55520/07

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 55520/07)   PRESUDA   STRASBOURG   20. svibnja 2010.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Rogošić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g. Christos Rozakis, predsjednik,   gđa Nina Vajić,   g. Anatoly Kovler,   gđa Elisabeth Steiner,   g. Khanlar Hajiyev,   g. Giorgio Malinverni,   g. George Nicolaou, suci,   i g. Søren Nielsen, tajnik odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 29. travnja 2010. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   55520/07) protiv Republike Hrvatske što ga je 19. studenog 2007. godine   hrvatski državljanin g. Mirko Rogošić ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu   na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih   sloboda ("Konvencija").   2. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njezina zastupnica, gđa Š.   Stažnik.   3. Dana 1. srpnja 2009. godine predsjednik Prvog odjela odlučio je   Vladu obavijestiti o zahtjevu. Odlučeno je i da će se istovremeno ispitati   dopuštenost i osnovanost zahtjeva (članak 29. stavak 3.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   4. Podnositelj zahtjeva je rođen 1932. godine živi u Beogradu, Srbija.   5. Dana 31. svibnja 2000. godine podnositelj zahtjeva podnio je   građansku tužbu Općinskom sudu u Zadru, tražeći isplatu za kuću koju je   bio prodao privatnoj osobi M.G.   6. Prvo ročište zakazano za 6. studenog 2000. godine odgođeno je zbog   toga što punomoćnik podnositelja zahtjeva nije dostavio propisnu punomoć.   Daljnja ročišta održana su 16. siječnja, 15. veljače, 19. ožujka, 10. i 22.   svibnja, 13. lipnja i 9. kolovoza 2002. godine.   7. Na ročištu održanom 29. kolovoza 2002. godine punomoćnik   podnositelja zahtjeva zatražio je da podnositelj zahtjeva svjedoči pred   sudom u Beogradu putem pravne pomoći između dvije države. Istoga dana   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   Općinski sud u Zadru zatražio je od nadležnog suda u Beogradu pravnu   pomoć u tom pogledu.   8. Dana 19. ožujka 2003. godine Općinski sud u Zadru primio je   zapisnik o svjedočenju podnositelja zahtjeva pred Prvim općinskim sudom u   Beogradu.   9. Općinski sud u Zadru održao je daljnja ročišta dana 8. lipnja, 9. rujna,   listopada, 4. studenog i 2. prosinca 2004. godine i 5. travnja 2006.   godine.   10. U međuvremenu dana 24. listopada 2005. godine podnositelj   zahtjeva podnio je ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona o   Ustavnom sudu prigovorivši duljini naprijed navedenog građanskog   postupka.   11. U razdoblju od ožujka do rujna 2006. godine Općinski sud u Zadru i   Županijski sud u Zadru odlučivali su o zahtjevima podnositelja zahtjeva za   prijenos nadležnosti na drugi sud i o izuzeću predsjednika vijeća.   12. Dana 12. prosinca 2006. godine Općinski sud donio je presudu   djelomično presudivši na korist podnositelja zahtjeva. Obje su se stranke   žalile Županijskom sudu u Zadru.   13. Dana 12. veljače 2007. godine podnositelj zahtjeva zatražio je   privremenu mjeru od Općinskog suda u Zadru kojom bi zabranio M.G.   raspolagati kućom o kojoj je riječ. Dana 24. travnja 2007. godine Županijski   sud u Zadru vratio je predmet Općinskom sudu da odluči o zahtjevu   podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere.   14. Dana 24. svibnja 2007. godine Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu   podnositelja zahtjeva zbog duljine postupka utvrdivši da su odugovlačenja u   postupku bila pripisiva podnositelju zahtjeva. Odluka Ustavnog suda   dostavljena je podnositelju zahtjeva dana 8. rujna 2007. godine.   15. Dana 1. lipnja 2007. godine Općinski sud je odbio zahtjev   podnositelja zahtjeva za izdavanjem privremene mjere te proslijedio   predmet Županijskom sudu u Zadru. Dana 19. rujna 2006. godine isti je   ukinuo prvostupanjsku presudu od 12. prosinca 2006. godine i vratio   predmet na ponovljeno postupanje. U ponovljenom postupku Općinski sud   je pozvao podnositelja zahtjeva da specificira svoj tužbeni zahtjev prema   uputama koje je dao Županijski sud.   16. Dana 30. listopada 2007. godine podnositelj zahtjeva podnio je   zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku Županijskom sudu u   Zadru prigovorivši duljini postupka po njegovom zahtjevu za izdavanje   privremene mjere.   17. Dana 8. studenog 2007. godine Županijski sud je utvrdio da je   zahtjev podnositelja zahtjeva nedopušten jer podnositelj zahtjeva, koji je   imao prebivalište u inozemstvu, nije imenovao punomoćnika za primanje   pismena u Hrvatskoj kako to zahtjeva mjerodavno zakonodavstvo. Dana 21.   travnja 2008. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je odluku   Županijskoga suda.   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   18. U ponovljenom građanskom postupku dana 11. veljače 2008. godine   Općinski sud donio je presudu na korist podnositelja zahtjeva. Obje stranke   su uložile svoje žalbe. Žalbeni postupak je u ovom trenutku u tijeku pred   Županijskim sudom u Zadru.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   19. Mjerodavni dio članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu   Republike Hrvatske (Narodne novine br. 49/2002 od 3. svibnja 2002. –   „Ustavni Zakon“) glasi kako slijedi:   Članak 63.   „(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen   pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog   kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud….   (2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu…Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok   za donošenje akta….   (3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja   pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava ….. Naknada se isplaćuje   iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za   njezinu isplatu.“   20. Mjerodavni dio Zakona o sudovima (Narodne novine 150/2005,   16/07, 113/08 i 153/09), kako je bio na snazi u bitno vrijeme glasi kako   slijedi:   III. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU   Članak 27.   “(1) Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u   razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo,   može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom   roku.   (2) Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred Visokim trgovačkim sudom   Republike Hrvatske, Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske ili Upravnim   sudom Republike Hrvatske, o zahtjevu će odlučiti Vrhovni sud Republike Hrvatske.   (3) Postupak odlučivanja o zahtjevu iz stavka 1. ovoga članka je hitan.   Članak 28.   (1) Ako sud iz članka 27. ovoga Zakona utvrdi da je zahtjev podnositelja osnovan,   odredit će rok u kojem sud pred kojim je postupak u tijeku mora odlučiti o pravu ili   obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo podnositelja zahtjeva, te odrediti   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog prava na   suđenje u razumnom roku.   (2) Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od 3 mjeseca od dana   podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.   (3) Protiv rješenja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može se u   roku od 15 dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Protiv rješenja   Vrhovnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena ali se može pokrenuti ustavna   tužba.”   21. Mjerodavni dio članka 146. Zakona o parničnom postupku (Narodne   novine, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 117/03, 84/08) glasi kako slijedi:   Zastupnik za primanje pismena   Članak 146.   „(1) Tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema   punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužni su već prigodom podnošenja tužbe   imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako oni tako ne   postupe, sud će tužbu odbaciti.   ….“   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6., STAVKA 1. KONVENCIJE   ZBOG DULJINE GRAĐANSKOG POSTUPKA   22. Podnositelj zahtjeva prigovara da je duljina građanskog postupka   bila nespojiva sa zahtjevom „razumnog roka“ propisanim u članku 6.,   stavku 1. Konvencije, koji glasi kako slijedi:   „Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi…. svatko ima pravo da   zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku   ispita njegov slučaj….“   23. Sud primjećuje da je postupak započeo 31. svibnja 2000. godine kad   je podnositelj zahtjeva podnio svoju građansku tužbu. Dana 24. svibnja   2007. godine kad je Ustavni sud donio svoju odluku i odbio ustavnu tužbu   podnositelja zahtjeva postupak je trajao oko sedam godina na dvije razine   nadležnosti.   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   24. Postupak još nije okončan. Trajao je još dvije godine i osam mjeseci   nakon oduke Ustavnog suda. Tako do sada postupak u predmetu ukupno   traje oko devet godina i devet mjeseci na dvije razine nadležnosti.   A. Dopuštenost   25. Vlada je pozvala Sud da odbije zahtjev s osnova što podnositelj   zahtjeva nije iscrpio sva domaća pravna sredstva kako to traži članak 35.,   stavak 1. Konvencije. Tvrde da je za razdoblje nakon odluke Ustavnog suda   podnositelj zahtjeva mogao podnijeti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u   razumnom roku višem sudu i ustavnu tužbu protiv odluke višeg suda, ali da   on to nije učinio.   26. Podnositelj zahtjeva pobija te tvrdnje.   27. Sud nalazi da je pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava   neodvojivo povezano s osnovanošću ovoga prigovora. Prema tome Sud   presuđuje da pitanje iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava treba pridružiti   osnovanosti.   28. Sud dalje primjećuje da ovaj prigovor nije očigledno neosnovan u   smislu članka 35., stavka 3. Konvencije. Isto tako primjećuje da nije   nedopušten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga treba utvrditi da je dopušten.   B. Osnovanost   29. Sud na početku primjećuje da je podnositelj zahtjeva iskoristio   djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka – ustavnu tužbu   (vidi predmet Slaviček v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII) – i   da je Ustavni sud odbio njegovu ustavnu tužbu. U takvim okolnostima od   Suda se traži da potvrdi proizvodi li način na koji je Ustavni sud tumačio i   primijenio mjerodavne odrede domaćeg prava posljedice koje su dosljedne s   načelima Konvencije, kako se ona tumači u svjetlu sudske prakse Suda. Ako   je odluka Ustavnog suda u skladu s načelima Konvencije, Sud će se, kad   preispituje pitanje iscrpljenja domaćih pravnih sredstava, suzdržati od toga   da se bavi duljinom postupka nakon te odluke. Inače se traži stvarno   preispitivanje ukupne duljine nakon ratifikacije (vidi također predmet   Kozlica v. Croatia, br. 29182/03, st. 23., 2. studeni 2006.).   30. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u   svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na slijedeće kriterije: složenost   predmeta, ponašanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i   važnost onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi,   između mnogo drugih pravnih izvora, predmet Frydlender v. France [GC],   br. 30979/96, stavak 43., ECHR 2000-VII).   31. Vlada tvrdi da je, iako predmet nije složen, u njemu ipak trebalo   saslušati podnositelja zahtjeva u drugoj državi. Tvrde da je duljina postupka   u glavnom bila pripisiva podnositelju zahtjeva. Osobito jer nije dostavio   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   propisnu punomoć i njegova prvotna građanska tužba nije bila podnesena u   propisnom obliku, što je bio razlog za ukidanje prvostupanjske presude. Isto   je tako zatražio da svjedoči pred stranim sudom, što je pridonijelo duljini   postupka. Također je zatražio prenošenje nadležnosti na drugi sud i izuzeće   predsjednika vijeća. Končano je tražio da se donese privremena mjera u fazi   kad je postupak već bio u tijeku pred žalbenim sudom.   32. Podnositelj zahtjeva pobija te tvrdnje.   33. Sud primjećuje da u ovome predmetu razdoblje koje je preispitivao   Ustavni sud iznosi nekih sedam godina (vidi stavak 23. ove presude). Sud   prihvaća da je činjenica da je podnositelj zahtjeva radije svjedočio pred   sudom u Beogradu umjesto da se pojavi pred Općinskim sudom u Zadru   pridonijela duljini postupka. S druge strane Sud primjećuje da je u   mjerodavnom razdoblju bilo nekoliko bitnih razdoblja neaktivnosti suda   (vidi stavke 6.-11. ove presude) koja ukupno premašuju tri godine. Iako je   istina da je podnositelj zahtjeva tražio prenošenje nadležnosti, izuzeće   predsjednika vijeća i privremenu mjeru, Sud smatra da je normalna funkcija   sudova kad odlučuju o građanskim stvarima, da donose različite postupovne   odluke, kao ove u ovome predmetu (vidi predmet Cerin v. Croatia, br.   54727/00, st. 26., 15. studeni 2001. i Rajak v. Croatia, br. 49706/99, st. 42.,   28. lipnja 2001.). S tim u vezi Sud ponavlja da je na državama   ugovornicama da organiziraju svoje pravne sustave na takav način da   njihovi sudovi mogu jamčiti pravo svakoga da u razumnome roku dobije   konačnu odluku o sporovima koji se odnose na građanska prava i obveze   (vidi predmet Horvat v. Croatia, br. 51585/99, st. 59., ECHR 2001-VIII i   Nogolica v. Croatia, (br. 3), br. 9204/04, st. 27., 7. prosinca 2006.).   34. U svjetlu naprijed navedenog, Sud ne nalazi da je duljina postupka   pripisiva samo podnositelju zahtjeva i presuđuje da su naprijed navedena   odugovlačenja većinom pripisiva nacionalnim sudovima. Štoviše, Vlada   nije dala nikakvo objašnjenje glede duljine postupka nakon odluke   Ustavnog suda, koja je dosegnula oko dvije godine.   35. Ispitavši sav materijal koji mu je dostavljen, i uzevši u obzir svoju   sudsku praksu o ovom pitanju, naprijed navedena razmatranja dovoljna su   kako bi omogućila Sudu zaključiti da je već u razdoblju koje je podložno   kontroli Ustavnog suda, duljina postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila   zahtjev „razumnoga roka“. Nužno je takav značaj zadržala tijekom   razdoblja od neke dvije godine nakon toga. U takvim okolnostima tražiti od   podnositelja zahtjeva da podnese daljnji zahtjev za zaštitu prava na suđenje   u razumnom roku previše bi proširilo njegove dužnosti iz članka 35., stavka   1. Konvencije (vidi, na primjer, predmet Antonić-Tomasović v. Croatia, br.   5208/03, st. 25.-34., 10. studeni 2005. i Kozlica v. Croatia, br. 29182/03, st.   23.-28., 2. studeni 2006.).   36. Zaključno, Sud nalazi da odluka Ustavnog suda nije u skladu s   načelima Konvencije. Stoga Sud odbija prigovor Vlade glede iscrpljenja   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   domaćih pravnih sredstava i nalazi da je u ovome predmetu došlo do   povrede članka 6., stavka 1. Konvencije zbog prekomjerne duljine postupka.   II. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE   37. Podnositelj zahtjeva također prigovara da je postupak bio nepošten i   da sudovi nisu bili nepristrani i da su ga diskriminirali jer je živio u Srbiji.   38. Sud bilježi da je postupak o kojemu je riječ još uvijek u tijeku i da su   stoga svi prigovori o njegovoj poštenosti kao i prigovor da je izvršena   diskriminacija protiv podnositelja zahtjeva, preuranjeni.   39. Slijedi da ovaj prigovor treba odbiti na temelju članak 35., stavaka 1.   i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih sredstava.   III.   PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   40. Članak 41. Konvencije predviđa:   “Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a   unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu   odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.”   A. Šteta   41. Podnositelj zahtjeva potražuje 20.000 eura (EUR) na ime   nematerijalne štete.   42. Vlada osporava taj zahtjev.   43. Sud, odlučujući na pravičnoj osnovi, podnositelju zahtjeva dosuđuje   iznos od 3.400 EUR na ime nematerijalne štete, uz sav porez koji bi mogao   biti zaračunat podnositelju zahtjeva.   B. Troškovi i izdaci   44. Podnositelj zahtjeva nije postavio nikakav zahtjev za naknadu   troškova i izdataka. Stoga Sud smatra da nije pozvan dosuditi mu nikakav   iznos s toga naslova.   C. Zatezna kamata   45. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj   kreditnoj stopi Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   PRESUDA ROGOŠIĆ PROTIV HRVATSKE   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. pridružuje osnovanosti prigovor Vlade glede iscrpljenja pravnih   sredstava i odbija ga;   2. utvrđuje da je prigovor koji se odnosi na duljinu građanskog postupka   dopušten, a ostatak zahtjeva nedopušten;   3. presuđuje da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije;   4. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba isplatiti, u roku od tri   mjeseca od dana kad presuda postane konačnom u skladu s člankom 44.   stavkom 2. Konvencije, iznos od 3.400 EUR na ime nematerijalne štete   uz sav porez koji bi se mogao zaračunati podnositelju zahtjeva, a koji je   potrebno preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na   prethodno spomenute iznose plaća obična kamata prema stopi koja je   jednaka najnižoj kreditnoj stopi Europske središnje banke tijekom   razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana   20. svibnja 2010. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos Rozakis   Predsjednik