71615/01

VIJEĆE EUROPE   EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   PRVI ODJEL   PREDMET MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   (Zahtjev br. 71615/01)   PRESUDA   STRASBOURG   15. srpnja 2005.   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   U predmetu Mežnarić protiv Hrvatske,   Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   g. C. L. ROZAKIS, predsjednik   g. L. LOUCAIDES   gđa F. TULKENS,   g. P. LORENZEN,   gđa N. VAJIĆ,   gđa S. BOTOUCHAROVA,   g. K. HAJIYEV, suci,   i g. S. NIELSEN, tajnik Odjela,   nakon vijećanja zatvorenog za javnost 23. lipnja 2005.,   donosi sljedeću presudu koja je usvojena tog datuma:   POSTUPAK   1.   Postupak u ovom predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 71615/01) protiv   Republike Hrvatske kojeg je hrvatskih državljanin g. Ivan Mežnarić ("podnositelj   zahtjeva") podnio Sudu na temelju članka 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i   temeljnih sloboda ("Konvencija") dana 25. lipnja 2001. godine.   2.   3.   Podnositelja zahtjeva zastupala je gđa S. Rajačić, odvjetnica iz Zagreba. Hrvatsku   Vladu ("Vlada") su zastupale njene zastupnice, prvo gđa L. Lukina-Karajković i,   nakon nje, gđa Š. Stažnik.   Podnositelj zahtjeva naveo je povredu članka 6., stavka 1. Konvencije, tvrdeći da nije   imao pošteno suđenje od strane neovisnoga suda jer je o njegovoj ustavnoj tužbi   odlučilo vijeće sudaca u kojem je bio sudac koji je zastupao njegove protivnike u   ranijoj fazi postupka.   4.   Zahtjev je dodijeljen Prvom odjelu Suda (Pravilo 52., stavak 1. Poslovnika Suda).   Unutar toga odjela vijeće određeno za razmatranje predmeta (članak 27., stavak 1.   Konvencije) sastavljeno je kako to predviđa Pravilo 26. stavak 1.   5.   6.   Odlukom od 11. prosinca 2003. godine Sud je zahtjev proglasio dopuštenim.   I podnositelj zahtjeva i Vlada dostavili su očitovanje o osnovanosti zahtjeva (Pravilo   59., stavak 1.). Stranke su odgovorile u pismenom obliku na očitovanje druge strane.   Dana 1. studenog 2004. godine Sud je izmijenio sastav svojih Odjela (Pravilo 25.,   stavak 1.). Ovaj je predmet dodijeljen u rad novoosnovanom Prvom odjelu (Pravilo   52., stavak 1.).   7.   ČINJENICE   I.   OKOLNOSTI PREDMETA   8. Podnositelj zahtjeva je rođen 1954. godine i živi u Zagrebu.   9. Dana 10. srpnja 1991. godine M.T. i H.T. („tužitelji“) podnijeli su tužbu Općinskom sudu   u Zagrebu protiv podnositelja zahtjeva, tražeći naknadu štete za povredu ugovora.   10. Od 27. studenog 1991. godine do 27. siječnja 1992. godine tužitelje je zastupao njihov   punomoćnik, M.V., a nakon toga njegova kćer S.T., koja je preuzela odvjetnički ured   svoga oca.   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   11. Tužitelji, ali ne i M.V., pristupili su na prvo ročište u predmetu koje je održano 11.   prosinca 1991. godine. Tako je aktivnost M.V. u postupku bila ograničena na podnošenje   jednoga skupa podnesaka sudu 2. prosinca 1991. godine, u kojima je odgovorio na tvrdnje   podnositelja zahtjeva.   12. Na sljedećem ročištu održanom 27. siječnja 1992. godine S.T. je zamijenila svog oca kao   punomoćnica tužitelja.   13. Dana 28. travnja 1992. godine Općinski sud je donio presudu u korist tužitelja. Nakon što   je podnositelj zahtjeva uložio žalbu, Okružni sud u Zagrebu je 9. veljače 1993. ukinuo   prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje općinskom sudu.   14. U ponovnom suđenju, 6. srpnja 1993. godine Općinski sud u Zagrebu opet je presudio u   korist tužitelja. Podnositelj zahtjeva uložio je žalbu.   15. Dana 27. rujna 1994. godine Županijski sud u Zagrebu preinačio je prvostupanjsku   presudu, prihvativši samo dio tužbenog zahtjeva tužitelja.   16. Podnositelj zahtjeva je tada podnio reviziju Vrhovnome sudu Republike Hrvatske u kojoj   je tvrdio, inter alia, da nije mogao pravilno iznijeti svoj predmet pred Općinskim sudom.   17. Dana 8. prosinca 1999. godine Vrhovni sud odbio je reviziju podnositelja zahtjeva.   18. Dana 28. srpnja 2000. godine podnositelj zahtjeva podnio je ustavnu tužbu Ustavnom   sudu Republike Hrvatske.   19. Nakon dostave odluke Vrhovnoga suda, dana 24. kolovoza 2000. S.T. je obavijestila   Općinski sud u Zagrebu da je prije otprilike četiri godine prestala zastupati tužitelje i da   odluku treba izravno dostaviti tužiteljima.   20. Dana 18. prosinca 2000. Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu podnositelja zahtjeva.   Utvrdio je da članci Ustava na koje se podnositelj zahtjeva pozivao ne sadrže nikakve   materijalne odredbe u koje bi bila ugrađena ljudska prava ili temeljne slobode.   Sudac M.V. bio je član vijeća od pet sudaca koje je donijelo tu odluku. Vijećem je   predsjedao drugi sudac. Podnositelj zahtjeva postao je svjestan sastava vijeća kad je dobio   odluku Ustavnoga suda.   II.   MJERODAVNO DOMAĆE PRAVO I PRAKSA   21. Mjerodavni dio Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine   br. 99/99 – „Ustavni zakon iz 1999.“), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme propisivao   je sljedeće:   Članak 26. stavak 6.   “(6) Sudac Ustavnog suda se ne može uzdržati od glasovanja, osim u slučaju kada je sudjelovao u   donošenju zakona, drugog propisa ili odluke koji su predmet odlučivanja.“   Članak 33.   "Ako ovim Ustavnim zakonom nije propisano drukčije Ustavni sud u postupku podredno smisleno   primjenjuje odredbe odgovarajućih postupovnih zakona Republike Hrvatske."   Članak 72. propisuje da ako se ustavna tužba usvaja, Ustavni sud ukida osporavani akt i   predmet vraća na ponovni postupak nadležnome tijelu.   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   22. Mjerodavni dio Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92 i   112/99, "Zakon o parničnom postupku"), koji je bio na snazi u relevantno vrijeme,   propisivao je kako slijedi:   Član 71.   "Sudac ili sudac porotnik ne može obavljati sudačku dužnost:   1) ako je sam…punomoćnik stranke…;   … 3) ako mu je…punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji…;   … 6) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost."   Razlozi navedeni u članku 71., točkama 1.-5. smatraju se apsolutnim razlozima za   izuzeće, s tim da je dotični sudac automatski izuzet od obavljanja svoje funkcije.   Članak 72., stavak 1. propisivao je da je sudac, čim sazna da postoji koji od razloga za   njegovo izuzeće, dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti   predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenika.   23. U svojoj odluci br. Rev-1104/1999-2 od 24. lipnja 1999. godine Vrhovni sud je presudio   da za primjenu članka 71. nije potrebno da razlog za izuzeće postoji tijekom cijeloga   postupka, ili, posebice, tada kada je donesena pobijana odluka; dovoljno je da je postojao   u nekom trenutku tijekom postupka.   PRAVO   I. NAVODNA POVREDA ČLANKA 6. KONVENCIJE   A.   Tvrdnje stranaka   1. Podnositelj zahtjeva   24. Podnositelj zahtjeva žalio se da je bio lišen svog prava na suđenje od strane nepristranog   suda jer je o njegovoj ustavnoj tužbi odlučilo vijeće sudaca u kojem je bio sudac M.V.,   iako su i on, a kasnije i njegova kćer, zastupali protivnike podnositelja zahtjeva. Pozvao se   na članak 6., stavak 1. Konvencije čiji mjerodavni dio glasi kako slijedi:   “Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi….svatko ima pravo…da sud…u razumnom   roku ispita njegov slučaj.“   25. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je sudac M.V. prema domaćem pravu trebao biti izuzet u   tom predmetu. U vezi s tim, istakao je da su na temelju članka 33. Zakona o Ustavnom   sudu iz 1999. godine, zajedno s člancima 71. i 72. Zakona o parničnom postupku, u   slučaju suca M.V. postojala dva apsolutna razloga za izuzeće. U svakom slučaju, sudac   koji je prethodno zastupao njegove protivnike, i čija je kćer nastavila to raditi, ne čini se   nepristranim i tako ne prolazi na testu objektivne nepristranosti.   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   2.   Vlada   26. Vlada je tvrdila da je sudac M.V. bio nepristran jer nije sudjelovao u donošenju niti jedne   odluke suda prije postupka pred Ustavnim sudom. Činjenica da je prije toga sudjelovao u   predmetu podnositelja zahtjeva nije, sama po sebi, povrijedila članak 6. Ta okolnost nije   utjecala na njegovu nepristranost jer je on tužitelje zastupao samo dva mjeseca, gotovo   devet godina prije nego je od Ustavnoga suda zatraženo da odluči o predmetu podnositelja   zahtjeva. Nadalje, tijekom razdoblja dok je zastupao protivnike podnositelja zahtjeva, nije   bila donesena nikakva značajna odluka. U svakom slučaju, prema domaćem pravu, sudac   M.V. nije bio obvezan izuzeti se od postupanja u tom predmetu.   Stoga nema naznake niti objektivne niti subjektivne pristranosti suca M.V.   B.   Ocjena Suda   27. Sud primijećuje da je postojanje nacionalnog postupka za osiguranje nepristranosti, i to   pravila koja uređuju izuzeće sudaca, mjerodavan čimbenik. Takva pravila očituju brigu   nacionalnog zakonodavstva da se uklone sve razumne dvojbe glede nepristranosti   dotičnoga suca ili suda i predstavljaju pokušaj da se osigura nepristranost uklanjanjem   razloga za takvu brigu. Uz osiguranje nepostojanja stvarne pristranosti, usmjerena su i na   otklanjanje svega onoga što bi moglo izgledati kao pristranost, te tako služe za promicanje   povjerenja koje sudovi moraju nadahnjivati u javnosti u demokratskom društvu. Prema   tome, ako se ta pravila ne poštuju, to znači da je u predmetu postupao sud čija je   nepristranost od strane domaćeg prava prepoznata kao dvojbena. Ako se ne temelje na   proizvoljnim pretpostavkama, Sud takva pravila uzima u obzir kad donosi svoju procjenu   je li sud bio pristran, i, posebice, mogu li se bojazni podnositelja zahtjeva smatrati   objektivno opravdanima (vidi, mutatis mutandis, presudu Pescador Valero v.   Spain,br. 62435/00, stavci 24.-29., ECHR 2003-VII; presudu Pfeifer and Plankl v.   Austria, od 25. veljače 1992., Serija A br. 227, str. 16, stavak 36.; i presudu Oberschlick v.   Austria (no. 1), od 23. svibnja 1991., Serija A br. 204, str. 23.-24., stavci 50.-52.).   28. U ovome predmetu Sud primijećuje da su konkretne odredbe o izuzeću sudaca Ustavnoga   suda sadržane u članku 26. stavku 6. Zakon o Ustavnom sudu iz 1999. godine, dok se   odredbe mjerodavnog postupovnog prava (Zakona o parničnom postupku) primijenjene   mutatis mutandis kao pomoćna pravila (vidi stavke 21. i 22. ove presude). Čak i ako bi se   moglo tvrditi da konkretne odredbe o izuzeću nisu osobito jasne i određene, Sud ističe da   mu nije zadatak preispitivati mjerodavno domaće pravo i praksu in abstracto, nego   utvrditi je li način na koji su bile primijenjene ili na koji su utjecale na podnositelje   zahtjeva doveo do povrede članka 6., stavka 1. u ovome predmetu (vidi, inter alia,   presudu Padovani v. Italy, od 26. veljače 1993., Serija A br. 257-B, str. 20, stavak 24.; i   presudu Hauschildt v. Denmark, od 24. svibnja 1989., Serija A br. 154, str. 21, stavak   45.).   29. Prema stalnoj sudskoj praksi Suda, postojanje nepristranosti u smislu članka 6., stavka 1.   mora biti utvrđeno prema subjektivnom testu, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno   uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, tj., je li sudac imao neke osobne predrasude ili   pristranosti u tom predmetu; te isto tako prema objektivnom testu, tj. treba utvrditi je li   sam sud, i, između drugih vidova, i njegov sastav, nudio dovoljno jamstava kao bi se   isključila svaka legitimna dvojba glede njegove nepristranosti (vidi, inter alia, presudu   Fey v. Austria od 24. veljače 1993., Serija A br. 255, str. 12, stavci 27., 28. i 30.; predmet   Wettstein v. Switzerland, br. 33958/96, stavak 42., ECHR 2000-XII). U svakom   pojedinačnom predmetu treba odlučiti je li odnos o kojemu se radi takve naravi i stupnja   da ukazuje na nedostatak nepristranosti kod suda (vidi presudu u predmetu Pullar v. the   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   United Kingdom, od 10 lipnja 1996., Reports of Judgments and Decisions 1996-III,   str. 794, stavak 38).   30. Glede subjektivnoga teksta, osobna nepristranost suca mora se pretpostaviti dok se ne   dokaže suprotno (naprijed citiranu presudu Wettstein v. Switzerland, stavak 43.). U ovome   predmetu podnositelj zahtjeva nije dostavio nikakve dokaze o tome, te nije bilo ničega što   bi ukazalo na osobnu pristranost suca M.V.   31. Glede objektivnoga testa, mora se utvrditi postoje li, sasvim odvojeno od ponašanja suca,   provjerljive činjenice koje mogu potaknuti dvojbu glede njegove nepristranosti. To   podrazumijeva da je, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za   bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan ali ne i odlučan. Ono što je   odlučno jest to može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi naprijed   citirani predmet Wettstein v. Switzerland, stavak 44.; i presudu u predmetu Ferrantelli   and Santangelo v. Italy, od 7. kolovoza 1996., Reports 1996-III, str. 951.-952.,   stavak 58.).   32. U tom smislu čak i ono što se izvana čini može biti od određene važnosti ili, drugim   riječima, „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“   (vidi presudu u predmetu De Cubber v. Belgium, od 26. listopada 1984., Serija A br. 86,   str. 14, stavak 26.). Ono o čemu se ovdje radi je povjerenje koje sudovi moraju   nadahnjivati u javnosti u demokratskom društvu (vidi naprijed citirani predmet Wettstein   v. Switzerland, loc. cit.; i presudu u predmetu Castillo Algar v. Spain, od 28. listopada   1998., Reports 1998-VIII, str. 3116, stavak 45.).   33. Činjenica da je sudac djelovao u različitim svojstvima u istome predmetu može u   određenim okolnostima kompromitirati nepristranost suda. U predmetu Piersack   v. Belgium (presuda od 1. listopada 1982., Serija A br. 53, str. 14-16, stavci 30.-31.)   činjenica da je sudac predsjedao u kaznenom postupku nakon što je bio predstojnik ureda   državnog odvjetnika nadležnog za kazneno gonjenje u tom predmetu bila je dovoljna da se   nepristranost suda izloži mogućoj dvojbi, protivno članku 6., stavku 1. Konvencije. U   predmetu Wettstein (naprijed citiranom, stavak 47.), došlo je do vremenskog preklapanja   dva postupka u kojima je R. obnašao dužnost suca u jednome predmetu, a pravnog   zastupnika stranke protivnika podnositelja zahtjeva u drugom. Kao rezultat toga   podnositelj zahtjeva imao je razloga za zabrinutost da će ga sudac R. i dalje vidjeti kao   protivnu stranku. Sud je zaključio da bi ovakva situacija mogla potaknuti opravdane   bojazni kod podnositelja zahtjeva da sudac R. nije pristupao predmetu s traženom   nepristranošću. Nadalje, u predmetu Walston v. Norway (odluka br. 37372/97, od 11.   prosinca 2001.), vremenski je okvir bio smatran mjerodavnim pri ocjeni značaja prošlog   odnosa suca s protivnom strankom.   34. Sud primijećuje da je u ovome predmetu sudac M.V. zastupao protivnike podnositelja   zahtjeva u ranijoj fazi postupka i da je nakon toga to isto nastavila raditi njegova kćer.   Istina je da je prethodno sudjelovanje suca M.V. bilo manje važno i vremenski udaljeno,   budući da je protivnike podnositelja zahtjeva zastupao samo dva mjeseca, gotovo devet   godina prije odluke Ustavnoga suda od 18. prosinca 2000. godine (vidi stavak 10. ove   presude) a njegova je aktivnost bila ograničena na pisanje samo jednog skupa podnesaka   sudu (vidi stavak 11. ove presude). Njegova dvostruka uloga odnosila se na različita   pravna pitanja: prvo se bavio primjenom pravila građanskoga prava kao punomoćnik   tužitelja u glavnome postupku, i, nakon toga, kao sudac Ustavnoga suda, s ustavnošću   presude donesene u tom postupku.   35. Isto je tako točno da je kćer suca M.V. prestala zastupati protivnike podnositelja zahtjeva   negdje 1996. godine, a to je bilo prije nego što je Vrhovni sud donio svoju odluku koja je   potom bila podvrgnuta ispitivanju ustavnosti.   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   36. Međutim, za razliku od naprijed citiranih predmeta, u ovome se predmetu radi o   dvostrukoj ulozi suca u samo jednom postupku. Ta činjenica, osnažena sudjelovanjem   kćeri suca M.V. stvorila je, po mišljenju Suda, situaciju koja može potaknuti legitimne   dvojbe glede nepristranosti suca M.V.   37. U takvim okolnostima sud nalazi da je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije u   odnosu na uvjet nepristranosti suda.   III. PRIMJENA ČLANKA 41. KONVENCIJE   38. Članak 41. Konvencije predviđa:   "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo   zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi,   dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci."   A. Šteta   39. Podnositelj zahtjeva je zatražio naknadu materijalne štete uzrokovane činjenicom što je   izgubio u predmetu protiv M.T. i H.T. pred Ustavnim sudom. Potražuje 50.000 EUR koji   odgovara iznosu koji bi morao platiti M.T.-u i H.T.-u kad bude izvršena presuda   Županijskoga suda od 27. rujna 1994. godine. Tvrdio je da postoji uzročna veza između   propusta Ustavnoga suda da djeluje nepristrano i odbijanja njegove ustavne tužbe.   40. Podnositelj zahtjeva nadalje potražuje naknadu nematerijalne štete zbog nezadovoljstva i   trpljenja do kojih je došlo zbog povrede i štete nanesene njegovom privatnom i   obiteljskom životu i njegovom domu zbog ovrhe presude Županijskoga suda. Podnositelj   zahtjeva nije specificirao iznos koji potražuje.   41. Vlada je osporila oba zahtjeva. Tvrdila je da je zahtjev podnositelja zahtjeva za naknadu   materijalne štete neosnovan jer ne postoji nikakva uzročna veza između povrede kojoj   prigovara i navodne materijalne štete. Vlada smatra da se zahtjev podnositelja zahtjeva   temelji na pretpostavci da bi presuda donesena u domaćem postupku bila u njegovu korist   da nije bilo došlo do navodne povrede. Međutim, ni u kom slučaju bilo očito da bi ishod   postupka bio drugačiji da nije došlo do navodne povrede.   42. Glede navodne nematerijalne štete, Vlada je pozvala Sud, u slučaju da utvrdi povredu, da   procijeni iznos pravične naknade na temelju svoje sudske prakse u sličnim predmetima.   43. Sud primijećuje da se dodjela pravične naknade može temeljiti samo na činjenici da   podnositelj zahtjeva nije imao sve koristi od jamstava članka 6., stavka 1. Međutim, Sud   ne može nagađati o tome kakav bi bio ishod postupka usklađenog s člankom 6., stavkom   1. Konvencije (vidi presudu Incal v. Turkey, od 9. lipnja 1998., Reports 1998-IV,   str. 1575, stavak 82.).   44. Glede naknade za nematerijalnu štetu, Sud smatra da utvrđenje povrede članka 6., stavka   1. Konvencije samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu u ovim okolnostima.   B. Troškovi i izdaci   45. Podnositelj nadalje potražuje:   (a) 1.940 EUR na ime troškova nastalih u ovršnom postupku nakon presude Županijskoga   suda od 27. rujna 1994. godine;   (b) 493 EUR na ime troškova nastalih u postupku pred Ustavnim sudom;   (c) 1.165 EUR na ime troškova nastalih pred Sudom.   PESUDA MEŽNARIĆ PROTIV HRVATSKE   46. Vlada nije prihvatila stavke (a) i (b) budući da je povrat pravnih troškova moguć samo   ukoliko se odnose na utvrđenu povredu. Tvrdili su da troškovi koje podnositelj potražuje   nisu nastali zbog toga što je on kroz domaći pravni poredak tražio sprječavanje i   zadovoljštinu za navodnu povredu.   47. Glede stavke (c), Vlada je pozvala Sud da procjeni iznos na temelju svoje sudske prakse u   sličnim premetima.   48. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu svojih troškova i   izdataka samo ukoliko je dokazano da su stvarno i nužno nastali i bili razumni glede   iznosa. U ovome predmetu, na temelju informacija koje ima i naprijed navedenih kriterija,   Sud primijećuje da u spisu predmeta nema dokaza koji bi navodili na zaključak da je   podnositelj pretrpio neke dodatne troškove i izdatke pred domaćim sudovima kao rezultat   povrede svoga prava na suđenje pred nepristranim sudom. Sud stoga odbija zahtjev za   naknadu troškova i izdataka nastalih u domaćem postupku i smatra razumnim dosuditi   iznos od 1.165 EUR za postupak pred Sudom, uz sve poreze koji bi mogli biti zaračunati   na taj iznos.   C. Zatezna kamata   49. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnižoj kreditnoj stopi Europske   središnje banke uvećanoj za tri postotna boda.   IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. presuđuje da je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije;   2. presuđuje da utvrđenje povrede samo po sebi predstavlja dovoljnu pravičnu naknadu   za nematerijalnu štetu koju je pretrpio podnositelj zahtjeva;   3. presuđuje   (a) da tužena država podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad   presuda postane konačnom u skladu s člankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti   iznos od 1.165 EUR (tisuću sto šezdeset i pet eura) na ime troškova i izdataka, koji   treba preračunati u nacionalnu valutu tužene države prema tečaju važećem na dan   namirenja, uz sve poreze koji bude potrebno zaračunati na naprijed navedeni iznos;   (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed   navedene iznose plaća obična kamata prema stopi koja je jednaka najnižoj kreditnoj   stopi Europske središnje banke tijekom razdoblja neplaćanja, uvećanoj za tri   postotna boda;   3. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu.   Sastavljeno na engleskom jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 15. srpnja 2005.   godine u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda.   Søren Nielsen   Tajnik   Christos ROZAKIS   Predsjednik