58112/00

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 58112/00)   PRESUDA   STRASBOURG   10. srpnja 2003.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44. stavku 2. Konvencije.   Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   U predmetu Multiplex protiv Hrvatske   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g. C. L. ROZAKIS, predsjednik,   g. P. LORENZEN,   g. G. BONELLO,   gđa N. VAJIĆ,   gđa S. BOTOUCHAROVA,   g. V. ZAGREBELSKY,   gđa E. STEINER, suci,   i g. S. NIELSEN, zamjenik tajnika Odjela   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 19. lipnja 2003. godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 58112/00) protiv   Republike Hrvatske koji je tvrtka Multiplex ("podnositelj zahtjeva") registrirana u Banja Luci,   Republika Bosna i Hercegovina, podnijela Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu   ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 16. ožujka 2000. godine.   2. Podnositelja zahtjeva, kojemu je bila odobrena pravna pomoć, zastupao je g. Zoran   Butorac, odvjetnik iz Banja Luke. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica,   gđa Lidija Lukina-Karajković.   3. Tvrtka podnositelj zahtjeva posebno je navela kako nije imala pravo pristupa sudu   jer je, zbog donošenja propisa iz 1996. koji određuje prekid svih postupaka koji se tiču tužbi   za naknadu štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga u   vojnoj ili redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj od 17. kolovoza 1990.   do 30. lipnja 1996., onemogućeno donošenje odluke o njegovom zahtjevu građanske naravi za   naknadu štete. Prigovara i da je postupak premašio zahtjev "u razumnom roku".   4. Zahtjev je dodijeljen u rad Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika   Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27. stavak 1.   Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavkom 1.   5. Dana 1. studenoga 2001. Sud je izmijenio sastav svojih odjela (pravilo 25. stavak   1.). Ovaj je predmet dodijeljen u rad novosastavljenom Prvom odjelu (pravilo 52. stavak 1).   6. Odlukom od 26. rujna 2002. Sud je zahtjev proglasio djelomično dopuštenim.   7. I podnositelj zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o osnovanosti   zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.).   ČINJENICE   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   8. Tvrtka podnositelj zahtjeva u vlasništvu je g. Smaila Smailagića koji je do 15.   svibnja 1992. godine živio u Banja Luci, koja se nalazi na teritoriju sadašnje Republike   Srpske, dijela Bosne i Hercegovine, kad je pobjegao u Hrvatsku i otišao živjeti u Porat-   Červar.   9. Dana 13. kolovoza 1992. hrvatska je Vojna policija mobilizirala vozilo koje je   pripadalo tvrtki podnositelju zahtjeva.   10.   Prema navodima Vlade, vozilo su mobilizirale vojne vlasti iz Bosne i   Hercegovine. Na zahtjev vojnih vlasti iz Bosne i Hercegovine kojim se tražio povrat vozila   koja su u Bosni i Hercegovini mobilizirana za vojne potrebe, a za koja je utvrđeno da se   nalaze u Republici Hrvatskoj, hrvatsko je Ministarstvo obrane predalo vozilo tvrtke   podnositelja zahtjeva nakon što ga je našlo. Vozilo je predano bosanskim vlastima 19.   kolovoza 1993. te je od tada u njihovom posjedu.   11.   Prema navodima podnositelja zahtjeva, vozilo su mobilizirale hrvatske vlasti te   ga predale hrvatskim paravojnim snagama u Bosni i Hercegovini, tzv. Hrvatskom vijeću   obrane. Tvrtka podnositelj zahtjeva opetovano je tražila povrat vozila od Hrvatskog vijeća   obrane, ali uzalud.   12.   Dana 11. listopada 1993. godine tvrtka podnositelj zahtjeva podnijela je   zahtjev građanske naravi za naknadu štete u iznosu od 15.600 njemačkih maraka (DEM)   protiv Republike Hrvatske pred Okružnim privrednim sudom u Zagrebu. Čini se da je   predmet nakon toga ustupljen Općinskom sudu u Zagrebu.   13.   Dana 15. svibnja 1995. godine Republika Hrvatska dostavila je svoj odgovor   na tužbu u kojem pobija zahtjev tužitelja. Zatražila je od suda da prekine postupak do kraja   rata u Hrvatskoj. Nadalje je izjavila da je vozilo bilo mobilizirano samo privremeno za   potrebe vojske te da će biti vraćeno tvrtki podnositelju zahtjeva nakon rata.   14.   Na ročištu od 14. rujna 1995. godine tvrtka podnositelj zahtjeva specificirala je   zahtjev za naknadu štete tražeći 58.000 hrvatskih kuna (HRK).   15.   Dana 12. ožujka 1998. godine tvrtka podnositelj zahtjeva zatražila je od   Ministarstva pravosuđa da ubrza postupak.   16.   Dana 13. srpnja 1998. sud je odlučio da će se provesti vještačenje kako bi se   utvrdila vrijednost dotičnog vozila. Tvrtka podnositelj zahtjeva pozvana je da uplati predujam   za troškove vještačenja.   17.   Dana 31. kolovoza 1998. godine spis predmeta dodijeljen je vještaku koji je 5.   listopada dostavio svoje mišljenje.   18.   Čini se da je tuženik zatražio od suda da prekine postupak tvrdeći da je   dvojbeno postoji li još uvijek tvrtka podnositelj zahtjeva jer je izvadak iz registra suda u Banja   Luci o pravnom statusu tvrtke podnositelja zahtjeva bio dosta star.   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   19.   Dana 4. svibnja 1999. godine sud je pozvao predstavnika poduzeća da dostavi   novi izvadak iz odgovarajućeg registra.   20.   Pravni zastupnik tvrtke podnositelja zahtjeva obavijestio je sud da on više ne   zastupa podnositelja zahtjeva.   21.   Dana 5. srpnja 1999. godine tvrtka podnositelj zahtjeva zatražila je od suda da   zakaže ročište.   22.   Dana 19. srpnja 1999. godine predstavnik tvrtke podnositelja zahtjeva dostavio   je neovjereni izvod iz sudskog registra suda u Banja Luci iz 1990. godine.   23. Dana 25. kolovoza 1999. godine sud je pozvao podnositelja zahtjeva da dostavi   novi izvod, ne stariji od šest mejseci, iz kojeg bi bilo vidljivo da je g. Smailagić ovlašten   zastupati tvrtku podnositelja zahtjeva.   24.   Dana 6. studenog 1999. godine parlament je donio izmjenu Zakona o   obveznim odnosima prema kojoj se prekidaju svi postupci radi naknade štete koju su   uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi   tijekom rata u Hrvatskoj.   25.   Dana 10. prosinca 1999. godine sud je prekinuo postupak na temelju ove   izmjene zakona.   26.   Dana 29. prosinca 1999. godine tvrtka podnositelj zahtjeva žalila se na tu   odluku tvrdeći da je Općinski sud u Zagrebu pogrešno primijenio pravo budući da sporno   vozilo nije uzeo pripadnik hrvatski oružanih ili redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj   službi nego je uzeto isključivo za potrebe Hrvatskog vijeća obrane, vojne formacije Bosne i   Hercegovine, koja je djelovala u toj zemlji.   27.   Čini se da je 15. studenog 2000. stranka u nekom drugom postupku koji se   ticao iste stvari podnijela ustavnu tužbu, osporavajući naprijed navedeni zakon. No, Ustavni   sud još nije donio nikakvu odluku.   28.   Dana 8. svibnja 2001. Županijski sud u Zagrebu potvrdio je odluku Općinskog   suda u Zagrebu od 10. prosinca 1999.   29.   Dana 16. lipnja 2001. tvrtka podnositelj zahtjeva podnijela je reviziju   Općinskom sudu u Zagrebu, ponavljajući svoje argumente iz ranije žalbe. 28. lipnja 2001.   godine Općinski je sud u Zagrebu odbio ovaj zahtjev kao nedopušten. Utvrdio je da Zakon o   parničnom postupku dozvoljava stranci podnijeti reviziju samo protiv konačne odluke   žalbenog suda, a da odluka Županijskog suda u Zagrebu nije bila konačna odluka u tom   predmetu.   30. Dana 21. srpnja 2001.godine tvrtka podnositelj zahtjeva uložila je žalbu protiv   odluke Općinskog suda.   31.   Dana 2. listopada Okružni je sud u Zagrebu odbacio žalbu.   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   32.   . Članak 184 (a) Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne   novine 112/1999) predviđa da se svi postupci pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi   naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj   ili redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.   prekidaju.   33.   Zakon je također obvezao Vladu da parlamentu predloži poseban zakon, koji   će urediti odgovornost za naknadu takve štete, ne kasnije od šest mjeseci od stupanja na snagu   tog Zakona. Do sada još nije donesen novi zakon.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   34. Tvrtka podnositelj zahtjeva navodi dvije povrede članka 6. koji glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj“   35. Kao prvo, tvrdila je kako je lišen prava na pristup sudu jer je Općinski sud u   Zagrebu odredio prekid postupka u skladu s izmjenom Zakona o obveznim odnosima.   36. Drugo, prigovorio je kako je duljina postupka povodom njegovog zahtjeva za   naknadu štete pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenutog 11. listopada 1993. prekoračila   "razumni rok".   A. Pristup sudu   37. Vlada je tvrdila kako je tvrtka podnositelja zahtjeva imala pravo na pristup sudu   jer je mogao pokrenula građanski postupak za naknadu štete pred Općinskim sudom u   Zagrebu. Činjenica da je sud prekinuo postupak na temelju zakona iz 1999. godine nije   negativno utjecala na pravo tvrtke podnositelja zahtjeva na pristup sudu jer je postupak bio   prekinut samo privremeno do donošenja novog propisa u naknadi štete povezane s ratom.   38. U svojoj se daljnjoj raspravi Vlada pozvala na sudsku praksu Suda i navela kako   zakonodavcu u načelu u građanskim stvarima nije zabranjeno donošenje novih retroaktivnih   odredbi radi uređenja prava koja proistječu iz postojećih zakona.   39.   Glede ovog predmeta, Vlada je nadalje tvrdila kao pitanje naknade štete   povezane s ratom obuhvaća vrlo složena pravna pitanja, uključujući i odgovornost države za   ratnu štetu. Postojeći zakoni u Hrvatskoj nisu bili odgovarajući za rješenje tog pitanja, te je   stoga zakon iz 1999. godine obvezao sudove da prekinu sve postupke koji se tiču naknade   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   štete povezane s ratom do donošenja novog propisa u toj stvari. Sam značaj ove mjere nije bio   u tome da spriječi osobe u položaju tvrtke podnositelj zahtjeva u ostvarenju svog prava na   pristup sudu, nego da tek privremeno odgodi konačno rješenje takvih sporova.   40.   Tvrtka podnositelj zahtjeva tvrdila je kako je njeno pravo na pristup sudu samo   formalno, jer tvrtka podnositelj zahtjeva nije imala mogućnost da se odluči o meritumu   njenog zahtjeva građanske naravi.   41.   Sud ponavlja kako postupovna jamstva navedena u članku 6. osiguravaju   svima pravo da svaki zahtjev koji se odnosi na njihova prava i obveze građanske naravi   podnesu sudu; na taj način on obuhvaća "pravo na sud", time da pristup, to jest pravo   pokrenuti postupak pred sudovima u građanskim stvarima, predstavlja jedan njegov vid (vidi   presudu Golder v. the United Kingdom od 21. veljače 1975., Serija A, br. 18, str. 13.-18.,   st.28.-36.).   42.   U predmetu Kutić sud je također smatrao kako nemogućnost tijekom dugog   razdoblja da sud odluči o nečijim zahtjevima građanske naravi koja je posljedica zakonodavne   mjere, predstavlja povredu članka 6. st. 1. Konvencije (vidi Kutic v. Croatia, br. 48778/99,   ECHR-2002 II).   43.   Sud primjećuje da je tvrtka podnositelj zahtjeva u ovom predmetu imala   mogućnost pokrenuti pravni postupak; ona je iskoristila tu mogućnosti na način da je tužila   državu pred Općinskim sudom u Zagrebu za naknadu štete u odnosu na mobilizirano vozilo.   44.   To samo po sebi ne zadovoljava sve zahtjeve članka 6. st. 1. Treba još utvrditi   da je stupanj pristupa dozvoljen prema nacionalnom zakonodavstvu bio dovoljan kako bi   osigurao pojedinčevo "pravo na sud", uzimajući u obzir vladavinu prava u demokratskom   društvu (vidi presudu Ashingdane v. the United Kingdom, od 28. svibnja 1985. , Serija A, br.   93, str. 24.-25., st. 57.). Sud podsjeća da je namjera Konvencije jamčiti prava koja nisu   teorijska ili iluzorna, nego prava koja su praktična i djelotvorna (vidi mutatis mutandis   presudu Airey v. Ireland fo 9. listopada 1979., Serija A b. 32., str. 12-14, st. 24. i Garcia   Manibardo v. Spai, br. 38695/97, od 15. veljače 2000., st. 43., neobjavljena).   45.   S tim u svezi Sud ponavlja da članak 6. st. 1. Konvencije jamči pravo na   pristup sudu radi odluke u građanskim sporovima. Sud smatra da to pravo na pristup sudu ne   uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo dobiti "odluku" o sporu od strane   suda. Bilo bi iluzorno kad bi domaći pravni sustav države ugovornice pojedincu dozvoljavao   podnošenje građanske tužbe pred sudom bez osiguranja da će se u predmetu u sudskom   postupku donijeti konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da članak 6. stavak 1. detaljno opiše   postupovna jamstva dana parničnim strankama – postupak koji je pošten, javan i brz – bez da   jamči strankama da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka (vidi   mutatis mutandis Hornsby v. Greece, naprijed navedenu, str. 510, st. 40).   46.   Članak 184 (a) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim   odnosima iz 1999. godine zapriječio je pravo tvrtke podnositelja zahtjeva da mu o njegovom   zahtjevu građanske naravi za naknadu štete odluči građanski sud utoliko ukoliko je naredio da   se svi postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali   pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi tijekom   Domovinskog rata od 7. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. godine prekidaju do donošenja   novih odredbi koje će urediti to pitanje.   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   47.   Tako je tvrtka podnositelj zahtjeva bila spriječena u ostvarenju svog zahtjeva   pravnim putem.   48.   Sud ponavlja da je u predmetu Kutić utvrdio povredu prava podnositelja   zahtjeva na pristup sudu, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, jer je mogućnost da sud   odluči o njihovom zahtjevu prekinuta kroz duge vremenske razmake kao rezultat intervencije   zakonodavca (vidi Kutic v. Croatia, naprijed naveden, i mutatis mutandis, presudu   Immobiliare Saffi v. Italy do 28. srpnja 1999., Izvješća 1999-V, str. 95., st. 70).   49.   U ovom predmetu, ako i u predmetu Kutić, sud primjećuje kako je postupak   prekinut čak prije nego što je prvostupanjski sud donio bilo kakvu presudu o zahtjevu   građanske naravi za naknadu štete tvrtke podnositelja zahtjeva.   50.   Postupak je prekinut odlukom Općinskog suda u Zagrebu od 10. prosinca   1999. No, postupak je bio de facto prekinut sve od 9. studenog 1999. godine kad je donesen   Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koji predviđa da se svi   postupci pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici   hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi tijekom Domovinskog   rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju. Prema tom zakonu Općinski sud u   Zagrebu nije mogao ispitati zahtjev tvrtke podnositelja zahtjeva te od tada nisu poduzeti   nikakvi postupovni koraci.   51.   Uzevši u obzir vrijeme koje je proteklo od donošenja Zakona o izmjenama i   dopunama Zakona o obveznim odnosima i činjenicu da do sada još nije donesen nikakav   naknadni zakon, sud se ne može složiti s Vladinom tvrdnjom kako se pokazalo da je   nemogućnost tvrtke podnositelja zahtjeva da o njenom zahtjevu bude odlučeno samo   privremena.   52.   Sud uviđa kako situacija u kojoj je podnesen značajan broj pravnih tužbi protiv   države u kojima se traže veliki iznosi novca može tražiti neko dodatno uređenje od strane   države i da u tom smislu države uživaju određenu slobodu procjene. No, poduzete mjere ipak   moraju biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.   53.   U ovom je predmetu postupak do sada prekinut više od tri godine i sedam   mjeseci i u međuvremenu nije donesen nikakav novi zakon koji bi omogućio tvrtki   podnositelju zahtjeva da se odluči o njenom zahtjevu građanske naravi.   54.   U takvim okolnostima Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa koji je   osiguran prema nacionalnom zakonodavstvu bio dovoljan da se osigura pravo tvrtke-   podnositelja zahtjeva na "prvo na sud".   55. Sud stoga utvrđuje da dugo razdoblje tijekom kojeg je tvrtki podnositelju zahtjeva   bilo onemogućeno da se o njenom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi kao   posljedica zakonodavne mjere predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.   B. Duljina postupka   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   56. Vlada je tvrdila kako je do 1999. godine kad je postupak prekinut tvrtka   podnositelj zahtjeva znatno doprinijela duljini postupka jer je sudske pristojbe platila tek   godinu i pol dana nakon što je podnijela svoj zahtjev. Nadalje, tvrtka podnositelj zahtjeva nije   dostavila mjerodavnu dokumentaciju o svom pravnom statusu. Suprotno tome, domaće vlasti   pokazale su dužnu revnost u vođenju predmeta jer su se ročišta održavala u redovitim   vremenskim razmacima.   57.   Tvrtka podnositelj zahtjeva nije se složila s Vladom i naglasila da su domaće   vlasti bile potpuno neaktivne u postupku.   58.   Utvrdivši povredu prava tvrtke podnositelja zahtjeva na pristup sudu, Sud   smatra kako se ne postavlja nikakvo odvojeno pitanje glede duljine postupka, te se treba   smatrati da je ono obuhvaćeno prethodnim prigovorom.   IV. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   59.   Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   60. Tvrtka podnositelj zahtjeva tražila je 38.642,88 HRK [[][oko 5.160 EUR] za   gubitak svog vozila i drugu ekonomsku štetu koju je pretrpjela s tim u vezi i 466.829,39 HRK   [oko 62.400 EUR]kamate. Zatražila je i 1.080 DEM i 24.000 EUR za nematerijalnu štetu.   61.   Vlada je smatrala da je iznos koji je tražila tvrtka podnositelj zahtjeva   prekomjeran. Tvrdili su da je zahtjev tvrtke podnositelja zahtjeva neosnovan jer nije bilo   nikakve uzročne veze između povreda na koje se prigovara i financijskih očekivanja tvrtke   podnositelja zahtjeva.   62.   Sud ne nalazi uzročne veze između utvrđene povrede i navodne materijalne   štete. On ne može nagađati kakav bi bio ishod postupka da je bio proveden u skladu s   člankom 6.   63.   Međutim, on utvrđuje da se povreda ne može naknaditi samim utvrđenjem   povrede. Ocjenjujući na pravičnoj osnovi i uzimajući u obzir okolnosti ovog predmeta, Sud   tvrtki podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.000 EUR kao naknadu za nematerijalnu štetu.   B. Troškovi i izdaci   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   64. Tvrtka podnositelj zahtjeva je tražio 24.813,39 HRK [oko 3.300 EUR za troškove   koje je imala pred domaćim sudovima. Zatražila je i 3.697,25 HRK [oko 500 EUR] za   troškove nastale pred Sudom, za pravno zastupanje i fotokopiranje dokumenata, iako joj je   bila odobrena pravna pomoć.   65.   Sud ponavlja kako se nadoknada troškova i izdataka može dosuditi samo   ukoliko ih je podnositelj zahtjeva stvarno i neophodno pretrpio, te ukoliko je njihova visina   bila razumna. U ovome predmetu, na temelju informacija koje posjeduje i naprijed navedenih   mjerila, Sud primjećuje kako u spisu nema elementa koji bi ukazivali na to da je pred   domaćim sudovima, zbog pomanjkanja pristupa sudu, podnositelj zahtjeva pretrpio ikakve   dodatne troškove i izdatke. Što se tiče sudskih troškova i izdataka pretrpljenih pred njime, Sud   smatra kako je zatraženi iznos bio stvarno pretrpljen i neophodan, te da mu je visina razumna.   Stoga tvrtki podnositelju zahtjeva dosuđuje 500 EUR po toj osnovi.   C. Zatezna kamata   115. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije u odnosu na pravo   tvrtke podnositelja zahtjeva na pristup sudu;   2. presuđuje da se, u odnosu na duljinu postupka, prema članku 6. stavku 1 ne   pojavljuju nikakva odvojena pitanja;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeće iznose:   (i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) u odnosu na nematerijalnu štetu;   (ii) 500 EUR (pet stotina eura) u odnosu na troškove i izdatke;   (b) da ove iznose treba preračunati u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju   važećem na dan namirenja zajedno sa svim porezima koji bude potrebno zaračunati na   naprijed navedene iznose;   (c) da se od isteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene   iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   4. odbacuje ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   PRESUDA MULTIPLEX PROTIV HRVATSKE   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 10. srpnja 2003.   u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren NIELSEN   Zamjenik Tajnika   Christos ROZAKIS   Predsjednik