7435/04

EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA   ČETVRTI ODJEL   PREDMET MILISAVLJEVIĆ protiv BOSNE I HERCEGOVINE   (Aplikacija br. 7435/04)   PRESUDA   STRASBOURG   3. mart 2009. godine   Ova presuda postat će konačna pod uslovima propisanim u članu 44. § 2.   Konvencije. Presuda može biti predmet redakcijskih izmjena.   U predmetu Milisavljević protiv Bosne i Hercegovine,   Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasjedajući u vijeću u sastavu:   Nicolas Bratza, predsjednik   Lech Garlicki,   Ljiljana Mijović,   David Thór Björgvinsson,   Ján Šikuta,   Päivi Hirvelä,   Mihai Poalelungi, sudije   i Fatoş Araci, zamjenik registrara Odjela   Nakon vijećanja zatvorenog za javnost održanog 10. februara 2009.   donijelo je slijedeću presudu:   PROCEDURA   1.   Postupak u ovom predmetu pokrenut je zahtjevom protiv Bosne i   Hercegovine (br. 7435/04) koje su Sudu podnijela tri državljanina Bosne i   Hercegovine, gđa Tereza Milisavljević, g. Miroslav Milisavljević i g. Vladimir   Milisavljević (aplikanti) u skladu s članom 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i   osnovnih sloboda (Konvencija), dana 17. februara 2004.   2.   Aplikante, kojima je odobrena pravna pomoć, zastupao je g. V. Marić,   advokat iz Mostara. Vladu Bosne i Hercegovine (Vlada) zastupala je gđa Z.   Ibrahimović, zamjenik zastupnika/agenta.   3.   koja je donesena u korist prvog aplikanta.   4. Dana 29. maja 2007. predsjednik Četvrtog odjela Suda odlučio je da   Aplikanti su se žalili na neizvršenje odluke domaćeg suda od 7. maja 2003,   obavijesti Vladu o ovoj aplikaciji. U skladu s članom 29. stav 3. Konvencije,   odlučeno je da se meritum i dopuštenost ispitaju istovremeno.   ČINJENICE   I. OKOLNOSTI SLUČAJA   5.   dok njeni sinovi, drugi i treći aplikant, žive u Beogradu, R. Srbija.   6. Dana 24. juna 1983. domaće vlasti su oduzele stan u kojem su aplikanti   Aplikanti su rođeni 1947, 1973. i 1977. godine. Prvi aplikant živi u Sarajevu,   živjeli, ali nije bio u njihovom vlasništvu. Lokalni urbanistički zavod je bio u obavezi   da prvom aplikantu dodijeli zamjenski stan. Ova odluka je postala pravosnažna dana   21. oktobra 1983.   7.   Dana 6. aprila 1987. prvi aplikant pokrenuo je sudski postupak za dodjelu   odgovarajućeg zamjenskog stana od lokalnog urbanističkog zavoda.   8.   Dana 29. aprila 1998. Općinski sud I u Sarajevu je odlučio da sudovi nisu   nadležni za dodjelu takvog stana, s obzirom da su domaći organi za urbanizam bili   dužni prvom aplikantu dodijeliti odgovarajući zamjenski stan. Tako je Općinski sud I   u Sarajevu odbacio nadležnost. Ova odluka je postala pravosnažna dana 31. marta   1999, kada je potvrdio Kantonalni sud u Sarajevu.   9.   prava zbog neizvršenja administrativne odluke donesene 24. juna 1983.   10. Dana 7. maja 2003. Dom za ljudska prava ustanovio je povredu člana 6.   Dana 24. novembra 1999. prvi aplikant je podnio žalbu Domu za ljudska   Konvencije i člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju. Dom je naložio Federaciji   Bosne i Hercegovine (jedan od entiteta u Bosni i Hercegovini) da dodijeli ili da   osigura da domaći urbanistički organi dodijele prvom aplikantu odgovarajući   zamjenski stan najkasnije u roku od mjesec dana. Dom za ljudska prava je prvom   aplikantu na ime materijalne štete dosudio 18.200 BAM (približno 9.300 eura) plus   BAM (približno 100 eura) mjesečno od juna 2003. do kraja mjeseca u kojem joj   bude dodijeljen odgovarajući zamjenski stan. Nadalje, dosuđeno joj je 3.000 BAM   (približno 1.550 eura) na ime nematerijalne štete. I na kraju, dosuđena joj je zatezna   kamata na gore navedene iznose po godišnjoj stopi od 10%. Ova odluka je postala   izvršna dana 4. septembra 2003.   11.   Dana 24. marta 2005. lokalni urbanistički organi su prvom aplikantu ponudili   zakup (stanarsko pravo) jednog stana u Sarajevu. Dana 31. marta 2005, aplikantica je   odbilu takvu ponudu.   12.   Dana 1. jula 2005. Federacija Bosne i Hercegovine je prvom aplikantu   isplatila iznose: 18.200 BAM na ime materijalne štete, 3.000 BAM na ime   nematerijalne štete i zatezne kamate na gornje iznose po stopi navedenoj u odluci   Doma za ljudska prava.   13.   Dana 15. septembra 2005. Federacija Bosne i Hercegovine je zatražila   tumačenje odluke da se dodijeli ili osigura da urbanistički organi dodijele prvom   aplikantu odgovarajući zamjenski stan kako je određeno odlukom Doma za ljudska   prava.   14.   Dana 15. decembra 2005. pravni sljednik Doma za ljudska prava, Komisija za   ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, dala je objašnjenje da u   skladu sa odlukom Doma za ljudska prava, prvom aplikantu treba dati vlasništvo nad   stanom, a ne samo stanarsko pravo.   15.   Dana 19. septembra 2006. urbanističke vlasti ponovo su prvom vlasniku   ponudile stanarsko pravo nad istim stanom kao i 24. marta 2005. Aplikant nije   prihvatio ponudu.   16.   Dana 8. novembra 2006. prvi aplikant je protiv Vlade Federacije Bosne i   Hercegovine podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (neizvršenje   konačne i izvršne odluke Doma za ljudska prava predstavlja krivično djelo). Izgleda   da u tom smislu nije donesena nikakva odluka.   17.   Dana 13. marta 2008. Federacija Bosne i Hercegovine isplatila je dodatnih   10.069,76 BAM na ime materijalne štete (tj. 200 BAM mjesečno za period od juna   2003. do septembra 2006.) plus zatezne kamate na navedene mjesečne iznose po   stopi koja je naznačena u odluci Doma za ljudska prava).   II.   RELEVANTNO PRAVO I PRAKSA   18.   Relevantno pravo i praksa izneseni su u predmetu Karanović protiv Bosne i   Hercegovine (br. 39462/03, §§ 13-15, od 20. novembra 2007.), što se takođe odnosi   na izvršenje odluke Doma za ljudska prava.   PRAVO   19.   Aplikanti su se žalili na neizvršenje konačne i izvršne odluke Doma za   ljudska prava donesene u korist prvog aplikanta. Oni su se pozvali na član 6.   Konvencije i član 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.   Član 6. u relevantnom dijelu, navodi:   „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravično   suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom   ustanovljenim sudom.“   Član 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju glasi:   „Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko   ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim   zakonom i općim načelima međunarodnog prava.   Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da   primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu   s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.“   I.   DOPUSTIVOST   20.   Vlada je tvrdila da su aplikanti propustili da se prvo obrate domaćim   sudovima. Nadalje, tvrdila je da se drugi i treći aplikant ne mogu smatrati žrtvama   zbog navodnog kršenja zato što oni nisu bili strane u postupcima pred domaćim   organima.   21.   daju svoje komentare na drugu primjedbu.   22. Sud je ranije ustanovio da nije postojao efikasan pravni lijek u pogledu   Aplikanti su odbacili prvu primjedbu ne navodeći detalje i nisu bili voljni da   pritužbi na neizvršenje odluka Doma za ljudska prava (vidjeti Karanović, citirano   gore, § 19.). Tako je prva primjedba Vlade odbačena.   23.   Sud se slaže sa Vladom u pogledu druge primjedbe. Pošto se predmetni slučaj   odnosi na neizvršavanje domaće odluke u korist prvog aplikanta, drugi i treći   aplikant nemaju preduslove koji su navedeni u članu 34. Konvencije (vidjeti, napr.   Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, §§ 27-30, 30. juna 2005). Zbog toga se ovaj dio   aplikacije mora odbaciti kao nespojiv ratione personae sa odredbama Konvencije, u   skladu sa članom 35. §§ 3 i 4.   24.   Žalbe prvog aplikanta nisu očigledno neosnovane u smislu člana 35 § 3   Konvencije. Sud dalje naglašava da one nisu nedopuštene. Stoga se ovaj dio   aplikacije proglašava dopuštenim.   II.   NAVODNA KRŠENJA ČLANA 6. § 1. KONVENCIJE I ČLANA 1.   PROTOKOLA BR. 1. UZ KONVENCIJU   25.   Vlada u svom izjašnjenju o meritumu kritikuje pobijanu odluku Doma za   ljudska prava. Po mišljenju Vlade, u domaćoj legislativi ne postoji uporište za odluku   Doma za ljudska prava da se prvom aplikantu dodijeli odgovarajući zamjenski stan u   vlasništvo. Vlada smatra da aplikantici treba dodijeliti samo stanarsko pravo.   26.   Sud podsjeća da jedan od osnovnih aspekata vladavine prava predstavlja   princip pravne sigurnosti, koji između ostalog nalaže da se odluke sudova ne dovode   u pitanje kada su jednom donesene (vidjeti Brumărescu protiv Rumunije, br.   28342/95, § 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02,   § 44, ECHR 2006-...).   27.   U predmetnom slučaju je jasno da je proteklo više od pet godina od kada je   pomenuta domaća odluka postala konačna, a da aplikantu još uvijek nije dodijeljen   odgovarajući zamjenski stan, kao ni puna naknada (prvi aplikant treba primiti još 200   BAM za svaki mjesec u periodu od oktobra 2006. do kraja mjeseca u kojem joj bude   dodijeljen odgovarajući zamjenski stan plus zatezne kamate na ove mjesečne iznose).   Uzimajući u obzir da Vlada nije pružila nikakvo objašnjenje za ovakvo kašnjenje,   Sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola br. 1   uz Konvenciju (vidjeti Jeličić, gore citirano, §§ 38-46 i 48-49).   III.   28.   PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE   član 41. Konvencije glasi:   „Kada Sud utvrdi kršenje Konvencije ili protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke   strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, ako je to   potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“   A.   Šteta   29.   Prvi aplikant prije svega traži da se predmetna odluka Doma za ljudska prava   izvrši. Alternativno, traži iznos trenutne tržišne vrijednosti odgovorajućeg   zamjenskog stana koji procjenjuje na 120.000 eura. Pored toga, prvi aplikant traži i   15.000 eura na ime nematerijalne štete.   30.   31.   Vlada smatra da su navedeni iznosi previsoki.   Sud naglašava da su se, u skladu sa članom 46. Konvencije, visoke ugovorne   strane obavezale da postupaju u skladu sa konačnim presudama Suda u svakom   predmetu u kojem su bili strane, a čije izvršenje nadgleda Komitet ministara. To   znači, između ostalog, da presuda u kojoj je Sud ustanovio kršenje, tuženoj strani   nameće pravnu obavezu, ne samo da isplati iznose koji su dosuđeni na ime pravične   naknade, nego i da pod nadzorom Komiteta ministara odredi koje će generalne ili   individualne mjere biti ugrađene u njen pravni sistem kako bi prestalo kršenje koje je   Sud utvrdio i da, koliko je moguće, ublaži posljedice (vidjeti, analogijom, Scozzari i   Giunta protiv Italije, br. 39221/98 i 41963/98, § 249, ECHR 2000-VIII). Nadalje, uz   nadzor Komiteta ministara, tužena strana može po svom nahođenju odabrati način na   koji će izvršiti svoju pravnu obavezu na temelju člana 46. Konvencije, pod uslovom   da je takav način u skladu sa zaključcima koji su navedeni u presudi Suda.   32.   Prema tome, u skladu sa članom 41. Konvencije, svrha dosuđivanja iznosa na   ime pravične naknade je samo reparacija štete u mjeri u kojoj takva dešavanja čine   niz povreda koje se ne mogu ispraviti na drugi način.   33.   U predmetnom slučaju, Sud nema razloga da sumnja da će Vlada zaista,   nakon ove presude, izvršiti odluku Doma za ljudska prava dodjelom aplikantu   odgovarajućeg zamjenskog stana u vlasništvo i plaćanjem ostatka dospjele naknade   (vidjeti stav 27. gore). Stoga, Sud smatra nepotrebnim da razmatra alternativni   zahtjev prvog aplikanta.   34.   S druge strane, Sud smatra evidentnim da je prvi aplikant pretrpio izvjestan   nematrijalni gubitak kao rezultat utvrđenih kršenja Konvencije, za koji treba da bude   obeštećen. Sud dosuđuje 4.000 eura po ovom osnovu plus svi porezi koji mogu biti   obračunati na ovaj iznos.   B.   Izdaci i troškovi   35.   Prvi aplikant je takođe tražio 5.000 eura na ime troškova i izdataka nastalih u   toku postupaka pred domaćim organima.   36.   37.   Vlada je ovaj zahtjev smatrala neosnovanim.   Sud podsjeća da će potvrditi zahtjeve za naknadu troškova i izdataka samo u   mjeri u kojoj se oni odnose na povrede koje je Sud utvrdio. Nema nikakvih dokaza   da je prvi aplikant imao troškove pred domaćim organima u pokušaju da ubrza   izvršenje odluke Doma za ljudska prava ili da ishodi naknadu u vezi sa povredama   Konvencije utvrđenim u predmetnom slučaju. Shodno tome, Sud odbija ovaj zahtjev.   C.   Zatezne kamate   38.   Sud smatra adekvatnim da se zatezna kamata računa po stopi jednakoj   najmanjoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke uvećanoj za 3% .   IZ GORE NAVEDENIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO   1. Proglašava prigovore prvog aplikanta dopuštenim, a preostali dio aplikacije   nedopuštenim;   2. Presuđuje da postoji kršenje člana 6. Konvencije;   3. Presuđuje da postoji kršenje člana 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju;   4. Presuđuje   (a) da tužena država na ime nematerijalne štete treba prvom aplikantu da   isplati iznos od 4.000 Eura (četirihiljade eura) u roku od tri mjeseca od   dana kada je ova presuda postala konačna, u skladu s članom 44. stav 2.   Konvencije, kao i sve poreze koji mogu biti obračunati na gore navedeni   iznos, pretvoreno u konvertibilne marke po stopi koja se primjenjuje na   dan isplate;   (b) da će se nakon proteka razdoblja od tri mjeseca, sve do isplate, plaćati   kamata po viđenju na navedene iznose po stopi jednakoj najmanjoj   kreditnoj stopi Evropske centralne banke za razdoblje neizmirenja,   uvećana za 3%.   Sačinjeno na engleskom jeziku i objavljeno u pisanom obliku dana 3. marta   2009. u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.   Fatoş Araci   Zamjenik Registrara   Nicolas Bratza   Predsjednik   7