59532/00

CONSEIL DE L'EUROPE COUNCIL OF EUROPE COUR EUROP�ENNE DES DROITS DE L'HOMME EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS VELIKO VIJEE PREDMET BLECI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 59532/00) PRESUDA STRASBOURG 8. ozujak 2006. Ova presuda je konacna, ali moze podlijegati urednickim izmjenama 2 BLECI protiv HRVATSKE U predmetu Bleci protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava zasjedajui u velikom vijeu u sastavu: g. L. Wildhaber, predsjednik, g. C.L. Rozakis, g. J.-P. Costa, Sir Nicolas Bratza, g. B.M. Zupancic, g. L. Caflisch, g. L. Loucaides, g. I. Cabral Barreto, g. C. B�rsan, ga N. Vaji, g. J. Hedigan, g. M. Ugrekhelidze, ga A. Mularoni, g. S. Pavlovschi, g. L. Garlicki, ga R. Jaeger, g. David Th�r Bj�rgvinsson, suci, i g. T.L. Early, zamjenik tajnika velikog vijea, nakon vijeanja zatvorenog za javnost dana 14. rujna 2005. i 1. veljace 2006. donosi sljedeu presudu koja je usvojena potonjeg datuma: POSTUPAK 1. Postupak je pokrenut na temelju zahtjeva (br. 59532/00) protiv Republike Hrvatske koji je hrvatska drzavljanka ga Krstina Bleci (,,podnositeljica zahtjeva") podnijela Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (,,Konvencija") dana 6. svibnja 2000. 2. Podnositeljicu zahtjeva, kojoj je odobrena pravna pomo, zastupao je Meunarodni odbor za ljudska prava (ICHR), udruga sa sjedistem u Sarajevu i g. Toni Vukicevi, odvjetnik iz Splita. Hrvatsku Vladu (,,Vlada") su zastupale njene zastupnice, prvo ga L. Lukina-Karajkovi, a potom ga Stefica Staznik. 3. Podnositeljica zahtjeva je osobito navela kako joj je zbog otkaza stanarskog prava povrijeeno pravo na postivanje njenog doma i pravo na mirno uzivanje vlasnistva. Pozvala se na clanak 8. Konvencije i na clanak 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 4. Zahtjev je dodijeljen u rad Prvom odjelu Suda (pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda). U okviru tog Odjela, vijee koje je trebalo razmotriti BLECI protiv HRVATSKE predmet (clanak 27., stavak 1. Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavkom 1. 5. Dana 30. sijecnja 2003. vijee tog Odjela u sastavu g. C.L. Rozakis, ga F. Tulkens, g. P. Lorenzen, ga N. Vaji, g. E. Levits, g. V. Zagrebelsky i ga E. Steiner te g. S. Nielsen, tadasnji zamjenik tajnika Odjela, proglasilo je gornje prigovore dopustenima. 6. Dana 29. srpnja 2004. vijee Odjela ciji clanovi su bili sljedei suci: g. C.L. Rozakis, g. P. Lorenzen, g. G. Bonello, ga F. Tulkens, ga N. Vaji, ga S. Botoucharova i ga E. Steiner te g. S. Quesada, zamjenik tajnika Odjela jednoglasno je presudilo da nije doslo niti do povrede clanka 8. Konvencije, niti clanka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. 7. Dana 27. listopada 2004. podnositeljica zahtjeva je zatrazila da se predmet uputi velikom vijeu, u skladu s clankom 43. Konvencije i pravilom 73. Poslovnika Suda. Odbor velikog vijea je 15. prosinca 2004. prihvatio taj zahtjev. 8. Sastav velikog vijea odreen je sukladno clanku 27., stavcima 2. i 3. Konvencije te pravilu 24. Pravilnika Suda. 9. I podnositeljica zahtjeva i Vlada su podnijeli pisana ocitovanja o dopustenosti i osnovanosti zahtjeva. 10. Komentari tree strane o osnovanosti zahtjeva primljeni su od Meunarodnog centra za pravnu zastitu ljudskih prava (,,INTERIGHTS"), kojem je Predsjednik dozvolio mijesanje u pismeni postupak (clanak 36., stavak 2. Konvencije i pravilo 44., stavak 2.). Stranke su odgovorile na te komentare (pravilo 44., stavak 5.). Dana 26. travnja 2005. Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (,,OSCE") kojoj je dozvoljeno mijesanje u pismeni postupak pred vijeem, obavijestila je Sud da nema nista za dodati komentarima koje je ranije podnijela vijeu. 11. Javna rasprava je odrzana u Zgradi ljudskih prava u Strasbourgu (Human Rights Building), dana 14. rujna 2005. (pravilo 59., stavak 3.). Pred Sudom su nastupili: (a) za Vladu ga S. Staznik, zastupnica Vlade, Lord Lester of Herne Hill Q.C., zastupnik, g. D. Marici, zamjenik zastupnice, ga Z. Hrvoj Sipek, zamjenica glavnog drzavnog odvjetnika, savjetnica; (b) za podnositeljicu zahtjeva g. F.J.L. Diaz, odvjetnik, g. P. Troop, odvjetnik viseg stupnja, g. T. Vukicevi, odvjetnik, zastupnik, g. M. Moratti, savjetnik. 4 BLECI protiv HRVATSKE Sud je saslusao obraanja ge Staznik, Lorda Lester of Herne Hill Q.C., g. Diaza i g. Troopa te odgovore na pitanja postavljena od strane Suda. CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 12. Podnositeljica zahtjeva roena je 1926. godine i trenutno zivi u Rimu, Italija. 13. Godine 1953. podnositeljica zahtjeva je zajedno sa svojim suprugom stekla stanarsko pravo na stanu u Zadru. Nakon sto joj je 1989. godine umro suprug, podnositeljica zahtjeva postala je jedinom nositeljicom stanarskoga prava. 14. Dana 19. lipnja 1991., stupio je na snagu Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. On je ureivao prodaju stanova u drustvenom vlasnistvu nad kojima je prethodno postojalo stanarsko pravo. 15. Dana 26. srpnja 1991. godine podnositeljica zahtjeva otisla je u posjet svojoj keri koja je zivjela u Rimu. Kod keri je namjeravala ostati preko ljeta. Stan u Zadru je zakljucala i u njemu ostavila sav namjestaj i svoje osobne stvari. Jednog je susjeda zamolila da u njenoj odsutnosti plaa racune i vodi brigu o stanu. 16. Meutim, krajem kolovoza 1991. godine u Dalmaciji je doslo do eskalacije oruzanog sukoba, sto je dovelo do ozbiljnih prometnih poteskoa u tom podrucju, ukljucujui i grad Zadar. Od 15. rujna 1991. grad Zadar je bio izlozen stalnom bombardiranju, a opskrba strujom i vodom je bila prekinuta vise od sto dana. 17. Podnositeljica zahtjeva je navela da su joj u listopadu 1991. godine hrvatske vlasti obustavile isplatu mirovine udovice vojnog oficira te da je isplata nastavljena u travnju 1994. godine. Vlada je navela da je mirovina podnositeljice bila isplaivana iz Jugoslavenskog vojnog mirovinskog fonda u Beogradu, a ne iz Hrvatskog mirovinskog fonda tako da su joj vlasti iz Beograda obustavile isplatu mirovine u prosincu 1991. 18. Po rijecima podnositeljice zahtjeva, izgubila je i pravo na zdravstveno osiguranje. Vlada je tvrdila da joj zdravstveno osiguranje nije nikad bilo obustavljeno ni prekinuto. 19. U tim okolnostima, podnositeljica je odlucila ostati u Rimu. 20. U studenom 1991. u stan podnositeljice zahtjeva u Zadru je provalio i uselio se izvjesni M.F. sa suprugom i dvoje djece. Podnositeljica zahtjeva tvrdila je da je M.F. pomogao sluzbenik iz opine koji mu je pribavio listu praznih stanova u Zadru, ukljucujui i njen. BLECI protiv HRVATSKE 21. Dana 12. veljace 1992. godine Opina Zadar je pred Opinskim sudom u Zadru pokrenula graanski postupak protiv podnositeljice zahtjeva radi otkaza njenog stanarskoga prava temeljem toga sto je bila odsutna iz stana vise od sest mjeseci bez opravdanog razloga, suprotno clanku 99. Zakona o stambenim odnosima. 22. U svojim podnescima domaem sudu podnositeljica zahtjeva je objasnila kako je od srpnja 1991. do svibnja 1992. godine bila prisiljena boraviti kod keri u Rimu. U Zadar se nije mogla vratiti, budui da nije imala sredstava za uzdrzavanje ni zdravstveno osiguranje, a bila je i loseg zdravlja. Nadalje, tijekom svog boravka u Rimu od susjeda je saznala da je u njen stan provalio M.F. sa svojom obitelji. Kad se raspitivala o svom stanu i svojim stvarima u stanu, M.F. joj je preko telefona prijetio. 23. Dana 9. listopada 1992. godine Opinski sud u Zadru je podnositeljici zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Sud je utvrdio kako je podnositeljica zahtjeva napustila Zadar 26. srpnja 1991. i nije se vratila do 15. svibnja 1992. godine. Naveo je kako u relevantnom razdoblju graanima Zadra nije bio izdan nikakav nalog da napuste grad zbog eskalacije oruzanih sukoba, ve je odluka o napustanju grada ili ostanka u njemu bila osobna odluka svakoga graanina. Sud je na temelju toga utvrdio kako se izbivanje podnositeljice zahtjeva nije moglo opravdati ratom u Hrvatskoj. 24. Sud nije prihvatio obrazlozenje podnositeljice zahtjeva da se tijekom svoga boravka u Rimu razboljela i da nije mogla putovati. Utvreno je kako je podnositeljica zahtjeva dugo vremena bolovala od spinalne artroskleroze i difuzne osteoporoze, koje nisu utjecale na njenu sposobnost putovanja. Iako je 25. ozujka 1992. iscasila rame, nakon imobilizacije ozlijeenoga zgloba mogla je putovati. Nadalje, do 25. ozujka 1992. godine iz stana je ve bila izbivala dulje od sest mjeseci. 25. Daljnje obrazlozenje podnositeljice zahtjeva da je u listopadu 1991. godine prestala primati mirovinu, pa je stoga ostala bez sredstava za uzdrzavanje, sud nije prihvatio kao opravdani razlog za ne vraanje u Zadar. Sud je smatrao da je podnositeljici zahtjeva novac mogla poslati ki. Stoga je sud zakljucio kako razlozi kojima podnositeljica zahtjeva obrazlaze to sto nije zivjela u stanu nisu opravdani. 26. Povodom zalbe podnositeljice zahtjeva Zupanijski sud u Zadru ukinuo je presudu dana 10. ozujka 1993. godine. Zupanijski sud je utvrdio kako prvostupanjski sud nije pazljivo uzeo u obzir osobne prilike podnositeljice zahtjeva, i to njenu dob i lose zdravstveno stanje, cinjenicu da je ostala bez mirovine i cinjenicu da je u Zadru zivjela sama. Nadalje, odluku podnositeljice zahtjeva da svoj boravak u Rimu produlji trebalo je pazljivo ocijeniti s obzirom na objektivne okolnosti u relevantno vrijeme, to jest cinjenicu da je Zadar svakodnevno bio izlozen granatiranju, te da u relevantnom razdoblju nije imao redovitu opskrbu vodom i elektricnom energijom, te da su stan podnositeljice zahtjeva zaposjele tree osobe. 6 BLECI protiv HRVATSKE Predmet je vraen prvostupanjskom sudu. 27. U ponovljenom postupku, dana 18. sijecnja 1994. godine, Opinski sud u Zadru je ponovno odlucio u korist opine i podnositeljici zahtjeva otkazao stanarsko pravo. Primijetio je kako je ona iz stana izbivala vise od sest mjeseci bez opravdanog razloga te je u biti ponovio utvrenja iz presude od 9. listopada 1992. godine. 28. Podnositeljica zahtjeva se zalila. Dana 19. listopada 1994. godine Zupanijski je sud u Zadru preinacio prvostupanjsku presudu i odbio tuzbeni zahtjev opine. Utvrdio je kako su eskalacija rata i osobne prilike podnositeljice zahtjeva opravdali njeno izbivanje iz stana. 29. Dana 10. travnja 1995. godine Opina Zadar izjavila je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju. 30. Dana 15. veljace 1996. godine Vrhovni sud je usvojio reviziju, preinacio presudu Zupanijskoga suda i potvrdio presudu opinskog suda. Utvrdio je kako razlozi za izbivanje iz stana koje je navela podnositeljica zahtjeva nisu opravdani. Mjerodavni dio presude Vrhovnoga suda glasi kako slijedi: "Uvjeti zivota za sve graane Zadra bili su isti u periodu agresije na Hrvatsku i slucaj tuzenice, kako to s osnovom navodi revident, nije mogue a niti opravdano izdvojiti iz konteksta te agresije, a to znaci i ocjenjivati ga izvan svih onih okolnosti koje su obiljezavale to vrijeme a time i odreivale ponasanje svakog pojedinca. Ocjenjujui u tom kontekstu i odluku tuzenice da se u vrijeme agresije na Zadar u grad ne vraa ve ostane u Italiji po nalazenju ovog suda, nasuprot pravnom shvaanju suda drugog stupnja, ne opravdava nekoristenje stana. Tuzenica je sto proizlazi iz cinjenicnih utvrenja s obzirom na svoje zdravstveno stanje i prometne veze mogla doi u Zadar, njezino zdravstveno stanje boravkom u Zadru ne bi bilo bitno naruseno, mogla se brinuti sama o sebi, a to sto je radi osiguranja najnuznijih zivotnih potreba trebala ulagati znatnu psihicku i fizicku snagu, a takvim uvjetima zivota bili su izlozeni svi zitelji Zadra od najmlaih do najstarijih koji su ostali u gradu, po nalazenju ovoga suda ne predstavlja opravdani razlog za nedolazak tuzenice u Zadar i s tim u vezi opravdan razlog nekoristenja stana. " 31. Dana 8. studenoga 1996. godine podnositeljica zahtjeva podnijela je ustavnu tuzbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Tvrdila je kako joj je povrijeeno pravo na postivanje njenog doma i pravo vlasnistva, te kako joj je uskraeno pravo na posteno suenje. 32. Dana 5. studenog 1997. Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. 33. Dana 8. studenoga 1999. godine Ustavni sud je odbio tuzbu podnositeljice zahtjeva. Utvrdio je kako je Vrhovni sud, utvrdivsi da je izbivanje podnositeljice zahtjeva iz stana u razdoblju duzem od sest mjeseci neopravdano, ispravno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na cinjenicno stanje koje su utvrdili nizi sudovi. Ustavni sud je zakljucio kako ustavna prava podnositeljice zahtjeva nisu bila povrijeena. BLECI protiv HRVATSKE II. MJERODAVNO DOMAE PRAVO I PRAKSA A. Ustav 34. Mjerodavne odredbe Ustava Republike Hrvatske iz 1990. ("Narodne novine" br. 56/1990 i 135/1997), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, glase kako slijedi: Clanak 16. "Slobode i prava mogu se ograniciti samo zakonom da bi se zastitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. " "1. Dom je nepovrediv." Clanak 34. Clanak 48. "1. Jamci se pravo vlasnistva. 2. Vlasnistvo obvezuje. Nositelji vlasnickoga prava i njihovi korisnici duzni su pridonositi opem dobru. " Clanak 90. "3. Samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje." Clanak 134. "Meunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvreni u skladu s Ustavom i objavljeni, cine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na nacin koji su u njima utvreni, ili suglasno opim pravilima meunarodnog prava." B. Ustavni zakon o Ustavnom sudu 35. Mjerodavne odredbe Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/1999), koje su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviale su da svaka fizicka i pravna osoba moze podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tuzbu ako smatra da joj je odlukom sudbene, upravne vlasti, ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeeno jedno od njenih Ustavom utvrenih sloboda i prava (clanak 59.). Ustavna tuzba, u pravilu, ne sprjecava primjenu osporavanoga akta (clanak 63.). Odlukom kojom se ustavna tuzba usvaja, ukida se osporavani 8 BLECI protiv HRVATSKE akt kojim je povrijeeno ustavno pravo, te se vraa nadleznom tijelu na ponovni postupak. (clanak 72.). C. Zakon o potvrivanju Konvencije 36. Zakon o potvrivanju Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ("Narodne novine � Meunarodni ugovori", br. 18/1997) stupio je na snagu 5. studenog 1997. Njime je Konvencija, kao meunarodni ugovor, postala sastavni dio hrvatskog pravnog sustava. D. Zakon o stambenim odnosima 1. Mjerodavne odredbe 37. Zakon o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 51/1985, 42/1986, 22/1992 i 70/1993), kakav je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviao je da nositelj stanarskog prava ("stanar") ima pravo na trajno koristenje stana za stanovanje, davanje stana u podnajam te sudjelovanje u upravljanju zgradom u kojoj se nalazi stan. Zakon je takoer predviao da stanar, uz suglasnost davaoca stana na koristenje, moze zamijeniti stan za drugi te, iznimno, koristiti dio stana u poslovne svrhe. 38. Clanak 67. predviao je da clanovi obiteljskog domainstva stanara mogu stei stanarsko pravo nakon smrti stanara. 39. Clanak 99. glasi kako slijedi: "1. Stanaru se moze dati otkaz stanarskog prava kad [...] prestane koristiti stan neprekidno duze od sest mjeseci. 2. Otkaz stanarskog prava prema odredbama stava 1. ovoga clana ne moze se dati osobi koja stan ne koristi zbog toga sto se nalazi na lijecenju, izvrsavanju vojne obaveze ili iz drugih opravdanih razloga." 40. Na temelju clanka 105. (1) davatelj stana trebao je podnijeti tuzbu nadleznom sudu radi otkaza stanarskog prava. Stanarsko pravo smatralo se otkazanim u trenutku kada je sudska presuda kojom se usvaja tuzbeni zahtjev davatelja stana na koristenje postala res judicata (vidi, inter alia, odluku Vrhovnog suda br. Rev-1009/1993-2 od 15. lipnja 1994). 2. Praksa Vrhovnog suda 41. U odlukama br. Rev-3839/93-2 od 19. sijecnja 1994., Rev-2276/00-2 od 21. studenog 2000. i Rev-590/03-2 od 17. prosinca 2003., Vrhovni sud tumacio je clanak 99. (1) Zakona o stambenim odnosima na slijedei nacin: BLECI protiv HRVATSKE "Ratne okolnosti per se, bez navoenja drugih posebnih okolnosti zbog kojih nije bilo mogue koristenje stana, ne predstavljaju opravdan razlog za nekoristenje stana." 42. U nizu odluka (primjerice u predmetima Rev-152/1994-2 od 23. veljace 1994., Rev-1780/1996-2 od 10. ozujka 1999., Rev-1606/00-2 od 1. listopada 2003., Rev-998/03-2 od 4. prosinca 2003. i Rev-590/03-2 of 17. prosinca 2003.), pocevsi s odlukom br. Rev-155/1994-2 od 16. veljace 1994., Vrhovni sud je tumacio drugi vid clanka 99. (1) Zakona o stambenim odnosima na slijedei nacin: "Okolnost sto trea osoba nezakonito koristi stan sama po sebi nije opravdan razlog za nekoristenje stana od strane stanara. Drugim rijecima, ako stanar propusti poduzeti odreene radnje da vrati posjed stana u zakonskom roku iz clanka 99. (1) Zakona o stambenim odnosima, tada nezakonito koristenje stana od strane tree osobe nije zapreka otkazu stanarskog prava." E. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo 43. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ("Narodne novine" br. 27/1991), kakav je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, omoguavao je nositelju stanarskog prava na stanu u drustvenom vlasnistvu kupnju stana pod povoljnim uvjetima od davatelja stana na koristenje. F. Zakon o parnicnom postupku 44. Odredbe Zakona o parnicnom postupku, ("Narodne novine" br. 53/1991 i 91/1992), kako su bile na snazi u mjerodavnom razdoblju, predviale su mogunost podnosenja revizije Vrhovnom sudu protiv drugostupanjske odluke. U predmetima u kojima je prvostupanjska presuda bila preinacena drugostupanjskom presudom, koju je meutim Vrhovni sud preinacio i potvrdio prvostupanjsku presudu, prvostupanjska presuda postaje res judicata onda kada je Vrhovni sud donio svoju odluku. III. MJERODAVNO MEUNARODNO PRAVO I PRAKSA A. Becka Konvencija o pravu meunarodnih ugovora iz 1969. 45. Clanak 28. Becke Konvencije o pravu meunarodnih ugovora od 23. svibnja 1969. ("Becka Konvencija") predvia: Ugovori nemaju retroaktivni ucinak "Ako drukcija namjera ne proistjece iz ugovora ili ako nije na drugi nacin izrazena, odredbe ugovora ne vezu stranku glede bilo kojeg cina ili cinjenice koji su prethodili 10 BLECI protiv HRVATSKE datumu stupanja tog ugovora na snagu za tu stranku, niti glede bilo koje situacije koja je prestala postojati prije toga datuma. " B. Stalni meunarodni sud pravde 46. Stalni meunarodni sud pravde ("PCIJ") bavio se pitanjem svoje nadleznosti ratione temporis u nekoliko predmeta. U predmetu Phosphates in Morocco (Prethodni prigovor) izmeu Italije i Francuske, talijanska Vlada smatrala je, inter alia, da su lisenje vlasnistva odreenih talijanskih drzavljana uslijed odluka francuske Uprave za rudnike od 8. sijecnja 1925., te uskrata pravde koja je potom uslijedila, bili nesukladni sa meunarodnim obvezama Francuske. Ratifikacija izjave kojom je Francuska priznala obveznu nadleznost PCIJ polozena je 25. travnja 1931. U svojoj presudi od 14. lipnja 1938. (P.C.I.J., Serija A/B, br. 74, str. 10-30), ispitujui francuski prethodni prigovor na temelju nepostojanja nadleznosti ratione temporis, PCIJ je utvrdio: "Francuska Vlada temelji svoj prigovor na slijedeem odlomku u svojoj izjavi: "...u svim sporovima koji mogu proizai nakon ratifikacije ove izjave u odnosu na situacije ili cinjenice koje su se dogodile nakon ove ratifikacije'. (str. 22) ... [Obvezna nadleznost Suda] postoji samo unutar granica u kojima je prihvaena. U ovom predmetu, razlozi na kojima se zasniva prigovor ratione temporis podnesen od francuske Vlade su potpuno jasni: pod obveznu nadleznost potpadaju samo one situacije ili cinjenice koje su se dogodile nakon ratifikacije te one glede kojih je doslo do spora, dakle one koje se moraju smatrati izvorom spora. (str. 23) ... ...Situacije i cinjenice koje cine predmet ogranicenja ratione temporis trebaju se razmatrati kako u pogledu njihovog datuma u odnosu na datum ratifikacije tako i u pogledu njihove povezanosti sa roenjem spora. Situacije ili cinjenice nastale nakon ratifikacije mogu posluziti za zasnivanje obvezne nadleznosti Suda samo ako je glede njih doslo do spora. (str. 24) ... Oduka Uprave za rudnike, zbog svog datuma, ne ulazi u nadleznost Suda. Talijanska Vlada pokusavala je promijeniti tu posljedicu tvrdei da... odluka iz 1925. predstavlja samo nepotpunu povredu meunarodnog prava; te da je ta povreda postala konacna tek slijedom odreenih akata koji su se dogodili nakon kljucnog datuma te zbog konacnog odbijanja da se na bilo koji nacin otkloni situacija nastala 1925., te da su ti akti doveli do spora izmeu dvije vlade. (str. 27) ... Sud ne moze smatrati uskratu pravde koju navodi talijanska Vlada cimbenikom koji je doveo do ovog spora. U svom zahtjevu, talijanska Vlada je predstavila odluku BLECI protiv HRVATSKE Uprave za rudnike kao nezakonit meunarodni akt... Zbog toga mi u toj odluci trebamo traziti povredu meunarodnog prava � konacnom aktu koji, sam po sebi, izravno povlaci meunarodnu odgovornost. Ako bi se taj akt mogao pripisati drzavi i ako bi bio protivan pravu koje prema ugovoru ima druga drzava, utvrdila bi se odmah meunarodna odgovornost izmeu dvije drzave. U tim okolnostima navodna uskrata pravde... ima samo za posljedicu mogunost da nezakonit akt i dalje postoji. Ona nema utjecaja bilo na donosenje akta ili na odgovornost koja iz tog slijedi. (p. 28) ... ... Prigovor radi uskrate pravde ne moze se odvojiti od kritike koju talijanska Vlada upuuje protiv odluke Uprave za rudnike od 8. sijecnja 1925., jer Sud ne moze smatrati da je uskrata pravde utvrena ako najprije nije uvjeren u postojanje prava fizicke osobe za koje se navodi da mu je bila odbijena sudska zastita. No Sud ne moze donijeti takav zakljucak bez dovoenja u pitanje odluke Uprave za rudnike iz 1925. Slijedi da ispitivanje opravdanosti ovog prigovora ne bi bilo mogue bez prosirenja nadleznosti suda na cinjenicu koja zbog svog datuma nije predmet te nadleznosti. Zakljucno, Sud smatra da spor iznesen pred njega od strane talijanske Vlade... ne proizlazi iz situacija ili cinjenica nastalih nakon ratifikacije prihvata od strane Francuske obvezne nadleznosti, te posljedicno nije nadlezan za odlucivanje u ovom sporu." (str. 28-29) C. Meunarodni sud pravde 47. Pitanje vremenske nadleznosti pojavljivalo se takoer i u brojnim predmetima pred Meunarodnim sudom pravde ("ICJ"). U predmetu glede Odreenog vlasnistva (Lihtenstajn protiv Njemacke), Prethodni prigovori, Lihtenstajn je smatrao da su odreene odluke njemackih sudova donesene u razdoblju izmeu 1995. i 1998., kojima je proglasena nedopustenom tuzba princa Hansa-Adama II od Lihtenstajna podnesena radi povrata slike koja je 21. lipnja 1945. konfiscirana od strane Cehoslovacke, na temelju "Benesovih zakona", bile protivne meunarodnom pravu. U ovim odlukama o dopustenosti, njemacki sudovi pozvali su se na Konvenciju o izravnanju pitanja uzrokovanih ratom i okupacijom, koja je potpisana 1952., i izmijenjena 1954., a koja je stupila na snagu 5. svibnja 1955. ("Konvencija o izravnanju"). Kako bi se utvrdila nadleznost ICJ, Lihtenstajn se pozvao u svom zahtjevu na clanak 1. Europske konvencije o mirnom rjesavanju sporova od 29. travnja 1957., koja je stupila na snagu izmeu Lihtenstajna i Njemacke dana 18. veljace 1980. U svojoj presudi od 10. veljace 2005., ispitujui prethodni prigovor Njemacke, zasnovan na nedostatku nadleznosti ratione temporis, ICJ je utvrdio: "47. Sud e sada razmotriti ima li ovaj spor izvor ili stvarni povod u cinjenicama ili situacijama koje su se dogodile u 1990 u Njemackoj te, posebice, u odlukama njemackih sudova u predmetu slike Pieter van Laera, ili je njegov izvor ili stvarni povod u Benesovim zakonima na temelju kojih je slika konfiscirana, te Konvenciji o 12 BLECI protiv HRVATSKE izravnanju na koju su se pozvali njemacki sudovi kada su se proglasili nenadleznima za odlucivanje u tom predmetu. 48. Sud primjeuje da nije sporno da je ovaj spor pokrenut odlukama njemackih sudova u gore spomenutom predmetu. Ovaj zakljucak, meutim, ne otklanja pitanje o kojem je Sud pozvan odluciti, jer na temelju clanka 27. (a) Europske konvencije o mirnom rjesavanju sporova, kriticno pitanje nije datum nastanka spora, ve datum kada su se dogodile cinjenice ili situacije u odnosu na koje je doslo do spora. ... 51. ...Sud ... smatra da odluke njemackih sudova u predmetu slika Pietera van Laera ne mogu biti razdvojene od Konvencije o izravnanju i Benesovih zakona, te se, posljedicno, te odluke ne mogu smatrati izvorom ili stvarnim povodom spora izmeu Lihtenstajna i Njemacke. 52. Sud zakljucuje da, premda je ovaj postupak pokrenut od strane Lihtenstajna zbog odluka njemackih sudova glede slike Pietera Van Laera, ti dogaaji imaju svoj izvor u odreenim mjerama poduzetim od strane Cehoslovacke 1945., koje su dovele do konfiskacije imovine pojedinih drzavljana Lihtenstajna, ukljucujui i princa Franza Josefa II od Lihtenstajna, jednako kao i u posebnom rezimu koji je uspostavljen Konvencijom o izravnanju. Dok su ove odluke pokrenule spor izmeu Lihtenstajna i Njemacke, izvor ili pravi povod sporu treba traziti u Konvenciji o izravnanju i u Benesovim zakonima. U svjetlu odredbe clanka 27. (a) Europske konvencije o mirnom rjesavanju sporova, preliminarni prigovor Njemacke treba se usvojiti." D. Nacrt clanaka Komisije za meunarodno pravo o odgovornosti drzava za meunarodno protupravne akte 48. Mjerodavne odredbe Nacrta clanaka od odgovornosti drzava za meunarodno protupravne akte, kako je usvojen od strane Komisije za meunarodno pravo 9. kolovoza 2001. (za tekst nacrta clanaka i komentar vidi Izvjese Komisije za meunarodno pravo o radu pedeset i tree sjednice, Sluzbeno glasilo Ope skupstine UN, Pedeset i tree zasjedanje, Dodatak br. 10 (A/56/10), pogl.IV.E.1 i pogl.IV.E.2, str. 46 i 133-145) koji glase kako slijedi: Clanak 13. Vazee meunarodne obveze za drzavu "Neki akt drzave ne predstavlja povredu meunarodnih obveza, osim ako drzava nije vezana obvezom o kojoj se radi u trenutku nastanka akta." Clanak 14. Produljenje razdoblja povrede meunarodne obveze "1. Povreda meunarodne obveze aktom drzave koji nema trajni karakter nastaje u trenutku kada je akt izveden, cak i ako su njegovi ucinci trajni. BLECI protiv HRVATSKE 2. Povreda meunarodne obveze aktom drzave koji ima trajni karakter produljuje se za cijelo razdoblje tijekom kojega akt postoji i ostaje u nesukladnosti s meunarodnom obvezom. 3. Povreda meunarodne obveze drzave koja od drzave zahtjeva sprecavanje odreenog dogaaja nastaje kada nastaje i dogaaj i produljuje se na cijelo razdoblje tijekom kojeg se dogaaj nastavlja i ostaje u nesukladnosti s tom meunarodnom obvezom." IV. IZJAVA HRVATSKE NA TEMELJU BIVSIH CLANAKA 25. I 46. KONVENCIJE 49. Dana 5. studenog 1997., prilikom polaganja instrumenta o ratifikaciji Konvencije kod Glavnog tajnika Vijea Europe, hrvatski ministar vanjskih poslova dao je slijedeu izjavu (sadrzanu u ratifikacijskom instrumentu): "Republika Hrvatska priznaje na neodreeno vrijeme, u skladu s clankom 25. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, clankom 6. Protokola br. 4. i clankom 7. Protokola br. 7., nadleznost Europske komisije za ljudska prava za ispitivanje zahtjeva upuenih Glavnom tajniku Vijea Europe od bilo koje fizicke osobe, ne-vladine udruge ili grupe pojedinaca koji tvrde da su zrtve povrede prava zajamcenih Konvencijom i njenim Protokolima, ako su se cinjenice navedene povrede tih prava dogodile nakon sto su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku. Republika Hrvatska priznaje na neodreeno vrijeme, u skladu s clankom 46. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, clankom 6. Protokola br. 4. i clankom 7. Protokola br. 7., kao ipso facto obveznu i bez posebnog sporazuma, nadleznost Europskog suda za ljudska prava u svim stvarima koji se ticu tumacenja i primjene Konvencije i njenih Protokola te koji se odnose na cinjenice koje su se dogodile nakon sto su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku." PRAVO PRETHODNI PRIGOVORI VLADE 50. Vlada je ulozila dva prethodna prigovora, koji se temelje na nenadleznosti Suda ratione temporis za razmatranje zahtjeva i na tome sto podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaa pravna sredstva. 14 BLECI protiv HRVATSKE Nadleznost ratione temporis 1. Tvrdnje Vlade 51. Vlada je ustvrdila kako prema dobro utvrenoj sudskoj praksi institucija Konvencije (vidi odluku Komisije u predmetu B.A. v. Turkey, br. 15505/89, od 12. ozujka 1990., neobjavljena, i odluku Komisije u predmetu K. v. Turkey, br. 14206/88, od 11. srpnja 1989., Decisions and Reports 62, str. 307-308), Sud nije bio nadlezan ratione temporis u predmetima u kojima se odluka koju su donijeli domai sudovi nakon stupanja na snagu Konvencije odnosila na dogaaje koji su se dogodili prije toga datuma. 52. Nadalje, prema sudskoj praksi Meunarodnoga suda pravde (,,ICJ"), za uspostavu nadleznosti ratione temporis nije bio vazan datum kada je nastao spor, nego datum kada su se dogodile cinjenice ili situacije koje su dovele do spora (vidi naprijed citirani predmet Certain Property (Liechtenstein v. Germany), Prethodni prigovori, stavci 48.-49. i 52.). 53. Ovaj se predmet nije mogao razlikovati od predmeta Jovanovi v. Croatia ((dec.), no. 59109/00, ECHR 2002-III). U svojoj odluci o dopustenosti Vijee je pogrijesilo kada je naglasilo razliku izmeu trenutacnog znacaja odluke o odbacivanju u predmetu Jovanovi i postupka za otkaz stanarskog prava u ovome predmetu. Zanemarilo je cinjenicu da je postupak protiv podnositeljice zahtjeva bio pokrenut zato sto je prestala koristiti svoj stan kroz neprekinuto razdoblje dulje od sest mjeseci. Takva je situacija pocela kad je podnositeljica napustila stan u srpnju 1991. godine i nastavila se do veljace 1992. godine kad je Opina Zadar protiv nje podnijela graansku tuzbu. Sve odluke domaih sudova temeljile su se iskljucivo na izbivanju podnositeljice zahtjeva tijekom toga razdoblja i na tome je li ili nije postojao opravdani razlog za to izbivanje. U svojoj odluci, jedinoj donesenoj u ovome predmetu nakon datuma ratifikacije Konvencije od strane Hrvatske (,,odlucan datum") Ustavni sud se ogranicio na ispitivanje je li materijalno pravo na snazi tijekom naprijed navedenoga razdoblja bilo pravilno primijenjeno. Stoga cinjenica da se u predmetu Jovanovi radilo o otpustanju s posla nakon kojega je slijedila zalba u disciplinskom postupku i sudski postupak, dok se u ovome predmetu radilo o izbivanju podnositeljice zahtjeva iz stana nakon koje je slijedio sudski postupak radi otkaza njenog stanarskog prava s tog osnova, predstavlja nebitnu razliku. Stovise, u obadva je predmeta ustavna tuzba bila podnesena prije, ali ju je Ustavni sud odbio nakon odlucnog datuma. 54. U svakom slucaju, stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva prestalo je kad je Vrhovni sud donio svoju presudu, sto je bilo prije odlucnog datuma. To je bio trenutacni cin koji nije doveo do trajne situacije. Odluka Ustavnog suda nakon toga nije sadrzavala nikakve elemente na temelju kojih bi ju se moglo smatrati izvornom ili samostalnom odlukom. BLECI protiv HRVATSKE 2. Tvrdnje podnositeljice zahtjeva 55. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da cinjenice koje su se dogodile izmeu srpnja 1991. godine i veljace 1992. godine nisu ni na koji nacin bile odlucne za utvrivanje nadleznosti Suda ratione temporis, budui su one samo omoguile drzavi izvrsiti svoju ovlast i traziti otkaz njenoga stanarskog prava u sudskom postupku. Ona je svoj dom izgubila u postupku radi otkaza njenog stanarskog prava, a ne zbog razloga trenutacnoga cina kao sto je otpustanje s posla u predmetu Jovanovi. Cilj nije bio postignut do konacnog ishoda postupka krajem 1999. godine. Izravno odlucna odluka je stoga bila odluka Ustavnoga suda, budui je taj sud ispitao je su li bila povrijeena njena prava na postivanje njenog doma i mirno uzivanje njenog vlasnistva, a imao je ovlast ukinuti presudu Vrhovnoga suda i vratiti predmet radi donosenja nove odluke. Stoga su odlucne cinjenice predmeta bili oni akti drzave, koji su se dogodili nakon njenog izbivanja iz stana, a koji su povrijedile njena prava iz Konvencije. Te cinjenice su bile stvarni predmet spora pred Sudom. 56. Nakon stupanja na snagu Konvencije u odnosu na doticnu drzavu, sve radnje i propusti moraju biti u skladu s Konvencijom, cak i ako su bili puki nastavak ve postojee situacije. Iako je istina da Sud moze ispitati samo cinjenice koje su se dogodile nakon datuma ratifikacije, mogao bi uzeti u obzir cinjenice prije toga ukoliko bi mogle biti relevantne za razumijevanje onih cinjenica koje su se dogodile nakon tog datuma. 57. Podnositeljica zahtjeva je tvrdila da je Vladino pozivanje na odluku ICJ-a bilo irelevantno jer je sudska praksa Suda znacajno razlicita od prakse ICJ-a, zbog posebne naravi Konvencije. Sud je, za razliku od ICJ-a, priznavao trajne povrede. 58. U svakom slucaju, prestanak stanarskog prava podnositeljice zahtjeva doveo je do trajne situacije budui je bila sprijecena u svako doba vratiti se u svoj dom. 3. Odluka Vijea 59. U svojoj konacnoj odluci o dopustenosti Vijee je na svoj poticaj ispitalo svoju vremensku nadleznost. Utvrdilo je da stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva nije prestalo time sto je bila napustila stan, nego odlukama domaih sudova nakon toga. U tom pogledu ovaj se predmet znacajno razlikuje od premeta Jovanovi, u kojemu su dogaaji kojima se prigovaralo (odluka kojom je podnositelju zahtjeva dan otkaz) predstavljali jedan trenutacni cin, a postupke nakon toga je pokrenuo podnositelj zahtjeva kako bi pobijao taj cin. 60. Nadalje, u postupku pred domaim sudovima stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva nije bilo otkazano jednom jedinom odlukom. 16 BLECI protiv HRVATSKE Naprotiv, ono je bilo predmetom cijelog niza postupaka pred domaim sudovima. 61. Vijee je prihvatilo da se vei dio postupka odvijao prije stupanja na snagu Konvencije u odnosu na Hrvatsku, i da je presuda Vrhovnoga suda bila donesena prije toga datuma. Meutim, ono sto je bilo vazno je cinjenica da je Ustavni sud donio konacnu odluku (u znacenju u smislu Konvencije) dana 8. studenog 1999. godine, dakle, nakon odlucnoga datuma. To je bilo tako jer je ishod postupka pred Ustavnim sudom bio izravno odlucan za prava podnositeljice zahtjeva zastiena Konvencijom. Od toga se suda trazilo da odluci jesu li presude nizih sudova povrijedile prava podnositeljice zahtjeva na postivanje njenog doma i mirno uzivanje njenog vlasnistva, tj. da ispita iste prigovore koje je ona postavila u svom zahtjevu pred Sudom. 62. Stoga je Vijee presudilo da ovaj zahtjev spada u nadleznost Suda ratione temporis. 4. Ocjena Suda (a) Je li Sud nadlezan u ovome stadiju postupka odlucivati o Vladinom prigovoru ratione temporis 63. Sud primjeuje da Vlada nije ulozila nikakav prigovor o nedopustenosti zbog nenadleznosti ratione temporis u fazi odlucivanja o dopustenosti. Ipak, Vijee je u svojoj konacnoj odluci o dopustenosti odlucilo ispitati svoju vremensku nadleznost na svoj poticaj, smatrajui da to pitanje treba razmotriti. Vlada je svoj prigovor ratione temporis prvi puta ulozila u svome ocitovanju pred velikim vijeem. Podnositeljica zahtjeva, sa svoje strane, nije zatrazila od Suda da odbaci Vladin prethodni prigovor primjenjujui Pravilo 55. Poslovnika Suda, prema kojemu ,,tuzena ugovorna stranka mora svaki prigovor o nedopustenosti, u mjeri u kojoj joj to dopustaju narav prigovora i okolnosti, podnijeti u svojim pismenim ili usmenim ocitovanjima o dopustenosti zahtjeva. 64. Stoga se postavlja pitanje je li Vlada izgubila pravo na podnosenje svojega prethodnoga prigovora u ovoj fazi postupka. 65. Sud podsjea da veliko vijee nije sprijeceno odluciti o pitanjima koja se ticu dopustenosti zahtjeva na temelju clanka 35., stavka 4. Konvencije, budui da ta odredba omoguuje Sudu odbaciti zahtjeve koje smatra nedopustenima ,,u bilo kojoj fazi postupka". Stoga Sud moze, cak i u fazi odlucivanja o osnovanosti, ponovno razmotriti odluku da se zahtjev proglasi dopustenim, ako zakljuci kako bi ga trebalo proglasiti nedopustenim zbog jednog od razloga navedenih u prva tri stavka clanka 35. Konvencije (vidi, inter alia, predmet Azinas v. Cyprus [GC], br. 56679/00, stavak 32., ECHR 2004-III, i predmet Odi�vre v. France [GC], br. 42326/98, stavak 22., ECHR 2003-III). BLECI protiv HRVATSKE 66. U ovome predmetu Sud nalazi da se, bez obzira na zahtjeve iz Pravila 55. Poslovnika Suda, koji u svakome slucaju treba tumaciti na nacin sukladan s Konvencijom, posebice njenim clankom 32., ne moze smatrati da je Vlada sprijecena postaviti pitanje vremenske nadleznosti pred velikim vijeem. 67. Prvo, nesukladnost ratione temporis je stvar koja se tice nadleznosti Suda, a ne pitanje dopustenosti u uskom smislu toga izraza. Budui je opseg nadleznosti Suda odreen samom Konvencijom, posebice clankom 32., a ne tvrdnjama stranaka u nekom konkretnom predmetu, sama cinjenica da nema prigovora nesukladnosti ne moze prosiriti tu nadleznost. Presuditi suprotno znacilo bi da, kada se tuzena drzava odrekne svoga prava pozvati se na nesukladnost ili kad propusti pozvati se na nesukladnost, Sud bi trebao presuditi o osnovanosti prigovora protiv te drzave koji se odnosi na pravo koje nije zajamceno Konvencijom ili na pravo iz Konvencije koje jos nije obvezujue za nju, npr. temeljem valjane klauzule o pridrzavanju (nesukladnost ratione materiae) ili zato sto jos nije ratificirala dodatni Protokol (nesukladnost ratione personae). Isto mora biti tocno i za vremensku nadleznost Suda, budui da nacelo ne-retroaktivnosti (vidi stavak 45. ove presude) funkcionira tako da ratione temporis ogranicava primjenu odredbi o nadleznosti, a ne samo materijalnih odredbi Konvencije. Stoga se Sud, u skladu sa stavom koji je zauzela Komisija o toj stvari (vidi odluku Komisije u predmetu Nielsen v. Denmark, br. 343/57, od 2. rujna 1959., Yearbook 2, str. 454), treba uvjeriti da je nadlezan u svakom predmetu koji je iznesen pred njega, te stoga ima obvezu ispitati pitanje svoje nadleznosti u svakoj fazi postupka. 68. Drugo, Sud je ve presudio da on nema mogunost zanemariti primjenu drugog kriterija dopustenosti, naime pravila o sest mjeseci, samo zbog toga sto Vlada nije ulozila prethodni prigovor u tom smislu (vidi predmet Walker v. the United Kingdom (dec.), br. 34979/97, ECHR 2000-I). Dolazei do toga zakljucka, Sud je objasnio da je pravilo o sest mjeseci, kojime se odrazava zelja ugovornih stranaka da se ve donijete odluke ne dovode u pitanje nakon proteka nekog nedefiniranog vremenskog razdoblja, sluzilo interesima ne samo tuzene Vlade, nego i pravne sigurnosti kao vrijednost same po sebi. Dodao je da je to pravilo odmjerilo vremenska ogranicenja nadzora koji vrse organi Konvencije i dalo znak pojedincima i drzavnim vlastima, koje je to razdoblje preko kojega takav nadzor nije vise mogu (vidi naprijed citirani predmet Walker). S obzirom na cinjenicu da je svrha ogranicenja ratione temporis sprijeciti mogunost podnosenja Sudu, u obliku zahtjeva, cinjenica koje datiraju iz razdoblja kad tuzena drzava nije bila u polozaju predvidjeti meunarodnu odgovornost ili pravni postupak kojemu su ove cinjenice mogle biti uzrokom, Sud smatra da se ovo obrazlozenje glede pravila o sest mjeseci primjenjuje a forteriori u ovome predmetu. 18 BLECI protiv HRVATSKE 69. Tree, usprkos tome sto Vlada nije ranije ulozila mjerodavni prigovor, i bez dovoenja u pitanje gornjih razmatranja, Vijee je ispitalo svoju nadleznost ratione temporis na svoj poticaj, a stranke su se na to pitanje osvrnule u svojim ocitovanjima pred velikim vijeem. Stoga je pitanje vremenske nadleznosti zivo otvoreno pitanje koje treba biti ispitano. (b) Ogranicenja vremenske nadleznosti Suda 70. Sud podsjea da, u skladu s opim pravilima meunarodnoga prava (vidi stavak 45. ove presude), odredbe Konvencije ne obvezuju ugovornu stranku u odnosu na bilo koji akt ili cinjenicu koji su se dogodili ili na bilo koju situaciju koja je prestala postojati prije datuma stupanja na snagu Konvencije u odnosu na tu stranku (vidi, na primjer, predmet Kadiis v. Latvia (dec.), br. 47634/99, 29. lipanj 2000.). 71. On nadalje primjeuje da je, u svojim izjavama danim na temelju bivsih clanaka 25. i 46. Konvencije (vidi stavak 49. ove presude), Hrvatska priznala nadleznost organa Konvencije da postupaju po pojedinacnim zahtjevima na temelju cinjenica koje su se dogodile nakon sto su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Hrvatsku. Ove izjave ostaju vazee za utvrivanje nadleznosti Suda za zaprimanje pojedinacnih zahtjeva na temelju sadasnjeg clanka 34. Konvencije, i na temelju clanka 6. Protokola br. 11., koji glasi kako slijedi: ,,Kad je neka visoka ugovorna stranka dala izjavu kojom priznaje nadleznost Komisije ili sudbenosti Suda na temelju prijasnjeg clanka 25. ili 46. Konvencije, glede predmeta koji su nastali ili su proizasli iz cinjenica koje su se dogodile nakon svake takve izjave, to ogranicenje vrijedi i glede sudbenosti Suda na temelju ovoga Protokola." 72. Dakle, Sud nije nadlezan ispitati zahtjeve protiv Hrvatske ukoliko se navodne povrede temelje na cinjenicama koje su se dogodile prije odlucnog datuma. Meutim, pitanje temelji li se navodna povreda na cinjenici koja se dogodila prije ili nakon odreenoga datuma dovodi do poteskoa kada, kao sto je to slucaj u ovome predmetu, cinjenice na koje se oslanja padaju djelomicno unutar, a djelomicno izvan razdoblja nadleznosti Suda. (c) Sudska praksa Suda 73. U predmetu Stamoulakatos v. Greece (no. 1) (presuda od 26. listopada 1993., Series A br. 271), podnositelj zahtjeva je prigovorio protiv raznih osuda donesenih protiv njega in absentia od strane grckih sudova prije datuma na koji je Grcka prihvatila pravo na pojedinacne zahtjeve na temelju bivseg clanka 25. Konvencije. Meutim, on je zalbe protiv tih osuda, koje su bile nakon toga odbijene, ulozio nakon tog datuma. Sud je presudio da su te zalbe, iako su bile podnesene nakon mjerodavnog datuma, bile blisko povezane s postupkom koji je doveo do njegovih osuda. BLECI protiv HRVATSKE Rastavljanje tih zalbi od dogaaja koji su doveli do njih, bilo bi ravno ponistenju izjave Grcke kojim prihvaa pravo pojedinacnih zahtjeva. Prema tome, Sud je zahtjev proglasio nesukladnim s Konvencijom ratione temporis. 74. U predmetu Kadiis v. Latvia (citiranom u ovoj presudi) podnositelj zahtjeva trazio je od Sredisnjeg izbornog povjerenstva da mu dozvoli potpisati peticiju bez udaranja ziga u putovnici, jer bi postojanje ziga otkrilo njegovo politicko misljenje i njegove simpatije za odreenu politicku stranku. Tumacei sutnju Sredisnjeg izbornog povjerenstva koja je uslijedila, kao implicitnu odluku kojom se odbija njegov zahtjev, podnositelj je podnio tuzbu sudu protiv te odluke. Ove su se cinjenice dogodile prije datuma ratifikacije, a postupak nakon tuzbe podnositelja zahtjeva, koji je zavrsio s konacnom odlukom kojim je njegov zahtjev odbijen, dogodio se nakon toga datuma. U predmetu Jovanovi v. Croatia (naprijed citiranom) podnositelj zahtjeva dobio je otkaz zbog svog navodnog sudjelovanja na ,,referendumu" za srpsku autonomiju u Hrvatskoj. Njegova zalba u disciplinskom postupku i njegova graanska tuzba nakon toga bile su neuspjesne. Podnio je ustavnu tuzbu pobijajui ustavnost sudskih odluka kojima je odbijena njegova graanska tuzba, a koje su bile donesene prije ratifikacije. Ustavni sud je odbio njegovu ustavnu tuzbu nakon ratifikacije. Sud je smatrao da su implicitna odluka Izbornog povjerenstva u predmetu Kadiis i otpustanje s posla podnositelja zahtjeva u predmetu Jovanovi trenutni akti koji nisu doveli do trajne situacije povrede Konvencije. Smatrao je da bi rastavljanje odluka domaih sudova donesenih nakon ratifikacije, od dogaaja koji su doveli do sudskog postupka, predstavljalo davanje retroaktivnog ucinka Konvenciji, sto bi bilo protivno opim nacelima meunarodnoga prava. Stoga je ove zahtjeve proglasio nesukladnima s Konvencijom ratione temporis. Sud je slijedio isti pristup u predmetima Litovchenko v. Russia (dec.), br. 69580/01, 18. travanj 2002., Kikots and Kikota v. Latvia (dec.), br. 54715/00, 6. lipanj 2002. i Veeber v. Estonia (br. 1), br. 37571/97, 7. studeni 2002. 75. U predmetu Moldovan and Others i Rostas and Others v. Romania ((dec.), br. 41138/98 i 64320/01 (spojeni), 13. ozujak 2001.) podnositelji zahtjeva su prigovorili inter alia na temelju clanka 2. Konvencije, da su rumunjske vlasti propustile provesti djelotvornu istragu ubojstava njihovih roaka, sto se dogodilo prije ratifikacije. Sud je smatrao da je navodna obveza provesti djelotvornu istragu izvedena iz naprijed navedenih ubojstava cija se sukladnost sa Konvencijom nije mogla ispitati. Stoga je taj prigovor proglasio nesukladnim s Konvencijom ratione temporis. 76. U predmetu Zana v. Turkey (presuda od 25. studenog 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-VII) podnositelj zahtjeva je prigovorio, inter alia, na temelju clanka 10. Konvencije, osudi protiv njega od 26. 20 BLECI protiv HRVATSKE ozujka 1991. godine zbog izjave koju je dao novinarima u kolovozu 1987. godine. Turska je prihvatila obvezatnu nadleznost Suda samo u odnosu na cinjenice i dogaaje koji su se dogodili nakon 22. sijecnja 1990. godine, dana kada je dostavila svoju izjavu. Sud nije prihvatio tvrdnju turske vlade da je mjerodavna glavna cinjenica za uspostavu nadleznosti ratione temporis bila izjava podnositelja zahtjeva novinarima. Naprotiv, glavna je cinjenica bila osuda podnositelja zahtjeva, budui je ta osuda predstavljala mijesanje u prava podnositelja zahtjeva na temelju clanka 10. Sud je prema tome odbacio prethodni prigovor Vlade na temelju nenadleznosti ratione temporis. (d) Odgovarajui test 77. Iz naprijed navedene sudske prakse slijedi da vremensku nadleznost Suda treba odrediti u odnosu na cinjenice koje cine navodno mijesanje. Naknadni propusti pravnih sredstava kojima je cilj davanje zadovoljstine za to mijesanje ne mogu to mijesanje dovesti u okvir vremenske nadleznosti Suda. 78. Obicno se ocekuje da podnositelj zahtjeva, koji smatra da mu je drzava povrijedila njegova prava zajamcena Konvencijom, prvo iskoristi sredstva za zadovoljstinu koja su mu na raspolaganju na temelju domaeg prava. Ako se pokaze da su domaa pravna sredstva neuspjesna, a podnositelj zahtjeva naknadno podnese zahtjev Sudu, mogua povreda njegovih prava na temelju Konvencije nee biti uzrokovana odbijanjem da se ispravi mijesanje, nego samim mijesanjem, time da se podrazumijeva da ono moze biti u obliku sudske presude. 79. Stoga u predmetima gdje je mijesanje prethodilo ratifikaciji, a odbijanje ispravljanja se dogodilo nakon ratifikacije, zadrzavanje datuma kasnijeg cina pri odreivanju vremenske nadleznosti Suda dovelo bi do toga da Konvencija bude obvezujua za tu drzavu u odnosu na cinjenicu koja se dogodila prije nego sto je Konvencija stupila na snagu u odnosu na tu drzavu. Meutim, to bi bilo suprotno opem pravilu o ne-retroaktivnosti meunarodnih ugovora (vidi stavke 45. i 70. ove presude). 80. Stovise, pruzanje pravne zastite obicno pretpostavlja utvrenje da je mijesanje bilo nezakonito na temelju prava koje je bilo na snazi kad se mijesanje dogodilo (tempus regit actum). Stoga bi svaki pokusaj ispravljanja, na temelju Konvencije, mijesanja koje je bilo zavrsilo prije nego sto je Konvencija stupila na snagu, nuzno vodilo do njene retroaktivne primjene. 81. Zakljucno, iako je istina da od datuma ratifikacije na ovamo svi akti i propusti drzave moraju biti u skladu s Konvencijom (vidi presudu u predmetu Yaci and Sargin v. Turkey, od 8. lipnja 1995., Series A br. 319-A, str. 16, stavak 40.), Konvencija ne namee nikakve konkretne obveze drzavama ugovornicama da daju zadovoljstinu za povrede ili stetu BLECI protiv HRVATSKE uzrokovanu prije toga datuma (vidi predmet Kopeck� v. Slovakia [GC], br. 44912/98, stavak 38., ECHR 2004-IX). Svaki drugi pristup potkopao bi i nacelo ne-retroaktivnosti iz prava o meunarodnim ugovorima i temeljno razlikovanje izmeu povrede i ispravljanja povrede koje je u podlozi zakona o odgovornosti drzave. 82. Stoga je, kako bi se utvrdila vremenska nadleznost Suda, bitno utvrditi, u svakom konkretnom predmetu, tocno vrijeme navodnoga mijesanja. Pri tome Sud mora voditi racuna i o cinjenicama kojima podnositelj zahtjeva prigovara i o opsegu prava iz Konvencije za koje se tvrdi da je bilo povrijeeno. (e) Primjena testa na ovaj predmet 83. Podnositeljica zahtjeva je prigovorila da joj je otkazom stanarskog prava drzava povrijedila pravo na postivanje njenoga doma i pravo na mirno uzivanje njenoga vlasnistva. Kad je to tako, Sud prihvaa da je otkaz njenoga stanarskoga prava bila konstitutivna cinjenica za navodno mijesanje. Ostaje utvrditi kad se dogodio taj otkaz. 84. Sud primjeuje kako je za prestanak stanarskog prava po hrvatskome pravu, trebala postojati odluka suda kojom se usvaja tuzbeni zahtjev davatelja stana na koristenje. Stanarsko pravo je prestalo od datuma kad je ta presuda postala res judicata (vidi stavak 40. ove presude). U ovome je predmetu tu presudu 18. sijecnja 1994. godine donio Opinski sud u Zadru. Meutim, budui da je nakon toga bila preinacena presudom Zupanijskoga suda u Zadru od 19. listopada 1994. godine, ona je postala res judicata 15. veljace 1996. godine kada je Vrhovni sud svojom presudom preinacio presudu Zupanijskoga suda. Stoga je u tome trenutku � ni prije ni kasnije � podnositeljica zahtjeva izgubila svoje stanarsko pravo. 85. Slijedi da je navodno mijesanje u prava podnositeljice zahtjeva sadrzano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da mijesanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konacni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva � i dalje postoji. Ta odluka nije predstavljala mijesanje. S obzirom na datum presude Vrhovnog suda, mijesanje pada izvan vremenske nadleznosti Suda. 86. Glede tvrdnje podnositeljice zahtjeva da je otkaz njenoga stanarskoga prava doveo do trajne situacije (vidi stavak 58. ove presude) Sud podsjea da je lisenje doma ili imovine pojedinca u nacelu trenutacni cin i ne proizvodi trajnu situaciju ,,lisenja" ovih prava (vidi, inter alia, Malhous v. the Czech Republic (dec.), br. 33071/96, ECHR 2000-XII, i, mutatis mutandis, Ostoji v. Croatia (dec.), br. 16837/02, ECHR 2002-IX). Stoga otkaz stanarskog prava podnositeljice zahtjeva nije stvorio trajnu situaciju. 22 BLECI protiv HRVATSKE 87. Jedino preostalo pitanje koje treba ispitati jest je li odluka Ustavnoga suda, posebice njegovo odbijanje ukinuti presudu Vrhovnoga suda, samo po sebi bilo nesukladno s Konvencijom. 88. U svjetlu zakljucka da se mijesanje dogodilo prije odlucnoga datuma (vidi stavke 84. � 85. ove presude), ustavna tuzba podnositeljice zahtjeva treba se smatrati koristenjem jednoga domaega pravnog sredstva koje je na raspolaganju. Ne moze se tvrditi da je odbijanje Ustavnoga suda da pruzi zadovoljstinu, tj. ukine presudu Vrhovnoga suda, predstavljalo novo ili neovisno mijesanje, budui da se takva obveza ne moze izvoditi iz Konvencije (vidi stavke 79. i 81. ove presude). 89. Kao sto je ve primijeeno (vidi stavak 80. ove presude), pruzanje pravne zastite obicno pretpostavlja utvrenje da je pobijana odluka bila nezakonita prema pravu kakvo je ono bilo kad je nizi sud odlucivao o predmetu. Za Sud, postupak po ustavnoj tuzbi pred hrvatskim Ustavnim sudom nije ni na koji nacin razlicit od toga. Od Ustavnog je suda zatrazeno da preispita ustavnost presude Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine. Pravo vazee u vrijeme kad je Vrhovni sud donio svoju presudu nije obuhvaalo Konvenciju i taj sud je stoga nije mogao primijeniti. 90. Prema opem pravilu meunarodnoga prava izrazenom u clanku 28. Becke konvencije, odredbe meunarodnih ugovora ne primjenjuju se retroaktivno osim ako se stranke nisu izricito drugacije sporazumjele. To je istina posebice za meunarodne ugovore kao sto je Konvencija, koja predstavlja vise od pukih uzajamnih obvezujuih dogovora izmeu drzava ugovornica. Ona izravno stvara prava za privatne pojedince unutar njihovih nadleznosti (vidi, inter alia, presudu u predmetu Ireland v. the United Kingdom, od 18. sijecnja 1978., Series A br. 25, str. 90-91, stavak 239.). Stoga ovo gornje pravilo o ne-retroaktivnosti meunarodnih ugovora nije mjerodavno samo za sam Sud, nego, prvo i najvaznije, i za domae sudove kad su pozvani primijeniti Konvenciju. Sud, na racun svoje supsidijarne uloge u cuvanju ljudskih prava, mora biti oprezan da ne postigne rezultat koji bi bio jednak prisiljavanju domaih vlasti da retroaktivno primijene Konvenciju. 91. S tim u vezi, Sud primjeuje da Ustavni sud, kad je odlucivao o ustavnoj tuzbi podnositeljice zahtjeva, nije mogao primijeniti Konvenciju kao meunarodni ugovor bez da se trebao suociti sa poteskoom koju postavlja clanak 28. Becke konvencije koji predvia ne-retroaktivnost meunarodnih ugovora. Stovise, budui da je Konvencija ugraena u hrvatski pravni sustav u obliku zakona (vidi stavak 36. ove presude), i da se prema hrvatskom Ustavu iz 1990. godine zakoni ne mogu primjenjivati retroaktivno (vidi stavak 34. ove presude), Ustavni sud nije u ovome predmetu mogao primijeniti Konvenciju kad je preispitivao presudu Vrhovnoga suda. Presuditi drugacije znacilo bi da je Ustavni sud bio obvezan voditi racuna o Konvenciji, iako Konvencija nije bila na snazi u Hrvatskoj kad je Vrhovni sud donio svoju presudu. BLECI protiv HRVATSKE (f) Zakljucak 92. Budui da je cinjenica, konstitutivna za mijesanje koje je dovelo do ovoga zahtjeva, presuda Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine, a ne odluka Ustavnoga suda od 8. studenog 1999. godine, ispitivanje osnovanosti ovoga zahtjeva ne bi se moglo poduzeti bez protezanja nadleznosti Suda na cinjenicu koja, zbog datuma kad se dogodila, nije predmet te nadleznosti. Uciniti to bilo bi suprotno opim pravilima meunarodnoga prava. Slijedi da je zahtjev nesukladan ratione temporis s odredbama Konvencije u smislu clanka 35., stavka 3. 93. U smislu ovog zakljucka, nije potrebno da Sud ispita daljnji prigovor Vlade koji se temelji na tome sto podnositeljica zahtjeva nije iscrpila domaa pravna sredstva. IZ TIH RAZLOGA, SUD presuuje, s jedanaest glasova prema sest, da ne moze prihvatiti odlucivanje o osnovanosti predmeta. Sastavljeno na engleskom i francuskom jeziku, i objavljeno na javnoj raspravi u Zgradi ljudskih prava, Strasbourg, 8. ozujka 2006. godine. T.L. EARLY zamjenik tajnika Luzius WILDHABER Predsjednik U skladu s clankom 45., stavkom 2. Konvencije i Pravilom 74., stavkom 2. Poslovnika Suda, slijedea izdvojena misljenja dodaju se ovoj presudi: - izdvojeno misljenje g. Loucaidesa, kojemu se pridruzuju g. Rozakis, g. Zupanci, g. Cabral Barreto, g. Pavlovischi i �gr. David Th B�j�rgvinsson - izdvojeno misljenje g. Zupancia kojemu se pridruzuje g. Cabral Barreto; - izdvojeno misljenje g. Cabral Barreta. L.W. T.L.E. 24 BLECI protiv HRVATSKE IZDVOJENO MISLJENJE SUCA LOUCAIDESA, KOJEMU SE PRIDRUZUJU SUCI ROZAKIS, ZUPANCI, CABRAL BARRETO, PAVLOVSCHI I DAVID TH�R BJ�RGVINSSON Ne slazem se s misljenjem veine da Sud nije nadlezan ispitati ovaj zahtjev zbog toga sto bi bio nesukladan ratione temporis. Vjerujem da je u ovome konkretnome predmetu mijesanje u pravo podnositeljice zahtjeva na postivanje njenoga doma i na mirno uzivanje njenog vlasnistva postalo dovrseno odlukom Ustavnoga suda od 8. studenog 1999. godine, to jest, nakon sto je Hrvatska priznala nadleznost organa Konvencije da postupaju po pojedinacnim zahtjevima koji se temelje na cinjenicama koje su se dogodile nakon sto su Konvencija i njeni Protokoli stupili na snagu u odnosu na Hrvatsku. Prema domaem pravu stanarsko pravo je moglo biti otkazano samo graanskom tuzbom davatelja stana na koristenje po kojoj postupak zavrsava presudom kojom se usvaja tuzbeni zahtjev. Presuda postaje res judicata, tj. konacna, presuda protiv koje nije mogue uloziti pravni lijek, kad je prema domaem pravu pravno nepromjenjiva1. U ovome je predmetu do toga rezultata dovela odluka Ustavnoga suda. Do tada je svaka presuda u postupku po mjerodavnoj graanskoj tuzbi bila podlozna pravnom lijeku koji je mogao dovesti do ukidanja te presude. Drugim rijecima, dovrsetak postupka po graanskoj tuzbi koji je bio potreban da bi se otkazalo doticno stanarsko pravo u obliku sudske presude koja predstavlja konacno presuivanje mjerodavnoga tuzbenoga zahtjeva (res judicata) sastojalo se od niza sudskih postupaka sve do, i ukljucivo, postupka pred Ustavnim sudom. Stoga se ovdje ne bavimo mijesanjem u pravo iz Konvencije koje je imalo pravni ucinak neovisno od svakog nastavnog sudskog postupka pokrenutog s iskljucivim ciljem pruzanja pravne zastite za mijesanje. U ovome je predmetu mijesanje bilo rezultat niza sudskih postupaka koji su zavrsili odlukom Ustavnoga suda, koja je jedina konacna, nepromjenjiva sudska odluka u ovome postupku. U osnovi iz toga razloga ovaj predmet mozemo razlikovati od onih navedenih u stavcima 73. do 76. presude u kojima je mijesanje bilo 1 Vidi, inter alia, predmet Nikitin v. Russia, br. 50178/99, stavak 37., 15. prosinac 2004.: "....odluka je konacna ako je, prema tradicionalnom izrazavanju, stekla snagu res judicata. To je slucaj kad je neopoziva, to jest kad nisu na raspolaganju nikakva daljnja redovna pravna sredstva ili kad su stranke iscrpile takva sredstva ili kad su dozvolile da protekne rok bez da su ih iskoristile"; i presudu iz SAD-a u predmetu Faison v. Hudson, 243 Va. 413, 419, 417 S.E.2d 302, 305 (1992): "[Neka] presuda nije konacna u svrhu res judicata...kad je protiv nje ulozena zalba ili kad nije protekao rok odreen za ulaganje zalbe." BLECI protiv HRVATSKE dovrseno i na snazi prije nego sto je bio zapocet bilo koji sudski postupak. U tim predmetima mijesanje nije bio autonoman dogaaj razlicit od sudskog postupka koji je nakon toga pokrenut s jedinim ciljem dobivanja naloga kojim bi se ukinula izvorna odluka ili akt konstitutivan za mijesanje. Takvo razlikovanje ne moze se izvesti u ovome predmetu. Sudski se postupak u ovome predmetu sastojao od razlicitih faza po jednoj i istoj graanskoj tuzbi, a zavrsio je zahtjevom za otkaz stanarskoga prava podnositeljice zahtjeva i posljedicnog mijesanja kojemu se prigovara. Prema misljenju veine, navodno mijesanje bilo je uzrokovano presudom Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996.: ,,konacnim aktom koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva". Veina s pravom pridaje odlucnu vaznost ,,konacnoj" naravi presude kojom se usvaja tuzbeni zahtjev davatelja stana na koristenje kao bitnom uvjetu za utvrenje mjerodavnoga mijesanja u prava podnositeljice zahtjeva. Ali presuda Vrhovnoga suda nije ,,konacna" u pravnom smislu. Ona je bila samo uvjetno konacna jer je prema domaem pravu mogla biti izmijenjena jedino u postupku po ustavnoj tuzbi. Ustavni sud je imao ovlast ukinuti presudu Vrhovnoga suda na isti nacin kao sto je Zupanijski sud u Zadru dana 19. listopada 1994. godine preinacio presudu Opinskog suda u Zadru od 18. sijecnja 1994. godine u mjerodavnom postupku. Veina navodi da je presuda koja je predstavljala otkaz stanarskog prava bila ta presuda Opinskoga suda u Zadru. Ipak mjerodavna izjava nastavlja se kako slijedi: ,,Meutim, budui da je nakon toga bila preinacena presudom Zupanijskoga suda u Zadru od 19. listopada 1994. godine, ona je postala res judicata 15. veljace 1996. godine kada je Vrhovni sud svojom presudom preinacio presudu Zupanijskoga suda. Stoga je u tome trenutku � ni prije ni kasnije � podnositeljica zahtjeva izgubila svoje stanarsko pravo. Slijedi da navodno mijesanje u prava podnositeljice zahtjeva sadrzano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da mijesanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konacni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva � i dalje postoji." Prema tom odlomku, veina nalazi da je potrebna ,,konacna" presuda kako bi predstavljala mijesanje u prava podnositeljice zahtjeva i zakljucuje da ta ,,konacna" presuda mora biti presuda Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine. Meutim, tesko je razumjeti zasto tu presudu smatrati ,,konacnom" ili ,,res judicata" usprkos cinjenici da ju je Ustavni sud mogao ukinuti po ustavnoj tuzbi. Takva ustavna tuzba je u stvari i bila podnesena u ovome predmetu te je Ustavnome sudu pruzila priliku donijeti odluku koja je dovrsila mijesanje u prava podnositeljice zahtjeva nakon sto je Hrvatska priznala nadleznost Suda. Stoga ovdje treba primijetiti da je Ustavni sud, kad je ispitivao predmet, bio nadlezan primijeniti Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Primjena Konvencije od strane Ustavnoga suda u ovome 26 BLECI protiv HRVATSKE premetu ne moze se smatrati retroaktivnom primjenom Konvencije jer je odluka Ustavnoga suda sama po sebi bila dio sudske radnje koja je dovela do otkaza stanarskoga prava podnositeljice zahtjeva, te stoga dio � zavrsni dio, u stvari � mijesanja kojemu se prigovara. Moze biti korisno ovdje dodati da su mjerodavna pravna nacela Konvencije u svakom slucaju bila dijelom domaega prava Hrvatske od Ustava iz 1990. godine. Istina je da su, sve do razine Ustavnoga suda, svaka pojedinacna zalba ili prigovor koji su slijedili nakon prvotne presude kojom je otkazano stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva nudili mogunost preinacenja prethodne odluke kojom se utjece na prava podnositeljice zahtjeva. Meutim, sve dok je ovaj niz zalbi i prigovora bio niz koraka u sudskom procesu koji se sastojao od vise dijelova i doveo do odluke Ustavnoga suda, koja je jedina mogla biti smatrana konacnom res judicata koja predstavlja mijesanje u pravo podnositeljice zahtjeva, cinjenica da je funkcionirao i kao neka vrsta procesa po pravnim lijekovima u gornjem smislu ne moze izmijeniti njegov znacaj kao sine qua non uvjeta za otkaz stanarskog prava o kojem se radi, i, posljedicno, kao preduvjet za utvrenje mjerodavnoga mijesanja. Ukoliko je veina naglasila da je odluka Ustavnoga suda ,,samo dovela do toga da je dozvolila da mijesanje koje je navodno uzrokovala ta presuda [presuda Vrhovnoga suda]...- i dalje postoji", implicirajui time da je odluka Ustavnoga suda irelevantna za pitanje koje se razmatra, jer on nije preinacio presudu Vrhovnoga suda, vjerujem da je taj pristup pogresan. Ono sto je stvarno vazno je to da presuda Vrhovnoga suda nije bila ,,konacna" prije nego sto je Hrvatska priznala nadleznost organa Konvencije, zbog toga sto je postupak po ustavnoj tuzbi jos uvijek bio u tijeku kad je dano takvo priznanje. Nadalje, konacna odluka Ustavnoga suda koja je uslijedila bila je ta koja je postupak po relevantnoj graanskoj tuzbi ucinila neopozivim, otkazujui stanarsko pravo podnositeljice zahtjeva i dovodei problem mijesanja kojemu podnositeljica zahtjeva prigovara u nadleznost Suda. U svjetlu navedenoga, nalazim da je zakljucak Vijea glede vremenske nadleznosti Suda bio tocan. BLECI protiv HRVATSKE IZDVOJENO MISLJENJE SUCA ZUPANCIA KOJEMU SE PRIDRUZUJE SUDAC CABRAL BARRETO Potpuno se slazem s onime sto sudac Loucaides navodi u svojem sveobuhvatnom izdvojenom misljenju. Ovdje bih se tek htio detaljno osvrnuti na jedan neuvjerljiv vid misljenja veine, koji, po mome misljenju, zasluzuje posebnu pozornost. Srz misljenja veine, izreka, moze se nai u stavku 85. koji glasi kako slijedi: ,,85. Slijedi da navodno mijesanje u prava podnositeljice zahtjeva sadrzano u presudi Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine. Naknadna odluka Ustavnog suda samo je dovela do toga da je dozvolila da mijesanje koje je navodno uzrokovala ta presuda - konacni akt koji je sam po sebi mogao povrijediti prava podnositeljice zahtjeva � i dalje postoji. Ta odluka nije predstavljala mijesanje. S obzirom na datum presude Vrhovnog suda, mijesanje pada izvan vremenske nadleznosti Suda." [Naknadno podcrtano] Pitam se sto bi ova presudna konstrukcija � na kojoj se temelji cijela presuda � trebala znaciti. Bi li neizravno znacenje moglo biti da je Ustavni sud tek propustio ispraviti navodnu povredu, tj. da je pocinjenje navodne povrede pocinio hrvatski Vrhovni sud? Moze li se tvrditi da je Ustavni sud pocinio � jer je dozvolio da mijesanje i dalje postoji � pocinjenje propustom? Ako jest, zasto onda, po svoj prilici nevazni, propusti ove vrste predstavljaju domae pravno sredstvo za koje je ovaj Sud opetovano trazio da bude iscrpljeno prije nego on postupa u predmetu? Mi u njemackim predmetima, na primjer, prije nego u njima postupamo, zahtijevamo da bude podnesena ustavna tuzba i da Savezni ustavni sud � u golom i neobrazlozenom odbijanju ustavne tuzbe � ,,dozvoli mijesanju da i dalje postoji". Hoemo li od sada na dalje tvrditi kako, da, to jest djelotvorno pravno sredstvo � ne samo u teoriji nego i u praksi! � koje mora, mi zahtijevamo, uvijek prvo biti iscrpljeno, i, ne, odluka njemackog Ustavnog suda � koja ukljucuje cak i vise propustanja, jer tamo cak i ne trazimo da se daju razlozi za odbijanje ustavne tuzbe � ne predstavlja mijesanje? ,,Oh", rei emo, ,,ona je samo dozvolila da mijesanje (bilo kojeg nizeg stupnja) i dalje postoji!". Hoemo li od sada na dalje racunati sestomjesecni rok od ,,stvarnog" mijesanja odluke nizeg stupnja, ili od trenutka kad e Ustavni sud neosjetljivo, svojim pukim propustanjem njegovog ispravljanja, ,,dozvoliti da mijesanje i dalje postoji"? Doduse, ratio legis za uvjet prethodnog iscrpljenja domaih pravnih sredstava razlicit je od ratio legis za vremensko ogranicenje ucinka Konvencije. Namjera je prvoga da se drzavi ugovornici u cijelosti pruzi mogunost da njena domaa tijela postupe u vezi s povredom, a drugoga da 28 BLECI protiv HRVATSKE se jednostavno bavi neretroaktivnosu ugovorene obveze. Svrha pravila o sest mjeseci, s druge strane, kao i svih takvih pravila, izvodi se iz potrebe za sigurnosu i stabilnosu svih moguih pogoenih pravnih transakcija. Nakon znacajne odluke u predmetu Scozzari and Giunta v. Italy ova je svrha znatno dobila na znacaju. Meutim, dosljedna prakticna primjena zahtjeva o iscrpljivanju domaih pravnih sredstava i pravila o sest mjeseci, pretpostavlja fiksno mjesto i vrijeme dogaanja. Novo uvedena dvosmislenost glede pravnog znacenja odbijanja ustavnih tuzbi od strane Ustavnoga suda, iako sada samo u razmatranju ratione temporis, dovest e do dvojbi glede meusobne horizontalne dosljednosti nase sudske prakse. Drugim rijecima, usprkos teleoloskih razilazenja razlicitih interaktivnih doktrina (doktrine o neiscrpljivanju, o pravilu o sest mjeseci, i valjanosti ratione temporis) mora postojati prakticna dosljednost u svakodnevnom donosenju odluka. U smislu formalne logike, meutim, kljucni stavak 85. presude veine cini se da je izgraen na razlikovanju izmeu nuznog uvjeta i uzroka. Da ponovim zakljucak veine, mislim da bi bilo posteno rei da oni smatraju kako je odluka Ustavnoga suda bila potreban uvjet, ali ne i uzrok povrede. Na zalost, ovo razlikovanje je isto toliko prividno kao sto je i obmanjujue. Znamo da samo jedan jedini odlucni uzrok kao takav ne postoji. Svaki dogaaj je posljedica milijardu nuznih uvjeta, tj. ,,uzrokovani" dogaaj o kojemu se radi ne bi se dogodio da je nedostajao bilo koji od sine qua non uvjeta. U nasem svakodnevnom govoru mi uzimamo samo jedan od tih nuznih uvjeta kao odlucan za ishod � i zovemo ga ,,uzrok". Meutim, kad se u pravu ocjenjuje uzrocni nexus, oznaka ,,uzrok" cesto se selektivno, ako ne uvijek proizvoljno pridodaje jednom nuznom uvjetu. Pravo obicno odabire jedan nuzan uvjet koji bitno ovisi o ljudskom ponasanju i predmnijevanoj dobroj volji koja ga kontrolira. To ima smisla ukoliko svaka pravna sankcija cilja slobodnu volju cinitelja i dopusta si promijeniti je. Cesto se takva vrsta selektivnog prvenstva koje se daje jednom presudnom nuznom uvjetu � iako je to jasno obmanjujue � tada zove ,,uzrok", kao da je to bio jedini preduvjet tog dogaaja. Ova teorija ,,odgovarajueg uzrokovanja"1 � posebice u pravu izvanugovorne naknade stete � jednostavno predstavlja logicki obmanjujue prerusavanje za politiku zakonodavca ili namjeru suda da okrivi i sankcionira ljudski cimbenik u uzrocnom lancu koji vodi do povrede koja je osnova izvanugovorne naknade stete. Umjesto da govorimo o ,,uzroku", budui da se u stvari bavimo politikom sankcija, bilo bi izravnije rei zasto je odreeni donositelj odluke odabrao usredotociti krivnju na taj konkretan i odreen nuzni uvjet (taj odreeni ,,ljudski cimbenik"). 1Cf. Francis Bacon "In jure non remota causa, sed proxima, spectatur." (,,U pravu se trazi uzrok koji je blizi, ne koji je udaljen". [Bac. Max. Reg. 1.] BLECI protiv HRVATSKE U nasem je slucaju jasno da povreda o kojoj se radi ne bi nastala da ju je ispravio Ustavni sud1. Stoga je to sto je Ustavni sud dozvolio da povreda ,,i dalje postoji" jasno jedan od nuznih uvjeta povrede2. Meutim cine se kako veina, ne govorei nam zasto, zeli rei kako ovaj nuzni uvjet nije odlucan, presudan i mjerodavan za konacnu povredu. Drugim rijecima, veina odbija ovome odreenome nuznome uvjetu dati status ,,uzroka". Veina ne kaze, na primjer, da je odluka Ustavnoga suda bila jednostavno pasivno odobravanje merituma presude Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine, te kao takva ne zasluzuje da ju se za bilo sto okrivi. Veina glatko izjavljuje kako puko ,,dozvoljavanje mijesanju [presudi Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine] da i dalje postoji" nije dovoljan uvjet za predbacivanje krivnje. Veina ne objasnjava zasto u drugim predmetima takvo ,,daljnje postojanje" ipak predstavlja nuzan uvjet u smislu iscrpljivanja domaih pravnih sredstava. Drugim rijecima, odluka veine se mozda vrti u krugu, jer ona u stvari kaze da to nije uvjet jer nije dovoljan uvjet, i sigurno nije transparentna. Nije transparentna jer na kraju ne saznajemo zasto taj jedan nuzan uvjet povrede, tj. presuda Vrhovnoga suda od 15. veljace 1996. godine, jest smatrana konstitutivnom u odnosu na povredu (te zasluzuje da ju se okrivi) � a drugi nuzan uvjet, tj. odluka Ustavnoga suda, nije. Nesporna cinjenica jest da bez da je Ustavni sud dozvolio da presuda Vrhovnoga suda od 15. 1 Logicki je nevazno na kojim normativnim osnovama bi se temeljilo ispravljanje povrede od strane Ustavnoga suda. Ne bi bilo vazno ako bi Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da je situacija koja je predstavljala povredu glede stana ge Bleci bila nesukladna s hrvatskim Ustavom, ili, npr. gradskom uredbom Grada Zadra; taj ispravak bi, u nasu svrhu, bio valjan u oba slucaja. (Cf. stavke 77.-82. misljenja veine). 2 I drugi visi sudovi, kad potvruju odluke svojih nizih sudova, ponekad dozvoljavaju da njihove ,,navodne povrede i dalje postoje". Razlika glede nadleznosti Ustavnoga i redovnih visih sudova sastoji se u tome sto e ovi prvi ostaviti odluku na snazi ako nije u suprotnosti s Ustavom. U jurisdikcijama s dvostrukim kolosijekom referentni pravni okvir razlicit je za ustavne sudove, tj. oni e ponekad ostaviti odluku nizeg stupnja na snazi iako je ocito nezakonita ili nelogicna, jer se ustavni test odnosi samo na ustav (i ustavna prava zapisana u njemu), te je razlicit od uobicajenih testova zakonitosti i logike. U nasem bi predmetu to moglo znaciti da ,,omoguavanje da odluka nizeg stupnja i dalje postoji" nije toj odluci dalo ni zakonitost ni logiku. To bi jednostavno znacilo da odlukom Vrhovnoga suda nisu bila povrijeena ustavna prava ge Bleci. Meutim, veina nije dala takav argument. Da jest, to bi je izlozilo ociglednom protuargumentu da se prava koja se izvode iz Ustava i prava koja se izvode iz Konvencije moraju preklapati. Iz toga razloga, na primjer, dopustiva ustavna tuzba predstavlja posljednji i najbolji test za povredu, prije nego predmet doe pred Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Jedina nacionalna instanca � sud posljednje instance � upravo ovlasten za davanje pravnih ocjena koje su slicne nasim vlastitim testovima, jesu bas ustavni sudovi. Drugim rijecima, odluka Ustavnoga suda nije nevazan ,,propust" zbog toga sto je upravo red Ustavnim sudom trebalo ispraviti navodnu povredu. To bi, po mome misljenju, bilo tako cak i u jurisdikcijama s jednim kolosijekom, npr. certiorari u sustavu pred Vrhovnim sudom Sjedinjenih Drzava u kojem taj sud odabire po svom nahoenju u kojim e predmetima donijeti odluku, iako taj sud nije konkretno nadlezan � kao sto je u stvari nadlezna veina europskih ustavnih sudova � za zastitu ustavnih prava. 30 BLECI protiv HRVATSKE veljace 1996. godine ,, i dalje postoji" ne bi bilo povrede. Logicki slijedi da je odluka Ustavnoga suda bila � time da su sve druge stvari jednake � i nuzan i dovoljan uvjet povrede. Rasprave radi, mozemo zamisliti i obratni slijed dogaaja. Odluka Vrhovnoga suda mogla je biti u korist podnositeljice zahtjeva � na recimo cisto ne-Konvencijskoj osnovi � a Ustavni ju je sud mogao preinaciti1. U tom bi se slucaju, po svoj prilici, povreda dogodila nakon presudnoga datuma i Konvencija bi bila primjenjiva ratione temporis. Veliko vijee bi tada razmatralo osnovanost premeta i mozda utvrdilo da je doslo do povrede. Meutim, prije toga trebalo bi objasniti zasto bi takav obrnuti slijed dogaaja doveo predmet unutar vremenskih granica Konvencije. Bi li veina tada rekla da je odluka Ustavnoga suda ucinila nesto pozitivno, a ne tek dozvolila odluci Vrhovnoga suda da ,,i dalje postoji"? Ako bi, koja je presudna razlika izmeu stvarne i hipoteticke situacije? Je li to razlika izmeu ,,propustanja" i ,,pocinjenja"? Oni od nas koji su navikli na kaznenopravna obrazlozenja znaju koliko tanko moze biti to razlikovanje. Stoga sam na kraju prisiljen doi do zakljucka da ili (1) stav veine ostaje logicki neshvatljiv, ili (2) je odluka u ovome predmetu donesena na temelju neuvjerljivog procesnog razloga, ili (3) i jedno i drugo. To e postati ocigledno kad predmet Bleci v. Croatia pocne sluziti kao presedan u buduim predmetima. Hoe li ovaj predmet donijeti to da se posljednja odluka nacionalnog suda, koja ne preinacuje pretposljednju odluku � nego joj tek dozvoljava da ,,i dalje postoji" - moze racunati kao zahtijevano domae pravno sredstvo, ali ne i kao stvarna odluka koja predmet dovodi unutar vremenske nadleznosti Konvencije? Bez obzira na sve to, uvjeren sam da sto se tice merituma predmeta, ovo nije kraj ove stvari. U spisu predmeta postoje naznake kako bi mogle postojati tisue takvih predmeta. Prije ili kasnije oni e doi pred ovaj Sud. Ponovo, bilo bi logicki nebitno za nasu svrhu na kakvoj normativnoj osnovi je Ustavni sudo odlucio ukinuti je. U brojnim predmetima utvrdili smo povredu � i cesto upravo zato sto je to tako � tamo gdje u domaoj sudskoj praksi nema reference na Konvoenciju. 31 IZDVOJENO MISLJENJE SUCA CABRAL BARRETA (Prijevod) 1. Zalim sto se ne mogu sloziti s nalazom veine da Sud, zbog nenadleznosti ratione temporis, ne moze ispitati osnovanost predmeta. U tome se pridruzujem izdvojenim misljenjima mojih kolega sudaca Zupancia i Loucaidesa. Stovise, pitam se sto e se nakon ove presude smatrati konacnom domaom presudom u svrhu odreivanja dies a quo za rok od sest mjeseci u kojemu podnositelji zahtjeva moraju podnijeti zahtjev i hoe li oni sa svojim predmetom morati ii pred ustavni sud kako bi iscrpili domaa pravna sredstva nakon sto odluka vrhovnoga suda postane res judicata. Jako me zanima vidjeti kako e se razvijati sudska praksa o tim pitanjima. 2. Slucajno je pitanje koje me potaknulo izraditi ovo misljenje razmjerno neznatno u ovome predmetu, ali moglo bi imati nesagledive posljedice za uredan sudski postupak pred Sudom: je li Vlada izgubila pravo po prvi puta uloziti pred velikim vijeem prethodni prigovor da je Sud nenadlezan ratione temporis (vidi stavak 64. ove presude)? 3. Prvo bih zelio jasno rei da se potpuno slazem s veinom kad primjeuju: ,,veliko vijee nije sprijeceno odluciti o pitanjima koja se ticu dopustenosti zahtjeva na temelju clanka 35., stavka 4. Konvencije" (vidi stavak 65. presude). Isao bi cak i dalje: u ovome je predmetu, u kojemu je vijee na vlastiti poticaj ispitalo svoju nadleznost ratione temporis, veliko vijee bilo na neki nacin isto tako obvezatno na svoj poticaj ispitati tu stvar. No, jedna je stvar ispitati pitanje na svoj vlastiti poticaj, a sasvim druga to uciniti na zahtjev stranaka. Cini mi se da kad Sud donosi odluku o dopustenosti ili osnovanosti zahtjeva, on neizravno odgovara na sva povezana pitanja, bez obzira znaci li to sudsku nadleznost za postupanje po zahtjevu ili konkretna pitanja koja on postavlja, kao sto je iscrpljenje domaih pravnih sredstva ili postivanje pravila o sest mjeseci. Drugim rijecima, kad to cini, Sud neizravno potvruje da je nadlezan. Kao sto stavak 67. presude kaze ,,Sud...se treba uvjeriti da je nadlezan u svakom predmetu koji je iznesen pred njega, te stoga ima obvezu ispitati pitanje svoje nadleznosti u svakoj fazi postupka.". 4. Ako je to tako, kakvog ima smisla pitati je li ili nije Vlada izgubila pravo postaviti prethodno pitanje nadleznosti Suda? Vjerujem da je mogue s tim u vezi napraviti slijedee razlikovanje: 32 ako je Vlada izgubila to pravo, Sud ne treba podrobno ispitati to pitanje, budui da on moze neizravno potvrditi svoju nadleznost, kao sto to radi u svim svojim presudama, kroz utvrenje dopustenosti i u presudi o osnovanosti; ako, s druge strane, Vlada nije izgubila to pravo i ulozi prethodni prigovor, Sud treba razmotriti njihove tvrdnje kako bi odlucio treba li ih prihvatiti ili odbiti. Po mome misljenju u tome lezi zanimljivost toga pitanja i ono je od odlucne vaznosti ne samo za redovno voenje posla Suda, nego i za opseg njegovog radnog optereenja, jer dok odluka da je Vlada izgubila pravo uloziti prigovor ne trazi jako puno intelektualnog napora ili materijalnog obrazlozenja, znatno je teze, u nacelu, analizirati tvrdnje koje navodi Vlada kako bi se odlucilo treba li ih prihvatiti ili odbiti. Stoga je to pitanje vazno. 5. Sto se mene tice, smatram da tuzena Vlada, ako zeli uloziti prigovor nedopustenosti, to mora uciniti u svojem pisanom ili usmenom ocitovanju o dopustenosti zahtjeva, osim ako je sprijecena izvanrednim okolnostima. To je, mogu to ovdje spomenuti, izricito predvieno Pravilom 55. Poslovnika Suda, koji bi postao mrtvo slovo na papiru ako bi prevladalo vrlo siroko tumacenje koje je usvojila veina. I jos i vise od toga, Pravilo 55. odrazava dosljednu praksu i Komisije i Suda. 6. Komisija je uvijek nedvosmisleno govorila da se treba smatrati kako se izgubilo pravo na ulaganje prethodnih prigovora ako nisu ulozeni prije odluke o dopustenosti. Prijasnji je Sud podrzao taj pravac u svojoj presudi u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp od 18. lipnja 1971., Series A br. 12, str. 29-31, stavci 47.-55.. Stavak 54. glasi kako slijedi: ,,54. U stvari uobicajena je praksa meunarodnih i nacionalnih sudova da se, kao ope pravilo, prigovori koji se ticu dopustenosti trebaju uloziti in limine litis. Ovo, iako nije uvijek obvezatno, je barem zahtjev pravilnoga pravosuenja i pravne stabilnosti. Sam Sud je u Pravilu 46., stavku 1. svoga Poslovnika tocno odredio da ,,prethodni prigovor stranka treba predati najkasnije prije proteka roka odreenoga za dostavu prvoga podneska". Bez dvojbe, postupak pred Sudom nije jednak postupku koji se dogaa pred Komisijom i obicno cak ni stranke nisu iste; ali tice se istoga predmeta i rezultat je jasne ope ekonomicnosti Konvencije prema kojoj prigovori koji se ticu nadleznosti i dopustenosti, moraju, u nacelu, biti ulozeni prvo pred Komisijom, u mjeri u kojoj to dozvoljava njihov znacaj i okolnosti (usporedi presudu u predmetu St�gm�ller od 10. studenog 1969., Series A, 33 str. 41-42, stavak 8., i presudu u predmetu Matznetter od istog datuma, Series A, str. 32, stavak 6.). Novi sud je potvrdio ta nacela u svojoj presudi Freedom and Democracy Party (�ZDEP) , ECHR 1999-VII, stavak 25.: ,,Sud primjeuje da Vlada nije pred Komisijom ulozila prethodni prigovor, koji je sada ulozila na temelju clanka 34. Konvencije, da �ZDEP nema status zrtve. Posljedicno, ona je izgubila to pravo (vidi izmeu mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu Zana v. Turkey od 25. studenog 1997., Reports of Judgments and Decisions 1997-VII, str. 2546, stavak 44.). Meutim, u svojem je izvjesu Komisija ispitala to pitanje na svoj poticaj. Ako bi se ipak presudilo da je Vlada izgubila to pravo, ona bi bili lisena mogunosti izlagati o pitanju koje je Komisija razmotrila na svoj poticaj, a koje je bilo predmetom rasprave pred Sudom. To se cini nespojivim s nacelima kontradiktornog postupka i jednakosti stranaka. Posljedicno, Vladi mora biti dozvoljeno uloziti doticni prigovor, iako je ulozen izvan roka." Ako sam ja pravilno protumacio ovu presudu, dolazi do gubitka prava osim ako je Vijee na svoj poticaj ispitalo pitanje koje cini osnovu doticnoga prethodnoga pitanja. U skladu s tim tumacenjem, nacela kontradiktornoga postupka i jednakosti stranaka traze da se Vladi dozvoli iznijeti argumente o tom pitanju po prvi puta pred Velikim vijeem. Sud je ponovno potvrdio ovaj pravac sudske prakse u svojoj presudi u predmetu Dikme od 11. srpnja 2000., ECHR 2000-VII, stavci 44. i 45.: ,,44. Sud na pocetku primjeuje da je nadlezan ispitivati prethodne prigovore ove vrste ako i ukoliko ih je tuzena drzava ve ulozila pred Komisijom, u mjeri u kojoj je to dozvoljavala njihova narav i okolnosti; ako taj uvjet nije zadovoljen, Vlada je izgubila pravo pokrenuti tu stvar pred Sudom (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp od 18. lipnja 1971., Series A br. 12, str. 29-31, stavci 47.-55., i presudu u predmetu Ciulla v. Italy od 22. veljace 1989., Series A br. 148, str. 14, stavak 28.). U ovome predmetu taj uvjet jasno nije ispunjen glede svakog od prigovora Vlade o nedopustenosti na temelju clanka 35. Konvencije (vidi stavke 42. i 43. ove presude). Sud primjeuje da je Vladi dva puta odobreno produljenje roka danog za podnosenje ocitovanja o dopustenosti zahtjeva. Meutim, oni o tome nisu nista rekli do trenutka kad je Komisija donijela svoju odluku o dopustenosti dana 17. listopada 1994. godine. 45. Doduse, razlog koji dovodi do prigovora nedopustenosti ponekad se pokaze nakon odluke kojom je zahtjev prihvaen: na primjer, promjena domae sudske prakse moze otkriti do tada nepoznato pravno sredstvo ili podnositelj zahtjeva moze formulirati novi prigovor ciju dopustenost Vlada jos nije imala priliku osporiti (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, presudu u predmetu Artico v. Italy od 13. svibnja 1980., Series A br. 37, str. 13-14, stavak 27.). Slicno tome, briga za postivanje nacela kontradiktornoga postupka i jednakosti stranaka moze uciniti potrebnim da se Vladi 34 dozvoli uloziti prigovor izvan roka, na primjer kad Komisija na svoj poticaj ispituje prethodno pitanje koje tuzena drzava nije pokrenula pred njom (vidi predmet Freedom and Democracy Party (�ZDEP) v. Turkey [GC], br. 23885/94, stavak 25., ECHR 1999VIII). Meutim, budui da ovaj predmet ne spada u tu kategoriju, Vlada je izgubila pravo uloziti prigovore o kojima je rijec." Meutim, u sudskoj praksi Suda treba svratiti pozornost na ovu ili onu posebnost koja se odnosi na odreene uvjete dopustenosti, osobito one koji se ticu iscrpljenja domaih pravnih sredstva i postivanja pravila o sest mjeseci. Pridrzavanje pravila o sest mjeseci jedan je od uvjeta dopustenosti koji Sud mora ispitati cak i kad tuzena Vlada o tome nije rekla nista. U svojoj odluci Walker v the United Kingdom od 25. sijecnja 2000. (citiranoj u stavku 68. presude), Sud je o ovoj stvari imao za rei ovo: ,,...pravilo [o sest mjeseci], kojime se odrazava zelja ugovornih stranaka da se ve donijete odluke ne dovode u pitanje nakon proteka nekog nedefiniranog vremenskog razdoblja, sluzilo interesima ne samo tuzene Vlade, nego i pravne sigurnosti kao vrijednost same po sebi. Dodao je da je to pravilo odmjerilo vremenska ogranicenja nadzora koji vrse organi Konvencije i dalo znak i pojedincima i drzavnim vlastima koje je to razdoblje preko kojega takav nadzor nije vise mogu (vidi predmet X v. France, zahtjev br. 9587/81, odluka Komisije od 13. prosinca 1982., DR 29, str. 239-40, stavci 13. i 16. i predmet K. v. Ireland, zahtjev br. 10416/83, odluka Komisije od 17. svibnja 1984., DR 38, str. 160, stavak 6.). Stoga Sud ne moze zanemariti primjenu pravila o sest mjeseci samo zbog toga sto Vlada nije ulozila prethodni prigovor koji se temelji na njemu." S druge strane, kad se Vlada nije pozvala na neiscrpljenje domaih pravnih sredstava u fazi dopustenosti, ona je izgubila pravo to uciniti kasnije; smatra se da se odrekla svojega prava pokrenuti to pitanje (vidi izmeu mnogih drugih izvora prava presudu u predmetu Nikolova v. Bulgaria, od 25. ozujka 1999., ECHR 1999-II, stavak 44.). Zakljucno, htio bih ponoviti ono sto je rekao Sud u predmetima Odi�vre v. France, ECHR 2003-III, stavak 22., i Azinas v. Cyprus, ECHR 2004-III: ,,Cak i u fazi postupka kad se odlucuje o osnovanosti i uz primjenu Pravila 55. Poslovnika Suda, Sud moze ponovno razmotriti odluku da se zahtjev proglasi dopustenim kad zakljuci da ga je trebalo proglasiti nedopustenim zbog jednog od razloga navedenog u prva tri stavka clanka 35. Konvencije" (podcrtao autor). 35 7. Iz navedenoga izvlacim slijedea dva zakljucka: (a) kad Vijee ispita tu stvar na svoj poticaj, nacela kontradiktornoga postupka i jednakosti stranaka traze da se strankama da prilika pokrenuti pitanje nadleznosti ratione temporis velikoga vijea; (b) u svim drugim slucajevima, tuzena je Vlada, primjenom Pravila 55. Poslovnika Suda, u fazi postupka kad se odlucuje o osnovanosti izgubila pravo pozvati se na to da nisu ispunjeni uvjeti dopustenosti, sto su propustili uloziti u fazi kad se odlucuje o dopustenosti. Ali, mozda je to ono sto je veina zeljela rei kad govori, u stavku 69. presude, o ,,zivome pitanju koje treba ispitati". Sa zanimanjem cekam hoe li praksa potvrditi da je to tako.