71614/01

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 71614/01)   PRESUDA   STRASBOURG   21. listopada 2004.   Ova će presuda postati konačnom pod okolnostima utvrđenim u članku 44.   stavku 2. Konvencije. Može biti podvrgnuta uredničkim izmjenama.   CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Crnojević protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g.   g.   g.   C.L. ROZAKIS, predsjednik,   P. LORENZEN,   G. BONELLO,   gđa F. TULKENS,   gđa N. VAJIĆ,   gđa E. STEINER   g.   K. HAJIYEV, suci,   i g. S. QUESADA, zamjenik tajnika Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 30. rujna 2004.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1. Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 71614/01) protiv   Republike Hrvatske koji je hrvatski državljanin Milan Crnojević ("podnositelj zahtjeva")   podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda   ("Konvencija") dana 15. veljače 2001. godine.   2. Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa J. Sloković Glumac, odvjetnica iz Zagreba.   Hrvatsku je Vladu ("Vlada") zastupala njena zastupnica, gđa L. Lukina-Karajković.   3. Podnositelj zahtjeva naveo je kako mu je donošenjem Zakona o izmjeni Zakona o   obveznim odnosima iz 1996. povrijeđeno pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6.   stavkom 1. Konvencije.   4. Zahtjev je dodijeljen u rad Četvrtom odjelu Suda (pravilo 52. stavak 1. Poslovnika   Suda). U okviru tog Odjela, vijeće koje je trebalo razmatrati predmet (članak 27. stavak 1.   Konvencije) bilo je sastavljeno u skladu s pravilom 26. stavkom 1.   5. Dana 1. studenoga 2001. Sud je izmijenio sastav svojih odjela (pravilo 25. stavak 1.).   Ovaj je predmet dodijeljen u rad novo sastavljenom Prvom odjelu (pravilo 52. stavak 1). Dana   18. travnja 2002. vijeće tog Odjela odlučilo je o zahtjevu obavijestiti Vladu.   6. Odlukom od 29. travnja 2003. Sud je zahtjev proglasio dopuštenim.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI PREDMETA   7. Podnositelj zahtjeva rođen je 1921. godine i živi u Zagrebu.   8. Dana 6. rujna 1991. nepoznati su počinitelji dignuli u zrak njegovu kuću za odmor u   Starigradu, u Hrvatskoj.   9. Dana 7. rujna 1994. on je pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuo građanski   postupak tražeći od Republike Hrvatske naknadu štete za svoju oštećenu imovinu.   10. Dana 16. studenoga 1995. Općinski sud u Zagrebu donio je presudu kojom je   djelomično usvojio tužbeni zahtjev podnositelja zahtjeva.   11. Podnositelj se zahtjeva neutvrđenog datuma žalio protiv prvostupanjske presude.   CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE   12. Općinski sud u Zagrebu prekinuo je postupak 3. rujna 1997. godine na temelju Zakona   o izmjeni Zakona o obveznim odnosima iz 1996.godine. .   13. Dana 31. srpnja 2003. na snagu je stupio Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed   terorističkih akata i javnih demonstracija. On predviđa da će se postupci prekinuti na temelju   Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima iz 1996. nastaviti. Međutim, nije sigurno je li   i kada je postupak podnositelja zahtjeva pred Općinskim sudom u Zagrebu nastavljen.   II. MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO   14. Mjerodavni dio Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 53/1991,   73/1991, 3/1994, 7/1996 i 112/1999) glasi kako slijedi:   Članak 180. stavak 1.   "Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe   uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička   zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu."   15. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 7/1996, u   daljnjem tekstu "Zakon iz 1996.") stupio je na snagu 3. veljače 1996. Mjerodavni dijelovi tog   zakona glase kako slijedi:   Članak 1.   " U Zakonu o obveznim odnosima … članak 180. briše se."   Članak 2.   "Postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima,   prekidaju se.   Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti   odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata."   16. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992,   112/1999 i 117/2003) predviđa:   Članak 212.   “Postupak se prekida: (...)   … 6) kad je to drugim zakonom određeno.”   17. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija   (Narodne novine, br. 117/2003, u daljnjem tekstu "Zakon iz 2003.") stupio je na snagu 31.   srpnja 2003. On predviđa da će se postupci prekinuti na temelju Zakona iz 1996. nastaviti i   određuje u kojim je okolnostima Republika Hrvatska odgovorna za štetu nastalu uslijed   terorističkih akata i javnih demonstracija.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE   CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE   18. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da mu je donošenjem Zakona iz 1996. povrijeđeno   pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi:   Članak 6. stavak 1.   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   19. Vlada je pozvala Sud da zaključi kako zahtjev ni na koji način ne ukazuje na povredu   članka 6. stavka 1. Konvencije. U vezi s time, Vlada je ustvrdila kako je podnositelj zahtjeva   imao pristup sudu budući da je pred Općinskim sudom u Zagrebu pokrenuo građanski   postupak. Činjenica da je sud privremeno prekinuo postupak na temelju Zakona iz 1996. nije   utjecala na njegovo pravo na pristup sudu. Zakon iz 2003 mu je sada omogućio pristup sudu.   20. Podnositelj zahtjeva je tvrdio kako mu je pravo na pristup sudu bilo povrijeđeno jer   mu je u razdoblju do stupanja na snagu Zakona iz 2003. bilo onemogućeno voditi postupak u   Hrvatskoj.   21. Sud podsjeća kako je u članak 6. stavak 1. ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga   prava je pravo na pristup, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim   stvarima.   22. Međutim, to pravo nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva   se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od   strane države. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako   konačnu odluku o poštivanju zahtjeva iz Konvencije donosi Sud. Sud se mora uvjeriti da   primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na   takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sâma bît prava. Nadalje, ograničenje neće   biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni   odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi   presudu u predmetu Stubbings and Others v. the United Kingdom od 22. listopada 1996.,   Reports of Judgements and Decisions 1996-IV, stavak 50.).   23. Sud primjećuje kako je u ovom predmetu postupak podnositelja zahtjeva protiv   Republike Hrvatske de facto prekinut 3. veljače 1996. kad je na snagu stupio Zakon iz 1996.   Prema tom Zakonu, Općinski sud u Zagrebu nije mogao nastaviti postupak. Zakon iz 2003.   stupio je na snagu 31. srpnja 2003. predviđajući nastavak postupka. Dakle, podnositelj   zahtjeva je zbog Zakona iz 1996. godine bio spriječen više od sedam godina, od kojih je više   od pet godina nakon što je Hrvatska ratificirala Konvenciju, u tome da o njegovom zahtjevu   odluče domaći sudovi.   24. Sud nalazi, u skladu sa svojom sudskom praksom (vidi inter alia predmet Kutić v.   Croatia, br. 48778/99, stavak 33., ECHR 2002-II i Multiplex v. Croatia, br. 58112/00, stavak   55., 10. srpnja 2003.), da dugo razdoblje u kojem je podnositelj zahtjeva, zbog zakonodavne   mjere, bio spriječen u tome da o njegovom zahtjevu građanske naravi odluče domaći sudovi,   predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.   II. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   25. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE   A. Šteta   26. Na ime materijalne štete, podnositelj zahtjeva zatražio je vrijednost svoje oštećene   kuće i pokretne imovine te izmakle dobiti zbog uništenja svoje kuće u iznosu od 5.305.026,61   hrvatskih kuna (HRK) (približno 716.480 eura (EUR)). Uz to je tražio i 90.000 EUR na ime   nematerijalne štete.   27. Vlada je zatražene iznose smatrala neosnovanima i u svakom slučaju pretjeranima.   28. Sud podsjeća kako se utvrđena povreda odnosi isključivo na pristup podnositelja   zahtjeva sudu, a ne na uništenje njegove kuće. Dakle, nije utvrđena nikakva uzročna veza   između utvrđene povrede i njegovog zahtjeva za naknadu materijalne štete. Osobito, posao   Suda nije nagađati kakav bi bio ishod postupka da je ovaj bio u skladu sa zahtjevima iz članka   6. stavka 1. Konvencije (vidi, inter alia, predmet Göçer v. the Netherlands, br. 51392/99,   stavak 37., 3. listopada 2002.). Stoga se ne dosuđuje nikakva naknada materijalne štete.   29. S druge strane, Sud primjećuje dugo razdoblje tijekom kojeg je podnositelj zahtjeva   bio spriječen u tome da bude odlučeno o njegovim zahtjevima građanske naravi te smatra   kako su se kod njega sigurno javili određeni osjećaji frustracije i tjeskobe koji opravdavaju   dosuđivanje naknade za nematerijalnu štetu. Temeljeći svoju procjenu na pravičnoj osnovi i   imajući na umu okolnosti predmeta, Sud podnositelju zahtjeva dosuđuje 4.000 EUR, uvećanih   za sve poreze koje bude potrebno zaračunati (vidi naprijed citirani predmet Multiplex, stavak   63., te predmete Kastelic v. Croatia, br. 60533/00, stavak 41., 10. srpnja 2003. i Aćimović v.   Croatia, br. 61237/00, stavak 46., ECHR 2003-XI).   B. Troškovi i izdaci   30. Podnositelj zahtjeva zatražio je 60.308,80 HRK (približno 8.145 EUR) za troškove i   izdatke nastale pred domaćim sudovima. Uz. to je zatražio i 105.200 HRK (približno 14.235   EUR) za troškove i izdatke nastale pred Sudom.   31. Vlada je smatrala da su zatraženi iznosi pretjerano visoki.   32. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troškova i   izdataka samo u mjeri u kojoj se dokaže da ih je stvarno i neophodno pretrpio i da je njihova   visina bila razumna. U ovome predmetu, na temelju informacija koje posjeduje i naprijed   navedenih kriterija, Sud smatra kako podnositelj zahtjeva nije dokazao da je zbog prekida   postupka pred domaćim sudovima pretrpio ikakve dodatne troškove i izdatke (vidi naprijed   citirani predmet Kastelic, stavak 44.).   33. Što se tiče sudskih troškova i izdataka pretrpljenih pred njime, Sud bilježi da je   podnositelja zahtjeva zastupao odvjetnik. Na temelju svoje vlastite procjene, Sud smatra   razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi 2.000 EUR, uvećanih za sve poreze koje bude   potrebno zaračunati (vidi naprijed citirani predmet Kastelic, stavak 44.).   C. Zatezna kamata   34. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   2. presuđuje   CRNOJEVIĆ PROTIV HRVATSKE   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   sljedeće iznose koje treba preračunati u hrvatske kune prema tečaju važećem na dan   namirenja:   (i) 4.000 EUR (četiri tisuće eura) na ime nematerijalne štete;   (ii) 2.000 EUR (dvije tisuće eura) na ime troškova i izdataka; i   (iii) sve poreze koji bude potrebno zaračunati na naprijed navedene iznose;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene   iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj stopi   Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri postotna boda;   3. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 21. listopada 2004.   u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Santiago QUESADA   Zamjenik Tajnika   Christos ROZAKIS   Predsjednik