55759/07

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET MARESTI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 55759/07) PRESUDA STRASBOURG 25. lipnja 2009. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE U predmetu Maresti protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: g. Christos Rozakis, predsjednik, ga. Nina Vaji, g. Khanlar Hajiyev, g. Dean Spielmann, g. Sverre Erik Jebens, g. Giorgio Malinverni, g. George Nicolaou, suci, i g. S�ren Nielsen, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 4. lipnja 2009. godine, donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 55759/07) protiv Republike Hrvatske sto ga je 26. studenog 2007. godine hrvatski drzavljanin, g. Armando Maresti ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 2. Podnositelja zahtjeva je zastupao g. M. Zubovi, odvjetnik iz Pazina. Hrvatsku vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 9. lipnja 2008. predsjednik Prvoga odjela odlucio je Vladu obavijestiti o prigovorima podnositelja zahtjeva koji se ticu prava podnositelja zahtjeva na pristup sudu i njegovoga prava da ne bude dva puta kaznjen za isto djelo. Takoer je odluceno da e se istovremeno ispitati dopustenost i osnovanost zahtjeva (clanak 29. stavak 3.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva roen je 1965. godine i zivi u Pazinu. 1. Prekrsajni postupak protiv podnositelja zahtjeva 5. Dana 16. lipnja 2005. godine Policijska postaja Pazin podnijela je Prekrsajnom sudu u Pazinu zahtjev za pokretanje prekrsajnog postupka protiv podnositelja zahtjeva. U odluci donesenoj istoga dana Prekrsajni sud u Pazinu utvrdio je da je podnositelj zahtjeva dana 15. lipnja 2005. godine oko 19 sati na autobusnom kolodvoru u Pazinu, dok je bio pod utjecajem alkohola, verbalno napao izvjesnog D.R., udario ga sakom nekoliko puta u glavu i nastavio ga udarati nogama i sakama po tijelu. Podnositelj zahtjeva je proglasen krivim za osobito drsko i nepristojno ponasanje na javnom mjestu, na nacin da je napao drugu osobu i remetio red i mir. Time je pocinio prekrsaj iz clanka 6. Zakona o prekrsajima protiv javnog reda i mira, te mu je izrecena kazna zatvora u trajanju od 40 dana. Ova je odluka postala pravomonom dana 29. lipnja 2005. godine. Mjerodavni dio te odluke glasi kako slijedi: ,,Okrivljenik: Armando Maresti... 2 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE kriv je sto je dana 15. lipnja 2005. godine, u 19 sati na autobusnom kolodvoru u Pazinu, dok je bio pod utjecajem alkohola...prvo verbalno napao D.R....a onda ga gurnuo objema rukama, i, kad mu je ovaj uzvratio, opetovano ga poceo udarati sakama u glavu, a nakon toga ga nastavio udarati sakama i nogama po cijelom tijelu. ..." 2. Postupak po optuznom prijedlogu Postupak u odnosu na A.M. 6. Dana 14. srpnja 2005. godine Opinsko drzavno odvjetnistvo u Pazinu podnijelo je optuzni prijedlog sa kaznenim nalogom Opinskom sudu u Pazinu, optuzivsi podnositelja zahtjeva za nanosenje teske tjelesne ozljede A.M. 7. Podnositelja zahtjeva je u postupku zastupao punomonik. Dana 9. rujna 2005. godine njegov je punomonik dostavio pismeni zahtjev u kojemu moli sud da se sva pismena salju putem njega, te je prilozio punomo koju je potpisala majka podnositelja zahtjeva. U to je vrijeme podnositelj zahtjeva sluzio zatvorsku kaznu u Zatvoru u Puli. Postupak u odnosu na D.R. 8. Dana 15. studenog 2005. godine Opinsko drzavno odvjetnistvo u Pazinu podnijelo je Opinskom sudu u Pazinu optuzni prijedlog optuzivsi podnositelja zahtjeva za nanosenje teske tjelesne ozljede D.R. U optuznom se prijedlogu pozvalo na policijsko izvjese o dogaajima od 15. lipnja 2005. godine. 9. Dana 12. travnja 2006. godine Opinski sud je spojio tri odvojena kaznena postupka protiv podnositelja zahtjeva, ukljucujui i postupak u odnosu na navodne napade na A.M. i D.R. Istoga je dana odredio pritvor podnositelju zahtjeva iz razloga sto se protiv podnositelja zahtjeva vodilo vise kaznenih postupaka, sto je ve vise puta bio osuivan i sto je postojala opravdana bojazan da bi podnositelj boravkom na slobodi mogao ponovno pociniti ista djela. 10. Dana 19. svibnja 2006. godine Opinski sud je podnositelja zahtjeva proglasio krivim po dvije tocke za napad s nanosenjem teske tjelesne ozljede i po jednoj tocci za prijetnje smru. U odnosu na incident na autobusnom kolodvoru u Pazinu dana 15. lipnja 2005. godine utvreno je da je podnositelj zahtjeva pristupio D.R. i verbalno ga napao, a zatim ga nastavio udarati sakama i nogama po tijelu. Osuen je na godinu dana zatvora za sva djela za koja je proglasen krivim. Vrijeme ve izdrzane kazne u vezi s osudom u prekrsajnom postupku pred Prekrsajnim sudom trebalo se uracunati u tu kaznu. Nalozeno mu je obvezatno lijecenje od alkoholizma tijekom izdrzavanja kazne zatvora. Mjerodavni dio presude glasi: ,,Okrivljenik: Armando Maresti... kriv je sto je 2) dana 15. lipnja 2005. godine, oko 19 sati na autobusnom kolodvoru u Pazinu, dok je bio pod utjecajem alkohola...dosao do D.R.... i prvo ga verbalno napao...a onda ga gurnuo objema PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE rukama, te ga nakon toga poceo udarati sakama u glavu, slomivsi mu zubnu protezu, a kad je D.R. pokusao otii, okrivljenik ga je ulovio, gurnuo ga na pod i udarao ga po cijelom tijelu, nanijevsi mu time brojne ozljede..." 11. U zalbi od 11. lipnja 2006. godine podnositelj zahtjeva je, inter alia, naveo da ga je u odnosu na djela protiv A.M. i D.R. ve osudio Prekrsajni sud u Pazinu i da je povrijeeno pravilo ne bis in idem. Dana 30. lipnja 2006. godine Zupanijski sud u Puli usvojio je zalbu podnositelja zahtjeva u odnosu na djelo protiv A.M., iz drugih razloga, a ne zbog povrede pravila ne bis in idem, i potvrdio osuujuu presudu u odnosu na druga dva djela, smanjivsi mu ukupnu kaznu na sedam mjeseci zatvora. 12. Drugostupanjska presuda dostavljena je majci podnositelja zahtjeva 9. kolovoza 2006. godine, a njegovom punomoniku 16. kolovoza 2006. godine. Dana 13. rujna 2006. godine punomonik podnositelja zahtjeva podnio je Opinskom sudu u Pazinu zahtjev za izvanrednim preispitivanjem pravomone presude. Tvrdio je, inter alia, da je podnositelj zahtjeva postupao u samoobrani i ponovio tvrdnju koju je naveo u zalbi, da je povrijeeno pravilo ne bis in idem, budui je podnositelja zahtjeva ve osudio Prekrsajni sud u Pazinu. 13. Svojim rjesenjem od 14. rujna 2006. godine Opinski sud je odbacio taj zahtjev kao nepravovremen, jer je bio podnesen nakon proteka roka od mjesec dana. U zalbi protiv toga rjesenja podnositelj zahtjeva je tvrdio da pobijana presuda nije bila propisno dostavljena, jer njegova majka boluje od sizofrenije i nije sposobna jasno prosuivati, te ju se iz tog razloga ne moze smatrati odraslim clanom istoga domainstva, u smislu clanka 146., stavka 1. Zakona o kaznenom postupku. Tu je tvrdnju potkrijepio lijecnickom potvrdom. Nadalje je tvrdio da je njegov zahtjev za izvanrednim preispitivanjem pravomone presude bio podnesen unutar roka od mjesec dana od dostave te presude njegovom punomoniku, te je stoga podnesen u propisanom roku. 14. Dana 23. veljace 2007. godine Zupanijski sud u Puli odbio je zalbu nakon sto je utvrdio da je majka podnositelja zahtjeva potpisala punomo za pravno zastupanje podnositelja zahtjeva u kaznenom postupku, te da se stoga ne moze rei da nije sposobna za jasno rasuivanje. 15. U ustavnoj tuzbi podnesenoj nakon toga dana 23. ozujka 2007. godine, podnositelj zahtjeva je tvrdio, inter alia, da mu presuda Zupanijskoga suda u Puli od 30. lipnja 2006. godine nije bila propisno dostavljena te da je na taj nacin povrijeeno njegovo pravo na pravno sredstvo. Dana 24. svibnja 2007. godine Ustavni sud je odbacio ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva kao nedopustenu, iz razloga sto se nije odnosila na meritum predmeta. II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO 16. Mjerodavne odredbe Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine", br. 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 63/2002, 62/2003 i 115/2006) glase kako slijedi: Clanak 146. ,,Dopisi za koje u ovom Zakonu nije propisano da se moraju osobno dostaviti dostavljaju se takoer osobno, no oni se, ako se primatelj ne zatekne u stanu ili na poslu, mogu predati kojem od njegovih odraslih clanova domainstva, koji su duzni primiti dopis. Ako se oni ne zateknu u stanu, dopis e se predati nadstojniku ili susjedu, ako oni na to pristanu..." 4 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE Clanak 368. ,,Povreda Kaznenog zakona postoji ako: ... 3. ima li okolnosti koje iskljucuju kazneni progon a osobito...ako je stvar ve pravomono presuena, ..." Clanak 425. ,,(1) Okrivljenik koji je pravomono osuen na kaznu zatvora...moze podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude zbog povrede zakona u slucajevima predvienim ovim Zakonom. (2) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude podnosi se u roku od mjesec dana od dana kad je okrivljenik primio pravomonu presudu. ..." Clanak 426. ,,O zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomone presude odlucuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.,, Clanak 427. ,,Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude moze se podnijeti zbog: 1. povrede Kaznenog zakona na stetu osuenika predviene u clanku 368. tocki 1 do 4. ovoga Zakona... ... 3. povrede prava na obranu na suenju ili postupovnih pravila u zalbenom stadiju, ako je to moglo utjecati na presudu. ,, 17. Mjerodavni dijelovi Kaznenog zakona (,,Narodne novine", br. 110/1997) glase kako slijedi: Clanak 99. ,,Tko drugoga tesko tjelesno ozlijedi ili mu tesko narusi zdravlje, kaznit e se kaznom zatvora od sest mjeseci do tri godine." 18. Mjerodavni dio Zakona o prekrsajima protiv javnog reda i mira (,,Narodne novine", br. 5/1990, 47/1990 i 29/1994) glasi: PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE Clanak 6. ,,Tko se na javnom mjestu ponasa na narocito drzak i nepristojan nacin vrijeajui graane ili narusavajui njihov mir, kaznit e se za prekrsaj novcanom kaznom......ili kaznom zatvora do 60 dana." PRAVO II. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVAK 1. KONVENCIJE 19. Podnositelj zahtjeva prigovara da nije imao pristup sudu. Poziva se na clanak 6., stavak 1. Konvencije, ciji mjerodavni dio glasi kako slijedi: ,,,,....u slucaju podizanja optuznice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo ...na posteno suenje od strane suda.... 20. Vlada osporava tu tvrdnju. A. Dopustenost 21. Vlada tvrdi da postupak povodom zahtjeva podnositelja zahtjeva za izvanrednim preispitivanjem pravomone presude ne spada u domasaj clanka 6. stavka 1. Konvencije, jer se prema domaem pravu takav zahtjev smatra izvanrednim pravnim lijekom. 22. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je clanak 6. primjenjiv na ovaj postupak. 23. Sud prvo primjeuje da se konkretan naziv dan nekom postupku u domaem pravnom sustavu ili cinjenica da se taj postupak u domaem pravosuu smatra izvanrednim pravnim lijekom ne moze smatrati odlucujuim: ono sto je odlucujue je priroda i domasaj postupka o kojemu se radi (vidi predmet San Leonard Band Club v. Malta, br. 77562/01, st. 41., ECHR 2004-IX). Nadalje, prema dobro utvrenoj praksi Suda postupci po reviziji ili kasacijskoj zalbi spadaju u djelokrug clanka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, na primjer predmete H.E. v. Austria, br. 33505/96, st. 14. i 18., 11. srpanj 2002. i Cobianchi v. Italy (no. 1), br. 43434/98, st. 8. i 11., 9. studeni 2000.). 24. Glede pozivanja Vlade na odluku Suda u predmetu Berdzenishvili v. Russia (dec.), br. 31697/03, ECHR 2004-II (izvodi), Sud biljezi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude iz hrvatskog Zakona o kaznenom postupku moze smatrati slicnim kasacijskoj zalbi iz ruskog Zakona o kaznenom postupku. Kasacijsku se zalbu moze podnijeti ruskom Vrhovnom sudu iz razloga, inter alia, povrede pravila kaznenog postupka ili pogresne primjene kaznenog prava. Postupak po kasacijskoj zalbi smatran je redovnim stadijem kaznenog postupka protiv podnositelja zahtjeva u tom predmetu. Suprotno tome, Sud je smatrao da je prigovor za nadzorno preispitivanje na temelju ruskog postupka slican zahtjevu za ponavljanje postupka i slicnim pravnim sredstvima koja se u pravilu ne bi smjela razmatrati kao pravno sredstvo na temelju clanka 35., stavka 1. Konvencije. Do toga je zakljucka dosao uglavnom iz slijedeih razloga: ,,na temelju CCrP-a, prigovor nadzornog postupka revizije moze se podnijeti u svako doba nakon sto presuda postane izvrsna, cak i godinama nakon toga. Nadalje, na temelju clanka 403. CCrP-a, ako predsjednistvo Regionalnog suda odbaci prigovor za nadzorno preispitivanje, on se moze ponovno podnijeti Vrhovnome sudu. Na temelju clanka 6 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE 406-4 CCrP-a, kad sudac odbije proslijediti prigovor za nadzorno preispitivanje sudu za nadzorno preispitivanje, predsjednik suda moze preinaciti odluku suca. Ostvarivanje ovog prava takoer nije ograniceno rokom. Sud smatra da bi, ako bi se smatralo da je postupak za nadzorno preispitivanje na temelju CCrP-a pravno sredstvo koje treba iscrpiti, time stvorena neizvjesnost ponistila pravilo o sest mjeseci." 25. Meutim, nadzorni postupak revizije ne moze se ni na koji nacin usporediti sa zahtjevom za izvanredno preispitivanje pravomone presude na temelju hrvatskog Zakona o kaznenom postupku, iz slijedeih razloga. Glede prirode postupka povodom zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomone presude u kaznenom predmetu, Sud primjeuje da hrvatski Vrhovni sud moze, ukoliko utvrdi da je zahtjev osnovan, ukinuti presude nizih sudova i vratiti predmet na ponovljeni postupak, ili, u odreenim slucajevima cak i odluciti sam o predmetu. Razlozi koji opravdavaju izvanredno preispitivanje pravomone presude izricito su nabrojeni u clanku 427. Zakona o kaznenom postupku, i nisu podlozni diskrecionoj ocjeni suda. Ovo pravno sredstvo na raspolaganju je samo okrivljeniku (ne i tuzitelju), zbog strogo ogranicenih pravnih pogresaka na stetu okrivljenika, te se na njega primjenjuje strogi rok od mjesec dana nakon dostave presude okrivljeniku. 26. Zahtjev za izvanredno preispitivanje ima svoj ekvivalent u graanskom postupku u vidu revizije koja se podnosi Vrhovnome sudu, takoer protiv pravomone presude. S tim u vezi Sud primjeuje da je ve utvrdio kako je clanak 6. primjenjiv na postupak koji se odnosi na takve zalbe (vidi predmet Debeli v. Croatia, br. 2448/03, st. 21. i 22., 26. svibnja 2005.). Glede kaznenopravnog sredstva o kojemu se radi, Sud je u prijasnjem predmetu (Kovac v. Croatia (br. 503/05, 12. srpnja 2007.) razmatrao postupak pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva okrivljenika za izvanredno preispitivanje pravomone presude u kaznenom predmetu. 27. Podnositelj zahtjeva je u svom zahtjevu za izvanredno preispitivanje prigovorio, inter alia, da je doslo do povrede Kaznenog zakona, zbog navodne povrede nacela ne bis in idem. Sud primjeuje da je zahtjev podnositelja zahtjeva podnesen iz jednog od propisanih razloga za utvrenje povrede Kaznenog zakona, naime da su postojale okolnosti koje iskljucuju kazneni progon, posebice da je o toj stvari ve pravomono presueno (clanci 368., 425. i 427. Zakona o kaznenom postupku � vidi stavak 16. ove presude). 28. U takvim okolnostima, Sud zakljucuje da je postupak povodom zahtjeva za izvanrednim preispitivanjem pravomone presude bio odlucan za odluku o optuzbi za kazneno djelo protiv podnositelja zahtjeva, te da stoga spada u domasaj clanka 6., stavka 1. Konvencije. Prema tome, prigovor Vlade treba odbaciti.. 29. Sud smatra da ovaj prigovor nije nedopusten u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. On nadalje smatra da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglasen dopustenim. B. Osnovanost Tvrdnje stranaka 30. Podnositelj zahtjeva navodi da su odluke nacionalnog suda kojima je odbacen njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude kao nepravovremen bile pogresne, jer je taj pravni lijek bio u stvari podnesen u propisanome roku. Sudac koji je odlucio odbaciti taj pravni lijek trebao je uzeti u PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE obzir datum kad je pobijana drugostupanjska odluka dostavljena punomoniku podnositelja zahtjeva, a ne datum kad je ona bila dostavljena njegovoj psihicki bolesnoj majci 31. Vlada tvrdi da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude moze podnijeti u roku od mjesec dana od dana dostave pobijane presude okrivljeniku u kaznenom postupku. U postupcima po izvanrednim pravnim lijekovima, rokovi se racunaju od dana kad je odluka dostavljena okrivljeniku. To je stoga sto punomo dana branitelju prestaje vrijediti kad presuda u kaznenom postupku postane pravomona. 32. U ovome predmetu presuda Zupanijskog suda u Pulu dostavljena je majci podnositelja zahtjeva 9. kolovoza 2006. godine te se rok od mjesec dana za podnosenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomone presude treba racunati od toga datuma. Iako majka podnositelja zahtjeva boluje od psihicke bolesti, ona nije nikada bila lisena poslovne sposobnosti. To pokazuje da se njena psihicka bolest ne moze smatrati preprekom da joj se dostavljaju sudske odluke. Stovise, upravo je majka podnositelja zahtjeva potpisala punomo punomoniku okrivljenika za postupanje u kaznenom postupku o kojemu se radi. Primila je i neka druga pismena u postupku, kao sto je odluka o odgodi rasprave, a koja je dostavljena 20. sijecnja 2006. godine. Podnositelj zahtjeva nije, meutim, prigovorio cinjenici da je njegova majka primala druge naloge suda, niti je prigovorio punomoi koju je ona potpisala. Ocjena Suda 33. Sud ponavlja da clanak 6. Konvencije ne obvezuje drzave ugovornice da osnuju zalbene ili kasacijske sudove. Meutim, kada takvi sudovi postoje, oni moraju postivati jamstva sadrzana u clanku 6., na primjer, da se strankama u postupku jamci djelotvorno pravo na pristup sudovima (vidi predmete Brualla G�mez de la Torre v. Spain, 19. prosinac 1997., st. 37., Reports of Judgments and Decisions 1997-VIII; Kozlica v. Croatia, br. 29182/03, st. 32., 2. studeni 2006. i Angel Angelov v. Bulgaria, br. 51343/99, st. 31., 15. veljace 2007.). 34. U ovome je predmetu podnositelju zahtjeva dana takva mogunost samo kako bi mu bilo receno da je njegov zahtjev podnesen nepravovremeno. Takav ,,pristup" sam po sebi ne predstavlja iscrpljivanje zahtjeva clanka 6., st. 1. Konvencije (vidi predmet Ashingdane v. the United Kingdom, 28. svibnja 1985., st. 56. i 57., Series A br. 93). 35. Odbacivsi zahtjev podnositelja zahtjeva za preispitivanje iz formalnih razloga, nacionalni su sudovi primijenili mjerodavnu odredbu koja propisuje rok za pokretanje postupka za preispitivanje. Podnositelj zahtjeva nije doveo u pitanje sam taj rok, nego je naveo da je odluka kojom je odbacen njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude bila proizvoljna. 36. Sud na pocetku ponavlja da nije njegov zadatak preuzeti mjesto domaih sudova. Prvenstveno je na domaim vlastima, poglavito sudovima, da rjesavaju probleme tumacenja domaeg zakonodavstva. Uloga Suda ogranicena je na provjeru jesu li ucinci takvoga tumacenja sukladni s Konvencijom (vidi predmet Miragall Escolano and Others v. Spain, br. 38366/97, st. 33.-39., ECHR 2000-I). 37. Pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi trazi ureenje od strane drzave i moze biti podvrgnuto ogranicenjima. Ipak, ogranicenja koja se primjenjuju ne smiju ograniciti pristup ostavljen pojedincu na takav nacin ili u takvoj mjeri da bude narusena sama bit toga prava. Ogranicenje e predstavljati povredu 8 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE Konvencije ako ne slijedi legitiman cilj i ako ne postoji razuman odnos razmjernosti izmeu koristenih sredstava i cilja koji se zeli postii (vidi, izmeu ostalih izvora prava, predmete Kreuz v. Poland, br. 28249/95, st. 52.-57., ECHR 2001-VI i Liakopoulou v. Greece, br. 20627/04, st. 19.-25., 24. svibanj 2006.). 38. Iako su rokovi u nacelu legitimna ogranicenja prava na sud, nacin na koji se oni primjenjuju u konkretnom predmetu moze dovesti do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije (vidi naprijed citirani predmet Miragall Escolano and Others v. Spain). 39. Glede ovoga predmeta, Sud biljezi da je pobijana presuda dostavljena majci podnositelja zahtjeva, a ne osobno podnositelju zahtjeva. Nacionalni su sudovi racunali rok za podnosenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomone presude od datuma kada je pobijana odluka dostavljena majci podnositelja zahtjeva. Meutim, iz lijecnicke potvrde koju je dostavio podnositelj zahtjeva vidljivo je da je njegovoj majci dijagnosticirana shizofrenija. Podnositelj zahtjeva dostavio je tu potvrdu nacionalnim sudovima i tvrdio da se, s obzirom na prirodu njene bolesti, njegova majka ne moze smatrati sposobnom da ga obavijesti od dostavi presude Zupanijskoga suda u Puli. 40. Nacionalni su sudovi odbili taj prigovor kao neosnovan, nakon sto su primijetili da je podnositeljeva majka potpisala punomo branitelju podnositelja zahtjeva za postupanje u postupku o kojemu je rijec. 41. Sud ne moze prihvatiti misljenja nacionalnih sudova. S tim u vezi primjeuje da su svoju odluku donijeli bez da su saslusali majku podnositelja zahtjeva ili procijenili njeno psihicko stanje. S obzirom na prirodu bolesti, Sud smatra da je bilo potrebno utvrditi njenu sposobnost razumjeti znacaj sudske presude koju je primila u ime podnositelja zahtjeva, te potrebu da ju proslijedi podnositelju zahtjeva. Po misljenju Suda, lakonski zakljucak domaih sudova da je dostava presude majci podnositelja zahtjeva bila dovoljna jer je ona potpisala punomo branitelju podnositelja zahtjeva, nije spojiv sa zahtjevima clanka 6., stavka 1. Konvencije. 42. Nadalje, Sud primjeuje da je punomonik podnositelja zahtjeva primio pobijanu odluku 16. kolovoza 2006. godine, i da je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude podnesen 13. rujna 2006. godine, dakle unutar roka od trideset dana. 43. U takvim okolnostima, Sud smatra da podnositelju zahtjeva nije bio dan pristup sudu u odnosu na njegov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude. Ova razmatranja dovoljna su da omogue Sudu da zakljuci kako je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije. II. NAVODNA POVREDA CLANKA 4. PROTOKOLA BR. 7. UZ KONVENCIJU 44. Podnositelj zahtjeva prigovara da mu je dva puta sueno i da je dva puta osuen za isto djelo, u odnosu na incident koji se dogodio 15. lipnja 2005. godine oko 19 sati na autobusnom kolodvoru u Pazinu. Poziva se na clanak 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju, koji glasi kako slijedi: ,,1. Nikome se ne moze ponovno suditi niti ga se moze kazniti u kaznenom postupku iste drzave za kazneno djelo za koje je ve pravomono osloboen ili osuen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te drzave. 2. Odredbe prethodnoga stavka ne sprjecavaju ponovno razmatranje slucaja u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom doticne drzave ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim cinjenicama, ili ako je u prethodnom postupku doslo do bitnih povreda koje su mogle utjecati na rjesenje slucaja. PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE 3. Ovaj se clanak ne moze derogirati na temelju clanka 15. Konvencije." 45. Vlada osporava tu tvrdnju. A. Dopustenost 46. Vlada tvrdi da podnositelj zahtjeva nije pravilno iscrpio domaa pravna sredstva, jer je umjesto podnosenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomone presude Vrhovnome sudu trebao podnijeti ustavnu tuzbu protiv presude Zupanijskoga suda u Puli od 30. lipnja 2006. godine. 47. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je propisno iscrpio sva dostupna pravna sredstva i da je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude pravno sredstvo koje bi obuhvatilo povredu kojoj je prigovorio u odnosu na kazneni postupak. 48. Sud ponavlja da se od podnositelja zahtjeva trazi da na redovan nacin koristi domaa pravna sredstva koja su djelotvorna, dostatna i dostupna. Takoer podsjea da u slucaju kada postoji vise pravnih sredstava koja neka osoba moze iskoristiti, ona ima pravo odabrati ono pravno sredstvo kojim se rjesava njegov ili njezin osnovni prigovor (vidi predmet Croke v. Ireland (dec.), br. 33267/96, 15. lipnja 1999.). Drugim rijecima, kad se ulozi jedno pravno sredstvo, ne trazi se i ulaganje drugoga pravnog sredstva koje ima u osnovi isti cilj (vidi predmete Moreira Barbosa v. Portugal (dec.), br. 65681/01, ECHR 2004-V i Jelici v. Bosnia and Herzegovina (dec.), br. 41183/02, 15. studeni 2005.). 49. Glede ovoga predmeta, Sud upuuje na analizu u stavcima 21.- 26. ove presude, koja vrijedi i za pitanje iscrpljivanja domaih pravnih sredstava. Uz to primjeuje da i u graanskom i u kaznenom postupku u domaem pravu postoji nekoliko pravnih sredstava protiv pravomonih presuda. Sud je do danas odlucivao u velikom broju hrvatskih predmeta u kojima se revizija Vrhovnome sudu protiv pravomone presude donesene u graanskom postupku smatrala pravnim sredstvom koje treba iscrpiti (vidi, na primjer, predmete Bleci v. Croatia, br. 59532/00, st. 22.-24., 29. srpanj 2004.; Debeli v. Croatia, br. 2448/03, st. 10. i 11., 26. svibnja 2005. i Pitra v. Croatia, br. 41075/02, st. 9., 16. lipnja 2005.). Isto je pravilo primijenjeno u predmetima protiv Bosne i Hercegovine, gdje postoji istovjetno pravno sredstvo (vidi predmet Jelici v. Bosnia and Herzegovina, br. 41183/02, st. 17., ECHR 2006-...). 50. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomone presude dostupan je samo okrivljeniku (tuzitelju je zabranjeno njegovo koristenje) te ga se moze podnijeti u roku od mjesec dana nakon dostave presude okrivljeniku, zbog strogo ogranicenih pravnih pogresaka pocinjenih na stetu okrivljenika. Sud primjeuje da je to pravno sredstvo u ovome predmetu okrivljeniku dalo priliku prigovoriti navodnoj povredi. Stoga, ne dovodei u pitanje utvrenje Ustavnoga suda da se odluka Vrhovnoga suda povodom toga zahtjeva nije odnosila na meritum predmeta, Sud smatra da je podnositelj zahtjeva pravilno iskoristio dostupna domaa pravna sredstva i postivao rok od sest mjeseci. 51. Sud smatra da ovaj prigovor nije ocigledno nedopusten u smislu clanka 35., stavka 3. Konvencije. Nadalje smatra da nije nedopusten po bilo kojoj drugoj osnovi. Stoga mora biti proglasen dopustenim. 10 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE B. Osnovanost Tvrdnje stranaka 52. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je i u prekrsajnom i u kaznenom postupku proglasen krivim za isti dogaaj i iste cinjenice i da, bez obzira na razlicito razvrstavanje dva djela na temelju domaega prava, to predstavlja povredu njegovoga prava da mu se dva puta ne sudi i ne izrice kazna za isto djelo. 53. Vlada tvrdi da je podnositelj zahtjeva ponasanjem tijekom incidenta od 15. lipnja 2006. godine ostvario obiljezja dva razlicita djela, i da je podnositelj zahtjeva stoga proglasen krivim u dva razlicita postupka od strane dva razlicita suda. U prekrsajnom postupku, podnositelj zahtjeva je proglasen krivim zbog remeenja javnog reda i mira jer je, ocigledno pod utjecajem alkohola, uvrijedio druge graane na osobito drzak nacin, remetei tako mir na javnom mjestu. Svrha sankcije u tom postupku bila je zastititi dobrobit graana i javnog reda i mira u sirem smislu. 54. Nasuprot tome, kazneni postupak vodio se zbog fizickog napada na D.R. u kojem mu je nanesena teska tjelesna ozljeda. Taj se napad ne moze smatrati prekrsajem, nego je u sferi kaznenog postupka. Nanosenje teske tjelesne ozljede ne moze se smatrati jednakim djelom kao i remeenje javnog reda i mira, a za koje djelo je podnositelj zahtjeva kaznjen u postupku pred Prekrsajnim sudom. Ocjena Suda A. Je li prva kazna po svojoj naravi bila kaznenopravna 55. Sud primjeuje da je podnositelj zahtjeva 16. lipnja 2005. godine proglasen krivim u postupku voenom prema Zakonu o prekrsajima, te osuen na cetrdeset dana zatvora. Prema hrvatskoj pravnoj klasifikaciji, nije sasvim jasno mogu li se ,,prekrsaji" tretirati kao ,,kaznena djela". Stoga, da bi se utvrdilo je li podnositelj zahtjeva ,,pravomono osloboen ili osuen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom drzave" prvo pitanje o kojemu treba odluciti je da li se taj postupak odnosi na ,,kaznenu" stvar u smislu clanka 4. Protokola br. 7. 56. Sud ponavlja da pravno oznacavanje postupka prema nacionalnom pravu ne moze biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu nacela ne bis in idem na temelju clanka 4., stavka 1. Protokola br. 7. Inace bi primjena ove odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu drzavama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih sa ciljem i svrhom Konvencije (vidi, najnoviji predmet Storbr�ten v. Norway (dec.), br. 12277/04, ECHR 2007-... (izvodi), s daljnjim referencama). Pojam ,,kazneni postupak" u tekstu clanka 4. Protokola br. 7. treba se tumaciti u svjetlu opih nacela koja se odnose na odgovarajue rijeci ,,optuzba za kazneno djelo" i ,,kazna" u clanku 6. odnosno 7. Konvencije (vidi predmete Haarvig v. Norway (dec.), br. 11187/05, 11. prosinac 2007.; Rosenquist v. Sweden (dec.), br. 60619/00, 14. rujan 2004.; Manasson v. Sweden (dec.), br. 41265/98, 8. travanj 2003.; G�ktan v. France, br. 33402/96, st. 48., ECHR 2002-V; Malige v. France, 23. rujan 1998., st. 35., Reports 1998-VII i Nilsson v. Sweden (dec.), br. 73661/01, ECHR 2005-...).. 57. U utvrenoj praksi Suda postavljena su tri mjerila koja su ope poznata kao ,,mjerila Engel" (vidi predmet Engel and Others v. the Netherlands, 8. lipnja 1976., Series A br. 22), koja treba razmotriti pri utvrivanju radi li se o ,,optuzbi za PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE kazneno djelo". Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnome pravu, drugo je sama narav djela, a tree stupanj tezine kazne kojoj je doticna osoba mogue izlozena. Drugo i tree mjerilo je alternativno, ne nuzno kumulativno. To, meutim, ne iskljucuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omoguuje postizanje jasnog zakljucka glede postojanja optuzbe za kazneno djelo (vidi, kao nedavne izvore prava, predmete Jussila v. Finland [GC], br. 73053/01, st. 30.-31., ECHR 2006-... i Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], br. 39665/98 i 40086/98, st. 82.-86., ECHR 2003-X). 58. U domaem pravnom razvrstavanju djelo o kojemu se radi predstavlja prekrsaj na temelju clanka 6. Zakona o prekrsajima protiv javnog reda i mira. Bez obzira na to, sud ipak ponavlja da je ve prije utvrdio kako odreena djela ipak imaju kaznenu konotaciju, iako se prema mjerodavnome domaem pravu smatraju previse trivijalnima da bi se na njih primjenjivalo kazneno pravo i postupak (vidi predmete Menesheva v. Russia, br. 59261/00, st. 96., ECHR 2006-...; Galstyan v. Armenia, br. 26986/03, st. 57., 15. studeni 2007. i Ziliberberg v. Moldova, br. 61821/00, st. 32.-35., 1. veljace 2005.). 59. Po svojoj je prirodi ukljucivanje djela o kojemu je rijec u Zakon o prekrsajima protiv javnog reda i mira posluzilo kao jamstvo zastite ljudskog dostojanstva i javnog reda, vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zastite kaznenog prava. Ova odgovarajua odredba Zakona usmjerena je prema svim graanima a ne prema skupini koja ima poseban polozaj. Pozivanje na ,,laksu" narav djela samo po sebi ne iskljucuje njegovo razvrstavanje kao ,,kaznenog" u autonomnom smislu Konvencije, jer u Konvenciji nista ne upuuje na to da bi kaznena narav djela, u smislu mjerila Engel, nuzno trazila odreeni stupanj tezine (vidi naprijed citirani predmet Ezeh, stavak 104.). Konacno, Sud smatra da su primarni ciljevi u utvrivanju djela o kojemu je rijec kazna i odvraanje, a to su priznate znacajke obiljezja kaznenih sankcija (ibid, st. 102. i 105.) . 60. Glede stupnja tezine mjere, ona se utvruje s obzirom na najveu moguu kaznu koju predvia mjerodavno pravo. Stvarno zaprijecena kazna mjerodavna je za ovo utvrenje ali ne moze umanjiti vaznost onoga sto se prvotno dovodi u pitanje (ibid., st. 120). Sud primjeuje da clanak 6. Zakona o prekrsajima protiv javnog reda i mira predvia zatvor u trajanju od sezdeset dana kao najveu moguu kaznu, i da je podnositelj zatvora na kraju osuen na cetrdeset dana oduzimanja slobode. Kao sto je Sud potvrdio u vise navrata, u drustvu koje je opredijeljeno za vladavinu prava, kada zaprijecena i stvarno izrecena kazna podnositelju zahtjeva ukljucuje gubitak slobode, postoji pretpostavka da ono sto mu se stavlja na teret predstavlja ,,optuzbu za kazneno djelo", a to je pretpostavka koju se samo iznimno moze pobijati, i to samo ako se lisenje slobode ne moze smatrati ,,osobito stetnim" s obzirom na njegovu prirodu, trajanje ili nacin izvrsenja (vidi naprijed citirane predmete Engel, st. 82. i Ezeh, st. 126.). Sud u ovome predmetu ne nalazi nikakve takve iznimne okolnosti. 61. U svjetlu gore navedenih razmatranja, Sud zakljucuje da priroda djela o kojemu se radi zajedno s tezinom kazne, je takva da dovodi osudu podnositelja zahtjeva od 16. lipnja 2005. godine u sferu ,,kaznenog postupka" prema sadrzaju clanka 4. Protokola br. 7. B. Jesu li djela radi kojih se podnositelj zahtjeva kazneno goni ista (idem) 62. Clanak 4. Protokola br. 7. uspostavlja jamstvo da se nikome nee suditi odnosno da nitko nee biti kaznjen za djelo za koje je ve bio pravomono osloboen ili 12 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE osuen. Sud je u tom pogledu postavio mjerodavna nacela u predmetu Sergey Zolotukhin v. Russia ([GC], br. 14939/03, 10. veljace 2009.). Mjerodavni dijelovi glase kako slijedi: ,,78. Sud smatra da postojanje raznih pristupa pri odlucivanju je li djelo za koje se podnositelj zahtjeva kazneno godino uistinu isto kao ono za koje je ve bio pravomono osloboen ili osuen stvara pravnu neizvjesnost nespojivu s temeljnim pravom, i to pravom da se ne bude kazneno gonjen dva puta za isto djelo. U tom je kontekstu Sud sad pozvan dati usklaeno tumacenje pojma ,,isto djelo" � element idem nacela ne bis in idem � u svrhu clanka 4. Protokola br. 7. Iako je u interesu pravne izvjesnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom da sud bez valjanog razloga ne odstupa od presedana postavljenih u prethodnim predmetima, ako Sud ne bi odrzao dinamican i evolutivan pristup izlozio bi se riziku da postane preprekom reformi ili poboljsanju (vidi predmet Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC], br. 63235/00, st. 56., ECHR 2007-...). 79. Analiza meunarodnih instrumenata u koje je ugraeno nacelo ne bis in idem u jednom ili drugom obliku otkriva raznolikost izraza kojima je formulirano. Tako se u clanku 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju, clanku 14., st. 7. UN-ovog Pakta o graanskim i politickim pravima i clanku 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije govori o '[istom] djelu' ('[istoj] povredi'), Americka povelja o ljudskim pravima govori o 'istom uzroku' ('istim cinjenicama'), Konvencija kojom se provodi Schengenski sporazum zabranjuje kazneni progon za 'iste radnje' ('iste cinjenice''), a Statut Meunarodnog kaznenog suda koristi izraz '[isto] ponasanje' ('[iste] konstitutivne radnje') . Sud Europskih zajednica i Inter-americki Sud za ljudska prava smatrali su da je razlika izmeu izraza 'iste radnje' ili 'isti uzrok' ('iste cinjenice') s jedne strane i izraza '[isto] djelo' ('[ista]povreda') s druge strane vazan element u korist zauzimanja pristupa koji se strogo temelji na istovjetnosti materijalnih radnji i odbija pravno razvrstavanje tih radnji kao nevazno. Pri takvom utvrenju oba su suda naglasila da bi takav pristup bio na korist pocinitelju, koji bi znao da se, nakon sto je proglasen krivim i odsluzio svoju kaznu ili nakon sto je osloboen, vise ne mora bojati daljnjeg kaznenog progona za istu radnju... 80. Sud smatra da upotreba izraza 'djelo' u tekstu clanka 4. Protokola br. 7. ne moze opravdati zauzimanje strozeg pristupa. Sud ponavlja da Konvenciju treba tumaciti i primijeniti na nacin koji prava cini prakticnima i djelotvornima, a ne teorijskima i iluzornima. Ona je zivi instrument kojeg treba tumaciti u svjetlu danasnjih uvjeta (vidi, izmeu mnogo drugih izvora prava, predmet Tyrer v. the United Kingdom, 25. travnja 1978., st. 31., Series A br. 26 i Christine Goodwin v. the United Kingdom [GC], br. 28957/95, st. 75., ECHR 2002-VI). Odredbe meunarodnog ugovora kao sto je Konvencija moraju se tumaciti u svjetlu njihovoga cilja i svrhe te isto tako u skladu s nacelom djelotvornosti (vidi predmete Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], br. 46827/99 i 46951/99, st. 123., ECHR 2005-I). 81. Sud nadalje primjeuje da je pristup koji naglasava pravno oznacavanje dva djela previse restriktivan u odnosu na prava pojedinca, jer ako se Sud ogranici na utvrenje da je osoba kazneno gonjena za djela koja su razlicito razvrstana, tada se izlaze riziku da e podrivati jamstvo sadrzano u clanku 4. Protokola br. 7., a ne uciniti ga prakticnim i djelotvornim, kako to trazi Konvencija (usporedi naprijed citirani predmet Franz Fischer, st. 25.). 82. Stoga Sud zauzima stajaliste da se clanak 4. Protokola br. 7. mora tumaciti na nacin da zabranjuje kazneni progon ili suenje za drugo 'djelo' ukoliko ono proizlazi iz istih cinjenica ili cinjenica koje su u biti iste. 83. Jamstvo ugraeno u clanak 4. Protokola br. 7. postaje relevantno na pocetku novoga kaznenog progona, kad je prethodna oslobaajua ili osuujua odluka postala po svojoj snazi res iudicata. Na toj tocki u postupku dostupni materijal e se nuzno sastojati od odluke kojom je prvi 'kazneni postupak' okoncan i popisa optuzbi podignutih protiv podnositelja zahtjeva u novom postupku. Ti dokumenti redovno sadrze izjavu o cinjenicama koja se odnosi i na djelo za koje je podnositelju zahtjeva ve sueno i na djelo za koje je optuzen ili optuzena. Po misljenju Suda, takve izjave o cinjenicama odgovarajua su polazna tocka za njegovu odluku o pitanju jesu li cinjenice u ta oba postupka bile istovjetne ili bitno iste. Sud naglasava da je nevazno koji dijelovi novih optuzbi su mogue usvojeni ili odbaceni u naknadnom postupku, jer clanak 4. Protokola br. 7. sadrzi osiguranje protiv mogunosti da se nekome sudi ili da bude PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE podlozan da mu se sudi ponovno u novome postupku, a ne zabranu druge osuujue ili oslobaajue odluke... 84. Sud se u svome ispitivanju treba stoga usredotociti na one cinjenice koje predstavljaju skup konkretnih cinjenicnih okolnosti koje ukljucuju istoga okrivljenika i koje su nerazdvojno povezane u vremenu i prostoru, a cije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuujua presuda ili pokrenuo kazneni postupak. ..." 63. Glede ovoga predmeta, Sud primjeuje da je podnositelj zahtjeva u odnosu na prekrsaj i kazneno djelo proglasen krivim kao isti okrivljenik za isto ponasanje i u istome vremenskom okviru. S tim u vezi on primjeuje da definicija prekrsaja na temelju clanka 6. Zakona o prekrsajima protiv javnoga reda i mira ne sadrzi kao takva nanosenje tjelesne ozljede, dok je taj element presudan za kazneno djelo nanosenja teske tjelesne povrede iz clanka 99. Kaznenog zakona. Meutim, Prekrsajni sud u Pazinu u svojoj je odluci izricito naveo da je podnositelj zahtjeva kriv, inter alia, i za udaranje D.R. u glavu svojim sakama, te za to sto ga je sakama i nogama udarao po cijelom tijelu. Fizicki napad na D.R. je tako predstavljao element prekrsaja za koji je podnositelj zahtjeva proglasen krivim. U kaznenom postupku pred Opinskim sudom podnositelj zahtjeva je ponovno proglasen krivim za, inter alia, udaranje D.R. Dogaaji opisani u odlukama donesenim u oba postupka dogodili su se na autobusnom kolodvoru u Pazinu 15. lipnja 2006. godine oko 19 sati. Ocigledno je da se obje odluke odnose na tocno isti dogaaj i na iste radnje. 64. Sud ne moze nego zakljuciti da su cinjenice koje predstavljaju prekrsaj za koji je podnositelj zahtjeva osuen u biti iste kao i one koje predstavljaju kazneno djelo za koje je takoer osuen. 65. Uracunavanje cetrdeset dana kazne zatvora koju je izrekao prekrsajni sud u kaznu zatvora od godinu dana koju je izrekao Opinski sud ne mijenja cinjenicu da je podnositelju zahtjeva dva puta sueno za isto djelo. C. Je li postojala dvostrukost postupka (bis) 66. Sud ponavlja da se clanak 4. Protokola br. 7. nuzno ne proteze na sve postupke pokrenute u odnosu na isto djelo (vidi predmet Falkner v. Austria (dec.), br. 6072/02, 30. rujna 2004.). Njegov cilj i svrha podrazumijeva, da u nedostatku stete dokazane od strane podnositelja zahtjeva, ve sam novi postupak pokrenut uz znanje da je okrivljeniku ve sueno u prijasnjem postupku, predstavljao bi povredu ove odredbe (vidi naprijed citirani predmet Zigarella). 67. Sud primjeuje da je postupak pred Prekrsajnim sudom u Pazinu voen po zahtjevu koji je dostavila policija. Odluka je donesena 16. lipnja 2005. godine, a postala je pravomona 29. lipnja 2005. godine. Kazneni postupak pred Opinskim sudom u Pazinu pokrenut je po optuznom prijedlogu koji je podnijelo Opinsko drzavno odvjetnistvo u Pazinu dana 15. studenog 2005. godine, uz prijedlog, inter alia, da se na rocistu zakazanom pred Opinskim sudom procita policijsko izvjese. Iz ovih se okolnosti vidi da su oba postupka pokrenuta na temelju policijskog izvjesa. Ocigledno je da je policija zahtjev za pokretanje postupka protiv podnositelja zahtjeva podnijela Prekrsajnom sudu u Pazinu, te da je izvjese o istom incidentu dostavila i Opinskome drzavnom odvjetnistvu u Pazinu, sto je dovelo do toga da je podnositelju zahtjeva dva puta sueno. 14 PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE 68. Nadalje, treba primijetiti da je podnositelj zahtjeva u svojoj zalbi protiv osuujue odluke Opinskoga suda jasno prigovorio postojanju povrede nacela ne bis in idem. Meutim, zalbeni je sud potvrdio presudu kojom je podnositelj zahtjeva osuen za isto djelo za koje ga je ve kaznio Prekrsajni sud. U takvim okolnostima, Sud nalazi da su domae vlasti dopustile dvostrukost kaznenog postupka potpuno svjesne prethodne osuujue presude u odnosu na podnositelja zahtjeva za isto djelo. 69. Sud nalazi da je protiv podnositelja zahtjeva bio vrsen kazneni progon i da mu je sueno po drugi puta za isto djelo za koje je ve bio osuen i za koje je izdrzao vrijeme u pritvoru. Stoga je doslo do povrede clanka 4. Protokola br. 7. III. OSTALE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE 70. Na kraju, podnositelj zahtjeva prigovara pozivajui se na clanak 5., stavak 1., clanak 6. st. 2. i 3. (b) i (c) i clanak 13. Konvencije, kao i na clanak 2. Protokola br. 7., da se njegovo lisenje slobode nije temeljilo na pravu, da je povrijeeno njegovo pravo da ga se smatra nevinim, da nije dobio odgovarajue vrijeme i sredstva za pripremu svoje obrane uz pomo branitelja po svom izboru i da nije imao nikakvo djelotvorno pravno sredstvo ili pravo zalbe u kaznenom postupku. 71. U svjetlu svih materijala koje posjeduje, te u mjeri u kojoj su pitanja koja su predmet prigovora u njegovoj nadleznosti, Sud smatra da taj dio zahtjeva ne upuuje na postojanje bilo kakve povrede Konvencije. Iz toga slijedi da su nedopusteni prema clanku 35. stavku 3. kao ocigledno neosnovan i da ih treba odbiti na temelju clanka 35. stavka 4. Konvencije. III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 72. Clanak 41. Konvencije propisuje: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 73. Podnositelj zahtjeva potrazuje 17.400 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 74. Vlada smatra da je zahtjev neosnovan i prekomjeran. 75. S obzirom okolnosti ovoga predmeta, Sud smatra da samo utvrenje povrede clanka 6., st. 1. Konvencije predstavlja dostatnu pravicnu naknadu. B. Troskovi i izdaci 76. Podnositelj zahtjeva potrazuje i 657 EUR na ime troskova koje je trebao platiti u vezi s kaznenim postupkom pred domaim sudovima i 3.443 EUR na ime troskova nastalih pred Sudom. 77. Vlada se protivi zahtjevu podnositelja zahtjeva za naknadu troskova nastalih u domaem postupku. 78. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaze da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da PRESUDA MARESTI PROTIV HRVATSKE je njihova visina bila razumna. Glede troskova koje je podnositelj zahtjeva trebao platiti u kaznenom postupku, Sud primjeuje kako je utvrdio da je njegova osuda u tom postupku povrijedila nacelo ne bis in idem. Stoga se te domae pravne troskove treba uzeti u obzir pri procjeni zahtjeva za naknadu troskova. Uzimajui u obzir informacije koje posjeduje i naprijed navedena mjerila, Sud podnositelju zahtjeva dosuuje iznos od 657 EUR na ime kaznenog postupka pred Opinskim sudom. Glede postupka na temelju Konvencije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva kojega nije zastupao odvjetnik, dosuditi iznos od 3.443 EUR. Dosuuje mu i sve poreze koji bi mu mogli biti zaracunati na te iznose. C. Zatezna kamata 79. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. utvruje da su prigovori koji se odnose na nepostojanje pristupa sudu i povredu nacela ne bis in idem dopusteni, a ostatak zahtjeva nedopusten; 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6., stavka 1. Konvencije; 3. presuuje da je doslo do povrede clanka 4., Protokola br. 7. uz Konvenciju; 4. presuuje (a) da utvrenje povrede predstavlja dostatnu pravicnu naknadu; (b) da tuzena drzava treba podnositeljici zahtjeva, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti 4.100 EUR (cetiri tisue sto eura), uz sve poreze koji bi mogli biti zaracunati podnositelju zahtjeva na ime troskova i izdataka, a koje treba pretvoriti u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja; (c) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedeni iznos plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravicnu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 25. lipnja 2009. godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren Nielsen Tajnik Christos Rozakis Predsjednik