za-   ključio da bi Gradsko veće Istanbula trebalo pozvati na odgovornost jer je „pro-   pustilo da postupi dovoljno pravovremeno da se spreče tehnički problemi koji su   već postojali kada je deponija otvorena 1970. godine i postajali sve gori tokom   vremena, ili da ukaže mesnim većima na alternativnu lokaciju za deponovanje   smeća, na šta je bila obavezno Zakonom br. 3030“. U rešenju je dalje navedeno   da su drugi državni organi doprineli pogoršanju i produženju situacije: Mesno   veće Imranije je sprovodilo urbanistički plan koji nije bio u skladu s odgovaraju-   ćim propisima, i nije sprečavalo divlju gradnju u toj oblasti; Ministarstvo za ži-   votnu sredinu je propustilo da obezbedi poštovanje Pravilnika o kontroli čvrstog   otpada; a državna vlada tih godina je podsticala širenje ove vrste divljih stambe-   nih naselja usvajanjem zakona o amnestiji kojima je stanarima bilo dodeljivano   pravo vlasništva.   Javni tužilac je dakle zaključio su član 230 i član 455 Krivičnog zakonika   (vidi gore stav 44) primenljivi u vezi s organima kojih su se ticali.   115. Doduše, upravni istražni organi, koji su bili ovlašćeni da pokreću   krivični postupak (vidi gore stav 46), samo su delimično potvrdili stavove javnog   tužioca, iz razloga koji Sudu nisu jasni i koje Država nije nikada pokušala da   objasni.   Ovi organi, čija je samostalnost već osporavana u nizu predmeta pred   Sudom (vidi predmete Güleç v. Turkey, presuda od 27. jula 1998. godine, Reports   1998–IV, str. 1732–33, st. 79–81, i Oður v. Turkey [GC], br. 21954/93, st. 91–92,   ECHR 1999–III), su obustavili postupak protiv Ministarstva za životnu sredinu   i državnih organa (vidi gore stavove 29 i 31) i optižnicu ograničili na „nehat“,   čime su sprečili da se ispita aspekt slučaja koji su ticao ugrožavanja života.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Međutim, nema potrebe da se više bavimo ovim nedostacima, budući da   je krivični postupak ipak pokrenut pred Petim odeljenjem Krivičnog suda u Ista-   nbulu i da je taj sud, pošto je počeo da se bavi predmetom, imao punu nadlež-   nost da činjenice ispita po sopstvenom nahođenju i, ako je potrebno, da odredi   dopunsku istragu; pored toga, presuda tog suda bila je podložna preispitivanju   Kasacionog suda.   Iz ovoga Sud zaključuje da bi umesto ispitivanja da li je postojala prethodna   istraga koja je potpuno zadovoljavala sve procesne zahteve za takve stvari (vidi   gore stav 94) trebalo proceniti da li su pravosudne vlasti, čija je dužnost da   sprovode zakone kojima se štite ljudski životi, bile odlučne da kazne odgovorne.   116. U ovom predmetu, u presudi od 4. aprila 1996, Krivični sud u Ista-   nbulu je uslovno kaznio dvojicu gradonačelnika novčanim kaznama u iznosu od   TRL 610.000 (što je u tom trenutku vredelo oko 9,70 evra) za nesavesno postu-   panje u vršenju službene dužnosti u smislu člana 230 stav 1 Krivičnog zakonika   (vidi gore stav 23). Država je pred Sudom pokušala da objasni zašto je prema   gradonačelnicima bila primenjena samo ta mera i zašto su im izrečene najblaže   kazne propisane zakonom (vidi gore stav 82). Ipak, nije zadatak Suda da se bavi   aspektima domaćeg krivičnog prava u vezi s krivičnom odgovornošću pojedina-   ca, što je stvar procene nacionalnih sudova, ili pak da izriće osuđujuće ili osloba-   đajuće presude u tom pogledu.   U vezi sa svojom zadatkom, Sud će jednostavno primetiti da je u ovom   predmetu jedina svrha krivičnog postupka bila da se ustanovi da li bi državni   organi mogli da se smatraju odgovornim za „nesavesno postupanje u vršenju   službene dužnosti“ prema članu 230 Krivičnog zakonika, koji se ni na koji način   ne tiče dela ugrožavanja života ili zaštite prava na život u smislu člana 2.   Zaista, iz presude od 4. aprila 1996. godine se čini da postupajući sud nije   našao nikakav razlog da odstupi od rezonovanja navedenog u nalogu za postu-   panje koji je izdalo upravno veće, i ostavio je nerešenu svaku pomisao o mogućoj   odgovornosti državnih organa za smrt devet članova porodice podnosioca pred-   stavke. Doduše, u presudi od 4. aprila 1996. godine se pominju smrtni slučajevi   koji su se dogodili 28. aprila 1993. godine kao faktički element. Međutim, to   ne bi trebalo shvatiti tako da je postojalo priznavanje bilo kakve odgovornosti   za propust da se zaštiti pravo na život. Izreka presude ne sadrži ništa u vezi s   ovim, pa čak ne daje nikakvu preciznu naznaku o tome da li je postupajući sud   dovoljno uzeo u obzir veoma teške posledice nesreće; licima koja su proglašena   odgovornim izrečene su komične kazne, koje su pored toga još bile i uslovne.   117. Iz ovoga sledi da se ne može reći da je načinom na koji je turski   sistem krivične pravde postupao u vezi s tragičnim događajem obezbeđeno   puno pozivanje na odgovornost državnih službenika ili organa u vezi s njihovom   ulogom u njemu i efikasna primena odredaba domaćeg prava kojima je zajemčeno   poštovanje prava na život, posebno odvraćajuće funkcije krivičnog prava.   118. Sve u svemu, u ovom predmetu Sud mora da zaključi da jeste postojala   i povreda člana 2 Konvencije u njegovom proceduralnom aspektu, i to zbog   nedostatka, u vezi s nesrećom sa smrtnim posledicama izazvanom obavljanjem   Predmet Enerildiz protiv Turske     opasne delatnosti, adekvatne „zakonske“ zaštite prava na život i odvraćanja od   sličnog ugrožavanja života u budućnosti.   II. NAVODNA POVREDA ČLANA 1 PROTOKOLA BR. 1   119. Podnosilac predstavke je naveo da bi država trebalo da bude pozvana   na odgovornost za nesavesne postupke državnih organa koji su doveli do gubitka   njegove kuće i sve pokretne imovine, i žalio se da mu nije bilo omogućeno   obeštećenje za pretrpljenu štetu. Ustvrdio je da je postojala povreda člana 1   Protokola br. 1, koji propisuje sledeće:   „Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.   Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima   predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da   primenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u   skladu s opštim interesima ili da bi obezbedila naplatu poreza i drugih dažbina   ili kazni.“   120. Država je porekla da je postojala bilo kakva povreda te vrste.   A. Primenljivost: da li je postojala „imovina“   1. Presuda veća   121. Veće je iznelo stav da činjenica da je podnosilac predstavke zauzimao   državno zemljište oko pet godina nije mogla da mu dâ pravo da se ista može   smatrati „imovinom“. Međutim, veće je smatralo da podnosilac predstavke jeste   bio vlasnik zgrade koju je bio izgradio i pripadajuće opreme kao i svih kućnih i   ličnih stvari koje su mogle da budu u kući, bez obzira na činjenicu da je kuća bila   podignuta bez dozvole.   Shodno tome, veće je zaključilo da su zgrada koji je podigao podnosilac   predstavke i njegov boravak u njoj s porodicom predstavljali bitan ekonomski   interes i da se taj interes, koji su vlasti dozvolile da postoji u dugom vremenskom   periodu, svodio na „imovinu“ u smislu pravila određenog prvom rečenicom čla-   na 1 Protokola br. 1.   2. Podnesci onih koji su nastupili pred Sudom   (a) Država   122. Kao što je to bila učinila pred većem, Država je utvrdila da niti zgra-   da koju je podnosilac predstavke bio podigao bez dozvole niti činjenica da se   zgrada nezakonito nalazila na državnom zemljištu ne bi same po sebi mogle da   proizvedu „imovinsko pravo“ ili da predstavljaju „imovinu“ u smislu člana 1 Pro-   tokola br. 1. Po domaćem pravu nikada nije postojala mogućnost takvog prizna-   vanja, izričitog ili prećutnog. Štaviše, Država je primetila, podnosilac predstavke   nije bio u stanju da podnese nikakvu ispravu ili vlasnički list da bi podržao svoje     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   navode. U vezi s tim, podnosilac predstavke je bio u zabludi kada se oslonio na   zakone kojima je regulisana divlja gradnja, jer ti zakoni ni na koji načun nisu   proizvodili dejstvo kojim bi on stekao vlasništvo nad državnim zemljištem, koje   je, shodno Zakonu o katastru (Zakon br. 3402), neotuđivo i koje ne može biti   stečeno održajem.   Država se oslonila na predmet Chapman (vidi gore), i iznela argument da   u ovom predmetu Sud ne bi trebalo da bude nepotrebno vezan pitanjima koja   su izvan pravne situacije koja je pred njim tako da bi zaključio da bi postupci   podnosioca predstavke mogli da proizvedu materijalan interes zaštićen članom 1   Protokola br. 1, nalaz koji bi ga u suštini izmestio izvan opsega domaćeg prava i   nagradio za protivzakonita dela.   (b) Podnosilac predstavke   123. Podnosilac predstavke je ponovio argumente koje je bio podneo pred   većem i, pozivajući se na prethodno objašnjenje (vidi gore stav 85), tvrdio da   je u ovom predmetu bilo dovoljno dokaza, što su vlasti očigledno podržavale   tolerisanjem i nizom nedvosmislenih upravnih i zakonodavnih mera, da je svaki   stanovnik sirotinjskih naselja u Imranije mogao da se pozove na zakonito pravo   na imovinu koja je predmet spora.   Advokatica podnosioca predstavke se na raspravi takođe pozvala na Za-   kon br. 4706 (vidi gore stav 55), koji je po njenom mišljenju bio sam po sebi   dovoljan da pobije argument da niko nije mogao da preuzme državnu imovinu.   Takođe je objasnila da iako njen klijent još uvek nije preduzeo neophodne kora-   ke da izvuče korist iz Zakona br. 775, nije postojalo ništa što bi ga sprečilo da to   učini naknadno, na primer u skladu s novim Zakonom br. 4706.   3. Procena Suda   124. Sud ponavlja da pojam „imovina“ u prvom delu člana 1 Protokola br.   ima samostalno značenje koje nije ograničeno na posedovanje fizičkih stvari   i nezavisno je od formalnih klasifikacija domaćeg prava: ono što treba ispitati   je da li bi okolnosti slučaja, posmatrane u celini, mogle da se posmatraju tako   da su podnosiocu predstavke dale pravo vlasništva nad materijalnim interesom   koji je zaštićen tom odredbom (vidi, mutatis mutandis, predmet Zwierzyński v.   Poland, br. 34049/96, st. 63, ECHR 2001–VI). Sledi da se pored fizičkih dobara   i određena prava i interesi koji predstavljaju imovinu mogu takođe posmatrati   kao „imovinska prava“, a time i „imovinom“ za svrhe ove odredbe (vidi predme-   te Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, st. 54, ECHR 1999–II, i Beyeler v. Italy   [GC], br. 33202/96, stav 100, ECHR 2000–I). Pojam „imovina“ nije ograničen   na „postojeću imovinu“ već može da obuhvati i imovinu, uključujući i potraži-   vanja, nad kojom podnosilac predstavke može da tvrdi da ima makar razumno   i „legitimno očekivanje“ da će pribaviti stvarno uživanje prava vlasništva (vidi,   na primer, predmet Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany [GC], br.   42527/98, st. 83, ECHR 2001–VIII).   Predmet Enerildiz protiv Turske     125. Pred Sudom nije osporavano da kuća podnosioca predstavke jeste   bila podignuta protivno turskim urbanističkim propisima i da nije ispunjavala   odgovarajuće tehničke standarde, ili da je zemljište na kome se nalazila bilo u   državnom vlasništvu. Međutim, stranke nisu bile saglasne u pogledu pitanja da li   je podnosilac predstavke imao „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola br. 1.   126. Kao prvo, što se tiče zemlje na kojoj je bila podignuta zgrada koja   je bila nastanjena do nesreće 28. aprila 1993. godine, podnosilac predstavke   je naveo da niti u jednom trenutku nije postojalo ništa što bi ga sprečilo da   preduzme korake da pribavi vlasništvo nad zemljom u skladu s odgovarajućim   postupkom.   Međutim, Sud ne može da prihvati ovaj pomalo upitan argument. Budući   da stranke nisu ponudile dovoljno detaljne podatke, Sud nije bio u stanju da   odredi da li je četvrt Kazim Karabekir stvarno obuhvaćena nekim planom za sa-   naciju sirotinjskih naselja, nasuprot situaciji koja je izgleda postojala za područje   naselja Hekimbaši (vidi gore stav 11), ili pak da li je podnosilac predstavke is-   punjavao formalne uslove određene urbanističkim propisima koji su tada bili na   snazi za pribavljanje prenosa vlasništva državnog zemljišta koje je koristio (vidi   gore stav 54). U svakom slučaju, podnosilac predstavke je priznao da nikada nije   bio preduzimao nikakve upravne korake u tom pogledu.   U takvim okolnostima, Sud ne može da zaključi da bi nada koju je pod-   nosilac predstavke imao da će jednog dana na njega biti izvršen prenos prava   vlasništva predstavljala oblik potraživanja koji bi bio toliko utemeljen da bi bio   izvršiv pred sudom, pa time i jasnu „imovinu“ u smislu sudske prakse ovog   Suda (vidi predmet Kopecký v. Slovakia [GC], br. 44912/98, st. 25–26, ECHR   2004–IX).   127. Međutim, u pogledu same kuće podnosioca predstavke važe nešto   drugačija merila.   U vezi s ovim je dovoljno za Sud da se pozove na razloge navedene gore,   koji su ga naveli da zaključi da su državne vlasti tolerisale postupke podnosioca   predstavke (vidi gore stavove 105–106). Ti razlozi su očigledno valjani u kontekstu   člana 1 Protokola br. 1 i podržavaju zaključak da su vlasti takođe de facto priznale   da su podnosilac predstavke i članovi njegove porodice imali vlasnički interes u   kući i pokretnoj imovini.   128. Po ovom pitanju, Sud ne može da prihvati da oni mogu biti kritikovani   na ovaj način zbog nepravilnosti (vidi gore stav 122) koje su odgovarajućim   organima bile poznate gotovo pet godina.   Doduše, Sud prihvata da je sloboda uzimanja u obzir mnogih lokalnih   činilaca inherentna procesu sačinjavanja i primene urbanističkih i prostornih   politika kao i mera. Međutim, kada se suoče s pitanjem kao što je ono pokrenuto   u ovom predmetu, vlasti ne mogu da se legitimno oslone na svoje polje slobodne   procene, što ih ni na koji način ne oslobađa dužnosti da postupe blagovremeno i   na odgovarajući, a pre svega dosledan, način.   U ovom predmetu to nije bio slučaj, budući da nesigurnost stvorena u   turskom društvu u pogledu primene zakona o suzbijanju divljih naselja po prilici     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   nije mogla da navede podnosioca predstavke da zaključi da bi se situacija u vezi   s njegovom kućom verovatno mogla promeniti preko noći.   129. Sud smatra da je vlasnički interes podnosioca predstavke za svoju   kuću bio takve prirode i dovoljno prepoznat da predstavlja materijalni interes pa   time i „imovinu“ u smislu pravila propisanog prvom rečenicom člana 1 Protoko-   la br. 1, koji je dakle primenljiv na ovaj aspekat tužbe.   B. Postupanje u skladu s Konvencijom   1. Presuda veća   130. Nakon što je naglasilo ključan značaj prava zajemčenog članom 1   Protokola br. 1, veće je utvrdilo da stvarno korišćenje tog prava ne zavisi samo   od obaveze države da se ne meša, i da bi moglo da podrazumeva obavezu činje-   nja u oblasti zaštite.   U vezi s tim, veće je zauzelo stav da su postupci upravnih organa utoliko   što su propustili da preduzmu sve neophodne mere da izbegnu opasnost od   eksplozije metana, pa time i klizišta, takođe pritivurečili zahtevu za „praktičnu i   delotvornu“ zaštitu prava zajemčenog članom 1 Protokola br. 1.   Veće je navelo da se takva situacija svela na jasno kršenje prava podnosioca   predstavke na neometano uživanje svoje „imovine“ i da bi je trebalo smatrati   „ometanjem“ za koje je bilo jasno da nije bilo opravdano po članu 1 Protokola br.   1, budući da su nesavesnim postupcima državnih organa koji su u ovom predmetu   doveli do lišavanja imovine prekršeni i upravno i krivično pravo Turske.   2. Podnesci onih koji su nastupili pred Sudom   (a) Država   131. Država je ukazala Sudu na činjenicu da u presudi od 18. juna 2002.   godine veće nije bilo u stanju da navede jedan jedini presedan u kome je bilo   ustanovljeno da je država imala obavezu činjenja u situaciji koja bi se mogla po-   rediti s onom na koju se žalio podnosilac predstavke. Država je iznela stav da je   za žaljenje to što je Sud prilikom donošenja svog zaključka odlučio da se pozove   na predmet u kome nije bilo nikakvog priznatog imovinskog prava.   Država je iznela stav da je takav zaključak ravan kritikovanju vlasti Turske   da su iz humanitarnih razloga izbegle da sruše kuću podnosioca predstavke i da   su sumnjale da bi takva odluka bila shvaćena kao implicitno priznavanje prava   vlasništva koje je s pravne tačke gledišta bilo ništavo.   U svakom slučaju, Država je iznela stav da podnosilac predstavke nije   imao pravo da tvrdi da je žrtva povrede člana 1 Protokola br. 1, jer su mu upravni   organi dodelili znatno obeštećenje za materijalnu štetu i dobio je i dotiran stan   po niskoj ceni.   (b) Podnosilac predstavke   132. Podnosilac predstavke se pred Sudom pozvao na predmet Chapman   (vidi gore). Izneo je stav da je u tom predmetu Sud ispitao položaj žene koja   Predmet Enerildiz protiv Turske     je svesno ignorisala upozorenja koja je dobila i sankcije koje su joj izrečene po   zakonskom osnovu u cilju zaštite ekoloških prava drugih građana. Okolnosti   ovog slučaja su bile sasvim drugačije, jer je Država kritikovana upravo zbog   nečinjenja ili nesavesnog postupanja državnih organa u primeni zakona.   3. Procena Suda   133. Sud smatra da ga složenost činjeničnog i pravnog stanja u ovom   predmetu sprečava da upadne u jednu od kategorija obuhvaćenih drugom   rečenicom prvog stava ili drugim stavom člana 1 Protokola br. 1 (vidi predmet   Beyeler (vidi gore), st. 98), pored ostalog imajući u vidu i da se podnosilac   predstavke žalio ne samo na određeni postupak države, već i na određeni propust   države.   Sud dakle smatra da bi trebalo da razmotri slučaj u svetlu opšteg pravila u   prvoj rečenici prvog stava, kojom je garantovano pravo na neometano uživanje   imovine.   134. U vezi s tim, Sud ponovo potvrđuje načelo koje je već ustanovljeno u   suštini članom 1 Protokola br. 1 (vidi predmet Bielectric S. r. l. v. Italy (odluka),   br. 36811/97, 4. maja 2000. godine). Stvarna i delotvorna primena prava zaštiće-   nog tom odredbom ne zavisi samo od obaveze države da se ne meša, već može   da zahteva i pozitivne mere zaštite, posebno tamo gde postoji neposredna veza   između mera koje dati podnosilac predstavke ima pravo da očekuje od vlasti i   njegovog stvarnog uživanja imovine.   135. U ovom predmetu nema sumnje da uzročno-posledična veza   nađena između teškog nehata pripisivog državi i gubitka ljudskih života važi i   za zatrpavanje kuće podnosioca predstavke. Sud je mišljenja da se kršenje do   koga je došlo svodi ne na „ometanje“ već na povredu obaveze činjenja, budući   da državni službenici i organi nisu preduzeli sve što je bilo u njihovoj moći da   zaštite vlasničke interese podnosioca predstavke.   Tvrdnje Države da vlasti Turske ne mogu da budu kritikovane zbog toga   što su se iz humanitarnih razloga suzdržale od rušenja kuće podnosioca pred-   stavke (vidi gore stavove 80 i 131) su po mišljenju Suda verovatno usmerene ka   pitanju „legitimnog cilja“ za svrhu stava 2 člana 1 Protokola br. 1.   136. Međutim, Sud ne može da prihvati taj argument, i, iz manje-više istih   razloga kao što su oni dati u vezi s navodima o kršenju člana 2 (vidi gore stavove   106–108), nalazi da obaveze činjenja po članu 1 Protokola br. 1 traže od državnih   vlasti da preduzimaju iste prakične korake kao što je gore navedeno kako bi se   izbeglo uništenje kuće podnosioca predstavke.   137. Budući da je jasno da nikakvi takvi koraci nisu bili preduzeti, preo-   staje da se Sud pozabavi tvrdnjom Države da podnosilac predstavke nije mogao   da tvrdi da je žrtva povrede svoga prava na neometano uživanje svoje imovine   jer mu je bio dodeljen značajan iznos obeštećenja za materijalnu štetu i moguć-   nost da dođe do subvencioniranog stana pod veoma povoljnim uslovima.   Sud se s tom tvrdnjom ne slaže. Čak i ako pretpostavimo da bi povoljni   uslovi pod kojima je pomenuti stan prodat mogli do izvesne mere da nadoknade     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   posledice propuštanja koja su primećena u ovom predmetu, oni se ipak ne bi   mogli smatrati valjanim obeštećenjem za štetu koju je podnosilac predstavke   bio pretrpeo. Shodno ovome, kakve god pogodnosti da su bile dodeljene, one   ne bi mogle da dovedu do toga da podnosilac predstavke izgubi status „žrtve“,   posebno zato što u kupoprodajnom aktu i drugoj pripadajućoj dokumentaciji u   dosijeu ne postoji ništa što bi nagovestilo bilo kakvo priznanje državnih organa   da je postojala povreda njegovog prava na neometano uživanje svoje imovine   (vidi, mutatis mutandis, predmete Amuur v. France, presuda od 25. juna 1996.   godine, Reports 1996–III, str. 846, st. 36, i Dalban v. Romania [GC], br. 28114/95,   st. 44, ECHR 1999–VI).   Što se tiče naknade materijalne štete, dovoljno je primetiti da iznos još   uvek nije ni isplaćen, mada je izrečena pravosnažna presuda (vidi stav 42 gore),   što je činjenica koja se ne može posmatrati kao bilo šta drugo sem ometanja   prava na naplatu potraživanja koja su dodeljena, što je takođe zaštićeno članom 1   Protokola br. 1 (vidi predmet Antonakopoulos and Others v. Greece, br. 37098/97,   stav 31, 14. decembra 1999. godine).   Međutim, Sud smara da nije potrebno da ovo pitanje razmatra po svojoj   volji, imajući u vidu njegovu procenu po članu 13 Konvencije.   138. Sledi da je u ovom predmetu postojala povreda člana 1 Protokola   br. 1.   III. NAVODNA POVREDA ČLANA 13 KONVENCIJE   139. Podnosilac predstavke je tvrdio da domaći pravni lekovi na koje se   bio oslonio nisu imali učinka. Njihova neefikasnost je dovela do povrede člana   Konvencije:   „Svako kome su povređena prava i slobode predviđeni u ovoj Konvenciji   ima pravo na delotvoran pravni lek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li   povredu izvršila lica koja su postupala u službenom svojstvu.“   140. Država je ovo osporila, ukazujući na ishode kako krivičnog tako i   upravnog postupka na nacionalnom nivou.   A. Presuda veća   141. Veće je zauzelo stav da su njegovi zaključci o pritužbama podnosio-   ca predstavke po članu 2 Konvencije i članu 1 Protokola br. 1 učinili nepotreb-   nim ponovno ispitivanje u kontekstu člana 13 navoda podnosioca predstavke o   manjkavostima u krivičnom i upravnom postupku. Posmatrajući okolnosti ovog   slučaja, niti krivičnopravni postupak niti upravnopravni postupak nisu ispunili   procesne uslove po članu 2 ili se pokazali sposobnim da pruže adekvatu nakna-   du za pritužbe podnosioca predstavke. Kao prvo, krivični postupak je obavljen   na takav način da je pažnja skrenuta s najbitnijeg aspekta slučaja, ugrožavanja   života, na određivanje da li su gradonačelnici mogli da se smatraju odgovornima   za „nesavesno postupanje u vršenju službene dužnosti“. Kao drugo, obeštećenje   Predmet Enerildiz protiv Turske     koje je upravni sud dodelio podnosiocu predstavke nije bilo ni blizu srazmerno   stvarnim gubicima podnosioca predstavke. Konačno, ne samo da su postpuci   trajali nerazumno dugo, već odšteta koja je na kraju dodeljena podnosiocu pred-   stavke nije nikada ni bila isplaćena.   B. Podnesci stranaka   1. Država   142. Država su suprotstavila kritici veća u pogledu krivičnog postupka   protiv dvojice gradonačenika, insistirajući da su za odlučivanje o prirodi kri-   vičnih optužbi protiv okrivljenog isključivo odgovorni nacionalni organi. Slično   tome, nije zadatak Suda u Strazburu da preispituje presude nacionalnog suda za-   snovane na dokazima ponuđenim tom sudu, osim ako Sud nije nameran da ode   tako daleko da takvu presudu zameni onom koju on smatra valjanom. Država je   primetila da ni Konvencija ni njena sudska praksa ne obavezuju nacionalne or-   gane da za okrivljene obezbeđuju osuđujuće presude. Stav veća da je presudom   koja je protiv njih izrečena gradonačelnicima obezbeđena praktična nekažnji-   vost je zanemario kako ovaj detalj tako i diskreciono pravo domaćih organa da   krivične optužbe ispituju u svetlu okolnosti konkretnog slučaja, što obuhvata i   situacije slične onoj u ovom predmetu, u kome se podnosilac predstavke nikada   nije žalio da su gradonačelnici krivi za protivpravno lišavanje života nesavesnim   postupanjem.   143. Za Državu, isti pravni osnovi „četvrte instance“ su važili i za odlu-   ku upravnog suda u vezi sa zahtevom podnosioca predstavke za naknadu štete.   Obeštećenje je u stvari bilo znatno, imajući u vidu da je podnosilac predstavke   dobio nov stan pod veoma povoljnim uslovima. On je čak ostvario i prihod od   novog stana, prvo tako što ga je izdavao za 48,46 američkih dolara (USD) meseč-   no, nasuprot USD 17,50 koje je otplaćivao državi, a nakon toga tako što je ugo-   vorio njegovu prodaju za 20.000 nemačkih maraka (DEM), što je bilo daleko više   od vrednosti koju je imao kada mu je dodeljen (125.000.000 turskih lira). Država   je takođe utvrdila da je, suprotno od nalaza veća, po zahtevu za obeštećenje bilo   presuđeno u razumnom roku, a u svakom slučaju u mnogo kraćem roku nego na   primer u predmetu Calvelli and Ciglio (vidi gore), u kome je Sud našao da se nije   moglo reći da je period u trajanju od šest godina i tri meseca koliko je trebalo   da se odluči o tužbenom zahtevu za smrt zbog nesavesnog postupanja pokreće   pitanje po članu 2. Štaviše, podnosilac predstavke nije ni tražio naplatu iznosa   koji mu je bio dodeljen.   2. Podnosilac predstavke   144. Podnosilac predstavke se u suštini složio sa zaključcima veća u vezi   s nedostacima koje je prepoznao u krivičnom i upravnom postupku. Međutim,   izneo je stav da bi nedelotvornost tih postupaka takođe trebalo smatrati dovolj-   nom da bude razlog za povredu člana 13 Konvencije poslamtranim zajedno sa   članom 2 i članom 1 Protokola br. 1.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   C. Procena Suda   1. Načela koja su primenjiva u ovom predmetu   145. Članom 13 Konvencije su nacionalni pravni sistemi obavezani da   obezbede delotvoran pravni lek kojim su nadležni domaći organi ovlašćeni da se   pozabave suštinom „dokazive“ pritužbe po Konvenciji (vidi predmet Z. and Ot-   hers v. the United Kingdom [GC], br. 29392/95, st. 108, ECHR 2001–V). Njegova   svrha je obezbeđivanje sredstava koje mogu da koriste pojedinci kako bi došli   do adekvatnog pravnog zadovoljenja na nacionalnom nivou u vezi s povreda-   ma njihovih prava po Konvenciji pre nego što pokrenu međunarodni postupak   pred Sudom (vidi predmet Kudła v. Poland [GC], br. 31210/96, st. 152, ECHR   2000–XI).   146. Međutim, zaštita koju pruža član 13 ne ide tako daleko da predviđa   konkretan oblik pravnog leka, jer je državama ugovornicama data izvesna   diskreciona sloboda u pogledu ispunjavanja svojih obaveza po toj odredbi (vidi,   na primer, Kaya v. Turkey, presuda od 19. februara 1998. godine, Reports 1998–I,   str. 329–30, st. 106).   147. Priroda prava koje je u pitanju ima implikacije za oblik pravnog leka   koji je država obavezna da obezbedi po članu 13. U slučajevima gde postoje navodi   o povredama prava zaštićenih članom 2, u načelu bi trebalo da među merama   pravnog zadovoljenja bude moguća i naknada materijalne i nematerijalne štetu   (vidi predmete Paul an Audrey Edwards, vidi gore, st. 97; Z. and Others v. the   United Kingdom, vidi gore, st. 109; i T. P. i K. M. v. the United Kingdom [GC], br.   28945/95, st. 107, ECHR 2001–V).   S druge strane, kako je Sud već naveo (vidi stav 96), ni član 13 niti bilo   koja druga odredba Konvencije ne garantuju podnosiocima predstavki pravo da   obezbede gonjenje treće stranke i izricanje osuđujuće presude, kao i pravo na   „privatnu osvetu“ (vidi predmet Perez, vidi gore, st. 70).   148. Istina je da je Sud s vremena na vreme nalazio povrede člana 13 u   slučajevima u kojima je bilo navoda o nezakonitom lišavanju života od strane   pripadnika snaga bezbednosti ili uz njihovo odobravanje (vidi, na primer, sudsku   praksu pomenutu u predmetu Kýlýç, vidi gore, st. 73) zbog propusta državnih   organa da obave temeljitu i delotvornu istragu koja bi bila u stanju da dovede do   identifikacije i gonjenja odgovornih (vidi predmet Kaya, vidi gore, str. 330–31,   st. 107). Međutim, treba primetiti da je za te slučajeve, koji su se ticali sukoba u   jugoistočnoj Turskoj devedesetih, bilo karakteristično da nisu bile ni obavljene   istrage u vezi s pritužbama podnosilaca predstavki da su članovi njihovih   porodica bili nezakonito lišeni života od strane pripadnika snaga bezbednosti ili   da su umrli pod sumnjivim okolnostima.   Upravo ovaj elemenat je naveo Sud da odredi da su u tim slučajevima   podnosioci predstavki bili lišeni delotvornog pravnog leka, i to zato što im   nije bila pružena mogućnost da odrede odgovornost za događaje na koje su se   žalili, a time i da potraže odgovarajuće pravno zadovoljenje, bilo podnošenjem   zahteva da se prudruže krivičnom postupku kao zainteresovane stranke, bilo   Predmet Enerildiz protiv Turske     pokretanjem postupka pred građanskim ili upravnim sudom. Drugim rečima,   postojala je bliska procesna i praktična veza između krivične istrage i pravnih   lekova koji su bili dostupni tim podnosiocima predstavki u pravnom sistemu   u celini (vidi, na primer, predmet Salman v. Turkey [GC], br. 21986/93, st. 109,   ECHR 2000–VII).   Međutim, što se tiče Suda, kao i iz tačke gledišta interesa članova porodice   pokojnog lica i njihovog prava na delotvoran pravni lek, iz pomenute sudske   prakse ne sledi nužno da će nastati povreda člana 13 ako krivična istraga ili su-   đenje koje usledi u datom slučaju ne zadovolje procesne obaveze države po članu   kako je sažeto, na primer, u predmetu Hugh Jordan (vidi gore stav 94).   Ono što jeste važno je dejstvo koje propust države da ispuni svoju   procesnu obavezu po članu 2 ima na pristup članova porodice pokojnika na   druge dostupne i delotvorne pravne lekove kako bi se ustanovila odgovornost   državnih službenika ili organa za postupke ili propuste koji dovode do kršenja   njihovih prava po članu 2, kao i za naknadi štetu, ako je potrebno.   149. Sud smatra da u odnosu na nesreće sa smrtnim ishodom koje su   posledice opasnih delatnosti za koje je odgovorna država, član 2 zahteva od   državnih organa da po vlastitoj odluci preduzmu istragu o uzrocima gubitka   života, zadovoljavajući određene minimalne uslove (vidi gore stavove 90, 93   i 94). Sud, takođe, primećuje da bez takve istrage pojedinac na koga se slučaj   odnosi možda neće biti u mogućnosti da iskoristi raspoložive pravne lekove   kako bi pribavio pravno zadovoljenje, budući da se podaci koji su neophodni za   tumačenje činjenica kao što su one u ovom predmetu često nalaze isključivo u   rukama državnih službenika ili organa.   Imajući prethodno u vidu, zadatak Suda po članu 13 u predmetu je da   odredi da li je korišćenje delotvornog pravnog leka podnosioca predstavke bilo   osujećeno načinom na koji su državni organi ispunjavali svoje procesne obaveze   po članu 2 (vidi, mutatis mutandis, predmete Aksoy v. Turkey, presuda od 18. de-   cembra 1996. godine, Reports 1996–VI, str. 2286, st. 95; Aydýn v. Turkey, presuda   od 25. septembra 1997. godine, Reports 1997–VI, str. 1895–96, st. 103; i Kaya,   vidi gore, str. 329–30, st. 106).   2. Primena ovih načela u ovom predmetu   (a) U pogledu pritužbe po članu 2 Konvencije   150. Sud je već ispitao postupke koji su na snazi u Turskoj i zaključio   da u ovom predmetu pravo na život nije bilo zaštićeno na odgovarajući način   postupcima koje su pokrenuli državni organi po krivičnom pravu, uprkos   nalazu službenih istraga koji su ustanovili činjenice i prepoznali one koji su bili   odgovorni za nesreću od 28. aprila 1993. godine (vidi gore stavove 113–114).   Međutim, uzimajući u obzir adekvatnost i nalaze tih istraga, Sud smatra   da podnosiocu predstavke jeste bilo omogućeno da iskoristi pravne lekove   raspoložive po turskom pravu da pribavi pravnu zaštitu.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   151. Nekoliko meseci nakon okončanja istrage, 3. septembra 1993. godine   (vidi gore stav 29), podnosilac predstavke je uz pomoć advokata odlučio da tuži   četiri državna organa upravnom sudu, tvrdeći da je pretrpeo materijalnu i nema-   terijalnu štetu zbog smrti devet članova porodice i gubitka kuće i kućnih stvari.   Delotvornost ovog pravnog leka nije zavisila od ishoda istovremenog krivičnog   postupka, niti je pristup istom bio sprečen postupcima ili propustima državnih   organa (vidi predmet Kaya, vidi gore, str. 329–330, st. 106).   Upravni sudovi koji su procesuirali predmet su nesumnjivo bili ovlašćeni   da ispituju činjenice koje su do tada bile ustanovljene, da pripisuju odgovornost   za događaje, kao i da donesu izvršivu odluku. Upravnopravni lek koji je isko-   ristio podnosilac predstavke mu je po svemu sudeći bio dovoljan da potkrepi   suštinu svoje pritužbe u pogledu smrti članova porodice i bio je u stanju da mu   pruži adekvatno pravno zadovoljenje za gore ustanovljenu povredu člana 2 (vidi   gore stav 118; vidi i predmete Paul and Audrey Edwards, vidi gore, st. 97 i Hugh   Jordan, vidi gore, st. 162–163).   Međutim, ostaje da se odredi da li je ovaj pravni lek, u okolnostima ovog   predmeta, bio delotvoran i u praksi.   152. Kao i veće, Veliko veće nije ubeđeno da je to bio slučaj. Veliko veće   potvrđuje razne kritike koje je izreklo veće u vezi s nedelotvornošću postupka   za obeštećenje (vidi gore stav 76) i, kao i veće, smatra odlučujućim činjenicu što   odšteta dodeljena podnosiocu predstavke – i to samo u pogledu nematerijalne   štete proistekle iz smrti članova porodice – mu nije bila ni isplaćena.   Relevantna u vezi s ovim je praksa Suda po kojoj pravo na sud zajemčeno   članom 6 takođe štiti i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, koje u država-   ma koje prihvataju vladavinu prava ne mogu da ostanu nevažeće na štetu jedne   od stranaka (vidi, na primer, predmete Hornsby v. Greece, presuda od 19. marta   1997, Reports 1997–II, str. 510–11, st. 40, i Immobiliare Saffi v. Italy [GC], br.   22774/93, st. 66, ECHR 1999–V). Sud nije dobio zadovoljavajuće objašnjenje za-   što odšteta nije isplaćena. Sud dakle smatra da podnosiocu predstavke ne može   biti prebačeno zbog toga što nije lično preuzeo korake za izvršenje sudske od-   luke, imajući u vidu vreme koje je bilo potrebno upravnom sudu da odluči po   njegovoj tužbi i činjenicu da na iznos dodeljen za nematerijalnu štetu nije čak   ni obračunavana zatezna kamata. Blagovremena isplata pravosnažne odštete za   pretrpljeni duševni bol mora se smatrati ključnim elementom pravnog leka po   članu 13 za preživelog bračnog druga i roditelja (vidi, mutatis mutandis, predmet   Paul and Audrey Edwards, vidi gore, st. 101).   Mada je Država osporila zaključaj veća da je postupak trebalo da bude   obavljen brže, Veliko veće takođe nalazi da period od četiri godine, jedanaest   meseci i deset dana da bi se donela odluka ukazuje na manjak revnosti od   strane domaćeg suda, posebno imajući u vidu bolnu situaciju u kojoj se nalazio   podnosilac predstavke. Iz odluke od 30. novembra 1995. godine je sasvim jasno   da je domaći sud odlučivao isključivo na osnovu izveštaja veštaka koji je bio   Predmet Enerildiz protiv Turske     naručio javni tužilac. Međutim, taj izveštaj postojao je još maja 1993. godine   (vidi gore stav 23).   153. Ovi su razlozi dovoljni za Sud da zaključi da upravni postupak nije   pružio podnosiocu predstavke delotvoran pravni lek zbog propusta države da   zaštiti živote članova njegove porodice.   154. Uz to, Država je podnosioca predstavke optužila da ni u jednom tre-   nutku nije nastojao da učestvuje na delotvoran način u pomenutom krivičnom   postupku kako bi izneo svoje pritužbe i tražio pravno zadovoljenje (vidi gore   stav 83). Nakon što je ispitao odredbe turskog prava o zahtevima za pridruženje   krivičnom gonjenju (vidi gore stavove 47 i 48), Sud prihvata da bi ovu moguć-   nost, kao sastavni deo krivičnog postupka, trebalo u načelu uzeti u obzir za svrhe   člana 13.   Međutim, Sud smatra da u ovom predmetu podnosiocu predstavke, koji se   opredelio za pravni lek po upravnom pravu koji je kako izgleda bio delotvoran i   sposoban da pruži neposredno pravno zadovoljenje u vezi s njegovom pritužbom,   ne bi trebalo prebacivati zato što nije tražio zadovoljenje od krivičnog suda (vidi,   mutatis mutandis, predmet Manoussakis and Others v. Greece, presuda od 26.   septembra 1996. godine, Reports 1996–IV, str. 1359–60, st. 33, i Aquilina v. Malta   [GC], br. 25642/94, st. 39, ECHR 1999–III), što predstavlja pravni lek koji ionako   nije mogao da bude korišćen ako je tužba za naknadu štete već bila aktivna (vidi   gore stav 48).   155. Sledi da jeste postojala povreda člana 13 Konvencije u pogledu   pritužbe po članu 2.   (b) U pogledu tužbe po članu 1 Protokola br. 1   156. Sud primećuje da je u upravnom postupku koji je ispitan gore   podnosilac predstavke takođe dobio obeštećenje za uništenje kućnih predmeta,   osim bele tehnike, za koju je domaći sud naveo da nije ni mogao da poseduje   (vidi stav 40 gore). Sud smatra da ne mora da iznosi stav o adekvatnosti   obeštećenja domaćeg suda ili o načinu njegovog procenjivanja. Kao što je već i   primetio, činjenica je da je za donošenje odluke o naknadi trebalo puno vremena   i da obeštećenje nikada nije bilo isplaćeno. Sledi da je podnosiocu predstavke bio   uskraćen delotvoran pravni lek u vezi s navodnom povredom prava po članu 1   Protokola br. 1.   Mada je istina da je Država zamolila Sud da uzme u obzir koristi koje je   podnosilac predstavke imao od dotiranog stana koji mu je dodeljen, Sud smatra   da je to pitanje koje treba pokrenuti po članu 41 Konvencije. U svakom slučaju,   budući da se te koristi nisu pokazale sposobnim da s podnosioca predstavke   skinu status žrtve navodne povrede člana 1 Protokola br. 1 (vidi stav 137 gore),   one ga ne mogu a fortiori lišiti prava na delotvoran pravni lek u cilju ostvarenja   pravnog zadovoljenja za tu navodnu povredu.   157. Iz ovih razloga, Sud smatra da je takođe postojala poreda člana 13   Konvencije u pogledu pritužbe po članu 1 Protokola br. 1.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   IV. NAVODNE POVREDE ČLANA 6 I ČLANA 8 KONVENCIJE   158. Podnosilac predstavke se žalio na neprimereno trajanje postupka   pred upravnim sudom i naveo da se postupak ne bi mogao smatrati pravičnim,   imajući u vidu pristrasnu presudu na kraju. Pozvao se na stav 1 člana 6 Konven-   cije, u čijim relevantnim odredbama je navedeno:   „Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima o obavezama   ... ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i   nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. ...“   Podnosilac predstavke se na kraju žalio da su okolnosti slučaja takođe po-   vredile njegovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života zaštićeno čla-   nom 8 Konvencije, u čijim relevantnim odredbama je navedeno:   „1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, ...   2. Javne vlasti se neće mešati u vršenje ovog prava sem ako to nije u skladu   sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne   bezbednosti, javne bezbednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja   nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda   drugih.“   159. Država je iznela stav da su ove pritužbe očigledno neutemeljene   i naglasila da se u vezi s navedenim odredbama turskim vlastima ne bi mogli   pripisati ni nedostatak revnosti niti bilo kakvo ometanje.   160. Uzimajući u obzir okolnosti u ovom predmetu i rezonovanje Suda   koje ga je navelo da nađe povredu člana 13 Konvencije uzetog zajedno sa članom   Protokola br. 1 (vidi gore stav 156), Sud smatra da nije potrebno ispitivati slu-   čaj prema članu 6 stav 1 (vidi, mutatis mutandis, predmet Immobiliare Saffi, vidi   gore, st. 75).   Isto važi i za pritužbu po članu 8 Konvencije, koja se tiče istih činjenica   kao što su one koje su ispitane prema članu 2 i članu 1 Protokola br. 1. Imajući u   vidu njegov nalaz da su postojale povrede tih odredaba, Sud takođe smatra da je   nepotrebno tu tužbu posmatrati izdvojeno.   V. PRIMENA ČLANA 41 KONVENCIJE   161. Članom 41 Konvencije je određeno:   „Kada Sud odredi prekršaj Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje   pravo Visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo delimičnu odštetu,   Sud će, ako je to potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“   A. Naknada štete   1. Podnesci stranaka   (a) Podnosilac predstavke   162. Podnosilac predstavke je pred Sudom ponovio sledeće odštetne zah-   teve koje je izneo pred većem:   Predmet Enerildiz protiv Turske     (i) USD 2.000 za troškove sahrane devet članova porodice koji su   stradali;   (ii) USD 100.000 za gubitak novčane potpore izazvan smrću supruge i   nevenčane žene, koje su radile kao spremačice po dnevnom osnovu;   (iii) USD 150.000 za gubitak izdržavanja koga je mogao da očekuje od   sedmoro dece da su bili ostali u životu;   (iv) USD 50.000 za gubitak novčane potpore koju su pretrpela tri prežive-   la deteta kao posledicu smrti majke;   (v) USD 98.000 za uništenje njegove kuće i pokretne imovine.   Podnosilac predstavke je takođe tražio u svoje ime i u ime troje preživele   dece iznos od USD 800.000 za naknadu nematerijalne štete.   (b) Država   163. Država je kao glavni argument iznela tvrdnju da u ovom predmetu   nije bilo potrebno nikakvo pravno zadovoljenje. Kao alternativu, Država je tražila   da Sud odbaci odštetne zahteve podnosioca predstavke, za koje je navela da su   preterani i zasnovani na čisto teoretskim procenama.   U vezi s materijalnom štetom, Država je navela da isečak iz novina nije   mogao da se koristi da bi se potkrepio potraživanje u vezi s troškovima sahrane.   Što se tiče navodnog gubitka novčane potpore, Država se ograničila na tvrdnju   da potraživanje smatra u potpunosti teoretskim.   Što se tiče kuće i pokretne imovine, Država je navela da podnosilac pred-   stavke nije podneo nikakve dokaze da bi obrazložio odštetni zahtev. Tvrdeći da   podnosilac predstavke nikada nije stekao pravo vlasništva nad straćarom koja je   bila u pitanju, Država je ponovila da mu je bio ponuđen mnogo komforniji stan   u četvrti Alibejkoj za iznos koji je u to vreme vredeo oko USD 9.237 USA (EUR   9.966 eura), od čega je samo četvrtina plaćena odmah. U vezi s tim, Država je   podnela primere oglasa za prodaju sličnih stanova u istoj četvrti po cenama koje   su u proseku išle od TRL 11.000.000.000 do TRL 19.000.000.000 (oko EUR 7.900   do EUR 13.700). Što se tiče pokretne imovine, Država je podnela kataloge takvih   predmeta i naglasila potrebu da se uzme u obzir naknada koju je upravni sud   dodelio po ovoj osnovi.   U pogledu nematerijalne štete, Država je odštetni zahtiv proglasila   prekomernim i navela da bi vodio nepravednom bogaćenju, protivno duhu   člana 41 Konvencije. U vezi s tim, Država je podnosioca predstavke optužila da   namerno nije hteo da traži isplatu obeštećenja koje je dodelio upravni sud po   tom osnovu u nadi da će sebi uvećati šansu da mu ovaj Sud dodeli veći iznos.   2. Presuda veća   164. Procenjujući po osnovu pravičnosti, veće je podnosiocu predstavke   dodelilo iznos od EUR 21.000 za materijalnu štetu i EUR 133.000 za   nematerijalnu štetu, uzimajući u obzir duševni bol koji je on svakako pretrpeo   zbog nezadovoljavajuće reakcije turskog pravosudnog sistema na smrt [članova   njegove porodice], kao i patnje kroz koje su prošla preživela deca.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   3. Procena Suda   165. Sud je našao povredu prava na zaštitu života zajemčenog članom   Konvencije i prava na neometano uživanje imovine zaštićenog članom 1   Protokola br. 1. Takođe je našao povredu prava na pravni lek pred domaćim   sudom, zajemčenog članom 13 Konvencije, u vezi s obema tužbama.   (a) Materijalna šteta   166. Kao i veće pre njega, i Veliko veće primećuje da je podnosilac pred-   stavke bez sumnje pretrpeo gubitke zbog povreda koje su ustanovljene i da po-   stoji jasna uzročno-posledična veza između tih povreda i materijalne štete koja   je navedena, koja može da obuhvati i naknadu za gubitak izvora prihoda (vidi   predmete Salman, vidi gore, st. 137, i Z. and Others v. the United Kingdom, vidi   gore, st. 119). Međutim, nijedno od potraživanja podnosioca predstavke po   ovom osnovu nije u potpunosi dokumentovano. Navodna šteta sadrži kompo-   nente koje nije moguće tačno izračunati ili koje su zasnovane na tako ograniče-   nim dokaznim materijalima da će svaka procena neizbežno sadržati izvestan ste-   pen nagađanja (vidi, između ostalog, predmete Sporrong and Lönnroth v. Sweden   (član 50), presuda od 18. decembra 1984. godine, Series A No. 88, str. 14–15, st.   32, i Akdivar and Others v. Turkey (član 50), presuda od 1. aprila 1998. godine,   Reports 1998–II, str. 718, st. 19).   Sud će dakle proceniti potraživanja podnosioca predstavke u vezi s   materijalnom štetom po pravičnom osnovu, uzimajući u obzir sve podatke koji   su mu na raspolaganju, kako zahteva član 41.   167. Kao prvo, u pogledu naknade troškova sahrane, podnosilac predstav-   ke je podneo članak iz dnevnika Sabah od 9. aprila 2001. godine u kome je na-   vedeno da je druga žrtva nesreće od 28. aprila 1993. godine, izvesni g. C. Eztirk   (Öztürk), morao da potroši TRL 550.000.000 da sahrani ženu i četvoro dece.   Država je osporila dokaznu vrednost tih podataka ali nije ponudila druge dokaze   da razjasni ovo pitanje.   Sud smatra da ovo potraživanje nije nerazumno jer je podnosilac pred-   stavke morao da sahrani devetoro članova porodice. Sud dodeljuje iznos koji je   tražen po ovom osnovu u celini, to jest USD 2.000.   168. Što se tiče navodnog gubitka novčane potpore, za ovo potraživanje   nisu podneti nikakvi detaljni podaci. Međutim, Veliko veće se slaže sa stavom   veća da je u ovom slučaju svaki član domaćinstva morao na ovaj ili onaj način da   pruži određeni doprinos životu cele porodice, makar da je tek dopunske prirode,   mada se perspektiva novčane potpore u budućnosti od strane sedmoro maloletne   dece koja su poginula u nesreći čini jako dalekom.   Imajući sve u vidu, Sud smatra da bi po ovom osnovu trebalo dodeliti   iznos od EUR 10.000.   169. Što se tiče navodnog gubitka zbog uništenja doma podnosioca   predstavke, Sud na početku primećuje da se iznos čini preteranim, budući da nije   potkrepljen ni na koji način. U vezi s tim, Sud smatra da bi ekonomski interes   Predmet Enerildiz protiv Turske     koji je dotiran stan koji je podnosilac predstavke pribavio mogao da predstavlja   trebalo uzeti u obzir u proceni štete (vidi gore stav 156), mada je ovaj zadatak   složen, iz razloga kako stalnih oscilacija kursa turske lire i inflacije u Turskoj,   tako i transakcija koje je podnosilac predstavke izvršio sa svojim stanom (vidi   gore stav 30).   Veće je svoju procenu zasnovalo na pretpostavci da je vrednost kuće pod-   nosioca predstavke koja je uništena bila oko 50% od cene pristojnih stanova koje   je u to vreme Gradsko veće Istanbula nudilo u četvrti Čobančešme. Veliko veće   primećuje u vezi s ovim da su prema spisku koji je 20. marta 2001. godine sači-   nilo Gradsko veće stanovi u to vreme nuđeni u četvrti Čobančešme za oko TRL   10.400.000.000, što je na taj dan vredelo EUR 11.800.   Bez obzira na ove podatke, Sud primećuje, još jednom na osnovu sop-   stvenih – neizbežno okvirnih – kalkulacija, da je 13. novembra 1993. godine,   kada je potpisan ugovor s podnosiocem predstavke o kupoprodaji stana, ugovo-   rena cena od TRL 125.000.000 vredela oko EUR 8.500, od čega je jedna četvrti-   na (EUR 2.125) plaćena odmah. Ostatak (u vrednosti od EUR 6.375) trebalo je   platiti u 120 mesečnih rata od po TRL 732.844. Mesečna rata je 13. novembra   1993. godine vredela oko EUR 53. Međutim, 24. marta 1998. godine, kada je   podnosilac predstavke obećao da proda stan licu E. B., vrednost tih rata je bila   samo po tri evra. Prema obračunu zasnovanom na kursu lire između 13. no-   vembra 1993. i 24. marta 1998. godine, prosečna vrednost rate je bila EUR 15.   Budući da nema razloga za pretpostavku da je podnosilac predstavke nastavio   da plaća rate posle 24. marta 1998. godine, može se pretpostaviti da je do tog   datuma platio, pored prve četvrtine, još oko EUR 780 u obliku mesečnih rata za   kupovinu stana, što ukupno iznosi oko EUR 3.000, što je dosta manje od prvo-   bitne vrednosti stana.   Takođe bi trebalo imati u vidu da je barem od februara 1995. godine, ako   ne i dosta pre tog datuma, pomenuti stan bio izdat licu s inicijalima H. Ö. za   mesečnu kiriju od oko TRL 2.000.000 TRL (oko EUR 41). Za period od trideset   i sedam meseci tokom koga je stan bio izdat a koji se završio 24. marta 1998. go-   dine kada je potpisano obećanje da će biti prodat, podnosilac predstavke je da-   kle svakako primio najmanje EUR 1.500 evra u obliku zakupnine, dok je tokom   istog perioda morao da plati samo EUR 550 mesečnih otplata.   Pored toga, pošto je potpisao obećanje da će stan biti prodat, podnosilac   predstavke je od E. B. primio DEM 20.000; taj iznos, tada vredan EUR 10.226,   mnogo je veći od bilo kog iznosa koga bi podnosilac predstavke morao da potroši   na kupovinu dotičnog stana.   U svetlu prethodnog, pretpostavljajući da se tržišna vrednost kuće   podnosioca predstavke koja je zatrpana u nesreći može da proceni prema   kriterijumu koji je koristilo veće i da je on morao da potroši izvesnu svotu novca   za troškove stanovanja tokom perioda dok je izdavao stan, još uvek nema razloga   za Sud da zaključi da su te okolnosti dovele do gubitka koji je bio veći od dobiti   koji je podnosilac predstavke po prilici ostvario od transakcija u vezi sa svojim   stanom.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Sledi da nema potrebe da se podnosiocu predstavke dodeli pravno zado-   voljenje zbog uništenja njegove kuće, budući da nalaz da je postojala povreda   sam po sebi predstavlja pravičnu naknadu.   170. Što se tiče vrednosti pokretne imovine izgubljene u nesreći od 28.   aprila 1993. godine, Sud primećuje da je 30. novembra 1995. godine Upravni   sud u Istanbulu dodelio podnosiocu predstavke obeštećenje u iznosu od TRL   10.000.000 po tom osnovu (što je tada vredelo oko EUR 208). Međutim, u svom   odlučivanju taj sud nije uzeo u obzir električne aparate koje je podnosilac pred-   stavke navodno posedovao, iz razloga što u njegovoj kući nije bila uvedena elek-   trična energija (vidi gore stav 40). Pored ovoga, naknada koja je dodeljena nikada   nije bila isplaćena podnosiocu predstavke. Sud upućuje na sopstveni zaključak o   ovim pitanjima (vidi gore stavove 152, 153 i 156) i smatra da se ishod upravnog   postupka ne može uzeti u obzir za svrhe člana 41 Konvencije.   Shodno prethodnom, i uprkos nepostojanja podataka od strane podnosi-   oca predstavke o prirodi i količini pokretne imovine koje je mogao da posedu-   je, Sud je izvršio pažljiv pregled potrošačke robe u katalozima koju su podneti,   imajući u vidu računske metode koji su primenjivani u sličnim slučajevima (vidi   predmete Akdivar and Others (čl. 50), vidi gore, i Menteş and Others v. Turkey   (čl. 50), presuda od 24. jula 1998, Reports 1998–IV, str. 1693, st. 12).   Shodno prethodnom, uzimajući u obzir uslove života domaćinstva s   malim primanjima, Veliko veće se slaže s većem da bi po osnovu pravičnosti bilo   opravdano zbirno obeštećenje u iznosu od 1.500 evra po ovoj stavci.   (b) Nematerijalna šteta   171. Što se tiče nematerijalne štete, Veliko veće ne vidi razloga da odstupi   od stava veća. Veliko veće prepoznaje da je podnosilac predstavke bez sumnje   pretrpeo patnje od ustanovljenih povreda članova članova 2 i 13 Konvencije.   Međutim, Sud se slaže s Državom da su potraživanja po ovom osnovu preterana.   Budući da je njegov zadatak da izvrši pravičnu procenu, Sud mora da uzme u   obzir specifične okolnosti slučaja, uključujući i patnje koje su svakako pretrpela   tri preživela deteta, Hisametin, Ajdin i Halef Enerildiz, koji su rođeni 10. oktobra   1980. godine, 10. oktobra 1981. godine i 10. jula 1982. godine.   Baš kao i nalazi Suda da je postojala povreda, odluke koje su doneli turski   sudovi nakon presude u meritumu jesu podnosiocu predstavke pružile izvesnu   naknadu nematerijalne štete, mada nisu pružile puno pravno zadovoljenje za štetu   koja je pretrpljena po ovom osnovu. Sud međutim smatra da TRL 100.000.000   TRL (što je u to vreme vredelo oko EUR 2.077) koje su upravni sudovi dodelili   podnosiocu predstavke u vidu obeštećenja za nematerijalnu štetu ne može biti   uzeto u obzir u vezi sa članom 41, videvši da država taj iznos nikada nije ni   platila, i da se u veoma specifičnim okolnostima ovog slučaja odluka podnosioca   predstavke da ne pokrene izvršni postupak kako bi došao do tog novca ne može   smatrati njegovim odricanjem od prava na taj iznos (vidi, mutatis mutandis,   predmet Neumeister v. Austria (član 50), presuda od 7. maja 1974, Series A No.   17, str. 16, st. 36).   Predmet Enerildiz protiv Turske     Imajući u vidu sve prethodno, kao i sopstvenu relevantnu praksu u vezi   s primenom člana 41 u pogledu maloletne dece ili rodbine žrtava člana 2 (vidi   predmet Çakýcý v. Turkey [GC], br. 23657/94, st. 8 i 130), Sud odlučuje da g.   Mašalahu Enerildizu i njegovoj preživeloj punoletnoj deci, Hisametinu, Ajdinu   i Halefu Enerildizu, dodeli svakome po EUR 33.750 za nematerijalnu štetu, što   ukupno iznosi 135.000 evra.   B. Sudski i ostali troškovi   1. Podnesci stranaka   172. Podnosilac predstavke je podneo zahtev za USD 50.000 za sudske   troškove, što uključuje USD 20.000 za rad njegove advokatice u pismenim i   usmenim podnescima pred Velikim većem. Naveo je da je za zastupanje njego-   vog slučaja pred domaćim sudovima i institucijama u Strazburu potrošeno preko   sati rada po stopi od USD 150 na sat, prema cenovniku minimalnih honora-   ra Advokatske komore u Istanbulu.   173. Država je navela da su zahtevi podnosioca predstavke u vezi sa sud-   skim i ostalim troškovima preterani i neutemeljenji.   2. Presuda veća   174. U postupku pred većem, podnosilac predstavke je tražio USD 30.000   za sudske troškove i 790 USA dolara za razne troškove. Budući da nisu podnete   nikakve priznanice ili drugi dokazi, veće je navelo da nije uvereno da je podno-   silac predstavke pretrpeo te troškove i dodelilo mu EUR 10.000, umanjeno za   EUR 2.286,50 koje Savet Evrope u obliku pravne pomoći.   3. Procena Suda   175. Podnosilac predstavke je nastavio da prima pravnu pomoć u po-   stupku po članu 43 Konvencije. Pored EUR 2.286,50 koje je već dobio od Saveta   Evrope, dodeljeno mu je EUR 1.707,34 za pripremu slučaja nakon što je upućen   Velikom veću.   Sud stalno zauzima stav da sudski i ostali troškovi neće biti nadoknađeni   po članu 41 ukoliko ne bude ustanovljeno da su stvarno pretrpljeni, da su nužno   pretrpljeni i da su količinski razumni (vidi predmet Sahin v. Germany [GC], br.   30943/96, st. 105, ECHR 2003–VIII). U ovom predmetu podnosilac predstavke   nije potkrepio zahteve odgovarajućom dokumentacijom ili pak podneo detaljna   objašnjenja u pogledu rada svoje advokatice na pitanjima u vezi sa članom 2 i 13   Konvencije i članom 1 Protokola br. 1, odredbama za koje je ustanovljeno da su   bile prekršene.   U skladu s pravilom 60, stav 2 Pravilnika Suda, Sud neće moći da prihvati   zahtev podnosioca predstavke u njegovom sadašnjem obliku. Međutim, podno-   silac predstavke je svakako imao određene troškove u vezi s radom advokatice   koja ga je zastupala u pismenom i usmenom postupku pred telima Konvenci-   je (vidi, mutatis mutandis, predmet Labita v. Italy [GC], br. 26772/95, st. 210,     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   ECHR 2000–IV). Sud je spreman da prihvati da je u ovom predmetu, koji je bez   sumnje složen, za taj zadatak potrošeno onoliko sati koliko je navedeno. Među-   tim, Sud ponavlja da u pogledu honorara ne smatra sebe vezanim nacionalnim   pravilima i praksom, mada oni mogu biti od izvesne pomoći (vidi, na primer,   predmet Tolstoy Miloslavsky v. the United Kingdom, presuda od 13. jula 1995,   Series A No. 316–B, str. 83, st. 77).   Procenjujući po pravičnom osnovu, Sud smatra razumnim da dodeli pod-   nosiocu predstavke iznos od EUR 16.000, umanjen za EUR 3.993,84 koje je Sa-   vet Evrope platio za pravnu pomoć za celokupan postupak pred institucijama   Konvencije.   C. Zatezna kamata   176. Sud smatra da bi zatezna kamata trebalo da bude obračunata na   osnovu kamatne stope na kredite Evropske centralne banke, uvećane za tri   procentna poena.   IZ OVIH RAZLOGA, SUD   1. Odlučuje jednoglasno da je postojala povreda člana 2 Konvencije u   njegovom materijalnom aspektu, zbog propusta da se preduzmu   odgovarajući koraci kako bi se sprečila smrt nesrećnim slučajem   devetoro članova porodice podnosioca predstavke;   2. Odlučuje sa šesnaest glasova za i jednim protiv da je takođe postojala   povreda člana 2 Konvencije u njegovom procesnom aspektu, zbog   nepostojanja odgovarajuće zakonske zaštite prava na život;   3. Odlučuje s petnaest glasova za i dva glasa protiv da je postojala   povreda člana 1 Protokola br. 1;   4. Odlučuje s petnaest glasova za i dva glasa protiv da je postojala   povreda člana 13 Konvencije u vezi s tužbom po materijalnom   aspektu člana 2;   5. Odlučuje s petnaest glasova za i dva glasa protiv da je takođe postojala   povreda člana 13 Konvencije u vezi s tužbom po članu 1 Protokola   br. 1;   6. Odlučuje jednoglasno da se ne javljaju nikakva odvojena sporna pita-   nja po stavu 1 člana 6 ili po članu 8 Konvencije;   7. Odlučuje jednoglasno   (a) da je tužena Država dužna da plati, u roku od tri meseca, sledeće   iznose, bez naplate ikakvih poreza ili drugih dažbina, koje treba   pretvoriti u turske lire po važećoj stopi na dan isplate:   (i) podnosiocu predstavke, g. Mašalahu Enerildizu:   – USD 2.000 (dve hiljade američkih dolara) i EUR 45.250   (četrdesetpet hiljada dvestotine i pedeset evra) za materijalnu i   nematerijalnu štetu;   Predmet Enerildiz protiv Turske     – EUR 16.000 (šesnaest hiljada evra) za sudske i druge troško-   ve, umanjeno za EUR 3.993,84 (tri hiljade devetstotina deve-   desettri evra i osamdesetčetiri centa) što je već primljeno od   Saveta Evrope;   (ii) svakome od njegova tri punoletna sina, Hisametinu, Ajdinu i   Halefu Enerildizu, EUR 33.750 (tridesetitri hiljade sedamsto   pedeset evra) za nematerijalnu štetu;   (b) da će od isteka pomenutog roka od tri meseca do dana isplate biti   obračunavana prosta kamata na pomenute iznose po stopi jednakoj   kamatnoj stopi na kredite Evropske centralne banke, uvećanoj   tokom perioda prekoračenja roka za tri procentna poena;   8. Odbacuje jednoglasno ostatak zahteva podnosioca predstavke za   pravičnim zadovoljenjem.   Sačinjeno na engleskom i francuskom jeziku i izrečeno na javnoj raspravi   u Sudu u Strazburu 30. novembra 2004. godine.   Lucijus Vildhaber   Predsednik   Pol Mahoni   Sekretar Suda   Shodno članu 45 stav 2 Konvencije i pravilu 74, stav 2 Pravilnika Suda, uz   presudu su priložena dva izdvojena mišljenja:   (a) delimično izdvojeno mišljenje g. Tirmena;   (b) delimično izdvojeno mišljenje gđe Mularoni.   L. V.   P. J. M .   DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE   SUDIJE TJURMENA   Slažem se s većinom da je postojala povreda člana 2 u njegovom   materijalnom aspektu budući da su državni organi propustili da preduzmu   odgovarajuće korake da zaštite živote građana u njihovoj nadležnosti.   Međutim, žao mi je da ne mogu da se složim s većinom da su takođe   postojale povrede člana 2 u njegovom procesnom aspektu, člana 1 Protokola br.   i člana 13.   1. Član 2 (procesni aspekt)   Presudom nisu ustanovljene nikakve nepravilnosti u pogledu istrage (stav   113), u kojoj su prepoznata lica odgovorna za nesreću i ista gonjena. Dvojica   gradonačelnika su osuđena po članu 230 Krivičnog zakonika Turske.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Međutim, većina u Sudu je našla povredu procesnog aspekta člana 2 iz   razloga što sudeći sudovi nisu odredili punu odgovornost državnih službenika i   efikasno primenili odredbe domaćeg prava – to jest, zato što su domaći sudovi   primenili član 230 Krivičnog zakonika (nesavesno vršenje službene dužnosti) a   ne član 455 (ubistvo iz nehata ili nebrige).   S ovim zaključkom se ne slažem iz sledećih razloga.   Kao prvo, većina smatra da je postojala povreda procesnog aspekta člana   2, i to ne zbog toga što nije postojala delotvorna istraga, već u vezi sa sudskim   postupkom, tačnije primenom domaćeg prava. Ovo je potpuno nov pristup koji   nema presedana u praksi Suda. Ako većina smatra da pravni lek koji postoji u   domaćem pravu nije delotvoran, to onda pokreće pitanje po članu 13, a ne po   članu 2.   Drugo, čini se nedoslednim reći s jedne strane da je istraga delotvorna a s   druge da je odluka domaćeg suda prekršila Konvenciju.   Takav pristup zanemaruje činjenicu da je odluka domaćeg suda zasnovana   na činjenicama koje su utvrđene istragom. Kako je moguće da Sud ospori odlu-   ku nacionalnog suda a da u isto vreme prizna delotvornost istrage? U okolno-   stima u kojima je istraga delotvorna, da bi se zaključilo da je prekršen procesni   aspekt člana 2, bilo bi potrebno ispitati činjenice, što bi Sud učinilo sudom če-   tvrtog stepena. Praksom Suda je odavno utemeljeno da je određivanje činjenica   i tumačenje i primena domaćih zakona stvar nacionalnih državnih organa (vidi,   između ostalog, Kemmache v. France (no. 3), presuda od 24. novembra 1994, Se-   ries A No. 296–C, str. 86–87, st. 37, i Kaymaz v. Turkey (odl.), br. 37053/97, 16.   marta 2000. godine).   Treće, većina ne pridaje nikakav značaj činjenici da je podnosilac   predstavke sopstvenim ponašanjem doprineo izazivanju opasnosti po život i   izazvao smrt devet članova sopstvene porodice. Nije sporno da je podnosilac   predstavke (a) podigao kuću bez dozvole na zemlji koja nije bila u njegovom   vlasništvu, i (b) da je to učinio jako blizu deponije smeća.   Nesavesno postupanje državnih organa i podnosioca predstavke   predstavljaju bitne elemente uzročnosti. Oba su uslovi sine qua non štete koja je   nastala. Jedno bez drugog ne bi bilo dovoljno da se šteta izazove. Smrt devetoro   ljudi je bila posledica nesavesnog postupanja i državnih organa i podnosioca   predstavke.   Pored ovoga, dvojica gradonačelnika su počinila nevezano krivično delo,   to jest nesavesno postupanje u vršenju službene dužnosti. Peto odeljenje Krivič-   nog suda u Istanbulu je u presudi od 4. aprila 1996. godine odlučilo da uzme   u obzir sve ove elemente i da primeni član 230 Krivičnog zakonika (nesavesno   postupanje u vršenju javne dužnosti) a ne član 455 (lišenje života iz nehata).   Obojici gradonačelnika je izrečena osuđujuća kazna po članu 230. Kasacioni   sud je potvrdio presudu. Presuda pominje odgovornost obojice gradonačelnika i   podnosioca predstavke za smrt devetoro ljudi. Sudije Krivičnog suda u Istanbulu   su takođe uzele u obzir izveštaj veštaka, kojim je odgovornost za nesreću pode-   ljena na sledeći način: dve osmine odgovornosti Gradskom veću Istanbula, dve   Predmet Enerildiz protiv Turske     osmine Mesnom veću Imranije i dve osmine stanovnicima sirotinjskom naselja   „zbog toga što su ugrozili svoje porodice naseljavajući se blizu brda otpada“ (vidi   stav 23 presude).   Sledi da nije tačno da, kako je navedeno u stavu 116 presude, nacionalni   sud nije u svojoj presudi priznao „bilo kakvu odgovornost za propust da se zaštiti   pravo na život“. Nacionalni sud je odmerio odgovornost podnosioca predstavke   i gradonačelnika i zaključivao u okviru polja slobodne procene. Većina u Sudu je   ovo priznala kada je u stavu 116 navela da „...nije zadatak Suda da se bavi aspek-   tima domaćeg krivičnog prava u vezi s krivičnom odgovornošću pojedinaca, što   je stvar procene nacionalnih sudova, ili pak da izriće osuđujuće ili oslobađajuće   presude u tom pogledu“.   Međutim, takvo izričito priznanje granica između nacionalnih sudova i   Suda u Strazburu, što je u skladu s praksom Suda, čini još težim da se razumeju   razlozi zašto je ustanovljena povreda procesnog aspekta člana 2. Prema mišljenju   većine, pitanja domaćeg prava koja se odnose na krivičnu odgovornost pojedina-   ca su stvar procene nacionalnih sudova, ali ako nacionalni sud odluči iz dobrog   razloga da primeni jedan član Krivičnog zakonika a ne neki drugi, to može pred-   stavljati nedostatak zakonske zaštite koja štiti pravo na život.   Četvrto, iz presude nije jasno zašto je većina odlučila da izmeni načela usta-   novljena praksom Suda u vezi s nepostojanjem krivičnopravnog pravnog leka u   slučajevima nenamernog lišenje života. U predmetima Calvelli and Ciglio v. Italy   ([GC], br. 32967/96, ECHR 2002–I), Mastromatteo v. Italy ([GC], br. 37703/97,   ECHR 2002–VIII), i Vo v. France ([GC], br. 53924/00, ECHR 2004–VIII), Sud   je izneo stav da „ako kršenje prava na život ili nepovredivost ličnosti nije uči-   njeno namerno, obaveza činjenja propisana stavom 2 da se ustanovi delotvoran   pravosudni sistem ne zahteva nužno da u svakom pojedinačnom slučaju bude   određen krivičnopravni pravni lek“. U ovom predmetu, većina je odstupila od te   sudske prakse. U stavu 93 presude, većina iznosi stav da „...u oblastima kao što je   ona koja je osporena u ovom predmetu [pretpostavljamo da se misli na ekološku   štetu], načela koja su primenljiva treba tražiti među onima koja je Sud već imao   prilike da razvija, posebno u vezi s korišćenjem smrtonosne sile.“   Kako u predmetu Calvelli and Ciglio i u našem, ono što je sporno s aspekta   krivičnog prava je lišenje života iz nehata. Što se tiče stepena nehata, teško je uočiti   razliku između nehata ginekologa koji je znao da je rođenje deteta bilo veoma   rizično jer je majka bila dijabetičarka tipa A a plod je bio preveliki za rođenje   prirodnim putem, a ne samo da nije preduzeo mere predostrožnosti, već nije ni   prisustvovao porođaju (Calvelli and Ciglio), i nehata dvojice gradonačelnika koji   je trebalo da znaju iz izveštaja veštaka da je deponija smeća bila veoma opasna a   pored svega propustili da preduzmu bilo kakve mere da spreče takvu nesreću.   2. Član 1 Protokola br. 1   U pogledu člana 1 Protokola br. 1, potpuno se slažem sa stavom koji je   sutkinja Mularoni iznela u stavu 2 njenog delimično izdvojenog mišljenja.     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   Treba primetiti da je Sud, odmah nakon predmeta Kopecký v. Slovakia   ([GC], br. 44912/98, ECHR 2004–IX), u kome je objedinio svoju praksu u   pogledu značenja pojma „imovina“ po Konvenciji, sada uveo novi kriterijum za   određivanje imovine – tolerisanje nacionalnih vlasti. Plašim se da bi takav novi   pojam mogao da dovede do nepoželjnih posledica, na primer proširenje zaštite   Konvencije tako da obuhvati zgrade podignute bez dozvole, kao i da podstakne   nezakonite situacije.   3. Član 13   Presuda, nakon što je ispitala delotvornost krivičnopravnog leka po članu   2, ograničava opseg pritužbe po članu 13 na delotvornost upravnopravnog prav-   nog leka.   Presudom od 30. novembra 1995. godine, Upravni sud u Istanbulu je na-   ložio državnim vlastima da isplate podnosiocu predstavke i njegovoj deci iznos   od TRL 100.000.000 za nematerijalnu štetu i TRL 10.000.000 za materijalnu šte-   tu. Rešenje je dostavljeno podnosiocu predstavke.   Kako je jasno navedeno u presudi veća, „... podnosilac predstavke nikada   nije tražio isplatu obeštećenja koje mu je dodeljeno, činjenica koju nikada nije   opovrgao“ (stav 117 presude veća; ova činjenica je izostala iz presude Velikog   veća).   Podnosilac predstavke se nije žalio na neplaćanje obeštećenja jer nije ni   želeo da ga dobije. Da je stupio u vezu s kancelarijom gradonačelnika i dao broj   svog računa, on bi dobio obeštećenje koje mu je bilo dodeljeno. Kako vlasti mogu   da isplate novac bez poznavanja adrese ili broja računa podnosioca predstavke?   Sledi da je netačno smatrati Državu odgovornom za neplaćanje   obeštećenja.   Što se tiče trajanja postupka pred upravnim sudom, većina je saglasna da   je postupak trajao četiri godine, jedanaest meseci i deset dana, što pravni lek   upravnog suda čini nedelotvornim.   Ja se ne slažem s ovim stavom.   Postupak je trajao četiri godine i jedanaest meseci pred četiri stepena   nadležnosti. Činjenice slučaja ukazuju da nije bilo značajnih perioda neaktivnosti   koji bi mogli da se pripišu nacionalnim sudovima.   Većija je saglasna da je „domaći sud pokazao nedovoljno revnosti“.   Međutim, za ovaj zaključak nije dato nikakvo obrazloženje. Do njega se došlo   bez ispitivanja sudskih postupaka i bez primene dobro utemeljenih kriterijima   Suda u vezi s trajanjem postupka, to jest složenosti slučaja, ponašanja podnosioca   predstavke i ponašanja pravosudnih organa.   Sledi da nije postojala povreda člana 13.   4. Član 41   Slažem se s iznosom pravičnog zadovoljenja isplaćenim podnosiocu   predstavke. Međutim, ne slažem se s rezonovanjem prilikom obračuna iznosa.   Predmet Enerildiz protiv Turske     Izgleda da je prilikom obračuna obeštećenja data ista težina svim članovima   domaćinstva podnosioca predstavke, koji su opisani kao „članovi porodice“   podnosioca predstavke (stav 167 presude).   Međutim, ako pročitamo stav 3 presude, biće nam jasno da je jedna od tih   „članova porodice“, Sidika Zorlu, bila „nevenčana žena“ podnosioca predstavke.   Izgleda da je ovo prvi put da je Sud u odlučivanju iznosa koji će biti isplaćen za   pravično zadovoljenje uzeo u obzir nevenčanu ženu podnosioca predstavke i dao   joj istu težinu kao i njegovoj supruzi i deci. Takav pristup bi mogao da ima neže-   ljene implikacije za sudsku prasku Suda u budućnosti.   DELIMIČNO IZDVOJENO MIŠLJENJE   SUTKINJE MULARONI   (Prevod)   1. Potpuno se slažem s razmišljanjem i zaključcima većine u pogledu člana   Konvencije kako u materijalnom tako i procesnom pogledu.   2. Međutim, smatram da u ovom slučaju nije primenljiv član 1 Protokola   br. 1. Tom odredbom je zajemčeno imovinsko pravo. U svojoj sudskoj praksi,   Sud je razjasnio pojam imovine, koja može da obuhvati kako „postojeću imovi-   nu“ tako i aktivu, uključujući potraživanja, u pogledu koje podnosilac predstavke   može da tvrdi da ima barem „razumno očekivanje“ da će obezbediti delotvorno   uživanje imovinskog prava. Nasuprot ovome, nada da će se obezbediti prizna-   nje imovinskog prava koje nije bilo moguće uživati na delotvoran način se ne   može smatrati imovinom u smislu člana 1 Protokola br. 1 (vidi, između ostalih   relevantnih predmeta, predmete Marckx v. Belgium, presuda od 13. juna 1979.   godine, Series A No. 31, str. 23, st. 50; Princ Hans-Adam of Liechtenstein v. Ger-   many [GC], br. 42527/98, st. 83, ECHR 2001–VIII; i Kopecký v. Slovakia [GC],   br. 44912/98, st. 35, ECHR 2004–IX).   Pred Sudom nije osporeno da je kuća podnosioca predstavke podignuta   protivno urbanističkim propisima Turske i da nije ispunjavala odgovarajuće teh-   ničke standarde, ili da je zemlja na kojoj se nalazila bila državna (vidi stav 125   presude). Podnosilac predstavke nije bio u stanju da dokaže da je imao pravo   vlasništva nad tom zemljom ili da je mogao da na zakonit način ponese zahtev   da mu zemlja bude preneta u vlasništvo po članu 21 Zakona br. 775 od 20. jula   1966. godine ili po naknadnim dopunama tog zakona.   Većina je saglasna da „...Sud ne može da zaključi da bi nada koji je pod-   nosilac predstavke imao da će jednog dana na njega biti izvršen prenos prava   vlasništva predstavljala oblik potraživanja koji bi bio toliko utemeljen da bi bio   izvršiv pred sudom, pa time i jasnu „imovinu“ u smislu sudske prakse ovog   Suda“ (vidi stav 126 presude in fine). Međutim, umesto da izvuku odgovarajuće   zaključke iz ovog rezonovanja i odrede da član 1 Protokola br. 1 nije bio primen-   ljiv, oni su usvojili noji kriterijum prihvatljivosti za ovaj član: gotovo petogodiš-   nje tolerisanje ponašanja podnosioca predstavke od strane relevantnih državnih     Evropski sud za ljudska prava – Odabrane presude IV   organa, što je vodilo zaključku da su ti organi de facto priznali da su podnosilac   predstavke i članovi njegove porodice imali vlasnički interes u pogledu kuće i   pokretne imovine (vidi stav 127), koji je bio takve prirode i u toj meri priznat da   je predstavljao materijalan interes pa time i „imovinu“ u smislu pravila sadrža-   nog u prvoj rečenici člana 1 Protokola br. 1 (vidi stav 129).   Ja ne mogu da se složim s ovim razmišljanjem.   Po mom mišljenju, niti prećutno tolerisanje niti drugi humanitarni obziri   ne mogu biti dovoljni da ozakone tužbu podnosioca predstavke po članu 1   Protokola br. 1, niti bi Sud trebalo da koristi iste da opravda zaključak koji se   svodi na to da podnosioce predstavke (u ovog slučaju g. Enerildiza, ali takođe   i sve druge podnosioce predstavke u budućnosti koji su podigli zgrade bez   dozvole) izuzme iz opsega primene nacionalnih urbanističkih i građevinskih   propisa, pa time i da na određeni način odobri širenje ovakve divlje gradnje.   Smatram da bi nalaz većine da je član 1 Protokola br. 1 primenjiv mogao da   ima paradoksalno dejstvo. Mislim, na primer, na raskošne vile i hotele nezakonito   podignute na obalama mora i na drugim mestima koji po nacionalnim propisima   ne mogu postati vlasništvo održajem; da li će sada prosta činjenica da su vlasti   tolerisale takve zgrade pet godina biti dovoljna da može da se tvrdi da bi oni koji   su ih podigli svesno kršeći zakon mogli da imaju dokazivo potraživanje po članu   Protokola br. 1? Takav bi zaključak vlastima (kako nacionalnim tako i lokalnim)   veoma otežao rad u primeni urbanističkih i drugih propisa u situacijama gde   su, na primer, nasledile nezakonitu situaciju nastalu tokom prethodnog perioda,   kada su na vlasti bile manje savesne uprave.   Na kraju, nije mi lako da prihvatim da bi u slučajevima gde su zgrade   podignute uz kršenje urbanističkih propisa države od sada imalu obavezu činjenja   da zaštite imovinsko pravo koje nikada nije bilo priznato u domaćem pravu i   koje ne bi ni trebalo da bude priznato, jer bi u mnogim slučajevima moglo da   bude primenjeno na štetu prava drugih i opšteg interesa.   Ja sam dakle zaključila da član 1 Protokola br. 1 nije primenljiv, i da sledi   da nije ni bio prekršen.   Takođe bi trebalo da dodam da bih čak i da sam bila zaključila da je član   Protokola br. 1 primenljiv – a ponavljam da nisam – smatrala, protivno stavu   većine (vidi stav 137 presude), da podnosilac predstavke više nije mogao da tvrdi   da je žrtva. Po mom mišljenju, dodela dotiranog stana pod veoma povoljnim   uslovima se može smatrati suštinskim priznanjem povrede člana 1 Protokola   br. 1, što se može smatrati merom koja je najverovatnije najbolji oblik pravnog   zadovoljenja u ovom predmetu.   3. Uzimajući u obzir okolnosti slučaja i rezonovanje koje je navelo Sud   da odredi povredu procesnog aspekta člana 2 Konvencije, smatram da nije bilo   neophodno slučaj razmatrati po članu 13 u pogledu pritužbe po materijalnom   aspektu člana 2.   4. Uzimajući u obzir moje zaključke po članu 1 Protokola br. 1, smatram da   nije postojala povreda člana 13 u pogledu pritužbe po članu 1 Protokola br. 1.

© Rada Europy / Europejski Trybunał Praw Człowieka, źródło: HUDOC (hudoc.echr.coe.int), pozyskano 13.07.2026. · Źródło