8854/04

VIJEE EUROPE EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRVI ODJEL PREDMET KRNI PROTIV HRVATSKE (Zahtjev br. 8854/04) PRESUDA STRASBOURG 31. srpnja 2008. Ova e presuda postati konacnom pod okolnostima utvrenim u clanku 44. stavku 2. Konvencije. Moze biti podvrgnuta urednickim izmjenama. PRESUDA KRNI PROTIV HRVATSKE U predmetu Krni protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava (Prvi odjel), zasjedajui u vijeu u sastavu: Christos Rozakis, predsjednik, Nina Vaji, Anatoly Kovler, Elisabeth Steiner, Khanlar Hajiyev, Giorgio Malinverni, George Nicolaou, suci, i S�ren Nielsen, tajnik Odjela, nakon vijeanja zatvorenog za javnost 8. srpnja 2008., donosi sljedeu presudu koja je usvojena tog datuma: POSTUPAK 1. Postupak u ovome predmetu pokrenut je na temelju zahtjeva (br. 8854/04) protiv Republike Hrvatske sto ga je 18. prosinca 2003. hrvatski drzavljanin g. Josip Krni ("podnositelj zahtjeva") podnio Sudu na temelju clanka 34. Konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Konvencija"). 2. Hrvatsku Vladu ("Vlada") zastupala je njena zastupnica ga S. Staznik. 3. Dana 11. prosinca 2007. Sud je zahtjev proglasio djelomicno dopustenim i odlucio Vladu obavijestiti o prigovorima glede duljine postupka te o pomanjkanju pravnih sredstava u odnosu na te prigovore. Uz to je odlucio istovremeno odluciti o dopustenosti i osnovanosti zahtjeva (clanak 29. stavka 3.). CINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA 4. Podnositelj zahtjeva roen je 1941. godine i zivi u Samoboru. 5. Dana 8. listopada 1990. podnositelj zahtjeva podnio je graansku tuzbu protiv svog bivseg poslodavca, poduzea F., pobijajui svoj otkaz i trazei vraanje na posao i isplatu zaostalih plaa za razdoblje dok je bio nezaposlen. 6. Opinski sud u Zagrebu djelomicno je usvojio njegov tuzbeni zahtjev u presudi od 6. prosinca 1991. koju je 13. travnja 1993. potvrdio Zupanijski sud u Zagrebu. 7. Odlukom od 2. rujna 1998. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, odlucujui povodom zalbe koju je podnio tuzenik, ukinuo presude nizih sudova i predmet vratio na ponovni postupak. 8. U ponovljenom postupku dana 11. svibnja 2000. Opinski sud u Zagrebu nalozio je vraanje podnositelja zahtjeva na posao i odbio je njegov zahtjev za isplatu zaostalih plaa. Podnositelj zahtjeva ulozio je zalbu. 9. Dana 29. travnja 2003. Zupanijski sud u Zagrebu potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu, a odbio ju je u dijelu kojim je usvojen tuzbeni zahtjev podnositelja zahtjeva za vraanje na posao te je u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak. 10. Podnositelj zahtjeva nije pristupio na rociste zakazano za 21. listopada 2003. pred Opinskim sudom u Zagrebu te je postupak prekinut. Dana 24. listopada 2003. podnositelj zahtjeva zatrazio je nastavak postupka i sljedea su se rocista odrzala 12. veljace i 6. travnja 2004. Dana 2. lipnja 2004. zakljucena je glavna rasprava, ali podnositelj zahtjeva je potom 2 PRESUDA KRNI PROTIV HRVATSKE podnio nove dokaze te je glavna rasprava ponovno otvorena 17. lipnja 2004. Sljedea rocista odrzana su 3. svibnja 2005. i 7. studenoga 2007. kad je podnositelj zahtjeva zatrazio izuzee predsjednika sudskog vijea. Rocista su odrzana 6. veljace i 10. travnja 2008. i postupak je jos u tijeku. 11. U meuvremenu je dana 24. sijecnja 2003. podnositelj zahtjeva podnio i ustavnu tuzbu zbog duljine postupka. Dana 27. studenoga 2003. Ustavni sud Republike Hrvatske proglasio je ustavnu tuzbu podnositelja zahtjeva nedopustenom jer je u meuvremenu Zupanijski sud u Zagrebu 29. travnja 2003. odlucio o njegovoj zalbi. PRAVO I. NAVODNA POVREDA CLANKA 6. STAVKA 1. KONVENCIJE 12. Podnositelj zahtjeva prigovorio je da duljina postupka nije u skladu sa zahtjevom "razumnog roka", utvrenim clankom 6. stavkom 1. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Radi utvrivanja svojih prava i obveza graanske naravi....svatko ima pravo...da sud...u razumnom roku ispita njegov slucaj." 13. Vlada je osporila tu tvrdnju. 14. Razdoblje koje treba uzeti u obzir pocelo je tek 6. studenoga 1997., kad je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku. Meutim, pri ocjeni razumnosti vremena koje je proteklo od toga datuma, mora se voditi racuna o stanju postupka u to vrijeme. Razdoblje o kojemu je rijec jos nije zavrseno. Dakle ono traje oko deset godina i osam mjeseci nakon ratifikacije Konvencije, na tri razine nadleznosti. A. Dopustenost 15. Vlada je pozvala Sud da odbije prigovor podnositelja zahtjeva zbog toga sto nisu bila iscrpljena domaa pravna sredstva. Vlada je smatrala da je podnositelj zahtjeva mogao podnijeti jos jednu ustavnu tuzbu nakon sto je Ustavni sud odbacio njegovu prvu ustavnu tuzbu. Imajui na umu da je Ustavni sud promijenio svoju sudsku praksu u tom pogledu, kako bi bila u skladu sa sudskom praksom Suda, Vlada je tvrdila da bi ustavna tuzba na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu bila djelotvorno sredstvo za prigovor podnositelja zahtjeva protiv duljine postupka. 16. Nadalje, Vlada je smatrala da bi, s obzirom na promjenu sudske prakse Ustavnoga suda, Sud trebao napraviti iznimku od opeg pravila koje se odnosi na neiscrpljenje domaih pravnih sredstava i ovaj prigovor proglasiti nedopustenim iako se ta promjena dogodila tek nakon sto je zahtjev podnesen Sudu. 17. Podnositelj zahtjeva nije se slozio s Vladom i osporio je djelotvornost ustavne tuzbe u odnosu na njegov prigovor protiv duljine postupka. 18. Sud ponavlja kako prema clanku 35. stavku 1. Konvencije moze rjesavati neku stvar tek nakon sto su iscrpljena sva domaa pravna sredstva. Svrha pravila koje se odnosi na iscrpljenje domaih pravnih sredstava je da se drzavama ugovornicama dade prilika sprijeciti ili ispraviti povrede za koje se navodi da su ih pocinile, prije nego se ti navodi iznesu pred njega (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, Selmouni v. France [GC], br. 25803/94, � 74, ECHR 1999-IV). Obveza iscrpljenja domaih pravnih sredstava podrazumijeva da se podnositelj zahtjeva treba posluziti uobicajenim pravnim sredstvima koja su djelotvorna, dostatna i dostupna u odnosu na njegove prigovore na temelju Konvencije. PRESUDA KRNI PROTIV HRVATSKE 19. Sud nadalje ponavlja da se o pitanju jesu li iscrpljena domaa pravna sredstva obicno odlucuje tako da se uzme u obzir datum kad je zahtjev podnesen Sudu (vidi Baumann v. France, br. 33592/96, � 47, ECHR 2001-V (izvaci). To pravilo ima iznimaka koje se mogu opravdati konkretnim okolnostima svakoga predmeta (vidi Nogolica v. Croatia (dec.), br. 77784/01, ECHR 2002-VIII). 20. Kad je pak rijec o ovome predmetu, Sud primjeuje da se, podnijevsi ustavnu tuzbu na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu, podnositelj zahtjeva posluzio uobicajenim pravnim sredstvom koje je proglaseno djelotvornim u odnosu na njegov prigovor protiv duljine postupka (vidi Slavicek v. Croatia (dec.), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Time je domaim tijelima pruzio priliku sprijeciti ili ispraviti povredu za koju je naveo da je pocinjena. Meutim, razumljivo je da podnositelj zahtjeva, vidjevsi da nije uspio sa svojom ustavnom tuzbom, nije podnio drugu ustavnu tuzbu. Za Sud, to bi znacilo od podnositelja zahtjeva traziti vise od onoga sto je duzan napraviti na temelju clanka 35. stavka 1. Konvencije (vidi, mutatis mutandis, Uni�n Alimentaria Sanders S.A. v. Spain, presuda od 7. srpnja 1989., Serija A br. 157, str. 14, � 35 ; i Ullrich v. Austria, br. 66956/01, � 29, 21. listopada 2004.). 21. U pogledu Vladinog zahtjeva da se odstupi od opeg pravila koje se odnosi na iscrpljenje domaih pravnih sredstava i da se prigovor podnositelja zahtjeva proglasi nedopustenim iako se promjena sudske prakse Ustavnog suda dogodila tek nakon sto je on podnio svoj zahtjev, Sud istice da, za razliku od predmeta Nogolica, Vlada nije pokazala da je bilo ikakvih posebnih okolnosti koje bi opravdale takvo odstupanje (vidi, mutatis mutandis, Piki v. Croatia, br. 16552/02, � 32, 18. sijecnja 2005.). U tim se okolnostima Vladin prigovor mora odbaciti. 22. Sud nadalje primjeuje da ovaj prigovor nije ocigledno neosnovan u smislu clanka 35. stavka 3. Konvencije. Uz to primjeuje da nije nedopusten ni po kojoj drugoj osnovi. Stoga se mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 23. Sud ponavlja da se razumnost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedee kriterije: slozenost predmeta, ponasanje podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i vaznost onoga sto se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi, izmeu mnogih drugih izvora prava, Frydlender v. France [GC] , br. 30979/96, � 43, ECHR 2000-VII). 24. Kad je rijec o ponasanju stranaka, Vlada je tvrdila da je podnositelj zahtjeva pridonio dugotrajnosti postupka trazei da o njegovom predmetu odlucuje sudsko vijee umjesto suca pojedinca, podnosei dodatne dokaze nakon zakljucenja glavne rasprave i prouzrocivsi odgaanje jednog rocista. Podnositelj zahtjeva osporio je te tvrdnje i ustvrdio da su za dugotrajnost postupka u potpunosti odgovorne domae vlasti. Sud smatra da tvrdnje Vlade ne mogu opravdati duljinu postupka u ovome predmetu. 25. Sud je cesto utvrivao postojanje povreda clanka 6. stavka 1. Konvencije u predmetima u kojima su se postavljala pitanja slicna pitanjima iz ovoga predmeta (vidi Frydlender, naprijed citirano). Ispitavsi sav materijal koji mu je dostavljen, Sud smatra da Vlada nije navela niti jednu cinjenicu ili tvrdnju koje bi ga mogle uvjeriti da doe do drugacijega zakljucka u ovome predmetu. S obzirom na svoju sudsku praksu o tom pitanju kao i ukupnu duljinu postupka, Sud smatra da je u ovome predmetu duljina postupka bila prekomjerna i da nije zadovoljila zahtjev "razumnoga roka". Stoga je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. 4 PRESUDA KRNI PROTIV HRVATSKE II. NAVODNA POVREDA CLANKA 13. KONVENCIJE 26. Podnositelj zahtjeva uz to je prigovorio da ustavna tuzba na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu nije bila djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na njegov prigovor protiv duljine postupka. Pozvao se na clanak 13. Konvencije koji glasi kako slijedi: "Svatko cija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaim drzavnim tijelom cak i u slucaju kad su povredu pocinile osobe koje su djelovale u sluzbenom svojstvu." 27. Vlada je osporila tu tvrdnju. Ustvrdila je da u vrijeme kad je podnositelj zahtjeva podnio svoju tuzbu sudska praksa Ustavnog suda nije dopustala ispitivanje ukupne duljine postupka u situacijama kad je postupak na visoj razini nadleznosti trajao veoma kratko vrijeme. Meutim, Ustavni sud je promijenio svoju sudsku praksu kako bi se ona uskladila sa sudskom praksom Suda. A. Dopustenost 28. Sud smatra da je ovaj prigovor povezan s naprijed ispitanim prigovorom, pa se stoga i on mora proglasiti dopustenim. B. Osnovanost 29. Sud ponavlja da clanak 13. jamci djelotvorno pravno sredstvo pred nacionalnim vlastima za navodnu povredu zahtjeva iz clanka 6. stavka 1. da se u predmetu postupa u razumnome roku (vidi Kudla v. Poland [GC], br. 30210/96, � 156, ECHR 2000-XI). Ustavna tuzba na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu priznata je kao djelotvorno pravno sredstvo u odnosu na duljinu postupka koji je jos u tijeku u Hrvatskoj (vidi Slavicek v. Croatia (dec), br. 20862/02, ECHR 2002-VII). Meutim, Sud je ve utvrdio povredu clanka 13. zbog cinjenice da odreena praksa Ustavnoga suda nije bila u skladu sa sudskom praksom Suda. (vidi Debeli v. Croatia, br. 2448/03, � 47, 26. svibnja 2005.). 30. Kad je rijec o pravnim sredstvima za duljinu postupka, Sud se mora uvjeriti da odluka Ustavnog suda moze obuhvatiti sve faze postupka koji je predmet prigovora te tako, na isti nacin kao i odluke sto ih je donio Sud, uzeti u obzir ukupnu duljinu (vidi, mutatis mutandis, Bako v. Slovakia (dec.), br. 60227/00, 15. ozujka 2005.) U ovome predmetu, prilikom odlucivanja o ustavnoj tuzbi podnositelja zahtjeva, Ustavni sud je uzeo u obzir duljinu postupka pred samo jednom razinom nadleznosti, a to je bio sud pred kojim je postupak bio u tijeku u vrijeme podnosenja ustavne tuzbe, a nije ispitao razdoblje koje je tome prethodilo, to jest, vrijeme tijekom kojeg je predmet podnositelja zahtjeva bio rjesavan u prvome stupnju. Taj pristup Ustavnoga suda razlikuje se od pristupa Suda i ne obuhvaa sve faze postupka. Stoga nije u skladu sa zastitom prava u tom pogledu koju pruza Sud (cf., a contrario, Bako v. Slovakia, naprijed citirano). 31. Iako je istina da ako pravni lijek ne dovodi do povoljnog ishodu za podnositelja zahtjeva to ne znaci da on nije nedjelotvoran (vidi Kudla v. Poland, naprijed citirano, � 157), Sud zakljucuje da je praksa Ustavnoga suda u okolnostima ovoga predmeta ucinila jedno inace djelotvorno pravno sredstvo nedjelotvornim. Taj zakljucak, meutim, ne dovodi u pitanje djelotvornost pravnoga sredstva kao takvoga, a niti obvezu podnosenja ustavne tuzbe na temelju clanka 63. Zakona o Ustavnom sudu u svrhu iscrpljenja domaih pravnih sredstava koja se odnose na prigovore protiv duljine postupka koji je jos u tijeku (vidi Raguz v. Croatia, br. 43709/02, � 37, 10. studenoga 2005.). Stoga je u ovome predmetu doslo do povrede clanka 13. Konvencije. PRESUDA KRNI PROTIV HRVATSKE III. PRIMJENA CLANKA 41. KONVENCIJE 32. Clanak 41. Konvencije propisuje: "Ako Sud utvrdi da je doslo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omoguava samo djelomicnu odstetu, Sud e, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeenoj stranci." A. Steta 33. Podnositelj zahtjeva potrazuje 100.000 eura (EUR) na ime nematerijalne stete. 34. Vlada je osporila to potrazivanje 35. Sud smatra da je podnositelj zahtjeva zacijelo pretrpio nematerijalnu stetu. Presuujui na pravicnoj osnovi, on mu dosuuje 5.400 EUR s tog naslova uveanih za sve poreze koji bi mu se mogli zaracunati. B. Troskovi i izdaci 36. Podnositelj zahtjeva potrazuje i 1.878,98 hrvatskih kuna (HRK) za troskove i izdatke sto ih je pretrpio pred Sudom. 37. Vlada je to pitanje prepustila slobodnoj ocjeni Suda. 38. Prema sudskoj praksi Suda, podnositelj zahtjeva ima pravo na naknadu troskova i izdataka samo u mjeri u kojoj je dokazano da su oni stvarno i nuzno nastali i da su s obzirom na visinu bili razumni. U ovome predmetu, uzevsi u obzir informacije koje ima i naprijed navedene kriterije, Sud smatra razumnim podnositelju zahtjeva dosuditi iznos od 270 EUR za postupak pred njime, uveanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaracunati. C. Zatezna kamata 39. Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata temelji na najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke uveanoj za tri postotna boda. IZ TIH RAZLOGA, SUD JEDNOGLASNO 1. proglasava ostatak zahtjeva dopustenim;1 2. presuuje da je doslo do povrede clanka 6. stavka 1. Konvencije; 3. presuuje da je doslo do povrede clanka 13. Konvencije; 4. presuuje (a) da tuzena drzava podnositelju zahtjeva treba, u roku od tri mjeseca od dana kad presuda postane konacnom u skladu s clankom 44. stavkom 2. Konvencije, isplatiti sljedee iznose koje je potrebno preracunati u nacionalnu valutu tuzene drzave prema tecaju vazeem na dan namirenja 1 Europski sud je dana 11. prosinca 2007. godine donio djelomicnu odluku o dopustenosti zahtjeva u kojoj je dio zahtjeva podnositelja proglasio nedopustenim, a ostatak zahtjeva proglasio dopustenim te o njemu odlucio ovom presudom (vidi tako i stavak 3. ove presude). 6 PRESUDA KRNI PROTIV HRVATSKE (i) 5.400 EUR (pet tisue i cetiri stotine eura) na ime nematerijalne stete, uveanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaracunati; (ii) 270 EUR (dvjesto sedamdeset eura) na ime troskova i izdataka, uveanih za sve poreze koji bi se podnositelju zahtjeva mogli zaracunati; (b) da se od proteka naprijed navedena tri mjeseca do namirenja na naprijed navedene iznose plaa obicna kamata prema stopi koja je jednaka najnizoj kreditnoj stopi Europske sredisnje banke tijekom razdoblja neplaanja, uveana za tri postotna boda; 5. odbija ostatak zahtjeva podnositelja zahtjeva za pravednu naknadu. Sastavljeno na engleskome jeziku i otpravljeno u pisanom obliku dana 31. srpnja 2008. u skladu s pravilom 77. stavcima 2. i 3. Poslovnika Suda. S�ren NIELSEN Tajnik Christos ROZAKIS Predsjednik