49916/07

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET MEDI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 49916/07) PRESUDA STRASBOURG 26. ozujka 2009. PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE U predmetu Medi protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: Anatoly Kovler , predsjednik, Nina Vaji, Khanlar Hajiyev, Dean Spielmann, Sverre Erik Jebens, Giorgio Malinverni, George Nicolaou, suci, i Andr� Wampach, zamjenik tajnika Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 5. ozujka 2009. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 49916/07) protiv Republike Hrvatske sto ga je 11. listopada 2007. godine hrvatski drzavljanin, g. Sime Medi ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 17. lipnja 2008. predsjednik Prvoga odjela odlucio je Vladu obavijestiti o zahtjevu. Isto je tako odluceno istovremeno ispitati dopustenost i osnovanost zahtjeva (clanak 29. stavak 3.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva roen je 1950. godine i zivi u Zadru. 5. Dana 3. lipnja 1994. godine podnositelj zahtjeva zatrazio je ovrhu pravomone presude Opinskoga suda u Omisu, kojom je izvjesnom N.B.-u bilo nalozeno da mu isplati odreeni iznos novca. Dana 14. rujna 1994. godine doneseno je rjesenje o ovrsi toga sadrzaja. Rjesenje o ovrsi trebalo je provesti prodajom nekretnine u vlasnistvu N.B.-a na javnoj drazbi. Dana 26. ozujka 1996. godine odreena M.B. prigovorila je ovrsnom postupku tvrdei da je ona suvlasnica nekretnine o kojoj se radi. Opinski sud uputio je M.B.-a da pokrene graanski postupak vlasnickom tuzbom nakon cega je Opinski sud prekinuo ovrsni postupak do ishoda ovoga graanskoga postupka. 6. Dana 9. svibnja 1996. godine M.B. je pokrenula graanski postupak pred istim Opinskim sudom protiv podnositelja zahtjeva i nekih drugih osoba, trazei od suda da ovrhu proglasi nedopustenom. 7. Dana 9. prosinca 1996. godine N.B. je podnio zasebnu graansku tuzbu pred Opinskim sudom u Omisu protiv podnositelja zahtjeva i nekih drugih osoba, takoer trazei da sud ovrhu proglasi nedopustenom. 8. U graanskom postupku koji je pokrenula M.B. Opinski sud u Omisu donio je presudu dana 3. ozujka 1999. godine, koju je Zupanijski sud u Splitu ukinuo 6. veljace 2004. godine i predmet vratio na ponovno suenje. 9. Podnositelj zahtjeva je dana 1. srpnja 2004. godine podnio ustavnu tuzbu zbog duljine ovrsnog postupka. 2 PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE 10. U graanskom postupku koji je pokrenula M.B. opinski sud donio je rjesenje da je tuzba povucena 18. svibnja 2005. godine. Ova je odluka postala pravomona 10. lipnja 2005. godine. 11. U graanskom postupku koji je pokrenuo N.B. dana 12. rujna 2005. godine opinski sud je odlucio da je tuzba povucena. N.B. je ulozio zalbu i predmet je proslijeen Zupanijskom sudu u Splitu kao zalbenom sudu. 12. Dana 29. ozujka 2006. godine Ustavni sud je utvrdio povredu prava podnositelja zahtjeva na suenje u razumnome roku. Dosudio mu je naknadu u iznosu od 7.800 HRK, te je takoer nalozio Zupanijskom sudu u Splitu da u najkraem moguem roku, najkasnije sest mjeseci nakon objave odluke Ustavnoga suda u Narodnim novinama, donese odluku u graanskoj parnici koju je pokrenuo N.B. koja se odnosi na doticni ovrsni postupak. Isto je tako nalozio Opinskom sudu u Omisu da zavrsi ovrsni postupak u najkraem moguem roku, najkasnije sest mjeseci nakon sto navedena odluka Zupanijskog suda u Splitu postane pravomona. Odluka Ustavnog suda objavljena je u Narodnim novinama 19. travnja 2006. godine. 13. U graanskom postupku koji je pokrenuo N.B. Zupanijski sud je dana 26. svibnja 2006. godine vratio predmet Opinskom sudu u Omisu, uz uputu da opinski sud treba podnesak pod nazivom ,,zalba" ispitati kao prijedlog za povrat u prijasnje stanje. Opinski sud je prihvatio taj prijedlog i odrzao rocista 12. travnja, 22. svibnja te 5. i 21. lipnja 2007. godine. Dana 29. lipnja 2007. godine odbio je tuzbeni zahtjev. Ova je presuda postala pravomona 8. sijecnja 2008. godine. 14. Dana 5. svibnja 2008. godine podnositelj zahtjeva zatrazio je od Opinskog suda u Omisu nastavak ovrsnog postupka. Dana 8. srpnja 2008. odrzano je rociste, a prvo drazbeno rociste zakazano je za 21. listopada 2008. Izgleda da postupak jos uvijek traje. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 15. Podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina ovrsnog postupka premasila zahtjev razumnoga roka iz clanka 6., stavku 1. Konvencije, ciji mjerodavni dio koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj." 16. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 17. Vlada je tvrdila da je Ustavni sud prihvatio ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njegovoga ustavnog prava na suenje u razumnom roku te mu dosudio odgovarajuu naknadu. Stoga je povreda zbog koje prigovara ispravljena pred domaim vlastima zbog cega je podnositelj izgubio svoj polozaj zrtve. 18. Podnositelj je odgovorio da ga se jos uvijek moze smatrati zrtvom povrede zbog koje prigovora. 19. Sud na pocetku biljezi da je ovaj predmet, u kojemu se radi o duljini ovrsnog postupka koji je podnositelj zahtjeva pokrenuo 1994. godine, u bliskoj vezi s duljinom dva graanska postupka koja su 1996. godine pokrenuli M.B. odnosno N.B. Sud nadalje biljezi da su u PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE vrijeme donosenja odluke Ustavnoga suda ovrsni postupak i graanski postupak koji je pokrenuo N.B. ve trajali sedam godina i tri mjeseca nakon sto je Hrvatska ratificirala Konvenciju, time da je datum ratifikacije 5. studeni 1997. godine. Graanski postupak koji je pokrenula M.B. zavrsen je 10. lipnja 2005. godine. Glede duljine ovrsnoga postupka koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva pravicna naknada koju mu je dosudio Ustavni sud zbog prekomjerne duljine ne odgovara onome sto bi mu Sud vjerojatno dosudio na temelju clanka 41. Konvencije za isto razdoblje, time da je nuzno uzeti u obzir cinjenicu da je ovrsni postupak odreeni broj godina bio prekinut, do rjesenja dva s njime povezana graanska postupka. Stoga se ta naknada ne moze smatrati odgovarajuom u okolnostima ovoga predmeta (vidi nacela utvrena sudskom praksom Suda u predmetima Cocchiarella v. Italy [GC], br. 64886/01, �� 65.- 107., ECHR 2006 ili Scordino v. Italy (br. 1) [GC], br. 36813/97, �� 178-213, ECHR 2006 - ...). U takvim okolnostima, u odnosu na razdoblje obuhvaeno utvrenjima Ustavnoga suda, podnositelj zahtjeva nije izgubio svoj polozaj zrtve u smislu clanka 41. Konvencije. 20. Sud nadalje biljezi da je postuak jos uvijek u tijeku i stoga je pozvan ispitati ukupnu duljinu postupka. 21. S obzirom na naprijed navedene cinjenice Sud smatra da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Takoer primjeuje da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 22. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je duljina postupka o kojemu se radi u velikoj mjeri premasila zahtjev razumnoga roka. 23. Vlada tvrdi da je predmet slozen i da je duljina postupka ovisila o rjesenju dva povezana graanska postupka. Nadalje tvrde da domai sudovi nisu uzrokovali nikakve nepotrebne odgode. 24. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, izmeu mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC], br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII). 25. Sud smatra da je razdoblje koje treba razmotriti u odnosu na ovrsni postupak pocelo 6. studenog 1997. godine, dan nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku. Meutim, pri ocjeni razumnosti vremena koje je proteklo nakon toga datuma treba voditi racuna o stanju postupka u to vrijeme. S tim u vezi Sud primjeuje da je ovrsni postupak poceo 3. lipnja 1994. godine, kad je podnositelj zahtjeva podnio svoj prijedlog za donosenje rjesenja o ovrsi. Dakle, postupak je prije ratifikacije trajao oko tri godine i pet mjeseci. Ovaj postupak jos traje. Dakle, ukupno traje vise od cetrnaest godina, od cega je vise od jedanaest godina nakon ratifikacije Konvencije. 26. Nadalje, Sud smatra da je u okolnostima ovoga predmeta mjerodavna i duljina dva s njime povezana graanska postupka, jer je ovrsni postupak koji je pokrenuo podnositelj zahtjeva prekinut kroz produljeno razdoblje, do rjesenja tih graanskih postupaka. S tim u vezi Sud biljezi da je graanski postupak koji je pokrenula M.B. protiv podnositelja zahtjeva trajao oko osam godina nakon ratifikacije, na dvije razine nadleznosti. Graanski postupak koji je pokrenuo N.B. protiv podnositelja zahtjeva trajao je oko deset godina nakon ratifikacije, na dvije razine nadleznosti. 4 PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE 27. Dakle, nakon sto je ispitao sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da je u ovome premetu duljina ovrsnog postupka bila prekomjerna i da nije ispunila zahtjev ,,razumnoga roka.". 28. U svjetlu gornjih razmatranja, Sud zakljucuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJE 29. Podnositelj zahtjeva takoer prigovara na temelju clanka 13. Konvencije, uzetim zajedno s clankom 6., stavkom 1. Konvencije, da Zupanijski sud u Splitu nije postupio po nalogu Ustavnog suda da zavrsi ovrsni postupak u propisanom roku. Clanak 13. glasi kako slijedi: ,,Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 30. Vlada je osporila tu tvrdnju. A. Dopustenost 31. Vlada je pozvala Sud da odbije ovaj prigovor s osnova sto podnositelj zahtjeva nije iscrpio domaa pravna sredstva. Tvrde da je podnositelj zahtjeva trebao podnijeti jos jednu ustavnu tuzbu, koja bi omoguila Ustavnom sudu da ocijeni znacaj propusta Zupanijskog suda da postupi po njegovoj odluci. 32. Podnositelj zahtjeva nije se ocitovao o tom pitanju. 33. U tom pogledu Sud upuuje na svoju presudu u predmetu Vaney v. France (br. 53946/00, st. 53., 30. studeni 2004.) gdje je, u kontekstu clanka 6., st. 1. Konvencije odbio slican prigovor o neiscrpljivanju koji je ulozila Vlada, jer bi njegovim prihvaanjem podnositelj zahtjeva bio uhvaen u zacarani krug, gdje bi nedostatak jednog pravnog lijeka stalno dovodio do nastanka obveze da se koristi drugi. Sud smatra da se ovakvo obrazlozenje jednakom snagom primjenjuje i u kontekstu clanka 13. u okolnostima kakve prevladavaju u ovome predmetu. Stoga prigovor Vlade treba odbiti. 34. Sud nadalje nalazi da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Takoer nalazi da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopusten. B. Osnovanost 1. Tvrdnje stranaka 35. Vlada je priznala da je Zupanijski sud u Splitu prekoracio rok zadan u odluci Ustavnoga suda. Meutim, smatraju da sam ovaj cimbenik ne bi mogao dovesti do zakljucka da ustavna tuzba nije bila djelotvorno pravno sredstvo u predmetu podnositelja zahtjeva. 36. Tvrdila je da su, na temelju Zakona o Ustavnom sudu sva drzavna tijela, ukljucujui i sudove, vezana odlukama Ustavnog suda i imaju duznost provesti ih. Sto se tice okolnosti ovoga predmeta, Vlada je ponovila da je Zupanijski sud u Splitu postovao rok koji mu je odredio Ustavni sud. Graanski postupak o kojem je rijec se tada nastavio pred Opinskim sudom i presuda u ovome postupku postala je pravomona 8. sijecnja 2008. godine. Meutim, podnositelj zahtjeva je tek 5. svibnja 2008. godine zatrazi nastavak postupka. Stovise, cinjenica da je predmet ovrhe bila nekretnina trazila je odreeno vrijeme. PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE 37. Podnositelj zahtjeva smatra da je sama cinjenica sto je opinski sud ,,ignorirao" odluku Ustavnoga suda bila dovoljan pokazatelj da u Hrvatskoj ne postoji djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka u takvim okolnostima. 2. Ocjena Suda 38. Sud ponavlja da clanak 13. jamci djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim tijelom za navodnu povredu zahtjeva na temelju clanka 6. stavka 1. za suenje u predmetu u razumnome roku (vidi predmet Kudla v. Poland [GC], br. 30210/96, stavak 156., ECHR 2000-XI). Meutim, ,,djelotvornost" ,,pravnoga sredstva" u smislu clanka 13. ne ovisi o izvjesnosti povoljnoga ishoda za podnositelja zahtjeva (vidi naprijed citirani predmet Kudla, stavak 157.). 39. Sud je ve prihvatio da ustavna tuzba Ustavnome sudu na temelju clanka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu predstavlja djelotvorno sredstvo za duljinu postupka koji je jos u tijeku u Hrvatskoj (vidi predmet Slavicek v. Croatia (dec.), no. 20862/02, ECHR 2002-VII). U ovome je predmetu Ustavni sud prihvatio ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva, utvrdio povredu njegovoga ustavnoga prava i dosudio mu naknadu. Sama cinjenica da pravicna naknada dosuena podnositelju zahtjeva na domaoj razini ne odgovara iznosu koje dosuuje Sud u usporedivim predmetima ne cini to pravno sredstvo nedjelotvornim (vidi na primjer naprijed citirani predmet Jakupovi, st. 28. i predmet Riskov� v. Slovakia, br. 58174/00, st. 100., 22. kolovoz 2006.). 40. Meutim, Sud smatra da obveza drzava na temelju clanka 13. obuhvaa i duznost osigurati da nadlezne vlasti izvrsavaju pravna sredstva kad su dosuena, te biljezi kako je ve utvrdio povrede na temelju propustanja drzave da postuje taj zahtjev (vidi predmet Iatridis v. Greece [GC], br. 31107/96, st. 66., ECHR 1999-II). Za Sud bi bilo nezamislivo da clanak 13. daje pravo na pravno sredstvo, i da ono bude djelotvorno, bez da stiti provedbu dosuenih pravnih sredstava. Smatrati suprotno vodilo bi do situacija nespojivih s nacelom vladavine prava koje su se drzave ugovornice obvezale postovati kad su ratificirale Konvenciju (vidi, po analogiji, presudu u predmetu Hornsby v. Greece, od 19. ozujka 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-II). 41. Sud smatra da se tvrdnje Vlade u odnosu na odugovlacenja u postupanju po odluci Ustavnoga suda ne mogu prihvatiti, s obzirom na cinjenicu da je odluka Ustavnoga suda donesena u ozujku 2006. godine i da je svrha odreivanja rokova za zavrsetak ovrsnoga postupka o kojem je rijec i povezanih graanskih postupaka bila ubrzati provoenje rjesenja o ovrsi iz 1994. godine. Meutim, Sud primjeuje da je ovrsni postupak jos uvijek u tijeku. Stoga se Vladino objasnjenje ne moze smatrati odlucnim u ovome predmetu. Osobito je, kako je ve naprijed utvreno, naknada koja je dosuena podnositelju zahtjeva bila nedostatna. Iako je istina da u pravilu taj cimbenik sam ne cini pravni lijek nedjelotvornim, Sud primjeuje da je u ovome predmetu bio osnazen propustanjem nadleznoga suda da pravovremeno izvrsi odluku Ustavnoga suda; time da se podrazumijeva da je prestanak povrede koja traje za Sud vazan element prava na djelotvorno pravno sredstvo (vidi, implicitno, naprijed citirani predmet Cocchiarella, �74.). 42. Sud stoga smatra da se u ovome predmetu, gdje podnositelj zahtjeva nije primio dostatnu naknadu za neurednu duljinu ovrsnoga postupka i gdje nadlezni sud nije postivao rok koji mu je bio zadan i stoga jos nije proveo odluku Ustavnog suda, ne moze tvrditi da je ustavna tuzba kojoj je pribjegao podnositelj zahtjeva bila djelotvorno pravno sredstvo za duljinu tog postupka. Kombinacija ova dva cimbenika u osobitim okolnostima ovog predmeta ucinila je inace djelotvorno pravno sredstvo nedjelotvornim. 6 PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE 43. Meutim, ovaj zakljucak ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnoga sredstva kao takvog niti obvezu podnosenja ustavne tuzbe na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnome sudu, kako bi se iscrpila domaa pravna sredstva glede prigovora radi duljine postupka. Stoga je u ovome predmetu doslo do povrede clanka 13. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 44. Clanak 41. Konvencije predvia "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 45. Podnositelj zahtjeva potrazuje 510,542.80 hrvatskih kuna (HRK) na ime materijalne stete i 16,000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 46. Vlada je osporila te zahtjeve. 47. Sud ne nalazi nikakvu uzrocnu vezu izmeu utvrene povrede i navodne materijalne stete. Stoga odbija taj zahtjev. S druge strane, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva sigurno pretrpio nematerijalnu stetu. Presuujui na pravicnoj osnovi, dosuuje mu 3.650 EUR s toga osnova, uz sav porez koji bi mu mogao biti zaracunat. B. Troskovi i izdaci 48. Podnositelj zahtjeva takoer potrazuje 23.384 HRK na ime troskova i izdataka nastalih pred domaim sudovima i 4.500 HRK na ime onih nastalih pred Sudom. 49. Vlada osporava taj zahtjev. 50. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troskova i izdataka samo ukoliko je dokazao da su oni stvarno i nuzno nastali i da su bili razumni s obzirom na kolicinu. Budui je u osnovi cilj predmeta podnositelja zahtjeva pred Ustavnom sudom bio ispraviti povredu Konvencije koja se navodi pred ovim Sudom, ovi domai pravni troskovi mogu se uzeti u obzir kad se ocjenjuje zahtjev za naknadu troskova (vidi predmet Scordino v. Italy (no. 1) [GC], br. 36813/97, � 284, ECHR 2006-...), dok zahtjev za naknadu troskova povezanih s ostalim domaim postupcima treba odbiti, jer tim postupcima nije bio cilj ispraviti povrede koje se navode pred Sudom. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedene kriterije, Sud podnositelju zahtjeva dosuuje iznos od 50 EUR na ime troskova i izdataka u postupku pred Ustavnim sudom. Glede postupka na temelju Konvencije, Sud smatra razumnim dosuditi podnositelju zahtjeva, kojega nije zastupao odvjetnik, iznos od 500 EUR. C. Zatezna kamata 51. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. PRESUDA MEDI PROTIV HRVATSKE IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava zahtjev dopustenim; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije glede duljine ovrsnog postupka; 3. presuuje da je doslo do povrede clanka 13. Konvencije; 4. presuuje (a) da tuzena drzava treba podnositelju zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti slijedee iznose koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja: (i) 3.650 EUR (tri tisue sesto i pedeset eura) na ime nematerijalne stete, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva; (ii) EUR (petsto eura) na ime troskova i izdataka, uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 26. ozujka 2009. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. Andr� Wampach zamjenik Tajnika Anatoly Kovler Predsjednik