59532/00

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET BLEČIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 59532/00)   PRESUDA   STRASBOURG   29. srpnja 2004.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   U predmetu Blečić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u   sastavu:   g.   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   P. LORENZEN,   G. BONELLO,   gđa F. TULKENS,   gđa N. VAJIĆ,   gđa S. BOTOUCHAROVA   gđa E. STEINER, suci,   i g. S. QUESADA, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 6. prosinca 2001., 28. studenoga   2002., 30. siječnja 2003. i 8. srpnja 2004.godine,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena 8. srpnja 2004.godine:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br.   59532/00) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska državljanka gđa   Krstina Blečić ("podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju članka   34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija")   dana 6. svibnja 2000. godine.   2. Podnositeljicu zahtjeva zastupao je g. T. Vukičević, odvjetnik iz   Splita. Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa Lidija   Lukina-Karajković.   3. Podnositeljica zahtjeva je osobito navela kako joj je povrijeđeno   pravo na poštivanje njenog doma i pravo na mirno uživanje njenoga   vlasništva.   4. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1.   Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmotriti   predmet (članak 27. stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s   pravilom 26. stavkom 1.   5. Odlukom od 30. siječnja 2003. godine Sud je zahtjev proglasio   djelomično dopuštenim.   6. I podnositeljica zahtjeva i Vlada podnijeli su svaki svoje očitovanje o   osnovanosti zahtjeva (pravilo 59. stavak 1.). Svaka je stranka dostavila   pisani odgovor na očitovanje druge stranke. Uz to, zaprimljene su primjedbe   Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) u svojstvu treće   stranke, kojoj je Predsjednik dao odobrenje umiješati se u pisani postupak   (članak 36., stavak 2. Konvencije i pravilo 44., stavak 2.). Tužena je država   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   odgovorila na te primjedbe, dok podnositeljica zahtjeva to nije učinila   (pravilo 44., stavak 5.).   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   7. Podnositeljica zahtjeva rođena je 1926. godine i živi u Zadru,   Hrvatska.   8. Godine 1953. podnositeljica zahtjeva je zajedno sa svojim suprugom   stekla stanarsko pravo na stanu u Zadru. Nakon što joj je 1989. godine umro   suprug, podnositeljica zahtjeva postala je jedinom nositeljicom stanarskoga   prava.   9. Dana 3. lipnja 1991. godine Sabor je donio Zakon o prodaji stanova   na kojima postoji stanarsko pravo koji uređuje prodaju stanova u   društvenom vlasništvu koji su prije davani na korištenje na temelju   stanarskoga prava.   10. Dana 26. srpnja 1991. godine podnositeljica zahtjeva otišla je u   posjet svojoj kćeri koja je živjela u Rimu. Kod kćeri je namjeravala ostati   preko ljeta. Stan u Zadru je zaključala i u njemu ostavila sav namještaj i   svoje osobne stvari. Jednog je susjeda zamolila da u njenoj odsutnosti plaća   račune i vodi brigu o stanu. Međutim, krajem kolovoza 1991. godine u   Dalmaciji je došlo do eskalacije oružanog sukoba, što je dovelo do ozbiljnih   prometnih poteškoća u tom području, uključujući i grad Zadar.   11. U listopadu 1991. godine hrvatske su vlasti podnositeljici zahtjeva   obustavile isplatu mirovine. Isplata je nastavljena u travnju 1994. godine.   Podnositeljica zahtjeva je izgubila i pravo na zdravstveno osiguranje. U tim   je okolnostima podnositeljica zahtjeva odlučila ostati u Rimu.   12. Od 15. rujna 1991. godine grad Zadar bio je izložen stalnom   granatiranju, a opskrba električnom energijom i vodom bila je prekinuta   više od stotinu dana.   13. U studenome 1991. godine u stan podnositeljice zahtjeva u Zadru   provalio je izvjesni M.F. sa svojom suprugom i dvoje djece.   14. Dana 12. veljače 1992. godine Općina Zadar je pred Općinskim   sudom u Zadru pokrenula građanski postupak protiv podnositeljice zahtjeva   radi otkaza njenog stanarskoga prava na stanu o kojem je riječ. Općina   Zadar je tvrdila kako je podnositeljica zahtjeva iz stana izbivala u razdoblju   dužem od šest mjeseci, bez opravdanoga razloga.   15. U svojim je podnescima sudu podnositeljica zahtjeva objasnila kako   je od srpnja 1991. do svibnja 1992. godine bila prisiljena boraviti kod kćeri   u Rimu. U Zadar se nije mogla vratiti, budući da nije imala sredstava za   uzdržavanje ni zdravstveno osiguranje, a bila je i lošeg zdravlja. Nadalje,   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   tijekom svog boravka u Rimu od susjeda je saznala da je u njen stan   provalio M.F. sa svojom obitelji. Kad se raspitivala o svom stanu i svojim   stvarima u stanu, M.F. joj je preko telefona prijetio.   16. Dana 9. listopada 1992. godine Općinski je sud u Zadru   podnositeljici zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Sud je utvrdio kako je   podnositeljica zahtjeva napustila Zadar 26. srpnja 1991. i nije se vratila do   15. svibnja 1992. godine. Naveo je kako u relevantnom razdoblju građanima   Zadra nije bio izdan nikakav nalog da napuste grad zbog eskalacije oružanih   sukoba, već je odluka o napuštanju grada ili ostanka u njemu bila osobna   odluka svakoga građanina. Sud je na temelju toga utvrdio kako se izbivanje   podnositeljice zahtjeva nije moglo opravdati ratom u Hrvatskoj.   17. Nadalje, Sud nije prihvatio obrazloženje podnositeljice zahtjeva da   se tijekom svoga boravka u Rimu razboljela i da nije mogla putovati.   Utvrđeno je kako je podnositeljica zahtjeva dugo vremena bolovala od   spinalne artroskleroze i difuzne osteoporoze, koje nisu utjecale na njenu   sposobnost putovanja. Iako je 25. ožujka 1992. iščašila rame, nakon   imobilizacije ozlijeđenoga zgloba mogla je putovati. Nadalje, do 25. ožujka   1992. godine iz stana je već bila izbivala dulje od šest mjeseci.   18. Daljnje obrazloženje podnositeljice zahtjeva da je u listopadu   1991.godine prestala primati mirovinu, pa je stoga ostala bez sredstava za   uzdržavanje, sud nije prihvatio kao opravdani razlog za ne vraćanje u Zadar.   Sud je smatrao da je podnositeljici zahtjeva novac mogla poslati kći. Stoga   je sud zaključio kako razlozi kojima podnositeljica zahtjeva obrazlaže to   što nije živjela u stanu nisu opravdani.   19. Povodom žalbe podnositeljice zahtjeva protiv presude, tu je presudu   dana 10. ožujka 1993. godine. Županijski sud u Zadru ukinuo. Županijski je   sud utvrdio kako prvostupanjski sud nije pažljivo uzeo u obzir osobne   prilike podnositeljice zahtjeva, i to njenu dob i loše zdravstveno stanje,   činjenicu da je ostala bez mirovine i činjenicu da je u Zadru živjela sama,   bez bliže rodbine. Nadalje, odluku podnositeljice zahtjeva da svoj boravak u   Rimu produlji trebalo je pažljivo ocijeniti s obzirom na objektivne   okolnosti, to jest činjenicu da je Zadar svakodnevno bio izložen   granatiranju, te da u relevantnom razdoblju nije imao redovitu opskrbu   vodom i električnom energijom, te da su stan podnositeljice zahtjeva   zaposjele treće osobe. Predmet je vraćen prvostupanjskom sudu.   20. U ponovljenom je postupku dana 18. siječnja 1994. godine   Općinski sud u Zadru ponovno odlučio u korist tužitelja i podnositeljici   zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Primijetio je kako je ona iz stana izbivala   više od šest mjeseci bez opravdanog razloga te je u biti ponovio utvrđenja iz   presude od 9. listopada 1992. godine.   21. Podnositeljica zahtjeva se žalila. Dana 19. listopada 1994. godine   Županijski je sud u Zadru preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni   zahtjev. Utvrdio je kako su eskalacija rata i naprijed opisane (vidi stavke 11.   do 13.) osobne prilike podnositeljice zahtjeva opravdali njeno izbivanje iz   stana.   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   22. Dana 10. travnja 1995. godine Općina Zadar podnijela je Vrhovnom   sudu Republike Hrvatske reviziju u tom predmetu.   23. Dana 15. veljače 1996. godine Vrhovni je sud usvojio reviziju i   preinačio presudu Županijskoga suda. Utvrdio je kako razlozi za izbivanje   iz stana koje je navela podnositeljica zahtjeva nisu opravdani.   24. Mjerodavni dio presude Vrhovnoga suda glasi kako slijedi:   "Uvjeti života za sve građane Zadra bili su isti u periodu agresije na   Hrvatsku i slučaj tuženice, kako to s osnovom navodi revident, nije   moguće a niti opravdano izdvojiti iz konteksta te aresije, a to znači i   ocjenjivati ga izvan svih onih okolnosti koje su obilježavale to vrijeme a   time i određivale ponašanje svakog pojedinca.   Ocjenjujući u tom kontekstu i odluku tuženice da se u vrijeme agresije   na Zadar u grad ne vraća već ostane u Italiji po nalaženju ovog suda,   nasuprot pravnom shvaćanju suda drugog stupnja, ne opravdava   nekorištenje stana. Tuženica je što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja s   obzirom na svoje zdravstveno stanje i prometne veze mogla doći u   Zadar, njezino zdravstveno stanje boravkom u Zadru ne bi bilo bitno   narušeno, mogla se brinuti sama o sebi, a to što je radi osiguranja   najnužnijih životnih potreba trebala ulagati znatnu psihičku i fizičku   snagu, a takvim uvjetima života bili su izloženi svi žitelji Zadra od   najmlađih do najstarijih koji su ostali u gradu, po nalaženju ovoga suda   ne predstavlja opravdani razlog za nedolazak tuženice u Zadar i s tim u   vezi opravdan razlog nekorištenja stana. "   25. Dana 8. studenoga 1996. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je   ustavnu tužbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdila je kako joj je   povrijeđeno pravo na poštivanje njenog doma i pravo vlasništva, te kako joj   je uskraćeno pošteno suđenje.   26. Dana 8. studenoga 1999. godine Ustavni je sud odbio tužbu   podnositeljice zahtjeva. Utvrdio je kako je Vrhovni sud, utvrdivši da je   izbivanje podnositeljice zahtjeva iz stana u razdoblju dužem od šest mjeseci   neopravdano, ispravno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na   činjenično stanje koje su utvrdili niži sudovi. Ustavni je sud zaključio kako   ustavna prava podnositeljice zahtjeva nisu bila povrijeđena.   II. MJERODAVNO DOMAĆE I MEĐUNARODNO PRAVO I PRAKSA   27. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske iz 1990. godine   (Narodne novine, br. 56/1990 i 135/97), koji je bio na snazi u relevantnom   razdoblju, glase kako slijedi:   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   Članak 16.   "Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila   sloboda   i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje."   Članak 34., stavak 1.   "Dom je nepovrediv."   Članak 48., stavci 1. i 2.   "1. Jamči se pravo vlasništva.   2. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkoga prava i njihovi korisnici   dužni su pridonositi općem dobru."   Članak 134.   "Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s   Ustavom   i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka   Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona."   28. Članak 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima   (koji je u odnosu na Hrvatsku stupio na snagu notifikacijom o sukcesiji 8.   listopada 1991. godine ) :   "1. Nitko neće biti podvrgnut proizvoljnom ili nezakonitom miješanju   u njegov … dom...   2. Svatko ima pravo na zakonsku zaštitu od takvoga miješanja..."   29. Mjerodavne odredbe članka 99. Zakona o stambenim odnosima,   (Narodne novine, br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993), koji je bio na   snazi u relevantnom razdoblju, predviđale su kako slijedi:   "1. Stanaru se može dati otkaz stanarskog prava kad on i članovi   njegova porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju, prestanu   koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci.   2. Otkaz stanarskog prava prema odredbama stava 1. ovog člana ne   može se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga što se nalazi na   liječenju, izvršavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga."   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   30. U predmetu br. Rev-3839/93 Vrhovni je sud dao sljedeće tumačenje   članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima:   "Ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga koji bi ukazivali   na nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog   nekorištenja stana."   31. U predmetu br. Rev-155/1994-2 Vrhovni je sud dao sljedeće   tumačenje još jednog vida članka 99. stavka 1. Zakona o stambenim   odnosima:   " Okolnost da se u stan koji stanar ne koristi protupravno uselila treća   osoba ne čini još sama za sebe nekorištenje stana opravdanim. Ako,   naime, stanar unutar roka iz čl. 99. st. 1. ZSO ne poduzme odgovarajuće   korake da bi vratio posjed stana, … tada navedena okolnost nije zapreka   udovoljenju zahtjeva za otkaz stanarskog prava."   32. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Narodne   novine, br. 27/1991) uređuje uvjete prodaje stanova na kojima postoji   stanarsko pravo. Nositelju stanarskoga prava na stanu u društvenom   vlasništvu taj Zakon omogućuje stan otkupiti pod povoljnim uvjetima.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 8. KONVENCIJE   33. Podnositeljica zahtjeva prigovorila je da su joj odluke hrvatskih   sudova o otkazu stanarskoga prava povrijedile pravo na poštivanje njenog   doma, zajamčeno člankom 8. Konvencije koji u mjerodavnom dijelu   predviđa:   "1. Svatko ima pravo na poštivanje svoga ... doma ....   2. Javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu   sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa   državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje,   te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili   radi zaštite prava i sloboda drugih."   A. Tvrdnje stranaka   1. Vlada   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   34. Vlada je ustvrdila kako nakon smrti svoga supruga 1989. godine   podnositeljica zahtjeva u stanu u Zadru nije živjela neprekidno, već bi više   od pet mjeseci godišnje boravila u posjetu svojoj kćeri u Rimu. U srpnju   1991. godine podnositeljica zahtjeva potpuno je napustila stan i u Zadar se   nije vratila sve do svibnja 1992. godine. Iako je u međuvremenu saznala da   je u njenoj odsutnosti njen stan zaposjeo M.F., o tome nije obavijestila   vlasnika stana niti je pokrenula ikakav postupak za njegovo iseljenje.   Vlasnika nije obavijestila niti o činjenici da se nalazi u Rimu i da se zbog   bolesti i rata ne može vratiti u Zadar. U takvim se okolnostima ne može   tvrditi da je stan o kojemu je riječ dom podnositeljice zahtjeva u smislu   članka 8. Konvencije.   35. Vlada je dalje navela kako nije došlo do miješanja u pravo   podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma jer ona nije bila iseljena,   već je dobrovoljno napustila stan.   36. Osim toga, Vlada je ustvrdila da je, čak i kad bi Sud našao da je   došlo do miješanja, to miješanje propisano zakonom, to jest, člankom 99.   Zakona o stambenim odnosima.   37. Prema mišljenju Vlade, za otkaz stanarskoga prava podnositeljici   zahtjeva postojao je legitimni cilj. Vlada je objasnila kako su, radi   rješavanja stambenih pitanja, stanarska prava uglavnom dodjeljivala razna   poduzeća ili općine. Stanovi o kojima je riječ ostali su u vlasništvu tih   poduzeća ili općina. Osobe koje su bile nositelji stanarskoga prava plaćale   su veoma nisku najamninu i bile su zaštićene od proizvoljnog otkaza.   Međutim, budući da je svrha stanarskih prava bila zadovoljavanje   stambenih potreba radnika, vlasnici su imali pravo pred sudom tražiti otkaz   stanarskoga prava kad god nositelj stanarskoga prava nije koristio stan u   razdoblju dužem od šest mjeseci.   38. U ovome predmetu podnositeljica zahtjeva nije bila vlasnica stana,   već je samo stekla stanarsko pravo. Otkazavši podnositeljici zahtjeva   stanarsko pravo, domaće su vlasti težile postići legitimne ciljeve očuvanja   gospodarske dobrobiti zemlje i zaštite prava drugih osoba. Podnositeljica   zahtjeva je, napustivši stan, pokazala kako joj on više ne treba, što je   vlastima dozvolilo stan dodijeliti drugoj potrebitoj osobi.   39. Što se tiče razmjernosti mjere o kojoj je riječ, Vlada je naglasila   kako su domaći sudovi ocijenili sve mjerodavne činjenice koje se odnose na   predmet podnositeljice zahtjeva, to jest, njene osobne prilike, kao što su   njeno zdravstveno stanje, dob i razlozi napuštanja stana, kao i opće životne   uvjete u Zadru u relevantno vrijeme. Sudovi su utvrdili kako, unatoč   napadima na Zadar, ni u kojem trenutku nije bilo neposredne potrebe za   napuštanjem grada, te su primijetili kako se iz okolnih područja u grad u   stvari doselio određeni broj izbjeglica. Sve u svemu, otkaz stanarskoga   prava podnositeljici zahtjeva ne bi se mogao smatrati proizvoljnim.   2. Podnositeljica zahtjeva   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   40. Podnositeljica zahtjeva je istaknula kako je svoj stan u Zadru uvijek   smatrala domom u koji se namjeravala vratiti. Ustvrdila je kako stan nije   napustila, već je samo otišla u posjet kćeri. Tijekom njenoga izbivanja u   Hrvatskoj je eskalirao rat, te se nije mogla vratiti. Nakon toga se razboljela,   pa je morala ostati u Rimu. Kad se u svibnju 1992. godine vratila, nije   mogla ući u stan koji je bio zaposjeo M.F., tako da je bila prisiljena vratiti   se u Rim. Njenu namjeru da se vrati u svoj dom u Zadru dokazuje i   činjenica da je tamo ostavila sav namještaj i osobne stvari.   41. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila kako otkaz njenoga stanarskog   prava od strane sudova predstavlja povredu njenoga prava na poštivanje   njenoga doma.   42. Nadalje, podnositeljica zahtjeva je navela kako nije bilo potrebe   otkazati joj stanarsko pravo. Ta mjera, koja je navodno težila postići   legitimni cilj pružanja smještaja prognaniku, nije bila opravdana, jer se taj   cilj mogao postići dodjelom stana drugoj osobi na privremeno korištenje.   Oduzevši joj stanarsko pravo, vlasti su je ostavili bez doma, odnosno mjesta   gdje može živjeti, a ta je situacija postala trajna. Stoga joj je ta mjera   nametnula prekomjerni teret i bila je nerazmjerna legitimnom cilju kojem se   težilo.   43. Podnositeljica zahtjeva je uz to dostavila i analizu 586 pojedinačnih   slučajeva otkaza stanarskoga prava u sudskim postupcima u Hrvatskoj koju   je izradilo Norveško vijeće za izbjeglice.   3. Treća stranka   44. OESS je ustvrdio kako se stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva   može promatrati na odgovarajući način samo u općem kontekstu radnji   sudstva i zakonodavca koje su imale za posljedicu masovne otkaze   stanarskih prava tijekom i nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj. Naveo je   kako je od 1991. godine pokrenuto 23.700 postupaka za otkaz stanarskoga   prava.   45. Većina tih postupaka pokrenuta je protiv osoba srpskoga podrijetla,   što je imalo za posljedicu značajan pad broja pripadnika manjinskoga   stanovništva u Hrvatskoj. Prema mišljenju OESS-a, otkazi stanarskih prava   imali su snažan negativni učinak na povratak manjina.   46. OESS je osim toga dostavio iscrpnu analizu pravnog statusa koji se   dodjeljivao stanarskim pravima u Bosni i Hercegovini. Naveli su kako je u   bivšoj Jugoslaviji stanarsko pravo predstavljalo oblik čvrstoga najma koji je   njegovim nositeljima omogućavao trajno korištenje stanova u društvenome   vlasništvu. Takve su stanove obično gradila i njima raspolagala državna   poduzeća ili javna tijela koja su imala pravo svojim zaposlenicima   dodjeljivati stanarska prava. U svrhu osiguravanja sredstava za takav sustav,   svi su građani uplaćivali obvezne doprinose u fondove stambene izgradnje,   razmjerno svojim plaćama. Kad bi jednom bilo dodijeljeno, stanarsko je   pravo bilo moguće otkazati samo u skladu sa zakonom i u sudskome   postupku.   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE   47. Iako se osiguravanje smještaja prognanicima može smatrati   legitimnim ciljem, trajan otkaz stanarskoga prava u ratnim uvjetima za   stanare bi mogao predstavljati prekomjeran teret. U konačnici treba postići   ravnotežu između potrebe osiguranja smještaja izbjeglicama i prognanicima   i interesa nositelja stanarskoga prava. Hrvatske su vlasti njihove stanove   mogle proglasiti privremeno napuštenima i dodijeliti ih prognanicima na   privremeno korištenje do prestanka neprijateljstava, te time olakšati teret   koji je stavljen na izvorne nositelje stanarskog prava.   OESS je primijetio kako je Sud već ispitivao neke situacije koje su se   ticale prognanika, i to na primjer u predmetu Loizidou v. Turkey (presuda od   18. prosinca 1996., Reports of Judgements and Decisions 1996-VI) gdje je   utvrdio povredu članka 1. Protokola br. 1. smatrajući kako turska Vlada nije   objasnila kako legitiman cilj osiguravanja smještaja izbjeglim ciparskim   Turcima može opravdati potpuno negiranje imovinskih prava podnositelja   zahtjeva u obliku potpunog i trajnog osporavanja pristupa i s njime   povezano izvlaštenje bez naknade.   48. Što se tiče argumenta domaćih sudova da su svi stanovnici Zadra bili   izloženi istim životnim uvjetima, OESS je istaknuo da, iako je točno da je   čitavo stanovništvo na područjima pogođenim sukobom uglavnom trpjelo   iste poteškoće, kao što je granatiranje te nedostatak vode i električne   energije, pojedinci koji su bili pripadnici etničkih manjina uz to su bili   suočeni s uznemirivanjem, prijetnjama, a u mnogim slučajevima i prisilnim   iseljenjem iz njihovih domova i imovine. Uvjete pod kojima su te osobe   otišle oslikava činjenica da su mnogi u stanovima ostavili svoje osobne   stvari. U takvim je okolnostima OESS-u izbivanje iz stana zbog ratnih   aktivnosti bilo teško smatrati izbivanjem dobrovoljne naravi.   4. Vladine primjedbe na intervenciju treće stranke   49. Vlada je općenito osporila mjerodavnost tvrdnji treće stranke,   navodeći kako ovaj predmet nije otvorio niti jedno pitanje koje se tiče   povratka izbjeglica ili prognanika odnosno povratka manjina, jer   podnositeljica zahtjeva nikad nije bila izbjeglica ili prognanik. Vlada je uz   to dostavila i pregled postignuća u procesu povratka izbjeglica i prognanika   u Republici Hrvatskoj, tvrdeći da se, unatoč mnogim poteškoćama, on treba   smatrati uspješnim.   50. Što se intervencije treće stranke u dijelu koji se odnosi na pravnu   narav stanarskoga prava, Vlada je, priznajući da je u određenoj mjeri bilo   sličnosti, ipak ukazala na razlike u pravnom uređenju stanarskih prava u   Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naglasila je kako se intervencija treće   stranke u odnosu na to pitanje uglavnom odnosi na situaciju u Bosni i   Hercegovini, pa stoga nije izravno mjerodavno za situaciju u Hrvatskoj.   Nakon raspada bivše Jugoslavije, Hrvatska je postala neovisna država koja   je donijela vlastito zakonodavstvo, a razvoj njenoga pravnog poretka od   tada je bio različit. Sama činjenica da su problemi koji su se odnosili na rat   bili slični ne znači da oni nužno zahtijevaju istovjetna pravna rješenja u   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE     dvije različite države. Miješanja u prava zaštićena Konvencijom trebaju se   razmatrati neovisno, uzimajući u obzir pravni poredak, socijalnu i političku   situaciju u svakoj državi ugovornici, te je potrebno uzeti u obzir njenu   slobodu procjene.   B. Ocjena Suda   1. Je li stan o kojemu je riječ bio dom podnositeljice zahtjeva u smislu   članka 8. Konvencije   51. Sud bilježi kako je podnositeljica zahtjeva u svom stanu u Zadru   živjela neprekidno od 1953. godine do 26. srpnja 1991., kad je otputovala u   Rim. Kad je odlazila, podnositeljica je zahtjeva u stanu ostavila sav   namještaj, kao i svoje osobne stvari. Stan nije nikome iznajmila. Zaključala   ga je i zamolila jednog susjeda da se o njemu brine tijekom njene   odsutnosti.   52. S obzirom na takve okolnosti, Sud je uvjeren kako podnositeljica   zahtjeva nije imala namjeru napustiti stan. Štoviše, na odgovarajući se način   pobrinula za njegovo održavanje, računajući da će se tamo vratiti. Stoga se   za stan o kojemu je riječ može razumno smatrati da je u relevantno vrijeme   bio njen dom u smislu članka 8. Konvencije.   2. Je li bilo kakvih miješanja od strane javne vlasti u ostvarivanje   prava podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenog doma   53. Sud bilježi kako je Općina Zadar pred Općinskim sudom u Zadru   zatražila da se podnositeljici zahtjeva otkaže stanarsko pravo na stanu o   kojemu je riječ. Sud je usvojio zahtjev, a prvostupanjsku su presudu   potvrdili viši sudovi. Posljedica toga je bila ta da je podnositeljica zahtjeva   ostala bez doma u Hrvatskoj.   54. Utvrdivši da je stan o kojemu je riječ bio dom podnositeljice   zahtjeva u smislu članka 8. Konvencije, Sud nalazi kako otkaz stanarskoga   prava podnositeljici zahtjeva od strane domaćih sudova predstavlja   miješanje u njeno pravo na poštivanje njenoga doma.   3. Je li miješanje bilo opravdano   55. Da bi mogao odrediti je li miješanje bilo opravdano prema stavku 2.   članka 8., Sud mora redom ispitati je li ono bilo "u skladu sa zakonom", je li   imalo cilj koji je bio legitiman prema tom stavku i je li bilo "potrebno u   demokratskom društvu" radi naprijed navedenoga cilja (vidi presudu u   predmetu Gillow v. the United Kingdom od 24. studenoga 1986., Serija A   br. 124-C, str. 20, st. 48.).   a. U skladu sa zakonom   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE     56. Nije sporno da je miješanje, koje se temeljilo na članku 99. stavku 1.   Zakona o stambenim odnosima, bilo "u skladu sa zakonom". Sud nema   razloga smatrati drukčije.   b. Legitimni cilj   57. Sud primjećuje da su se, prema navodima Vlade, u bivšoj Jugoslaviji   stanarska prava na društvenim stanovima dodjeljivala radi zadovoljavanja   stambenih potreba građana. Politika koja je uređivala ta prava osiguravala je   prilično povoljne uvjete za stanare, ali je od njih zahtijevala da u tim   stanovima doista i žive. Članak 99. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima   imao je za cilj spriječiti svaku zloporabu stanarskog prava tako što je   omogućavao njegov otkaz u slučaju ako osoba koja je bila nositelj prava ne   bi poštivala njegovu svrhu, drugim riječima, ako ne bi stanovala u   dodijeljenom joj stanu. Podnositeljica zahtjeva to nije osporila.   58. Sud smatra kako je zakonodavstvo primijenjeno u predmetu   podnositeljice zahtjeva težilo postići legitimni cilj, to jest, zadovoljavanje   stambenih potreba građana, dakle njegova je svrha bila promicati   gospodarsku dobrobit zemlje i zaštitu prava drugih. Sud ne vidi razloga   zbog kojeg bi pretpostavio da je ono težilo ikojoj drugoj svrsi. Nije sporno   da je, težeći tim ciljevima, hrvatski zakonodavac imao pravo, donošenjem   članka 99. Zakona o stambenim odnosima, propisati otkaz stanarskog prava   pojedincima koji više nisu živjeli u dodijeljenim im društvenim stanovima,   te naknadnu preraspodjelu tih stanova potrebitima. Jedina stvar koja je   prijeporna jest jesu li, primjenjujući tu odredbu u predmetu podnositeljice   zahtjeva, hrvatski sudovi povrijedili njeno pravo na poštivanje njenog doma   na nerazmjeran način.   c. Potrebno u demokratskom društvu   59. Da bi odredio je li pobijana mjera bila "potrebna u demokratskom   društvu", Sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta u cjelini, razlozi za   koje je navedeno da opravdavaju ovu mjeru bili relevantni i dostatni u   smislu stavka 2. članka 8. Konvencije (predmet Hoppe v. Germany, br.   28422/95, st. 48., 5. prosinca 2002.). Pojam nužnosti podrazumijeva prijeku   socijalnu potrebu. Osobito, primijenjena mjera mora biti razmjerna   legitimnom cilju kojem se teži. Uz to, opseg slobode procjene koju uživaju   nacionalne vlasti ovisit će ne samo o naravi cilja ograničenja, već i o naravi   prava koje je u to uključeno.   60. U ovome se predmetu zadovoljavanje stambenih potreba mora   dovesti u ravnotežu s pravom podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga   doma, prava koje pripada njenoj vlastitoj osobnoj sigurnosti i dobrobiti.   Prilikom određivanja opsega slobode procjene koja se dopušta Vladi,   potrebno je uzeti u obzir važnost takvoga prava za pojedinca (vidi naprijed   citirani predmet Gillow v. the United Kingdom, str. 22, st. 55.).   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE     61. Sud osim toga ponavlja kako je, u skladu s člankom 19. Konvencije,   njegova jedina zadaća osigurati poštivanje obveza koje su preuzele stranke   Konvencije. On osobito nije nadležan rješavati zahtjeve u kojima se navodi   kako su domaći sudovi počinili pravne ili činjenične pogreške, osim ako   smatra kako postoji mogućnost da su takve pogreške za sobom povlačile   moguću povredu bilo kojeg od prava i sloboda utvrđenih u Konvenciji (vidi   predmet Kaneva v. Bulgaria, br. 26530/95, odluka Komisije od 27. veljače   1997.). Iz toga slijedi kako zadaća Suda nije zamijeniti domaće vlasti u   vršenju njihovih nadležnosti glede otkaza stanarskih prava u Hrvatskoj, već   u svjetlu Konvencije preispitati odluke koje su te vlasti donijele vršeći svoju   slobodu procjene (vidi, mutatis mutandis, presudu u predmetu Hokkanen v.   Finland, od 23. rujna 1994., Serija A br. 299-A, str. 20, st. 55.; i predmet   Elsholz v. Germany, br. 25735/94, ECHR 2000-VIII, str. 363, st. 48.).   62. Vračajući se na ovaj predmet, ostaje pitanje je li način na koji su   domaći sudovi vršili svoje diskrecijsko pravo u predmetu podnositeljice   zahtjeva odgovarao prijekoj socijalnoj potrebi, a osobito je li bio razmjeran   legitimnom cilju kojem se težilo.   63. Sud bilježi kako su i Općinski sud i Vrhovni sud smatrali kako, u   okolnostima predmeta, podnositeljica zahtjeva nije imala nikakvih   opravdanih razloga ne vratiti se u Zadar. Oba su suda do tog zaključka došla   nakon što su valjano razmotrili činjenična i pravna pitanja koja su se   pojavila u sporu i nakon što su pažljivo analizirali argumente koje je iznijela   podnositeljica zahtjeva. Sudovi su dali iscrpno obrazloženje za svoje   odluke.   Osobito, oba su suda uzela u obzir dob i zdravstvene probleme   podnositeljice zahtjeva te su se uvjerili da bi joj njeno tjelesno stanje   dopustilo putovati. Nadalje, oni su zauzeli stav da se eskalacija sukoba ne   može smatrati opravdanim razlogom za napuštanje Zadra, jer je ona jednako   pogađala svakoga građanina toga grada. Njihovi su zaključci očito bili u   skladu s prethodno utvrđenom sudskom praksom Vrhovnoga suda koja se   odnosila na to pitanje (vidi stavke 30. i 31. ove presude).   Sud na ovom mjestu bilježi kako je konačnu odluku u ovom predmetu,   koja je bila izravno odlučna za prava podnositeljice zahtjeva zajamčena   Konvencijom, donio Ustavni sud dana 8. studenoga 1999. godine. Taj se   sud priklonio utvrđenjima Vrhovnoga suda riješivši da odluka toga suda ne   predstavlja povredu ustavnih prava podnositeljice zahtjeva.   64. Sud prihvaća da kad državne vlasti pomiruju suprotstavljene interese   različitih skupina u društvu, one neizbježno moraju povući crtu koja   označava gdje određeni interes preuzima prevagu a drugi se povlači, ne   znajući precizno njenu idealnu lokaciju. Razumno ocijeniti gdje je   najprimjerenije povući takvu crtu, osobito ako takva ocjena podrazumijeva   vaganje između sukobljenih interesa i dodjelu oskudnih sredstava na   temelju toga, spada u slobodu procjene države.   65. Miješanje države u socijalno-gospodarska pitanja kao što je   stanovanje često je potrebno radi osiguravanja socijalne pravde i javne   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE     dobrobiti. Na tom području sloboda procjene koju države imaju u provedbi   socijalne i gospodarske politike nužno treba biti široka. Treba poštivati   prosudbu domaćih vlasti o tome što je potrebno za postizanje ciljeva tih   politika, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne osnove. Iako je to   načelo prvotno bilo utvrđeno u kontekstu prigovora prema članku 1.   Protokola br. 1 (na primjer, u presudi u predmetu James and Others v. the   United Kingdom od 21. veljače 1986., Serija A br. 98, str. 32, st. 46.; te u   presudi u predmetu Mellacher and Others v. Austria od 19. prosinca 1989.,   Serija A br. 169, str. 25, st. 45.) Sud, imajući na umu da se Konvencija i   njeni protokoli moraju tumačiti kao cjelina, smatra kako država uživa   jednako široku slobodu procjene glede poštivanja doma u okolnostima kao   što su one koje prevladavaju u ovome predmetu, u kontekstu članka 8.   Stoga će Sud prihvatiti prosudbu domaćih vlasti o tome što je potrebno u   demokratskom društvu, osim ako je ta prosudba očigledno bez razumne   osnove, to jest, osim ako je primijenjena mjera očito nerazmjerna   legitimnom cilju kojem se teži.   Ta se sloboda dodjeljuje kako domaćem zakonodavcu ("u skladu sa   zakonom"), tako i tijelima, između ostalog i sudbenim, koja su pozvana   tumačiti i primjenjivati zakone koji su na snazi (vidi, mutatis mutandis,   preusdu u predmetu Handyside v. the United Kingdom od 7. prosinca 1976.,   Serija A br. 24, str. 22, st. 48.).   66. U svjetlu naprijed navedenog, Sud je uvjeren da su se sporne odluke   temeljile na razlozima koji nisu bili samo relevantni, već i dostatni u smislu   stavka 2. članka 8. Ne može se tvrditi da su odluke hrvatskih sudova bile   proizvoljne ili nerazumne, ili da je rješenje do kojeg su došle nastojeći   postići poštenu ravnotežu između zahtjeva općega interesa zajednice i   zahtjeva da se štiti pravo podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga   doma bilo očito nerazmjerno legitimnom cilju kojem se težilo. Sud smatra   kako su, otkazavši podnositeljici zahtjeva stanarsko pravo, nacionalne vlasti   djelovale u granicama slobode procjene koja im je dodijeljena u takvim   pitanjima.   67. Što se tiče sugestije podnositeljice zahtjeva i treće stranke (vidi   stavke 42. i 47. ove presude) da su, otkazavši joj stanarsko pravo, umjesto   da taj stan samo privremeno daju na korištenje drugoj osobi, nacionalne   vlasti podnositeljici zahtjeva nametnule prekomjerni teret, Sud nalazi kako   ta sugestija podrazumijeva tumačenje članka 8 na način kao da on sadrži   test stroge nužnosti, koje tumačenje Sud ne nalazi opravdanim u ovim   okolnostima. Dostupnost alternativnih rješenja sama po sebi ne čini otkaz   stanarskoga prava neopravdanim. Ona predstavlja jedan od čimbenika   relevantan za određivanje može li se odabrano sredstvo smatrati razumnim i   prikladnim za postizanje legitimnog cilja kojem se teži. Uz uvjet da   miješanje ostane unutar tih granica, u što je Sud uvjeren s obzirom na svoja   naprijed iznesena razmatranja (vidi stavak 66. ove presude), zadaća Suda   nije kazati predstavlja li mjera koja je predmet prigovora najbolje rješenje   za rješavanje dotičnoga problema odnosno je li država svoje diskrecijsko   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE     pravo trebala vršiti drukčije (vidi, mutatis mutandis, predmet James and   Others v. the United Kingdom, op. cit., str. 35, st. 51.).   68. Nadalje, iako članak 8. Konvencije ne sadrži nikakve izričite   postupovne zahtjeve, proces odlučivanja u mjerama miješanja mora biti   pošten i takav da osigura dužno poštivanje interesa koje štiti članak 8. Sud,   stoga, mora odrediti je li, s obzirom na okolnosti predmeta, a osobito zbog   važnosti odluka koje se trebaju donijeti, podnositeljica zahtjeva bila   uključena u proces odlučivanja koji joj je, gledano u cjelini, mogao u   dostatnom opsegu osigurati zahtjevanu zaštitu njenih interesa (vidi presudu   u predmetu W. v. the United Kingdom od 8. srpnja 1987., Serija A br. 121,   str. 29, st. 64.; naprijed citirani predmet Elsholz v. Germany, st. 52.; te   predmet T.P. and K.M. v. the United Kingdom, br. 28945/95, st. 72., ECHR   2001-V).   69. Sud bilježi kako je u prvostupanjskom postupku podnositeljica   zahtjeva, kojoj je pomagao punomoćnik, imala priliku svoje argumente   iznijeti kako usmeno, tako i pismeno. Iako su u žalbenome postupku   Županijski sud i Vrhovni sud svoje odluke temeljili na prvostupanjskom   spisu predmeta, podnositeljici zahtjeva dana je mogućnost u pisanom obliku   iznijeti sve stavove koji su prema njenom mišljenju bili odlučni za ishod   postupka. Rasprava pred žalbenim sudovima stoga nije bila potrebna.   70. U tim okolnostima Sud je uvjeren kako su se poštivali postupovni   zahtjevi iz članka 8. Konvencije i kako je podnositeljica zahtjeva bila   uključena u proces odlučivanja u mjeri dostatnoj da joj osigura potrebnu   zaštitu njenih interesa.   71. Prema tome, do povrede članka 8. Konvencije nije došlo.   II. NAVODNA POVREDA ČLANKA 1. PROTOKOLA BR. 1 UZ   KONVENCIJU   72. Podnositeljica zahtjeva je prigovorila i da je gubitak stanarskoga   prava doveo do povrede njenog prava na mirno uživanje vlasništva. Uz to,   ustvrdila je kako su povrijeđena njena vlasnička prava jer joj je uskraćena   mogućnost otkupa stana o kojemu je riječ (vidi stavak 32. ove presude).   Pozvala se na članak 1. Protokola br. 1 koji glasi kako slijedi:   "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega   vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom   interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima   međunarodnog prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo   države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila   upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje   plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni."   PRESUDA BLEČIĆ protiv HRVATSKE     73. Sud ne nalazi potrebnim odlučivati predstavlja li stanarsko pravo   imovinu ili vlasništvo u smislu članka 1. Protokola br. 1 iz sljedećih razloga.   74. Čak i ako se pretpostavi da otkaz stanarskoga prava podnositeljici   zahtjeva podrazumijeva pravo na vlasništvo, Sud smatra kako miješanje o   kojemu je riječ nije bilo ni izvlaštenje ni mjera za kontrolu upotrebe   vlasništva. Stoga to pitanje treba rješavati pozivom na prvu rečenicu prvoga   članka 1. Protokola br. 1.   75. Svako miješanje u pravo vlasništva, bez obzira na pravilo pod koje   potpada, može se opravdati jedino ako služi legitimnom javnom (ili općem)   interesu. Otkaz stanarskoga prava podnositeljici zahtjeva je, kako je Sud već   utvrdio (vidi stavke 57. i 58. ove presude), težio legitimnom cilju socijalne   politike.   76. Nadalje, da bi zahtjevi iz članka 1. Protokola br. 1 bili zadovoljeni,   miješanje u prava pojedinca na temelju te odredbe mora uspostaviti poštenu   ravnotežu između potreba općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite   temeljnih prava pojedinca (vidi, među drugim izvorima prava, presudu u   predmetu Sporrong and Lönnroth v. Sweden od 23. rujna 1982., Serija A br.   52, str. 26, st. 69.; presudu u predmetu Scollo v. Italy od 28. rujna 1995.,   Serija A br. 315-C, str. 53, st. 32.).   77. U vezi s time, Sud se poziva na svoja razmatranja koja se odnose na   navodne povrede prava podnositeljice zahtjeva na poštivanje njenoga doma   (vidi stavke 63. do 71. ove presude) koji su primjenjivi i na njeno pravo na   mirno uživanje njenoga vlasništva.   78. Sud prema tome zaključuje da otkaz stanarskoga prava i posljedični   gubitak moguće prilike za otkup stana o kojemu je riječ nije doveo do   povrede članka 1. Protokola br. 1.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. presuđuje da nije došlo do povrede članka 8. Konvencije;   2. presuđuje da nije došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1 uz   Konvenciju.   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 29.   srpnja 2004. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Santiago QUESADA   Zamjenik tajnika Odjela   Christos ROZAKIS   Predsjednik